id
stringlengths 1
6
| url
stringlengths 31
166
| title
stringlengths 1
103
| text
stringlengths 1
338k
|
|---|---|---|---|
1603 | https://bs.wikipedia.org/wiki/%C4%8Capljina | Čapljina | Čapljina je grad i naseljeno mjesto u jugozapadnoj Hercegovini, Bosna i Hercegovina, sa oko 5.700 stanovnika u naseljenom mjestu, odnosno oko 26.000 stanovnika u gradu.
Geografija
Nalazi se u dolini rijeke Neretve, na važnoj raskrsnici puteva sa sjevera na jug. Na području Čapljine Neretva prima svoje pritoke: Trebižat, Bregavu i Krupu.
Historija
Prvi autohtoni stanovnici ovog područja, kako je zabilježeno na drevnim grčkim, a kasnije i rimskim kartama su starosjedilački ilirski narodi, među kojim su zasigurno najuticajniji bili Ardijejci, koji će negde u 3 vijeku prije nove ere formirati i jedno od tada najjačih i najuticajnijih kraljevstava na Balkanu, ilirsko kraljevstvo Ardijeja ili Ardijejaca.
Nakon rušenja ilirskog kraljevstva, Rimljani grade nekoliko svojih naselja (Dretelj, kod Počitelja i u Žitomislićima), a sama Čapljina postaje centar trgovine i saobraćaja. Tu je i nekoliko latifundija sa vilama (Mogorjelo, Višići), koje snabdjevaju Naronu i dijelove provincije Dalmacije poljoprivrednim proizvodima.
I Slaveni se kasnije ovdje naseljavaju (Višići). U ranom srednjem vijeku područje drže Mlečani, zatim je u sastavu bosanske države, do pada pod osmanlijsku vlast.
Kada je u pitanju etimologija naziva grada, Čapljina, zanimljiva je podudarnost sa latinskom riječi "Ardea", što doslovno znači "Čaplja", a što opet konicidira za nazivom najuticajnijeg ilirskog naroda na tom području, Ardijejaca (izvorno zapisano kao Ardiaei), koji je nastanjivao upravo šire područje Čapljine i doline rijeke Neretve.To otvara mogućnost da su Slaveni dolaskom na to područje preuzeli naziv od Ilira ili Rimljana,a zatim ga preveli na svoj jezik.
Stanovništvo
Nacionalni sastav stanovništva – grad Čapljina
Nacionalni sastav stanovništva – naseljeno mjesto Čapljina
Kultura
Nacionalni spomenici
Sport
U Čapljini postoji dugogodišnja sportska tradicija, pogotovo u nogometu, košarci, rukometu, boćanju i odbojci. NK Čapljina je u bivšoj Jugoslaviji egzistirao pod nazivom Borac, a danas je profesionalni nogometni klub u sklopu kojeg postoji i škola nogometa. Poznata imena iz Čapljine koja su ugradila sebe u razvoj nogometa su: Kana Čolić, Zlatan Vego, Ilija Ivanković, Dadi Mulalić, Zara Zurovac, Milivoje Draško, Seno Elezović, Velija Kudra, Halid itd. Seniorski tim se takmiči u Drugoj ligi Federacije BiH-Jug, a u Prvoj ligi se takmiče timovi kadeta i juniora. Navijači Čapljine se zovu Patrioti, a stadion se zove Bjelave.
Poznate ličnosti
Slobodan Praljak
Jurinko Rajič
Jasmin Repeša
Reference
Vanjski linkovi
Zvanični veb-sajt grada Čapljine
Općine Bosne i Hercegovine
Općine Federacije Bosne i Hercegovine
Općine u Hercegovačko-neretvanskom kantonu |
1604 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Stolac | Stolac | Stolac je grad i naseljeno mjesto koji su smješteni u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, na krajnjem istoku Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Geografski položaj
Naselje Stolac je nastalo na obalama rijeke Bregave kojeg okružuju planine Hrgud te Vidovo polje s okolnim mjestima koja su ispisana perom bogate kulturne prošlosti. Sam prilaz Stocu sa zapadne strane je Dubravska visoravan, koja je specifična i poznata po breskvi i nadasve dubravskom vinogorju po kojem su poznata stolačka vina. Stolačko područje je svojim mediteranskim šarmom, dobrom vodom, blagim nebom, pitomim krajolikom i skladom prirodnih ljepota, privlačilo ljude od prahistorijskih vremena. Iliri i grčki pomorci, rimski patriciji, istočno gotski osvajači, slavenski velikodostojnici, osmanski plemići, venecijanske vojskovođe, austrougarski namjesnici, te mnogi poklonici sunca, svježine rijeke Bregave, kulturno historijskih valera i tajnovitih poruka iz proteklih vijekova, ostavili su ovdje svoj trag: gradine i grobove, imena na pločama-poruke za one koji će za njima doći. Stolac je prostor s najduljom i najraskošnijom historijom gradskog života u Bosni i Hercegovini, a spada u malu grupu balkanskih prostora na kojima su sačuvana materijalna svjedočenja o urbanim oblicima života kroz razdoblje dugo preko 3.500 godina, koliko su stari posljednji poznati nalazi ilirskog grada Daorsona.
Historija
Kontinuitet prisutnosti ljudske zajednice na prostoru Stoca seže 16.000 godina u prošlost. Pošto se kraj nalazi u mediteranskom podneblju uspjevale su sve vrste voća, a ponajviše grožđa. O zainteresiranosti za život na ovom prostoru od najstarijih vremena svjedoče mjesta koja ga okružuju: pećina Badanj - paleolitsko stanište, utvrđeni ilirski grad Daorson, koji izaziva divljenje svojim kiklopskim zidinama, te poznate nekropole stećaka na Radimlji, Boljunima, Rotimlji i Vidoštaku kao i sama tvrđava Stari grad.
Ime naselja doživljavalo je promjene kroz historiju. Najstariji naziv je Daorsoi, odnosno Daorson, ilirski megalitski grad u selu Osanjici iznad Stoca (IV-III vijek p. n. e.). Slijedi rimski muncipij Diluntum. Današnje ime naselja Stolac prvi put je spomenuto 1420. (loco dicto Stolac), a utvrda Vidovski 1436. Slijedi osmansko Ilce i IIstolce, potom Vidoska i konačno Stolac.
Grad spomenik. Stolac je bio grad muzej. Grad koji je sa svojom historijskom baštinom bio pod zaštitom UNESCO-a od 1980.godine. Tragovi ljudskih ruku datiraju još prije 15.000 godina što svjedoče crteži u Badanjskoj pećini. To su opisi detalja lova s jasnim likom konja (to je doba Ebeolitika). Prvi stanovnici Balkana, Iliri, ostavili su svoj trag u tvrđavi Doarson, nađeni su ostaci rimske tvrđave Diluntum. Tu je i veleljepna Radimlja sa svojim kamenim spavačima, nekreolozima, stećcima. Isto tako tu je grob jevrejskog rabina Mosha Danona. To mjesto je bilo i ostalo jedno od svetišta Jevreja. Spomenici, džamije, trgovi kao i crkve, biblioteke bili su izgrađeni za vrijeme Turskog vakta. Kasnije na te građevine nadovezivali su se obilježja mediteranske kulture.
Tokom najnovijih ratnih dešavanja grad Stolac ostao je bez mnogih svojih značajki, uništena je džamija Ismail Kapetana Sarica, džamija Hadži Alije Hadžisalihovića, pravoslavna crkva iz 1870. god. Jedna od najstarijih džamija u Bosni i Hercegovini, džamija sultana Selima iz 1519, zapaljena je i srušena. tako je i sa drugim spomenicima: Silahtar Jusuf paše hamam, kuća Ali Paše Rizvanbegovića, Stara kuća (Mujina), Džulhanimina kuća, mezarja, biblioteke, Stolačka sahat-kula.
Prvi spomen Stoca u pisanim izvorima
Stolac je prvi put spomenut u pisanim izvorima 7. maja 1420. Zasad je to rodni list imena ovog grada. Prvi poznati stanovnik Stoca je izvjesni Gojak Tihosalić, koji se bavio stočarstvom. Dokument se nalazi u Državnom arhivu u Dubrovniku. Njegov sadržaj je sljedeći: Milien Budečević pred dubrovačkim knezom Nikolom Pucićem podiže tužbu protiv Vučihne i Stjepoja Vlahovića iz katuna Vučihne Vlahovića zato što su tih dana u mjestu zvanom Stolac oduzeli tri krave i vola, a koju stoku je Milien imao na čuvanju i uzgoju kod Gojaka Tihosalića iz Stoca.
Nasljednik Gojaka Tihosalića mogao bi biti Vukmir Gojaković koji se spominje krajem maja 1436. godine. Označen da je iz Stoca u Vidovom polju Vukmir Gojaković (Vochmir Goiacouich de Stolaç de Vidoe poglie) se tada obavezao na sedmogodišnju službu kod dubrovačkog oružara Antolina Obradovića.
Kultura
Nacionalni spomenici
Stanovništvo
Po popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Stolac imala je 18.681 stanovnika, raspoređenih u 36 naselja.
Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, veći dio općine Stolac je ušao u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušla su naseljena mjesta: Berkovići, Bitunja, Dabrica, Hatelji, Ljuti Do, Meča, Predolje, Strupići, Suzina, Šćepan Krst, Trusina te dijelovi naseljenih mjesta: Barane, Brštanik, Burmazi, Do, Hodovo, Hrgud, Ljubljenica, Poplat i Žegulja Od ovog područja formirana je općina Berkovići.
Nacionalni sastav stanovništva - grad Stolac
Nacionalni sastav stanovništva - naseljeno mjesto Stolac
Mjesne zajednice
MZ Brštanik - obuhvata naseljena mjesta: Brštanik, Ljubljenica i Šćepan Krst,
MZ Burmazi - obuhvata naseljena mjesta: Bjelojevići, Burmazi i Kruševo,
MZ Crnići - obuhvata naseljena mjesta: Aladinići, Borojevići, Crnići - Kula, Pješivac - Greda, Pješivac - Kula, Poprati i Prenj,
MZ Dabrica - obuhvata naseljeno mjesto Dabrica,
MZ Hodovo - obuhvata naseljena mjesta: Crnići - Greda, Hodovo, Kozice, Rotimlja i Trijebanj,
MZ Hrgud - obuhvata naseljena mjesta: Hrgud i Predolje,
MZ Poplat - obuhvata naseljeno mjesto Poplat,
MZ Stolac - obuhvata naseljena mjesta: Barane, Do, Komanje Brdo, Ošanjići i Stolac,
MZ Žegulja - obuhvata naseljena mjesta: Bitunja i Žegulja.
Sport
Do 1992. godine u Stocu vladalo je veliko interesovanje za sport. Igrao se nogomet, rukomet, košarka i odbojka. FK "Iskra" Bregava takmičila se u Republickoj Ligi u sistemu tadasnje SFRJ. Danas u Stocu FK "Iskra" vise nije u funkciji, iako je za sezonu 2003/2004 klubu "omogućeno" igranje na svom Gradskom stadionu, kada je klub nastupao pod krilima 2.lige FBiH. Na utakmicama je znalo biti i do 1000 gledalaca. Jedini aktivni sportski kolektiv danas je HNK " Stolac" koji se takmiči u 2.ligi FBiH.
Poznate ličnosti
Mehmedalija Mak Dizdar,
Hamid Dizdar
Alija Isaković,
Alipaša Rizvanbegović,
Branko Šotra,
Džafer Obradović,
Džezer Ahmed paša,
Habiba Stočević-Rizvanbegović,
Hakija Turajlić,
Ismail-kapetan Šarić,
Ivan Musić,
Mirko Bošković,
Nijaz Duraković,
Rusmir Mahmutćehajić,
Šaćir Filandra,
Željko Obradović.
Turističke atrakcije
Nekropola Radimlja, Nekropola Boljuni, Begovina, Ošanjići, Badanj, Bregava, Vidoški - stari grad Stolac, Šarića kuća.
Stolac trenutno ima preko 35 objekata ili lokalitetana listi nacionalnih spomenika. Neki od navedenih spomenika su: Čaršijska džamija (prvi nacionalni spomenik koji je obovljen, a u potpunosti bio razoren 1993 godine od strane HVO i HV), Podgradska džamija, Ćuprijska džamija i Uzinovićka džamija, Ošanjićka crkve, Trijebanjska crkve, Poplatska crkve i crkva na Poljubi u samom Stocu.
Reference
Vanjski linkovi
Zvanični sajt grada Stoca
Gradska naselja u srednjovjekovnoj Bosni
Službeni gradovi Bosne i Hercegovine
Gradovi u Federaciji Bosne i Hercegovine
Gradovi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu |
1606 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Olimpijci%20s%20najvi%C5%A1e%20medalja | Olimpijci s najviše medalja | Ovo je najuspješnijih 20 olimpijaca u historiji Olimpijskih igara.
Napomena: Podebljanim slovima napisana su imena sportista koji su nastupili na posljednjim Ljetnim, odnosno Zimskim olimpijskim igrama (OI 2016. i ZOI 2014).
Olimpijci |
1609 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Bruce%20Lee | Bruce Lee | Bruce Lee (Brus Li, pravo ime Li Juen-kam (27. novembar, 1940. San Francisco – 20. juli, 1973.), bio je hongkonški filmski glumac, filmski producent i režiser, scenarista, filozof, instruktor borilačkih vještina i osnivač Jeet Kune Do pokreta borilačkih vještina.
Sin kineske operske zvijezde, bio je stalno na turnejama, proveo je djetinjstvo u Hong Kongu, gdje je igrao u nekoliko filmova.
Vratio se u Sjedinjene Američke Države i 1966. godine dobio ulogu u televizijskoj seriji Zelena osa. Početkom 70ih godina 20. vijeka postao je popularna zvijezda akcionih filmova s borbenim vještinama, uključujući Pesnicu bijesa (1972.) i U zmajevom gnijezdu (1973.) iz čega je slijedilo rađanje internacionalnog kulta.
Njegova karijera je prekinuta iznenadnom smrću u 33. godini od moždanog edema koji je dobio poslije uzimanja sredstava protiv bolova. Pa ipak, njegovi filmovi ostali su popularni i veoma mnogo imitirani. Nakon smrti je nekoliko filmova sastavljeno iz neobjavljenih scena.
Njegov sin Brandon Lee (1965 – 1993.) taman je postao zvijezda akcionih filmova kada je umro nesretnim slučajem od pucnja tokom snimanja filma Vrana.
Reference
Vanjski linkovi
Bruce Lee - izreke i citati
Američki glumci
Rođeni 1940.
Umrli 1973. |
1610 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Februar | Februar | Februar je drugi mjesec godine po julijanskom i gregorijanskom kalendaru. Obično ima 28 dana, ali u prestupnim godinama ima 29. dana. To je prvi od pet mjeseci koji nema 31 dan (ostala četiri su april, juni, septembar i novembar) i jedini koji ima manje od 30 dana. Februar je treći i posljednji mjesec meteorološke zime na sjevernoj hemisferi. Na južnoj hemisferi, februar je treći i posljednji mjesec meteorološkog ljeta (što je sezonski ekvivalent onome što je avgust na sjevernoj hemisferi).
Februar je nazvan prema istoimenom rimskom prazniku čišćenja i pokajanja. U bosanskom jeziku se koristi i slavenski naziv veljača, koji potiče od pridjeva velji tj. veliki (veliki siječanj), mjesec kada se vrijeme velja (mijenja).
Historija
Izveden od latinske riječi, rimski mjesec Februarius dobio je naziv po latinskom terminu februum, što znači "pročišćenje", kroz ritual pročišćenja Februa koji se održava 15. februara (pun mjesec) po starom lunarnom rimskom kalendaru. Januar i februar su posljednja dva mjeseca koja su dodana rimskom kalendaru, budući da su Rimljani prvobitno smatrali zimu kao period bez mjeseca. Dodao ih je Numa Pompilije oko 713. godine p.n.e.. Februar je ostao posljednji mjesec kalendarske godine do vremena decemvira (oko 450. godine p.n.e.), kada je postao drugi mjesec. U određenim periodima februar je skraćen na 23 ili 24 dana, a 27-dnevni interkalarni mjesec, Intercalaris, povremeno je ubačen odmah nakon februara da bi se godina uskladila sa godišnjim dobima.
Februarske svetkovine u Starom Rimu uključivale su Amburbium (tačan datum nepoznat), Sementivae (2. februar), Februa (13-15. februar), Lupercalia (13.-15. februara), Parentalia (13.-22. februar), Quirinalia (17. februara), Feralia (21. februar), Caristia (22. februar), Terminalia (23. februar), Regifugium (24. februar) i Agonium Martiale (27. februar). Ovi dani ne odgovaraju modernom gregorijanskom kalendaru.
Prema reformama koje su uvele Julijanski kalendar, Interkalaris je ukinut, prestupne godine su se redovno dešavale svake četvrte godine, a u prestupnim godinama februar je dobio 29. dan. Nakon toga, postao je drugi mjesec kalendarske godine, što znači redoslijed prikazivanja mjeseci (januar, februar, mart, ..., decembar) u okviru kalendara za godinu. Čak i tokom srednjeg vijeka, kada je numerisana godina počinjala 25. marta ili 25. decembra, drugi mesec je bio februar kad god je svih dvanaest meseci bilo prikazano po redu. Reforme gregorijanskog kalendara donijele su male promjene u sistemu određivanja koje su godine bile prestupne, ali su sadržale i februar od 29 dana.
Historijski nazivi za februar uključuju staroengleske izraze Solmonath (mjesec blata) i Kale-monath (nazvan po kupusu), kao i oznaku Karla Velikog Hornung. Na finskom, mjesec se zove helmikuu, što znači "biserni mjesec"; kada se snijeg topi na granama drveća, formira se kapljice, a kako se one ponovo smrzavaju, one su poput bisera od leda. Na poljskom, odnosno ukrajinskom, mjesec se zove luty ili lûtij (lyutiy), što znači mjesec leda ili jakog mraza. Na makedonskom je mjesec sečko, što znači mjesec sječe (drva). Na češkom se zove únor, što znači mjesec potapanja (riječnog leda).
Na slovenskom se februar tradicionalno naziva svečan, što je vezano za ledenice ili svijećnicu. Ovaj naziv potiče od sičana, zapisanog kao svičan u Novom kranjskom almanahu iz 1775., a u konačni oblik ga je promijenio Franc Metelko u svom Novom almanahu iz 1824. Ime je pisano i sečan, što znači "mjesec sječe" drveća.
Godine 1848. u Kmetijskim in rokodelskim novicama iznio je prijedlog Slovenskog društva iz Ljubljane da se ovaj mjesec nazove talnikom (vezano za otapanje leda), ali izraz nije ostao. Ideju je predložio sveštenik Blaž Potočnik. Drugo ime februara na slovenskom je bilo vesnar, po mitološkom liku Vesni.
Također pogledajte
29. februar
30. februar
31. februar
Reference |
1611 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Mart | Mart | Mart je treći mjesec godine po julijanskom i gregorijanskom kalendaru. To je drugi od sedam mjeseci koji traje 31 dan. Na sjevernoj hemisferi meteorološki početak proljeća javlja se prvog dana marta. Martovski ekvinocij 20. ili 21. označava astronomski početak proljeća na sjevernoj hemisferi i početak jeseni na južnoj hemisferi, gdje je septembar sezonski ekvivalent martu sjeverne hemisfere.
Mart je dobio naziv prema Marsu, staroitalskom bogu proljeća, ili bogu rata kod starih Rimljana. Slavenski naziv ožujak se također koristi u bosanskom jeziku, od starijih oblika: lžujak, lažujak, lažak tj. lažljivi mjesec, u kome je vrijeme varljivo.
Historija
Ime mart dolazi od Marcija, prvog mjeseca najranijeg rimskog kalendara. Ime je dobio po Marsu, rimskom bogu rata i pretku rimskog naroda preko njegovih sinova Romula i Rema. Njegov mjesec Martius bio je početak sezone ratovanja, a festivali koji su se održavali u njegovu čast tokom mjeseca su se odrazili na druge u oktobru, kada se sezona ovih aktivnosti bližila kraju. Marcijus je ostao prvi mjesec rimske kalendarske godine možda sve do 153. godine p.n.e., a nekoliko vjerskih obreda u prvoj polovini mjeseca su prvobitno bile proslave Nove godine. Čak i u kasnoj antici, rimski mozaici koji prikazuju mjesece ponekad su i dalje stavljali mart kao prvi mjesec.
Prvi mart je počinjao godinu u Rusiji do kraja 15. vijeka. Velika Britanija i njene kolonije nastavile su koristiti 25. mart do 1752. godine, kada su konačno usvojile gregorijanski kalendar (fiskalna godina u Ujedinjenom Kraljevstvu i dalje počinje 6. aprila, identično 25. martu u bivšem julijanskom kalendaru). Mnoge druge kulture, na primjer u Iranu ili Etiopiji, još uvijek slave početak Nove godine u martu.
Mart je prvi mjesec proljeća na sjevernoj hemisferi (Sjeverna Amerika, Evropa, Azija i dio Afrike) i prvi mjesec jeseni na južnoj hemisferi (Južna Amerika, dio Afrike i Okeanija).
Starorimski praznici koji se slave u martu uključuju Agonium Martiale, koji se slavi 1., 14. i 17. marta, Matronalija, koja se slavi 1. marta, Junonalia, koja se slavi 7. marta, Equirria, koja se slavi 14. marta, Mamuralia, koja se slavi 14. marta. ili 15. marta, Hilarija 15. marta i zatim do 22.–28. marta, Argei, slavi se 16.–17. marta, Liberalia i Bacchanalia, slavi se 17. marta, Quinquatria, slavi se 19.–23. marta, i Tubilustrium, slavi se 23. marta. Ovi datumi ne odgovaraju modernom gregorijanskom kalendaru.
Drugi nazivi
Na finskom se mjesec zove maaliskuu, za koji se vjeruje da potiče od maallinen kuu. Ovo posljednje znači zemljani mjesec i može se odnositi na prvu pojavu "zemlje" ispod snijega. Na ukrajinskom se mjesec zove berezenʹ, što znači breza, a na češkom březen. Historijski nazivi za mart uključuju saksonski Lentmonat, koji je dobio ime po martovskoj ravnodnevici i postepenom produžavanju dana, i eventualni imenjak posta. Sasi su mart nazivali i Rhed-monat ili Hreth-monath (što potiče od njihove boginje Rhedam/Hreth), a Angli su ga zvali Hyld-monath.
Na slovenskom jeziku tradicionalni naziv je sušec, što znači mjesec kada se zemlja dovoljno osuši da je moguće obrađivati. Ime je prvi put upisano 1466. godine u škofjeloškom rukopisu. Korišteni su i drugi nazivi, na primjer brezen i breznik, "mjesec breza". Turska riječ Mart je data po imenu boga Marsa.
Reference |
1612 | https://bs.wikipedia.org/wiki/April | April | April je četvrti mjesec godine po julijanskom i gregorijanskom kalendaru. To je prvi od četiri mjeseca koji traje 30 dana, a drugi od pet mjeseci kraći od 31 dan. April se obično povezuje sa sezonom proljeća na sjevernoj hemisferi i jeseni na južnoj hemisferi, gde je sezonski ekvivalent oktobra na severnoj hemisferi i obrnuto.
Naziv ovog mjeseca je u vezi sa latinskim riječima aperire (otvoriti), apricus (sunčan), jer se tada otvara proljeće. A slavenski naziv u bosanskom jeziku je travanj, nazvan po travi koja se budi dolaskom proljeća.
Historija
Rimljani su ovom mjesecu dali latinski naziv Aprilis, ali je porijeklo ovog imena neizvjesno. Tradicionalna etimologija je od glagola aperire, "otvoriti", aludirajući na to da je to godišnje doba kada se drveće i cvijeće počinju "otvarati", što je podržano poređenjem sa modernom grčkom upotrebom άνοιξη (ánixi) (otvaranje) za proljeće. Budući da su neki od rimskih mjeseci imenovani u čast božanstava, a kako je april bio svet boginji Veneri, njena Veneralija se održavala prvog dana, pretpostavlja se da je Aprilis prvobitno bio njen mjesec Afrilis, od njenog ekvivalentnog imena grčke boginje Afrodita (Aphros), ili od etruščanskog imena Apru. Jacob Grimm predlaže ime hipotetičkog boga ili heroja, Aper ili Aprus.
April je bio drugi mjesec najranijeg rimskog kalendara, prije nego što je Januarius i Februarius dodao kralj Numa Pompilius oko 700. godine p.n.e.. Postao je četvrti mjesec kalendarske godine (godina u kojoj je redom prikazano dvanaest mjeseci) u vrijeme decemvira oko 450. godine p.n.e., kada je i njemu dato 29 dana. 30. dan je dodan tokom reforme kalendara koju je preduzeo Julije Cezar sredinom 40-ih godina p.n.e., a koja je proizvela julijanski kalendar.
Anglosaksonci su april zvali ēastre-monaþ. Beda Časni kaže u Računu vremena da je ovaj mjesec ēastre korijen riječi Uskrs. On dalje navodi da je mjesec dobio ime po boginji Eostre čija je gozba bila u tom mjesecu. To potvrđuje i Einhard u svom radu Vita Karoli Magni.
Đurđevdan je dvadeset i treći u mjesecu; a Markovo veče je dvadeset četvrti dan sa praznovjerjem da će duhovi onih koji su osuđeni na smrt u toku godine biti viđeni kako prolaze u crkvu.
U Kini se simbolika zemlje od strane cara i prinčeva krvi odigrala u njihovom trećem mjesecu, što često odgovara aprilu.
Na slovenskom jeziku najučestalije tradicionalno ime je Mali traven, što znači mjesec kada biljke počinju rasti. Prvi put je zabilježena 1466. godine u Predstava u Škofjoj Loki.
Mjesec Aprilis je imao 30 dana; Numa Pompilius je napravio 29 dana; konačno je kalendarska reforma Julija Cezara ponovo bila duga 30 dana, što nije promijenjeno u kalendarskoj reviziji Augusta Cezara 8. p.n.e.. Osim toga, u španskoj koloniji, Las Islas Filipinas (danas poznatim kao Filipini), mjesec Aprilis imao je značajno značenje za život domorodaca jer je bio povezan s utjecajem Kineza tokom španjolskog kolonijalnog perioda. Važnost ovog aspekta za živote domorodaca ranije se povezivala sa događajem pod nazivom "Abril na Ikaw" jer je usko vezana za poznatog trgovca April Yu.
U starom Rimu, festival Cerealia održavao se sedam dana od sredine do kraja aprila, ali tačni datumi nisu sigurni. Feriae Latinae je također održana u aprilu, s različitim datumima. Ostale drevne rimske svečanosti uključuju Veneraliju (1. april), Megalesia (10-16. aprila), Fordicidia (15. aprila), Parilia (21. aprila), Vinalia Urbana (23. aprila), Robigalia (25. aprila) i Serapia (25. aprila), Floralija se održavala 27. aprila tokom republikanske ere, odnosno 28. aprila po julijanskom kalendaru, i trajala je do 3. maja. Međutim, ovi datumi ne odgovaraju modernom gregorijanskom kalendaru.
Kiša meteora Liridi se pojavljuje od 16. do 26. aprila svake godine, a vrhunac se obično javlja 22. aprila. Meteorska kiša Eta Aquariids se također pojavljuje u aprilu. Vidljiv je od otprilike 21. aprila do oko 20. maja svake godine sa vrhunskom aktivnošću 6. maja ili oko nje. Pi Pupidi se pojavljuju 23. aprila, ali samo u godinama oko datuma perihela matične komete. Virginidi takođe padaju na različite datume u aprilu.
"Aprilski dani" (journées d'avril) je naziv koji je u francuskoj historiji dodijeljen nizu ustanaka u Lyonu, Parizu i drugdje, protiv vlade Luja Filipa 1834., koji su doveli do nasilnih represivnih mjera i čuveno suđenje poznato kao procès d'avril.
Reference
Vanjski linkovi
http://www.arborday.org/
http://www.dobrova-polhovgradec.si/doc/priponke/koledar%20prir%2007%20zadnji.pdf
https://archive.today/20120911093344/http://www.shgresources.com/gems/birthflowers/
https://web.archive.org/web/20130930235735/http://ita-web.org/itw/
http://www.nhdd.org/about/
http://encyclopedia2.thefreedictionary.com/Zimbabwe+Independence+Day |
1613 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Maj | Maj | Maj je peti mjesec godine po julijanskom i gregorijanskom kalendaru i treći je od sedam mjeseci koji traje 31 dan.
Maj je mjesec proljeća na sjevernoj hemisferi, a jeseni na južnoj hemisferi. Stoga je maj na južnoj hemisferi sezonski ekvivalent novembru na sjevernoj hemisferi i obrnuto.
Maj (na latinskom Maius) je dobio ime po grčkoj boginji Maji, koja je poistovjećena sa boginjom plodnosti iz rimskog doba, Bona Dea, čiji se festival održavao u maju. S druge strane, rimski pjesnik Ovidije daje drugu etimologiju, u kojoj kaže da je mjesec maj nazvan po maiores, latinski za "starješine", a da je sljedeći mjesec (jun) nazvan po iuniores, ili "mladi ljudi " (Fasti VI.88).
Slavenski naziv u bosanskom jeziku je svibanj, po biljci svibi.
Meteorska kiša Eta Aquariids pojavljuje se u maju. Vidljiva je od oko 21. aprila do oko 20. maja svake godine sa vrhuncem aktivnosti oko 6. maja. Arietidi padaju od 22. maja do 2. jula, a vrhunac je 7. juna. Virginide takođe padaju na različite datume u maju.
Starorimski obredi
Prema kalendaru starog Rima, festival Bona Dea padao je 1. maja, Argei je padao 14. maja ili 15. maja, Agonalia je padala 21. maja, a Ambarvalia 29. maja. Floralija se održavala 27. aprila tokom republikanske ere, odnosno aprila 28. po julijanskom kalendaru, i trajao je do 3. maja. Lemurija (festival) padala je 9., 11. i 13. maja po julijanskom kalendaru. Koledž Eskulapija i Higije proslavio je dva praznika Rosalije (festival), jedan 11. maja i jedan 22. maja. Rosalija je takođe proslavljena u Pergamonu 24. i 26. maja. Vojni festival Rosalia, Rosaliae signorum, također je održavan 31. maja. Ludi Fabarici se slavio 29. maja – 1. juna. Merkur bi bio žrtvovan na majske ide (15. maja). Tubilustrium se održavao 23. maja kao i u martu. Ovi datumi ne odgovaraju modernom gregorijanskom kalendaru. |
1617 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Spisak%20bosanskohercegova%C4%8Dkih%20filmova | Spisak bosanskohercegovačkih filmova | Hronološki spisak bosanskohercegovačkih filmova
1951.
Major Bauk
1954.
Stojan Mutikaša
1955.
Hanka
Šolaja
1957.
Tuđa zemlja
Vratiću se
1959.
Noći i jutra
Pet minuta raja
Vrata ostaju otvorena
1961.
Parče plavog neba
Velika turneja
1962.
Kapi, vode, ratnici
Krst Rakoč
Mačak pod šljemom
Srešćemo se večeras
1963.
Kozara
U sukobu
Desant na Drvar
1964.
Dobra kob
Na mesto, građanine pokorni
Narodni poslanik
Vrtlog
1965.
Glasam za ljubav
Ubica na odsustvu
1966.
Glineni golub
Konjuh planinom
Sretni umiru dvaput
1967.
Diverzanti
Mali vojnici
Zlatna praćka
Soledad
1968.
Opatica i komesar
Quo vadis, Živorade
Ram za sliku moje majke
Sunce tuđeg neba
Uđi, ako hoćeš
1969.
Horoskop
Moja strana svijeta
Most
Neka daleka svjetlost
Sramno ljeto
Bitka na Neretvi
1970.
Draga Irena!
1971.
Klopka za generala
Nokaut
Ovčar
Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji
1972.
Valter brani Sarajevo
1973.
Sutjeska
1974.
Derviš i smrt
1975.
Atentat u Sarajevu
1979.
Partizanska eskadrila
1980.
Majstori, majstori
1981.
Sjećaš li se Dolly Bell?
1982.
Miris dunja
Dvije polovine srca
Nastojanje
1983.
Pismo-glava
Šećerna vodica
1984.
Ambasador
Mala pljačka vlaka
1985.
Otac na službenom putu
I to ce proći
Ada
Kolaps
1986.
Protestni album
Od zlata jabuka
Lijepe žene prolaze kroz grad
Ovo malo duše
Posljednji skretničar uzanog kolosijeka
1987.
Strategija svrake
1988.
Klopka
Azra
Vanbračna putovanja
1989.
Žena s krajolikom
Kuduz
Dom za vješanje
1990.
Gluvi barut
Poslednji valcer u Sarajevu
Stanica običnih vozova
Seks – partijski neprijatelj br. 1
1991.
Praznik u Sarajevu
Moj brat Aleksa
SA 204-272
Bračna putovanja
1994.
U najboljim godinama
Magareće godine
1995.
Čudo u Bosni
1996.
Odazivam Ti se, Bože
1997.
Krv i mošus
Savršeni krug
2000.
Tunel
Mliječni put
2001.
Ničija zemlja
Sjećaš li se Sarajeva?
2003.
Gori vatra
Ljeto u zlatnoj dolini
Remake
2004.
Kod amidže Idriza
2005.
Go West
Dobro uštimani mrtvaci
2006.
Grbavica
Nafaka
Nebo iznad krajolika
2007.
Teško je biti fin
Duhovi Sarajeva
Mujo gleda lijepu Nizamu
2008.
Snijeg
Čuvari noći
2010.
Na putu
Sevdah za Karima
Cirkus "Columbia"
Ostavljeni
2013.
Epizoda u životu berača željeza
2016.
Smrt u Sarajevu
2017.
Muškarci ne plaču
2019.
Sin
2020.
Kuda ideš, Aida?
Koncentriši se, baba
2021.
Deset u pola
Također pogledajte
Bosanskohercegovački filmski festival
Sarajevo Film Festival
B
Spiskovi vezani za Bosnu i Hercegovinu |
1622 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Banovi%C4%87i | Banovići | Banovići su naseljeno mjesto i sjedište istoimene općine u sjeveroistočnoj Bosni. Općina je smješten na sjeverozapadnim obroncima planine Konjuh na nadmorskoj visini između 330 i 380 metara, na magistralnom putu koji povezuje dva industrijska centra Tuzlu i Zenicu, i Tuzlanski i Zeničko-dobojski kanton.
Historija
Današnje ime Banovići su dobili prema stećku Božićka Banovića, nadgrobnom spomeniku iz srednjeg vijeka koji je lociran u istoimenom selu nedaleko od grada. Stećak je u obliku sarkofaga sa kamenim postoljem veličine 2,20 x 0,90 x 0,70 m. na prednjoj strani je stiliziran cvijet, a sa bočne strane je natpis na bosančici sljedećeg sadržaja:
Na području Banovića je pronađen i kovani novac za koga se pretpostavlja da potiče iz vremena 250 godina prije nove ere, dakle iz Rimskog perioda. Raniji naziv Litva, što ga je grad dobio po istoimenoj rijeci koja kroz njega protiče, etimološki je nedefiniran.
Postanak, razvoj i rast općine determiran je eksploatacijom veoma kvalitetnog uglja koji je i danas značajan izvor energije. Kao jedan od centara bosanskohercegovačkog rudarstva Banovići su u dosadašnjoj historiji postigli izuzetne rezultate u eksploataciju uglja. Godine 1946. god. izgrađena je pruga Brčko–Banovići u dužine 92 kilometra. Pruga je nastala kao rezultat prve omladinske radne akcije (ORA) u socijalističkoj Jugoslaviji.
Konjuh je jedna od rijetkih planina u BiH kojom se može šetati slobodno i bez straha od mina, jer je ova planina imala sreću da je ovaj posljednji rat zaobiđe.
Geografija
Grad je smješten na sjeverozapadnim obroncima planine Konjuh na nadmorskoj visini 330-380 metara, na magistralnom putu koji povezuje dva velika industrijska centra Tuzlu i Zenicu, odnosno dva velika kantona Tuzlanski i Zeničko-dobojski. Banovići se graniče sa općinama Lukavac, Živinice, Kladanj, Olovo i Zavidovići i na taj način predstavljaju tromeđu kantona Tuzlanskog, Sarajevskog i Zeničko-dobojskog. Banovići su udaljeni od Tuzle 30 km, a od Sarajeva, glavnog grada BiH 125 km. Najbliža morska obala nalazi se oko 300 km od Banovića u luci Ploče (Republika Hrvatska) i za normalne vremenske i saobraćajne okolnosti iz Banovića se na more može stići za oko pet sati vožnje automobilom.
Kontinentalna i umjereno-kontinentalna klima u Banovićima ima za posljedicu topla ljeta sa pljuskovima i oštre vjetrovite zime sa manjim količinama snježnih padavina. U prosjeku je svaki treći dan oblačno vrijeme s tim što je ljetna oblačnost kratkotrajna. Najčešći su vjetrovi iz sjevernog kvadranta. Relativno često javlja se i grad. Analize i procjene klimatskih karakteristika Banovića i okoline proizvoljne su i uglavnom empirijske jer na području općine nema niti jedne meteorološke stanice. Općina je obuhvaćena slivnim područjima Krivaje i Spreče, a orijentirana dolinama rijeka Litve i Turije. Ponivka, Hodžin potok, Jablanica, Bukovac, Turija, Litva, Radina, Brestica, Brložnik, Draganja, Ostružnica, Begov potok, pripadaju sjevernom području općine i slivu Spreče, a u zapadnom dijelu, južnog, brdsko-planinskog područja razvijeno je nekoliko manjih slivova koji pripadaju glavnom toku rijeke Krivaje. Čitavo područje odlikuje se nagibom terena prema sjeveru i dijelom prema istoku te se prema tome može podijeliti na ravničarske, na sjeveru i na sjeveroistoku, brdsko-planinsko sjeverno od ravničarske depresije i brdsko-planinsko sa više izraženim karakteristikama planinskog reljefa u području južno od ravničarske depresije.
Stanovništvo
Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Banovići imala je 26.590 stanovnika, raspoređenih u 20 naselja.
Nacionalni sastav stanovništva – općina Banovići
Nacionalni sastav stanovništva – naselje Banovići
Privreda
Banovićka privreda je uglavnom orijentisana na zadovoljavanje i funkcionisanje Rudnika mrkog uglja "Banovići" koji je jedan od najvećih rudnika mrkog uglja u BiH. Osim Rudnika, Banovići su imali i prilično razvijenu metalnu industriju (Tvornica peći HELIOS, FGO - Fabrika građevinske opreme, "Elektroremont", TMB - Tvornica mikromotora i aparata), te Tvornicu konfekcije "Borac" kao i transportna preduzeća ("Litvatrans", "Autosaobraćaj" i "Autoremont"), ali posljednjih godina veliki broj ovih preduzeća je zatvoren. Ulaganjem austrijskog kapitala otvoren je rudnik dijabaza "Plantrans-Dijabaz".
Kultura
Zgrada Radničkog doma u Banovićima središte je kulturnih događanja. U ovom prelijepom zdanju smještene su između ostalih: prostorije radija i televizije Banovići, gradska biblioteka i čitaonica, savremeno opremljena i jedna od najboljih u BiH, pozorišna sala, zatim bilijar sala i restoran. Nedavno je puštena u funkciju obnovljena i rekonstruisana I faza "Bosanskog kulturnog centra" (ranije gradsko kino).
Nacionalni spomenici
Na listi nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za općinu Banovići se nalaze sljedeći spomenici:
"Stećci u Banovići Selu" (historijski spomenik).
Turizam
Banovići imaju hotel "Zlača" smješten u samom podnožju planine Konjuh. Hotel "Zlača" je naročito atraktivan za visinske pripreme sportista, za kongrese i seminare, odmor i svaku vrstu rekreacije. Kapaciteti ovog objekta su skoro redovno zauzeti što iziskuje potrebu proširivanja kapaciteta i obogaćivanja sadržaja.
Sport
Šah, sportski ribolov i planinarenje u Banovićima, također imaju dugu tradiciju. Banovićki ribolovci su ekipa koja dostojno reprezentira svoj grad. Banovići imaju i svoje skaute koji su na gotovo svim dosadašnjim (prijeratnim i poslijeratnim) takmičenjima osvajali najveća priznanja.
Također u banovicima postoji fudbalski klub Budućnost,kao i ženski(I liga) i muski(II liga sjever) košarkaški klub te rukometni klub koji se takmici u drugoj ligi Bosne i Hercegovine.
Reference
Vanjski linkovi
Zvanični sajt općine Banovići
Općine Bosne i Hercegovine
Općine Federacije Bosne i Hercegovine
Općine u Tuzlanskom kantonu |
1623 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Zaza | Zaza | Zaza narod su etnička manjina u istočnoj Turskoj. Zazaki jezik, kojim se Zaza služe, usko je povezan sa Irani jezikom i zbog toga su Zaza često smatrani podgrupom Zaza-Gorani . Zaza se oštro protive takvoj praksi naglašavajući da je netačna i smatraju je uvredljivom.
Zaza je također ime koje se pojavljuje u Bibliji sa značenjem "pripadajući svima" ili "izobilje"
Reference
"Mundart Zaza" (by Peter I. Lerch, 1857/58)
"Mewlýd" (by Ehmedê Xasi, 1899 and Usman Efendiyo Babýc, 1933)
"Mundarten der Zaza" (by Karl Hadank ,1932; post-humous works from Oskar Mann)
"A grammar of Dimili" (by Terry L. Todd, 1985)
"Rastnustena Zonê Ma" (by C. M. Jacobson, 1993)
"Zazaca Okuma-Yazma El Kitabý" (by C. M. Jacobson, 1997)
"Grammatik der Zaza-Sprache" (by Zülfü Selcan, 1998)
"Zazaki -Grammatik und Versuch einer Dialektologie-" (by Ludwig Paul, 1998)
Vanjski linkovi
Zaza biblijska referenca
Ethnologue on Zazaki (jezik)
Academic Research Center of Zazaki - (na per jezika od 2004. ali bez puno sadržaja na engleskom jeziku)
Web Center of Zaza People
http://www.zazaki-institut.de
https://web.archive.org/web/20070410132050/http://www21.brinkster.com/miyaheqi/culture/
https://web.archive.org/web/20070217093056/http://f23.parsimony.net/forum49992/index.htm
Radio Zaza |
1628 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Peru | Peru | Peru (španski Perú), službeno Republika Peru je suverena država u zapadnom dijelu Južne Amerike. Graniči sa Ekvadorom i Kolumbijom na sjeveru, Brazilom na istoku, Bolivijom na jugoistoku, Čileom na jugu i sa Tihim okeanom na zapadu. U srednjem vijeku, Peru je bio centar čuvenog Inka carstva.
Demokratska je država, podijeljena na 25 regija. Država je u razvoju sa visokim Indeksom ljudskog razvoja i privredom zasnovanom na rudarstvu, proizvodnji, poljoprivredi i ribolovu.
Historija
Tokom srednjeg vijeka, Peru je bio centar staro Američkog Inka Carstva. Njihov glavni grad, Cuzco, je i danas veliki grad, sa otprilke 300,000 stanovnika. O bogatstvu Inka je čuo i Španski istraživač Francisco Pizarro, koji 1531 godine stigao na zemlju koja je danas dio Perua. Slabi poslje nedavnog građanskog rata, Inke su izgubili rat sa moćnijim Špancima, i Carstvo Inka pada 1541 godine.
Za sljedećih 300 godina, Peru je jedna od najvažnijih kolonija španskog carstva. Glavni grad Lima, brzo postaje najvažniji grad u južnoj Americi. Staro domaće stanovnistvo, se drastično smanjilo u ovom periodu. Sa 12,000,000 stanovnika pri kraju vlade Inka, 45 godina kasnije Peru ima malo više od 1,000,000 ljudi. Ni politika Peru kolonije nije stabilna, pa je sam Pizzaro 1541 godine bio ubijen. Ipak zlato i srebro sa Anda bogati špansko carstvo, i Peru ostaje vrlo važna kolonija.
Peru dobija nezavisnost od Španije godine 1821. Uz pomoć susjednih zemalja, i ljudi kao Simón Bolivar, Španski zemljovlasnici su konačno protjerani pri kraju 1824 poslje bitke kod grada Ayacucho. Španija konačno prihvata nezavisnost Perua 1879 godine. Poslje rata za nezavisnost slijedi rat sa Ekvadorom oko međusobnih granica, koje će se tek utvrditi 1999.
Od 1945 do 1980, vojska vlada Peruom. Drugom polovinom dvadesetog vijeka u Peruu postoji značajan terorizam i veliki problemi sa drogom. Sadašnji predsjednik Perua je Alejandro Toledo, čija vlada je imala nekoliko velikih kriza, poput terorističkih napada grupe Sendero Luminoso (Osvjetljeni Put) u 2003.
Geografija
Peru se nalazi u Jugozapadnoj Americi, i graniči sa Tihim Okeanom, između Čilea i Ekvadora. Također graniči sa Kolumbijom, Brazilom, i Bolivijom. Najduža granica je sa Brazilom (1560 kilometara), a najkraća je sa Čileom (160 kilometara).
Peru se prostire na površini od 1.285.216 km2, od čega je 1.28 milion km2 kopno a 5,220 km2 voda.
Zapadno primorska polja (Costa) su odvojena od istočne nizije blizu rijeke Amazon (Selva). Između njih su visoki Andi (sierra). Na granici sa Bolivijom je jezero Titikaka, visoko 3821 metara.
Vlada
Peru je republika. Svi stariji od 18 godina mogu da glasaju. Za predsjednika se glasa svakih 5 godina, i osoba ne može da bude predsjednik više od dva puta. Svaki predsjednik ima dva podpresjednika. Vijeće Ministara mora da provjeri svaki zakon koji predsjednik predloži parlamentu. Parlament (Ili Kongres) ima 120 članova. Glavni sud se drži u Limi, i ima 16 članova.
Danas predsjednik Perua je Alejandro Toledo, vođa stranke Perú Posible. Sa 45 članova stranke u Peru parlamentu, Peru Posible je najveća i najmoćnija stranka u Peru. Druga i treća najveća stranka u Peru su Partido Aprista Peruano (Apra, 28 članova), i Unidad Nacional (17 članova).
Danas predsjednik Perua je Pedro Pablo Kuczynski, vođa stranke Peruanos por el Kambio. Sa 73 članova stranke u Peru parlamentu, Fuerza Popular je najveća i najmoćnija stranka u Peru.
Administrativne podjele
Peru je podjeljen na 24 područja (departmana) i jedno specijalno područje Callao, glavna luka Perua blizu Lime. Područja su podjeljena na 195 provincija, a one su podjeljene na 1828 distrikta. Zajedno sa njihovim glavnim gradovima su:
Amazonas
Ancash
Apurimac
Arequipa
Ayacucho
Cajamarca
Callao
Cusco
Huancavelica
Huánuco
Ica
Junín
La Libertad
Lambayeque
Lima
Loreto
Madre de Dios
Moquegua
Pasco
Piura
Puno
San Martín
Tacna
Tumbes
Ucayali
Privreda
Privatizacija ekonomije Perua desila se devedesetih godina, naročito u industriji telekomunikacije, rudarstva, i struje. Od 1994 do 1997 ekonomija Perua je napredovala od stanja iz ranih devedesetih godina, međutim od 1998 ekonomija Perua je značajno oslabila. Za ovo je krivo stanje ekonomije u Aziji, nestabilnost u Brazilu, i oluja El Niño.
Važne industrije u Peruu su ribarstvo, i produkcija automobila, željezo, i produkcija brodova.
