text
stringlengths
2
130k
Tokom Drugog svetskog rata, sve zaraćene strane su istraživale nuklearnu fiziku, želeći da naprave atomsku bombu.
Nemački napori nisu uspeli, ali je saveznički Projekat Menhetn ostvario cilj.
U Americi, tim predvođen Fermijem je ostvario prvu veštački proizvedenu nuklearnu lančanu reakciju 1942, a 1945. prva nuklearna eksplozija je izvedena u Alamogordu, u Novom Meksiku.
Kvantna teorija polja je formulisana da bi obezbedila konzistentnost kvantne mehanike i Specijalne teorije relativnosti.
Svoj moderni oblik je dostigla u kasnim 1940-tim radovima Fajnmana, Švingera, Tomonage i Dajsona.
Oni su formulisali teoriju kvantne elektrodinamike, koja, kvantnim metodama, opisuje elektromagnetne interakcije.
Kvantna teorija polja je obezbedila okvir za modernu teoriju čestica, koja izučava osnovne sile prirode i osnovne čestice.
1954, Jang i Mils su postavili temelje koji su doveli do standardnog modela, koji je upotpunjen 1970, i uspešno opisuje sve do sada poznate čestice.
Astronomija Astronomija (starogrčki: αστρον + νόμος i u prevodu znači zakon zvezda) je nauka koja proučava objekte i pojave izvan Zemlje i njene atmosfere.
Ona proučava poreklo, razvoj, fizička i hemijska svojstva, kretanje, kao i procese koji se odvijaju na nebeskim telima (kao što su planete, zvezde, zvezdani sistemi, galaksije...), pojave kao što je kosmičko pozadinsko zračenje, i nastanak, razvoj i sudbinu svemira.
Osobe koje se bave astronomijom zovu se astronomi.
Astronomija je jedna od najstarijih nauka.
Astronomi ranih civilizacija izvodili su planska zapažanja o noćnom nebu, a astronomski artefakti su pronađeni i iz mnogo ranijeg perioda.
Međutim, bilo je potrebno otkriće teleskopa pre nego što je astronomija mogla da se razvije u savremenu nauku.
Istorijski gledano, astronomija je uključivala raznovrsne discipline kao što su astrometrija, nebeska navigacija, posmatračka astronomija, izrada kalendara, pa čak i astrologija, ali profesionalna astronomija se danas često poistovećuje sa astrofizikom.
Od 20. veka, profesionalna astronomija je podeljena na posmatračke i teorijske grane.
Posmatračka astronomija usmerena je na sticanje i analiziranje podataka, uglavnom korišćenjem osnovnih principa fizike.
Teorijska astronomija je usmerena prema razvoju računarskih ili analitičkih modela za opisivanje astronomskih objekata i pojava.
Dva polja dopunjuju jedno drugo, tako da teorijska astronomija nastoji objasniti rezultate posmatranja, a posmatranja se koriste se za potvrdu teorijskih rezultata.
Astronomija se mora razlikovati od astrologije koja je pseudonauka o predviđanju ljudske sudbine posmatranjem putanja zvezda i planeta.
Iako dva polja dele zajedničko poreklo i deo metodologije (naime, korišćenje efemerida), ona su različita.
Astronomi amateri su doprineli mnogim važnim astronomskim otkrićima, i astronomija je jedna od preostalih nauka u kojoj amateri još uvek mogu igrati aktivnu ulogu, posebno u otkrivanju i posmatranju prolaznih pojava.
Reč astronomija bukvalno znači zakon zvezda ili, zavisno o prevodu, kultura zvezda, i izvedena je iz grčkog αστρονομία, astronomia, koja je nastala od reči άστρον (astron — zvezda) i νόμος (nomos — zakon ili kultura).
Uopšteno, u današnje vreme, bilo pojam astronomija bilo astrofizika može se koristiti za ovu temu.
