text
stringlengths
2
130k
Tehnologije koje omogućile postojanje Arpaneta su se proširile i evoluirale.
Vremenom se mreža proširila izvan akademskih i vojnih institucija i postala je poznata kao Internet.
Pojava umrežavanja je bila praćena redefinisanjem prirode i granica računara.
Računarski operativni sistemi i aplikacije su modifikovani kako bi obuhvatili sposobnost definisanja i pristupa resursima drugih računara na mreži, kao što su periferni uređaji, zapisane informacije, i slično, kao oblik proširenja resursa pojedinačnih računara.
Inicijalno su instalacije bile dostupne samo ljudima koji su radilu u visoko tehničkim okruženjima, dok tokom 1990-tih širenje aplikacija poput imejla i -{World Wide Web}-, u kombinaciji sa razvojom jeftine, brze mrežne tehonologije poput Eterneta i -{ADSL}- nije omogućilo sveprisutnost računara.
Zapravo, broj umreženih računara i dalje doživljava fenomenalni rast.
Veoma velika porcija personalnih računara se regularno povezuje za Internet radi komunikacije i prijema informacije.
Bežično umrežavanje, koje često koristi mreže mobilnih telefona, je omogućilo da računarsko umređavanje postane sveprisutno i u mobilnom računarskom okruženju.
Postoje brojni tipovi računarskskih arhitektura: Od svih tih apstraktnih mašina, kvantni računar verovatno najviše obećava da će revolucionizirati računarstvo.
Ligičke kapije su česta apstrakcija koja se može primeniti kod većine digitalnih i analognih paradigama.
Sposobnost zapisivanja i izvršavanja liste instrukcije zvanih programi čini računare ekstremno svestranim, i čini ih različitim od kalkulatora.
Tjuringova teza je matematički izraz te svestranosti: svaki računar sa minimalnom sposobnošću (koji je Tjuring-kompletan), u principu, ima sposobnost izvršavanja istih zadataka koje bilo koji drugi računar može da izvrši.
Stoga, svaki tip računara (netbuk, superračunar, celularni automaton, etc.) ima sposobnost izvršavanja istih računarskih zadataka, ako se dozvoli dovoljno vremena i kapaciteta memorije.
Informatika Informatika i računarstvo su nauke koje se bave strukturom i automatskom (mašinskom) obradom podataka.
Informatika se bavi pronalaženjem optimalnih rešenja za probleme.
Jednom pronađeno rešenje se može koristiti za niz sličnih problema.
Na osnovu matematičkih aksioma se modeliraju i analiziraju strukture i procesi iz stvarnog sveta.
Opisivanje problema i procesa omogućavaja simulacije tih procesa.
Rešenja problema se definišu u obliku algoritama koji obrađuje određenu strukturu podataka.
Pojam informatika se sastoji od reči informacija i automatika.
Prvi put se pominje u Nemačkoj godine 1957. od strane Karla Štajnbuha.
Ovaj pojam pokriva istovremeno nauku o računarima (računarstvo) i nauku o informacionim sistemima.
Informatika ima za osnovu matematiku, elektroniku, fiziku i neke inženjerske nauke.
Nastala je u 19. veku razmišljanjem tadašnjeg genija Čarlsa Bebidža, koji je zamislio mašinu koja bi uzimala podatke, obrađivala ih na neki način i onda obrađene podatke prikazivala.
Bebidž je to naravno zamislio potpuno mehanički, dok su danas računari elektronski.
Današnji računari imaju sličnosti sa Bebidžovom mašinom: To je tako zato što je to računaru najjednostavnije: 1 - ima struje, 0 - nema struje.
Sistem koji ima deset cifara (0..9) se zove dekadni.
Bebidž je imao ideju korišćenja bušenih kartica za svoj računar, a upravo to se i koristilo za čuvanje podataka pre nego što su u upotrebu ušle magnetne memorije.
Kasnije se veliki broj ljudi bavio automatizovanom obradom podataka i informatika kao nauka se rodila.