Stanovništvo
Peru, po procjenama iz 2000, ima 27,012,899 stanovnika. Od njih, 35% su mlađi od 14 godina, 61% starih između 15 i 64 godina, a 4% su stariji od 65 godina. Stanovništvo Perua raste 1.75% godišnje.
45% stanovništva Perua su Indijanci, 37% mestizo (Mješoviti bijelci i Indijanci), 15% bijelci, a crnci, Japanci, Kinezi, i ostali 3%. Glavna grupa indijanaca su Quechua, glavna etnička grupa starog Inka Carstva. Zvanični jezici su španski, i quechua. 90% stanovništva su katolici. 88,7% stanovništva je pismeno.
Kultura
Kultura Perua je kombinacija španske kulture, i kulture Indijanaca. Čak i prije Inka Carstva, Peru je bio center umjetnosti na Južno Američkom kontinentu. Kulture indijanaca poput Chavin, Paracas, Wari, Nazca, Chimu, and Tiahuanaco su davno pravili objekte umjetnosti poput kipova i nakita. U Inka Carstvu, ove tradicije su nastavile ali zajedno sa uspjehima u Arhitekturi, poput gradovima Maču Piču i Cuzco. U dvadesetom stoljeću pokret "indigenismo" je vratio interes u staru indijansku kulturu. Danas Peru umjetnici, pisci, i intelektualci učestvuju u raznim međunarodnim pokretima i stilovima.
Državna Krilatica: Libertad y Orden (Španski; "Sloboda i red")
Također pogledajte
Alan Garcia
Alberto Fujimori
Acre (rijeka)
Apurimac (rijeka)
Urubamba (rijeka)
Zemljotres u Peruu 2007.
Nogomet u Peruu
Reference
Vanjski linkovi
Peru na CIA World Factbook
Države svijeta
Države i teritorije osnovane 1821. |
1630 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Bojan%20Adami%C4%8D | Bojan Adamič | Bojan Adamič (9. august 1912 – 3. novembar 1995) bio je slovenski kompozitor filmske muzike.
Njegove kompozicije se pojavljuju u više od 70 filmova. Napisao je knjigu slovenačkih pjesama, Samospevi, 1943–1945, objavljenu 1971. Godine 1972. napisao je muzičku temu za film Valter brani Sarajevo.
Reference
Vanjski linkovi
http://www.imdb.com/name/nm0010650/
Rođeni 1912.
Umrli 1995.
Biografije, Ribnica
Slovenski kompozitori |
1632 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Bisera%20Alikadi%C4%87 | Bisera Alikadić | Bisera Alikadić je savremena bosanska pjesnikinja, rođena 8. februara 1939. godine u Podhumu kod Livna.
Biografija
U književnosti jugoistočne Evrope Bisera Alikadić se javlja tokom sedamdesetih godina. Njen književni izraz zasniva se na konceptima moderne poezije i ne robuje klasičnoj bosanskoj književnoj tradiciji. Stih je uglavnom slobodan, a rima gotovo nezastupljena, tek u svrhu podešavanja cjelokupne melodije pjesme. Teme o kojima Bisera Alikadić najčešće piše su žena i samoća u velikom gradu. Njena poezija obiluje posebnim urbanim ugođajem, u kojima se skriva i određena kriza identiteta modernog društva kod nas s kraja sedamdesetih godina.
Objavila je nekoliko knjiga poezije, a najznačajnije su: "Larva" (1974), "Pjesme" (1988), "Dok jesam Ciganka" (1991), "Kraljica iz dvorišta" (1983/1995). Pet priča snimljeno je i emitovano na FTV u okviru Dječijeg programa. Na radiju su joj izvedene tri radio-drame: "Ljubavna priča", "Gniježđenje" i "Malo zvono". Pjesme su joj prevedene na engleski, njemački, francuski, makedonski, albanski, turski i italijanski.
Aktivan je član Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živi i radi u Sarajevu.
Bibliografija
Poezija
"Intonacije" (sa Simhom Kabiljo i Tomislavom Šipovcem cjelina pod naslovom "Minijature"), Džepna knjiga, Sarajevo, 1959
"Noć i ćilibar", Svjetlost, Sarajevo, 1972.
"Kapi i Mahovina", Veselin Masleša, Sarajevo, 1975.
"Drhtaj vučice", Svjetlost, Sarajevo, 1981.
"Raspeće", Veselin Masleša, Sarajevo, 1986.
"Pjesme" (izbor), Veselin Masleša, Sarajevo, 1988.
"Dok jesam ciganka", Oslobođenje Public, Sarajevo, 1991.
"Ne predajem se", Biblioteka Egzil-abc, Ljubljana, 1994.
"Grad hrabrost", "City of courage", dvojezično, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995.
"Pjesme ljestvice", (pjesme za djecu), Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1996.
"Knjiga vremena", Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1999.
"Voz do neba", (pjesme za djecu), Bosanska riječ, Sarajevo, 2000.
"Ludi kamen", Vrijeme, Zenica, 2002.
Proza
"Larva", roman, Prva književna komuna, Mostar, 1974.
"Krug", roman, Prva književna komuna, Mostar, 1983.
"Kraljica iz dvorišta", priče za djecu, Svjetlost, Sarajevo, 1983, 1995.
"Tačkasti padobran", priče za djecu, Oslobođenje Public, Sarajevo 1991.
"Sarajevska ljubavna priča", novela, Biblioteka Egzil-abc, Ljubljana, 1996.
Nagrade
Odlikovana "Ordenom rada sa srebrnim vijencem" 1983. godine
Dobitnica "Zlatnog broša za umjetnost" 1999. godine časopisa ŽENA 21
Nagrada "Skender Kulenović" za najbolja književna ostvarenja u 2003. godini.
Reference
Vanjski linkovi
Omnibus, intervju
Rođeni 1939.
Biografije, Livno
Bosanskohercegovački pisci
Dobitnici Nagrade Skender Kulenović
Članovi P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine
Bosanskohercegovački pjesnici |
1637 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Ekvador | Ekvador | Ekvador, službeno Republika Ekvador, jest suverena država na sjeverozapadu Južne Amerike. Graniči s Kolumbijom na sjeveru i Peruom na jugu, dok na zapadu izlazi na Tihi okean. Pripadaju mu i Galapagoska ostrva, udaljena približno 950 km.
Glavni grad je Quito, dok je najveći grad Guayaquil. U Ekvadoru živi otprilike 17,5 miliona stanovnika.
Historija
Na području današnjeg Ekvadora od davnih vremena živjele su razne staroameričke kulture. Međutim, njih su pokorile Inke u 15. stoljeću i tako je do dolaska Evropljana Ekvador bio dio carstva Inka. Španija je osvojila to područje 1534. i tako se moderni Ekvador prvo pojavio u historiji kao španska kolonija.
Godine 1822. Ekvador stječe nezavisnost od Španije i postaje dio Velike Kolumbije. Ipak, ta "superdržava" uskoro se raspada na tri države (1830), a jedna je od njih Ekvador.
Devetnaesto stoljeće u historiji Ekvadora poznato je po slabosti i nestabilnosti države. Krajem stoljeća Ekvadorom vladaju strogo katolički predsjednici sve do liberalne pobune Eloya Alfara 1895.
Između 1904. i 1942. Ekvador gubi dosta teritorije u raznim ratovima sa susjedima. Najveći i najvažniji jest rat s Peruom 1941, koji nije riješen do 1999. Godinu kasnije nastala je kriza u vladi Ekvadora i tadašnji potpredsjednik Gustavo Noboa postaje novi predsjednik nakon pobune ekvadorskih Indijanaca.
Vlada
Predsjednik, potpredsjednik i članovi Kongresa nakon izbora rade četiri godine. U Ekvadoru postoji 15 ministarstva. Vođe regija i gradonačelnici direktno se biraju po volji stanovništva. Sudije u Narodnom sudu biraju se u Kongresu i rade doživotno.
Od 1996. i tadašnjih izbora ekvadorski Indijanci sve više učestvuju u politici (prije 1996. Indijanci namjerno nisu učestvovali).
Političke podjele
Ekvador je podijeljen na 24 pokrajine (u zagradama su njihovi glavni gradovi):
Azuay (Cuenca) | Bolívar (Guaranda)
| Cañar (Azogues) | Carchi (Tulcán) |
Chimborazo (Riobamba) | Cotopaxi (Latacunga) | El Oro (Machala) | Esmeraldas (Esmeraldas) | Galápagos (Puerto Baquerizo Moreno) | Guayas (Guayaquil) | Imbabura (Ibarra) | Loja (Loja) | Los Ríos (Babahoyo) | Manabí (Portoviejo) | Morona-Santiago (Macas) | Napo (Tena) | Orellana (Puerto Francisco de Orellana) |
Pastaza (Puyo) | Pichincha (Quito) | Santa Elena (Santa Elena) | Santo Domingo de los Tsáchilas (Santo Domingo de los Colorados)
| Sucumbíos (Nueva Loja) | Tungurahua (Ambato) | Zamora-Chinchipe (Zamora)
Geografija
Ekvador je smješten na sjeverozapadu Južne Amerike, između Perua i Kolumbije. Površina mu je Ekvadora je 283.560 km2, od čega je 276.840 km2 kopno, a 6.720 km2 voda. Galapagoska ostrva također su dio Ekvadora.
Ekvador ima obalu na Tihom okeanu, koja je duga 2.237 km. S Kolumbijom graniči 590 km, a s Peruom 1.420 km. Neaktivni vulkan Chimborazo najviša je planina u Ekvadoru s visinom 6.267 m, a dio je Anda. Cotopaxi, najviši aktivni vulkan na svijetu, također je u Ekvadoru.
Ekvador se dijeli na četiri područja: Galapagoska ostrva, La Costa, La Sierra i El Oriente. La Costa na španskom jeziku znači "obala" i na zapadu je države. La Sierra je centralni dio zemlje, poznat po planinama, dok je El Oriente istočni dio, gdje je amazonska prašuma.
Privreda
Nafta, koje ima dosta u Ekvadoru, bila je centar ekvadorske ekonomije u 20. stoljeću. Proizvodi kao banane i šećer također su važni. Godine 2000. valuta Ekvadora postaje američki dolar s nadom da bi se smanjila tadašnja ekonomska kriza. Otad ekvadorska ekonomija napreduje, ali sporo. Problemi s ekonomijom uveliko su utjecali na ekvadorsku politiku u prethodnih nekoliko godina.
Stanovništvo
U Ekvadoru živi približno 17,5 miliona stanovnika (prema popisu iz 2020). Najveća su etnička grupa mestici (mješanci bijelaca i Indijanaca), koji čine 65% od stanovništva. Slijede Indijanci s 25%, a poslije njih su bijelci sa 7%. Godine 2003. čak 35% stanovništva bilo je mlađe od 14 godina. 92,5% Ekvadoraca zna čitati i pisati.
Kultura
Kao mnoge druge južnoameričke zemlje, kultura Ekvadora kombinacija je španske i kulture starosjedilaca. Na kulturu Ekvadora utjecala je i kultura afričkih robova. 67% stanovnika su katolici. Najpoznatiji dio ekvadorske kulture jest ekvadorska muzika, ali Ekvador je imao i nekoliko čuvenih pisaca i umjetnika.
Reference
Vanjski linkovi
Stranice vlade Ekvadora
Stranice predsjednika Ekvadora
Ekvador na CIA World Factbook
Države svijeta
Države i teritorije osnovane 1830. |
1643 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Safvet-beg%20Ba%C5%A1agi%C4%87 | Safvet-beg Bašagić | Safvet-beg Bašagić (pisao pod pseudonimom Mirza Safvet) bio je jedna od ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća. Osnivač je mnogih listova, časopisa i nacionalnih društava. Poznat je kao pjesnik, prevodilac, historičar i političar. Godine 1900. publicirao je Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850, koja je sve do pojave knjige Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana Muhameda Hadžijahića bila standard proučavanja historije Bošnjaka. Godine 1894. odaziva se pozivu da učestvuje polaganju kamena temeljca Starčevićevom domu. Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga koja je u posjedu Bratislavske Univerzitetske biblioteke je dio UNESCO-ovog programa Memory of the World Programme. Dio ove kolekcije je dostupan on-line posredstvom Svjetske digitalne biblioteke.
Biografija
Safvet-beg Bašagić rođen je 6. maja 1870. godine u Nevesinju. Osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu. Godine 1882. porodica mu se preselila u Sarajevo, gdje je završio ruždiju, a od 1885. do 1895. pohađao je sarajevsku gimnaziju. Od 1895. do 1899. studirao je arapski i perzijski jezik na Bečkom univerzitetu. Nakon toga postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom sveučilištu.
Poeziju je počeo pisati još kao učenik sarajevske gimnazije, a na studiju u Beču priredio je za štampu prvu zbirku pjesama (Trofanda iz hercegovačke dubrave), a tada piše i prve naučne radove i prikuplja građu za historiju Bosne. Prvog maja 1900. godine pokreće zajedno sa Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem list Behar.
Od 1900. godine radi kao profesor arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji, sve do 1906. godine, kada biva otpušten, pod izgovorom da nije položio profesorski ispit.
Godine 1903. osniva društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Muslimanski klub a 1907. pokreće list Ogledalo. Godinu dana kasnije odlazi u Beč i pristupa izradi doktorske disertacije "Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur" koju je odbranio 1910. godine i stiče stepen doktora ex linguis islamiticis.
Osim toga, Safvet-beg Bašagić prevodi tekstove njemačkih pjesnika (Heinrich Heine, Kraj tanahna šadrvana).
Iste godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, poslije smrti Ali-bega Firdusa 1910, imenovan je za predsjednika Sabora. Na tom položaju ga je zatekao i slom Austro-Ugarske Monarhije. Nakon rata, od 1919. godine radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine kada je umirovljen.
Bašagić od 1924., u svojoj 50. godini, pati od nepoznate bolesti sve do 1934.
Umro je 9. aprila 1934. u Sarajevu i sahranjen u haremu Gazi Husrev-begove džamije.
Bibliografija
Trofanda iz hercegovačke dubrave (1890-1894). Vlastita naklada. Zagreb, 1896; - 2. izdanje. Vlastita naklada. Sarajevo, 1928.
Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463-1850). Vlastita naklada. Sarajevo, 1900; - Reprint izdanje. Zagreb, 1989.
Abdullah-paša. Dramski spjev u 4 čina iz XVIII vijeka. Vlastita naklada. Sarajevo, 1900.
Pod ozijom ili krvava nagrada. Dramski spjev iz XVIII vijeka u 3 čina (5 slika). Vlastita naklada. Sarajevo, 1905.
Misli i čuvstva. (Nove pjesme). Vlastita naklada. Sarajevo, 1905.
Gazi Husrevbeg. (U spomen četiristogodišnjice dolaska u Bosnu). Braća Bašagić. Sarajevo, 1907.
Uzgredne bilješke I. Pričice i dosjetke za mladež pribrao -. Braća Bašagić. Sarajevo, 1907.
Najstariji ferman begova Čengića. Vlastita naklada. Sarajevo, 1907.
Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti I. Vlastita naklada. Sarajevo, 1912.
Izabrane pjesme. Vlastita naklada. Sarajevo, 1913.
Opis orijentalnih rukopisa moje biblioteke. Vlastita naklada. Sarajevo, 1917.
Najstarija Turska vijest o Kosovskom boju. Vlastita naklada. Sarajevo, 1924.
Mevlud. Po muteber ćitabima spjevao -. Vlastita naklada. Sarajevo, 1924; - 2. dop. izdanje. Sarajevo, 1924; - 3. dop. izdanje. Sarajevo, 1931; - 4. dop. izdanje. Sarajevo, 1941; - 5. dop. izdanje. Sarajevo, 1942; - Al-Mawlid 'An-Nabawiaš-Šarif. Bayrut, 1962. s. 21.
Znameniti Hrvati: Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Matica Hrvatska. Zagreb, 1931.
Odabrane pjesme. Matica Hrvatska. Sarajevo, 1944.
Izabrana djela - priredio Muhsin Rizvić. I knjiga: Muhsin Rizvić: Pjesničko djelo Mirze Safveta; Lirika: II Prepjevi; O kniževnosti, Bibliografija i literatura. Svjetlost. Sarajevo, 1971, str. 266/302.
Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti. Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine (i) Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini. Prvi dio priredio I predgovor napisao Džemal Čehajić. Drugi dio priredio i napomene Amir Ljubović. Svjetlost. Sarajevo, 1986, str. 452.
Nizamul-Alem. Prijevod Safvet-bega Bašagića, a napisao Hasan Ćafi Pruščak. Sarajevo, 1919.
Omer Chayyam: Rubaije. Prijevod. Knjiga I. Vlastita naklada. Sarajevo, 1928; - 2. izd. Vlastita naklada. Sarajevo, 1928; - 3. izd. Priredio i predgovor napisao Alija Bejtić. Mladost. Zagreb, 1954.
Literatura o Safvet-begu Bašagiću
Ivan Alilović, Bašagić Redžepašić Safvetbeg, u: “I. Alilović, Bibliografija hrvatskih pisaca Bosne i Hercegovine između dvaju ratova”, Ivan Alilović-Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 1989., 32.
Zehra Alispahić, Bašagićeva biblioteka bit će vraćena iz Bratislave u sarajevski Orijentalni institut, Ljiljan V/194, Sarajevo 1996., 22-23, 25.
Uzeir Bavčić, Safvet-beg Bašagić u svjetlu kritičkih ocjena Ahmeda Muradbegovića, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 79-82.
Đenana Buturović, Usmena predaja i epsko nasljeđe u književnom djelu Safvet-bega Bašagića, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 65-72.
Džemaludin Čaušević, Merhum Dr. Safvetbeg Bašagić, “Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463-1850.)”, Reprint, Matica Bošnjaka, Zürich 1994., 216-218.
Halid Čaušević, Bašagić kao političar, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 35-38.
Ćehajić Džemal, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti od Safvetbega Bašagića, Sarajevo 1912, Godišnjak 8, Sarajevo 1979., 85-157.
Ćehajić Džemal, Napomena priređivača, “Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine), (Priredio Džemal Ćehajić)”, Svjetlost, Biblioteka Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Safvet-beg Bašagić: Izabrana djela, Knjiga III, Sarajevo 1986., 243.
Ćehajić Džemal, Pogovor, “Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine), (Priredio Džemal Ćehajić)”, Svjetlost, Biblioteka Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Safvet-beg Bašagić: Izabrana djela, Knjiga III, Sarajevo 1986., 245-322.
Mehmed Delić, Velikani bošnjačke književnosti (Mirza Safvet-beg Bašagić), Kabes II/5, Mostar 1996., 56-57.
Dunja Detoni-Dujmić, Bašagić Safvet-beg (Redžepašić), “Hrvatski biografski leksikon I (A-Bi)”, Zagreb 1983., 511-513.
Bećir Džaka, Bašagićevi prevodi Hafiza Širaskog, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 101-103.
Muhidin Džanko, Doktorske disertacije i književno-historijski radovi o Bosni Safvet-bega Bašagića i Ive Andrića, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 109-115.
Muhidin Džanko, Biografija Safvet-bega Bašagića-Redžepašića (Nepodnošljiva neizbježnost pozitivizma), Diwan III/3-4, Gradačac 2000., 114-156.
F., Ponovo štampan Mevlud dr. Safet-bega Bašagića, “Bosanski pogledi. Nezavisni list Muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu 1960-1967, (Pretisak)”, Stamaco (Zurich), London 1984., 216.
Zemira M. Fazlić, Kakvi smo to mi unuci Safvet-bega Bašagića (Tragom priče o biblioteci znamenitog Bošnjaka Safvet-bega Bašagića u Bratislavi), Slobodna Bosna III/38, Sarajevo 1997., 61-62.
Lejla Gazić, Bašagićev rad na prikupljanju orijentalno-islamske rukopisne građe, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 53-57.
Lamija Hadžiosmanović, Safet-beg Bašagić – orijentalista i prevodilac, Izraz XXIX/9-10, Sarajevo 1985., 180-190.
Lamija Hadžiosmanović, Dr Safvet-beg Bašagić prevodilac poezije s turskog jezika, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 87-91.
Hadžem Hajdarević, Bašagićeve pjesme vjere i drugi tekstovi, Glasnik VIS-a u SFRJ 4, Sarajevo 1984.
Hadžem Hajdarević, Bašagićeve pjesme vjere i drugi tekstovi, Islamska misao VI/70, Sarajevo 1984., 46-47.
Hadžem Hajdarević – Indira Kučuk-Sorguč, Safvet-beg Bašagić, “Desperadosi ili slavljenici (Na stećku stoljeća: Ličnosti i djela u bošnjačkoj kulturi XX stoljeća)”, Ljiljan 364, Sarajevo 2000., 41.
Kasim Hodžić, Djevojački mevlud (Osvrt na Bašagićeve prevode s turskog jezika), Godišnjak 8, Sarajevo 1979., 201-221.
Mustafa Imamović, Safvet-beg Bašagić kao istoričar Bosne i Hercegovine, GR IZ BIH LIV/4, Sarajevo 1991., 455-459.
Mustafa Imamović, Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i bošnjački kulturni preporod, “Islam i kultura Bošnjaka u djelima Safvet-bega Bašagića, Mehmeda Handžića i Edhema Mulabdića”, Zagreb 1994., 31-49.
Mustafa Imamović, Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić i bošnjački kulturni preporod, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 23-33.
Salih Jalimam, Bašagić kao historičar, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’”, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 121-126.
Aziz Kadribegović, Pjesma vjere Safvet-bega Bašagića, Glasnik VIS-a u SFRJ XLVII/4, Sarajevo 1984., 473-495.
Ibrahim Kajan, Safvet-beg Bašagić, “Ibrahim Kajan, Integracija kulture i konstituiranje vlastitog kulturnog prostora (Muslimani u kulturnom životu Hrvatske)”, Behar VI/28-29, Zagreb 1997., 49.
Ibrahim Kemura, Dr Safvet-beg Bašagić u svjetlu ideja kulturno-prosvjetnog preporoda bosanskohercegovačkih muslimana s posebnim osvrtom na “Gajret” i “Narodnu uzdanicu”, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’”, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 39-42.
Hamdija Kreševljaković, Život Dr. Safvet bega Bašagića-Redžepašića, “Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463-1850.)”, Reprint, Matica Bošnjaka, Zürich 1994., 219-226.
Alen Kristić, Safvet-beg Bašagić (1870.-1934.) (U povodu 130. godišnjice rođenja), Bilten Franjevačke teologije Sarajevo XXVII/1, Sarajevo 2000., 198-204.
Ivan Lovrenović – Vildana Selimbegović, Safvet-beg Bašagić, u: “I. Lovrenović – V. Selimbegović, Prvi milenij Bosne”, Dani 135, Sarajevo 31.12. 1999., 16.
Amir Ljubović, Napomena priređivača, ‘Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini’, “Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine), (Priredio Amir Ljubović)”, Svjetlost, Biblioteka Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Safvet-beg Bašagić: Izabrana djela, Knjiga III, Sarajevo 1986., 450-452.
Amir Ljubović, Bašagićeva djelatnost na istraživanju kulturne baštine Bošnjaka na orijentalnim jezicima, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 59-63.
Amir Ljubović, Nad Bašagićevom zaostavštinom, Arhiv Hercegovine, Mostar 1998., 128 + 16 listova tabli s faksimilima i ilustracijama.
Mediha Maglajlić, Život i književno djelo Safet-bega Bašagića (1870-1934), Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Sarajevo 1984., 12.
Munib Maglajlić, Pjesnik Mirza Safvet, Odjek LI/2, Sarajevo 1998., 29-36.
Hajrudin Mehmedbašić, Bašagić Safvetbeg (Mirza Safvet), EJ 4, JLZ, 2. izdanje, Zagreb 1986., 701.
Minka Memija, Bašagić i “Behar”, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 43-45.
Aleksa Mikić, Bašagić-Redžepašić, Safvetbeg – Mirza Safet, “Jugoslovenski književni leksikon, Drugo dopunjeno izdanje”, MS, Novi Sad 1984., 45-46.
Ján Molnár, Orientálne tlače z knižnice Safveta bega Bašagića v Univerzitnej knižnici v Bratislave, Bratislava 1980., 333.
Alija Nametak, Sjećanja na Bašagića, “Preporod, 30 godina, 1970-2000 (izbor tekstova), RIZ u BiH, Izdavački centar El-kalem, Sarajevo 2000., 165-166.
Fehim Nametak, Pjesništvo Bošnjaka na turskom jeziku u interpretaciji Safvet-bega Bašagića, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 83-85.
Muhidin Pelesić, O znanstvenom radu Safvet-bega Bašagića – Redžepašića, Odjek XLVI/3, Sarajevo 1994., 16,
Enes Pelidija, Značaj radova dr Safvet-bega Bašagića u osvjetljavanju novih historijskih činjenica i ličnosti, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’”, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 105-108.
Muhsin Rizvić, Bašagić Safvet-beg (pseudonim Mirza Safvet), EJ 1, JLZ, 2. izdanje, Zagreb 1980., 518-519.
Muhsin Rizvić, Život i književno djelo Safvet-bega Bašagića 1870-1934, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Sarajevo 1984., 12.
Muhsin Rizvić, Bašagić naš savremenik, Ogledalo I/2, Zagreb 1990., 53.
Muhsin Rizvić, Rodoljubivo-patriotski pjesnik Mirza Safvet, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 15-21.
Muhsin Rizvić, Kult Bosne i Bošnjaka (Mirza Safvet-beg Bašagić, rodoljubivi patriotski pjesnik 1870-1934), Prva linija IV/21, Sarajevo 1995., 36.
Muhsin Rizvić, Ćehajićeva studija o Bašagićevoj disertaciji, Anali GHB 17-18, Sarajevo 1996., 385-387.
Sajma Sarić, Život i rad Safvet bega Bašagića u dokumentima Državnog arhiva Bosne i Hercegovine, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 47-51.
Samija Sarić, Književnik Safvet-beg Bašagić u dokumentima Državnog arhiva Bosne i Hercegovine, GADAR BiH 33 (1994-1995), Sarajevo 1995., 83-87.
Aiša Softić, Safvet-beg Bašagić i usmeno stvaralaštvo, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 73-77.
Aiša Softić, Safvet-beg Bašagić i usmeno stvaralaštvo, Muallim 22, Sarajevo 1994., 17.
Naida Sušić-Mehmedagić, Bašagićevi prijevodi arapske poezije na naš jezik, Godišnjak 8, Sarajevo 1979., 159-201.
Mahmud Traljić, Dr Safvetbeg Bašagić, Glasnik VIS-a u SFRJ XLII/2, Sarajevo 1979., 151-155.
Mahmud Traljić, Safvetbeg Bašagić, “Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci”, Međunarodna zajednica za pomoć muslimanima Bosne i Hercegovine, Zagreb 1994., 12-18.
Mahmud Traljić, Safvet-beg Bašagić (1870-1934), “Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci”, Drugo dopunjeno izdanje, RIZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo 1998., 22-29.
Vojislav Vujanović, Bašagićevo pjesništvo u interpretaciji naših znanstvenika, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 93-99.
Hajrudin Vrnjak, Život i književno djelo Safvet-bega Bašagića (Izložbe), Preporod XXVI/574, Sarajevo 1996., 19.
Dževad Zečić, Doprinos Safvet-bega Bašagića na očuvanju kulturne baštine Bošnjaka, “Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 117-120.
Adil Zulfikarpašić, Bašagić, Safvet-beg Redžepašić, u: “Safvet-beg Bašagić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (od g. 1463-1850.)”, Reprint, Matica Bošnjaka, Zürich 1994., 227-228.
Boris Nilević, Dijalog Nova serija I/3-4, Sarajevo 1995., 180-185.
... Bašagić Safet-beg, “Mala enciklopedija Prosveta. Opšta enciklopedija, 1 (A-J)”, 3 izdanje, Prosveta, Beograd 1978. (Fototipsko preštampano izdanje 1980)., 166.
... Bašagić Safvet-beg Redžepašić ‘Mirza Safet’ (1870-1934), (Mali leksikon), “Bosanski pogledi. Nezavisni list Muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu 1960-1967, (Pretisak)”, Stamaco (Zürich), London 1984., 37.
... Safvet-beg Bašagić, Glasnik Hrvatske demokratske zajednice 20, Zagreb 14.09. 1990., 31.
... Tridesetogodišnjica smrti dr. Safvetbega Bašagića, “Bosanski pogledi. Nezavisni list Muslimana Bosne i Hercegovine u iseljeništvu 1960-1967, (Pretisak)”, Stamaco (Zürich), London 1984., 416.
“Safvet-beg Bašagić”, Znameniti Hrvati islamske vjere 2, Zagreb 1995.
“Zbornik radova Naučnog skupa ‘Safvet-beg Bašagić – bošnjačka intelektualna strategija’”, Udruženje intelektualaca Muslimana grada Zenice, Zenica 1994., 126.
Mirzet Hamzić, Safvet-beg Bašagić - posebno bitna figura bošnjačke kulture u ediciji Dobri Bošnjani, Dobra knjiga Sarajevo 2020.
Reference
Vanjski linkovi
Lista djela Safvet-bega Bašagića, xs4all.nl
Safvet-beg Bašagić, historija.ba
Rođeni 1870.
Umrli 1934.
Biografije, Nevesinje
Bosanskohercegovački pisci
Bošnjački književnici |
1645 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Mula%20Mustafa%20Ba%C5%A1eskija | Mula Mustafa Bašeskija | Mula Mustafa Bašeskija - Ševki bio je bošnjački ljetopisac, rođen u Sarajevu 1731. ili 1732. godine u Mimar Sinanovoj mahali. Pretpostavlja se da je umro 18. augusta 1809. godine u Sarajevu.
O Bašeskiji je poznato ono što je sebi zabilježio u svom Ljetopisu, pa je to ujedno i jedini izvor za upoznavanje njegova života i rada. Puno mu je ime Mula Mustafa Bašeskija sa pjesničkim pseudonimom Ševki. Sin je Ahmedov, a unuk Kadri-hodže.
Biografija
Početno obrazovanje dobio je u mektebu kod hodže Sulejman-efendije Arnauta. Bašeskija je izučio i kazazski zanat kod majstora Šahinbašića, kazaza i imama jedne sarajevske džamije, o kojem se ljetopisac ne izražava najljepše.
Nekog Mahmuta Zaimovića spominje kao svog drugog majstora u kazaskom zanatu. Izgleda da se Mula Mustafa kasnije prestao baviti ovim poslom, nego je najvjerovatnije produžio naukovanje u nekoj od sarajevskih medresa. Tako je 1757. godine postavljen za sibjan-mualima u mektebu kod Ferhadije džamije. Dvije godine kasnije primio se i dužnosti imama i hatiba Buzadži hadži-Hasanove džamije.
Bašeskija se nije zadovoljio ni s mualimskom službom koju napušta i 1763. godine postaje narodni pisar. To će postati njegovo glavno zanimanje, pa je radi pisarskih poslova iznajmio jedan mali dućan u Mudželitima pod Sahat-kulom. Sastavljao je i pisao nepismenom svijetu privatna pisma, molbe, žalbe, ugovore, potvrde, popisivao ostavštine umrlih građana i drugo. O tome da mu je pisarski posao dobro napredovao i donosio lijepe prihode, te kasnije iznajmljuje drugi, veći dućan i angažuje i druge pisare za pomoćnike. Pored toga, u dva navrata bilježi prihode i utvrđuje koliko je papira utrošio za pisanje.
Svoje obrazovanje i usavršavanje Bašeskija i dalje ne napušta, pa sluša predavanja o šerijatskom pravu i astronomiji kod muderisa Gazi Husrev-begove medrese Mehmed-Razi Velihodžića. Kod šejha Hadži-Sinanove tekije hadži-Muhameda izučava misticizam (tesavvuf) i stupa u derviški red Kaderija. U svom dućanu, pored pisarskih poslova, podučavao je i učenike medresa i druge osobe u arapskoj kaligrafiji i šerijatskom nasljednom pravu. Osim toga, on 1779. godine bilježi kako se s nekoliko prijatelja jednom sedmično sastajao u kući nekog Vilajetovića na Atmejdanu, gdje bi pored sijela i razgovora po pola sata posvećivali čitanju knjiga. Takva sijela uz halvu održavana su i na drugim mjestima u Sarajevu i nazivana "Sohbet-halva".
Bašeskija je ostavio nešto podataka i o svojoj porodici. Njegov otac Ahmed je umro dok je Mustafa bio još kao dijete, a majka mu Fatima, kći Mehmed-hodžina, preudala se za nekog mutapčiju i umrla od kapi 1772. godine. Mula Mustafa se oženio vrlo mlad sa Safijom, kćerkom Mustafa-age Čartozana. Do 1778. godine rodilo mu se devetoro djece, od kojih je te godine na životu samo troje, dvije kćeri i sin Mustafa, kojeg je on dao da uči berberski zanat. Deseto dijete mu je rođeno 1782. godine. Od tri kćeri, koliko ih je sada imao, dvije su mu umrle u vrijeme haranja kuge 1783. godine. Prema tome, Bašeskiju su nadživjeli samo jedna kći i sin Mustafa. Bašeskija je rođen i sve do 1759. godine bio nastanjen u Mimar Sinanovoj mahali, ali je spomenute godine kao imam Buzadžića džamije iznajmio Šebešlića kuću u istoj mahali, odakle se ponovno 1773. godine vraća u svoju kuću u Mimar Sinanovoj mahali.
Godine 1760. Bašeskija je putovao u Beograd radi sređivanja poslova oko ostavštine svog daidže Topal Osman-age, bašeskije 97. džemata, koji je te godine umro u Beogradu. Osim ovog kratkog odsustvovanja iz Sarajeva, ljetopisac je zabilježio da se 1. jula 1781. godine s porodicom odselio iz Sarajeva u Zgošću kod Kaknja i tu se primio mualimske dužnosti. Da se brzo razočarao, pokazuje činjenica što se već februara 1782. godine vraća u Sarajevo, gdje nastavlja svoj pisarski posao. Ponovno je preuzeo i dužnost imama Buzadžića džamije, pa i ovu dužnost uz još jedan kraći period obavljao sve dok se nije razbolio.
Godine 1800. postao je službenik Husrev-begova vakufa primivši se dužnosti džuzhana.
Godine 1801. je umro od kapi, ali nije ustanovljen tačan datum njegove smrti. Većina autora koji su ranije pisali o Bašeskiji pretpostavljaju da je umro 1803. godine, dok Muderizović, koji je prevodio "Ljetopis" Bašeskije, smatra da je ljetopisac umro 1805. godine, što bi se i moglo zaključivati na osnovu samog "Ljetopisa", jer posljednje vijesti, koje je Bašeskija ostavio u "Ljetopisu", potiču iz hidžretske 1219. godine koja odgovara 1804/1805. godini. Međutim, prema najnovijim istraživanjima ustanovljeno je da je Mula Mustafa Bašeskija umro 18. augusta 1809. godine. Naime, u fragmentarno sačuvanom "Ljetopisu" Mustafe Firakije, a za kojeg se pretpostavlja da je sin Mula Mustafe Bašeskije, stoji i sljedeća bilješka: Bašeskija je, nakon što ga je obolio 1801. godine, još ponešto bilježio u svoj "Ljetopis" do 1804/05. godine, a potom je, pošto ga je savladala bolest, prestao bilježiti događaje i umro 18. augusta 1809. godine. I Bašeskijina majka Fatima, koja je umrla 1772. godine, od iste bolesti, ležala više godina, ali se u početku bolesti 2-3 godine mogla pomalo kretati, pa se prema tome može pretpostaviti da je ova bolest u porodici Bašeskije bila nasljedna. I pored svih nastojanja da se pronađe mezar Bašeskije, nije se uspjelo. Pretpostavlja se da je sahranjen na mezarluku u Mimar-Sinanovoj mahali u blizini svoje kuće.
U izvorima, osim "Ljetopisa", Bašeskija je ubilježen kao svjedoka u četiri rasprave vodene pred sarajevskim kadijom. Prvi put se javlja 11. rebiul-ahira 1181. (6. IX 1767) kao Mustafa-baša Bašeskija, drugi put 2. safera 1189. (4. IV 1775) kao Mula Mustafa, imam Buzadži-zade džamije, a treći 26. džumadel-evela 1191. (2. VII 1777) i četvrti puta 26. Rebiul-evela 1210. (10. X 1795) kao Mustafa-efendi, imam Buzadži-zade džamije. Sidžili: VIII. str. 95: XVI. str. 108: XVIII. str. 159 i XXXVI. str. 6 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.Pisarska djelatnost navodi ga da započne svoj "Ljetopis". Započeo ga je na sjećanje na događaje koji su započeli deceniju ranije.
Reference
Vanjski linkovi
Mula Mustafa Bašeskija - Ljetopis, bgs.ba
Bašeskija: biografija i cjelovit tekst Ljetopisa
Bosanskohercegovački pisci
Rođeni 1731.
Umrli 1809.
Biografije, Sarajevo
Bosanski jezik
Bošnjački pisci
Bosanskohercegovački historičari |
1647 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Gordana%20Boban | Gordana Boban | Gordana Boban (rođena 13. septembra 1967) dramska je umjetnica iz Livna. Već od ranog djetinjstva Gordana Boban je aktivan član livanjskog kulturno-umjetničkog društva "Radnik", u kojem se tokom osamdesetih godina pojavljuje u velikom nizu uloga Amaterskog pozorišta Livno. Prve važnije uloge ostvarila je u "Sretnom princu" (1982.) Oscara Wildea, "Sretnoj priči" (1983.) i "Kosarinom vijencu" (1984.) Pere Mioča, te oratoriju "Jadi Ne Vujadine" (1986) Alda Kezića. Akademsko obrazovanje dramske umjetnice stiče na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Značajnije uloge u dramskim predstavama Tetoviranom pozorištu, Ženski turbofolk bend i Mjesečevoj Predstavi, te u filmovima: "Gori vatra" (2002), "Nafaka" (2006) i drugi.
Filmografija
Vanjski linkovi
Bosanskohercegovačke glumice
Biografije, Livno
Rođeni 1967. |
1650 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Josip%20Broz%20Tito | Josip Broz Tito | Josip Broz Tito (7. maj 1892 – 4. maj 1980) bio je jugoslavenski revolucionar i državnik. Bio je generalni sekretar (kasnije predsjednik predsjedništva) Saveza komunista Jugoslavije (1939–1980). Tokom Drugog svjetskog rata je postao premijer (1943–1963), a ustavnim promjenama 1953. postao je i predsjednik (kasnije doživotni predsjednik: 1953–1980) Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Od 1943. do svoje smrti 1980. godine, imao je čin maršala Jugoslavije i položaj vrhovnog komandanta Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ, do 1945), Jugoslavenske armije (JA, 1945–1951) te Jugoslavenske narodne armije (JNA, 1951–1980). Stekao je dodatnu međunarodnu pažnju kao čelnik Pokreta nesvrstanih, zajedno sa Jawaharlalom Nehruom iz Indije, Gamalom Abdelom Nasserom iz Egipta i Sukarnom iz Indonezije.
Biografija
Djetinjstvo
Rođen je 7. maja 1892. u Kumrovcu, Kraljevina Hrvatska i Slavonija, Austro-Ugarska (današnja Hrvatska) kao sedmo od petnaestero djece oca Franje i majke Marije Broz, rođene Javeršek, Slovenke po porijeklu. Osmero braće i sestara umrlo je pri porodu ili u ranom djetinjstvu. U doba kad se Josip rodio, otac Franjo je imao 8 jutara zemlje i nekoliko konja. Negdje oko 1913. godine imanje je rasprodato zbog dugova bankama, a Franjo je postao nadničar. Dugovi su nastali još prije njegovog rođenja, kada je trebalo otpremiti šest sestara za udaju i isplatiti im dio zemlje i dogovoreni miraz. Veći dio djetinjstva prije polaska u školu, proveo je u Podsredi, 15 km udaljenoj od Kumrovca, kod djeda Martina Javeršeka. Vrativši se u Kumrovec i upisavši se u novootvorenu osnovnu školu, više nije znao hrvatski, nego samo slovenski jezik, tako da je ponavljao prvi razred. Tu je završio četiri razreda i dva razreda opetovnice te je bio uglavnom vrlo dobar učenik. Sa petnaest godina 1907. godine završio je školovanje i tražio posao. Prvi mu je posao bio kod jednog od ujaka, preko Sutle u Sloveniji, gdje se bavio stočarstvom, ali ga je ujak slabo plaćao, a kako mu nije održao obećanje i kupio čizme, Josip se vratio u Kumrovec. Tih dana u Kumrovcu je boravio Josipov bratić Jurica Broz, štabni narednik carske i kraljevske vojske, koji ga je odveo u Sisak i zaposlio kod svog prijatelja Ignaca Striegela, bivšeg narednika, a sada gostioničara. Josip je isprva htio postati krojač, ali se zbog protivljenja seoskog učitelja, koji je zbog njegove nemirnosti mislio da ne bi bio pogodan za takav sjedeći posao, zaposlio se u gostionici u Sisku.
Porodično stablo
Zanat
Nakon službe u gostionici, zbog nezadovoljstva poslom, napušta Striegela, te upisuje bravarski zanat kod sisačkog obrtnika češkog porijekla Nikole Karasa. Tu je od septembra 1907. do septembra 1910. izučio bravarski zanat. U jesen 1909. nagovorio je Karasa da primi kao šegrta i njegovog mlađeg brata Stjepana. Tu se prvi put zainteresirao za radnička prava, prodavao je i čitao "Slobodnu riječ", glasilo Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, a 1910. se učlanio u radnički sindikat i Savez socijalističke omladine i samim tim postao član Socijaldemokratske stranke. Nakon završetka zanata odlazi u Zagreb, ali uslijed privredne krize do jeseni 1913. godine radi sa prekidima u Zagrebu (četiri mjeseca), Kumrovcu, Trstu, Kamniku (8 mjeseci), Čenkovu u Češkoj, četiri mjeseca u tvornici Škoda kod Plzeňa, Münchenu, Mannheimu, Beču. Poslijednja stanica mu je bila u Bečkom Novom Mjestu, gdje je gotovo godinu dana radio kao probni vozač i strojar u tvornici automobila Daimler, te je stanovao sa starijim bratom Martinom, koji je postao željeznički službenik. Navršivši 21 godinu, u jesen 1913. odlazi na odsluženje vojnog roka.
Vojni rok
Broz je služio u zagrebačkim kasarnama u Ilici 232 i Rudolfovoj kasarni u 25. domobranskoj pješačkoj regimenti. Bio je dobar mačevalac, pa je u maju 1914. godine otišao u Budimpeštu na opće austrougarsko takmičenje u mačevanju, gdje je osvojio srebrnu medalju. Pokazao se uzornim vojnikom, pa su ga starješine uputile na podoficirski kurs. Postao je sa 21 godinom vodnik, jedan od najmlađih podoficira u vojsci, pa je mogao zapovjedati desetinom. Bio je također dobar gimnastičar, jahač i skijaš.
Prvi svjetski rat
Izbijanjem Prvog svjetskog rata, njegova pukovnija je od augusta do decembra 1914. bila na srpskom frontu na Drini,
koju su dva puta prelazili i dva puta se povlačili. Nekoliko dana je bio zatvoren u zatvoru u Petrovaradinu, zbog optužbe za antiratno huškanje. U januaru 1915. regimenta u kojoj je služio, prebačena je na ruski front, gdje je imala velike gubitke. U borbama protiv Rusa u istočnoj Galiciji februara 1915. godine, kao komanant izvidnice, bio je predložen za odlikovanje, jer je izvršio prepad na poljsku stražu i zarobio jedanaest Rusa. Početkom aprila 1915. u ruskoj proljetnoj ofanzivi, trinaest njegovih vojnika je poginulo od granate ruske haubice, a on je bio lakše ranjen. Nekoliko dana kasnije divizija nazvana "Divlja divizija" sastavljena od čerkeskih konjanika, masakrirala je njegovu jedinicu, a on je u borbi s jednim napadačem ranjem kopljem u grudni koš. Tako je dospio u rusko zarobljeništvo, a proglašen je mrtvim ili nestalim (zarobljenim) u gubitcima carsko-kraljevske vojske izmedu 10. i 12. aprila 1915.
Zarobljeništvo
Zbog upale pluća i pjegavog tifusa, Broz se dugo oporavljao u zarobljeničkoj bolnici Manastira uspenja presvete Bogorodice u Svijažsku kod Kazanja, potom u logoru u blizini grada Alatira u Čuvašiji te je kasnije još nekoliko puta premještan u razne bolnice. Kao stariji podoficir, po međunarodnoj zarobljeničkoj konvenciji nije morao raditi, ali je ipak dobrovoljno prihvaćao poslove iz svoje struke. Najduže je radio u seoskom mlinu u Kalasovu kraj Ardatova u Mordoviji i u radionici željezničke stanice u Kunguru na Uralu, gdje je premješten u jesen 1916. sa grupom zarobljenika. Tu je radio kao prevodilac i kao nadglednik. U maju 1917. godine premješten je na željezničku stanicu u Ergač, kod Perma. Tokom zarobljeništva naučio je ruski jezik, a od gimnazijalki u Svijažsku i učiteljica u Ardatovu posuđivao je i čitao knjige Lava Tolstoja, Ivana Turgenjeva i Aleksandra Puškina, a istovremeno je naučio i svirati klavir. Zarobljenici su ga zbog obrazovanja izabirali za internog zapovjednika i zastupnika u pregovorima s upravom. Iz zatvora u Kunguru je oslobođen u proljeće 1917. godine kada su radnički odredi tokom Februarske revolucije provalili u zatvor i oslobodili zatvorenike. U ljeto iste godine pobjegao je iz Kungura, prema Petrogradu, sa ciljem da se preko Finske vrati u Hrvatsku. Uhapšen je prije granice kod Ulenburga, a kada je uvjerio policiju da je austrijski ratni zarobljenik pušten je, da bi se vratio u Petrovgrad, gdje je opet uhapšen i zatvoren u zatvor Petropavlovske tvrđave tri sedmice, da bi nakon toga ponovo bio protjeran u Sibir.
Oktobarska revolucija
Oktobarska revolucija ga je zatekla u Omsku, gdje je dobrovoljno pristupio Internacionalnim odredima Crvene garde. Nekoliko mjeseci do proljeća 1918. godine stražari na obližnjim stanicama Transsibirske željeznice, radi kao strojar na parnoj vršilici u selu Mihajlovka. U Omsku je upoznao i svoju prvu suprugu Pelagiju Denisovnu Bjelousovu. Zbog te veze i slaboga zdravlja i nakon što su bjelogardejci uz pomoć Češke legije zauzeli Omsk i razbili Crvenu gardu, zadržava se tri mjeseca u Mihajlovki, sve dok jedinice prevođene Aleksandrom Kolčakom počinju obilaziti sela u potrazi za suradnicima Crvene garde; Broz se tada povlači u stepu, gdje ga prima polunomadsko kirgisko pleme sa lokalnim poglavarom Isaijom Džaksenbajevim. Za vrijeme boravka radio je kao strojar na motornom mlinu. Krajem 1919. godine kad je Crvena armija protjerala bjelogardejce iz Omska, Broz se vraća u Omsk i ponovo se prijavljuje u Internacionalni odred Crvene garde. Povezavši se sa grupom zarobljenika iz jugoslavenskih zemalja, početkom 1920. godine potpisuje pristupnicu jugoslavenskoj sekciji Ruske komunističke partije (boljševika). U Omsku se u ruskoj pravoslavnoj crkvi oženio četrnaestogodišnjom Pelagijom Bjelousovom, a pošto boljševici nisu priznavali crkveni brak, dvije godine kasnije se ponovo oženio kod matičara. Već je 1918. godine zatražio sovjetsko državljanstvo, ali zbog bjega u Kirgisku ta se pismena molba nije razmatrala. Mada su mnogi zarobljenici iz jugoslavenskih zemalja dobili sovjetsko državljanstvo i ostali u Sovjetskom Savezu, Broz se odlučuje 1920. godine, zajedno sa Pelagijom vratiti u Hrvatsku, ali mu je revolucionarni socijalizam sovjetskog tipa postao politički uzor.