Prema rečničkoj definiciji, astronomija se odnosi na proučavanje materije i tela van Zemljine atmosfere i njihovih fizičkih i hemijskih svojstava, a astrofizika se odnosi na granu astronomije koja se bavi ponašanjem, fizičkim svojstvima i dinamičkim procesima nebeskih objekata i pojava.
Ponekad, kao u uvodu udžbenika Fizički svemir () Frenka Šua, astronomija se koristi za opisivanje kvalitativnog proučavanja teme, dok se astrofizika koristi za opisivanje dela nauke orijentisanog na fiziku.
No, pošto se većina modernih astronomskih istraživanja bavi temama vezanim za fiziku, moderna astronomija može se u stvari nazvati i astrofizikom, iako je pojam astronomija u značenju širi od pojma astrofizika, i podrazumeva više oblasti, kao što su na primer astrometrija, nebeska mehanika, kosmologija, pa i neke multidisciplinarne oblasti kao što su astrobiologija, arheoastronomija, i slično.
Mnogi profesionalni astronomi zapravo su školovani kao fizičari.
Jedan od vodećih naučnih časopisa u polju zove se Astronomija i astrofizika ().
U ranim vremenima, astronomija je jedino obuhvatala posmatranje i predviđanja kretanja objekata vidljivih golim okom.
Na nekim mestima, kao što je Stounhendž, rane kulture skupile su masivne predmete koji su verovatno imali određene astronomske svrhe.
Pored njihovih ceremonijalnih upotreba, ove opservatorije mogle su biti korišćene da se izradi i prati kalendar i utvrde godišnja doba, što je važan faktor za znanje kada zasaditi useve, kao i u razumevanju dužine godine.
Astronomija je takođe imala velik uticaj na razvoj čovečanstva, jer su prikupljeno znanje i iskustvo unapredili ekonomiju, trgovinu, pomorstvo.
Pre nego što su izmišljeni instrumenti kao što je teleskop rano proučavanje zvezda i neba je vršeno golim okom, sa dostupnih povoljnih položaja, visokih građevina i zemljišta.
Najraniji poznati astronomski uređaj je Antikitera mehanizam, antički grčki uređaj za proračunavanje kretanja planeta, koji datira iz oko 150—80. p. n. e., i prvi je predak astronomskih računara.
On je otkriven na drevnoj olupini kod grčkog ostrva Antikitera, između Kitere i Krita u Egejskom moru.
Uređaj je postao poznat po svojoj primeni diferencijala, za koga se ranije verovalo da je smišljen u 16. veku, i minijaturizaciju i složenost njegovih delova, uporedivih sa satom iz 18. veka.
Izvorni mehanizam prikazan je u Bronzanoj zbirci Nacionalnog arheološkog muzeja u Atini, zajedno sa replikom.
Kako su se civilizacije razvijale, posebno Mesopotamija, Egipat, Persija, Grčka, Maje, Indija, Kina, Nubija i islamski svet, pravljene su astronomske opservatorije i počele su se istraživati ideje o prirodi svemira.
Većina rane astronomije zapravo se sastojala od kartiranja položaja zvezda i planeta, nauka koja se danas naziva astrometrija.
Iz ovih zapažanja, formirane su rane ideje o kretanju planeta, a priroda Sunca, Meseca i Zemlje u svemiru su filozofski istraživane.
U Mesopotamiji su podelili godinu na 12 meseci i dali imena sazvežđa Zodijaka.
U Egiptu su odredili trajanje godine, a prestupna godina potiče od tog vremena.
Haldejci su otkrili da se pomračenja Meseca ponavljaju u ciklusu poznatom kao saros.
U to doba su u Kini umeli da predvide pomračenje Meseca i Sunca, a vreme su merili sunčanim satovima.
Nagnutost ekliptike u odnosu na nebeski ekvator je procenjena još 1000. p. n. e. u Kini.
U kulturama Amerika, pre Kolumba, imali su precizne podatke o kretanjima nebeskih tela i o trajanju godine.
U Staroj Grčkoj su uveli pored posmatranja i misaone eksperimente i logičko zaključivanje.