Danas, kada je informatika toliko razvijena i kada ljudski rod polako ulazi u zlatno doba računara pojmovi računarstva (nauka o računarima) i informatike (nauka o podacima) se polako razilaze.
Više nije potrebno, i verovatno nije moguće, da programer dobro poznaje sve procese koji se odvijaju u računaru.
Dok se inženjer računara bavi hardverom inženjer informatike se bavi softverom.
Jedan od najbitnijih teoretičara moderne informatike je britanski matematičar Alan Tjuring.
Tjuring se tokom Drugog svetskog rata bavio nemačkom Enigmom, aparatom koji je Nemačka vojska koristila za šifrovanje i dešifrovanje poruka.
Do kraja rata Tjuring je razvio proces kojim su se sve poruke mogle dešifrovati.
Tokom tih istraživanja nastala je Tjuringova mašina.
Tjuringova mašina je zamišljeni uređaj koji može da predstavi podatke i nad njima izvrši algoritam.
Iako je vrlo proste strukture ona je ekvivalentna svim elektronskim i mehaničkim računarima.
Uprkos svome imenu, većina računarstva ne uključuje bavljenje samim računarima.
U stvari, istaknuti računarski naučnik Edsher Dajkstra je često citiran kako kaže: Računarstvo nije ništa više o računarima, nego što je astronomija o teleskopima. Dizajn i dostava računala i računarskih sistema se generalno smatra područjem disciplina koji nisu računarstvo.
Na primer, proučavanje računarskog sklopovlja je uobičajeno smatrano delom računarskog inženjerstva, dok je proučavanje komercijalnih računarskih sistema i njihove dostave često zvano informacijska tehnologija ili informacijski sistemi.
Računarstvo je ponekad kritikovano kao nedovoljno naučno, pogled koji je utelovljen u izjavi nauka je računarstvu ono što je hidrodinamika vodoinstalaterstvu, pripisana Stenu Keli-Butlu i drugima.
Međutim, znatna se interdisciplinarna saradnja odvija između različitih disciplina vezanih za računala.
Računarstvo je takođe neretko prešlo u druge discipline, kao što je veštačka inteligencija, kognitivna nauka, fizika (vidi kvantno računarstvo), te jezikoslovlje.
Neki smatraju da je računarstvo srodnije matematici od mnogih drugih naučnih disciplina.
Rano računarstvo je bilo pod strogim uticajem rada matematičara kao što su Kurt Gedel i Alan Tjuring, i postoji jako plodonosna razmena ideja između dvaju polja u područjima kao što su matematička logika, teorija kategorija, teorija domena i algebra.
Odnos između računarstva i programskog inženjerstva je predmet mnogih konflikta, a što je još dodatno zamućeno mnogim sporovima oko toga što tačno naziv programsko inženjerstvo znači, te kako je računarstvo definisano.
Dejvid Parnas, uzimajući za uzor odnose između ostalih inženjerskih i naučnih disciplina, je tvrdio da je principijelni fokus računarstva proučavanje generalnih svojstava računanja, dok je principijelni fokus programskog inženjerstva dizajn specifičnih računanja kako bi se postigli praktični rezultati, što to dvoje čini različitim ali komplementarnim disciplinama.
Osnovni delovi računara su: miš, tastatura, monitor, matična ploča, grafička kartica, procesor, RAM, flopi disk, tvrdi disk, -{CD}- ili -{DVD}- (optički zapisi), modem, zvučna kartica i naravno zvučnici za nju, te, naravno, kućište.
Iako svi ovi delovi nisu nužni za rad računara, danas ih ima gotovo svaki kućni računar.
Biologija Biologija (od grčkog -{bios}- = život i -{logos}- = nauka, znanje) najšire rečeno je kompleks nauka o životu.
Biologija obuhvata širok spektar nauka i naučnih disciplina, koje proučavaju živa bića, njihovu strukturu, životne funkcije i manifestacije, ponašanje i ekološke odnose, kao i čitavu biosferu.