Povratak
Nakon što je obnovljen željeznički prevoz iz Omska prema Petrogradu, Broz sa ženom putuje i priprema se za povratak u Hrvatsku. U Petrogradu je ostao tri sedmice i saznao da je osnovana Kraljevina SHS. Sovjetske vlasti su ga imenovale za zapovjednika čete ratnih zarobljenika iz bivših austrijskih zemalja, koje su sada pripale Kraljevini SHS. U septembru 1920. godine vratio se preko Baltika, Njemačke i Austrije, ali su ga u Beču jugoslavenski predstavnici pokušali spriječiti da pređe granicu, jer su ga dvojica drugova iz čete optužili da je komunista. Veliki broj bivših ratnih zarobljenika, koji su bili označeni kao "inficirani boljševici" završio je u prijemnim logorima, koje je Broz izbjegao. Kad je stigao u Maribor, sa suprugom je bio zatvoren sedmicu dana. Početkom novembra 1920. godine zaposlio se u bravariji Filipa Bauma u Radićevoj ulici u Zagrebu. Tih se dana učlanjuje u Komunističku partiju Jugoslavije (KPJ), koja je tada imala 65.000 članova. Uključuju ga u agitaciju za skupštinske izbore koji se održavaju 28. novembra. KPJ postaje treća partija po broju glasova sa osvojenih 12,4%, a u Zagrebu postaje najjača. Donošenjem Obznane 29. decembra 1920. godine, zabranjuje se svaka komunistička djelatnost, a zajedno sa više hiljada zagrebačkih radnika Broz učestvuje u generalnom štrajku 31. decembra 1920. Zbog internih slabosti KPJ se nije mogla oduprijeti represiji i hapšenjima, tako su mnoge partijske organizacije jednostavno nestale, a broj članova se 1924. godine smanjio na 688. Zbog niske nadnice kod Bauma od 3,5 dinara po satu te neuspjeha u generalnom štrajku i tadašnje političke atmosfere u Zagrebu, Broz odlučuje tražiti novi posao. Javlja se na novinski oglas početkom 1921. godine i zapošljava se u mlinu Samuela Polaka u Velikom Trojstvu kod Bjelovara.
Veliko Trojstvo
U Velikom Trojstvu provodi četiri godine. Već nakon mjesec dana vlasnik mlina Polak mu je povećao plaću i dao mu da stanuje u sobi sa kuhinjom pored mlina. Popravljao je alat seljacima i dodatno zarađivao, a sa mjesečnom platom od 600 dinara (nakon dvije godine 900 dinara) i besplatnim stanovanjem, dodatkom od 30 kg brašna mjesečno i dva hvata drva godišnje, Broz je mogao živjeti nadprosječnim standardom u odnosu na radništvo i činovništvo u to vrijeme, kada je npr. plaća mladog učitelja u to vrijeme bila 900 dinara. Broz je mogao kupiti namještaj za stan, nabaviti vlastiti alat za bravarski i strojarski posao, odjeću za suprugu i sebe i nabaviti pedesetak knjiga, socijalne literature poput Maksima Gorkog, Jacka Londona, Augusta Bebela i Miroslava Krleže, Tolstoja i Balzaca. Polakov mlin imao je pet radnika, a Broz je uglavnom zaposlen popravkama i održavanjem mašina, tako da ima dovoljno vremena za razgovore sa seljacima, gdje je pričao o Oktobarskoj revoluciji, Lenjinu, Crvenoj gardi, te se uglavnom usmeno bavi političkom propagandom. U martu 1923. sa Stevom Šabićem godine saznaje da bi Đuro Šegović, bravarski majstor u Bjelovaru mogao imati veze sa Komunističkom partijom, jer je bio kandidiran na listi Nezavisne radničke partije na Izborima za narodne poslanike 1923. godine. Nakon opreznog provjeravanja, Šegović daje Brozu pola vreće partijskih letaka da ih podijeli seljacima. Već početkom 1924. Broz je izabran u Okružni komitet KPJ za Bjelovarsko-križevačku županiju, često odlazi u Zagreb radi uspostavljanja kontakata sa Oblasnim komitetima Hrvatske i Slavonije. Iz Zagreba ga posjećuje Antun Mavrak, rukovodilac i kasniji sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku, a Broz organizuje istupe komunističkih simpatizera na sastancina Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS) Stjepana Radića. U martu 1925. godine drži svoj prvi govor na pogrebu partijskog aktiviste i sudionika Oktobarske revolucije Josipa Valente.
Nakon povratka iz Rusije, u zaseoku Kranjica kod Kupinca u kući Josipovog oca Franje, lugara - Josipu i Pelagiji, koju je zvao "Poljka", rodilo se prvo dijete, koje je umrlo nakon tri dana. Drugo dijete, kći Zlatica, rodilo se 24. decembra 1921. u Velikom Trojstvu i živjelo godinu i pol, a treće dijete, sin Hinko, rodilo se 24. novembra 1922. i umrlo od difterije. Četvrto dijete, sina Žarka dobili su 2. februara 1924. godine.
Nakon smrti vlasnika mlina Polaka, 1925. godine, mlin preuzima Polakov zet Oskar Rosenberg, koji se ne slaže sa političkim bavljenjem Broza, tako se da Brozovi sele u Kraljevicu. Antun Mavrak saznaje da Brodogradilište Kraljevica traži mašinbravara i Broz dobija posao u Kraljevici, a suprugu i sina Mavrak je kratko primio na stanovanje u Zagreb.
Uspon u partijskoj hijerarhiji
Sindikat
U početku je Broz bio sam u Kraljevici, kasnije mu se pridružila i Pelagija sa Žarkom. U brodogradilištu je dobro zarađivao, ali ga to nije odvratilo od političkog djelovanja. Osniva partijsku ćeliju u Kraljevici, te širi djelovanje na Bakar, Bakarac, Hreljin i Šmriku. Također je suprugu učlanio u KPJ te je i ona učestvovala u radu. Osnovao je sindikat u brodogradilištu i postao njegov predsjednik. Organizovanjem sportskih i kulturnih aktivnosti, pridobijao je radnike u sindikat. Bio je jedan od organizatora proslave 1. maja, a radnici su obustavili rad i izašli na ulice. Njegov dopis u beogradskom "Organizovanom radniku" pod nazivom "Proslava 1. maja u Kraljevici" je prvi Brozov objavljeni novinski članak. U ljeto 1926. godine je uprava brodogradilišta kasnila sa isplatama plaća, pa je Broz organizovao štrajk. U pregovorima, Broz je postigao dogovor sa upravom da se svih 150 radnika vrati na posao, ali je uprava kasnije izigrala dogovor i otpustila Broza i druge organizatore štrajka. Nakon 13 mjeseci provedenih u Kraljevici, u oktobru 1926. Broz odlazi u Zagreb i stanuje u Podgorskoj ulici na Trešnjevci. Kako nije mogao naći posao, preselio se na Palilulu te je u Beogradu pronalazio neke kraće poslove. Zatim odlazi u Smederevsku Palanku i zapošljava se u tvornici za popravak vagona "Jasenica AD", gdje ponovo organizira sindikat i učvršćuje partijsku ćeliju. Nakon objavljivanja Brozovog teksta u "Organizovanom radniku" 17. marta 1927, mada pod pseudonimom, u kome uslove u Jasenici opisuje kao robijašnicu, uprava mu daje otkaz i on se vraća u Zagreb i zapošljava u bravariji Dragutina Hamela. U proljeće 1927. godine izabran je za sekretara Oblasnog odbora Saveza radnika metalne industrije i obrta Jugoslavije. Ta služba je bila dobro plaćena, oko 2000 dinara, čime je mogao poslati novac Pelagiji da plati zaostale stanarine u Kraljevici te unajmiti jednosobni stan na Trešnjevci u Petrovoj ulici 62. Obilazi preduzeća, zastupa radnike, piše proglase radnicima, proteste poslodavcima, ali se ne odvaja od propagiranja komunističkih političkih ciljeva. Dana 14. jula, zagrebačka policija hapsi Broza, ortopeda Miroslava Delića i još petoricu radnika iz Bakra, pod optužbom da su širili komunizam, te ih sprovode u Bakar na saslušanje. Bili su zatvoreni šest sedmica u Ogulinu, a sudija je bio Stjepan Bakarić, otac kasnijeg hrvatskog komuniste i političara Vladimira Bakarića. Pušteni su nakon toga na uvjetnu slobodu. U oktobru je, sa još četvoricom u Ogulinu, osuđen u procesu na sedam mjeseci zatvora zbog komunističke propagande, a Banski sud u Zagrebu mu je kaznu smanjio na pet mjeseci koju je trebao služiti do kraja 1928. godine. Ponovo je uhapšen 1. maja 1928. i osuđen zbog drugog kaznenog djela na četrnaest dana zatvora - nereda koje su komunisti organizovali u kinu "Apolo" protiv skupštine gradske Socijalističke partije. Zbog hapšenja Blagoja Parovića, Broz privremeno preuzima i poslove Sindikata kožarskih radnika Jugoslavije. Organizator je velikih radničkih demonstracija u Zagrebu 21. juna 1928. godine, nakon atentata na Stjepana Radića u kojima demonstrira oko 30.000 građana Zagreba. U proljeće 1927. godine postaje član Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb, u ljeto postaje organizacioni sekretar tog komiteta, a u februaru 1928. godine postaje zamjenik organizacionog sekretara Biroa CK KPJ, ako taj bude uhapšen, a 2. augusta imenovan je za sekretara Pokrajinskog komiteta KPJ za Hrvatsku. Na Osmoj konferenciji KPJ za grad Zagreb, održanoj u noći 25–26. februara na Pantovčaku, Broz je održao referat te podržao lijevu frakciju KPJ koja je u to vrijeme bila podijeljena zbog sukoba na desnu frakciju, predvođenu Simom Markovićem i lijevu sa Đurom Cvijićem. Većina prisutnih je glasala sa Brozov referat, pa se ta konfencija smatra Brozovom pobjedom u frakcijskim borbama sa "grupom centra", antifrakcijske koncepcije Broza. Odluke ove konferencije inicirale su Komiternu na Otvoreno pismo članovima KPJ.
Bombaški proces
U represijama koje je zavela žandarmerija i policija, nakon demonstracija 21. juna zabranjeni su Nezavisni sindikati, pod optužbom da su organiziralil razbijačke demonstracije. Zabranjeno je izlaženje "Organizovanog radnika" i "Borbe", uhapšeno je više od 100 sindikalnih aktivista. Broz je uspio izbjeći hapšenje, a Pelagija je uhapšena i nakon nekoliko dana puštena iz zatvora. Policija hapsi Broza 27. juna, ali prilikom pretresa u prostorijama Nezavisnih sindikata, provlači se kroz prozor i bježi preko krova. Stalno mijenja mjesto boravka, sve do 4. augusta kad se nakon sastanaka lokalne partijske ćelije vratio u stan u Vinogradskoj 46, gdje je pao u zasjedu i bio uhapšen. Policija je kod Broza našla nabijeni revolver, blok sa šifriranim bilješkama i nekoliko primjeraka radničkih novina. U pretresu stana pronađeno je još materijala, još jedan revolver sa municijom, četiri ručne bombe i municija za vojničke puške. Stan je vjerovatno prijavila kao sumnjiv, vlasnica kuće Dragica Vaclavek, a dan ranije uhapšeni su Andrija Božičković, Franjo Novoselić, Eva i Ignac Koprivnjak.
Suđenju Brozu, nazvano Bombaški proces, pripremano je od augusta do novembra, a počelo je 6. novembra i trajalo je četiri dana. Broz je odbranom na procesu impresionirao publiku i novinare riječima kojima je počeo svoj iskaz: "Priznajem da sam član ilegalne KPJ, priznajem da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam te prikazivao kakva se nepravda čini proleterijatu od buržoazije... ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije...". Novina u njegovoj izjavi je bila da je otvoreno priznao da je komunista, što su u drugim procesima optuženici redovito poricali. Time je praktički preuzeo na sebe svu odgovornost. Svih šestoro optuženih branio je advokat Ivo Politeo, kog su angažirali i platili aktivisti Crvene pomoći. Nakon četverodnevne rasprave presude su izrečene 14. novembra 1928. Troje optuženih oslobođeno je krivice, dvojica su prošla s manjim kaznama, a Broz je dobio pet godina robije. Njegove izjave na sudu prenijele su mnoge novine, vijesti su primijetili i u Moskvi, mada je bilo i negativnih kritika poput izjave Augusta Cesareca, tada vodećeg ljevičarskog intelektualca, koji je napisao u ilegalnom listu, glasilu CK KPJ Proleter: "...Dođe li taj mladi bolesno ambiciozni komunist na čelo KPJ, to će biti tragedija za Partiju..."
Odmah nakon hapšenja Broza uhapšena je i Pelagija, saslušana 7. augusta, ali policija od nje nije ništa saznala. Žarko je za to vrijeme bio kod strica Slavka na Trešnjevci. Nakon izlaska iz zatvora, Pelagija se priprema za odlazak tražeći vizu za Sovjetski Savez u čemu joj pomaže Brozova rodbina, drugovi iz partijske organizacije, kao i Miroslav Krleža. Nakon što je dobila rješenje o petogodišnjem izgonu iz Zagreba u Hrvatsko zagorje, donosi konačnu odluku da se odseli u SSSR.
Robija
Poslije presude, Broz je boravio neko vrijeme u zagrebačkom zatvoru, gdje je Đuro Đaković uz pomoć žandara Petra Brčića pokušao da organizuje bijeg. Do bijega nije došlo, jer je premješten u kaznionicu u Lepoglavi, gdje je prva tri mjeseca proveo u samici sa oskudnom prehranom. Nakon tri mjeseca uslovi su poboljšani, bio je u skupnim sobama, prvih pola godine sa kriminalcima, ali preostale četiri sa osuđenim komunistima. Po zatvorskim propisima bio je obavezan raditi osam sati, pa je radio u zatvorskoj električnoj centrali. Slobodno se kretao po zatvoru, a čak je povremeno mogao izaći u Lepoglavu, gdje je jednom sreo i Pavla Gregorića, kog je upoznao još u Kraljevici. U februaru 1930. godine upoznao je zatvorenike premještene iz Sremske Mitrovice između ostalih i Mošu Pijadu. Pijade ga je u zatvoru podučavao ruskoj i njemačkoj gramatici, a uz njegovu pomoć je počeo učiti engleski jezik. Do ljeta 1930. u Lepoglavi je bilo sedam komunističkih zatočenika, a tada je iz Sremske Mitrovice prebačeno 40 novih, pa su Pijade i Broz organizovali partijsku organizaciju, a u vođstvo su pored njih dvojice izabrani još i Milorad Petrović, kog će kasnije zamijeniti Andrija Hebrang. Zatvorenici su imali pravo korištenja biblioteke, a i pravo na dobijanje knjiga od rodbine, tako da je većina slobodnog vremena korištena za učenje i predavanja, pa su takva predavanja u žargonu dobila ime "komunistički univerziteti". Kada je u martu 1931. godine uhapšen odbjegli zatvorenik iz Lepoglave, koji je na saslušanju pričao o Brozovim izlascima iz kaznione, 7. maja 1931. je prebačen u zatvor u Mariboru. U Mariboru je ponovo morao proći tri mjeseca samice, a Rodoljub Čolaković i Rade Vujović, su preko jednog dugogodišnjeg robijaša uspostavili vezu sa Brozom, tako da su uskoro novopridošli smješteni u osmokrevetnu ćeliju sa drugim komunistima. Ponovo su organizirali razmjene znanja u kojima je učestvovao i Salamon Levi. Uskoro su Broza u Mariboru izabrali za partijskog sekretara sve do kraja robije. U zatvoru legalno dobijaju engleski "Economist", a ilegalno uspijevaju prokrijumčariti i Engelsov "Anti-Dühring", Marxovu "Bijedu filozofije", Lenjinovu "Državu i revoluciju" i tekstove Rose Luxemburg. Hrana u Mariboru je bila prilično slaba, pa su zarobljenici smjeli dobijati pakete, ali samo od rodbine. Brozu su slali pakete Stevo Šabić, koji se predstavio kao rođak, brat Martin, šogorica Katica Broz i organizacija Crvena pomoć, kao i poznanica iz Zagreba Katica Kličko. Potkad bi sa istih adresa dobijao i novčanu pomoć od 40-200 dinara. Pisma je dobijao i od Pelagije i Žarka iz Sovjetskog Saveza. Iz mariborske kaznione Broz je otpušten 14. novembra 1933, a odmah je stražarski sproveden u Ogulin na odsluženje kazne iz Ogulinskog procesa. Nakon 3 mjeseca i 24 dana, pušten je na slobodu 12. marta 1934. godine. Na izlasku ga je dočekala Katica Kličko-Postl, koja ga je obavijestila da se treba sastati sa Srđanom Pricom (Bistri) i Alfredom Bergmanom (Lenz) na sigurnom mjestu u Zagrebu, delegatima CK KPJ; koji su mu saopštili da je predviđen za odlazak u inostranstvo, najprije na rad u Centralnom komitetu u Beč, a najvjerojatnije i na studij na Komunističkom univerzitetu nacionalnih manjina Zapada (KUNMZ) u Moskvi, a možda i za neki posao u Kominterni.
Centralni komitet
Nakon izlaska iz zatvora, određen mu je prisilni boravak u Kumrovcu, gdje stanuje kod porodice umrlog brata Dragutina-Karla. Nakon deset dana, kako boravak u Kumrovcu nije bio strogo kontrolisan, odlazi u Zagreb, Veliko Trojstvo i Bjelovar. Uspostavlja kontakte sa Franom Vinterom i Ivšom Lebovićem, istaknutim političarima Hrvatske seljačke stranke (HSS) lijeve orijentacije, s kojima razgovara o mogućnosti suradnje KPJ i lijevog krila HSS. Stanje u KPJ je nakon uvođenja Šestojanuarske diktature 1929. godine, bilo prilično loše. Od 3000 članova iz 1928, početkom 1932. godine ostalo je živo ili na slobodi oko 300-500 članova. Broj se te godine polako povećavao, tako da već krajem 1935. godine Partija broji oko 3500 članova. U Zagrebu se sastaje sa književnikom Stevom Galogažom, smješta se u Samoboru kod svoje mlađe sestre Tereze. Broz pušta brčiće, kosu boji crvenilom i nosi velike naočale, iza kojih ga je teško prepoznati, te se tako skriva od policije. Oko tri i pol mjeseca čeka na upute za putovanje u Beč. Broz je prešao u Austriju ilegalno kod Tržića, prerušen u planinara s legitimacijom Hrvatskog planinarskog društva. U prvom selu nakon austrijske granice, Broza su presrela tri mladića sa puškama i kukastim križevima oko ruke. Upravo 25. jula 1934. austrijski nacisti su pokušali izvesti Julski puč u komu je ubijen austrijski kancelar Engelbert Dollfuß. Broz je objasnio da je zalutali jugoslavenski planinar, te je uvjerljivo na njemačkom jeziku to i objasnio, a mladići su mu onda pokazali put za nazad. Umjesto u Jugoslaviju, otišao je prema Klagenfurtu.
Iz Klagenfurta je vozom došao do Beča, kod Nane Šilović studentice baleta iz Zagreba. Partijski drugovi su ga 1. augusta 1934, primili pomalo neljubazno, zbog izjave da ni jedan komunista u Jugoslaviji nema povjerenje u CK KPJ, između ostalih dočekao i Josip Čižinski, poznatiji pod pseudonimom Milan Gorkić, generalni sekretar KPJ. Tu je 11. jula 1934. godine primljen u Politbiro, da bi na Četvrtoj zemaljskoj konferenciji KPJ održanoj 24–25. decembra 1934. bio primljen u Centralni komitet. Za članstvo ga je predločio zagrebački komunist Ivan Krajačić - Stevo. Gorkić je još kao devetnaestogodišnjak 1922. godine otišao u Moskvu, gdje je radio u Kominterni, a postao je sekretar Partije 1932. godine kada je Partija brojala jedva 3000 članova, od kojih su većina bili zatvoreni ili u izgnanstvu. Sve je to Partiju pretvorilo u "zmijsko gnijezdo" gdje su svi sumnjičili sve i međusobno se optuživali kod Komiterne. Broz je 2. augusta 1934. godine napisao izvještaj za Centralni komitet u kome je naglasio da je nužno prebroditi apstraktno politiziranje i ojačati kontakte sa radničkim masama. Izvještaj je prvi put potpisao pseudonimom Tito. Do odlaska na robiju, Broz je upotrebljavao pseudonime Georgijević i Zagorac, a u zapisnicima šest sjednica CK između 10–23. augusta 1934. u rubrici prisutni, upisano je Tito, ime koje je izabrano zbog asocijacija na zagorsko porijeklo Broza. Tako je Broz, pored Gorkića, Vladimira Ćopića, Blagoja Parovića, Ivana Gržetića, Karla Hudomala i Adolfa Muka, postao sedmim članom Centralnog komiteta. Rad Partije u Austriji je po direktivi Kominterne pomagala Komunistička partija Austrije, koje je osiguravala smještaj i održavanje veza. Plate su dobijali od Kominterne i iznosile su oko 460 šilinga, što je po tadašnjem kursu bilo oko 4.000 dinara, bilo približno plati starijeg srednjoškolskog profesora u Beču. Kominterna je posebno plaćala putne troškove, financirala izdavačku djelatnost, ali je viši položaj u hijerarhiji donosio i višu platu, pa je to postao poticaj za karijeristička rivalstva u Partiji.
Gorkić ga je poslao u Dravsku banovinu, kako bi zajedno sa slovenskim drugovima organizovao pokrajinsku konferenciju KPJ za Sloveniju u Goričane 16–17. septembra u ljetnoj rezideniciji biskupa Gregorija Rožmana, čiji je polubrat bio komunistički simpatizer. Tu je upoznao Edvarda Kardelja, Borisa Kidriča, Franca Leskoška, Mihu Marinka, Ivana Mačeka, Toneta Tomšiča i Borisa Kraighera; poznanstva koja će mu biti oslonac u kriznim godinama 1937/38.
U Ljubljani je organizovao i Četvrtu zemaljsku konferenciju KPJ-u. Tada je prihvaćena i odluka da se formiraju KP Slovenije i KP Hrvatske unutar KP Jugoslavije. Tito se u septembru vratio u Beč, ali ga je Gorkić ponovo poslao u Zagreb. Ta zaduženja su pomutila odnos izmedu Gorkića i Tita, jer je Tito posumnjao da ga namjerno izlaže opasnosti, šaljući ga na ilegalne zadatke. Krajem 1934. godine poslao je u ime Politbiroa, koji tada bio u Brnu, svim pokrajinskim komitetima KPJ i Savezu komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) uputstva za oružani ustanak u državi. Nakon atentata na kralja Aleksandra I u Marseillu, Tito se nije ustručavao da u ime KPJ predloži, da se naoružane grupe povežu i sa najšovinističkijim organizacijama u uvjerenju da se tako može srušiti monarhistički režim. Sredinom februara 1935. ipak je dobio dopuštenje da ide u Moskvu, te je odustao od organiziranja revolucije u državi.
Moskva
Tito je tri puta boravio u Moskvi: Prvi put od 21. februara 1935. do 16. oktobra 1936, drugi put od 24. augusta 1938. do 24. januara 1939 i treći put od 2. septembra do 26. novembra 1939. godine. Prvi boravak je bilo upoznavanje sa štabom svjetske revolucije i njegovim funkcionisanjem. Tito je isprva poslat za rad u Profinterni (Internacionalni savez sindikata), ali zbog staljinovih čistki, oslobodilo se mjesto političkog referenta za Jugoslaviju, jer je Radomir Vujović, zbog hapšenja njegovog brata Vojislava, premješten na manje važne poslove u Kominterni. Smješten je u hotelu Lux, u kojem će stanovati uvijek za vrijeme boravka u Moskvi, pod imenom Friedrich Walter, ime koje će mu ostati za čitavo vrijeme rada u Kominterni. Hotel Lux je bio predviđen za smještaj svih svjetskih komunističkih funkcionera i u njemu su stanovali i Georgi Dimitrov, Palmiro Togialtti, Klemen Gottwald, Walter Ulbricht, Bela Kun, Ho Ši Min i Ču En-laj. Bio je prilično nepovjerljiv prema partijskim drugovima, te se sasvim posvetio svom radu, pohađao kurseve tehnike rukovođenja i konspiracije, kao i vojni kurs na Vojnoj akademiji Frunze u Rjazanju.
U to vrijeme ubijen je bliski suradnik Staljina Sergej Kirov, za kog se smatralo da je njegov nasljednik, a nekoliko dana nakon ubistva započela je hajka na komuniste i ostale političare u Sovjetskom Savezu. Nakon dva mjeseca čekanja, Tito je 11. maja postavljen za političkog referenta Jugoslavije u Sekretarijatu Kominterne za balkanske zemlje (Jugoslavija, Grčka, Bugarska i Albanija). Na čelu Sekretarijata bio je poljski komunista Henryk Walecki. Tito se tada bavio referiranjem Kominterni o partijskoj štampi u Jugoslaviji, o petomajskim parlamentarnim izborima 1935. o kadrovskoj problematici KPJ. Osim toga držao je i predavanja u Međunarodnoj lenjinskoj školi i na jugoslavenskom odjelu Komunističkog univerziteta nacionalnih manjina Zapada, o radu sindikata i historiji KPJ, te sa oko 20 rubalja, dodatno zarađivao.
Sedmi kongres Kominterene
Sudjeluje u pripremnim radovima za VII kongres Kominterne, gdje je bio i delegat pod imenom Rudi i Tito. Osim Tita na Kongresu su učestvovali:Vladimir Ćopić, Milan Gorkić, Ivan Marić, Drago Petrović, Milan Radovanović i Blagoje Parović sa odlučujućim glasom, te Prežihov Voranc koji je kao i Tito imao savjetodavni glas. Na Kongresu je preispitana politika Kominterne, te je upozoreno da je glavna opasnost radničkom pokretu fašizam, a ne socijaldemokracija.
Za jugoslavenske komuniste je takođe bio zadatak da preispitaju političko situaciju u zemlji, te se čak smatralo da će izborom Milana Stojadinovića za premijera u Vladu Kraljevine Jugoslavije, popustiti policijski teror protiv komunista, te da bi trebalo tražiti političke partnere u zemlji. Istovremeno dolazi do lakših razmimoilaženja izmedu Gorkića i Tita, prvenstveno zbog podrške koju Titu daje Kominterna i većina jugoslavenskih komunista u Moskvi. Na sastanku rukovodećeg aktiva KPJ u Moskvi 21. augusta 1935. prihvaćeni su zahjevi Tita i Ćopića da se vrate u zemlju. Obojica bi trebala biti vraćena u Zagreb, gdje je osnovan Zemaljski biro CK KPJ (Zembilj) čiji je sekretar bio Đorđe Mitrović, a članovi Srđan Prica, Drago Marušić, Boris Kidrič i sekretar SKOJ-a Franjo Kralj. Zbog hapšenja Mitrovića i Kralja na Šalati u Zagrebu 14. novembra 1935, kada su otkriveni najpovjerljiviji partijski materijali, njihov povratak je odgođen. U tim hapšenjima uhapšeno je oko 950 članova KPJ.
U augustu 1935. godine došlo je rasprave o stanju u KPJ. Povod je bio Aprilski plenum CK KPJ, koji je održan 9. aprila 1936. godine u Beču, bez uobičajenih konzultacija s Kominternom, ali i bez njezinih izaslanika, ni Tita. Ćopić i Stjepan Cvijić oštro su napali Gorkića, tako da u ljeto 1936. godine Izvršni komitet Kominterne saziva raspravu o stanju u KPJ. Prisustvovali su svi članovi i kandidati CK KPJ iz Moskve, a iz Beča je dosao i Milan Gorkić. Rezultat četiriju sastanaka, kojima su rukovodili Wilhelm Pieck i Palmiro Togliatti bio je da se raspušta CK KPJ i sve odluke donesene na Aprilskom plenumu su poništene.
NKVD
Prvi zadatak, nakon dolaska u Moskvu, Brozu je bio da napiše svoju biografiju, koju je morao nekoliko puta pisati, zbog provjera u Kominterni, kao i dati svoje mišljenje, karakteristike o drugim članovima CK KPJ. Mišljenja je napisao prilično oprezno, posebno o Ćopiću, za kog je smatrao i kasnije izjavio, da je "baba koja mete", a Ćopić ga je za nagradu predložio na oporavak u sanatoriju. Kadrovska služba Kominterne pomno je iščitavala ovakva mišljenja, koja je Tito napisao 4. marta 1935. Po tvrdnjama nekih autora, radilo se o podlom "cinkarenju" bliskih suradnika, kao i dokazima da je Tito od tada postao agent NKVD-a. Međutim, sadržina ovih karakteristika šestorice članova CK, je prilično pozitivna ili neutralna, iako po Kominterskim mjerilima svakom članu, osim Ćopiću, pripisano je nekoliko zamjerki riječima kao o Gorkiću: "...ali ima i jednu manu - sve drži u svojim rukama" ili o Kamilu Horvatinu "...Kod njega ima još kojekakvih intelektualističkih ostataka...njegovo ophođenje sa radnicima nije bilo baš dobro", ali nakon čega slijedi zaključak "...da je napravio veliki korak naprijed u svom ophođenju sa ljudima, mada i dalje kod njega ima nekih ostataka ophođenja sa visine..." Kadrovska služba Komintsne imala je stalnu suradnju s NKVD-om, tako da bi u sumnjivim slučajevima procjenu podobnosti vršio ili NKVD, ili bi odluke ukoliko bi se radilo o visokim funkcionerima, donosila Kominterna.
Pelagija i Johanna
Nakon sedam godina Tito je željno očekivao susret sa Pelagijom i sinom Žarkom, ali ubrzo je postao razočaran jer Pelagija nije znala gdje je Žarko. Pelagija je nakon nekoliko godina provedenih u Kazahstanu, kao nastavnica, od 1934. godine bila smještena u Šilovu u Rjazanjskoj oblasti, oko 200 km jugoistočno od Moskve. Sina Žarka je već 1929. godine smjestila u dom za djecu inozemnih Kominterninih funkcionera i za nezbrinutu djecu komunističkih aktivista, koji su robijali u svojim zemljama. Narednih šest godina Žarko je proveo u takvim domovima, a po dolasku u Moskvu, Tito je bez poteškoća pronašao Žarka u jednom popravnom domu u Lenjingradu i doveo ga k sebi u Luxor. U ljeto 1935. Pelagija je službeno premještena u Moskvu, te su kratko živjeli zajedno, da bi se nakon dva mjeseca vratila u Šilovo, što je praktički bio njihov konačni razlaz. Rastavu braka sporazumno su registrirali 19. aprila 1936. godine, a po tvrdnjama Tita, glavni uzrok razvoda je bila Pelagijina nebriga prema Žarku.
U oktobru 1935. godine Tito se zbližio sa Lucijom Bauer, 23-godišnjom njemačkom komunistkinjom pravim imenom Johanna König. Godinu dana je živjela sa Titom u hotelskoj sobi 275 Luxora, a ona je za to vrijeme stvorila prilično dobar odnos sa Žarkom. Četiri dana prije odlaska iz Moskve na ilegalni rad u Jugoslaviju, 13. oktobra 1936. godine Tito je oženio Luciju. Titu je u Kominterni obećano da će Lucija, a po mogućnosti i sin, doći za njim, čim se Tito malo organizira u ilegali. Sačuvana su četiri njegova pisma Luciji, u martu i aprilu 1937. godine. Pisma su pisana na njemačkom jeziku, poprilično rječito, ali sa znatnim gramatičkim i ortografskim greškama. Lucija je 21. septembra 1937. godine uhapšena u Moskvi, a Tito je to vjerovatno saznao prije drugog dolaska u Moskvu. Nakon dolaska 25. augusta 1938. saslušavan je i morao je napisati Izvještaj, napisan na ruskom jeziku, koji počinje rečenicom: "Po pitanju moje bivše žene Lusi, koja je, kako se pokazalo, neprijatelj i koji su organi NKVD uhapsili u jesen 1937. godine, dužan sam da kažem slijedeće:..." U Izvještaju Tito ne tereti Luciju, ali koristi terminologiju NKVD-a, pa se može smatrati da je to bio sastavni dio cijene, koju je platio da bi sačuvao partijsku karijeru, a u tadašnjim uvjetima to je značilo i život. O tome da je Lucija kao zatočenica teretila Tita ne postoje vjerodostojni dokazi. Mada ju je Tito u Izvještaju nazvao bivšom ženom, nikada se službeno nisu razveli. Lucija je preživjela Gulag i živjela je u Moskvi do 1990. godine.
Povratak u Jugoslaviju
Od 18. oktobra do sredine decembra 1936. godine Tito se zadržao u Beču. Preko Adolfa Muka, saopštio je Vladimiru Ćopiću i Stjepanu Cvijiću o odluci Kominterne da više nisu članovi CK KPJ. Zbog rastućeg nacističkog pritiska u Beču, uslovi za rad su se pogoršali, većina partijskih kolega je bila u bečkim zatvorima, a Tito je po uputama Gorkića i Kominterne počeo pripreme za prebacivanje Centralnog komiteta u Pariz o čemu 23. oktobra i 5. novembra dostavlja opširne izvještaje Ivanu Gržetiću, predstavniku KPJ pri Izvršnom komitetu Kominterne. Izbijanjem oružanog sukoba, koji će kasnije prerasti u Španski građanski rat, izmedu legalne vlade i različitih lijevih grupacija, te desničarskih nacionalističkih pobunjenika Franca u Španiji na drugoj strani, Tito 23. oktobra pod naslovom "Svima" šalje proglas svim pokrajinskim komitetima KPJ o organiziranju pomoći napadnutoj Republici Španiji, objavljuje članke u "Proleteru", pod naslovima "Komunisti i katolici", gdje kritikuje jedan dio katoličke štampe naklonjen španskim fašistima Francisca Franca; članak "Španjolska i Hrvatska", gdje spominje zajedništvo u borbi protiv Francova fašizma, primjenjujući ih na situaciju izmedu KPJ i hrvatskog seljačkog pokreta. Iz tog vremena je najvažniji Titov tekst "Pismo za Srbiju" koje je iz Beča 2. novembra 1936. uputio Veselinu Masleši, glavnoj osobi za veze CK KPJ sa organizacijama KPJ u Beogradu i Srbiji, gdje ukazuje na opasnost od fašizma i mogućem ratu, kao i o međunacionalnim odnosima u Jugoslaviji i sažeto formulira političku orijentaciju KPJ, zasnovanu na samoopredjeljenju naroda na otcjepljenje, ali zbog opasnosti od italijanskog, austrijskog i mađarskog fašizma, jugoslavenski ljevičari su protiv rasparčavanja zemlje, koje bi dovelo do neizbježnog građanskog rata. Riječima "...Ljevičari su za slobodnu zajednicu svih naroda Jugoslavije u sadašnjim granicama, uređenu na federativnoj osnovi, a protiv svakog ugnjetavanja i hegemonije bilo kojeg naroda po drugome... Osnovni princip treba da bude: nema demokracije bez nacionalne slobode i nema nacionalne slobode bez demokracije..." Tito je problematiku samoopredjenje odredio: "...Pravo samoopredjeljenja tako dugo dok nije primjenjeno socijalistički, tj. lenjinistički uslovno, ostaje apstraktnom političkom frazom..."
Početkom decembra Gorkić je iz Moskve stigao u Beč i na sastanku Centralnog komiteta 8. decembra izvještava o potvrđenoj odluci Komiterne o novom sastavu Politbiroa CK KPJ: Milan Gorkić je postao generalni sekretar, a članovi su Broz, Rodoljub Čolaković, Sreten Žujović i Franc Leskošek; Sredinom decembra Tito kreće na osmomjesečni ilegalni rad u Jugoslaviju. U dva prekida je napuštao zemlju, jednom zbog sastanka sa Gorkićem u Prag, a dva puta zbog putovanja u Pariz. Iako su za njim u to vrijeme izdate dvije policijske potjernice, Tito je boravio u Zagrebu, Ljubljani, Splitu i Beogradu, nosio je legitimacije s raznim imenima i inžinjerskim titulama, a odijevao se poput dobrostojećeg građanina, te je taj stil kamuflaže bio uspješan. Sastanke je održavao i veze u stanovima intelektualne ljevice i simpatizera; kod Pavla Markovca i Terke Richtmann u Zagrebu, kod Ane Ziherl u Ljubljani, kod Vladimira Dedijera i Nikole Petrovića u Beogradu, a sastajao se i sa Ognjenom Pricom. Glavni Titovi zadaci u zemlji bili su: konsolidiranje partijske organizacije, povezivanje glavnih partijskih centrara u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu, suzbijanje pojave trockizma u javnom životu, organiziranje podrške Španskoj Republici, uključivo sa slanjem dobrovoljaca, upućivanje komunista da svoj rad šire ne samo u ilegalnim partijskim ćelijama, nego i na legalnu javnu djelatnost djelovanjem u Narodnoj fronti i Jedinstvenoj radničkoj partiji, osnivanje KP Slovenije i KP Hrvatske u okvirima KPJ, dosljedno koncepciji jugoslavenske države s federativnim uređenjem. Uz neposredno Kardeljevo rukovođenje 17. aprila 1938. godine u Čebinama kod Trbovlja održan je osnivački kongres KP Slovenije, gdje je istaknut federalistički koncept Jugoslavije, te je pronađen kompromis o nacionalnom pitanju, koje se nije shvaćalo samo kao kulturno ili jezikoslovno, ali se smatralo da će se moći riješiti tek kada Slovenci ostvare svoju državu s pravom na opredjeljenje, što se odnosi na njihovo sudjelovanje u državnoj zajednici Jugoslavije. Na čelo je izabran Franc Leskošek, a KP Slovenije je u to vrijeme brojala oko 200–300 članova. Ubrzo uz pomoć Josipa Kraša, Pavla Gregorića, Đure Špoljarića, Drage Petrović obnavlja partijsku organizaciju u Hrvatskoj, a u Srbiji sa Milovanom Đilasom, Vojom Srzentić, radi na obnovi. Đilas mu preporučuje svog prijatelja sa robije Aleksandra Rankovića i Ivu Lolu Ribara, sina poznatog advokata Ivana Ribara. Sa Ivom Ribarom Tito je formirao u Beogradu Centralnu omladinsku komisiju, koja je brzo prerasla u Centralni komitet SKOJ-a gdje je Ivo postao sekretar, tako da je SKOJ od 3.000 članova ljeta 1937, narastao do septembra 1940. na 17.800 članova. Osnivanje KP Hrvatske bilo je 1-2. augusta iste godine u Anindolu kod Samobora, a prisustvovalo je šesnaest delegata, koja dobija ime Komunistička stranka Hrvatske, ime koje će koristiti sve do 1940. godine. Ideja osnivanja KP Makedonije, nije sprovedena, a zbog nacionalnih razmimoilaženja o osnivanju KP Srbije nije razmišljano.
Pariz
Tito je stigao u Pariz 17. augusta 1937. U Parizu su već bili Rodoljub Čolaković i Sreten Žujović, koji su ga izvjestili o odlasku Milana Gorkića u Moskvi i o tome da nakon mjesec dana boravka, od njega nema nikakvih vijesti, kao ni od Ivana Gržetića - Flajšera, koji je bio predstavnik KPJ u Kominterni. Zbog toga je Tito i pozvan u Pariz da preuzme vođenje poslova CK KPJ do razrješenja novonastale situacije. Tito je preuzeo veze sa zemljom i Kominternom, financije, zastupanje KPJ i opće poslove Centralnog komiteta, Žujović - sve što je vezano sa dobrovoljcima i Španijom, a Čolaković - uredivanje i distribuciju "Proletera", a po potrebi obilazak partijskih organizacija u Jugoslaviji ili medu dobrovoljcima u Španiji. Od kraja augusta do polovine oktobra, Tito pokušava dobiti informacije o Gorkiću, kontaktira Wilhelma Picka, ali tek u oktobru dobijaju informaciju da je Gorkić 19. augusta uhapšen i osuđen na smrt, te da će biti streljan 1. novembra 1937. Zbog obustavljanja financijske pomoći od Komiterne, razmišlja se o prebacivanju CK ponovo u Jugoslaviju. Dva bivša člana Centralnog komiteta, Ivan Marić i Labud Kosovac, nastoje formirati paralelni centar KPJ, a kako su po osobnim vezama uživali sklonost nekih funkcionera u Kominterni, ali nisu imali podršku partijskih organizacija u zemlji, pokušavaju uspostaviti vezu s Petkom Miletić, sekretarom Kažnjeničkog komiteta u Sremskoj Mitrovici. Time bi Miletić postao konkurent Titu, u borbi za položaj generalnog sekretara KPJ. Zbog premlaćivanja jednog robijaša, koji se suprostavljao koncepciji Miletića, podršku je izgubio kod Moše Pijade, Andrije Hebranga, Josipa Kraša i Đure Pucara. Tito pismima pokušava da razriješi problem sa Miletićem, koji 1937. godine najavljuje da je on jedini pravi kandidat. Zbog izvještaja Ive Lole Ribara o "frakcionaškoj djelatnosti Miletića", Tito 9. decembra 1937. godine smjenjuje Petka Miletića i za sekretara u Sremskoj Mitrovici postavlja Mošu Pijadu. 23. marta 1938. godine piše pismo Georgi Dimitrovu, gdje mu ukazuje na situaciju i na vlastitu inicijativu o povratku u zemlju. Krajem marta 1938. vraća se u Zagreb.
Španski građanski rat
Od početka Španskog građanskog rata jeseni 1936. do jeseni 1938. u Španiju je stiglo oko 30.000 dobrovoljaca iz 54 zemlje, od kojih su 1800-2000 bili iz Jugoslavije. Iz Jugoslavije su dobrovoljci kretali raznim putevima, a kako se u Parizu 1937. održavala Svjetska izložba, mnogi su došli u Pariz i pod izgovorom, mogli dobiti vize kao posjetioci. U Parizu su se javljali u knjižaru "Horizont", odakle ih je KPJ uz pomoć KP Francuske slala u Španiju. Za manje grupe i pojednice, koji nisu mogli doći ovom vezom, Tito je preko Pavla Gregorića, organizirao ilegalni put preko Ljubljane, Klagenfurta i Basela do Pariza. Ovaj put se pokazao uspješnijim jer nijedan dobrovoljac nije pao u ruke policiji. Na sastanku u Pragu 1936. godine Gorkić je Tita upoznao sa planom slanja 500 dobrovoljaca brodom preko jadranske obale, koji su trebali biti prevezeni u Barcelonu ili Valenciju. Gorkić je za rukovođenje odredio Adolfa Muka i Antuna Franovića, člana Pokrajinskog komiteta za Dalmaciju. Titu se planirana operacija činila previše nekonspirativnom i riskantnom. Određena su tri mjesta na kojima je u noćima od 27. februara do 3. marta trebalo izvršiti ukrcavanja: u jednom zalivu kraj Šibenika, na pučini izmedu Brača i Hvara i na pučini ispred Budve. Za 700.000-750.000 franaka Gorkić je unajmio brod "La Corse", koji je na vrijeme stigao u Jadran. Zbog olujnog vremena u prvoj noći kod Šibenika nije se moglo vršiti ukrcavanje, a druge noći su Muk i Franović saznali da je većinu dobrovoljaca uhapsila policija. Isprva je uhapšeno oko stotinu dobrovoljaca, a kasnije još 300 oko Čanja na prilazima Crnogorskom primorju. Muk i Franović su uhapšeni, te dobili pet i deset godina zatvora. Na sjednici CK 3. aprila osnovana je komisija, koja je trebala ispitati razloge propasti ekspedicije. U izvještaju krivica Gorkića nije spomenuta, a Tito ga je nerado potpisao, tako da je Titu u dosijeu u Kominterni zabilježeno kao njegova greška zbog supotpisa na neuvjerljivom izvještaju. Prema vlastitom svjedočenju Tito je 1936, ili 1937. otišao u Madrid, a prema pisanju švedske (austrijske) komunistkinje Gusti Stridsberg (Gusti Jirku), boravio je 1938. godine u Barceloni. Po Dobrici Ćosiću, radilo se o inspekcijskim kratkim putovanjima, koja su bila povezana s organiziranjem jugoslavenskih učesnika u građanskom ratu. Navodno je namjeravao da se priključi u međunarodne brigade, ali su ga drugovi iz Partije odgovorili od toga, jer su smatrali da je potrebniji u zemlji. Po Vladimiru Dedijeru u "Autobiografskim kazivanjima", iznosi se Titova izjava, da je bio samo jedan dan u Madridu. Engleski komunista Fred Copeman, tvrdi da je Broz pod pseudonimom Šapajev neko vrijeme komandovao Internacionalnim bataljonom Georgi Dimitrov u kojoj su bili dobrovoljci iz Srednje Evrope i Balkana. Jedan od komandanata ovog bataljona je bio Franc Rozman Stane. Provjerljivih izvora o djelatnosti Broza u Španiji nema.
Privremeno rukovodstvo
Krajem marta 1938. Tito iz Pariza stiže u Zagreb. Piše dva pisma Dimitrovu, gdje opisuje stanje u zemlji, kritikuje Marića i Kusovca zbog "frakcijskih i grupaških sklonosti", zbog zasluga u Španskom građanskom ratu predlaže Vladimira Ćopića i Božidara Maslarića za članove CK, a Žujovića i Čolakovića predlaže da i dalje ostanu na funkcijama, pomalo brani Karla Hudomala, koji je kažnjen strogim ukorom, a najbolje mišljenje ima o Prežihovu Vorancu. Ova pisma potiču Dimitrova, te će nakon dva mjeseca Titu doći poziv za Moskvu. Početkom maja u planinarskom domu na brdu Lisci kod Sevnice, Tito formira novo tijelo, koje naziva Privremeno rukovodstvo KPJ, kojeg Komiterna još nije priznala, a u njemu su bili izabrani: Edvard Kardelj, Frans Leskošek i Miha Marinko iz Komunističke partije Slovenije; Josip Kraš, Andrija Žaja i Dragutin Petrović iz Komunističke stranke Hrvatske, iz Pokrajinskog komitete Srbije Milovan Đilas i Aleksandar Ranković. Kao sekretar CK SKOJ-a, Ivo Lola Ribar je stalni član, a Ivan Milutinović iz Crne Gore će im se kasnije pridružiti. Tu su donesene odluke o štampanju "Proletera" u zemlji, povezivanju mreže s Crnom Gorom, Dalmacijom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Kosovom i Vojvodinom, kao i razvijanju polulegalnih djelatnosti, kao objavljivanja novina, knjiga i brošura, koje su se dobro prodavale sa ciljem koji je Broz zahtjevao da se Partija financira sama, da im se ne prebacuje da su "boljševički plaćenici".