Aristarh (310—210. p. n. e.) je stavio Sunce u centar oko koga obilazi Zemlja i druge planete (heliocentrični sistem).
Hiparh (180—125. p. n. e.) je napravio katalog zvezda i razvrstao ih na osnovu sjaja u šest grupa; otkrio je precesiju zemljine ose, a procenio dimenzije i udaljenost Meseca.
Ptolemej je geocentrični sistem opisao u delu Velika sinteza.
Ovaj sistem podrazumeva redosled u kome se Zemlja nalazi u centru, a zatim Mesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn i na kraju zvezde.
Ptolemej je redosled odredio na osnovu brzina objekata na nebu.
Mesec obiđe nebo za jedan mesec, Sunce za godinu dana, a Saturn za 29,5 godina.
Da bi pomirio pogrešne ideje sa posmatranjima Ptolemej smatra da se svaka planeta okreće u malim krugovima (epicikli) dok orbitira oko Zemlje.
Ptolemejov Geocentrični sistem je bila vodeća teorija tokom narednih 1400 godina.
Tokom srednjeg veka, posmatračka astronomija je uglavnom stagnirala u srednjovekovnoj Evropi, barem do 13. veka.
Međutim, posmatračka astronomija procvetala je u islamskom svetu i drugim delovima sveta.
Arapska kultura, u poznatom svetu, postaje centar astronomije od 9. veka.
Od tada, Arapi, grade brojne opservatorije – velike astronomske instrumente, zidne kvadrante korišćeni za merenje nadmorske visine astronomskih objekata na prelasku preko ravni sever-jug (meridijana).
Neki od istaknutih arapskih astronoma su napravili značajne doprinose nauci, recimo Al-Batani i Tebit.
Astronomi su u tom periodu uveli mnoga arapska imena koja se sada koriste za imena sjajnijih zvezda na nebu.
Takođe se veruje da su kompleksi u Velikom Zimbabveu i Timbuktu mogle imati astronomsku opservatoriju.
Evropljani su smatrali da nije bilo astronomskih osmatranja u prekolonijalnoj srednjovekovnoj podsaharskoj Africi, ali moderna otkrića pokazuju drugačije.
Nikola Kopernik (1473—1543) je opisao heliocentrični sistem u delu O kruženju nebeskih tela 1543. godine.
Ovaj sistem pokazuje da Zemljina osa nije fiksirana i da je Mesec Zemljin satelit.
Galileo Galilej (1564—1642) u posmatranje uvodi durbin otkriva planine na Mesecu, uočava da Venera ima mene i shvata da njihovo postojanje može da se objasni samo ako kruži oko Sunca a ne oko Zemlje.
Uočava tamne mrlje na Suncu i otkriva četiri Jupiterova satelit, a u Mlečnom putu vidi pojedinačne zvezde.
Godine 1616. teološki savetnici inkvizicije osudili su ga zbog toga što je zastupao novu astronomiju (zalagao se za Kopernikov heliocentrični sistem), i tada mu je zabranjeno da zastupa, predaje i brani osuđeno učenje.
Početkom 17. veka u Holandiji se pojavljuju prvi teleskopi refraktori.
Godine 1608.
Hans Liperšei (Hans Lippershey) prijavio je patent za otkriće teleskopa, ali je odbijen jer su slične instrumente prijavili i drugi optičari Zaharije Jansen (Zacharias Janssen) i Jakob Metijus (Jacob Metius).
U isto vreme, Galileo Galijej je 1609. godine unapredio optičku konstrukciju i prvi upotrebio teleskop za astronomska posmatranja.
Galileo Galilej je koristio teleskope koji su imali uvećanje 15 i 20 puta i dimenzije sočiva 2-3 centimetara.
Godine 1663. godine Džejms Gregori je konstruisao reflektujući teleskop sa velikim udubljenim primarnim ogledalom i manjim udubljenim sekundarnim ogledalom koje je odbijalo nazad kroz otvor u primarnom ogledalu do sočiva koje se nalazilo na donjem kraju cevi.
