text
stringlengths
2
130k
Nikoli Tesli su dodeljeni sledeći počasni doktorati: I ordeni: Aktuelna lista Teslinih patenata sadrži bibliografske podatke o 166 patenata iz 26 različitih zemalja na svih pet kontinenata (Argentina, Australija, Austrija, Belgija, Brazil, Ujedinjeno Kraljevstvo, Viktorija, Danska, Indija, Italija, Japan, Kanada, Kuba, Mađarska, Meksiko, Nemačka, Novi Zeland, Novi Južni Vels, Norveška, Rodezija, Rusija, Transval, Francuska, Švajcarska, Švedska i Španija).
Od navedenih zemalja, Tesla je najviše patenata imao u Velikoj Britaniji i Francuskoj — po 29.
Malo je iznenađujući podatak da je imao čak 24 patenta u Belgiji, dok mu je u Nemačkoj odobreno 18 patenata i u Italiji 12.
U ostalim zemljama sa ove liste Tesla je imao znatno manje patenata i taj broj se kreće u rasponu od 1 do 7. Do nedavno se smatralo da Tesla u zemljama izvan SAD nije imao patente iz oblasti elektroenergetike, te da se njegovi prvi patenti iz 1891. godine odnose na varnični oscilator.
Među patentima prijavljenim u drugim zemljama ima nekih novih, do sada nepoznatih javnosti.
Međutim, tu nema većih iznenađenja, osim nekoliko manjih izuzetaka. (Kako svaki patent važi samo u državi koja je izdala taj patent, Tesla je u svakoj od zemalja gde je želeo da zaštiti neki od svojih pronalazaka morao podneti posebnu prijavu patenta, pa se njima uglavnom štite suštinski isti pronalasci.) Analizom podataka utvrđeno je da je Nikola Tesla imao 116 originalnih patenata, od kojih su 109 američki i 7 britanski patenti.
Sa ovih 116 patenata, Tesla je zaštitio ukupno 125 različitih pronalazaka.
Takođe je utvrđeno da je Tesla imao 162 analoga ovih patenata uključujući tu i dopunske i reizdate patente, što znači da je za svoje pronalaske Tesla dobio ukupno 278 patenata u 26 zemalja sveta.
Utvrđeno je da oni formiraju 107 patentnih familija, tj. grupa patenata za isti pronalazak iz različitih zemalja.
Lik, delo i život Nikole Tesle decenijama predstavljaju inspiraciju mnogim piscima, pa su tako proteklih decenija nastala mnoga književna dela sa Teslom kao jednim od likova, ponekad i glavnim.
Neki od njih su: Računar Računar ili kompjuter (engl. -{computer}-, od lat. -{computare}-: sabirati, računati) složeni je uređaj koji služi za izvršavanje matematičkih operacija ili kontrolnih operacija koje se mogu izraziti u numeričkom ili logičkom obliku.
Računari su sastavljeni od komponenata koje obavljaju jednostavnije, jasno određene funkcije.
Kompleksna interakcija tih komponenata rezultira sposobnošću računara da obrađuje informacije.
Konvencionalno, kompjuter se sastoji od bar procesorskog elementa, tipično centralne procesorske jedinice (-{CPU}-), i neke forme memorije.
Procesorski element izvodi aritmetičke i logičke operacije, a sekvencirajuća i kontrolna jedinica mogu da promene redosled operacija u responsu na sačuvanu informaciju.
Periferni uređaji omogućavaju povraćaj informacije iz spoljašnjih izvora, te oni izvršavaju zapisivanje i čitanje.
Mehanički analogni računari su počeli da se pojavljuju u prvom veku i kasnije su korišćeni u srednjem veku za astronomske proračune.
Tokom Drugog svetskog rata, mehanički analogni računari su korišćeni za specijalizovane vojne namene.
Tokom tog vremena razvijeni su prvi elektronski digitalni računari.
Originalno oni su bili veličine velike sobe, konzumirajći količinu energije jednaku količini neophodnoj za napajanje nekoliko stotina modernih personalnih računara (-{PC}-).
Sposobnosti modernih računara baziranih na integrisanim kolima su milionima ili milijardama puta veće od ranih mašina, i oni zauzimaju malu frakciju prostora neophodnog za smeštaju ranih računara.
Jednostavni računari su dovoljno mali da se smeste u mobilne uređaje, i mobilni računari se mogu napajati malim baterijama.