Titov proglas o kritici njemačkog pripajanja Austrije 13. marta, i opasnosti pojave Hitlera na granicama Jugoslavije podržali su novi članovi. Proglas počinje riječima "Narodi Jugoslavije, na okup protiv fašističkih osvajača!...Hitler i Mussolini ostvaruju svoju zavjeru protiv mira i slobode naroda,... fašistički razbojnici izazivaju rat radi podjele Evrope,...", te upućuje zahtjev narodima Jugoslavije da zajednički "...brane mir i svoju nezavisnost i slobodu". U potpisu stoji "Centralni komitet Komunističke partije Jugoslavije". Zajedno sa Titom na Liscu je stigla i Herta Haas, koja je pomagala u organizaciji skupa i bila Titova kurirka. S Titom se zbližila zadnjih dana u Parizu, te je zajedno s njim došla iz Pariza.
Dok čeka na zvanični poziv, objavljuje članke u "Proleteru" pod nazivom "Trockisti, agenti međunarodnog fašizma, povodom plenuma CK SKP(b) u januaru 1938. "Još o izdajniku Muku", za Rundschau, Kominternin časopis na njemačkom jeziku polemički članak povodom knjige Ante Ciliga "U zemlji velike laži", optužujući autora da je "fašistički agent". Priprema nastup na IV kongresu Ujedinjenog radničkog sindikata Jugoslavije održanom u Zagrebu 17-18. aprila, gdje je osam komunista izabrano u Centralnu upravu, a nekoliko u redakciju "Radničkih novina". Pored podrške KP Sloveniji na prvoj konferenciji u Savinjskoj dolini, potpomaže gradsku partijsku organizaciju u Beogradu, a sa studentima iz Bosne Uglješom Danilović i Cvijetinom Mijatović, dogovara formiranje Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Krajem maja dobija poziv, odlazi u Pariz gdje ga je trebala čekati viza za odlazak u Moskvu. U Pariz je po nalogu Kominterne i NKVD-a stigao i Mustafa Golubić, za kog se pretpostavljalo da ce pokušati riješiti frakcijske borbe u KPJ.
Zbog posjete britanskog kralja Georgea VI, Francuskoj, pariska policija preventivno je hapsila i protjerivala sumnjive strance, a pogotovo Jugoslavene, imajući u vidu atentat na kralja Aleksandra 1934. godine. Tito se morao negdje skloniti, pa je zamolio slovenskog komunistu Josipa Kopiniča, kog je upravo upoznao, da mu pomogne. Kopinič ga je smjestio u jedan dvorac kod Pariza, koji je bio vlasništvo španskog markiza, a Kopinič se ponudio da Titovo novo pismo odnese Dimitrovu. Pismo je donio u Moskvu 21. jula 1938. godine, ali ga nije lično predao Dimitrovu, pa je petnaestak dana obilazio funkcionere Komiterne s molbom da pošalju dokumente, za Titov dolazak u Moskvu. Tako je saznao od šefa Kadrovskog odjela Kominterne Aleksandra Belova (pravim imenom Georgi Damjanov) i zamjenika šefa Svesavezne komunističke partije (boljševika) (SKP(b)) u Kominterni Andrejeva, da protiv Tita postoje optužbe i dok se one ne raščiste, ne može mu se izdati viza. Optužbe protiv Tita su bile: da jugoslavenska policija možda financira partijsku štampu, jer Tito piše da se povećava naklada, a otkud mu novac? Optužuju ga i zbog dodjele funkcije Ivi Loli Ribaru, sinu buržujskog političara, a kapitalističkog sina Borisa Kidriča, postavio je kao vezu u Parizu, a najsumnjivija je bila Titova veza sa Hertom Haas, "folksdojčericom" u službi Gestapoa, koja kao kurirka nosi poštu iz Zagreba za Pariz, a putuje preko Münchena, gdje Gestapo preslikava sva pisma. No Kopinič je otklonio sumnje o Titu i obrativši se Dimitrovu, kao španski borac i podmorničar, Tito je 20. augusta dobio vizu, 23. je krenuo na put i preko Stockholma 25. augusta stigao u Moskvu. Kasnije je hvalio Kopiniča da mu je onda spasio život.
Drugi boravak u Moskvi
Za vrijeme drugog boravka u Moskvi Komiternu je izvjestio o svom djelovanju na deset gusto tipkanih stranica, izvještaju koji je najpotpuniji dokument o Titovom djelovanju u zemlji 1937. godine, kao i 70 stranica u kojima se nalaze izvještaji i mišljenja o smijenjim jugoslavenskim komunistima u Stanjinovim čistkama, no nijednog od osmorice (Milan Gorkić, Đuro Cvijić, Stjepan Cvijić, Filip Filipović, Kosta Novaković bili su već, a Sima Marković, Kamilo Horvatin i Simo Miljuš su praktički bili osuđeni) nije nazvao "neprijateljem" ili "trockistom". Samo je Gorkića nazvao saboterom, a ostale "frakcionašem", "pijancem", "karijeristom" ili osobom s kojom je bio u hladnim odnosima. Ključna sjednica Sekretarijata Izvršnog komiteta Kominterne održana je 17. septembra 1938. i imala je samo jednu tačku dnevnog reda: "Predmet - KPJ, referent - drug Walter." Osim Tita na sjednici je prisustvao Vladimir Ćopić, a sjednicu su vodili zamjenici Georgi Dimitrova: Dmitrij Manuiljski i Otto Wille Kuusinen, a završni diskutant je bio Mihail Moskvin (Mihail Triliser), glavni Kominternin operativac u preispitivanju KPJ. Nakon Titovog referata sastavljena je rezolucija, u kojoj se donosi, ili zbog na sjednici manje važnih članova, zapravo potvrđuje već donesena odluka da se KPJ ne raspusti. No ostaje otvoreno pitanje generalnog sekretara. Titu je zajedno sa Ćopićem i Horvatinom dodijeljen zadatak prevođenja "Historije Svesavezne komunističke partije (boljševika)". Bugarski član Kominterne Aleksandar Belov zalaže se da sekretar postane Petko Miletić, koji bi nakon odsluženja kazne u ljeto 1939. preuzeo dužnost, a kao privremenu opciju Marek Stanke Dimitrov, bugarski komunista i kapetan iz Španskog građanskog rata. Belov piše 9. marta 1938. godine opširnu biografiju o Titu, pod naslovom "Informacija" sa brojnim tačnim podacima, ali i impliciranom sumnjom da Tito ne govori istinu. Stavlja u sumnju njegovu prošlost, napominjući i Luciju Bauer, koju je uhapsio NKVD, da bi sve to bilo dovoljno da Tito postane prije kandidat za hapšenje, nego za generalnog sekretara. Na Titovoj su strani bili NKVD-ovac Ivan Karaivanov, koji je postao šef izdavačkog sektora Kominterne, Josip Kopinič, kao prilično visokorangirani NKVD-ovac, ali i generalni sekretar Kominterne Georgi Dimitrov. Nakon hapšenja Moskvina, za poslove oko KPJ Dimitov postavlja bugarskog komunistu Vasila Kolarova, koji sa Političkim sekretarijatom Kominterne 20. i 26. decembra sa Dimitrovom, Manuiljskim, Kuusinenenom, Gotwaldom i Wilhelmom Florinom, razmatraju Titove nacrte za "Rezoluciju o radu među omladinom u Jugoslaviji" i "Rezoluciju CK KPJ". Time se donosi odluka da se sadašnji sastav CK u zemlji smatra kao Privremeno rukovodstvo, a uslijed protivljenja Belova i Stele Blagojeve, Dimitrov saopštava Titu da je samo "centar za vezu" i ne "mandatar za novog sekretara". Na sljedećoj sjednici 5. januara 1939. usvaja se prva rezolucija, a druga se uzima kao osnova za novu Rezoluciju CK KPJ. Dogovoreno je da se Tito ponovo vrati u zemlju, ali zbog nepovjerenja, mora ponovo čekati na odobrenje. Nakon pisma Dimitrovu 15. 1. 1939. Tito dobija papire za put i sa pasošem na ime inžinjera Johna Karlsona 24. januara je iz Lenjingrada, preko Finske i Stockholma stiže u Pariz, nakon mjesec dana zadržavanja u Zagreb. Razlozi da je Tito preživio godine Staljinovih čistki, zbog nedostatka pisanih dokumenata ili nemogućnosti pristupa, mogu se indikativno i logički sažeti: nije sudjelovao u frakcijskim borbama, bio je pristaša jednoumlja, čvrst staljinist, vojnik revolucije, boljševik i radnik, fetišist partijske vjernosti i organizacije. Najjači argument je bio, da je Broz imao podršku u Jugoslaviji, te da je Kominterna trebala nekoga ko ima i jaku podršku u zemlji.
Za vrijeme boravka u Parizu, pripremio je sve za prebacivanje Centralnog komiteta iz Pariza u zagrebačku ilegalu. Obavjestio je organizacije KPJ u SAD-u, Kanadi i Belgiji da se CK vraća u zemlju, odredio je nove ljude za organizaciju pomoći španskim borcima, koji su nakon poraza stizali u Francusku. U njemačkom "Rundschauu" u februaru objavljuje članke: "Fašistička opasnost za balkanske zemlje", "Poslije ostavke Stojadinovićeve vlade", a 16. marta 1939. "Borba Hrvata za samoopredjeljenje". Preko Švicarske i Italije, brodom od Venecije do Sušaka, Tito je stigao 9. marta 1939, a Herta Haas je preko Njemačke i Austrije stigla 10. marta u Ljubljanu gdje su se susreli. Prvi četverodnevni sastanak Privremenog rukovodstva održan je od 18-22. marta (15. marta) u Bohinjskoj Bistrici. Na sastanku su sudjelovali Tito, Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Josip Kraš, Fran Leskovšek i Ivo Lola Ribar, a odsutni su bili Aleksandar Ranković i Miha Marinko. Prva tačka bila je "Izvještaj Waltera o unutarpartijskoj krizi", a u majskom broju "Proletera" objavljena su imena 19-ice isključenih. Isključeni su već bili ubijeni u Sovjetskom Savezu, čime je Kominterna dobila post festum potvrdu moskovskih procesa od strane CK KPJ, a Broz de facto podržao likvidacije svojih partijskih suradnika. Osim toga iz KPJ je isključen i Petko Miletić i dvojica njegovih najbližih pristaša. Nakon Zemaljskog savjetovanja održanog 9-10. juna u Tacenu pod Šmarnom gorom, na kom je učestvovao 31 delegat iz svih pokrajinskih organizacija osim Makedonije i Dalmacije, Tito je podnio izvještaj Kominterni u kome je potvrdio da je ostvario zahtjeve Kominterne, a Privremeno rukovodstvo preraslo je u Centralni komitet.
Treći boravak u Moskvi
Sredinom jula 1939. Tito se iz Zagreba uputio u Moskvu, na podnošenje referata o ostvarenim zadacima Kominterne. Zbog sigurnosti zadržao se isprva tri sedmice na Sušaku, u Njivicama na Krku i u Crikvenici. Nakon što je dobio novac 10. augusta preko Italije stiže u Pariz, gdje kod Borisa Kidriča čeka na vizu deset dana. Iz luke Le Havre, sovjetskim teretnim brodom "Sibir" 25. augusta kreće za Lenjingrad. U Baltičkom moru na prilazima Lenjigradu, Tito 1. septembra sluša njemačke radio-vijesti, i prevodi posadi vijesti o napadu Trećeg rajha na Poljsku. Sljedeći dan je ponovo u hotelu "Lux" u Moskvi, gdje piše opširni izvještaj Dimitrovu "Situacija u Jugoslaviji, Komunistička partija Jugoslavije i njeni predstojeći zadaci". Politički sekretarijat Kominterne prihvata Titov izvještaj, riječima da je Walter uspio steći povjerenje članstva, te nizom drugih priznanja potvrđuje njegovog rada. Ozbiljna prepreka Brozu bio je u Moskvi Petko Miletić, koji je zbog poznanstava u Kominterni koristio priliku da ogovara Tita i Centralni komitet. To je suzbijeno, tako što je Đilas preko pariske veze predao Kominterni istražne zapisnike iz procesa Miletiću, gdje je vidljivo da se Miletić loše držao pred istražiteljima. Po Dedijeru je moguće da je građa bila krivotvorena. To je bilo dovoljno da izgubi povjerenje, uhapšen je u Moskvi 5. januara 1940. i osuđen na 8 godina popravnog logora, a potom je nestao u Gulagu. Tita je podržavao i Wilhelm Florin, koji mu je zbog svog kovačkog poziva bio sklon. Pred Kontrolnom komisijom Kominterne morao je odgovarati na optužbe da je u njegovom prijevodu "Historije SKP(b)" nađeno nekoliko pasusa koji su imali "trockistički prizvuk". Uz podršku Florina, a i zbog zadovoljstva Kominterne povodom referata, Tito postaje generalni sekretar, te se uskoro preko Istanbula vraća u Jugoslaviju. U Istanbulu je ostao tri mjeseca, zbog problema sa grčkim i bugarskim tranzitnim vizama, a kako je isticala turska boravišna viza, Tito je iščekivao krivotvoreni pasoš iz Beograda. U isto vrijeme glavni falsifikator pasoša komunističkih funkcionera, slikar Đorđe Andrejević Kun, uhapšen je u Beogradu, pa se moralo tražiti novog istovrijednog krivotvoritelja za novi Titov pasoš. Tita su posjećivali Herta Haas, Vladimir Velebit, a kao kurirka je služila Mira Ružić Kraigher. Nakon dugog čekanja Tito se ipak odlučio da sa starim pasošem, pod imenom Kanađanina Spiridona Mekasa, krene u Grčku. U Solunu je dobio jugoslavensku tranzitnu vizu, a u italijanskom, tranzitnu vizu kroz Italiju i kupio je kartu za brod "Conte di Savoia", s polaskom iz Napulja za SAD. Tako je jugoslavenska policija mislila da je u tranzitu i Tito je 15. marta 1940. izašao iz voza u Zagrebu bez prtljage u stanični restoran, a njegovu prtljagu je uzela Mira Ružić Kraigher, ostavila u garderobi, iz koje ju je uzela Herta Haas.
Drugi svjetski rat
Sukob medu intelektualcima u Partiji sa Miroslavom Krležom, nastao je kada je 1939. u decembarskom broju časopisa "Pečat" izašlo 150 stranica Krležinog teksta "Dijalektički antibarbarus". Krleža se prividno u tekstu ne bavi politikom, nego umjetnošću i estetikom, ali se između redaka iščitava politički bijes, napad na politiku SSSR-a i Staljina. Ruglu se izvrgavaju i intelektualci KPJ - Ognjen Prica, Radovan Zogović i Jovan Popović. Ta podjela na "krležijance" i "protukrležijance" (često nazvan i Sukob na književnoj ljevici), podijelila je Partiju, pa su Kardelj i Đilas odlučili odgovoriti na Krležin politički pamflet. Sastanak sa Krležom, preko Đure Špoljarića organizirala je Herta Haas. Nije poznato što je Tito na sastanku rekao Krleži, ali je vidljivo da je od tada zašutio i tako je nastavio pet godina, sve do kraja završetka Drugog svjetskog rata. Krleža je i ranije zastupao opozicijska stanovišta, zbog Staljinove strahovlade, moskovskih procesa i sibirskih Gulaga. U sukobu sa Augustom Cesarcom je jednom rekao, da bi zbog napada SSSR-a na Finsku, najrađe kao dobrovoljac pošao braniti malu Finsku od velikog agresora SSSR. Osim toga, zalagao se da Partija ne smije na Izborima za narodne poslanike 1938. nastupati samostalno unutar Ujedinjene opozicije sa svojom Strankom radnog naroda, jer revolucije neće biti; nego samo kao lijevo krilo Hrvatske seljačke stranke.
1941.
Pripreme za ustanak
Za razliku od Titove reakcije na njemačko pripojenje Austrije i aneksiju Sudeta u Sudetskoj krizi, Tito kao i većina svjetskih komunista, proživljava političku dvoličnost. Do augusta 1939. godine zagovaran je antifašizam, a nakon što je Staljin u augustu 1939. sklopio pakt o nenapadanju sa Hitlerom, te zauzeo istočni dio Poljske, komunisti su morali prihvatiti suradnju Staljina sa nacistima, pri čemu su koristili Staljinovu formulaciju da se radi "o pregrupiranju snaga, ne po liniji antifašizma i demokracije, već po liniji produbljivanja kapitalističke eksploatacije i ugnjetavanja, po liniji jačanja borbe radnih masa protiv buržoazije." U komunističkoj štampi naglo je prestala kritika fašizma, a zamijenili su je napadi na britanski i francuski imperijalizam. Tito je nakon potpisivanja sporazuma Ribbentrop-Molotov izjavio "...da Hitler paktom želi neutralizirati SSSR za vrijeme predstojećih osvajanja u Evropi, da se SSSR nada da će za duži period osigurati sebi mir". Kasnije je podržao i neke odredbe sporazuma, podržavajući ulazak sovjetskih trupa u zapadnu Bjelorusiju i zapadnu Ukrajinu, koji su do tada bili poljski teritorij, tvrdio da su ratni požar zapalili engleski i francuski imperijalisti, pa je u proglasu povodom 1. maja 1940. Britance, Francuze i Nijemce nazvao imperijalistima. No, s vremenom Titu dolaze upozorenja iz Kominterne, kako treba držati ekvidistancu prema zaraćenim stranama, na koja se iz ličnog ubjeđenja, sve manje držao. U novinskim člancima, slabi kritika britanskog i francuskog nastupanja u ratu, a jača kritika na račun njemačke i italijanske poltike, koje naziva totalitarnima, a sve više podržava francuski otpor njemačkom napadu, mada spominje samo francusku radničku klasu i komuniste. Istodobno, uviđa da i Jugoslaviji prijeti opasnost od agresije, te upozorava na petu kolonu (Pavelić, Frankovci, Ljotićevci). Tito tih godina živi u Zagrebu, povremeno, radi sastanaka sa partijskim organizacijama, odlazi u Beograd, Podgoricu, Split i Sloveniju. Naposljetku u oktobru 1940. godine organizuje Petu zemaljsku konferenciju KPJ u Zagrebu, sa 110 delegata iz čitave Jugoslavije. U diskusiji oko pakta Staljina sa Hitlerom, došlo se do zaključka, da je odbrana zemlje najpreči zadatak komunista, te se primjećuje lagani odmak od pravca Kominterne, toliko da se ne dođe u sukob sa njom. Tu je Tito izabran za generalnog sekretara Partije, te je to bilo prvi put da generalnog sekretara bira partijsko članstvo, a ne Kominterna. Tito je Konferenciju završio riječima; "Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada, u konačnu borbu. Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista." Nakon Konferencije, KPJ otvorenije podupire Saveznike, a Tito zbog pristupanja Mađarske i Bugarske Trojnom paktu, te ulaska Wehrmachta u Rumuniju, pokušava naći saveznike u borbi protiv fašističkog okruženja, pišući proglas u martu "Protiv kapitulacije - za pakt o uzajamnoj pomoći sa SSSR-om". Proglas pomoći upućen ne samo radnicima nego i svim "poštenim i rodoljubivim elementima" s pozivom da se "sjedine u borbi protiv ove protunarodne vlade i njene izdajničke politike." U februaru 1941. Tito piše studiju "Strategija i taktika oružanog ustanka", gdje navodi da je uspjeh ustanka moguć, samo ako se proleterijat osloni na prirodne saveznike - radno seljaštvo i nacionalnooslobodilačke pokrete.
Okupacija
Vođa Komunističke partije Bugarske Georgi Dimitrov je 22. marta Titu poslao telegram u kojem traži da KPJ "zauzme odlučan stav protiv kapitulacije" i da "podrži pokret za svenarodni otpor politici ratne najezde", što je značilo da slabi dotadašnja ekvidistanca prema zaraćenim stranama. U vrijeme potpisivanje pristupanja Trojnom paktu od strane jugoslavenske vlade, bio je u Zagrebu. U Beograd je avionom odletio 28. marta 1941, dan nakon velikih demonstracija i vojnog puča pod vodstvom generala Dušana Simovića, te prisustvuje savjetovanju Pokrajinskog komiteta za Srbiju, u jednom stanu na Čukarici, s oko 35 učesnika. U svom izlaganju je zaključio da je "rat neizbježan" i da je potrebno "napadaču pružiti što jači otpor". Komunisti se moraju odazvati mobilizaciji i jačati borbeni duh - što se razlikovalo od ranijih zahtjeva o izbjegavanju mobilizacije. Naredio je Krsti Popivodi, da otputuje u Sarajevo i tamo stvori uvjete za preseljenje CK KPJ, jer je smatrao da će Nijemci brzo zauzeti ravničarske krajeve, i da će se linija fronta stvoriti negdje u srednjoj Bosni. U slijedećem telegramu je Dimitrov predlagao da se odustane od uličnih demonstracija i da se izbjegava sukob sa vlastima.
Na dan napada na Jugoslaviju 6. aprila 1941. Tito je bio u svom stanu u Donjem Stanjevcu u Zagrebu. Dva dana nakon toga, sazvao je sastanak svih članova CK KPJ i CK KPH. pročitao je proglas u kom je istakao da Jugoslavenska vojska nema šansi oduprijeti se neprijatelju, pa su planirali naoružati radnike i ostale antifašističke raspoložene Zagrebčane da bi pružili otpor njemačkim trupama pri ulasku u grad. Zatraženo je da vojska "razoruža petokolonaše" da se pohapse saboteri i da se politički zatvorenici puste iz zatvora i koncentracionih logora. Neki partijski aktivisti, sa tim zahjevima kontaktirali su generala Panteliju Jurišića, a neki podbana Svetozara Ivkovića, što nije ostvarilo željene rezultate. Njemačke trupe ulaze u Zagreb 10. aprila bez otpora, a Tito se sklanja k prijatelju na Trešnjevku i ogorčen dočekom Zagrepčana piše letak, "Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača, bit će najtamnija ljaga u Tvojoj povijesti".
Nakon uspostave NDH, počelo je hapšenje i rekviriranje privatnih automobila, pa je Tito dao sazidati garažu, da bi sakrio svog Forda, ali dok je garaža bila sazidana, došla je policija da ga uhapsi. Spasio ga je nećak Branko, sin brata Slavka, koji mu je dojavio da ne ide kući, tako da je izbjegao hapšenje, a ustaše se zaplijenile automobil. Potkraj aprila i početkom maja Tito je organizovao više sastanaka s predstavnicima KP iz raznih dijelova Jugoslavije, i u tim sastancima, kasnije nazvanim Majskim savjetovanjima, govorio o nepriznavanju okupacije i komadanja Jugoslavije, osudio je stav KP Bugarske povodom bugarske okupacije Makedonije, kao zločinački stav, nije dopustio izdvajanje KPH iz KPJ zbog osnivanja NDH, što je detaljno odgovorio na separatističke i pacifističke težnje među hrvatskim komunistima, člankom u partijskom listu "Srp i čekić", pod naslovom, "Zašto smo još u sastavu KPJ?" Nije priznao ni italijansku i mađarsku okupaciju zemlje. KPJ je ostala jedinstvena i to je postalo rezolutni stav za kasniji razvoj događaja. Formiran je i Vojni komitet, a Tito je postavljen za predsjednika.
Herta i Aleksandar
Broz je već ranije namjeravo preći u Beograd, najprije zbog toga, jer ga je zagrebačka policija poznavala, te mu je prijetilo hapšenje, dok ga u Beogradu niko nije poznavao. Dobivši informaciju da će vlasti NDH 23. maja pooštriti uvjete za prelazak granice prema Srbiji kod Zemuna, Tito se 22. maja s krivotvorenim dokumentima sa imenom inžinjera Slavka Babića, predstavnika Škode ukrcao u voz i napustio Zagreb. Brigu o Herti Haas, koja je bila u visokom stupnju trudnoće, povjerio je pouzdanom prijatelju Vladimiru Velebitu, koji je Hertu odveo u porodilište, gdje je 24. maja rođen Aleksandar - Mišo. Herta je ostala sa sinom u Zagrebu, mada je Tito obećavao da će ih prebaciti u Beograd: do toga nije došlo. U časopisu "Spremnost", izašlo je Hertino ime u "Popisu židova koji su partizani i slobodni zidari ili skupa s njima rade protiv hrvatskog naroda i države", gdje je navedeno da je Skojevka, partijska tehničarka i da je otac njenog djeteta opasan komunista te član CK, tako da je na osnovu tog spiska Herta 1943. godine uhapšena. Aleksandar je za to vrijeme bio smješten kod raznih porodica u Zagrebu, neko vrijeme u Zagorju, a jedno vrijeme je na njega pazio Ivan Stevo Krajačić; poslije ga je Boris Bakrač 1944. odveo u Šibenik, a dalje avionom u Beograd, gdje je prvi put vidio oca. Herta je tek u maju 1945. stigla u Beograd. Tito je u Beograd stigao u pratnji kurirke Davorjanke Paunović "Zdenke", dvadesetogodišnje studentice francuskog jezika. U Beogradu je stanovao u Topolskoj ulici; Potajno se sastao sa vojnim atašeom SSSR-a, koji još nije napustio Jugoslaviju, poslao je više telegrama Kominterni i Staljinu, da će u slučaju napada Trećeg rajha na SSSR, on poduzeti sve da se u Jugoslaviji podigne ustanak. Sve do napada na SSSR 22. juna 1941, jugoslavenski su se komunisti suzdržavali od otvorenih akcija protiv njemačkog okupatora, ali su se pripremali za rat.
Ustanak
Istoga dana kad je počeo napad na SSSR, iz Moskve je otposlan telegram komunistima okupirane Evrope, "da ispune svoj internacionalistički dug odbranom glavne tvrđave svjetskog proleterijata - SSSR". Tito je sazvao sjednicu CK KPJ u Beogradu, gdje je dogovoren tekst za proglas - koji nije bio izričiti poziv za oružani ustanak; U međuvremenu je Kominterna poslala novu direktivu u kojoj traži od komunista da osnuju jedinstvenu narodnu frontu u borbi protiv okupatora sa primjedbom "...imajte na umu da se u sadašnjoj fazi morate baviti oslobađanjem od fašističke najezde, a ne socijalističkom revolucijom." U Beogradu je često mjenjao stanove, stanovao je u Zvečanskoj ulici u blizini Kalinića pijace, 30. maja je odselio na Dedinje gdje stanuje kod porodice Nenadić, a povremeno i kod Vladislava Ribnikara vlasnika dnevnih novina "Politika". U njegovoj je kući 4. jula održan sastanak Politbiroa, gdje je dogovorena zajednička borba sotiv okupatora. Sastao se i s Dragoljubom Jovanovićem, vođom Narodne seljačke stranke, s kojim je dogovarao zajedničku borbu. Kad je Gestapo krajem jula uhapsio Aleksandra Rankovića, po Titovoj direktivi su ga ilegalci izvukli iz bolnice, te se to smatra prvom akcija, koju je Tito naredio. Na sastanku Politbiroa 27. juna, formiran je Glavni štab, a on je imenovan zapovjednikom Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ).
Nakon poslane poruke Kominterni, direktiva iz Kominterne je došla 1. jula sa sadržinom "...Ne čekajući ni časa, započnite partizanski rat iza neprijateljskih linija." Nakon sastanka 4. jula Svetozar Vukmanović otišao je u BiH, Đilas u Crnu Goru, Koča Popović u Mačvu, a u Hrvatskoj su raspoređeni Ivo Marinković i Većeslav Holjevac za Kordun, Ivo Marinković i Veljko Kovačević za Gorski Kotar, Marko Orešković za Liku, Pavle Gregorić za Slavoniju, Pavle Pap Šilja, Rade Končar i Mirko Kovačević za Dalmaciju, za Hrvatsko primorje Josip Đerđa, a za Hrvatsko zagorje i Međimurje Karlo Mrazović "Gašpar"; Tito tog dana poziva na opći ustanak, na oslobođenje Jugoslavije, čime bi se takođe olakšalo i Crvenoj armiji na novom frontu, a u augustu najavljuje "oslobođenje naroda Jugoslavije od okupatora i borbu protiv domaćih agenata...koji podržavaju tlačenje i teroriziranje naših naroda." Istovremeno je osmišljena socijalistička revolucija, koja se isprva definiše kao narodnooslobodilački rat.
Neslaganja u sprovođenju koncepta ustanka, doveli su do problema s Đilasom, koji je htio raspustiti masovnu vojsku u Crnoj Gori, koja se brzo formirala; Josip Kopinič je lošom organizacijom napada skojevaca na logor u Keresetincu, u kojem su bili zarobljeni komunisti, gotovo prepolovio članstvo zagrebačkih komunista, ali ga Tito nije mogao smjeniti, jer je Kopinič bio delegat Kominterne i samim tim nije bio pod Titovom jurisdikcijom. Vladalo je uvjerenje da će sovjetska Crvena armija ubrzo pobijediti i pomoći u oslobađanju Jugoslavije, pa je Vladimir Popović, odbio direktivu o uništavanju fabrika, mostova i prometnica, jer će Crvena armija uskoro stići, pa će to trebati narodu. Slično su razmišljali i Đilas, Veselin Masleša, Gojko Nikoliš, a katkad i sam Tito, smatrajući da u oktobru 1941. treba držati mostobran prem Užicu, te je izložio slabo naoružane partizane, jakim njemačkim jedinicama osposobljenim za frontalnu borbu.
Zbog boljševičke zablude, Tito je smatrao da revolucija treba da počne i da završi u gradovima, te su komunistički ilegalci izvršavali razne akcije po gradovima, što je uzrokovalo i mnoga hapšenja i smaknuća. Tako je u augustu hrvatskom rukovodstvu poslao direktivu, da šalju aktiviste u partizanske odrede, kritizirao je početkom septembra Marka Oreškovića, zbog osnivanja brigade u zapadnoj Bosni, jer to vodi u frontalnu borbu. Ustanak se razbuktao u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj po drugim osnovama. Zbog ustaškog terora prema Srbima, srpski su se seljaci samoorganizovali i počeli "braniti golu egzistenciju pred ustaškim genocidnim terorom". Među njima je bilo i četničkih raspoloženja i utjecaja, ali komunisti su bili kudikamo bolje organizovani i postavil se na čelo tog pokreta.
Boljševizacija ustanka
Nakon četveromjesečnog boravka u Beogradu, Tito se odlučio 17. septembra na put za zapadnu Srbiju, u područja gdje se ustanak već rasplamsao. Sa Zdenkom, Veselinkom Malinskom, pravoslavnim popom Milutinovićem i Jašom Rajter krenuo je s lažnim pasošima u Užičku Požegu. Isprva vozom, pa kočijom do Kosijerića, te konačno pješice do partizanskog štaba u selu Robaje kod Valjeva. Tito je imao kanadski pasoš na ime grčkog inžinjera i propusnicu jednog četničkog vojvode, pa su ga partizani privremeno zadržali, dok nisu došli komadanti, između ostalih i Miloš Minić, koji su Tita lično poznavali i potvrdili njegov identitet. Odmah nakon dolaska 26–27. septembra sazvao je dvadesetak rukovodilaca u Stolicama, kod Krupnja, gdje su na zasjedanju donesene odluke o utemeljenju institucije političkog komesara, koji će se brinuti o disciplini, moralu i provedbi političke linije KPJ u partizanskim jedinicama. Glavni štab NOPOJ-a preimenovan je u Vrhovni štab, te u skladu federalističkog koncepta KPJ o preuređenju Jugoslavije, formirani glavni štabovi za Sloveniju, Srbiju, BiH i Crnu Goru, a kasnije i za Kosovo i Makedoniju. Najveća vojna jedinica proglašen je odred, manje su bile čete, a najmanje partizanske grupe. Odlučeno je da se na svim oslobođenim teritorijama stvore narodnooslobodilački odbori kao organi narodne vlasti. Za amblem partizanskih jedinica, određena je crvena zvijezda petokraka. Ove su se odluke kosile sa odlukama Kominterne, da se ne ističu komunistički simboli i da se ne srlja u narodnooslobodilački rat i komunističku revoluciju. Nakon što se smjestio u Užicu u središtu oslobođene teritorije, koja će se kasnije nazvati Užička republika, Tito je mogao imati pregled nad dešavanjima i sukobima sa njemačkim trupama. Zbog napada na Sovjetski Savez, njemačke jedinice su bile nepripremljene za ovako jak otpor, pa su partizani zarobili oko 300 njemačkih vojnika. Nedugo je počela dolaziti pomoć, pa je u područje Užica poslato dvije divizije, jedna pukovnija, te su angažirane kvislinške snage pod zapovjedništvom Milana Nedića, Dimitrija Ljotića i Koste Pećanca, a lijevu obalu Drine zaposjeli su ustaške i domobranske jedinice, kako bi spriječili uzmak partizana preko Zvornika u Bosnu. Uprkos stalnim upozorenjima iz Moskve, Tito je nastavio sa boljševizacijom ustanka, pa je 7. novembra na godišnjicu Oktobarske revolucije organizovao vojni defile u Užicu. Time je Tito, sve manje vršio funkciju generalnog sekretara, a sve više postajao vojskovođa, mada po tvrdnji Đilasa, Tito je imao problema sa čitanjem vojnih karata, ali ga je podržavalo vojno iskustvo iz Prvog svjetskog rata. Razmišljanja o razgraničenju ingerencija izmedu političkog komesara i komandira, mjenjao je često, tako da je to pitanje ostalo neriješeno čitavo vrijeme trajanja rata.
Sukob sa četnicima
Jedna od prvih akcije Tita, nakon dolaska na oslobođenu teritoriju, bila je da stupi u kontakt s vođom četničkog pokreta (Jugoslovenska vojska u otadžbini) Dražom Mihailovićem. Zbog pasivnosti četničkih jedinica u dizanju ustanka, te političkih razmimoilaženja Tita i Mihailovića, organizovan je 19. septembra sastanak u selu Strugarnik kod Valjeva. Uz Mihailovića, sa četničke strane prisutni su bili književnik Dragiša Vasić, major Aleksandar Mišić (sina vojvode Živojina Mišića), u čijoj je kući sastanak i održan. Mihailović nije znao ko je Tito, pa je na osnovu površnog predstavljanja Tita, smatrao da je on Rus. Sastanak nije donijeo napredak u saradnji, jer je Mihailović smatrao da nije sazrijelo vrijeme za ustanak, zbog najavljenje njemačke odmazde o strijeljanju sto talaca za svakog ubijenog Nijemca, te pedeset za ranjenog. Početkom oktobra održan je sastanak s četnicima, koji su se odvojili od Mihailovića, predvođeni pravoslavnim sveštenikom Vladom Zečević, koji se kasnije sa 500 četnika pridružio partizanima. I bez dogovora s Dražom, postojala je četničko-partizanska suradnja u zauzimanju Gornjeg Milanovca, u napadu na Šabac učestvovalo je 17 partizanskih i 17 četničkih četa, kao i u blokadi Valjeva. Novi sastanak je ugovoren 27. oktobra u selu Brajići, gdje je Tito otišao sa Sretenom Žujovićem, Mitrom Bakićem u pratnji tridesetak partizana naoružanih automatskim puškama. Na sastanak je došao i vođa engleske misije pri četnicima, Duane Hudson, ali je Tito odbio da on prisustvuje sastanku. Tito je odbio da četnicima preda oslobođeno Užice i Čačak, ali je ponudio da se partizanske jednice stave pod komandu Mihailovića, što se kasnije potvrdilo kao taktički manevar. Dogovoreno je da partizani predaju pola municije, koja se proizvodila u tvornici u Užicu, a četnici daju pola opreme koju dobiju od engleske pomoći. Sporazum je više koristio četnicima, jer se engleska pomoć svela samo na jednu pošiljku. Nakon što je prenoćio u Brajićima, Tito je ujutro napustio Dražin štab, a pet dana kasnije izmedu 1–2. novembra četnici su napali Užice, nakon čega su partizani prešli u napad i zauzeli Požegu. Tito je ponudio pregovore o prekidu neprijateljstva, ali je dogovor već 5. novembra Draža prekršio i uputi ultimatum Vrhovnom štabu, tražeći da partizani napuste Požegu. Partizani su uskoro opkolili četnike na Ravnoj Gori, a Draža je počeo otvoreno kolaborirati sa njemačkim trupama, dogovorivši se 11. novembra, da četnici neće ometati napade njemačkih jedinica, ukoliko ih oni ne napadnu. Četnici su uskoro počeli predavati zarobljene partizanske ranjenike, njih 350 koje su Nijemci ubrzo strijeljali. Tito je i dalje, bez saznanja o predanim ranjenicima, nekoliko puta pokušavao stupiti u kontakt s Dražom, ali bez uspjeha, te su se sukubi sa četnicima nastavili. Saradnja je ostala sa nekim odredima, koji su se borili protiv ustaša i Nijemaca, tako da je Tito krajem januara 1942. godine donijeo naređenje da partizanske jedinice "...trebaju nemilosrdno likvidirati pljačkaške bande, ...jer je narod uvidio izdajnički i razorni rad četničkih elemenata."
Užička republika
Za vrijeme postojanja Užičke republike, partizani su uspjeli prvi put formirati vlast u političkom, ekonomskom, kulturnom i komunalnom smislu. Taj će se format ponavljati na svakom oslobođenom području, ali je stanje u Užicu, Milovan Đilas žestoko kritizirao, tvrdeći da je Vrhovni štab zaboravio na egalitarizam o komu su pričali svojim vojnicima. Vodeći ljudi, misleći prvenstveno na Tita, imali su ljubavnice, te je Đilas tvrdio da se radi o razuzdanom buržoaskom društvu upoređujući partizanske vođe sa korumpiranim buržoaskim ministrima. Tito u Užicu dobija informacije o razbuktavanju ustanka u Crnoj Gori, te komandira partizanskim odredima, koji se bore protiv napada 342. njemačke divizije u operaciji "Užice", kasnije nazvanoj Prva neprijateljska ofanziva Vrhovni štab na čelu sa Titom donijeo je naredbu da se partizanske jedinice u odbrani Užičke republike brane frontalnim načinom, a ne gerilom, što se radilo o Titovom neiskustvu i tvrdoglavom uvjerenju da protiv Nijemaca može voditi frontalnu borbu. Za pet dana su njemačke divizije slomile otpor partizana, pala je Ljubovija, Čačak, a na Kadinjači 15 km od Užica organizirana je frontalna odbrana protiv Nijemaca. Tu je poginulo 200 boraca, cijeli Radnički bataljon, a na njemačkoj strani su poginula samo dva vojnika. Nijemci su ušli u nebranjeni grad 29. novembra, a Tito je među poslijednjima napustio grad i krenuo autom prema Zlatiboru. Nakon što su gotovo susreli njemačke tenkove, sa engleskim oficirom Hudsonom, pješice je preko brda i uvala krenuo u bijeg. Četvrti dan po napuštanju Užica 3. decembra Tito stiže u selo Drenova kod Prijepolja, gdje se sa ranjenicima zadržao desetak dana. Gubici su bili veliki, a između ostalog i novac koji je ponesen iz trezora Nacionalne banke iz Užica; sa znatnom količinom zlatnog i srebrnog novca je izgubljen. Na Zlatiboru je bilo oko 700 ranjenika, kog su partizani smatrali neosvojivim, što se pokazalo promašajem, jer već nekoliko dana kasnije, na Zlatibor su došli njemački tenkovi, koji su gusjenicama gazili ranjenike, a zatekle ranjenike u bolnici su odmah strijeljali. Izgubljena je radio-stanica, tako da je Tito bio bez kontakta sa Kominternom. Kurirske veze su bile pokidane, a Tito je izvještaje iz Slovenije dobio tek krajem godine. Na jednom sastanku 7. decembra u selu Drenovi, Tito je - zbog neuspjeha i priznavanja odgovornosti za poraz - ponudio svoju ostavku, te Kardelju ponudio svoje mjesto. Svi prisutni, su međutim bili protiv ostavke, tako da je Tito ipak zadržao svoje funkcije. Zbog mogućnosti, da Vrhovni štab opet zapadne u ovakve nevolje, donesena je odluka da se organizuje Organizacioni sekretarijat CK KPJ za neoslobođene krajeve sa sjedištem u Zagrebu, te su u Zagreb upućeni Edvard Kardelj i Ivo Lola Ribar. Zbog teške situacije u Zagrebu Sekretarijat nije mogao obavljati zadane zadatke, pa su Ribar i Kardelj, ubrzo vratili na teritoriju pod kontrolom partizana.
Prva proleterska brigada
Nakon što je 16. decembra prešao u Bosnu, stigao je u Rudo, iz kog su partizanske jedinice upravo protjerale četnike. Tu dolazi do odluke o reorganiziranju partizanskih jedinica, te je odlučeno, da se pored odreda, koji su se vezivali za određeno područje, počnu osnivati manevarske jedinice - brigade s prosječnom snagom od 600 do 1000 boraca. U Rudu se 21. decembra osniva Prva proleterska brigada, sa ciljem da brigadni ustroj i pokretljivost brigade, koja nije vezana za područje, omogući brze napade i zauzimanje manjih garnizona, lakše priskrbljivanje oružja, opreme i hrane, a svojom će snagom i veličinom sticati simpatije lokalnog stanovništva i privlačiti nove borce. Za komadanta je postavljen Koča Popović, koji je vojno iskustvo stekao u Španskom građanskom ratu, a kao datum smišljeno je izabran Staljinov rođendan. Titova ideja je bila da u brigadi, koja se isprva sastojala od jedinica iz Srbije i Crne Gore, priključe bataljoni iz Hrvatske, BiH i Slovenije, čime bi se ugradili elementi budućeg federalizma. Od te ideje se odustalo, jer su se uskoro počele organizirati samostalne brigade u tim područjima. U isto vrijeme dolazi do razlika u razmišljanjima između Popovića, čovjeka iz buržujske porodice, intelektualca i pjesnika i Tita o ideološkoj obojenosti brigade. Tito zbog poštovanja prema iskustvu Popovića, ne insistira više na jakom uticaju političkih komesara na borbene odluke. Mada je donesena odluka, da je obavezno znamenje na kapama crvena petokraka sa srpom i čekićem, u januaru 1942. godine dozvoljava grupi izbjeglih četnika sa Jahorine da formiraju dobrovoljačku jedinicu pod komandom Vrhovnog štaba, a kao obilježje bi imali jugoslavensku trobojnicu na kapama. Tito 26. decembra s nekim jedinicama kreće prema srednjoj Bosni, a polovinom januara se priprema novi njemački napad u jugoslavenskoj historiografiji nazvana Druga neprijateljska ofanziva.
1942.
Foča
Dok se Tito u januaru 1942. godine povlačio prema srednjoj Bosni, partizanske jedinice iz Crne Gore sigle su u Foču i oslobodile je 20. januara. Tito je preko Ustikoline stigao u Foču u kojoj će boraviti naredna tri i po mjeseca. U prvo vrijeme opskrba sa hranom je bila dobra, ali su se uskoro pojavili problemi zbog nedostatka hrane. Od januara do maja 1942. godine došlo je velikih likvidacija "pete kolone", četničkih diverzija i pučeva u partizanskim odredima. No, uprkos problemima, u gradu se stvarala infrastruktura, funkcionirala je i bolnica, a vezisti su uspjeli uspostaviti vezu sa Izvršnim komitetom Kominterne, a time su i informacije iz drugih dijelova Jugoslavije brže dolazile u Vrhovni štab. Prvo je donesen "Statut proleterskih narodnooslobodilačkih udarnih brigada" u kojima su normirani položaji i prava rukovodećih organa u njima, odnosi komandira i političkog komesara, odnosi oficira i boraca, status vojnih sudova. Nakon toga doneseni su "Fočanski propisi", upute narodnooslobodilačkim odborima u kojima su davani principi njihove organizacije, ustrojstva i djelatnosti, koje je napisao Moša Pijade, ali je i Titov doprinos bio značajan. Tito je putovao i posjetio Goražde, Čajniče, gdje je osnovana Druga proleterska brigada. U pratnji šefa britanske vojnoobavještajne misije majora Terenca Athertona, koji se iskrcao u februaru 1942. iz jedne podmornice na jadransku obalu, pa pješice došli do Tita u Foču, otišao je do Rogatice, gdje je očekivao da će partizani zauzeti Rogaticu, što im nije uspjelo. Posjetili su ga i komadanti iz drugih područja, kao Kosta Nađ iz Bosanske krajine i Rifat Burdžević iz Sandžaka, a osnovan je i Antifašistički savez žena za BiH. Potkraj marta, kad je saznao za zločine u koncentracijskom logoru Jasenovac, tražio je od podređenih jedinica da ispitaju mogućnost napada. U prvim mjesecima 1942. Tita je zaokupljala ideja povratka u Srbiju, ali su ga Koča i drugi odgovorili od ideje, jer je četnički pokret bio jak i to bi bio poraz za partizanske jedinice, koje ne bi imale podršku od naroda u Srbiji. Krajem aprila, njemačke su trupe pripremale novu ofanzivu (Treća neprijateljska ofanziva), za koju je već krajem marta Ivo Lola Ribar poslao informacije iz Zagreba, ali Tito sve do 6. maja nije vjerovao u jakost napada, sve dok se 9. maja, neposredno pred ulazak Nijemaca u Foču nije povukao iz nje i krenuo prema Crnoj Gori, gdje je stigao 19. maja u selo Lijećevina. Nakon toga povlači se preko Durmitora, na Žabljak odakle šalje dramatičan izvještaj Kominterni o nedostatku municije i iscrpljenosti partizanskih jedinica.
Povlačenje prema Bihaću
Nakon napuštanja Žabljaka, koji je po Titovom naređenju spaljen, zajedno sa Vrhovnim štabom povlači se prema sjeveru. Isprva dolazi u selo Nedajno, odakle komanduje borbama u Crnoj Gori, gdje partizani gube bitke od četnika i Italijana. Nakon toka se zadržava u Plužinama do 9. juna, gdje odlučuje na povlačenje prema Hercegovini, i dalje prema Bosanskoj krajini, gdje su partizani držali veću oslobođenu teritoriju. Od postojećih jedinica formirane su Treća sanđačka, Četvrta i Peta crnogorska brigada, koje su od tada sačinjavale osnovu partizanskih snaga. Dolinom Sutjeske, prošli su kroz puste krajeve, gdje su ustaše popalile srpska sela, te muslimanska sela, koja su uništili četnici. Na Zelengori je 22. juna na sjednici CK donesena odluka da se krene u ofanzivu i da se napadne podučje široko oko 60 km oko pruge Mostar-Sarajevo. Tom akcijom obezbjeđeno je dovoljno oružja i hrane, te su dalje zauzeli Konjic i prešli Neretvu. Dalji napad je slijedio na širokom frontu od Prozora, Konjica, Kreševa, Gornjeg Vakufa, Šuice, Tomislavgrada i Glamoča. Kako je to područje bilo na demarkacionoj liniji između njemačkih i italijanskih snaga, Italijani su već bili demoralizirani i dezorganizirani, te su se počeli povlačiti prema jugu, prodor je bio relativno lak. Zbog ustaških izvještaja o velikom napadu partizana, koje su oni obično preuveličavali, njemačka komanda nije mnogo poduzela na pojačavanju snaga, partizani su iskoristili nekoordiniranost njemačkih, italijanskih i ustaških komandi i napredovali dalje prema Bihaću. Ustaške snage su uspjele samo sačuvati Kupres, a u borbama za Livno zarobljena su dva bataljona ustaša i domobrana. Tito je 13. jula stigao u Prozor, te dalje napredovao prema Gornjem Vakufu, odakle je nadgledao napadom na Bugojno. Konačno je stigao u Glamoč 17. augusta, koji je već tada bio oslobođena teritorija, koja se protezala sve do Bosanske krajine i središnjih dijelova Hrvatske. Tada je donijeo odluku da se borbena djelovanja prenesu na pruge prema Zagrebu, Spitu, Rijeci i Beogradu, te podrčja oko rijeka Save i Une. Na Cincar planini susreo se sa partizanima iz Dalmacije i s Vickom Krstulovićem je donesena odluka da se oformi ratna mornarica, koja je osnovana 10. septembra.