Biološke nauke se međusobno razlikuju po specifičnoj metodologiji, ili po nivou organizacije i grupama organizama koje su predmet izučavanja.
U osnovi savremene biologije leže pet osnovnih aksiomatskih principa, koji opisuju univerzalnost života: ćelijska teorija, evolucija, teorija gena, energija i homeostaza Molekularna biologija, biohemija i molekularna genetika su velikim delom preklapajuće discipline koje proučavaju životne procese na molekulskom i supramolekulskom nivou.
Život na nivou pojedinačnih ćelija proučava citologija.
Anatomija, histologija i fiziologija proučavaju građu i funkciju organizama na nivou tkiva, organa i organskih sistema.
Na Zemlji postoji više od 10 milijuna različitih vrsta.
Njihova veličina pokriva raspon od onih koje su mikroskopski male pa do organizama veličine plavog kita.
Svi ovi oblici života imaju izvjesne osobine koje ih čine specifičnima i razlikuju od mrtvih materija.
Ove osobine su na primer mogućnost reprodukcije, rasta, ali i mogućnost prilagođavanja okolini.
Naziv biologija potiče od grčkih reči βιος (život) i λογος (nauka).
Reč je prvi put upotrebio 1800. godine Karl Fridrih Burdah (-{Karl Friedrich Burdach}-, 1776—1847) označavajući istraživanja čoveka (antropologiju) kroz uporedne perpektive morfologije i fiziologije.
Terminu biologija su 1802. godine Gotfdrid Treviranus (-{Gottfried Treviranus}-, 1776—1837) i Žan-Baptist Lamark (Jean-Baptiste Lamarck, 1744—1829) dali širu definiciju i veći značaj.
Treviranusove studije, nazvane -{Biologie}- (1802—1822) definisale su biologiju kao nauku o životu.
Lamark je u svojoj -{Hydrogéologie}- (1802) definisao biologiju kao disciplinu terestrične fizike koja uključuje sve što je u vezi sa živim telima.
Treviranus i Lamark su mislili da su upotrebom novog termina identifikovali novo polje istraživanja, a ne da su samo dali ime starom.
Obojica su se protivila preokupiranosti prirodnjaka XVIII veka praksom katalogizacije različitih životinja, biljaka i minerala u prirodi.
Nova biologija je trebalo da se bavi fenomenom života, tj. funkcionisanjem živih bića.
Naziv i koncepcija biologije kao nauke su relativno mladi u odnosu na početak ljudske svesti o živom svetu oko njega.
Prva formalna ponašanja vezana za izučavanje života i prirode mogu se opisati tradicijama medicine i prirodnjaštva.
Ova dva polja ljudskog delovanja postojala su još u Starom Egiptu, Mesopotamiji i Kini, no klasične doprinose njihovom razvoju doneli su Stari Grci i Rimljani.
I savremena biologija se velikim delom zasniva na ovim poljima istraživanja – tradicionalnu medicinu čine anatomija i fiziologija; dok su iz prirodnjaštva izrasle brojne specifične oblasti mikrobiologije, botanike i zoologije, ekologija i evoluciona biologija.
U klasičnom periodu civilizacije, najznačajniji biolozi su bili Galen (u polju medicine) i Aristotel i Teofan (kao istraživači logike prirode i raznovrsnosti organizama) .
Rad klasičnih mislilaca i naučnika nadograđen je u srednjem veku prvenstveno na teritoriji islamskih država, radovima Avicene, Avenzoara, al-Džahiza, Ibn el Baitara, Ibn el Nafisa i dr. Tokom renesanse i početkom Novog veka, velika geografska otkrića i razvoj filozofije omogućila su u biološkoj misli malu revoluciju – obnavljanjem interesovanja naučnika za empirizam i opisom mnogobrojnih novih vrsta.
Na polju medicine (anatomije i fiziologije) istaknuti su eksperimentalni radovi Vezalijusa i Harvija.