Lični računari u njihovim različitim formama su ikone informacionog doba i oni su ono što većina ljudi smatra računarima.
Međutim, ugrađeni računari prisutni u mnogim uređajima od -{MP3}- plejera do borbenih aviona i od igračaka do industrijskih robota su najbrojniji.
Prva poznata upotreba reči kompjuter dolazi iz 1613. godine iz knjige zvane -{The Yong Mans Gleanings}- engleskog pisca Ričarda Brajtvajta: -{I have read the truest computer of Times, and the best Arithmetician that ever breathed, and he reduceth thy dayes into a short number.}- Ona se odnosi na osobu koja vrši proračune, ili izračunavanja.
Reč je zadržala to značenje do sredine 20. veka.
Od kraja 19. veka reč je počela da poprima njeno poznatije značenje, mašina koja vrši proračune.
Rad računara može biti zasnovan na kretanju mehaničkih dijelova, elektrona, fotona, kvantnih čestica ili neke druge fizičke pojave.
Iako se računari mogu izgraditi na mnogim postojećim tehnologijama, gotovo svi današnji modeli sadrže u sebi elektroničke komponente.
Kod većine današnjih računara zadati problemi se u biti rešavaju pretvaranjem svih relevantnih informacija u matematičke relacije korištenjem binarnog sistema (nula i jedan). (Međutim, računari ne mogu rešiti sve matematičke probleme.) Nakon što računar izvrši izračunavanje zadatog problema, rezultat se prikazuje na korisniku (čoveku) pristupačan način; preko signalnih lampi, -{LED}- displeja, monitora, štampača i dr. Početnici u radu sa računarima, naročito deca, često ne mogu shvatiti činjenicu da su računari samo uređaji i da ne mogu misliti odnosno razumeti, čak ni ono što prikažu kao rezultat svog rada.
Slike, boje, riječi i dr. koje vidimo na ekranu računarskog monitora su samo programirani prikazi koje ljudski mozak prepoznaje i daje im značenje i smisao.
Računar prosto manipulira tokovima elektrona kojima, na svojoj osnovnoj razini funkcionisanja - tranzistoru, dodeljuje logičke vrednosti nula ili jedan, odnosno, stanju nema napona ili ima napona.
Do sada nam nije poznat način kojim bi se uspješno imitiralo ljudsko razmišljanje ili samosvjesnost.
Gotovo istovremeno su uvedeni udaljeni (tzv. glupi) terminali koji su imali monitor i tastaturu za unos podataka u jednom kućištu ali se obrada podataka i dalje obavljala u glavnom (i jedinom) računaru ().
Kasnije su se pojavili i inteligentni terminali koji su deo operacija mogli da obavljaju sami.
Vikipedija, danas, je u elektronskom smislu organizovana na sličan način - glavni računar je u SAD a inteligenti terminali (PC računari) kod korisnika.
Internet ima ulogu mreže.
Važan korak naprijed u razvoju digitalnog računarstva bilo je uvođenje binarnog sistema za unutrašnje numeričke procese.
Ovim je prestala potreba za kompleksnim izvršnim mehanizmima koje su računari zasnovani na drugim numeričkim sistemima, npr. decimalnom ili heksadecimalnom, zahtijevali.
Usvajanje binarnog sistema rezultiralo je pojednostavljenjem konstruktivnih rješenja kod implementacije aritmetičkih funkcija i logičkih operacija, znači, i pojednostavljenjem sklopova i komponenata samog računara.
Mogućnost da se računar programira, tj. opremi nizom izvršnih instrukcija bez potrebe za fizičko-konstruktivnim izmenama, osnovna je funkcionalna karakteristika većine računara.
Ova osobina je značajno unapređena njihovim razvojem do stepena na kojem su bili sposobni kontrolirati redosled izvršavanja instrukcija na osnovu podataka dobijenih tokom samog vršenja određenog programa.
Ovo konstruktivno unapređenje je još više pojednostavljeno uvođenjem (v. prethodnu celinu) binarne aritmetike kojom se mogu predstaviti različite logičke operacije.
Tokom računskih operacija često je potrebno pohraniti među-vrednosti (dva pišem a jedan pamtim) koje će se upotrebiti u daljem računanju.