Bihaćka republika
U Glamoču se Tito smjestio u kamenoj vodenici na kraju grada. Krajiškim brigadama je naredio da se napadne Mrkonjić Grad i Jajce, koje su oni ubrzo i zauzeli. Nakon posjete oslobođenom Jajcu, krenuo je prema Drvaru, te produžio do Oštrelja gdje se zadržao od 8. oktobra do 25. novembra. Vrhovni štab je boravio u napuštenoj željezničkoj kompoziciji sa teretnim vagonima. Na sastanku vojnog i političkog vodstva, 18. oktobra, Tito je iznio zamisao o sazivanju Prvog zasjedanja AVNOJ-a, ali da bi prije toga bilo važno osloboditi neki veći grad, a za cilj je izabran Bihać, koji bi trebao biti oslobođen početkom novembra, da bi se mogla obilježiti godišnjica Oktobarske revolucije. Partizani su ušli u Bihać 4. novembra, a ta je vojna operacija bila s najvećom koncentracijom partizanskih snaga do tada. Obavijest o oslobođenju Bihaća, te istovremeno i Velike Kladuše, Cazina, Ključa i Slunja poslao je radio-stanici Slobodna Jugoslavija. Tako oslobođeno područje je nazvano Bihaćka republika, zauzimalo je polovinu teritorije NDH. Naredbom od 1. novembra formiraju se veće vojne jedinice - divizije, koje u svom sastavu imaju tri i više brigada, a njihovi su zapovjednici imali veću samostalnost u odlučivanju i bolje naoružanje, pa su izvodile mnogo složenije operacije nego brigade. Istovremeno je osnovana i Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije (NOVJ). Dana 22. decembra na narodnom skupu u Cazinu prvi put je izjavio da je njegovo ime Josip Z., moskovska Pravda je objavila članak s podnaslovom "Vođa jugoslavenskih komunista je Josip Broz Tito", a ustaški dnevnik "Hrvatski narod" je 3. marta 1943. objavio članak s naslovom "Ko je Tito, voda partizana?" i s podnaslovom "Raskrinkan je vođa razbojničkih bandi u Bosni", a uz članak je bila njegova fotografija iz zagrebačke policije, s primjedbom Josip Broz zatvorenik br. 10434.
AVNOJ
U Bihaću je 26-27. novembra 1942. godine osnovan AVNOJ, kao vrhovno predstavničko tijelo narodnooslobodilačke borbe jugoslavenskih naroda. Prva zamisao Tita je bila da se osnuje Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), ali je iz Kominterne došla direktiva, da takvo tijelo, ni u kom slučaju ne smije imati karakter vlade. No, uprkos direktivi, AVNOJ je počeo obavljati funkcije državnih organa. Za predsjednika je izabran Ivan Ribar, a za potpredsjednika Izvršnog odbora Nurija Pozderac. Kako obojica nisu bili članovi KPJ, time se htjelo pokazati kako i nekomunisti u pokretu imaju značajno mjesto. U tom periodu, Tito je obilazio oslobođene krajeve, čime je pridobijao muslimansko stanovništvo u partizanske jedinice. Susreo se i s pjesnicima Vladimirom Nazorom i Ivanom Goranom Kovačićem, koji su krajem godine, prešli na oslobođenu teritoriju. Od tada Tita osigurava Prateći bataljon.
1943.
Povlačenje prema Neretvi
Zbog velikih gubitaka područja i velike koncentracije partizanskih jednica, njemačka je komanda donijela odluku o novoj ofanzivi, koja je započela u januaru 1943. Operacija je nazvana "Weiss", da bi se kasnije u historiografiji nazvala Četvrta neprijateljska ofanziva. Brojno stanje napadača bilo je oko 120.000 vojnika na području oko Ključa na jugoistoku, do Karlovca na sjeverozapadu, pa sve do južnih prilaza Dinari, a na njemu se nalazilo oko 40.000 partizana. Vrhovni štab je dobijao informacije o gomilanju neprijateljskih snaga, ali nisu kao ni Tito mnogo poduzeli da organiziraju odbranu i obavjeste ugrožene jedinice. Jakim napadima koji su otpočeli 20. januara u pet sedmica su partizanima oduzeli većinu oslobođenih krajeva, te se Tito izbjegavajući frontalnu borbu, povlači prema jugoistoku, prema dolini rijeka Rame i Neretve. Istovremeno je naredio drugim jedinicama, na područjima odakle su transportovane njemačke i italijanske trupe, da napadaju infrastrukturu i usporavaju snabdjevanje napadača. Ostaje otvoreno pitanje, da li je Titova odluka o povlačenju svih jedinca bila pravilna ili ne, ali neke su se jedinice, kao Šesta lička i Osma kordunaška divizija pod zapovjednišvom Ivana Rukavine, povukle samo do planine Plješevice, te tu sačekali prolazak glavnine protivničkih strana i tako izbjegli frontalni sukob. Kasnije je Rukavina raspršio svoje jednice, po teritoriji koja je ostala napuštena, te time sačuvao glavninu snaga pod komandom Glavnog štaba Hrvatske. Zbog te je odluke u julu 1943. smjenjen je i postavljen na manje vrijednu funkciju. Sa velikim brojem izbjeglica (oko 100.000), oko 3.500 ranjenika, usiljenim maršom partizani zauzimaju Donji i Gornji Vakuf, probijaju se prema jugoistoku u pravcu istočne Hercegovine i Crne Gore i izbijaju na lijevu obalu Neretve. Koča Popović je smatrao da bi ranjenike trebalo ostaviti na Vlašiću sa jednim zaštitnim bataljonom, te marš nastaviti bez njih, ali se Tito tomu usprotivio. U noći 15-16. januar, Tito je naredio napad na Prozor i osvajanje mjesta, čime bi transport ranjenika bio omogućen. Prvi napad su Italijani odbili, nakon ponovne naredbe - poznate kao "Prozor, noćas mora pasti!", zauzet je jedinicama pod zapovjedništvom Save Kovačevića. Osvajanje italijanskog garnizona, popunile su se rezerve hrane, naoružanja i municije, osvojeno je oko 100 topova i 13 tenkova. Slijedile su mnogobrojne borbe oko gradova u okolini, ali osnovni problem je bio, da su sa sjevera nadirale jake njemačke, italijanske, ustaške i domobranske trupe, dok su na drugoj strani napredovali četnici i Italijani. Na sastanku Politbiroa CK KPJ 28. februara u Gračanici, donesena je odluka da se poruše mostovi na Neretvi, kako bi se spriječilo moguće prodiranje četnika na lijevu stranu Neretve. Mostovi su srušeni dinamitom, čime se stekao utisak na njemačkoj strani da partizanske trupe ostaju na lijevoj obali Neretve. Kasnije su inžinjerske jedinice, na porušenom mostu kod Jablanice improvizovano sagradile viseći most, preko kog su većina snaga prešle i potukle četnike na desnoj strani. Rušenje mostova se kasnije u jugoslavenskoj historiografiji, prikazivalo mitski kao "genijalna varka", što je kasnije doradio Veljko Bulatović u svom filmu "Bitka na Neretvi". Koča Popović je 1988. godine demantovao te teze, jer Tito nije poznavao ni planove njemačke komande, kao ni položaje četnika na drugoj obali. Opkoljeni gotovo dva mjeseca, Tito dolazi na ideju, da 5. marta vrati Nijemcima zarobljenog oficira majora Streckera, s pismom u kojem predlaže sastanak, ne samo o razmjeni zarobljenika, nego i o drugim pitanjima. Njemačka komanda, suočena sa premorenim vojnicima i jakom zimom, odlučila je prihvatiti pregovore, koji su naknadno dobili naziv Martovski pregovori. Na sastanak su otišli Milovan Đilas, Vladimir Velebit i Koča Popović. Sastanak je održan 11. marta u Gornjem Vakufu, a kasnije su pregovori nastavljeni u Zagrebu, kada je dogovoreno primirje, zamjene zarobljenika - Brozova žena Herta Haas puštena na slobodu; Traženo je i međusobno priznavanje statusa zaraćene strane. Samim prihvaćanjem pregovora Nijemci su time polupriznali status partizanima, te je to bio veliki politički uspjeh. Trajanjem primirja, Tito je iskoristio da ranjenike prebaci na drugu stranu, čime je rasteretio borce od nošenja i njege ranjenika, kao i opći napad na četnike, koji su tada praktički razbijeni, te višu nisu bili relevantna snaga u sukobima. Svu tešku opremu, topove i tenkove, partizani su uništili jer ih je bilo nemoguće prebaciti preko Neretve. Njemački general Alexander Löhr izvjestio je komandu, da kada su njegove jedinice stigle na Naretvu, tamo nisu zatekle ni plijen, ni zarobljenike, ni mrtve, te je pohvalio Tita: "Visoko zapovjedništvo partizana bilo je dobro i elastično, a borbena vrijednost trupa dijelom vrlo dobra, a dijelom izvanredna."
Sutjeska
Nakon povlačenja sa područja Neretve, partizanske jedinice su se okupile oko Boračkog jezera, a Tito se sa Vrhovnim štabom uputio prema području između Kalinovika i Foče, te je u selima Drače i Govza boravio dva mjeseca. Planirao je da neke jedinice krenu prema Kosovu, čime bi se pomoglo albanskim partizanima, a samim time i oslobađanjem područja u Srbiji. Tako je jedna divizija prešla u Srbiju uz manji otpor italijanskih i njemačkih jedinica, dok je druga divizija naišla na jak otpor srbijanskih i crnogorskih četnika. Napredovanje je usporavalo i prisustvo ranjenika, koji su čitavo vrijeme bili s vojnim jedinicama. Nakon saznanja u Kominterni o Martovskim pregovorima, Staljin je bjesnio, izmjenjivane su oštre riječi, sve do uvreda, a to je bilo prvi put da je Tito izrazio neslaganje sa mišljenjima Kominterne. U pregovorima sa Nijemcima, Herta Haas je uz pomoć Vladimira Velebita stigla do Tita, ali kada je shvatila da on živi sa drugom ženom, otišla je od njega i priključila se slovenskim partizanima, s kojima je ostala do kraja rata. Nakon sukoba sa Nijemcima u maju, kada je Deveta dalmatinska divizija koristila haubice, Tito je shvatio da njegovo naređenje o bacanju teškog naoružanja nije ispoštovano, te je odlučio diviziju raspustiti. Zbog nezadovoljstva Hitlera neuspjehom Operacije "Weiss", Hitler je 30. marta naredio novu ofanzivu sa ciljem uništavanja glavnine Narodnooslobodilačke vojske - Operaciju Schwarz. Pregrupiranjem njemačkih, italijanskih, četničkih, ustaško-domobranskih i po prvi put bugarskih jedinice sa 127.000 vojnika stvoren je obruč oko sredine maja na područjima izmedu rijeka Tare i Pive i na planini Durmitor. U obruču se našlo pet divizija NOV sa 20.000 boraca, a ta bitka, kasnije nazvana Peta neprijateljska ofanziva, bila je po žestini najveća i najteža bitka tokom Narodnooslobodilačkog rata. Vrhovni štab je prekasno saznao za koncentraciju neprijateljskih snaga, te je došlo do pogrešnih naređenja 15. maja kada je ofanziva započela, naređeno je da se napadne Kolašin i druge lokacije u tom području. Tito je 17. maja dobio obavijest od Koče Popovića, ali je odugovlačio sa pripremama za odbranu, jer je očekivao dolazak britanske vojne misije. Kasnije je za kašnjenje optužio Velimira Terzića, načelnika Vrhovnog štaba. Britanska misija spustila se 22. maja kod Žabljaka, a u misiji su bili kapetan Billi Stuart i William Deakin, gdje su se odmah susreli sa Titom u jednom šatoru. Titova odluka se pokazala pravilnom, jer su Britanci u međuvremenu poslali devet misija četnicima u kojima je na kraju došao i general Armstrong, a za Tita je ova misija bila priznanje partizanskog pokreta od strane Britanaca. Time se zapravo britanska Vlada dobila pravu sliku o borbama u Jugoslaviji, te samim tim se i vojna pomoć Britanaca pojačala. Kasnije se pojavila teza, da su se mnogi ranjenici mogli spasiti, ali Titovim oklijevanjem dobijena je politička podrška Saveznika. Naredba o pripremanju za odbranu došla je tek 22. maja. Titovim podcijenjivanjem jakosti napadača, mogućnost za proboj iz obruča se sveo na najmanju mogućnost. Početkom juna, za vrijeme boravka u Mravinju, odlučeno je da se ide u proboj u dva smjera. Kasnije je naređenje promijenjeno, ali je uskoro zavladala glad, te su partizani ubijali konje i koristili ih za prehranu. U jednom napadu u šumi Milinklade, u dolini Hrčavke, Tito je ranjen u ruku. U njemačkom bombardovanju poginuli su britanski kapetan Bill Smith, Titov osobni pratilac Đuro Vujović Španac, te još šest boraca Pratećeg bataljona. Stradao je i Titov pas Luks, koji se od straha sklonio kod Tita, te ga je pogodio šrapnel avionske bombe. Na sastanku 11. juna razgovarano je o načinu proboja iz obruča. Koča Popović je predlagao da dio jedinica krene u proboj, a da se ranjenici ostave sa zaštitnim jedinicama. Tito je to odbio, te rekao da ne može to narediti ni kao komandant, ni kao generalni sekretar Partije, a ni kao čovjek. Zapovjednik svih jedinica, njemački general Rudolf Lüters, je potvrdio da su partizanske jedinice opkoljene i da je Tito medu njima, tako da je netko u njemačkoj vojnoj hijerarhiji shvatio da je Tito već uhapšen. Glavnina partizanskih snaga je probila njemačke linije, pa se preko Tjentišta i Zelengore izvukla iz obruča. Tito se povlačio uz pratnju Pratećeg bataljona, ali se pratnja osula, tako da je na kraju sa dvojicom pratilaca izašao iz obruča. Radio-veze su bile pokidane, a kuriri su poginuli ili zalutali. Kasnije je stigao u Miljevinu, gdje su ih napali Nijemci, ali je Prateći bataljon odbio napade. U ovoj ofanzivi partizani su izgubili 7541 boraca, a samo Druga dalmatinska brigada imala je 1410 poginulih. U proboju obruča poginuo je i komadant Treće divizije Sava Kovačević. Tito nije izdao naređenje o proboju Prve proleterske, ali je Koča Popović, samoinicijativno donio odluku o proboju i uspio na liniji Foča-Kalinovik, te je poslao poruku Peki Dapčeviću, komandantu Druge proleterske brigade, da i on krene tim putom, te da Dapčević to prenese Titu. Tito se povukao, ali je Centralna bolnica ostavljena sa slabim snagama: Trećom divizijom i Sedmom banijskom brigadom, na prostoru opkoljenom od Nijemaca. U vojničkom smislu u kritičnoj sutuaciji, kad je između nekoliko loših odluka trebalo birati najmanju lošu, ostavljanje ranjenika je bila ispravna odluka. Zauzimanjem područja Nijemci su po zapovijedi generala Lütersa na licu mjesta poubijali oko 1200 ranjenika, a sanitetsko osoblje, liječnike i medicinske sestre deportirali su u logore, odakle se nitko nije vratio. Četnici i Italijani su sustavno palili sela, pljačkali i strijeljali civile. U Crnoj Gori pobijeno je oko 2-3000 civila. Ofanziva se završila partizanskim porazom, ali general Lüters je Tita osobno istaknuo riječima: "Tijek borbi pokazao je kako su komunističke snage pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene i da raspolažu borbenim moralom, koji izaziva čuđenje", a zapovjednik grupe armija E, general Alexander Löhr, zaključio je kao "Prvotni zadatak da se oslobode njemačke jedinice, koje su bile vezane u Jugoslaviji i pošalju na Istok, uopće nije postignut, nego, naprotiv, bilo je potrebno na kraju akcije dovesti nove snage i komande."
Kapitulacija Italije
Nakon povlačenja sa područja Sutjeske, za dvije sedmice partizanske su jedinice oslobodile dio sjeveroistočne Bosne s gradovima Han Pijesak, Olovo, Vlasenica, Srebrenik, Kladanj i Bratunac, a Tito je preko Jahorine 1. jula došao u Kladanj, ali se zbog opasnosti od bombardiranja prebacio u Plahoviće. Dao je naređenje o osnivanju Šesnaeste vojvođanske divizije, te Glavnog štaba NOV i PO za Vojvodinu, kao i direktive o pregovorima o predaji domobranskih garnizona u istočnoj Bosni, čime je postavio platformu za amnestije, koje su tokom rata postajala sve češće. Istovremeno je pripremao snage za reakciju na kapitulaciju Italije, kao i pregovore sa HSS, zbog sve većeg pristupanja njihovih članova u partizanske redove. Od 5-21. jula Nijemci su pokrenuli lokalnu ofanzivu iz pravca Tuzle, Zvornika, Sarajeva i Vareša, s ciljem opkoljavanje Vrhovnog štaba (VŠ). Ofenziva nije uspjela, mada njemački tenkovi ulaze u Kladanj, a Tito 5. jula napusta Plahoviće, te u narednih desetak dana stalno mijenja mijesto boravka, da bi 15. jula stigao u Ponijerku, gdje je održana sjednica VŠ, a u isto vrijeme je stigla vijest da su se Saveznici iskrcali na Siciliju, te se počelo sa pripremama jedinica, koje bi trebali zauzeti dijelove italijanske okupacione zone i ujedno razoružati italijanske trupe. Tito se, zbog napada Nijemaca, zajedno sa nekoliko divizija prebacuje prema zapadu i Bosanskoj krajini. Preko Vareša, Vranduka stiže u Petrovo Polje na Vlašiću, gdje boravi dvadesetak dana. S pratnjom 24. augusta stiže u Jajce, zajedno sa VŠ i Politbiroom, gdje će boraviti narednih četiri i pol mjeseca. Stanje sa hranom bilo je dobro, a od Italijana je zarobljena velika količina oružja i opreme.
U prvim danima augusta, zbog slabosti njemačkih i NDH jedinica, partizani su oslobodili Bijeljinu, Gornji i Donji Vakuf, Mrkonjić Grad, Jajce, Bugojno, Kotor-Varoš, Veliku Kladušu i Slunj, a Tito javlja Kominterni da je oslobođeno područje od rijeke Bosne do Sušaka. Još sredinom jula Nijemci su raspisali nagradu od 100.000 rajhsmaraka u zlatu za Tita. Vještim manevrima jedinica NOVJ i lokalnog stanovništa, onemogućeno je planirano povlačenje italijanskih jedinica brodovima sa naouružanjem i opremom. Tito je rukovodio procesom predaje, te 9. septembra telegramom Štabu Druge proleterske brigade naređuje da se pregovara sa italijanskim jedinicama ili o predaji oružja ili o zajedničkoj borbi protiv Nijemaca. Na vijest o kapitulaciji 8. septembra, partizanske su jedinice oslobodile veći dio Dalmacije sa Splitom i svim otocima, te veći dio Istre. ZAVNOH 20. septembra proglašava sve ugovore sa Italijom nevažećim i obznanjuje odluku o pripojenju Istre i svih anektiranih područja Hrvatskoj. Ta je odluka formalno potvrđena nakon rata, ali se smatra jednim od većih uspjeha Tita tokom rata. Tito procjenjuje 9. oktobra da sa oduzetim naoružanjem, i s masovim mobilizacijama je moguće naoružati jos 80.000 boraca, što je i učinjeno. Partizanske jedinice preuzimaju inicijativu, dok jedinice NDH ostaju samo u gradskim garnizonima, ali samo uz pomoć njemačkih jedinica. Sredinom septembra u VŠ je stigla britanska vojna misija pod vodstvom generala Fitzroya Maclean, što je za Tita bio veliki politički uspjeh na međunarodnom priznanju NOVJ. Maclean je zaključio da je saradnja sa četnicima nemoguća, te izvjestio London, "da partizani vežu na sebe više neprijateljskih divizija negoli britanske i američke armije u Italiji." Suradnja Tita i Macleana, koja se pretvorila u prijateljstvo, omogućila je britansku vojnu pomoć, kao i osnivanje baze u Bariju, koja je služila za snabdjevanje opremom, ali i za evakuaciju ranjenika, žena, djece i staraca u izbjeglički logor El Shatt u Egiptu i drugdje. U daljem slijedu, omogućen je sastanak sa Churchillom 1944. godinu u Caserti, koji je stvorio temelje za vanjskopolitičku suradnju, pogotovo nakon sloma sa Staljinom 1948. U oktobru je Tito zatražio (dozvolio) da Saveznici bombarduju njemačke jedinice i komunikacije na jugoslavenskom prostoru. Tito ujedno u jednom pismu svim rukovodstvima KPJ upozorava da "treba strogo izbjegavati sektaški odnos prema Engleskoj i Americi", čime ponovo odmiče od direktiva Kominterne. Njemačke su snage krenule u ofanzivu velikih razmjera, kojoj je glavni cilj bio zauzimanje istočnojadranske obale i šireg zaleđa. Ova ofanziva (Šesta neprijateljska ofanziva) je donijela gubitke partizanima, te cilj Tita da se veće jedinice prebace u Srbiju i napadnu četnici, nije uspio. Uprkos tome oslobođeni su Tuzla, koja je držana mjesec i pol, kao i važno prometno čvorište Koprivnica, koju su držali tri mjeseca. Nakon održavanja Moskovske konferencije, na kojoj je donesena odluka o pokušaju pomirenja NOP-a i Mihailovićevih četnika, s krajnjim ciljem povratka kralja i izbjegličke vlade u zemlju, Tito je shvatio da je potrebno politički djelovati i najhitnije sazvati novi plenum AVNOJ-a.
AVNOJ
Prvi odabir za mjesto održavanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a bio je Otočac, kasnije neke lokacije u Sloveniji, a naposljetku je odlučeno da se održi u Jajcu. Presudilo je to da se Tito i rukovodstvo AVNOJ-a već nekoliko mjeseci nalazi u Jajcu, te da će delegati iz Srbije lakše doći, što je njemu bilo vrlo bitno. U Banjoj Luci su bili njemačke i ustaške jedinice, u Travniku i Sarajevu njemačke, čime je Jajce bilo u okruženju, ali u slučaju napada, lako bi se bilo povući prema zapadu. Tito se zalagao da se i prije zasjedanja osnuje Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), ali se od toga odustalo i NKOJ je osnovan tek na zasjedanju. Zasjedanje je održano 29-30. novembra, a prisutna su bila 142 od 268 odabranih delegata. Tito je podnijeo najvažniji referat "Razvitak oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije u vezi s međunarodnim događajima", a to je bio temelj za odluke donesene na Zasjedanju. AVNOJ je konstituiran kao vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo naroda Jugoslavije. Donesen je niz važnih ustavnih i političkih odluka. Na prijedlog slovenske delegacije Titu je dodijeljen čin maršala, mada se on već 20. septembra na diplomi Škole za oficire Vrhovnog štaba potpisao kao maršal. Potvrđena je odluka o njegovom imenovanju za predsjednika NKOJ-a i za povjerenika za narodnu odbranu u tom tijelu. Tim je odlukama formalizirao status, jer time postaje legalan i legitiman civilni rukovodilac. Milovan Đilas je 1944. godine Tita nazvao "neimarom slobode i bratstva naroda Jugoslavije", da bi desetak godina kasnije procijenio "da je nakon Jajca bilo sve više blještavih uniformi, uvježbavanja uloge monarha, pompe, neobuzdanih aplauza i urnebesnih klicanja." Na prvoj zajedničkoj sjednici Predsjedništva AVNOJ-a i NKOJ-a 3. decembra Tito je predsjedao, a nakon toga u Jajce su stigli i 70 članova KPJ Trinaeste hrvatske proleterske brigade "Rade Končar". U Jajcu je bilo sjedište i CK SKOJ-a, rukovodstvo USAOJ-a, AFŽ-a. Osnovan je Tanjug - Telegrafska agencija Nova Jugoslavija, u gradu su bili smješteni i oficirska i partijska škola, štabovi nekoliko vojnih jedinica, Pozorište narodnog oslobođenja, te mnogi glumci, muzičari i likovni umjetnici. Mada je AVNOJ bio nadstranačka organizacija, tih nekoliko nekomunista (Ivan Ribar, Josip Smodlaka, Vladimir Zečević) nisu imali jak uticaj na razvoj političkog djelovanja. Slično i sa članom HSS-a Božidarom Mogovcem, koji je izabran za potpredsjednika NKOJ-a, ali se često sukobio sa bazom, jer je smatrao da ima veliku Titovu podršku, ali njegov stvarni uticaj je bio minimalan.
Jedna od važnih odluka je bila i centralistička federalizacija Jugoslavije po sovjetskom uzoru. Brozovi stavovi o jugoslavenskom federalizmu bili su logična pozicija hrvatskog komuniste koji iz Zagreba promatra događaje u monarhističkoj Jugoslaviji. Federaciju je razvijao na temeljima općeprihvatljivih premisa da su jugoslavenski narodi etnički bliski, da u širim slojevima postoji panslavenski osjećaj, kao i na proleterskom internacionalizmu. Dosljedno se i vrlo jasno distancirao od integralnog jugoslavenstva. Nakon jajačkog zasjedanja počele su vidljivo izbijati dileme o rješavanju brojnih pitanja unutar federacije. Tihog protivljenje šesteročlanoj federaciji bilo je i dalje, ponajprije u srbijanskom, potom i u hrvatskom, pa i slovenskom antifašističkom pokretu. Tito je svojim osobnim utjecajem smirivao nezadovoljnike, a tako će i činiti u sljedećim desetljećima. Još na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. godine, Tito je imao jasan odnos o najosjetljivijem pitanju - o postojanju i razgraničenju u Bosni i Hercegovini. Već na Prvom zasjedanju AVNOJ-a, istaknuo je Bosnu i Hercegovinu, kao jednu od šest federalnih jedinica, a da bi se definitivno utvrdio njen status, Tito je u oktobru s vodstvom Pokrajinskog komitetea KPJ za BiH dogovorio sazivanje osnivačkog zasjedanja ZAVNOBiH-a, vrhovnog tijela partizanske civilne vlasti u BiH. Kako bi se stekao dojam da je zasjedanje organizovano spontano, odlučeno je da se održi 25. novembra u Mrkonjić Gradu, a ne u Jajcu. Na sličan način se Tito obhodio po pitanju Crne Gore i Makedonije. Za razliku od njegovog mišljenja iz 1941. gdje vidi pet republika, kasnije Makedoniju vidi kao republiku, te je isticao da Makedonci "nisu ni Srbi, ni Bugari, ni Grci, oni su Makedonci". Donošenjem tih odluka i definisanjem Bosne i Hercegovine uspostavljene su i granice između Hrvatske i Srbije, koje su kasnije uz manje korekture i postale granice federalnih republika. Ideju Moše Pijade o osnivanju autonomnog srpskog teritorija u Hrvatskoj, Tito je oštro presjekao.
1944.
Drvar
Održavanjem Zasjedanja AVNOJ-a u isto vrijeme kao i Teheranske konferencije, Tito je razljutio Staljina, koji je istovremeno pregovarao s Churchillom i Roosveltom, o priznavanju Izbjegličke vlade i četnika, ali je zadobio povjerenje Amerikanaca i Britanaca. Britanski interes za jugoslavenski prostor jačao je od jeseni 1942. godine, a početkom 1943. Britanci su zatražili da se četnici prestanu boriti protiv partizana, mada je Churchill iskazivao sklonosti prema Mihailoviću, vremenom je Churchill promijenio mišljenje i priklonio se Titu. Izvještaji Williama Deakina "Bojovna planina" o borbi partizana na Sutjesci smatraju se presudnim za promjenu britanske politike prema NOVJ, a Churchill je u Teheranu rekao "da treba pomoći Titu", Narodni glasnik, glasilo hrvatske zajednice u SAD-u u Pittsburghu, je objavilo članak "da se Washington izjavio za Titu!". Ubrzo su u februaru ili martu, Saveznici prekinuli svaki kontakt sa četnicima, a Roosvelt je prepustio Churchillu da vodi poslove koji se tiču Jugoslavije. Tito u januaru 1944. godine partizanskim jedinicama Drugog udarnog korpusa NOVJ upućuje naređenje da predstavnike KP Albanije informiraju o odlukama Zajedanja AVNOJ-a, te da se poveže oslobodilačka borba albanskog naroda s oslobodilačkom borbom naroda Jugoslavije. Time se Tito elementima boljševičkog internacionalizma, ali i kontinuiranih jugoslavenskih i srbijanskih imperijalnih pretenzija, direktno usmjerava prema albanskom teritoriju, ali za razliku od ranijih tendencija, socijalistička je Jugoslavija očekivala da će imati aktivni i dugotrajni upliv na društvene i privredne odnose u Albaniji. Čak je zahtjevao od Svetozara Vukmanovića, da osnuje Balkanski štab, koji bi uključivao bugarske, grčke, makedonske, kosovske i albanske komuniste i partizane, ali je kasnije od te ideje odustao, jer je smatrao da bi se Saveznici usprotivili boljševizaciji Balkana. U isto vrijeme je uspostavio kontakte sa KP Austrije, kako bi se dogovoralo o zajedničkom radu na razvoju narodnooslobodilačke borbe u dijelu Koruške, koja je nakon Prvog svjetskog rata pripala Austriji. Slični pregovori su zamišljeni i sa italijanskim komunistima, ali nisu zaživjeli, pa se u Jugoslaviji pjevalo "Drug je Tito zaslužio da je njegov Balkan cio, Balkan cio, i Evrope neki dio!" Tek u februaru 1944. godine stigla je u Vrhovni štab prva sovjetska delegacija predvođena general-lajtnantom Nikolajem Kornjejevom, koju je Tito primio u Drvaru. Ali je Tito i tada govorio "o tri naša saveznika, ali o bratskoj, herojskoj velikoj Crvenoj Armiji." Tito napušta Jajce 7. januara, teretnim vozom dolazi na Potoke, na istočne padine Klekovače. Potoci su ranije bili predviđeni za rezervno komandno mjesto, a dvadesetak dana nakon toga stiže u Drvar. Tito se već osjećao vladarom, te je slao poruke britanskom generalu Bernardu Montgomeryju, povodom prve godišnjice pobjede u bici kod El Alameina, Staljinu je čestitao godišnjicu Oktobarske revolucije, a Churchillu je poslao pozdrave prilikom ozdravljenja. Ugošćuje prvu sovjetsku misiju i u tu čast se prvi put pojavljuje u maršalskoj uniformi sa zlatom izvezenim vijencima na ramenima i ovratniku. U stalnom je kontaktu sa Fitzroyem Macleanom i razmjenjuje pisma sa Churchillom. Prima i dvojicu stranih novinara, Waltera Bernsteina, koji je kasnije napisao da je Titovo lice "...jedno od najimpresivnijih koje je ikada vidio, slavensko sa snažnim jagodicama. Blago lice - što nisam očekivao od lidera oslobodilačkog pokreta u ovako krvavom ratu..." te zaključio "...da se ne radi o seoskom vođi, nego o kozmopolitu i čovjeku vrlo širokih nazora." Afirmacija vlade NOVJ raste, a Tito u Moskvu šalje vojnu misiju u Moskvu; koju formalno vodi general Velimir Terzić, a stvarno ju je vodio Milovan Đilas. Nakon pada Korčule i planiranog napada na Vis, Tito planira evakuaciju otoka. Premještanjem jakih partizanskih snaga na otok i uz pomoć Saveznika, Nijemci ipak ne napadaju Vis. Uprkos tome Tito i dalje odbija zahtjeve Saveznika o iskrcavanju u Dalmaciju. U toku trajanja Šeste neprijateljeske ofanzive, Nijemci su zazeli dolinu Vrbasa i obalno područje, ali su pod partizanskom kontrolom ostali mnogi gradovi, a partizanske jednice nisu doživjele velike gubitke. Od Saveznika su primorske partizanske jedinice dobijale vojnu pomoć, a istovremeno su Saveznici preuzimali ranjenike u Italiju.
Desant na Drvar
Nijemci su još 1943. godine planirali zarobljavanje Tita, ali su shvatili da konvencionalnim vođenjem ratnih operacija ne mogu to ostvariti, pa su 25. maja 1944. godine na Titov rođendan, isplanirali zračni desant na Drvar, nazvan "Konjićev skok" (Sedma neprijateljska ofanziva). Sa oko 40.000 vojnika u zapadnoj Bosni i središnjoj Hrvatskoj, 900 padobranaca izvelo je desant. U napadu su učestvovale četničke i domobranske jedinice. Tito je tog dana ostao spavati u Drvaru, jedinice NOVJ su bile malo opuštenije, pa je desant bio potpuno iznenađenje. Njemački padobranci pripadnici 500. SS lovačkog padobranskog puka su jedrilicama izvršili desant. Prateći bataljon je pružio jak otpor, ali su gubici pogotovo među civilima bili veliki, Treća brigada Šeste ličke divizije je 20 km pješačila iz Trubara da bi stigli u pomoć. Brigada je u petnaestosatnoj borbi gotovo uništila njemačke padobrance, te otada datira pjesma "Kad je bila bitka kod Drvara, Šesta lička spasila maršala." Početkom napada, Tito se sa Zdenkom, nekoliko najbližih saradnika i pripadnika osiguranja, kao i pripadnicima sovjetske i britanske vojne misije, sklonio u pećinu, a Nijemci su im se u jednom trenutku približili na 200 m. Oko 11 sati dogovoreno je da se iz pećine izađe na sporedni izlaz, te dolinom sa više stotina metara brisanog prostora, dođe na visoravan koja dominira Drvarom. U pećini je ostao Titov nećak Vlado, koji je dobio naređenje da u slučaju zauzimanja, spali i uništi arhivu. Nijemci su nekoliko puta pucali i prema Titu, ali ne znajući gdje se pećina nalazi, nisu ga mogli ni naći ni prepoznati. Sutradan su njemačke motorizovane jedinice ušle u Drvar, te jedino što su uspjeli zarobiti, je bila Titova maršalska uniforma, koju su našli kod lokalnog krojača. Donekle u strahu i panici, Tito je pokušavao smiriti Zdenku i sovjetskog generala Kornjejeva, te su se povlačili prema istoku, ali je očito bilo da nisu imali razrađeni plan. Nakon prolaska kroz Potoke, 27. maja je stigao u Male Smrčine na planini Lunjevači. Tu su boravili dva dana, a potom su krenuli prema Crnom batu na Šator planini. Lutali su osam dana do Kupreškog polja. Već je ranije zatražio od Saveznika da ga prebace na sigurno područje. Saveznički su avioni patrolirali izmedu Bihaća, Banje Luke, Bugojna i Knina, a saveznički brodovi su izveli demonstraciju pred Splitom, na Braču se s dijelovima Prve dalmatinske brigade iskrcao odred britanskih komandosa, što je u znatnoj mjeri doprinijelo da ofanziva propadne. Za Tita bi odlazak u Italiju bio bijeg, pa je razmišljao o nekom drugom mjestu. Prilikom povlačenja kod sela Lisine i Mliništa, prateće jedinice su se sukobile sa 13. SS pukovnijom, te nakon dvosatne borbe nastavili povlačenje sve do 3. juna, kada su stigli na Kupreško polje, gdje je sletio sovjetski avion i Tita s 25 najbližih saradnika u 22 sata prebacio prema Bariju. Sovjetski avion su pratili američki avioni. U Bariju je Tita dočekao Vladimir Velebit i nekoliko britanskih generala. Nakon smještaja u lijepu vilu, Tito je nakon dva dana insistirao na povratak u Jugoslaviju, te ga je britanski ratni brod poveo na Vis.
Sporazum Tito—Šubašić
Tita su nakon šest sati u Komiži dočekali članovi Štaba mornarice, Štaba 26. divizije i nekoliko članova Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju, odakle se automobilom uputio u Borovik, gdje je zajedno sa Vrhovnim štabom smješten u jednoj kući. Zbog straha od njemačkog bombardiranja kasnije se preselio u pećinu Orlovicu, gdje je za njega i Zdenku uređena udobna nastamba. Osnovan je Kabinet Vrhovnog komandanta, tako da su se borci Pratećeg bataljona od tada obraćali samo šefu kabineta. Tito se iz gerilskog vođe, pretvarao u državnika, ali je umnogome ovisio od Britanaca. Nakon prestanka opasnosti od njemačkog napada preselio se u sam grad Vis u vilu Tramontana, gdje je boravio mjesec dana sve do odlaska u Moskvu. Vis je postao glavna pomorska i zračna baza, pa je Tito odatle izdavao sva naređenja za oslobađanje drugih ostrva i dalmatinske obale. Vis su, po prijedlogu Fitzroja Macleana trebale braniti dvije brigade, jedna partizanska i jedna britanska, ali se to nije ostvarilo, jer su britanske trupe bile opterećene borbama u Italiji. Na Vis je stigao i sin Žarko, priključivši se sovjetskoj vojnoj misiji. koji je tada znao samo ruski jezik.
Za vrijeme Titova boravka na Visu počela su dogovaranja o poslijeratnom ustroju Jugoslavije. Istovremeno je, uslijed Churchillovog pritiska je za mandatara nove Kraljevske vlade izabran Ivan Šubašić, pa je britanska vlada uskoro pokrenula inicijativu za Šubašićev susret s Titom. Za delegaciju za pregovore izabrani su osim Tita, Kardelj, Bakarić i Josip Smodlaka. Velikosrpski političari su zbog odabira delegacije, tvrdili da se radi o protusrpskoj koaliciji Hrvata i komunista, dok je ustaška propaganda tvrdila da Šubašić ne može obavezivati Hrvatsku i Hrvate, a Tito je htio pokazati odmak od centralizma ali i od monarhizma. U delegaciji je Tito imao glavnu riječ, a uz Šubašića je bio britanski ambasador pri Vladi Ralph Stevenson. Iako je Šubašić znao da Titu nema šta da ponudi, ipak mu je ponudio mjesto ministra vojske u Kraljevskoj vladi, jer su mu to sugerirali Britanci. Pregovori su završeni 16. juna i okončani su Prvim sporazumom Tito—Šubašić (Viški sporazum) kompromisom, koji se sveo na to, da Šubašić prihvata federalno uređenje Jugoslavije, odao priznanje NOVJ, te da će se raditi na formiranju zajedničke Vlade. Dogovoreno je da se do oslobođenja Jugoslavije ne poteže pitanje "republika ili monarhija". Dogovor je u redovima NOP-a doveo do nerazumijevanja i tihih prigovaranja Titu. Tito je 18. juna uputio kraću poruku o osnovnim konceptom, a sedam dana kasnije uputio je pisma svim zemaljskim antifašističkim vijećima u kojima je iznio razloge za potpisivanje sporazuma. Takođe je poslat originalni sadržaj sporazuma, čime su se svi uvjerili da odstupanja od AVNOJ-skih principa nije bilo. Nakon proglašavanja Vlade početkom jula, Šubašić je u augustu objavio deklaraciju kojom je pozvao na borbu protiv okupatora pod vodstvom maršala Tita. Slijedeći Titov plan je bilo oslobađanje Srbije i uspostavljanje vlasti od strane KPJ.
Sastanak sa Churchillom
Nakon pregovora na Visu, Britanci su ojačali pritisak na Tita. General Maitland Wilson je pozvao Tita u julu na dalje pregovore. Na sastanku Politbiroa 9—10. jula u pećini Orlovica, odlučeno je da se odbije poziv Britanaca, jer predstavnici NKOJ-a ne žele da u pregovorima kao ravnopravan partner sudjeluje Šubašić, kao i Titove pretpostavke da bi se na pregovorima mogao pojaviti i kralj Petar II. Takođe je zahtjevano da se pregovara sa civilnim predstavnicima, a ne s britanskom vojskom. Zbog odbijanja Tita, Britanci su blokirali pregovore o vraćanju jugoslavenske riječne flote, koje su Nijemci odvezli u Njemačku, kao i povratu jugoslavenskih zlatnih rezervi, koje je knez Pavle prije rata dao prenijeti na Zapad. Krajem jula Tito je zbog toga, ipak prihvatio Wilsonov poziv, ali i zbog mogućnosti da bi se u Italiji mogao sastati sa Churchillom, koji je obilazio front u Italiji. U Caserti se 6. augusta sastao sa Wilsonom, a slijedeći dan s generalom Haroldom Alexandrom u Viterbi, 80 km sjeverno od Rima. Nakon obilaska fronta prema Nijemcima, posjete Rimu, te sastanka u Caserti s ministrom Haroldom Macmillanom, 12. augusta u Napulju se susreo s Churchillom. Na sastanku Churchill je imao jednodjelni pamučni kombinezon s otkopčanim ovratnikom košulje, dok je Tito obukao maršalsku uniformu, šivanu u Moskvi s izvezenim zlatnim listovima i manžetama. Mada je Tito želio na taj način impresionirati Churchilla, to mu nije uspjelo, no kasnije se pokazalo da je on već bio impresioniran Titom, uprkos njegovom gafu s oblačenjem. Churchill je Tita nazvao "velikim vojskovođom, kao i državnikom od izvanrednog karaktera, koji je učinio golem doprinos za ujedinjenje jugoslavenskih naroda." U prvom dijelu sastanka razgovarano je o vojnim pitanjima, britanskoj pomoći partizanima, te o prihvatu ranjenika u savezničkim bolnicama u Italiji. Ključno pitanje sastanka bilo je poslijeratno uređenje zemlje. Tito je izjavio. "Nije nam namjera da nametnemo komunistički režim. Ja sam to u više navrata javno izjavio..." te da će dozvoliti osobne slobode, riječima "...To je naš osnovni princip. Demokracija i sloboda ličnosti." Istovremeno je odbio prijedlog o mogućnosti povratka kralja Petra. Churchill se složio sa jugoslavenskim zahtjevima za Istru, ali ne i za Trst. Sastanak je završen 13. augusta, ali je predstavnik Foreign Officea tražio da se Tito izjasni o slobodnim izborima poslije rata. Tito se izgovorio da traži pravu formu, ali je dva dana nakon povratka na Vis objavio deklaraciju u kojoj stoji "...da je oslobodilačka borba naroda Jugoslavije narodna i demokratska..." i da je njen cilj borba protiv okupatora i stvaranje demoratske Jugoslavije, "... a ne komunističke tvrđave, kako nam naši neprijatelji pripisuju". Reakcije članova KP su bile još nepovoljnije u odnosu na reakcije na Viški sporazum, mada su Britanci prepoznali Titovo taktiziranje, koje je Churchillov sin Randolph opisao: "Dva su razloga zašto je u britanskom interesu bitno da podupiremo maršala Tita i narodnooslobodilački pokret: jedini su Jugoslaveni koji se bore protiv Nijemaca; i, pomagali mi Tita ili ne, on će nakon rata vladati Jugoslavijom." Nakon toga Churchill je izvršio pritisak na kralja Petra II, koji je 12. septembra preko BBC-a pozvao četnike, kao i Hrvate i Slovence u raznim drugim kolaboracionstičkim jedinicama, da se pridruže snagama maršala Tita, ali i zbog glasina da se u oktobru sprema britansko isckrcavanje u Dalmaciji. Titova reakcija je bila naređenje pojedinim jedinicama da budno kontoliraju obalni pojas i "spriječe svako nasilje u pogledu naše nezavisnosti". Time je pokazao da cijeni suradnju sa Britancima, ali ne pomoć. U jesen, nakon Savezničkog iskrcavanja u Normandiji, došlo je do žestoke prepiske sa Churchillom, koji je zahtijevao iskrcavanje u Jugoslaviji, što je Tito kategorički ponovo odbio. Istovremeno je došlo do nekoliko incidenata izmedu britanske vojske i partizana, koji su dobili naređenje da ne dopuste preuzimanje vlasti od Britanaca na otocima ili u nekim gradovima. Na jesen su se odnosi sa Britancima pogoršali, ali je za Tita postalo važno pitanje granice prema Austriji i Italiji, te je jasno naznačio da neće priznati zapadne granice Jugoslavije nastale 1918. godine. U jednom govoru, povodom toga, na Visu u septembru, spominjući Rijeku, Istru, Slovensko primorje i Korušku je izjavio "Tuđe nećemo — svoje ne damo!", rečenicu koju je ranije skovao Prežihov Voranc.
Povratak u Srbiju
Zbog slabosti partizanskog pokreta u Srbiji, u julu Tito je naredio pokret jedinicama iz Bosne i Sandžaka prema Srbiji. Zbog jakosti njemačkih trupa, tek u augustu je iz Crne Gore poslato 50.000 boraca pod zapovjedništvom Peke Dapčevića: Druga, Peta i Sedamnaesta divizija NOVJ, kasnije je u zapadnu Srbiju došla i Prva proleterska, a za njom i Šesta lička divizija, koje su oslobodile mnoge gradove i pripremale napad na Beograd. Ovi porazi četnika nisu išli na stranu kralju Petru II, pa su zapadni Saveznici sve do septembra održavali kontakte s četnicima, pa im čak i pomagali. Sve do septembra, Tito je precijenio snage partizana, ali je uskoro četničko-njemačka odbrana postajala sve slabija. Operacije u Srbiji je Tito cijelo vrijeme držao pod svojom kontrolom, pa je iz Craiove u Rumuniji početkom oktobra, javio svom zamjeniku Rankoviću i Arsi Jovanoviću: "Za Srbiju dajem naređenja ja. Prestanite s vašim davanjem naređenja." U isto vrijeme je naredio, da se pod nadzorom Andrije Hebranga u Hrvatskoj uhapsi potpredsjednik HSS-a August Košutić, koji je bez suđenja ostao u zatvoru sve do 1946. godine.