Isak Njutn (1643-1727) je 1672. godine popravio konstrukciju i dodao ravno sekundarno ogledalo koje je odbijalo prikupljenu svetlost na okular postavljen sa strane glavne cevi Kepler je prvi matematički došao do zakonitosti koji su ispravno opisali kretanja planeta sa Suncem u žiži eliptičnih putanja kojim se kreću planete.
Međutim, Kepler nije uspeo da sastavi teoriju koja stoji iza zakona koje je zapisao.
Tek su Njutnovo otkriće nebeske dinamike i njegov zakon gravitacije konačno objasnili kretanje planeta.
Dalja otkrića pratila su poboljšanja u veličini i kvalitetu teleskopa.
Opsežnije zvezdane kataloge izradio je Lakaj.
Astronom Vilijam Heršel napravio je detaljan katalog maglina i jata, a u 1781. otkrio planetu Uran, prvu pronađenu pomoću teleskopa.
Udaljenost do jedne zvezde je prvi put objavljena u 1838. kada je Fridrih Besel izmerio paralaksu zvezde 61 Labuda.
Krajem osamnaestog i početkom devetnaestog veka, pažnja koju su problemu tri tela posvetili Ojler, Klero i DAlamber dovela je do tačnijeg predviđanja o kretanju Meseca i planeta i procvata nebeske mehanike.
Ovaj rad su dodatno usavršili Lagranž i Laplas, čime su mase planeta i satelita mogle biti procenjene prema perturbacijama njihovih putanja.
Značajan napredak u astronomiji došao je uvođenjem novih tehnologija, uključujući spektroskopiju i fotografiju.
Fraunhofer je otkrio oko 600 linija u spektru Sunca u 1814—1915 koje je, 1859, Kirhof pripisao prisutnosti različitih elemenata na Suncu.
Za ostale zvezde u svemiru se pokazalo da su slične našem Suncu, ali sa širokim rasponom temperatura, masa, i veličina.
Priroda naše galaksije, Mlečnog puta, kao zasebne grupe zvezda koja ima milijarde članova bila je i ranije poznata, ali je pokazano tek u 20. veku, da u svemiru postoje i druge galaksije, slične Mlečnom putu.
Ubrzo zatim, otkriveno je i širenje svemira, uočeno kao udaljavanje većine galaksija od nas.
Savremena astronomija je takođe otkrila mnoge egzotične objekte kao što su kvazari, pulsari, blazari, i radio-galaksije, te je iskoristila ova zapažanja za razvoj fizičkih teorija koje opisuju neke od tih objekata uporedo sa jednako egzotičnim objektima kao što su crne rupe i neutronske zvezde.
Fizička kosmologija napravila je ogroman napredak tokom 20. veka, sa modelom Velikog praska kojeg su snažno podržali dokazi koje su obezbedile astronomija i fizika, kao što su mikrotalasno pozadinsko zračenje, Hablov zakon, i količina i odnos elemenata u svemiru.
Tokom 62.
Generalne skupštine UN, 2009. je proglašena za Međunarodnu godinu astronomije (MGA2009).
U astronomiji, informacija se prima uglavnom detekcijom i analizom vidljive svetlosti ili drugih vrsta elektromagnetskog zračenja.
Posmatračka astronomija može biti podeljena prema posmatranom delu elektromagnetskog spektra.
Neki delovi spektra mogu se videti sa površine Zemlje, dok su ostali delovi vidljivi samo sa velikih visina ili iz svemira.
Posebne detalji o ovoj podeli slede u nastavku.
Radioastronomija proučava zračenja sa talasnim dužinama većim od približno jednog milimetra.
Radioastronomija se razlikuje od većine drugih oblika posmatračke astronomije u tome što se posmatrani radio talasi mogu tretirati kao talasi pre nego kao diskretni fotoni, tj. kao čestice.
Zbog toga je srazmerno lakše meriti amplitudu i fazu radio-talasa, što nije tako lako obaviti na kraćim talasnim dužinama.