Performanse nekog računara su najčešće ograničene brzinom kojom se vrednosti čitaju/zapisuju iz/u memoriju i njenim kapacitetom.
Prvobitno je zamišljeno da se memorija koristi samo za pomenute među-vrednosti, međutim, ubrzo su se i sami programi počeli pohranjivati na ovaj način i to se uveliko primenjuje kod današnjih kompjutera.
Iako se tehnologija izrade računara značajno izmenila od vremena prvih elektroničkih modela sagrađenih 1940-ih, još uvek je većina današnjih rešenja zasnovana na fon Nojmanovoj arhitekturi.
Računar kao sklop sastavljen od tri glavna dela: Ovi dijelovi su međusobno povezani mnoštvom žica - -{bus}-; magistrala/sabirnica.
Svi su obično pogonjeni vremenskim uređajem (tajmer, sat, generator takta), mada i drugi događaji mogu pogoniti kontrolne sklopove.
Ovde podrazumevamo da je memorija niz obrojčenih/numerisanih ćelija, od kojih svaka sadrži delić informacije.
Informacija može biti instrukcija kojom se računaru zadaje neki zadatak.
Ćelija može sadržavati i podatak koji je potreban računaru da bi izvršio neku instrukciju.
U svakom slučaju, bilo koja od ćelija može sadržavati delić informacije koji u datom trenutku može predstavljati podatak a već u sledećem - instrukciju.
Znači, sadržaj memorijskih ćelija se neprestano menja.
Veličina svake ćelije i njihov broj, razlikuje se od računara do računara a i tehnologije izrade tokom njihovog razvoja su bile bitno različite.
Tako smo imali elektromehaničke memorije - releje, cevi ispunjene živom u kojima su se stvarali zvučni pulsevi, matrice stalnih/trajnih magneta, pojedinačnih tranzistora, sve do integralnih kola sa više miliona diskretnih i aktivnih elemenata.
Artimetičko-logička jedinica vrši osnovne aritmetičke operacije (sabiranje, oduzimanje i dr.), logičke operacije (-{I, ILI, NE}-) i upoređivanje, npr. da li se sadržaj dva bajta podudara.
U ovoj jedinici se zapravo odrađuje glavni posao.
Kontrolna jedinica vodi računa o tome koji bajtovi u memoriji sadrže instrukciju koju računar trenutno obrađuje, određuje koje operacije će -{ALU}- izvršavati, nalazi informacije u memoriji koje su potrebne za te operacije i prenosi rezultate na odgovarajuća memorijska mesta.
Kada je to obavljeno, kontrolna jedinica ide na narednu instrukciju (obično smeštenu na sledećem memorijskom mestu) ukoliko instrukcija ne govori računaru da je sledeća instrukcija smeštena negde drugo.
Kada se poziva na memoriju, data instrukcija može na različite načine odrediti odgovarajuću memorijsku adresu.
Uz to, neke matične ploče podržavaju dva ili više procesora.
Takve obično nalazimo kod servera/poslužitelja.
Putem ulaza i izlaza (-{I/O}-), računar dobija informacije iz vanjskog sveta i šalje rezultate natrag.
Postoji širok spektar -{I/O}- uređaja; od običnih tastatura, preko miševa, monitora, disketnih pogona, -{CD/DVD}- (optičkih) pogona, štampača, sve do skenera i kamera.
Zajednička osobina svih ulaznih jedinica je da pretvaraju informacije određene vrste u podatke koji dalje mogu biti obrađeni u digitalnom sistemu računara.
Nasuprot tome, izlazne jedinice pretvaraju podatke u informacije koje korisnik računara može razumeti.
U ovom slučaju, digitalni sistem računara predstavlja sistem za obradu podataka.
Računarske instrukcije nisu bogate kao što je ljudski jezik.
Računar poznaje samo ograničen broj jasno definiranih i jednostavnih instrukcija.
Evo nekoliko primera: kopirati sadržaj ćelije 7 u ćeliju 19, ako je sadržaj ćelije 999 veći od 1, slijedeća instrukcija se nalazi u ćeliji 100, sadržaj ćelije 6 oduzeti sadržaju ćelije 33 a rezultat upisati u ćeliju 50.
Instrukcije su u računaru predstavljene binarnim sistemom brojeva.
Operacija kopiraj je, npr. kod Intelovih mikroprocesora u binarnom sistemu predstavljena ovako: 10110000.