Susret sa Staljinom
Nakon ponoći 19. septembra s viškog aerodroma, Tito je odletio prema Moskvi avionom bez upaljenih svjetala. Isprva u pravcu Barija na maloj visini, a zatim prema Rumuniji. Ujutro su sletjeli u Turnu Severin, a potom automobilom prema Craiovi. Sutradan je odletio u Moskvu. Odlazak je pripreman u najvećoj tajnosti, a za njega nisu znali ni Saveznici. Na vijest da je Tito nestao, Churchill je "pobjesnio" te zatražio od Macleana da sazna šta se dogodilo. Sa Staljinom se susreo 21. septembra, a on ga je pozdravio starim imenom Valter, čime je htio pokazati da ga smatra kominterovskim operativcem, te samim tim ima punu ovlast nad njim. Sastao se nekoliko puta s njim, ali o tome ne postoje sovjetski zapisnici, te su jedini izvori Titova kazivanja. Staljin ga je počeo nagovarati da dozvoli povratak kralja Petra II, ali je Tito pribrano odgovorio "da to nije moguće, jer bi se kod nas narod pobunio, jer je kod nas kralj oličenje izdaje". Drugi dio razgovora bio je posvećen prelasku Crvene armije preko Jugoslavije, a kako partizanske snage nisu bile dovoljno jake da bi oslobodile Srbiju, 28. septembra potpisan je pisani ugovor. Ključno je bilo da sovjetska vojska ne smatra Jugoslaviju okupiranom teritorijom, nego da Jugoslavija ima oslobodilački pokret, koji će na teritoriji koju oslobode sovjetske jedinice preuzeti civilnu vlast. Sovjeti su se obavezali da će isporučiti naoružanje za 12 pješadijskih, dvije zrakoplovne divizije i za jednu tenkovsku brigadu, te da će školovati oficirski kadar u sovjetskim vojnim školama. Ugovor je sklopljen na ođredeno vrijeme i za određenu teritoriju, a sovjetska se komanda obavezala da će povući trupe čim obave operativne zadatke. Na temelju tog dogovora, sovjetske su trupe učestvovale u oslobađanju Beograda, kasnije Vojvodine, Baranje i Međimurja, kao i u borbama oko Virovitice. Time je Tito de facto osigurao oslobađanje Srbije i pobjedu revolucije. Slijedećih mjeseci odnosi jugoslavenskih vlasti i Sovjeta nisu bili idealni, tako da se dogovor smatra klicom kasnijih sukoba sa Staljinom. Primjena sporazuma bila je problematična, jer su sovjetski vojnici smatrali da imaju pravo pljačkati, silovati i raditi što hoće. Prijavljeno je da su pripadnici Crvene Armije u to vrijeme izvršili 1219 silovanja, 359 pokušaja silovanja, 111 ubojstava, 248 pokušaja ubojstava i 1204 slučaja pljačke uz ozljeđivanje opljačkanih. Čak je izvršen pokušaj silovanja na suprugu generala Koste Nađa, ali je ona kao major JA sovjetskom oficiru uperila pištolj u čelo. U isto su vrijeme britanski brodovi pomagali partizanima u Dalmaciji, čime je započela Titova diplomatska vještima u kojoj je koristio interese i Istoka i Zapada, da bi dobijao pomoć s obje strane. Nekoliko dana kasnije vratio se u Rumuniju gdje je ostao od 28. septembra do 15. oktobra, a već je tada naredio da se s Visa počnu prebacivati Vrhovni štab, AVNOJ i Nacionalni komitet. Iz Craiove je 15. oktobra prešao u Vršac. U Moskvi je od 9—18. oktobra održana konferencija na kojoj su se Staljin i Churchill dogovorili o podjeli interesnih sfera u jugoistočnoj Evropi, gdje bi u Jugoslaviji omjer ostao 50:50. No to Tita nije obavezivalo, on se potezao na rečenicu iz moskovskog dogovora da "...ostaje neprikosnoveno pravo jugoslavenskog naroda da sam riješi pitanje svog državnog uređenja." Time je Tito postao jedini evropski komunistički vođa, koji je o budućnosti svoje zemlje istovremeno pregovarao i s Churchillom i sa Staljinom.
Oslobođenje Beograda
Tito je iz Vršca došao u Beograd 25. oktobra, nastanio se u Belom dvoru, mada je formalno predratna rezidencija kneza Pavla, trebala pripasti kraljevskom namjesništvu kao šefu države. Đilas je kasnije procijenio da je "...s dolaskom u oslobođeni Beograd Tito prešao posljednju, konačnu stepenicu lične, autokratske vlasti... novi vladar je sjeo na stari prijesto i uz ovještale običaje počeo da uvodi i svoje "revolucionarne" novotarije!" U njemu je stanovao sve do 1948. godine, što je za neke bilo iznenađenje s obzirom na ideale "novog" društva. Sticao je sve veći ugled međunarodnih predstavnika, a pogotovo britanskih i američkih koji su bili impresionirani njegovom "arogancijom, goropadnošću i neovisnim stavom" prema Moskvi, pogotovu u odnosu s ponašanjem izaslanstava drugih satelitskih zemalja. Komplimenti Titu su došli i od Josefa Goebbelsa, koji je 7. marta 1945. opisao Tita da se "...on uistinu dokazao kao narodni vođa visoke vrijednosti". Ali takvim Titovim ponašanjem Jugoslavija ulazi u petogodišnje razdoblje staljinizma u kome je komunistička vlast nastojala uvesti jednopartijski totalirani režim po uzoru na SSSR. Zbog apsolutističke komotnosti i Titovog autokratizma, savezna se Vlada nije sastajala, jer se o svim važnim ili nejasnim pitanjima Đilas konsultovao sa Kardeljem i Rankovićem, te su oni predlagali, ali je Tito naređivao. Od jeseni 1944. kontrolirao je i vlast u budućim republikama, što govori i sukob s Andrijom Hebrangom, kada je nakon Hebrangovog osmišljavanja o uvođenju vjeronauka u školama i organiziranja Telegrafske agencije Hrvatske, Tito reagovao riječima da je to "klizanje u separatizam" i "unošenje elemenata nazadnjaštva", da bi se sukob završio smjenom Hebranga iz CK KPH, premještajem u Beograd i kasnijim hapšenjem u maju 1948. godine. Iz Beograda je ponovo uputio poziv na prelazak svih pripadnika kvislinških jedinica u partizane, a tu je amnestiju, kao i nekoliko prethodnih obrazložio kao poslijednju, riječima da je potrebno dati mogućnost svim zavedenima da isprave svoje greške. Međutim istovremeno šalje niz naredbi Glavnom štabu NOV-a i POJ-a za Hrvatsku, da jedinice pod njihovom komandom ulože napore da ni jedan fašistički zločinac na pobjegne iz zemlje i da "zemlju što prije očiste od ustaških i drugih izdajnika.", što je dovelo i do povremenih likvidacija. Uspjesima u oslobađanju Beograda, partizanske su jedinice napredovale prema zapadu, ali uprkos neiskusnosti partizanskih jedinica u frontalnom ratovanju, naredio je napad u Sremu, čime je formiran Sremski front, na kom je, po tvrdnji Dedijera, poginulo oko 30.000 (37.000) pripadnika NOVJ.
1945.
Trst i Koruška
Krajem februara u Beograd je stigao feldmaršal Harold Alexander, kako bi se s Titom dogovorio o vojnim akcijama u zapadnom dijelu Julijske krajine. Odmah nakon odlaska Alexandera, Tito je 2. marta naredio formiranje Četvrte armije JA, kojoj će osnovni zadatak biti zauzimanje područja oko rijeke Soče. Glavni cilj u završnici rata, za Tita je bilo zauzimanje Slovenskog primorja s Trstom, oslobađanje i pripajanje Istre, za koje je smatrao da su nepravedno pripale Italiji i da po etničkom sastavu trebaju pripasti Jugoslaviji. Do 20. aprila jedinice Četvrte armije izbile su na staru jugoslavensko-italijansku granicu, dok je Rijeka zaobiđena i oslobođena tek 3. maja, a glavnina jedinica pod neposrednom Titovom komandom napredovala je prema Trstu, glavnim cilju vojnih operacija. U grad su ušle 1. maja, a zauzeti su Gorica i Tržič (danas Monfalcone). Britanskom feldmaršalu Haroldu Alexandru je poručio da je ovakvo prodiranje i zauzimanje Trsta, reakcija na primirje britanskih i njemačkih trupa, te sprječavanje povlačenja Nijemaca iz italijanskog sektora. Čak je sredinom aprila za vrijeme boravka u Moskvi dopisniku New York Timesa izjavio kako je svima poznato da Jugoslavija polaže pravo na teritorije nastanjene Slovencima u Istri, Trstu, Gorici i dijelu austrijske Koruške. Samim tim je pitanje Trsta postalo spor s zapadnim Saveznicima, ali Tita ni Staljin nije u tom pitanju podržao. Nakon povlačenja na naknadno dogovorenu granicu (današnju italijansko-slovensku i italijansko-hrvatsku granicu) uslijed vojnog i političkog pritiska, Tito je 1950. godine izjavio da je zauzimanje Trsta bilo adut da se mogu zadržati Istra i Slovensko primorje. Od britanske, američke i sovjetske vlade je 2. aprila zahtijevao da i Jugoslavija dobije okupacionu zonu u Austriji, te je forsirao ulazak JA u Korušku i južne dijelove Štajerske. Prvih dana maja jedan je motorizirani odred Četvrte armije iz Trsta dolinom Soče, preko Vršiča i Karavanki ušao u Korušku i u Klagenfurt. Ta je operacija imala i za cilj opkoliti njemačke i druge jedinice u povlačenju. Nakon prijetnje od Amerikanaca, JA se povukla na stare granice Kraljevine Jugoslavije i Austrije, a Tito je 28. maja u Ljubljani izjavio "...da naša braća u Koruškoj još nisu slobodna." Na konferenciji vanjskih ministara u Parizu u jesen, Jugoslavija je kao teritorijalni zahtjev postavila granicu kod Grada, a Trst bi dobio status federalne jedinice u Jugoslaviji, luka bi bila internacionalizirana, mada je sam znao da je takav zahtjev nemoguć. Problem Trsta kao i Rijeke riješen je tek kasnije osnivanjem Slobodne teritorije Trsta.
Obračun s narodnim neprijateljom
Još od početka rata, Tito je nametnuo strogu disciplinu u partizanskim jedinicama, koja povlači i najstrože kazne. U junu 1942. izdao je naredbu da će "...pripadnik partizanskih jedinica koji počini bilo kakav zločin protiv civilnog stanovništva ili njihove imovine biti najstrože kažnjen." Strijeljanja komunista i partizana su u toku rata bili česta pojava, dok se s zarobljenim protivničkim vojnicima postupalo dvojako. Često bi bili razmijenjeni, ali često uslijed prethodnih događanja i Titovog bijesa bili bi i strijeljani. U ljeto 1944. godine izdavao je naređenja protiv četničkih i drugih formacija u kojima se spominjalo hapšenje i likvidacija. Prema domobranima je bio blaži, te im je u slučaju prelaska u partizane priznavao činove i funkcije. S druge strane naređuje da se bezobzirno uništavaju ustaše i četnici, te je jasno kako su tu njegovu naredbu izvršavali lokalni komadanti. OZNA je dobila naređenja o strijeljanjima samo u najvećoj konspiraciji, tako da ni sam Štab brigade o tome nije imao informacije. Već nakon dolaska u Vršac, zahtijevao je protjerivanje njemačke i mađarske manjine. Nakon ulaska u Beograd OZNA je dobila direktive o hapšenju suradnika okupatora kao i likvidacijama po kratkom postupku. Odmah po ulasku partizana u Beograd, streljan je Puniša Račić, atentator na Stjepana Radića. Tito do kraja 1944. godine nije bio zadovoljan radom OZNA-e, pa je iz Podgorice stigao Veljko Mićunović koji je efikasnije sprovodio njegove direktive. Po podacima iz 2012. godine Državne komisije Vlade Srbije, u Srbiji je stradalo 36.388 osoba optuženih kao "narodni neprijatelji". Mediji su, kao i iskusni generali i političari prisjećali na pokolje ranjenika i civila od strane okupatora, pa se osvetnički val smatrao opravdanim. Novi proglas o amnestiji izdao je 15. novembra u kojem je pozvao pripadnike domobranskih i četničkih jedinica da se predaju i da se s njima postupa po međunarodnom pravu kao ratnim zarobljenicima i da ratne zločince treba izvoditi pred vojne sudove.
Početkom novembra naredio je da se što prije "likvidiraju arnautske bande", pripadnici albanskog Balli Kombëtara, na području gornjeg Vardara i Kosova. Kasnije je pozvao na odgovornost komadante tih jedinica, koje su prekoračile norme vojničkog ponašanja, te jednim dijelom optužio četnike za počinjene zločine prema Albancima. U međuvremenu je spriječio i masovno protjerivanje Mađara kao i stvaranje logora za Mađare. Dana 11. februara uslijedila je nova zapovijed u kojoj se naređuje stvaranje vojnih sudova u sastavu od tri oficira u svakoj diviziji, a Višeg prizivnog suda u svakom korpusu. Time se insistiralo da se smrtna kazna može presuditi samo po sudskom postupku. Prema Uputstvima od 22. februara Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, definirano je koje su osobe smatraju ratnim zločincima i koje radnje zločinom i prijestupom. Te su odredbe bile široko definirane, tako da su kriteriji progona bili opsežni, te su mnogi ljudi stradali i mimo kakve zakonske procedure.
Ulaskom partizanskih jedinica početkom maja u Zagreb, mnogi civili, iz straha od partizanskih odmazdi, nisu htjeli dočekati novu vlast, nego su preko Slovenije krenuli u Austriju, kako bi se predali Britancima. Vojnicima je pokret bio naređen, te su u općem rasulu krenuli na put, na kom su već bili 40.000 njemačkih vojnika, manji broj slovenskih kolaboracionista i civila (oko 10.000), te oko 5—10.000 srpskih i crnogorskih četnika. Istraživanja pokazuju da je u toj koloni bilo od 100.000—150.000 ljudi, a kolona je bila duga 45 i 65 km. Nijemci su pokušali prijeći granicu prije kapitulacije, jer su očekivali žestoku odmazdu, tako da su se borbe protiv partizana odvijale do 15. maja. Jedan dio snaga iz kolone se probio prema Bleiburgu, dok su veći dijelovi ustaških i domobranskih snaga zarobljeni u Sloveniji. Partizanske snage su u borbama od 9—14. maja imale oko 1000 mrtvih i ranjenih, dok se za neprijateljske gubitke navodi brojka od 20.000 što može svjedočiti o tome da su zarobljenici odmah i ubijani.
Kad je prvi dio izbjegličke kolone prešao u Austriju, zapovjednici su zatražili da se predaju Britancima, što su oni odbili, jer prema potpisanim međunarodnim sporazumima, vojska NDH treba da položi oružje onim snagama protiv kojih su ratovali. Negdje oko 20—25.000 je uspjelo u tom metežu pobjeći po šumamama i mnogi od njih su se spasili u emigraciji. Ostali su vraćeni na jugoslavensku stranu i sprovedeni prema Mariboru. Neki od njih su odmah osuđeni na smrt, velika većina civila je puštena nakon nekoliko dana, a sva djeca do 16 godina su puštena. U logorima u Mariboru i Celju OZNA je selektirala zarobljenike, tako da su ustaški i domobranski oficiri s višim činovima izdvojeni i upućeni pred vojne sudove, koji su ih većinom osudili na smrt. Ustaški vojnici i podoficiri s dužim stažom u Ustaškoj vojnici izdvajani su za grupne likvidacije bez suđenja, te su streljani u Teznom kod Maribora. U sličnim okolnostima su streljani i slovenski domobrani na Kočevskom rogu i Teharju. Mladići godišta 1927—28. i ustaše s kratkim stažom otpremani su u dugim kolonama u Zagreb i Samobor za dalju selekciju ili su kroz Podravinu i Posavinu upućivani u logore na istoku zemlje. Zbog nepoštivanja Titove direktive, 13. maja je vlastoručno napisao depešu, koja je dostavljena štabovima četiriju armija i glavnim štabovima Hrvatske i Slovenije, da se spriječi ubijanje zarobljenika. Đilas je 1974. izjavio da Tito nije odobravao što se dogodilo, pa je tražio izvještaje i razjašnjenja, ali je pokazivao i razumjevanje za osvetnički gnjev protiv "bandi".
Ovakva represija je izazvala nezadovoljsto u narodu, pa je i Vladimir Bakarić uputio pismo Titu kojim se žali na ponašanje prema desetinama hiljada ljudi u logorima i kolonama. Tito je 5. jula donijeo Zakon o davanju amnestije i pomilavanju, a na osnovu tog zakona većina je zarobljenika puštena iz logora, a Predsjedništvo AVNOJ-a je 3. augusta donijelo Ukaz o pomilovanju i amnestiji čime je praktički završen progon. U dijelu Vojvodine naseljenom Nijemcima, progon i oduzimanje imovine trajao je nekoliko godina. Do sredine 1945. godine u Vojvodini je uhapšeno 14.069 osoba, većinom Nijemaca i Mađara, od kojih je strijeljano 10.360.
Postoji Titova odgovornost za počinjene ratne zločine nad zarobljenicima i civilima u poslijednjim mjesecima Drugog svjetskog rata i u prvim poratnim mjesecima, ali tu odgovornost valja ocijeniti sukladno ondašnjim prilikama i ondašnjim kriterijima, koji nisu istovjetni današnjim, te nema mjesta historijskom revizionizmu koji se temelji na moralnom i etičkom relativiziranju nacifašistiških zločina.
Poslijeratni period
Izgradnja socijalističke države
Nakon Viškog sporazuma sa Šubašićem, Tito se u oslobođenom Beogradu ponovo susreo s njim, mada ovaj Beogradski sporazum nije mnogo promijenio u ciljevima Tita. Kako je i dalje važio dogovor o namjesništvu, koje je zastupao Šubašić, ali bez kralja Petra II, koji je to shvatio kao tihu abdikaciju, 11. januara 1945. godine kralj je otkazao povjerenje Šubašiću, što je Titu omogućilo formiranje Privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, koja je osnovana početkom marta, sastavljena od predstavnika NKOJ-a i predstavnika kraljevske vlade. Tito je postao predsjednik Ministarskog savjeta (premijer) i ministar odbrane, a komunisti su držali i druge važnije resore. Šubašić je imenovan ministrom vanjskih poslova, a u Vladu su ušli i predstavnici građanskih stranaka koje su "slijedile politici Narodnooslobodilačkog pokreta". Uskoro je objavljena Deklaracija, kojom je Tito objavio političke i privredne ciljeve, a samim tim ostvario svoju viziju izgradnje socijalizma unutar Jugoslavije na marksističkom internacionalizmu, te na izgradnji Jugoslavije, ali radikalno drugačije od one karađorđevske. Na Trećem zasjedanju AVNOJ-a 7—10. augusta u Beogradu, preimenovan je u Privremenu narodnu skupštinu DFJ. gdje je Tito takođe vodio glavnu riječ, kada je prihvatio amandmane sa konferencije na Jalti, da se svi članovi Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije nakon izbora 1938, koji se nisu kompromitirali priključe AVNOJ-u i da sve odluke AVNOJ-a ratificira Ustavotvorna skupština. Uskoro je donesen niz zakona kojima se pokreće agrarna reforma, stvaranje zadruga i kolonizacija. Tito je još 1940. godine u svojoj raspravi "Propadanje radnog seljaštva u Jugoslaviji poslije prvog imperijalističkog rata" ukazao na teško stanje seljaka. Reformom je dijeljena zemlja seljacima bezemljašima, ali je od drugih institucija oduzimana zemlja, tako da se nadbiskup Stepinac žalio da je agrarna reforma nepravedna prema Crkvi, pa je Tito promijenio odluku o dodjeli 5 ha samostanima i vjerskim institucijama na 10 ha.
Usporedo s političkom izolacijom, Tito omogućava političarima i drugim nekomunistima da se uključe u politički, kulturni i privredni rad. Tako je pored Ivana Ribara, Josipa Smodlake, Vladimira Nazora, Svetozara Rittiga, Vlade Zečevića, podržao i postavio jugoslavenskog ambasadora u SAD-u Savu Kosanovića, nećaka Nikole Tesle i predratnog političara Samostalne demokratske stranke. Iz Londona su se vratili i Dušan Simović, ministar Mihailo Konstantinović, kao i istaknuti član HSS-a Rudolf Bićanić. Stanoje Simić je bio od 1946—48. ministar vanjskih poslova u Vladi, a pokušao je vratiti u zemlju i Ivana Meštrovića i Vladka Mačeka. Pijanistica Melita Lorković, čiji je muž likvidiran u poslijeratnim čistkama, a šurjak Mladen Lorković bio ustaški ministar, je dobila posao i stan u Beogradu. Titove parole su bile u načelu demokratske, pa je propaganda sugerirala da Maček znači monarhiju, ali i progres, pogotovo davanjem prava glasa ženama. Ilja Erenburg je govorio o pravu žena u Bosni, te o skupu gdje su došle hiljade muslimanki s feredžama, ali kada je Tito progovorio one su skinile feredže i otkrile svoja lica. Jedan govor u Zagrebu 1945. godine počinje riječima "braćo i sestre, građani i građanke", te ne spominje frazu "drugovi i drugarice". Čestitajući Novu 1949. godinu prvo je spomenuo "građane i građanke" pa tek onda "drugarice i drugove".
Prvi izbori
Od ljeta 1945. počele su pripreme za izbore Ustavotvorne skupštine, te su doneseni Zakoni o izboru narodnih poslanika i Zakon o biračkim spiskovima, prema kom su žene prvi put dobile pravo glasa, kao i svi građani koji su napunili 18 godina. Pripadnici JA su mogli glasati tamo gdje bi se zatekli u vrijeme izbora, bez obzira da li bi bili upisani u biračke spiskove, a sudionici NOB-a su mogli glasati i ako bi bili maloljetni.
Pripadnici vojnih formacija koje su se borile protiv partizana nisu imali pravo glasa, pa su zbog te odredbe nekoliko dana kasnije iz vlade istupili Šubašić i Juraj Šutej, koji je bio ministar bez portfelja, kao i svi drugi građanski političari uključujući i potpredsjednika vlade Milana Grola. Taj je zakon po Šubašiću bio kršenje ranijih sporazuma sa Titom.
Narodna je skupština na Titov zahtjev 31. augusta raspisala izbore za Ustavotvornu skupštinu za novembar 1945. Kampanja se vodila pod parolama "za Tita, za republiku, za narodnu vlast", "Nećemo kralja, hoćemo Tita, narod se pita". Tito je bio nositelj liste Narodni front i u javnim je nastupima izjavljivao da će izbori biti slobodni i demokratski, a da u Fronti ima više partija, pa će se u parlamentu unutar Fronta iskristalizirati opozicija, misleći na Grola i Šubašića. Ali te su izjave bile maska, jer će se narednih mjeseci poduzimati sve da se dokine bilo kakav oblik političkog pluralizma.
Održavanjem skupova u većim gradovima, na kojima je bilo, navodno 80—100.000 građana, Tito je govorio svakome ono što želi najviše ćuti. Mitinzi su bili svojevrsna manipulacija, jer se dekretima prisustvu obvezivali učenici, a zidovi i zgrade su bile okićene parolama iz Titovih govora. Glasovalo se spuštanjem kuglica u kutiju, tako da je izborna komisija mogla ćuti u kojoj je kutiji spuštena kuglica, a kasnije su kuglice mogle biti prebacivane po volji izborne komisije. Pobjedom Narodnog fronta, prvo zasjedanje Ustavotvorne skupštine, održano je 29. novembra 1945. u Beogradu i na njemu je prihvaćeno novo ime države, Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ). Tito je 31. januara 1946. na zajedničkoj sjednici obaju domova Skupštine podnio ostavku Privremene vlade i dobio mandat za sastav nove. Donesen je novi Ustav FNRJ, koji je praktički bio kopija Ustava SSSR-a iz 1936. godine, a Tito je obnašajući sve najviše funkcije, predsjednika države i Vlade, te prvog čovjeka KPJ postao apsolutni gospodar. Vremenom se stvarala hijerarhija vlasti, na koju se morao oslanjati o manje važnim pitanjima, dok se on bavio strateškim pitanjima, što svjedoči njegova izjava iz 1950-ih "Ja odgovaram za Jugoslaviju! Ja u njoj odlučujem!"
Totalitarizam
Vladavina do 1950. godine se može smatrati totalitarizmom, ukoliko se totalitarnom vlašću i totalitarizmom naziva način vladavine, državni sustav ili doktrina u kojoj država pod vlašću jedne stranke ili osobne diktatorske vlasti kontrolira i nastoji usmjeravati kompletan javni i kulturni život, s drastičnim ograničenjima osobnih i građanskih sloboda i prava, često uz primjenu političkog terora. Sustav nije bio staljinistički jer nije bilo staljinističkih procesa i čistki kao u Sovjetskom Savezu i drugim zemljama takozvane narodne demokracije, ako se izuzme politički proces protiv Stepinca i Dachauski procesi u Sloveniji. Od 1950. godine su počele reforme i postupna liberalizacija, ali se i dalje Titova vlast može nazvati autokratskom i autoritarnom, jer je i dalje imao neograničenu vlast. Punu vlast ima Politbiro, a Vlada je bila direktno podređena Politbirou, koji je sastavljen od desetak ljudi od kojih je svaki bio zadužen za posebnu oblast. Tito je po svom nahođenju sazivao ljude s kojima će komunicirati i zapravo je održavao potpunu vlast koju je ostvario u ratnim uslovima.
Federacija ili centralistička država
Većinom donesenih odluka, ideja federativne republike, bila je izigrana. Osim u imenu države, bila je u praksi centralistička država ili "pseudofederacija". O svim bitnim pitanjima odlučivala je centralistički ustrojena KP s Titom na čelu male grupe koja je odlučivala o svim bitnim pitanjima. Vlast se kumulirala u Beogradu, a Tito je krajem rata odbio mogućnost da glavni grad države bude negdje u Bosni i Hercegovini. Traženo je da većina rukovodstva dođe u Beograd, planirana je izgradnja "veličanstvene opere u Beogradu", kao i izgradnja veleljepnog dvorca na Dedinju, pa se centralizacija odvijala čak i u sportu kada je beogradski Partizan kao centralni sportski klub JA morao okupiti najbolje sportiste, ponajprije nogometaše poput Stjepana Bobeka i Zlatka Čajkovskog iz zagrebačkog Dinama potom i atletičare, kao Franju Mihalića. Njegovim dekretom 1947. godine osnovano je Jugoslavensko dramsko pozorište u Beogradu, a mnogi značajni glumci dovedeni su iz drugih centara. Umjesto federalizma zavladao je revolucionarni etatizam. No uprkos tomu, Titov režim je uživao relativnu veliku potporu u širokim narodnim slojevima, dijelom i zbog ratnih zasluga. a potom zbog izgradnje državnog socijalizma koji je donosio znatno podizanje općeg standarda - forsiranu industrijalizaciju, masovno školovanje te zdravstvenu i socijalnu zaštitu za većinu stanovništva. Odustalo se od unitarističkog modela stapanja nacija i kultura u jednu višu, jugoslavensku, ali se dosljedno nametala teza da jugoslavenstvo jest i mora biti nadnacionalna kategorija. Titova inicijativa iz 1946. je i organiziranje omladinskih radnih akcija, koje su radile na izgradnji ili obnovi uništene infrastrukture. Mada je i Tito, kao i većina stručnjaka znala da su akcije nerentabilne, Tito je smatrao da je njihovo odgojno i političko značenje važnije od bilo čega drugoga. Uprkos propagiranju socijalne jednakosti Tito i uski krug oko njega živjeli su neusporedivo bolje od većine drugih.
Odnos prema vjerskim zajednicama
Usprkos političkom antagonizmu, Tito je želio s objema velikim vjerskim zajednicama Katoličkom i Pravoslavnom crkvom imati što bolje odnose. Kako podrška nadbiskupa Stepinca NDH nije prestala sve do kapitulacije, a izjavama da je najveći neprijatelj boljševički komunizam, Stepinac je uskoro pao u nemilost Tita i KPJ, tako da je 17. maja 1945. godine bio uhapšen. Imao je i ideju o samostalnosti Katoličke crkve u Hrvatskoj, mada je znao da se Crkva neće lako odvojiti od Vatikana. Početkom juna Tito se u Zagrebu sastaje s delegacijom Crkve, koju su predvodili biskupi Franjo Salis-Seewis i Josip Lach, ali i žestoki kritičar ustaškog režima kanonik Pavao Lončar. Istaknuo je "...da kao Hrvat i katolik, nije bio zadovoljan držanjem jednog dijela katoličkog svećenstva u ovim teškim historijskim momentima, koji su stajali velikih žrtava...", ali je naglasio da svi članovi Crkve nisu krivi i obećao pregovore i dogovor. Dan nakon sastanka Stepinac je pušten na slobodu, a 4. juna su se sastali Stepinac i Tito. Stepinac je dvadesetak dana kasnije bio gost na Četvrtom zasjedanju ZAVNOH-a, a nakon toga su razgovarali o agrarnoj reformi. Nakon pastirskog pisma Stepinca i nekoliko biskupa u septembru 1945. u komu reaguju na donošenje Zakona o agrarnoj reformi, podsjetili su i na ubijanje svećenika, zabranu katoličkih novina i zatvaranje škola. Tito je ovu utemeljenu kritiku ipak smatrao neprijateljskim stavom, mada je znao da se Stepinac nije slagao s Pavelićevim ekstremizmom, genocidom i zločinačkom politikom, ali je po njegovom mišljenju premalo činio da se zlo zaustavi. Ovim pismom je sukob prerastao u osobni sukob između njih dvojice. Da bi dobio podršku stanovnika Istre, početkom 1946. je finacijski pomogao obnovu sjemeništa u Pazinu, dopustio izdavanja tada jedinog vjerskog lista, osnivanje svećeničkog udruženja i otvaranje hrvatskog sjemeništa s osam razreda gimnazije. Stepinac je ponovo uhapšen 18. septembra 1946. gotovo istovremeno kada se u Beogradu sudilo Draži Mihailoviću, a u Ljubljani Leonu Rupniku. Nadbiskup je izveden na sud zajedno sa ustaškim pukovnikom Erihom Lisakom, pa se u novinama pisalo o "suđenju Lisaku, Stepincu i družini". Osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnji gubitak političkih i građanskih prava.
Odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi je bio u ponečem sličan. Žičkog episkopa Nikolaja Velimirovića, koji je još 1935. godine veličao Hitlera, kao i patrijarha Gavrila Dožića, koji su bili uhapšeni 1941. godine i četiri godine proveli u koncentracionom logoru Dachau, dopustio je povratak u zemlju. Za Dožićem se sastao dva puta, ali kako on nije podržavao profašiste, bio je tolerantniji prema njemu. Tako je 1950. godine posjetio manastir Gračanicu i razgledao freske srpskih srednjovjekovnih umjetnika.
Nakon toga dolazi do smirivanja prilika, pa je u januaru 1950. godine u Sarajevu osnovano udruženje katoličkih svećenika "Dobri pastir". Time je zadobio franjevački kler, a fra Bono Ostojić, župnik u Kiseljaku je na utemeljiteljskoj sjednici "Dobrog pastira", prisutne pozdravio katoličkim pozdravom "Hvaljen Isus" i potom borbenim partizanskim pozdravom "Smrt fašizmu – Sloboda narodu!"
Zbog suradnje sa ustaškim pokretom, na smrt je osuđen zagrebački muftija Ismet Muftić, zajedno s nekim dužnosnicima drugih vjerskih zajednica, ali se islamska zajednica do uspostave nove vlasti nastojala prilagoditi okolnostima. Progoni su se sveli na članove organizacije Mladi muslimani, od kojih je većina pohapšena i osuđena, a pod egidom borbe protiv "stoljetne zaostalosti" uništavane su tradicionalne manifestacije islamske kulture, zabranjeno je nošenje feredža, fesova, ukinuti su derviški redovi, vjerske škole i sudovi. Novi reis-ul-ulema Ibrahim Fejić je u nastupnom govoru u Sarajevu 1947. godine istaknuo kao najvažniju zadaću da "...prve misli uputimo našem voljenom Maršalu Titu, omiljenom Vođi i Učitelju, i da zamolimo Alaha za njegov dug i srećan život".
Međunarodni odnosi
Pored izgradnje dobrih odnosa sa SAD-om i SSSR, Tito je podržavao i Albaniju i imao planove da Albanija bude sedma jugoslavenska republika, a o tome je u junu/julu razgovarao sa Enverom Hoxhom u Beogradu. Hoxha je jednom na sjednici Politbiroa albanske KP izjavio "Nisam ja generalni sekretar KP Albanije, nego je to Tito". S njim je potpisan dogovor o prijateljstvu i suradnji dviju zemalja koji je imao dva tajna članka da Kosovo i Metohija pripadnu Albaniji u trenutku kad se Albanija pripoji Jugoslaviji ili konfederaciji. Konfederaciju je planirao ujedinjenjem s Bugarskom, ali zbog odbijanja Bugarske o konceptu 6:1, taj projekat nije zaživio. Titov imperijalizam nije bio sličan Staljinovom, jer je npr. Jugoslavija plaćala zemljišnu rentu za mješovita jugoslavensko-albanska društva, nije odnosila svoj dio profita, nego je ulagala u preduzeća, a jugoslavenski su stručnjaci pomagali razvoju Albanije. Prve nesuglasnosti s bivšim saveznicima, prouzrokovala je vojna pomoć komunističkoj Narodnooslobodilačkoj vojsci Grčke (ELAS) tokom Grčkog građanskog rata, a njima je otišao i general Peko Dapčević kao instruktor, a dopušteno im je povlačenje na jugoslavenski teritorij. Uvođenjem zabrane preleta zapadnim saveznicima, su saveznici polako smatrani suparnicima, a 1946. godine protuzračna obrana u Sloveniji spustila je jedan američki avion, a drugi oborila. Ubrzo je Tito smirio situaciju, morao se izviniti i pristao je da jugoslavenska vlada plati porodicama poginulih pilota 150.000 američkih dolara. Tito je 1945. godine potpisao dvadesetogodišnji Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći s Vladom SSSR-a, u martu 1946. u Varšavi potpisuje Ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći izmedu FNRJ i Poljske, a uslijedilo je i potpisivanje ugovora s Čehoslovačkom i Albanijom, te u decembru u Bukureštu sličan ugovor sa Rumunijom.
Marshallov plan
Na temelju Marshallovog plana. SAD je izmedu 1947—50. planirala u 16 evropskih zemalja usmjeriti pomoć u vrijednosti od 16 milijardi dolara, pod uslovom da bi sproveli političke reforme u zemlji. Tito je isprva prihvatio ponudu, ali ju je kasnije odbio. Reakcija je bila štetna jer je u tim godina žetva podbacila, a na pomoć iz Sovjetskog Saveza se nije mogao osloniti. Ipak se početkom 1948. obratio SAD-u za nabavku strojeva i elektroopreme, da bi 1979. godine priznao da je odbijanje pomoći bila njegova greška. Sukob sa zapadnim saveznicima, izbio je i nakon napadačkog govora Aleša Beblera na zasjedanju Opće skupštine UN u jesen 1947, kada je optužio Britance da u Grčkoj dovode na vlast monarhofašiste, a da je ambasada SAD u Grčkoj otvoreni gospodar Grčke. Jugoslavija je tih godina smatrana radikalnim krilom Istočnog bloka, mada je Tito i dalje održavao dobre odnose, pogotovo s bivšim atašeima u Jugoslaviji.
Prvi petogodišnji plan
Savezna skupština je 1947. godine donijela Prvi petogodišnji plan koji je trajao od 1947—51. godine. Plan je po Titovoj zamisli, težište stavljao na industrijalizaciju, a manje u poljoprivredu, pa je Tito u skupštinskom govoru prilikom donošenja Zakona izjavio da je industrijalizacija u interesu seljaštva, jer da bez metalne industrije nema ni mehanizacije u poljoprivredi. Kasnije je postalo jasno da je takva razvojna strategija dovela do sustavnog zanemarivanja poljoprivrede, što je na duži rok dovelo do katastrofalnih učinaka.
Rezolucija Informbiroa
Sukob Tita i Staljina, koji je trajao još za vrijeme rata, osnažio se tokom 1948. godine u osobni sukob dviju karizmatskih ličnosti. Sklapanjem ekonomskih ugovora 1946. sa SSSR, Jugoslavija je sve više ovisila o Sovjetskom Savezu. Tito je smatrao osnivanje mješovitih preduzeća ekspoloatacijom, pa je negodovao kod sovjetskih vlasti. Takođe nije dopustio da Sovjeti stvaraju svoju paralelnu obavještajnu službu, kao ni zahtjev iz 1947. da se Crvenoj armiji stave na raspolaganju pomorske baze u Puli, Šibeniku i Boki kotorskoj.
Osnivanjem Informbiroa, na Titovu inicijativu, u oktobru 1947. godine, potvrđena je Staljinova koncepcija da Jugoslaviju veže za Moskvu. Sjedište je bilo u Beogradu, pa je Tito to shvatio kao čast i nije prepoznao opasnosti koje iz toga proizilaze. Prvi sukob je izbio protivljenjem Staljina o stvaranju jugoslavensko-bugarske federacije, te je pokušao suzbiti i jugoslavensku hegemoniju u Albaniji, pa se to može smatrati klicom sukoba s Jugoslavijom. Ali i Titova popularnost u zemljama socijalističkog uređenja, smetala je Staljinu, jer je praktički bio izjednačen s njim, kao i neprestano pomaganje grčkim partizanim. Tito je s raznih strana, od Kopiniča, kao i od vođe KP Rumunije Gheorgiu-Deja dobijao obavijesti da ga Staljin želi likvidirati.
Odbijanjem od strane CK KPJ prijedloga Moskve o stvaranju konfederacije s Albanijom i Bugarskom, po kom bi Albanija i Bugarska bile ravnopravne članice federacije, a pod nadzorom Moskve, sukob se pojačao, pa je general Barskov Tita 18. marta 1948. osobno izvjestio da Vlada SSSR-a opoziva vojne savjetnike iz Jugoslavije, a sutradan da se opozivaju i civilni savjetnici. Na sjednici proširenog Politbiroa 1. marta, Tito je otvoreno govorio o problemima ugovora o plovidbi Dunavom, o neravnopravnom ugovoru o zračnom prometu, te o sovjetskoj inicijativi, da Jugoslaviji nije potrebna jaka armija, jer imaju Sovjete. Ponudio je ostavku, ali su svi članovi, osim Sretena Žujovića bili protiv njegove ostavke. Odgovor iz Moskve je došao 27. marta od strane CK KPSS, pismom u kome se tvrdi da u zemlji "nedostaje demokracije", da se pokušava "detronizirati sovjetski sistem", kao i optužbe za "velikodržavni šovinizam", da u Ministarstvu vanjskih poslova Jugoslavije rade britanski špijuni, a Tito jer optužen za trockizam. Kopije tog pisma poslate su svim komunističkim zemljama, pa je spor time internacionaliziran.
Reakcije drugih komunističkih funkcionera, nisu bile brze, ali su Titove slike uskoro nestajale iz izloga u tim zemljama. Tito je uskoro napisao odgovor, a nakon plenarne sjednice CK KPJ 12—13. aprila, nakon žestoke diskusije i napada na Tita od strane nekoliko članova, napisano je drugo pismo s 33 stranice formata A4 i poslano Staljinu i Molotovu. Nakon tih sukoba, Žujović je izbačen iz CK, kasnije zajedno s Andrijom Hebrangom i uhapšen, a ta informacija je objavljena tek dva mjeseca kasnije, kao i Rezolucija Informbiroa. Rezolucija je donesena 20—22. juna u Bukureštu na sastanku Informbiroa, na koji su bili pozvani i Tito i članovi CK, ali je odlazak od strane CK odbijen. Rezolucija je u jugoslavenskim novinama i radiju objavljena 30. juna, ali i jugoslavenski odgovor na Rezoluciju. Tito je time potvrdio svoje vjerovanje da ima podršku u narodu, mada je bilo podrške i Staljinu. Počele su optužbe Sovjeta, da je zapravo Crvena armija oslobodila Jugoslaviju, lični napad na Tita, a nekoliko visokih generala su pokušali pobjeći u Sovjetski Savez. Titova reakcija je bila održavanje Petog kongresa KPJ, koji je održan u Beogradu od 21—27. jula, prilikom čega su spjevani stihovi "Peti kongres, ništa ljepše nije / Ko ne voli Tita ni Partije / Nek se seli iz Jugoslavije". Tito je ponovo izabran za generalnog sekretara samo sa pet glasova protiv od 2344 prisutnih. Beogradska Borba je povodom kongresa objavila fotografiju Augustinčićeve statue Tita u vojnom ogrtaču s izrazom nepokolobljive odlučnosti.
Uskoro su na granicama s Mađarskom, Rumunijom, Albanijom i Bugarskom započeli incidenti, ukupno negdje oko 7800 u kojima je između 1948—52. poginulo oko stotinu ljudi. Vojne trupe su koncentrirane na granicama, ali se Staljin nije usudio napasti Jugoslaviju. Tito je sumnjao u lojalnost mnogih suradnika, pa je osnovao Glavnu inspekciju Oružanih snaga, neovisnu o Generalštabu i Ministarstvu, podčinjenu izravno njemu. Za protivnike i za sumnjive osnovan je logor na Golom otoku, na komu je bilo zarobljeno oko 15.000 osoba a od toga na Svetom Grguru oko 800 žena.
Reforme i demokratizacija
Tito dugo nakon raskola sa Staljinom, nije odbacivao mogućnost o ponovnom uspostavljanju kontakta. Čestitao mu je 1948. godišnjicu Oktobarske revolucije, a za Dan Republike 29. novembra naredio je da se pored njegovih slika postave i Staljinove slike. Često u govorima i dalje spominje prijateljske socijalističke zemlje, a tek u martu 1949. godine počinje s razgradnjom kulta ličnosti Staljina, kada u jednom govoru u Rijeci navodi da je SSSR prodavala naftu Jugoslaviji za 25% skuplje nego kapitalističkoj Švicarskoj, te se počelo javno tvrditi da je zapravo Staljin odstupio od Lenjinovog učenja. U jednom intervjuu u novembru 1949. Tanjugu, traži da "...naša štampa bude duboko moralna, istinita, stvarni odraz onoga što se kod nas događa". U medijima se u jesen 1949. po direktivi izbacuje sovjetska muzika, a pretendiraju su domaći šlageri i revolucionarne pjesme. Krajem 1949. u razgovoru s francuskim novinarom ukazuje da je kampanja SKP(b) opasno revizinističko skretanje od marksizma-lenjinizma. Time podstiče američke političare da vjeruju da se u Jugoslaviji mijenja ideološka osnova sistema. Na Šestom kongresu KPJ 1952. Tito govori o "...čudovišnom obliku državnokapitalističkog birokratskog sustava u kojem su radnici eksploatirani, a neruski narodi ugnjetavani od ruskog imperijalizma."
Uvidjevši da je osnivanje seljačkih zadruga promašaj, kao i zbog nekoliko pobuna seljaka protiv kolektivizacije (Cazinska buna, pobune na Kordunu, oko Gline, kao i Makedoniji i Crnoj Gori), Tito ujesen 1951. godine inicira zatvaranje zadruga, te javno priznaje grešku riječima "...da su zadruge valjale, ne bi se raspadale." Međutim, poboljšanje za poljovrivredu nije učinjeno ni kada je 1953. godine donesen Zakon o agrarnom maksimumu, određivanjem gornje granice posjeda na 10 ha, 15 ha u planinskim područjima, umjesto 30 ha koliko je bilo predviđeno agrarnom reformom 1945. godine. Time je stihijska i masovna migracija sa sela u gradove ojačala, a poljoprivreda je svedena na marginu interesa, što je dugoročno vodilo u nestašice hrane.
U višim se partijskim krugovima jos 1949. godine razgovaralo o decentralizaciji i liberalizaciji, kako u privredi, tako i u prosvjeti i kulturi. Mada je Tito tvrdio da radnička klasa još nije zrela za decentralizaciju, Kardelj i Đilas su radili na tekstu budućeg Zakona o predaji tvornica na upravljanje radnicima, pa je kasnije tu njihovu ideju oduševljeno prihvatio. Time je uvedena ideja radničkog samoupravljanja, koja će u Jugoslaviji vladati slijedećih 40 godina. Predajom fabrika radnicima na upravljanje, počeli su se otvarati i privatni obrti, tako da je do 1954. godine otvoreno oko 150.000 privatnih manjih firmi. Ali su reforme slijedile i drugim podučjima, koje su vodile ka liberalizmu, Tito je vremenom smanjivao uticaj partije u mnogim sferama. Ukinuo je 1953. godine institut političkog komesara u jedinicama JNA, te je time potencirao da su stručna vojna znanja važnija od političke podobnosti. Radi se na odvajanju partijskog i državnog aparata, smanjivanju birokratizacije, tako da je broj državnih službenika savezne uprave s 47.300 u 1948. godini smanjen na 10.328 osam godina kasnije. Tito se zalaže i za demokratizaciju medija, pa je 1951. godine održana konferencija za štampu na kojoj su prisustvovali 120 domaćih i inostranih novinara.
Donošenjem Ustavnog zakona o osnovama društvenog i političkog uređenja u saveznim organima vlasti 1953. godine Tito je postao predsjednik Jugoslavije, čime je preuzeo apsolutnu vlast u zemlji, ali su istovremeno odlukama Šestog kongresa SKJ započeti procesi demokratizacije. Na Drugom plenumu CK na Brijunima u junu 1953. Tito je težio zaustavljanju dinamike demokratizacije, pa se smatra da je jedan od razloga Titovog protivljenje bila Staljinova smrt. Istovremeno je težio vraćanju partije na rukovodeću ulogu, a svoju je ličnu vlast postovjećivao s ideološkom monolitnošću i bespogovornim jedinstvom partije, čime istovremeno koči razvoj radničkog samoupravljanja gdje je SKJ provodio direktive s vrha i blokirao inicijative baze.
Po uzoru na SSSR, po završetku rata, vodstvo KPJ je pokušalo umjetnicima nametnuti koncept socrealizma. Tito je taj stil u književnosti nazivao "progresivna književnost", a većina književnika je već bila u partiji, pa je time taj proces bio i osnažen. Na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. godine govorom Krleže, postignut je odmak u književnosti, a mnogi slikari i vajari započinjali su umjetničke stilove naslanjajući se na zapadnoevropske trendove. Tito je bio zainteresiran za kulturna zbivanja pa je 1954. godine postao sponzor Dubrovačkih ljetnih igara, te su na njima prezentirani mnogi umjetnički stilovi, koji su odudarali od socrealizma. Započinje gradnja monumentalnih spomenika posvećenih antifašističkoj borbi, a prvi takav spomenik gradi Vojin Bakić u Kamenskoj kod Požege pod nazivom "Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije". Slijedi gradnja "Kamenog cvijeta" u Jasenovcu kipara Bogdana Bogdanovića, koju je Tito osobno odobrio. Protivnik je apstraktne umjetnosti koju smatra dekadentnom ili govori o "degeneriranim strujanjima". Sredinom 60-ih godina odustaje od cenzuriranja djela, pa čak podržava i apstraktnu umjetnost. Ponekad reaguje i na novine i časopise zabavnih sadržaja, ocjenjujući da se bave "šundom", te zahtijeva da se protiv dekadentnih pojava treba boriti političkim radom, ali ne zabranama i progonima. Ivana Meštrovića, inače antikomunistu, primio je 1953. godine na Brijunima i pokušao da ga nagovori da se vrati u zemlju, Najviše se zanimao za film, pogotovo američke westerne, a Aleksandar Konstatinović, Titov osobni kinooerater tvrdi da je Titu od 1957-80. prikazao 8801 film. Titov odnos prema kulturi je bio da je shvatao važnost kulture, te da političko arbitriranje ne donosi pozitivne posljedice, te je uglavnom pristajao na moderne trendove.
Pozicioniranje u međunarodnoj zajednici
Isprva su zapadni Saveznici sukob sa Staljinom smatrali "fintom", a kada su shvatili da se stvarno radi o svađi, planirana je invazija na oslabljenu Jugoslaviju, a CIA je 1949. poslala grupu četnika, koji bi trebali vratiti kralja Petra II na prijestolje. UDBA je grupu razbila, pa su Amerikanci shvatili da moraju tražiti drugi put za suradnju s Jugoslavijom. Propagandna ofanziva protiv Staljina u inostranstvu je započela govorom Kardelja pred Općom skupštinom UN 1949. godine, kada je najavio neovisnu jugoslavensku poziciju u međunarodnim odnosima. Istovremeno je Jugoslavija 1950, uprkos sovjetskom protivljenju postala nestalna članica Vijeća sigurnosti. Tomu je pomogla i podrška islamskih zemalja, jer je jedna reprezentativna delegacija jugoslavenskih muslimana otišla na hadž i posjetila više bliskoistočnih zemalja. Ekonomski se odnosi pojačavaju prema Zapadu, pa je sklopljen trgovinski ugovor s Velikom Britanijom, američkim je tvornicama ponuđen bakar i olovo u zamjenu za strojeve, a u martu 1950. godine Tito traži zajam od SAD-a od 500 miliona dolara. U augustu je američki Kongres odobrio pomoć Jugoslaviji, a istovremeno inicijativom američkog predsjednika Harryja Trumana, poslata je pomoć u hrani. Tito potpisuje ugovor sa SAD o vojnoj pomoći, a uskoro uspostavlja diplomatske odnose i sa SR Njemačkom.