Otkriće mikroskopa, sa druge strane, omogućilo je istraživanja dotad nepoznatog sveta mikroorganizama, kao i kasnije postavljanje ćelijske teorije.
Pravu revoluciju u biološkoj misli donosi 18. vek u liku Linea i Bufona, velikih prirodnjaka različitih stavova.
Line je svojim delima klasifikovao dotad poznate vrste organizama i u biologiju uveo binomijalnu nomenklaturu.
Bufon je smatrao vrste veštačkim kategorijama, pretpostavljao zajedničko poreklo svih organizama i time započeo modernu evolucionu misao.
Početkom 19. veka, biologija je dobila svoje ime, a potom je usledio razvoj njenih značajnijih i glavnih oblasti.
Najvažnija imena ovog doba su Lamark, Aleksandar fon Humbolt, Ernst Hekel, Čarls Darvin, Luj Paster.
U moderno doba, početkom XX veka, biolozi otkrivaju dela Gregora Mendela i začinje se genetika.
Razvoj genetike i biohemije omogućio je Votsonu i Kriku da utvrde građu naslednog materijala i započnu eru molekularne biologije.
Paralelno, dešavaju se ujedinjavanja genetike sa teorijom evolucije (stvaranje moderne sinteze), kao i sa ekologijom (razvoj populacione biologije) .
Kraj prethodnog i početak XXI veka donose nova objedinjena polja istraživanja, kao i sve veći korpus znanja u svim oblastima biologije o svim nivoima organizacije života.
Neke od aktuelnih novih oblasti su evo-devo, bioinformatika, genomika, proteomika, molekularna ekologija, konzervaciona biologija.
Razvoj naučnog metoda od Stare Grčke do danas bio je praćen njegovom implementacijom u naukama.
Razvoj samih nauka bio je ograničen mogućnostima koje odgovarajući naučni metod pruža.
Od Aristotelovog uočavanja definicije i indukcije kao bitnih obeležja nauke (time i biologije.), do Darvinovog prepoznavanja evolucije kao osnovne biološke koncepcije prošlo je oko 2100 godina.
No i sa razvojem savremenog naučnog metoda, biologija je dugo bila deskriptivna, te jedinstvena naučna oblast čije formulacije i teorije o različitim aspektima živih sistema nisu imale širinu i objašnjavalačku snagu drugih nauka Opisivanje (deskripcija) je najstariji i osnovni metod za naučno otkrivanje prirode.
Opisne metode mogu biti neposredne (direktne) i posredne (indirektne).
Neposredno posmatranje podrazumeva da biolog svojim čulima proučava objekat ili događaj – opis obuhvata informacije koje su direktno ustanovljene.
Iako daje jasne podatke, ovaj metod može biti podložan subjektivnosti, usled individualnih razlika među istraživačima u osetljivosti čula.
Posredne metode su one koje pomažu istraživaču da detaljnije ustanovi (posmatra) i opiše objekat ili događaj – mikroskopiranje, bojenje, ultrazvuk, rendgen.
Subjektivnost istraživača je minimizirana, a tačnost dobijenih podataka ograničena granicom greške metode.
Komparativni (uporedni) metod podrazumeva upoređivanje određene karakteristike među grupom organizama (poput oblika prednjih udova kod kičmenjaka, ili karakteristika ponašanja).
Komparativni metod je često korišćen u praksi klasifikovanja organizama, kada su organizmi (vrste) koje su sličnije grupisane u zajedničke kategorije.
Koristeći se komparativnim metodom, upoređujući broj prašnika i tučkova, Line je dao svoju klasifikaciju biljaka.
Eksperimentalni (induktivni) metod Fransisa Bejkona može se posmatrati kao svojevrstan uvod u savremeni naučni metod.
Uvođenje eksperimenta u biologiju omogućilo je određivanje uzroka određenim pojavama u živom svetu, kao i određenim reakcijama živih organizama na promene u životnoj sredini.