Određeni niz instrukcija koje određeni kompjuter može razumeti naziva se mašinski jezik.
U stvarnosti, ljudi ne stvaraju instrukcije direktno u mašinskom jeziku već koriste programske jezike koje se prevode u mašinski jezik putem posebnih računarskih programa prevodilaca i kompajlera.
Neki programski jezici su veoma bliski mašinskom jeziku, kao što je Asembler a drugi, kao Prolog, su zasnovani na apstraktnim principima koji imaju malo sličnosti sa stvarnim operacijama unutar računara.
Kod današnjih računara, aritmetičko-logička i kontrolna jedinica smješteni su na jednom integralnom kolu kojeg nazivamo centralna procesorska jedinica (-{CPU - central processing unit}-).
Memorija računara smještena je na nekoliko malih integralnih kola pored centralnog procesora.
Nesrazmerno veliki dio ukupne mase računara zapravo je sadržan u sistemu napajanja električnom energijom - napojna jedinica i -{I/O}- uređajima.
Neki od većih računara razlikuju se od gore opisanog modela uglavnom po većem broju procesora i kontrolnih jedinica koji rade simultano.
Dodajmo ovome da i neki računari, čija je isključiva namjena naučno istraživanje i računanje, imaju sasvim drugačiju arhitekturu i zbog drugačijeg, nestandardiziranog načina programiranja, nisu našli širu komercijalnu primjenu.
Dakle, u biti, princip funkcionisanja računara je prilično jednostavan; kod svakog takta, računar povlači instrukcije i podatke iz svoje memorije, izvršava instrukcije, pohranjuje rezultate i ponavlja ciklus.
Ponavljanje se vrši sve do nailaska na instrukciju stop.
Računarski programi je zapravo niz instrukcija koje računar treba izvršiti, nekad uključujući i tabele podataka.
Mnogo računarskih programa sadrži milione instrukcija i mnogo njih se neprekidno ponavlja.
Tipični moderni personalni računar (-{PC - personal computer}-) može izvršiti nekoliko milijardi instrukcija u sekundi.
Recimo i to da izvanredne sposobnosti računara nisu posledica izvršavanja složenih instrukcija već miliona jednostavnih koje programeri uobličavaju u svrsishodne funkcije.
Dobar programer, naprimer, izradi niz instrukcija kojim se izvršava neki jednostavan zadatak kao što je iscrtavanje jedne tačke na ekranu i taj niz zatim učini dostupnim drugim programerima.
Sadašnji računari su u stanju izvršavati nekoliko programa istovremeno.
U stvarnosti, određeno kratko vreme procesor izvršava instrukcije jednog programa a zatim se prebacuje na drugi program i izvršava dio njegovih instrukcija.
To određeno kratko vrieme često nazivamo vremenski isečak.
Ovaj način rada stvara iluziju izvršavanja nekoliko programa istovremeno a u stvarnosti se radi o tome da programi dele procesorsko radno vreme.
Operativni sistem je program koji najčešće ima ulogu kontroliranja ovakvog deljenja procesorskog vremena.
Da bi računar radio, barem jedan program mora biti neprestano u funkciji.
Pod normalnim uslovima, taj program je operativni sistem (-{OS - operating system}-).
Operativni sistem odlučuje koji će program u datom trenutku bit izvršavan, koliko i kojih resursa će mu biti dodeljeno (memorija, -{I/O}-) i sl. -{OS}- takođe obezbeđuje takozvani apstraktni omotač oko hardvera i programima dozvoljava pristup preko servisa kao što su kodovi (upravljački programi - drajveri od engl. -{driver}-) koji omogućavaju programerima pisanje programa bez potrebe za poznavanjem intimnih detalja o svim priključenim uređajima.
Računari su korišćeni za koordiniranje informacije između višestrukih lokacija od 1950-ih godina.
Američki vojni -{SAGE}- sistem je bio prvi primer takvog sistema na velikoj skali, što je dovelo do razvoja brojnih komercijalnih sistema specijalne namene kao što je -{Sabre}-.
Tokom 1970-ih godina, računarski inženjeri u istraživačkim institucijama širom SAD su počeli da povezuju računare koristeći telekomunikacionu tehnologiju.
Inicijativu je finansirala -{ARPA}- (danas -{DARPA}-), a računarska mreža koja je proizašla se zvala -{ARPANET}-.