Razvoj suradnje sa SAD-om, podstaknut je isporukom sovjetskog jurišnog aviona MiG-15, čiji je pilot prebjegao u Jugoslaviju. Avion je rasklopljen i predat CIA-i. Istovremeno Tito napada sovjetsku politiku nazvavši je "sovjetski imperijalizam". Zbog inteniziviranja Hladnog rata, Tito često govori o "borbi za mir", protiv blokovske podijeljenosti svijeta, ali podržava revolucionarne pokrete Ho Ši Mina u Vijetnamu, kao i Mohameda Mosadika u Iranu, a kasnije podržava i alžirske ustanike u borbi protiv francuske vlasti. U ljeto 1950. godine započinjanjem Korejskog rata, jasno je stao na američku stranu, što bi značilo da bi u slučaju međunarodnog sukoba Jugoslavija teoretski zaratila sa SSSR-om. Politički sukob prema Zapadu izbio je u oktobru 1953. kada je postalo jasno da će se Zona A s Trstom pripojiti Italiji, mada je Tito bio svjestan nemogućnosti da Trst ostane u Jugoslaviji, ipak je na narodnim mitinzima isticao pravo na Trst, te čak i pripremao planove ulaska JNA u Trst. U Zoni B su održani vojni manevri, a u Beogradu su u demonstracijama demolirane američke i britanske institucije. U oktobru 1954. godine potpisivanjem Londonskog sporazuma, Zona B i manji dio Zone A je pripao Jugoslaviji, a do oružanog sukoba nije došlo. Tito u martu 1953. godine, na poziv Anthonyja Edna kao prvi komunistički lider posjećuje London, a doplovio je kroz Temzu brodom Galeb, te se ponovo susreo s Churchillom. Jugoslavija je već ranije od Velike Britanije dobila vojnu pomoć u vidu 130 lovačkih mlaznih aviona North American F-86 Sabre. 1953. godine sklapa Ankarski sporazum sa Turskom i Grčkom, da bi slijedeće godine sklopio Balkanski pakt s istim državama, koji je imao defenzivni karakter, ali kako su Grčka i Turska od 1952. godine bile članice NATO-a, Jugoslavije je time postala de facto pridružena članica. U desetodnevnoj posjeti 1955. godine Tito je primio grčki kraljevski par kralja Pavla i kraljicu Frederiku, a u maju 1956. je posjetio Francusku i susreo se s predsjednikom Renéom Cotyjem i premijerom Guyem Molletom. Početak poboljšavanja odnosa sa SSSR-om bilo je potisivanje Austrijskog državnog ugovora 1955. godine. nakon čega je Nikita Hruščov 26. maja posjetio Beograd. Hruščov se već na aerodromu ispričao za događaje oko Rezolucije Informbiroa, a na kraju posjete potpisana je Beogradska deklaracija o poštivanju suverenosti, neovisnosti integriteta i ravnopravnosti u uzajamnim odnosima s drugim državama. U februaru 1956. poslao je pismo na Dvadeseti kongres KPSS-a, čime ponovo povezuje KPJ sa sovjetskim komunistima. Istovremeno je radio na približavanju zemljama Trećega svijeta a u početku Egiptu i Indiji, gdje je poslao najsposobnije diplomate Josipa Đerđu, Jožeta Vilfana i Gojka Nikoliša.
Sukob s Đilasom
Početkom 1950-ih dolazi do radikalnog kritiziranja postojećeg stanja od strane Đilasa. Objavljuje članke u publikaciji Savremene teme, a nakon Šestog kongresa KPJ 1952. godine, osnovao je mjesečnik Nova misao, u kojem su surađivali brojni književnici, kao i Miroslav Krleža. U beogradskoj Borbi, Đilas objavljuje 18 članaka o potrebi za radikalnom demokratizacijom i promjenama u svijesti, a revolucionare naziva "okamenjeni mozgovi", te Partiju naziva glavnom kočnicom društvenog razvoja. Konačno u članku "Ima li cilja?", zagovarao je prelazak na višestranački sistem, a njegove su ideje zastupali i zagrebački tjednik Napred, glasilo SKH, Vijesnik u srijedu, beogradski list Omladina, ali su svi mislili da Đilas zastupa stavove Partije. Na prijedlog Vladimira Bakarića, 25. novembra 1953, Đilas se bira za predsjednika Narodne skupštine. Tito je iz zdravstvenih razloga proveo cijeli mjesec u Sloveniji, te nije bio upoznat sa svim člancima, ali je već 27. decembra jedan njegov članak ocijenio kao "napad na SK", a vrhunac napada bila je njegova noveleta, satiričnog sadržaja o braku Peke Dapčevića i mlade glumice Milene Vrsjakov, mada njihov identitet nije jasno prikazan, članak je bio kritika nove klase što se stvarala od pripadnike partizanske elite, a članak je objavio i američki magazin Life 12. aprila 1954. godine. Nakon povratka Tita iz Slovenije, odmah je smjenio Đilasa i sazvao Treći plenum CK 16—17. januara, koji je prenošen preko radija, a Tito ga je optužio "...za nanošenje ogromne štete ne samo jedinstvu naše partije, nego i jedinstvu naše zemlje." Tito je ideološki obračun s Đilasovim tezama povjerio Kardelju, te su se napadi pojačali, da bi ga na kraju poređivali s Trockijem. Predloženo je Đilasovo isključenje iz CK, a 19. aprila je svojom voljom istupio iz SKJ. Zbog intervjua New York Timesu, Đilas je osuđen početkom 1955. godine na 18 mjeseci zatvora, a kasnije na još tri godine strogog zatvora u Sremskoj Mitrovici. Osuđivan je jos nekoliko puta, da bi kasnije emigrirao i postao prvi jugoslavenski disident.
Reforme
Prvi znakovi reformi društva su se pojavili u aprilu 1958. na Sedmom kongresi SKJ u Ljubljani. Donošenjem novog trećeg Programa SKJ je bio korak u procesu liberalizacije, gdje su naznačeni konkretni zadaci koje bi trebao predvoditi SKJ; Demokratizacija u svim oblastima života - gospodarstvu, socijalnoj i kulturnoj politici. Znaajna je Kardeljeva rečenica, iza koje je stajao Broz, da "Ništa što je stvoreno ne smije za nas biti toliko sveto da ne bi moglo biti prevaziđeno i da ne bi ustupilo mjesto onome to je još naprednije, još slobodnije, još ljudskije." Ta je rečenica bila dominantna u reformskoj politici do 1970-ih godina. Kao osnova razvoja uveden je treći put" samoupravljanje. Istovremeno Tito postaje i promotor modernizacije, kada podržava razvoj turizma. Tim i drugim reformama Jugoslavija je dosegla prvi vrhunac razvoja, ali je dosegla svoje limite, te je bilo jasno da je dalji razvoj moguć samo uvođenjem tržišnih principa i dopuštanjem konkrencije. Početkom 1960-ih su se u državnim i partijskim strukturama sukobile dvije struje: konzervativno-birokratska struja i struja samoupravnog kursa, te se taj trenutak mogao oznaćiti kao "početak borbe za Tita". U martu 1962. godine na sjednici CK, Tito ukazuje na nedisciplinu, nejedinstvo misli i akcije komunista, te postavlja pitanje "...pa dobro, je li naša zemlja kadra da se još održi, da se ne rapadnemo...", te ukazuje na separatističke pojave, sitnoburžoasku stihiju, pod ujecajem nacionalističkih i šovinističkih krugova. U diskusijama i sukobima učestvuju Aleksandar Ranković, Miha Marinko, Boris Kraigher, Jakov Blažević, Svetislav Stefanović, kao i Kardelj. Osnova sukoba bila je preraspodjela novca, koji je po nekim političarima završavao u Beogradu, odakle se samovoljno investira, bez obzira na potrebe privrede. Na kraju te sjednice Tito definira stanje u zemlji kao "...kriza je ovdje, kriza nas samih", te se Tito, uglavnom zbog nepoznavanja ekonomije, ali i zbog spremnosti na kompromis, nije opredjelio ni za jednu struju, te je radničko samoupravljanje narednih dvadeset godina sadržavalo elemente tržišne i planske privrede.
Ustavne reforme
Donošenjem novog Ustava 1963. godine, donosi se niz promjena, kako u pravcu federalizacije, jačanja samoupravljanja, reformom Saveznog izvršnog vijeća, funkcije potpredsjednika Jugoslavije i decentralizaciju, koja je istovremneno slabila konzervativnu struju Aleksandra Rankovića. Titovi kritičari su samoupravljanje opisali kao nijansu efikasnijom od klasičnog sovjetskog sistema, domašaji samoupravljanja su definisani kao humanistički ideal i partijski strateški društveni cilj, ali su s vremenom nedosljednšoću, koju je nametao svemoćni politički faktor [Tito], stvarale sve skuplje zablude u organizaciji društva i privrede, te da se demokratizacija upražnjavala samo onoliko koliko je to odgovaralo potrebama upravljačkog sloja. Neki kadrovi iz SR Hrvatske i SR Slovenije, zalagali su se za deetatizaciju i decentralizaciju, koja je započela na Osmom kongresu SKJ 1964. godine u Beogradu, gdje je Tito prvi put spomenuo rješavanje "nacionalnog pitanja", kog su komunisti do tada smatrali riješenim u Jugoslaviji. Tito je ističući jugoslavenstvo, poticao jačanje nacionalnih identiteta, nauštrb nametanog jugoslavenskog koncepta. Titu je zvanično promjenjena titula, te je umjesto generalnog sekretara postao predsjednik SKJ.
Privredna reforma
Godine 1965. započela je privredna reforma, kojom se nastojala povećati tržišna orijentiranost preduzeća, te uključivanje u međunarodni privredni sistem. Tito je već početkom 1960-ih isticao da životni standard mora biti relevantan faktor u oblikovanju ekonomskih planova, a razlog su bili štrajkovi i niske plate, pa je Tito zagovarao tržišnu privredu, dok je krug ljudi oko njega to značajnije naglašava, te je tražio da se kapital državnih investicijskih fondova mora prenijeti na preduzeća, tvrdeći da je to apsolutan preduslov ostvarivanja radničkog samoupravljanja. Došlo je do devalvacije dinara za 66% u osnosu na američki dolar, smanjena su opterećenja preduzeća i ograničen je carinski protekcionizam. Titov cilj je bio "tržišni socijalizam", a reformske zahvate kapitalističkog načina poslovanja bez privatnog vlasništva, argumentirao je riječima da je "...osnova ovog poduhvata da se olakša opšta privreda Jugoslavije, da bude kompleksnija, jugoslavenska". U saradnji s Kardeljom, koji je teorijski razvio reformu, podijeljene su uloge u principu "Tito je praktičar, a Kardelj je više sklon teoriji i mudrovanju." Reforma je dovela i do neželjenih rezultata, nezaposlenosti i otpuštanja, ali je rasla i industrijska proizvodnja. U aprilu 1968. godine, na Dvanaestoj plenarnoj sjednici CK SKH je došao prijedlog dezideologiranja formula za rješavanje problema, te uklanjanje zabluda i predrasuda SKJ, što Tito nije mogao prihvatiti.
Sukob s Rankovićem
Nakon što je Ranković preuzeo, za njega osnovanu funkciju potpredsjednika Jugoslavije, zaživilo je mišljenje da će on uskoro zamijeniti Tita. Mada je Ranković bio Brozov vjenčani kum 1952. godine na vjenčanju s Jovankom Budisavljević, Titov odnos s Rankovićem je godinama slabio. Služba društvene bezbjednosti (SDB) je potajno poduzimala korake da mu osigura tu funkciju, te se pojavila teza o postavljanju prislušnih uređaja u Titovoj rezidenciji. Tito se s Rankovićem već 1960-ih počeo ideološki razilaziti, jer se on nije zalagao za procese liberalizacije i demokratizacije, ali mu je smetalo i Rankovićev ugled, koji je ugrožavao njegovo prvenstvo, a 1966. godine Veljku Bulajiću, prilikom pripremanja snimanja filma "Bitka na Neretvi", rekao je "...da treba maknuti tog Rankovića, kako bi se Jugoslavija otvorila prema inostranstvu." Nakon osnivanja komisije koja je trebala ispitati rad SDB, na Brijunima je 1966. sazvan Četvrti plenum CK SKJ, došlo je do direktnog napada na Rankovića, gdje mu je pripisan srpski šovinizam, postavljanje iznad društva i Partije, te je on uslijed pritiska podnijeo ostavku na članstvo u SKJ i na funkciju potpredsjednika Jugoslavije. Obavještajnu pripremu obavili su Ivan Krajačić Stevo, ministar unutrašnjih poslova Milan Mišković, načelnik KOS-a Ivan Mišković i Ivan Gošnjak. U Hrvatskoj je pad Rankovića okarakterisan kao pobjeda nad srpskim hegemonizmom, dok je u Srbiji taj potez doživljen kao udarac državnom jedinstvu i slabljenje Srbije.
Vanjska politika
Mađarska
Nakon poboljšanja sovjetsko-jugoslavenskih odnosa 1955/56, Broz je posjetio Moskvu u junu 1956. godine i bio je iznimno svečano dočekan, a u septembru se ponovo sastao s Hruščovim u Crnogorskom primorju, gdje je Hruščov bio na odmoru s porodicom. Zbog nemira u Mađarskoj, odnosi su lagano oslabili u oktobru i novembru, zbog Titove dileme o podršci novim vlastima u Mađarskoj na čelu s Imrom Nagyjem i Jánosom Kádárom, za koje je Broz imao razumjevanja, ali i razmišljanja, da bi takav pokret "mogao otklizati u kapitalizam." Zajedno sa CK KPJ, poslao je poruku vođstvu Mađarske radničke partije, u kojoj je izrazio podršku jugoslavenske javnosti novom rukovodstvu, ukazao na bojazan zbog sovjetske intervencije, ali i nekontroliranog razvoja "kontrarevolucije". Zbog razgovora s Titom, Hruščov je 2. novembra stigao na Brijune. Sastanak je bio tajan i tek je obznanjen 1977. godine u memoarima Veljka Mićunovića. Tito je saznao da će sovjetska vojska intervenisati, ali ga je zabrinjavalo hoće li u novu vlast uči Rákosi i njegovi suradnici. Slijedećeg dana je izvršena intervencija, a nakon poraza, Imre Nagy i oko 40 suradnika sklonili su se u jugoslavenskoj ambasadi u Budimpešti i zatražili i dobili azil. U javnom govoru u Puli 11. novembra osudio je sovjetsku intervenciju, što je razbijesnilo Hruščova, a snažno odjeknulo na Zapadu. Tito je u istoj izjavi isticao da su se u Mađarskoj umiješali kontrarevolucionari, pa je time donekle opravdao drugu sovjetsku intervenciju. Sovjeti nisu dopuštali da se Nagy sa svojom grupom prebaci u Jugoslaviju, a nakon izlaska iz ambasade, unatoč jamstvima su uhapšeni i prebačeni u u Bukurešt, gdje su osuđeni, a Nagy je obješen 1958. godine.
Sovjetski Savez
Zbog ponovnog slabljenja odnosa Hruščov je kao i Tito pokušavao popraviti odnose, pozivajući jugoslavenske delegacije u posjete, da bi se njih dvojica sastali početkom augusta u Snagovu blizu Bukurešta. Sastanak je različito tumačen od sviju strana, a na Zapadu je sastanak protumačen da će Moskva priznati jugoslavenski put u socijalizam, a da će Tito zauzvrat poduprijeti Moskvu u međunarodnim odnosima. Poziv Hručova za proslavu 40-godišnjice Oktobarske revolucije, Tito je odbio iz zdravstvenih razloga, te je poslao delegaciju s Rankovićem i Kardeljom, ali je pravi razlog bio Titovo izbjegavanje sastanka "12 partija" na kojem su Deklaracijom stavovi SKJ proglašeni "revizionističkim". Tito je ipak u komunikaciji s Hručovim dosegao ravnopravnu osnovu, koja mu je u odnosu na Staljina nedostajala. Nacrt novog programa SKJ, prije negoli je donesen na Sedmom kongresu SKJ, poslan je svim komunističkim partijama, s molbom za mišljenje i prijedloge izmjena. Reakcije su bile različite, stizali su prijedlozi za promjene programa, koje je Tito djelomično i formalno unio u Program, ali ni jedna od komunističkih partija nije se odazvala pozivu da prisustvuje Kongresu. Nakon završetka Kongresa, Hručov je optužio jugoslavenski partijski vrh da organiziraju neprijateljske demonstracije protiv KPSS i drugih partija, te je otkazao sve sporazume o investicijama i naučno-tehničkoj saradnji, potpisane dvije godine prije. Istovremeno su slijedili napadi na Tita i suradnike u novinskim člancima i na sastancima komunističkih partija. Vrhunac napada bio je na konferenciji komunističkih i radničkih partija u novembru 1960. u Moskvi na kojoj je sudjelovala 81 partija, gdje je SKJ optužen za promociju "antilenjinističkog revizionističkog programa i suprostavljanju SKJ cijelom međunarodnom komunističkom pokretu." Odnosi su poboljšani potkraj 1962. kada je došlo do novog susreta s Hruščovim, a slijedeće godine do još jednog. Na sastancima su izostali Kardelj i Koča Popović, koji je bio protivnik bilo kakvog koketiranja sa Sovjetima. Na drugom susretu Tito se obratio Vrhovnom sovjetu, a sastanci su bili prijateljski i djelomce se odvijali nasamo. Smjenom Hručova i dolaskom na vlast Leonida Brežnjeva i Alekseja Kosigina, odnosi su se poboljšali, jer oni nisu dovodili u pitanje Titov put u socijalizam, ali su mu, svečanim dočecima i dugim špalirima, lukavo davali do znanja koliko ga cijene, što je godilo njegovoj taštini.
Kina i Albanija
Političkim udaljavanjem Kine od sovjetske politike, Mao Zedong je i dalje se zalagao za disciplinu unutar komunističkog lagera, ali je za Maoa, Titova politika balansiranja između blokova bila apsurdna, smatrao je da je njegov uticaj na Hruščova opasan, a njegovi odnosi sa Zapadom sumnjivi. Ta se averzija Maoa dugo godina nije promijenila. Pod uticajem Kine, režim Envera Hoxhe u Albaniji je bio najžešći kritičar Tita i Jugoslavije.
Zapadna Evropa
Saradnja s Italijom bila je u uzlaznoj putanji, mada je zbog neriješenih graničnih pitanja, te nesporazumima oko nacionalnih manjina, te različitih gledanja oko dogadaja u Drugom svjetskom ratu, dolazilo do povremenih zastoja u pregovorima. S Austrijom se razvila plodna saradnja, koje je bila remećena sporovima oko slovenske manjine u Koruškoj i hrvatske u Gradišću. Austrijski kancelar Josef Klaus posjetio je Jugoslaviju 1965, godine, a Tito je dvije godine kasnije posjetio Austriju, kada je zaobišao pitanja nacionalnih manjina, zahvalio se na prihvaćanju radnika iz Jugoslavije i zatražio potporu austrijskih vlasti na suzbijanju antijugoslavenske aktivnosti u Austriji. Mada je SR Njemačka već 1950-ih godina zauzela jedno od vodećih mjesta u inozemnoj trgovini, Tito je 1957. godine, zbog obećanja Hruščovu i Władysławu Gomułki, priznao Istočnu Njemačku, a prije priznanja je predlagao konfederaciju podijeljene Njemačke, sa administrativnom autonomijom obaju dijelova. Priznanju su se protivili Koča Popović i neki drugi visoki političari. SR Njemačka je prvi i jedini put primjenila smjernice Halštajnove doktrine i prekinula diplomatske odnose s Jugoslavijom. Odnosi su ponovo uspostavljeni 1968, kada je kancelar postao Will Brandt mada je već početkom 1960-ih trgovinska razmjena sa Zapadnom Njemačkom ponovo počela rasti, a jugoslavenski radnici su počeli odlaziti na rad u Njemačku. Odnosi s Francuskom su se pogoršali nakon što je Jugoslavija podržavala borbu za nezavisnost u Alžiru
SAD
Nakon zasjedanja Opće skupštine UN 1960. u New Yorku, sastao se s tadašnjim predsjednikom SAD-a Dwightom Eisenhowerom, gdje je naglasio neutralnost jugoslovenske politike riječima "da se ne implicira pasivnost, nego da se ne zauzima strana." Posjetio je udovicu Eleonor Roosvelt, koju je već ugostio 1953. godine na Brijunima. Doček u New Yorku je obilježen petodnevnim demonstracijama jugoslavenskih emigranata, o kojima mediji u Jugoslaviji nisu pisali, kao ni o zaustavljanju dvije osobe na 35-om spratu hotela, koje su pokušale izvršiti atentat na Broza. Nedugo nakon nakon susreta s Hruščovim u septembru 1963. posjetio je novog predsjednika SAD-a Johna Kennedyja. Uprkos tome, je u proljeće 1961. godine u vrijeme Kubanske krize nakon iskrcavanja kubanskih izbjeglica u Zalivu svinja, optužio SAD za agresiju na Kubu. Reakcija SAD je bila bojkot jugoslavenskih brodova i robe, te ograničenje mogućnosti dobijanja američkih kredita. Još jedna kriza u američko-jugoslavenskim odnosima je bila izazvana krizom u Berlinu u augustu 1961, kada se Tito nije oglasio. Najbolju suradnju Tito je imao s Kennedyjem, a nakon atentata je dao izjavu o njegovoj svjesnosti očuvanja mira u svijetu i miroljubivog rješavanja međunarodnih problema. Titovo podržavanje Sjevernog Vijetnama u Vijetnamskom ratu nije ugrozilo odnose sa SAD-om.
Vatikan
Odnosi s Vatikanom su se od 1960-ih počeli poboljšavati, djelomično utjecajem liberalizacije u Jugoslaviji, a djelomično pod utjecajem Drugog vatikanskog koncila. Nakon smrti kardinala Stepinca 1960. u javnosti je njegov nasljednik Franjo Šeper, prikazan koo osoba radikalno drugačijih stavova, a kada je 1963. godine papa postao Pavao VI, Tito mu je osobno čestitao, a papa mu se zahvalio na čestitci. Pregovori s Vatikanom su počeli 1964. godine, a dvije godine kasnije potpisan je protokol. Jugoslavenske vlasti su se obavezale da ce jamčiti položaj vjerskih zajednica sukladno Ustavu, a Vatikan da će katolički kler djelovati u vjerskim okvirima i da Crkva osuđuje svaki akt nasilja. Od 1962. godine izlazi "Glas Koncila", a obnovljen je rad niza vjerskih časopisa i zbornika, 1968. godine objavljen je cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski jezik, povodom 300-e godišnjice Zagrebačkog sveučilišta, Tito se srdačno rukovao sa zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem, a Božu Milanovića je odlikovao Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom.
Izrael
Tito je 1948. godine podržao osnivanje Izraela, a promjene u vanjskoj politici nastale su 1950-ih, zbog veće bliskosti s Egiptom i usklađivanjem stavova u nesvrstanom pokretu, te je jednom pred hrvatskim političkim vodstvom Izrael nazvao "vještačkom tvorevinom", a znao je dati i izjave koje su imale okus antisemitizma
Izbijanjem Trećeg arapsko-izraelskog rata 1967. Tito je odlučno stao na stranu arapskih zamalja, ponajprije Egipta. Osudio je "izraelsku agresiju" i otputovao u Moskvu na sastanak rukovodilaca komunističkih i radničkih partija socijalističkih zemalja. Tu je naglasio "...da borba arapskih zemalja nije samo njihova, da je to prvi front svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma..." Za razliku od drugih situacija u kojima je pokušavao balansirati između sukobljenih snaga, u ovom je slučaju istakao da nema ambicija tu biti posrednik. Po osobnom Titovom nalogu, prekinuti su diplomatski odnosi s Izraelom. Titov antiizrealizam dijelom je njegovog straha od Zapada. U isto vrijeme desio se desničarski puč u Grčkoj, pa je u strahu da bi SAD mogle preuzeti kontrolu nad širom regijim, pokušao time pridobiti podršku Sovjetskog Saveza. Uprkos priklonjenost arapskim državama, Tito je često naglašavao Naseru i drugim arapskim političarima "...da je nemoguće Izrael gurnuti u more..."
Nesvrstanost
U prvo vrijeme, Tito nije govorio o pojmu nesvrstanosti, nego o "miru". Tokom Korejskog rata, kada se Jugoslavija i Indija u UN nisu formalno svrstali ni uz jedan blok, te se nisu složile s tim da samo velike sile određuju sudbinu svijeta. Jedno je vrijeme otklanjao teze novinara da će Jugoslavija zajedno s Indijom ići prema stvaranju treće sile. Kako se nije mogao nametnuti za vođu međunarodnog socijalističkog pokreta, preko pokreta nesvrstavanja, stvarao je imidž međunarodnog borca za mir, a kako je Jugoslavija bila neka vrsta paralelnog socijalističkog ideološkog imperija, Tito je preko pokreta nesvrstanih imao ambiciju ovladati dijelom svijeta, ali ne onako kako su to činili SAD i SSSR, nego na području ideja - jer ideje pokreću svijet - što je kao uvjereni komunista uvijek i zastupao. Nakon posjete indijske delegacije Jugoslavije s Vijayom Lakshmi Pandit u augustu 1954. godine, na njen poziv otputovao je krajem novembra u Egipat, Indiju i Burmu. U indijskom parlamentu je 21. decembra održao govor u kojem je izložio četiri najveće opasnosti za mir u svijetu: nejednakost medu narodima i državama, mješanje velikih sila u unutarnje poslove manjih država, rascjepkanost svijeta na interesne sfere i kolonijalizam. Tim je pozvao države koje ne pripadaju nijednom bloku da zbiju redove, te lokalno i globalno jačaju trgovinsku razmjenu i privrednu suradnju, a na kraju govora je spomenuo "aktivnu koegzistenciju", čime je počeo oblikovati bit i ciljeve nevrstavsnja. Kako je Jugoslavije već tih godina, po Titovim riječima "...imala golem ugled u azijskim, afričkim i juznoameričkim zemljama...", čelnicima tih zemalja se činilo da bi preko Jugoslavije mogli dobiti svojevrsnu ulaznicu za Evropu. Na Brijunima je 1956. godine uz prisustvo Nehrua, Nassera i Tita potpisana Brijunska deklaracija, kojom su osudili podjelu svijeta na blokove i politiku dominacije. Nakon Titovog govora na zasjedanju Opće skupštine UN-a 1960, te izbijanjem Berlinske i Kubanske krize, ideja o prvoj konferenciji je dobijala na značaju. Nakon Titovog 72-dnevnog putovanja kroz Afriku, prva konferencija je održana u Beogradu sptembra 1961. godine, čime su Jugoslavija i Tito postigli veliki uspjeh. Iako je saradnja trojice lidera izgledala idilična, postojala su razna neslaganja i protivljenja: Nehru je bio protiv okupljanja nesvrstanih zemalja u neku čvršću formaliziranu strukturu, Naser se protivio organiziranom i institucionaliziranom nastupu nesvrstanih zemalja, a Tito se protivio radikalnom pristupu Nasera po pitanju izraelskog problema. Titovo održavanje intenzivnih veza u nedemokratskim zemljama, jačalo je nedemokratske trendove u tim zemljama, a istovremeno slabilo Pokret. Opterećen tim i drugim problema pokret je godinama slabio, Tito je održavo prijateljske odnose s represivnim režimima kao u Kini, Sjevernoj Koreji, Kambodži, Libiji, Iranu i Iraku, a 1976. godine tokom pokolja Crvenih Kmera u Kambodži u Phnom Penhu je otvorena ambasada Jugoslavije. Svečano je ugošćavao ugandskog diktatora Idi Amina, samoproglašenog centralnoafričkog cara Jean-Bédel Bokassu, libijskog diktatora Gaddafija, kao i Sadama Huseina. Mada se time Tito ponašao kao i većina zapadnih zemalja, koje su pozivale te diktatore ili im kasnije davale politički azil. U jugoslavenskim kasarnama obučavani su palestinski teroristi, terorist Abu Nidal je u Beogradu imao svog predstavnika, kao i neke vođe Fataha, a terorista Carlos, punim imenom Ilich Ramírez Sánchez je stigao jednom na beogradski aerodrom.
Praško proljeće
Dolazak na vlast Alexandra Dubčeka u Čehoslovačkoj početkom 1968. godine nije izazvao veći interes u Jugoslaviji. Uglavnom zbog vlastitih političkih i privrednih problema. Isprva su Tito i suradnici s velikim simpatijama slušali kako novo čehoslovačko rukovodstvo ističe da ima različitih načina izgradnje socijalizma, ali nisu bili zadovoljni razvojem događaja u Praškom proljeću. Tito nije odobravao medijske slobode, niti zahtjeve za obnovom višestranačja, prijedlog za obnavljanje Male Antante, te je sve to smatrao opasno za poziciju Partije u društvu. Istvoremeno je prepoznavao bazu za kritiku sličnih anomalija u Jugoslaviji, te je Miki Tripalu objašnjavao kako "...on neće biti Dubček i dopustiti da kontrarevolicija uzme maha..." Nakon posjete Japanu i Mongoliji u aprilu je Tito posjetio Moskvu i sastao se s Brežnjevom, Kosiginom i Nikolajem Podgornijem. Prijem je bio drugačiji u odnosu na ranije Titove posjete, jer je on bio stariji 15 godina od njih, a oni su ga smatrali iskusnijim i uglednijim drugom. Tema je bila i stanje u Čehoslovačkoj, koje su sovjetski političari nazvali kontrarevolucijom, a Tito je priznao da u zbivanjima ima neprijateljskih elemenata, ali je naglasio da su čehoslovački komunisti odani komunizmu i da nisu protiv njega. Braneći čehoslovačku politiku, zapravo je branio jugoslavensku neovisnu poziciju, a o tome je javno govorio u augustu, dva dana nakon invazije snaga Varšavskog pakta na Čehoslovačku. Razgovor je završen molbom da Tito razgovara s čehoslovačkim komunistima. Prvi termin krajem jula je odgođen, pa je Tito boravio u Pragu od 9–11. augusta. Tito nije podržao sve Dubčekove zahtjeve, ali ih je vjerovao da će uspješno reformirati čehoslovački socijalizam. Taj Titov pristup u Moskvi je protumačen kao podrška Jugoslavije. Nakon ulaska tenkova u Čehoslovačku, Tito je bio na Brijunima, te je odmah sazvao državni i partijski vrh, stavio vojsku u stanje pripravnosti, a pozvani su i Oto Šik, potpredsjednik Čehoslovačke i ministar vanjskih poslova Jiří Hájek, koji su bili na godišnjem odmoru u Jugoslaviji - te ponovo naglasio da "...se ne radi samo o Čehoslovačkoj, nego zapravo o nama..." Konačno je na Devetom kongresu KPJ, 1969. godine optužio intervenciju "...kao težak udarac interesima progresa, mira i slobode..." Naložio je da se organiziraju javne demonstracije, te se u Beogradu okupilo 250.000 građana. U sovjetskom je vrhu bilo prijedloga da se napadne Jugoslavija kao posljednji "bastion revizionizma", a za što su postojali konkretni planovi kao "Plan Polarka", kojim se trebalo vojnim sredstvima inkorporirati Austriju i Jugoslaviju. JNA nije u tom trenutku bila spremna za rat, većina važnijih jedinica bila je orijentirana prema odbrani sjeverne i sjeverozapadne granice, a zbog straha u zemlji je zavladala euforija ponovo pronađenog bratstva i jedinstva. Tek tri godine kasnije održani su vojni manevri Sloboda '71 na prostorima Bele Krajine, Like, Korduna, Banije i zapadne Bosne, kao odgovor na intervenciju u Čehoslovačkoj. Kasnije kritike Koče Popovića, o neadekvatnoj zaštiti istočnih granica, te optuživanju generala Ivana Gošnjaka, Tito se prvi put osobno sukobio s Popovićem, te Gošnjaka nije smijenio, mada je i on smatrao da je to bila njegova greška.
Demokratizacija
Zbog privredne reforme, odlaska velikog broja Jugoslavena na rad u inostranstvo, sve većeg broja stranih turista, kao i dolaska novih ideja sa zapada, Tito se sve teže odnosio prema novim zahtjevima demokratizacije u državi. Tito nije uspijevao kontrolisati SKJ, koji je bio podijeljen po teritorijalnom principu i republičkim granicama, a problemi nacionalnog pitanja pojavljivali su se na više mjesta. Muslimani su dobili status naroda 1968. godine, nakon što je Tito javno izricao da će se muslimani asimilirati ili u srpsku ili u hrvatsku naciju. Tito je još na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940. godine tvrdio da "...Muslimani nisu formirana nacija, ali jesu etnička grupa." Nakon rata je Muslimane sustavno spominjao ravnopravno sa Srbima i Hrvatima, a tu je temu aktualizirao ponovo 1959. godine na Drugom plenumu CK KPJ. Daljom federalizacijom države, taj je proces završen 1968. godine. Albansko pitanje je ostalo neriješeno, nakon što je Tito shvatio, da na način kako je zamišljao - vezivanjem Albanije za Jugoslaviju - nije moguće riješiti. Primio je u martu 1951. godine kosovsku delegaciju gdje je istakao da se "...raduje da čuje da su nestali tragovi prošlosti i mržnje izmedu Albanaca i Srba, te da jača jedinstvo..." Daljim akcijama opismenjavanja, jačanja školskog sistema, otvaranjem biblioteka i listova na albanskom jeziku, Tito je forsirao integraciju Albanaca u Jugoslaviju, kao i ukidanjem pejorativnog imena Šiptari za Albance.
Studentske demonstracije u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani, praktički je suzbio televizijskim govorom 9. juna 1968. potvrdujući zahtjeve studenata riječima: "...revolt do koga je došlo je djelomično i rezultat toga što su studenti vidjeli da sam i ja često ponavljao ta pitanja pa se ona ipak nisu rješavala." Taj se govor smatra jednim od blistavih trenutaka u njegovoj karijeri, a vjerovatno i njegov posljednji veliki nastup u domaćoj javnosti.
Uvođenjem Ustavnih amandmana 1971. godine, na njegovu inicijativu ustanovljeno je Predsjedništvo SFRJ u sastavu od 24 člana, što je bio početak uvodenja kolektivnog rukovođenja u državne institucije, a te su odluke kasnije uvedene u Ustav iz 1974. godine, čime su teze o Titovom zamjeniku postale neostvarive.
Hrvatsko proljeće
Krajem 1960-ih vlast u SR Hrvatskoj preuzima reformistički i nacionalno orijentirano vodstvo sa Savkom Dabčević-Kučar i Mikom Tripalom na čelu. Njih do kraja 1971. godine podržava sve veći broj Hrvata, ali i drugih hrvatskih građana, pa to gibanje prerasta u narodni pokret s mnogim javnim iskazima podrške. Zbog ograničene demokratizacije društva u pokretu su dominirale dvije ideje - nacionalna i liberalnodemokratska. Jedna od vodećih organizacija bila je Matica hrvatska, među čijim članovima je vladalo mišljenje da je svaka Jugoslavija tamnica Hrvata, a da su hrvatski komunisti počinili nacionalnu izdaju. Prvi otvoreni spor se može smatrati, kada je potpredsjednik Savezne skupštine Miloš Žanko u nizu članaka u Borbi zaključio da hrvatski nacionalizam raste i nacionalisti slobodno djeluju jer ih novo rukovodstvo Saveza komunista Hrvatske (SKH) podržava. Tito je primio Žanka, razgovorao s njim šest sati i prihvatio njegovu borbu protiv nacionalizma, ali nakon prijema delegacije CK SKH na čelu s Vladimirom Bakarićem, inicirano je smjenjivanje Žanka, koje je sprovedeno na Desetoj sjednici CK KPH, ali su i na toj sjednici suhoparnim birokratskim jezikom, hrvatski komunisti iznijeli samostalnu viziju razvoja Hrvatske u Jugoslaviji, a Tito se ispočetka izjašnjavao da je politika CK SKH politika CK SKJ.
Sjednica u Karađorđevu
Liberalizam u Srbiji
Vanjska politika
Sukob s emigracijom
Deseti Kongres SKJ
Gubljenje autoriteta
Kult ličnosti
Smrt
Nakon teškog operativnog zahvata i amputacije noge ostaje pod stalnim ljekarskim nadzorom. Umro je u Kliničkom centru u Ljubljani, 4. maja 1980. godine. Njegova sahrana je okupila mnoštvo političkih ličnosti, šefova država i vlada iz svih država svijeta.
Sahranjen je u Beogradu u mauzoleju nazvanom Kuća cvijeća. Njegova sahrana je bila jedna od najvećih u historiji čovječanstva. Lista priznatih državnika i ličnosti koji su se okupili da odaju posljednju počast Titu je bila impozantna: 4 kralja, 31 državni predsjednik, 22 premijera, 47 ministara vanjskih poslova, uz to poznate ličnosti kao Indira Gandhi, Margaret Thatcher, Willy Brandt i mnogi drugi. Tito je bio jedina poznata osoba koja je pored pape Ivana Pavla II imala pogreb sa preko 100 svjetskih državnika, što predsjednika, premijera, monarha i ambasadora.
JNA
Privatni život
Nacionalno opredjeljenje
Kult ličnosti
U popularnoj kulturi
Filmovi
U planinama Jugoslavije (Abram Rom, 1946)
Muzika
"Druže Tito, mi ti se kunemo" (Zdravko Čolić, 1980)
"Pesma o Titu" (Teška industrija, 1980)
"Tri put sam video Tita" (Đorđe Balašević / Rani Mraz, 1981.)
Također pogledajte
Narodnooslobodilačka borba
Napomene
Reference
Literatura
Vanjski linkovi
Biografija Josipa Broza Tita
Titovil
Spisak članaka o Titu na Spiegelu
Rođeni 1892.
Umrli 1980.
Jugoslavenski državnici
Historija Jugoslavije
Jugoslavenski komunisti
Narodni heroji Jugoslavije
Članovi ANUBiH
Biografije, Kumrovec
Članovi SAZU
Josip Broz Tito
Nosioci Partizanske spomenice 1941.
Generalni sekretari Pokreta Nesvrstanih
Nosioci Ordena jugoslavenske zvijezde
Nosioci Ordena slobode
Junaci socijalističkog rada
Nosioci Ordena narodnog oslobođenja
Nosioci Ordena jugoslavenske zastave
Nosioci Ordena partizanske zvijezde
Nosioci Ordena republike
Nosioci Ordena zasluga za narod
Nosioci Ordena bratstva i jedinstva
Nosioci Ordena za vojne zasluge
Nosioci Ordena za hrabrost
Nosioci Ordena partizanski križ
Nosioci Zvijezde Republike Indonezije
Nosioci Orden Nila
Nosioci Ordena Karla Marxa
Nosioci Ordena zastave NR Mađarske
Nosioci Ordena Lenjina
Nosioci Ordena Oktobarske revolucije |
1652 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Ivan%20Franjo%20Juki%C4%87 | Ivan Franjo Jukić | Ivan Franjo Jukić (pisao pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak) je bio bosanski franjevac, prosvjetitelj, etnograf, hrvatski pjesnik i književnik, rođen je u Banjoj Luci 1818. godine, a preminuo u izgnanstvu u Beču 1857. Pokretač je jedne od prvih svjetovnih škola u današnjoj Bosni i Hercegovini 1849. godine. Istovremeno Jukić slovi i kao pokretač i urednik prvog književnog časopisa u Bosni i Hercegovini Bosanski prijatelj. Njegov "Zemljopis i Poviestnica Bosne" dugo su smatrani najznačajnijim djelom za izučavanje historije i geografskih odlika Bosne. Zagovarao je kulturne i lične slobode, slobodu štampe i svjetovno školstvo. Bio je pristalica Ilirskog pokreta.
Biografija
Fra Ivan Franjo Jukić je rođen u Banjoj Luci 8. jula 1818. godine od oca Joze i majke Klare rođene Jurić. Imao je sestru Maru i brata Matu. Početno obrazovanje je stekao kod mjesnog župnika fra Franje Sitnića, a dalje obrazovanje nastavlja u Franjevačkom samostanu u Fojnici. Filozofiju je studirao u Zagrebu (1835-37), a teologiju u Vesprimu u Mađarskoj (1837-40) i Dubrovniku. Svećenikom je zaređen 1842. godine. Nakon povratka u Bosnu obavljao je dužnost dušobrižnika i učitelja u Fojnici, Kraljevoj Sutjesci, Ivanjskoj i Mrkonjić Gradu. Pri kraju studija, Jukić se zajedno sa svojim kolegama Jakovom Baltićem, Blažom Josićem i Bartolom Kovačevićem vratio u Bosnu sa namjerom, da pripremi i podigne ustanak protiv Osmanlija. Njihove namjere nisu uspjele.
Bio je narodni prosvjetitelj, književnik i član franjevačke provincija Bosna Srebrena. Pokrenuo je i uređivao prvi bosanskohercegovački časopis Bosanski prijatelj. U njemu se govorilo o historiji Bosne i Hercegovine, njenom geografskom položaju, kulturi itd.
Jukić spada među najznačajnije organizatore školstva u Bosni i Hercegovini. U Fojnici je 1847. godine zajedno s lokalnim franjevcima otvorio pučku školu, a potom u Travniku 1848. i u Mrkonjić Gradu 1849. godine i u njima je i predavao. Pored toga, materijalno je pomagao škole i štampao priručnike za potrebe naroda, franjevaca i učenika. Tom prilikom je napisao djelo "Početak pismenstva i napomena nauka krstjanskoga" za narodne škole. Zamislio je da se škole otvore u svako veće naselje u Bosni i da se obezbijedi novčana podloga za njihovo izdržavanje.
Također pogledajte
Fra Antun Knežević
Literatura
Reference
Vanjski linkovi
Život i djelo Ivana Franje Jukića recenzija u "Fluminensii", časopisu za filološka istraživanja, br. 1-2/2000.
Matica hrvatska - Književno i kulturno djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini od 13.-20. stoljeća
Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini
Franjevci (svećenici)
Biografije, Banja Luka
Rođeni 1818.
Umrli 1857.
Bosanskohercegovački pisci
Hrvatski pisci |
1654 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Mak%20Dizdar | Mak Dizdar | Mehmedalija Mak Dizdar je bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik. Njegovo pjesništvo objedinjuje utjecaje iz bosanske kršćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno njenih kamenih nadgrobnih spomenika – stećaka.
Njegova djela Kameni spavač i Modra rijeka vjerovatno su najznačajnija bosanskohercegovačka pjesnička ostvarenja 20. vijeka. Ona su ujedno i vrhunac Dizdarovog stvaralaštva i jedan od najznačajnijih perioda u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji. Njegov portret prikazan je na novčanici od deset konvertibilnih maraka.
Biografija
Rani period
Rođen je 17. oktobra 1917. u bošnjačkoj porodici u Stocu, u vrijeme dok je Bosna i Hercegovina bila u sastavu Austro-Ugarske. Bio je sin Muharema i Nezire (rođene Babović). Bez oca je ostao u šestoj godini. Imao je sestru Refiku i starijeg brata Hamida. Osnovnu školu završio je u Stocu.
Karijera
Nakon završene osnovne škole odlazi u Sarajevo, gdje 1936. stječe gimnazijsku maturu te književnim prvijencem (Vidovopoljska noć) ulazi u javni život. Njegov stariji brat Hamid bio je pripadnik književnog naraštaja profiliranog zbirkom buntovnih stihova Knjiga drugova iz 1929. i tadašnji urednik sarajevskih novina i časopisa Gajret, za koje i Dizdar počinje pisati.
Njegovo pjesničko ime "Mak" jest pseudonim, koji je koristio za vrijeme Drugog svjetskog rata kao partizanski borac. Majka i sestra ubijene su mu 1945. u koncentracijskom logoru Jasenovac, kao rezultat osvete ustaša Dizdaru zbog njegove neuhvatljivosti i antifašističkog djelovanja.
Nakon Drugog svjetskog rata, koji je dijelom proveo u ilegali Narodnooslobodilačkog pokreta, prvo ostaje vezan uz novinarstvo. U periodu od 1948. do 1951. obavljao je ulogu glavnog urednika sarajevskog dnevnog lista Oslobođenje. Nakon perioda provedenog kao novinar, prelazi u izdavaštvo i osniva "Seljačku zadrugu", koja će nedugo potom, zahvaljujući Dizdarovoj sposobnosti, prerasti u "Narodnu prosvjetu", koja je u njegovo vrijeme bila jedna od najznačajnijih izdavačkih kuća na Balkanu. Zbog toga što je na anonimnom konkursu (za 1959/60) prva nagrada dodijeljena romanu Bihorci Ćamila Sijarića, u kojem je autor opisao stanje Bošnjaka Sandžaka u periodu između dva svjetska rata, "Narodna prosvjeta" biva optužena kao prokapitalistička i mladomuslimanska. Usljed pritisaka u javnosti i optužbi, "Narodna prosvjeta" pripojena je izdavačkoj kući "Veselin Masleša", čime prestaje njen samostalni rad. Dizdar ostaje bez posla i s obzirom na to da ne uspijeva naći novi posao, sljedeći period radi samo volonterski. Godine 1964. postaje glavni urednik časopisa Život, te obavlja i funkciju predsjednika Društva književnika Bosne i Hercegovine
Stvaralaštvo i stil
Dvije zbirke poezije i niz od više pjesama, Kameni spavač (1966–1971) i Modra rijeka (1971), spajaju naizgled nespojive elemente.
Njegova poezija koristi natpise sa srednjovjekovnih bosanskih nadgrobnih spomenika i njihove poruke o prolaznosti života. Oni izražavaju prepoznatljivu viziju života i smrti, oslanjajući se na kršćanske i islamske gnostičke senzibilitete o životu kao prijelazu između "groba i zvijezda". Cjelokupno pjesništvo Mehmedalije Maka Dizdara, pa i njegov razvojni put, obično se razmatra iz ugla zaključne, krunske zbirke Kameni spavač iz 1966. godine. "Kameni spavač nije potaknuo na razmišljanje o bosanskohercegovačkom identitetu samo književne kritičke i filozofske krugove, nego i one muzičke, posebno umjetničke. Ideju o bosanskom duhu prepoznali su i bosanskohercegovački kompozitori, koji su se od vremena objave zbirke na nju često referirali [...]."
Dizdar se također borio protiv sve jačeg utjecaja srpskog na bosanski jezik, kako je naveo u svom članku "Marginalije o jeziku i oko njega", objavljenom u Životu 1970. godine. Premda je od njegovog prvog pravog pjesničkog nastupa, sredinom 1950-ih, do pojave te zbirke riječ o srazmjerno kratkom razdoblju, proces sazrijevanja, kreativnog pročišćenja Dizdarovih preokupacija očito je trajao mnogo duže. Kritika je gotovo sve do Kamenog spavača bila u nedoumici predstavlja li nastojanje da zgušnjavanjem forme modernizira svoj izraz tek površinsku igru ili je to korjenita promjena. Pjesnička matrica u kojoj se socijalnim slikama s natruhama ekspresionističkog ideograma Dizdar javio bila je ne samo prevladana nego i socrealističkim pojednostavljenjima posve obezličena. U jednom kritičkom tekstu iz 1959. i sam je branio motive socijalne lirike koja se stavljala u "službu čovjeka", naglašavajući pritom kriterij "umjetničke istine". Kada je 1956. na pjesničkoj smotri gotovo usputno pročitao pjesmu "Gorčin", u njoj je tražio nit koja od problema vodi do utjehe i spokoja.
Pjesma se bavila kanonskom temom socijalističkog realizma – vojnikom, ali na neuobičajen način i u nepretencioznoj jednostavnosti oblika i stila. U komentaru uz njenu skoru antologizaciju pjesnik objašnjava da se osjeća pa u "spavaču ispod kamena" prepoznaje sebe, međutim, još nije siguran "Gorčin" je tek očekivanje konačnog piščevog objedinjavanja što počiva na krstjanskoj tradiciji, njenom jezičkom i misaonom sklopu kao ključnom među bosanskim kulturnim slojevima.
Tragajući za srednjovjekovnom kulturom, od koje je ostalo tek malo više od legende, Dizdar je u historijski raspon književnog izraza vratio njegove davne bosanske aktere u izvornoj zapitanosti. Videći sebe kao njenog legitimnog nasljednika, on pokazuje kako ta kultura sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom nije izgubila kontinuitet po dolasku Osmanlija, kada su s historijske pozornice sišli bosanski kraljevi i velmože.
Drugi sloj pjesnikovog samoispitivačkog poniranja u bosansku tradiciju počiva na kulturnoj matrici oblikovanoj u doba osmanlijske uprave. U zbirci Koljena za Madonu iz 1963, koja razrađuje senzualni nacrt poeme Plivačica iz 1954, izbija poetski izraz panerotizma, karakteristično orijentalan, ali srodan, zapravo lociran u (alhamijado) kompleksu. (Riječ je o književnosti pisanoj arebicom i bosanskim jezikom, koja postoji u Bosni od 16. vijeka, a obuhvatala je raznolike žanrove: nabožni, didaktični, satirični, pa do petrarkističkih sazvučja "Hrvatske pjesme" nepoznatog Mehmeda iz 1588.) Stihovi Ahmeda Vahdetija, koji je u 16. vijeku živio u Visokom i pjevao o "duši zaljubljenog" kao kaplji "apsolutne ljepote", mogli bi se smatrati motom Dizdarove ljubavne poezije.
Od očitog studijskog zanimanja bosanskom tradicijom (u člancima i dnevničkim zapisima sastavio je zbirke Stari bosanski epitafi 1961. i Stari bosanski tekstovi 1969) mnogo je važniji pjesnikov neposredni osjećaj zavičaja: njegova poezija moderna je po izvornosti i dubini jezičkog, historijskog pamćenja. Koliko god je i sam naglašavao "čisti jezik" kao tačku opstanka nepokorive materije, koju iz tradicije crpi i u nju smješta i svoj pjesnički subjekt, za razumijevanje njenog historijskog ritma morao je napraviti sličnu sintaksu. Dok je u zbirci Okrutnosti kruga iz 1960. ispitivao efekte gnomskog kazivanja i učinke paradoksa, izraz Kamenog spavača umirio je lirskom digresijom. Zbirka je podijeljena u četiri ciklusa ("Slovo o čovjeku", "Slovo o nebu", "Slovo o zemlji", "Slovo o slovu"), što se i kompozicijski uklapa s uporišnom kategorijom riječi u krstjanskoj tradiciji, odnosno njenom zaokupljenošću Ivanovim Otkrivenjem. Dizdareva Bosna određena je stećcima, ali i svojom stigmom. Na pitanje o njenoj biti pjesnički subjekt odgovara: prkosna je od sna ("Zapis o zemlji"). Bosni je, kaže pjesnik u komentaru,
Obrađujući mudrosti i predodžbe o čovjeku, i sam je pjesnik, poput svojih starih povjerenika iz epitafa, između nade i sumnje. U epiloškoj "Poruci" on stoga čeka onog što, kako kaže, "mora doći", ispovijedajući da se na njegove pohode "davno navikao" i spominjući mu "noćnu rijeku". Jedinstvenu potku njegovog pjesništva, motiv rijeke - pjesma "Modra rijeka" u izuzetnom prijemu gotovo se stopila s anonimnom tradicijom – povezuje s konkretnim: prolaznost jest neupitna, ali postaje objašnjiva kad je prepoznata.
Pjesnik je velika i time jednostavna pitanja zaodjenuo u ljepotu arhaičnog jezika, izvornog po sadržaju i autorskom obliku, pridajući mu snagu tajanstvenog, unutrašnjeg otkrića i oslobođenja. U doba kad je to pjesništvo s novim naraštajem obnovilo zanimanje za baštinu pjesnik je otkrio neočekivan i produktivan trag.
Uticaj antičke Grčke na njegovu poeziju
Stih Maka Dizdara blisko odjekuje s književnim tradicijama i filozofskim pogledima na svijet starih Grka. Mnoge njegove pjesme potcrtavaju bliski odnos s Homerovom Odisejom. Pjesme Maka Dizdara, poput "Kalipso", "Penelopa", "Polifem" i "Kirka", uzimaju i intimu iz Odiseje, a ne samo sličnosti u njihovim naslovima.
Projekcijom, zapravo ugledanjem na dvojbe iz Homerovih stihova, i Dizdareva poezija zadobija određenu antičnost. Kad se čini da se odnos prema drevnom pjesniku više ne može promijeniti, Dizdar čini upravo to. To znači da razlika između Homerovih drevnih stihova i Dizdareve savremene poezije nije suštinska, nego suštinska postaje sličnost između Homera i Dizdara. Dizdar odražava s Grcima viziju onoga što je život.
Američki filozof, klasicist i akademik Allan Bloom objašnjava da nisu historijske i empirijske tradicije Grka, nego metafizičke i moralne baštine Grka kojima je Dizdar nasljednik.
Njegova poezija sažima kulturnu historiju, društveni karakter i moralno tkivo Bosne i Hercegovine. Da bi se Dizdar smjestio unutar svjetske književnosti te shvatio kao njen dio, nužno je shvatiti i njegov bliski odnos sa Grcima. Dizdareva transpozicija duha antičke Grčke može se mjeriti sa bilo kojim modernim pjesnikom i upravo na tom uspjehu se temelji prepoznavanje značaja njegove poezije u kanonu svjetske književnosti.
Naslijeđe
Izvan Bosne i Hercegovine Dizdar je relativno nepoznat, ali je svrstan u antologiju savremene jugoslavenske poezije. U Bosni i Hercegovini Dizdar je najpoznatiji po zbirci Kameni spavač. Godine 1967. Muhamed Filipović tvrdio je da je ovim djelom Dizdar postao jedan od najznačajnijih pjesnika u Bosni i Hercegovini i uspostavio stvaralački pravac izrazito bosanskohercegovačke književnosti. Kroz svoj stih Dizdar obuhvata duhovni značaj misterioznih bosanskih stećaka - kamenih nadgrobnih spomenika iz 13. i 14. vijeka, mnogih elokventno graviranih, razasutih po krajoliku. Nekoliko najznačajnijih prikupljeno je i čuvaju se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. S uvezanim stihom Dizdar pantomimom oživljava uzvišeni karakter materijalne kulture Bosne i zagonetno naslijeđe iz ovog zagonetnog perioda srednjovjekovne historije Bosne i Hercegovine, kako su to objasnili Rusmir Mahmutćehajić i Amila Buturović. Druga zbirka poezije, Modra rijeka, objavljena je godinu dana nakon pjesnikove smrti i potvrđuje mjesto Maka Dizdara kao najboljeg modernog pjesnika Bosne i Hercegovine, kao što je opisao Vladimir Premec.
Prema riječima pisca Meše Selimovića,
U znak vrednovanja Maka Dizdara, u julu 2012. godine Gradsko vijeće Grada Sarajeva donijelo je odluku o utvrđivanju nagrade "Slovo Makovo – Mak Dizdar."
Bibliografija
Vidovopoljska noć, pjesme, 1936.
Plivačica, poema, 1954.
Povratak, poema; 1958.
Okrutnosti kruga, pjesme, 1960.
Panorama savremene bosanskohercegovacke proze, 1961.
Koljena za Madonu, pjesme, 1963.
Minijature, pjesme, 1965.
Ostrva, pjesme, 1966.
Kameni spavač, 1966.
Poezija, 1968.
Modra rijeka, 1971.
Stari bosanski tekstovi, 1969.
Pjesme, 1972.
Izabrana djela – knjiga I–III, 1981.
Nagrade
1964 – Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva
1966 – Zmajeva nagrada
Zanimljivosti
Fondacija "Mak Dizdar" bavi se različitim aktivnostima. U Stocu, rodnom mjestu ovog istaknutog bosanskohercegovačkog pjesnika, otvorena je galerija "Makova hiža", u kojoj izlažu domaći i inozemni, afirmirani i mladi umjetnici. Član ove fondacije jest i pjesnikov unuk Gorčin Dizdar.
Reference
Vanjski linkovi
Kulturna manifestacija Slovo Gorčina
Fondacija Mak Dizdar
Duh Bosne
The Greek Spirit in the Poetry of Mak Dizdar
"Mak", dokumentarni film autora Amarilda Gutića u produkciji Centra za razvoj medija i analize; emitiran na Al Jazeeri Balkans 17. 10. 2017 (YouTube)
"Mak Dizdar – partizanski ilegalac, boem, genij", Jasmin Agić, Al Jazeera Balkans, 10. 11. 2018.
Rođeni 1917.
Umrli 1971.
Biografije, Stolac
Bosanskohercegovački pisci
Hrvatski pisci
Jugoslavenski pisci
Dobitnici Nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine
Dobitnici Zmajeve nagrade
Dobitnici Šestoaprilske nagrade |
1656 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Raif%20Dizdarevi%C4%87 | Raif Dizdarević | Raif Dizdarević (rođen 9. decembra 1926) je bosanskohercegovački političar. Bio je učesnik NOB-a od 1943. godine. Bivši je član SKJ od 1943, a od 1945. do 1951. je bio u službi državne bezbjednosti. 1951. godine stupa u diplomatsku službu SFRJ i obavlja različite uloge u ambasadama SFRJ u Bugarskoj, SSSR-u i Čehoslovačkoj. Obavlja dužnost predsjednika Predsjedništva SR BiH od 1978. do 1982, te predsjednik Savezne skupštine (1982–1983). Od 15. maja 1984. do 30. decembra 1987 je bio Savezni sekretar za inostrane poslove a član Predsjedništva SFRJ od 30. decembra 1987. do 15. maja 1989. Nakon ostavke Hamdije Pozderca iz predsjedništva SFRJ, Dizdarević obavlja dužnost predsjednika Predsjedništva SFRJ od 15. maja 1988. do 15. maja 1989.
Objavio je memoarsku knjigu "Od smrti Tita do smrti Jugoslavije" () i knjigu uspomena na događaje i ličnosti "Vrijeme koje se pamti" ().
Hronologija
1972. postaje pomoćnik saveznog sekretara za inostrane poslove.
1978–1982. Predsjednik Predsjedništva SR BiH
1982–1983. Predsjednik Skupštine SFRJ
1984–1987. Savezni Sekretar za inostrane poslove
1987–1989. Član Predsjedništva SFRJ
1988–1989. Predsjednik Predsjedništva SFRJ
Također pogledajte
Spisak predsjednika Bosne i Hercegovine
Spisak predsjednika SFRJ
Reference
Vanjski linkovi
Rođeni 1926.
Živi ljudi
Biografije, Fojnica
Jugoslavenski državnici
Bosanskohercegovački političari |
1669 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Alija%20Izetbegovi%C4%87 | Alija Izetbegović | Alija Izetbegović (8. august 1925 – 19. oktobar 2003) bio je bosanskohercegovački i bošnjački političar, pravnik i prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine.
Nakon prvih višepartijskih Općih izbora u Bosni i Hercegovini 1990. godine, izabran je za predsjednika SR Bosne i Hercegovine kao predstavnik Stranke demokratske akcije iz redova bošnjačkog (tada Muslimanskog) naroda, do 1992. godine. Najviše glasova na izborima osvojio je Fikret Abdić, ali je konsenzusom za predsjednika odabran Alija Izetbegović Od 1992. do 2000. godine kao i predsjednik sedmočlanog Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Kao predsjednik Republike Bosne i Hercegovine proglasio je, nakon referenduma o nezavisnosti 1992. godine, nezavisnost i otcjepljenje od Jugoslavije.
Govorio je njemački, francuski i engleski jezik. Autor je većeg broja izdavačkih radova i studija, te knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između Istoka i Zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja.
Mladost i obrazovanje
Izetbegović je rođen 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu. Bio je treće od petero djece—dva sina i tri kćerke—oca Mustafe i majke Hibe Izetbegović. Njegova porodica je bila ugledna, ali osiromašena, a potekla je od nekadašnjeg aristokrate Izet-bega Jahića iz Beograda koji se preselio u Bosanski ejalet 1861. godine, nakon povlačenja osmanlijskih trupa iz Kneževine Srbije. Porodica Jahić je živjela u Beogradu stotinama godina. Dok je služio vojsku u Üsküdaru, Izetbegovićev djed Alija oženio je Turkinju imena Sıdıka Hanım. Par se eventualno preselio u Bosanski Šamac i dobio petero djece. Izetbegovićev djed je kasnije postao gradonačelnik, kada je spasio 40 Srba od strijeljanja od strane vlasti Austro-Ugarske nakon što je Gavrilo Princip izvršio atentat na prijestolonasljednika u junu 1914. godine.
Izetbegovićev otac, računovođa, borio se u Austrougarskoj vojsci na Italijanskom frontu tokom Prvog svjetskog rata gdje je dobio ozbiljne povrede koje su ga ostavilo u polu-paraliziranom stanju najmanje deceniju. Proglasio je bankrot 1927. godine. Narednu godinu, porodica se preselila u Sarajevo, gdje je Izetbegović prošao kroz sekularno obrazovanje.
Tokom Drugog svjetskog rata, Izetbegović se pridružio islamskoj organizaciji "Mladi muslimani". Kada su Mladi muslimani postali rastrgani između podrške većinski muslimanskoj Waffen-SS Handžar diviziji sa jedne strane i komunističkim jugoslavenskim partizanima sa druge, postoje tvrdnje da je Izetbegović pristupio SS Handžaru, uprkos nedostatku dokaza. Izetbegovićeva porodica negira tvrdnje te navodi da je on bio u komunističkim partizanima. Izetbegovića su uhapsili Četnici sredinom 1944. godine, ali ga je otpustio četnički vojvoda Dragutin Keserović zbog zahvalnosti na ulozi njegovog djeda koji je osigurao puštanje četrdeset srpskih zarobljenika 1914. godine. Nakon završetka Drugog svjetskog rata uhapsili su ga jugoslavenski komunisti i osudili na tri godine zatvora 1946. godine zbog kolaboracije s nacistima. Prije zatvaranja, on je završio pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Ostaje uključen u politiku nakon služenja kazne.
Aktivizam
Izetbegović je 1970. godine, objavio manifest naziva Islamska deklaracija, izražavajući poglede na veze između islama, države i društva. Manifest je zabranila tadašnja vlada. U Deklaraciji, on je pokušao izmiriti zapadnjački napredak sa islamskom tradicijom. Rad je uputio poziv za "islamskom obnovom", bez naročitog spominjanja Jugoslavije. Ipak, on i njegovi podržavaoci su optuženi od komunističke vlasti za oživljavanje organizacije "Mladih muslimana" i za zavjeru uspostave "islamski čiste" Bosne i Hercegovine.
Deklaracija je označila Pakistan kao državu model koji bi trebali oponašati muslimanski revolucionari širom svijeta. Jedan od odlomaka koji su posebno izabrali njegovi protivnici tokom suđenja bio je, "Nema mira ni koegzistencije između “islamske vjere” i neislamskih društvenih i političkih institucija... a država treba da bude izraz i da podržava moralne koncepte religije." Deklaracija je ostala izvor kontroverzi. Srbi, koji su se protivili Izetbegoviću, često citiraju deklaraciju kao indikaciju namjere za kreiranjem islamske republike iranskog stila u Bosni.
On je sam kasnije insistirao više puta da su tvrdnje oko kreiranja islamske države hipotetičke i da nisu primjenjive na situaciju u Bosni. Uprkos tome, bosansko nemuslimansko stanovništvo uznemirilo je nekoliko njegovih izjava u njegovim spisima. Izetbegovićevi protivnici tokom devedesetih često su citirali dijelove deklaracije, smatrajući da je to otvorena izjava islamskog fundamentalizma. Ovo mišljenje je dijelilo i nekoliko zapadnih autora. Izetbegović je energično negirao ove optužbe.
Zatvor
Izetbegović je prvi put uhapšen 1946. godine u 21. godini života. Osuđen je na zatvor u različitim slučajevima na ukupno 8 godina zbog članstva u organizaciji koja se bori za ljudska prava i vjerska prava.
U aprilu 1983, Izetbegoviću i dvanaest ostalih bošnjačkih aktivista (među kojima su bili i Melika Salihbegović, Edhem Bičakčić, Omer Behmen, Mustafa Spahić i Hasan Čengić) suđeno je pred sarajevskim sudom zbog raznih optužbi zvanih "krivična djela kao uglavnom neprijateljska aktivnost inspirisana bosanskim nacionalizmom, udruživanje u svrhu neprijateljske aktivnosti i neprijateljske propagande". Izetbegović je dalje optužen za organizaciju posjete muslimanskom kongresu u Iranu. Svi kojima je suđeno su na kraju osuđeni, a Izetbegović je osuđen na četrnaest godina zatvora.
Zapadne organizacije za ljudska prava oštro su kritizirale presudu, među kojima i Amnesty International i Helsinki Watch, koje su tvrdile da je slučaj zasnovan na "komunističkoj propagandi", a optuženi nisu optuženi ni za korištenje ni za zagovaranje nasilja. Sljedećeg maja, Vrhovni sud Bosne i Hercegovine priznao je to saopćenjem da "neke radnje optuženog nisu imale karakteristike krivičnih djela" i smanjio Izetbegovićevu kaznu na dvanaest godina. 1988. godine, kada je komunistička vladavina padala, on je pomilovan i pušten nakon skoro pet godina zatvora. Njegovo zdravlje pretrpjelo je ozbiljnu štetu.
Politička karijera
Osnivanje Stranke demokratske akcije
1990. godine Izetbegović, sa Fikretom Abdićem, Adilom Zulfikarpašićom i još nekolicinom političara osniva Stranku demokratske akcije (SDA). Zbog tadašnjeg prijedloga zakona o zabrani političkih partija sa nacionalnim predznakom, SDA nema nacionalno definisani naziv, za razliku od druge dvije novoosnovane partije u SR Bosni i Hercegovini Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) i Srpske demokratske stranke (SDS). Na izborima 1990. godine za Skupštinu SR BiH izborima za člana sedmočlanog Predsjedništva SR BiH, Stranka demokratske akcije osvaja 35,85 % i time najveći broj glasova. Prvo mjesto na predsjedničkim izborima osvaja Fikret Abdić, ali nakon internih diskusija u partiji, Abdić ustupa mjesto Üredsjednika Predsjedništva SR BiH Izetbegoviću. Nakon otcjepljenja i proglašavanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije 1991. godine, Izetbegović vidi mjesto Bosne i Hercegovine u ostatku Jugoslavije, u jednoj tzv. zdravoj federaciji, koja bi političkom reorganizacijom, naslijedila bivšu državu. Sve do odluka nekoliko vlada evropskih država Evropske Unije 15. januara 1992. godine, o političkom priznanju Slovenije i Hrvatske, Izetbegović pokušava izbjeći kritiku srpske politike prema Bosni i Hercegovini.
Rat u Bosni i Hercegovini
Politički nespretno ignorisanje sukoba i razaranja sela Ravna kod Trebinja, izjavom "...da to nije naš rat...", Predsjedništvo RBiH pokušava izbjeći otvorene sukobe sa JNA i srpskim političarima iz tadašnjeg Predsjedništva Jugoslavije. Ratom u Sloveniji i Hrvatskoj, te jačanjem vojnih aktivnosti Jugoslavenske narodne armije (JNA) i na teritoriju Bosne i Hercegovine, dolazi do odluke o referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine. Na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine oko 90% stanovništva u općinama gdje je na izborima pobijedila stranka SDA ili HDZ BiH, glasa za samostalnost, dok se u općinama gdje je nakon izbora 1990. godine pobijedila Srpska demokratska stranka ili Srpski pokret obnove (SPO), referendum bojkotuju.
Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavisnosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine.
Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju tzv. Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992. godine, srpski ekstremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente, blokade gradova i premještanja naoružanja.
Kao odgovor, Izetbegović formira Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine (TO BiH) i nastavlja sa pregovorima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu 1992. godine, na aerodromu Sarajevo jedinice JNA ga zarobljavaju i traže da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala Milutina Kukanjca sa vojskom. Do sporazuma dolazi, nakon čega je konvoju dopušten prolaz do Sarajeva, kada dolazi do Incident u Dobrovoljačkoj ulici. Srbijanski predsjednik Slobodan Milošević isposlovao je kod UN-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon čega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim formacijama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant. Čitav period rata, Izetbegović provodi u Sarajevu.
Tokom rata, Izetbegović biva prisiljen predati Srebrenicu i Žepu pod kontrolu UN-a kao "zaštićene zone", gdje se UN obavezao da će ih, ako zatreba, i vojno štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata odupirale srpskim napadima, kapitulirale su pred sam kraj rata, kada su razoružane jedinice ARBiH ostavljene na odluku trupa UNPROFOR-a.
Ishodi nakon kapitulacije "zaštićenih zona" UN-a je bio preko 8.000 ubijenih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod ove izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama UN-a da istu stvar urade i sa Goraždom, gdje su najzad jedinice ARBiH uspjele odbraniti ovaj grad.
Tokom rata, Sarajevo postaje glavni grad sa najdužom vojnom opsadom u modernoj evropskoj historiji. Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtonskog mirovnog sporazuma. U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem.
U memoarima Richarda Holbrooka (To End A War) i Davida Owena (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uređenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Daytonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić, koji je učesnik u formiranju granica današnje Federacije.
Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom Miloševićem u Daytonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih državnika da po cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." te dodaje: "U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje put ka reformama. Prema najnovijim procjenama, u ratu je prema objavljenim podacima Istraživačkog dokumentacionog centra Sarajevo (ICD), u Bosni i Hercegovini je od 1992. do 1995. poginulo 93.837 ljudi, što je 2,2 posto predratnog stanovništva. Prema rezultatima javno predstavljenima u 16. 12. 2005. u Banjoj Luci, poginula su 30.154 bošnjačka civila, te 30.173 bošnjačka vojnika, 1.973 srpska civila i 21.399 vojnika, te 2.076 hrvatskih civila i 2.619 vojnika.
Poslijeratni period
Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana, a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja" (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za demokratiju iz Washingtona (SAD); titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulskog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani i brojne druge.
Na Trećem kongresu SDA 13. oktobra 2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugrađen pacemaker.
Smrt i ostavština
Izetbegović je umro 19. okrobra 2003. od srčanog udara tokom oporavka na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu od povreda zbog pada kod kuće. U toku je bila straga Izetbegovića u Haškom tribunalu , ali je prekinuta njegovom smrću. Njegova dženaza, održana tri dana nakon njegove smrti, na 22. oktobar, sabrala je veliki broj bosanskohercegovačkih dužnosnika, uglednih osoba iz 44 strane zemlje, 105 članova Velike narodne skupštine Turske i između 100.000 i 150.000 ljudi, dok je njegova porodica primila preko 4.000 telegrama. Preko 400 novinara prisustvovao je dženazi tokom programa uživo na TV-u sa 37 kamera.
Nakon Izetbegovićeve smrti postojala je inicijativa za preimenovanje dijela glavne ulice u Sarajevu, Ulice Maršala Tita i Sarajevskog aerodroma u njegovu čast. Nakon uslijeđenih prigovora od političara iz Republike Srpske, međunarodne zajednice i UN-ovog izaslanika Paddyja Ashdowna, obje su inicijative propale.
Iza njega ostali su sin Bakir, koji je također ušao u politiku, kao i dvije unuke (J. Izetbegović i Mirzela. E. Izetbegović).
Na 11. august 2006, Izetbegovićev mezar na mezarju Kovači u Sarajevu je pretrpio ozbiljnu štetu od bačene bombe. Identitet bombaša ili više njih nikad nije otkriven.
Nagrade i priznanja
1993. Nagrada "Kralj Fejsal" za služenje islamu,
1995. Odlikovanje Republike Hrvatske "Velered kraljice Jelene",
1995. Ličnost godine u anketi španskog lista "El Mundo",
1996. Plaketa Hrvatske akademije nauka i umjetnosti,
1996. Diploma počasnog doktora nauka Univerziteta u Tuzli,
1996. Nagrada "Mislilac godine" Fondacije "Ali Osman Hafiz" iz Medine,
1997. Državni orden Republike Turske,
1997. Međunarodno priznanje za demokratiju Centra za demokratiju SAD,
1997. Titula počasnog doktora pravnih nauka Marmara univerziteta u Istanbulu,
1997. Počasni doktorat Univerziteta u Rijadu,
1998. "Orden nezavisnosti", odlikovanje države Katar,
1998. Priznanje Foruma Crans Montana za razvoj demokratije,
2000. Ličnost stoljeća u Bosni i Hercegovini, izbor lista "Dnevni avaz",
2001. Islamska ličnost godine, nagrada Ujedinjenih Arapskih Emirata.
2017. Nagrada mira Kadesh
Odlikovanja i dekoracije
Međunarodna odlikovanja
U popularnoj kulturi
Muzika
"Da te nije Alija" (Dino Merlin, 1993)
Serije
Alija (TV-serija) (turska TV serija, 2018)
Bibliografija
Islamska deklaracija , 1970. godine
Islam između Istoka i Zapada, 1980. godine
Govori i pisma , SDA, 1994.
Rat i mir u Bosni i Hercegovini, biblioteka Posebna izdanja, vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca, 1998. godine
Moj bijeg u slobodu: Bilješke iz zatvora 1983-1988, Biblioteka Refleksi, Svjetlost, 1999. godine
Sjećanja, autobiografski zapis, 2000. godine
Također pogledajte
Spisak mjesta imenovanih po Aliji Izetbegoviću
Reference
Vanjski linkovi
Islamska deklaracija
Islamska deklaracija, originalna verzija
Alija Izetbegović
Rođeni 1925.
Umrli 2003.
Biografije, Šamac
Bosanskohercegovački državnici
Bosanskohercegovački političari
Stranka demokratske akcije
Bošnjački nacionalizam |
1671 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Gabrijel%20Jurki%C4%87 | Gabrijel Jurkić | Gabrijel Jurkić (24. mart 1886. Livno - 25. maj 1974. Livno), bio je bosanskohercegovački likovni umjetnik i jedan od najznačajnijih impresionista u Bosni i Hercegovini.
U rodnom gradu završio je osnovnu i trgovačku školu. U Sarajevu je od 1902 – 1905 pohađao građevinski odjel Srednje tehničke škole koju napušta s nakanom da se posveti slikarstvu.
Biografija i umjetnička karijera
Učio je slikarstvo u privatnoj školi Čikoša i Crnčića (1906-07), a 1907. uz potporu kulturnog udruženja Napredak pohađao je Privremenu višu školu za umjetnosti i umjetni obrt (1907-08) u Zagrebu. Naredne godine upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Beču kod Aloisa Deluga (1908-09). U specijalnoj školi K. Pochwalskoga, od 1909. – 1911. na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču posvetio se "studiju umjetnosti bosanske historije". Njegova slika "Bukova šuma" bila je izložena na proljetnoj izložbi bečke secesije 1911. Te godine nastanio se u Sarajevu gdje je završio Akademiju likovnih umjetnosti ostvarujući niz velikih i uspješnih izložbi. Uz njegovu veliku izložbu u Sarajevu 1911., koja je nešto kasnije bila prenesena i u Zagreb, veže se i svojevrstan rekord domaće likovne kritike - 50 napisa objavljenih u sarajevskoj i zagrebačkoj štampi. Tom izložbom mladi umjetnik stekao je ugled priznatog slikara i dobio dvije narudžbe: "Grad Jajce" za novu Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu i "Prvo otvorenje Bosanskohercegovačkog sabora" za glavnu dvoranu nove Saborske palate u Sarajevu.
Godine 1922. u Salonu Ulrich izložio je svoj prvi ciklus slika pod nazivom "Zima" s namjerom da pokaže "koje je bogatstvo boja i koliko je varijacija u naoko jednostavnoj bjelini zimskoj." Drugi svoj opsežan ciklus pod nazivom "Večeri" na kojem je dugo radio, predstavio je u Ulrichovu salonu 1934. godine. Poslije te izložbe koju kritika tada nije najbolje ocijenila, Jurkić se polahko povlačio iz javnosti i živio samozatajno radeći na svojoj omiljenoj temi "bosanskog pejzaža tokom četiri godišnja doba". U svom dugogodišnjem umjetničkom radu, izlagao je na nekoliko samostalnih i skupnih izložbi, pisao o umjetnosti, pomalo se bavio restauracijom i radio na ilustracijama za knjige i časopise uglavnom religioznog sadržaja.
Godine 1956. preselio se sa suprugom Štefom u Livno, gdje je proveo posljednjih 20-ak godina života stvarajući u okrilju Franjevačkog samostana Gorica. Zbog slabog vida prestao je slikati oko 1966. godine.
Stil
Gabrijel Jurkić je dugo vremena važio kao miljenik likovne kritike svog vremena, posebno između dva svjetska rata. Njegov impresionistički izraz je svjedočio o ljepoti livanjskih krajeva, koji su na njegovim slikama uvijek imali nešto svečarsko, posebno i božansko. Najčešće teme Jurkićevih radova bili su motivi iz livanjskog kraja, kao i portreti žena iz najužeg kruga njegove porodice: njegove majke i supruge Štefice.
Istaknuti je majstor pejzaža. Vrlo rano došao je do svojevrsne pointilističke manire, tehnike pomoću koje je naslikao jedno od svojih najpoznatijih djela Vila naroda moga.
Baština
Godine 1970. nagrađen je Zlatnom plaketom Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine kao jedan od doajena bosanskohercegovačkog slikarstva. Njegova slika "Visoravan u cvatu" iz 1914., uvrštena je u stalni postav Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine (Umjetnost Bosne i Hercegovine od kraja XIX. vijeka do 1941.) a 1973. prikazana je na izložbi "Počeci jugoslavenskog modernog slikarstva 1900-1920 " u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu.
Djela
Njegova najznačajnija djela su "Visoravan u cvatu" i "Vila naroda moga". Na slici Visoravan u cvatu prikazuje svu ljepotu Kupreške visoravni tokom ljetnih mjeseci. Ova djela umjetnosti se danas čuvaju kao nacionalno blago u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Potret Petra Tiješića
Visoravan u cvatu
Vila naroda moga
Portret fra Julijana Jelenića
Čempresi
Moja majka, akvarel, 1913.
Zimski krajolik, ulje na kartonu, 1940.
Reference
Vanjski linkovi
"Stari most", Mostar, 1930
Galerija KRUGA 99
UGBiH - Gabrijel Jurkić
Napredak - Gabrijel Jurkić
Jurkić,Gabrijel
Bosanskohercegovački umjetnici
Jurkić, Gabrijel
Jurkić, Gabrijel
Rođeni 1886. |
1673 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Andrija%20Ka%C4%8Di%C4%87%20Mio%C5%A1i%C4%87 | Andrija Kačić Miošić | Andrija Kačić Miošić (1704 – 12. decembar 1760) bio je hrvatski narodni pjesnik i fratar, životom vezan uz samostan u Zaostrogu.
Kao i mnogi drugi, napisao je filozofski traktat na latinskom jeziku, izdao i zbirku biblijskih i historijskih crtica Korabljica (1760), aludirajući već i naslovom na biblijsku priču o Noinoj arki, u kojoj prenosi dijelove iz drugih autora, pa i Vitezovića.
Trajno mjesto u hrvatskoj književnosti zauzeo je knjigom stihova i proze Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756), najpopularnijom hrvatskom narodnom knjigom: vrlo brzo je došla u sve krajeve Hrvatske i ostala popularna više od jednog vijeka, te odigrala ključnu ulogu u pobjedi novoštokavskog narječja kao općehrvatskog nacionalnog izraza.
Mnogi čitaoci su je smatrali narodnom pjesmaricom. Stihom narodne pjesme, desetercem, s osloncem na Orbinija i Vitezovića, u njoj se priča i pjeva o historiji naroda "slovinskoga" od najstarijih vremena do njegovih dana, a slovinstvo mu je od Jadrana do Sjevernog mora, kao i Gunduliću. U knjizi se spominju poznati junaci slavnih hrvatskih porodica iz vremena borbe protiv Osmanlija, a u svojim prezimenjacima čitaoci su "otkrivali" svoje pretke, pa se u svom ponosu i poistovjećivali s njima.
Reference
Rođeni 1704.
Umrli 1760.
Hrvatski pisci
Biografije, Gradac |
1675 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Hasan%20Kiki%C4%87 | Hasan Kikić | Hasan Kikić (20. august 1905. Gradačac - 6. maj 1942. Čemernica), bosanskohercegovački književnik koji je pisao i poeziju i prozu.
Zajedno sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem osnovao je časopis Putokaz, u osvit kulturalnog i političkog uzdizanja Bošnjaka. Časopis je izlazio u periodu od 1937. do 1939. godine.
Poginuo je kao partizan 6. maja 1942. u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, na planini Čemernici.
Biografija
Rođen u osiromašenoj begovskoj porodici, kao jedan od sedam sinova roditelja Hase i Munire (rođene Đulbegović).
Po završetku osnovne škole u Gradačcu, Kikić odlazi u Derventu, gdje nastavlja školovanje. U Derventi završava Višu dječačku školu i, zahvaljujući ujakovoj potpori, upisuje se u Učiteljsku školu. Iz Dervente, ne završivši školu, odlazi u Zagreb, gdje završava Učiteljsku školu - maturirao je 19. juna 1926. godine. Prve literarne radove objavljuje iste godine u zagrebačkom časopisu Vijenac. Medu prvima, Kikića je zapazio književni kritičar Jovan Kršić.
Nakon završene škole zaposlio se kao učitelj. Najprije je učiteljevao u Hajdarevićima kod Zavidovića, a potom u Rogatici i Ustiprači. Oženio se kolegicom Ankom Jovanović, a zbog nerazumijevanja ženine, ali i vlastite familije odlazi u Hrvatsku. Najprije kao učitelj radi u Gornjem Sjeničaku kraj Vrginmosta, a potom u Pisarevini. 1937. godine zajedno sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem u Zagrebu pokrenuo je bošnjački časopis Putokaz. U vrijeme učiteljevanja privatno je položio gimnaziju, a zatim vanredno upisao Pravni fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 31. oktobara 1938. godine.
Sa početkom Drugog svjetskog rata odlazi u partizane u februaru 1942. i kao komesar I krajiškog proleterskog bataljona bataljona gine tri mjeseca kasnije - 6. maja 1942. u četničkoj zasjedi kod sela Rapta na planini Čemernici.
Po njemu je nazvana Nagrada za prosvjetne radnike u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini.
Bibliografija
Provincija u pozadini, Epoha. Zagreb, 1935;
Ho-ruk, roman, Slob, Zagreb 1936.
Šta se događa u Španiji, Koprivnica, 1937. Objavljeno pod imenom Alija Korjenić.
Bukve, roman, Hrvatska naklada. Zagreb, 1938;
Lole i hrsuzi, Svjetlost. Sarajevo, 1947;
Zgode o nasušnom hljebu, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1949.
Djela, Knjiga I-III, Svjetlost, Sarajevo, 1952-53.
Carska goveda, Prosveta. Beograd, 1952;
Dedija, Pripovijetke. Seljacka knjiga. Sarajevo, 1953.
Proza, Prosveta; Svjetlost; Mladost. Beograd: Sarajevo: Zagreb, 1967 (Srpskohrvatski pisci XX veka).
Izabrana djela Knjiga I-III, Priredili Rizo Ramić i Miroslav Vaupotić. Svjetlost Sarajevo, 1969.
Pripovijetke - Provincija u pozadini - Bukve - Lole i hrsuzi, Matica hrvatska; Zora. Zagreb, 1969.
Sabrana djela, Knjiga I-V Univerzal Tuzla, 1987.
Reference
Vanjski linkovi
Kitabhana
"Hasan Kikić – revolucionar koga su zaklali četnici", Jasmin Agić, Al Jazeera Balkans, 8. 6. 2018.
Rođeni 1905.
Umrli 1942.
Biografije, Gradačac
Bosanskohercegovački pisci
Jugoslavenski pisci
Bošnjaci |
1677 | https://bs.wikipedia.org/wiki/E%C5%A1ref%20Kova%C4%8Devi%C4%87 | Ešref Kovačević | Ešref Kovačević (1. septembar 1924 - 2. mart 1996.), Kovačevcima blizu Glamoča, Bosna i Hercegovina, bio je istaknuti bošnjački historičar, prevodilac i kaligraf.
Biografija
Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese, 1944. godine, upisuje Višu islamsku školu (VIŠT). VIŠT je zatvoren 1945. godine, pa je morao prekinuti studije. Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek Orijentalne filologije i historije naroda Jugoslavije upisuje 1952. godine, a diplomira 1958. godine. Posdiplomski studij historije, na Filozofskom fakultetu u Beogradu, upisao je 1967. godine koji je završio odbranom magistarskog rada Granice bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj republici po odredbama Karlovačkog mira, 1971. godine. Od 1946-1952. godine radio je kao imam i muallim.
Reference
Vanjski linkovi
https://docs.google.com/ www.islamska-zajednica.hr/monografija/zgb_DZAMIJA_engl.pdf
http://yufind.library.yale.edu/yufind/Author/Home?author=Kovac%CC%8Cevic%CC%81%2C%20Es%CC%8Cref.
http://www.husnihatt.com/en/aboutus
http://voiceofserbia.org/serbia/node/235
https://web.archive.org/web/20130607143233/http://www.most.ba/089/060.aspx (sa fotografijom)
http://books.google.ba/books/about/Sabit_U%C5%BEi%C4%8Danin_i_njegova_Mi_rad%C5%BEijja.html?id=EsAvHAAACAAJ&redir_esc=y
https://docs.google.com/ www.anubih.ba/speceditions/socialspeceditions/fulltext/social37/PelidijaEnes.pdf
http://www.idoconline.info/digitalarchive/public/index.cfm?fuseaction=serve&elementid=683474
Odsjek za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu
Rođeni 1924.
Umrli 1996.
Biografije, Glamoč |
1679 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Silvije%20Strahimir%20Kranj%C4%8Devi%C4%87 | Silvije Strahimir Kranjčević | Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. februar 1865 – Sarajevo, 29. oktobar 1908) bio je hrvatski pjesnik, najznačajniji pjesnik realizma u Hrvatskoj, te političar pravaške orjentacije.
Biografija
Kranjčević je rođen u Senju, gdje je pohađao školu. Zbog svoje buntovne prirode napustio je gimnaziju bez mature. Elitni zavod Germanico-Hungaricum u Rimu, gdje je trebao postati sveštenik, napustio je vrlo brzo, jer se nije osjećao spremnim za taj poziv. Taj kratki boravak u Rimu je ostavio trajni trag u njegovoj osjećajnosti i njegovom pjesništvu. U Zagrebu je završio jednogodišnji učiteljski tečaj iz slovničko-historijske grupe, i s diplomom učitelja građanske škole otišao je službovati u Bosnu i Hercegovinu, jer u Khuenovoj Hrvatskoj za njega nije bilo mjesta. Mostar, Livno, Bijeljina, Sarajevo su njegove životne stanice i gradovi u kojim nije samo ostvario samo egzistenciju nego je i pjesnički sazrio.
Stvaralaštvo
Prvu pjesmu objavio je u časopisu "Hrvatska vila" (Zavjet, 1883), mjesec-dva prije odlaska u Rim. U uredništvu, koje je tada vodio Kumičić, borbeni stihovi mladog, posve nepoznatog pjesnika dočekani su oduševljeno i proročanski: "Taj će vam biti najbolji hrvatski pjesnik!" Iz Rima je poslao još dvije pjesme šušackoj "Slobodi" (Pozdrav i Senju-gradu, 1884), a nakon povratka iz Rima u "Viencu" je objavio značajnu pjesmu Noć na Foru i u Senju, a odmah zatim, prvu zbirku Bugarkinje (1884). Tako je za samo godinu dana obilježio prostor svog pjesništva i najavio svoj pjesnički put: punih 25 godina, od Zavjeta 1883. do Hristove slike u "Savremeniku" 1908, kretao se linijom koju definiraju tri uporišne tačke: domovina, čovjek i svemir. Dosljedan ovoj trojci, Kranjčević se nije mijenjao nego rastao i sazrijevao.
Bugarkinje su bile dočekane s naglašenim priznanjima. Milivoj Šrepel je napisao o njima prvu kritiku (u "Vijencu"), s puno izričitih pohvala, predvidjevši da na putu koji pjesnika čeka "umjesto lovora raste gorki pelin, pa se zato i u njegovom stvaralaštvu često javlja britki sarkazam i hladna ironija". Sve ove oznake (sarkazam, ironija, gorki pelin) bile su izvanredno ispravne, ali, da su Bugarkinje predstavile Kranjčevića kao autentičnog "barjaktara slobode", kako je poslije malo bombastično rekao Krleža, da su one bile kompletan program i pjesnički i politički, u kojem je posvetna pjesma Šenoi jasno izražen pjesnički credo dok su pjesme Hrvatskoj, narodu i radniku tri oslonca pjesnikovog nacionalnog i političkog uvjerenja, pravaškog i svehrvatskog; da je u takvom pjesničkom konceptu pjesnika nalazi korijen Kranjčevićeve patetike i smisao njegove malo podignute retoričnosti, ali i snaga uzgona koja ga je digla do univerzalnosti i kosmičke svijesti; i da je u tome sav profetizam i gorčina ove poezije, pa i njen makabrizam, a da je upravo to, po riječima Ive Frangeša, razlikovalo pjesništvo mladog Kranjčevića od patriotsko-deklarativne i ljubavno-romantične Harambašićeve poezije, sve se to raspoznalo puno kasnije.
Do iduće njegove zbirke (Izabrane pjesme, 1898) prošlo je više od deset godina, od nje do sljedeće (Trzaji, 1902) još četiri, a onda još šest do posljednje (Pjesme, 1908). Sve one su potvrdile, da su godine provedene u Bijeljini (1888–1892) i drugi put u Livnu (1892–1893) bile njegov najplodniji period pun pjesničke zrelosti. Tada nastaju poznate pjesme Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892), Mojsije, Lucida intervalla (1893), a zatim i Mramorna Uenus (1894), Anđeo bola, Heronejski lav (1895), Misao svijeta, Zadnji Adam (1896), Resurrectio, Moj dom (1897), Sveljudski hram (1901) i druge. Ako je osamdesetih godina 19. vijeka hrvatskom književnošću dominirala proza, devedesetih godina prvenstvo pripada Kranjčevićevom pjesništvu, koje u posljednjem deceniju 19. stoljeća dostiže svoj zenit. Bilo je kritičara koji su vidjeli taj zenit u misaonosti Kranjčevićeve poezije i njenom zaletu u kosmički beskraj, pa su ga neki i nazivali, sasvim pogrešno, uostalom filozofskim pjesnikom. A on to nije bio. Svaka filozofičnost predpostavlja neki sistem, a u Kranjčevićevoj poeziji nema ni jedinstvenog misaonog sistema niti razvijenog programa: ni političkog ni nacionalnog, filozofskog ni pjesničkog. Njegove misli, gledane kao filozofija, nisu naročito nove ni duboke.
Teme i alegorije
Kao pjesnika zanimale su ga sve brige i tegobe njegovog naroda, a izražavao ih je uz pomoć biblijskih i antičkih parabola, simbola iz historije kršćanstva i jevrejskog naroda. Njihovom alegoričnošću odijevao je osnovna ljudska pitanja o svemiru, o životu, o neskladu ideala i stvarnosti, o svrsi čovjeka i prirode, o vjeri, crkvi, Bogu, smrti, ljubavi i suzi, grijehu i sreći, pravdi, slobodi i pitanjima koja bi inače bila više nego obična. O tragikomediji svijeta, za koji ni on, kao ni njegova velika pjesnička simpatija Heine, nije uvijek pravo znao, da li je bolnica ili ludnica. Svemirske vizije koje otkriva njegova poezija izrasle su iz mračne stvarnosti khuenovske Hrvatske. Sve patnje što su ih trpjeli njegova pogažena domovina i njegov poniženi narod doživljavao je starčevićanskim očajavanjem i proživljavao svojim pjesničkim senzibilitetom tako intenzivno, da je njihov domet prelazio granice zemaljske stvarnosti. Kosmička dimenzija njegovog pjesništva, nije zapravo ništa drugo nego bolni odjek i projekcija hrvatske nesreće.
Časopis "Nada"
U Sarajevu je punih osam godina (1895–1903) uređivao književni časopis "Nada", koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine. Nominalni urednik bio je vladin savjetnik Kosta Hormann, čovjek širokih pogleda, Matošev dobročinitelj, ali je stvarni urednik časopisa, Hormannovim povjerenjem, bio Kranjčević. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije književnike i postala najvažniji književni magazin moderne u području bivše Jugoslavije. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani.
Moj dom
Najpoznatija Kranjčevićeva pjesma je "Moj dom". U toj pjesmi jasno se vidi motiv. Kranjčevićeve pjesme su uglavnom posvećene Hrvatskoj i idejama pravaštva.
Vanjski linkovi
Silvije Strahimir Kranjčević: život i djelo
Kratka biografija
Kranjčevićeva poezija
Hrvatski pjesnici
Biografije, Senj
Rođeni 1865.
Umrli 1908.
Bosanskohercegovački pisci
Bosanskohercegovački pjesnici |
1681 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Skender%20Kulenovi%C4%87 | Skender Kulenović | Skender Kulenović (Bosanski Petrovac, 2. septembar 1910 – Beograd, 25. januar 1978) bio je jugoslavenski i bosanskohercegovački književnik i akademik. Pisao je pjesme i poeme, komedije, eseje, kritike, putopise, crtice, priče te romane.
Biografija
U rodnom Bosanskom Petrovcu završio je osnovnu školu, a potom, nakon naglog osiromašenja porodice (agrarna reforma), prelazi u majčino rodno mjesto Breza. U Travniku je kao vanjski učenik završio Jezuitsku gimnaziju. Već u trećem razredu gimnazije javio se sa prvim književnim radom, zbirkom soneta "Ocvale primule". Zatim je studirao pravo na Zagrebačkom univerzitetu.
Sarađivao je u brojnim listovima i časopisima, a 1937. sa Hasanom Kikićem i Safetom Krupićem pokreće u Zagrebu bošnjački časopis Putokaz. Godine 1941. stupa u prvi partizanski odred Bosanske krajine. Na prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a održanom u noći 25. i 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić Gradu, zajedno sa Ilijom Došenom izabran je za sekretara. Kulenović u ratu piše poeme, uređuje listove (Bosanski udarnik, Glas, Oslobođenje). Odmah poslije rata je direktor drame Narodnog pozorišta u Sarajevu. Uređuje Pregled, Književne novine i Novu misao. Od 1. maja 1957. pa sve do 31. maja 1970. Bio je dramaturg Narodnog pozorišta u Mostaru, a kasnije urednik u beogradskoj Prosveti i sekretar Narodne skupštine FNRJ. Nastojao je da živi isključivo od umjetnosti. Žalio se da zbog drugih poslova gubi vrijeme koje bi posvetio pisanju. Umro je 25. januara 1978. godine u Beogradu.
Priznanja
Za svoj plodan književni rad dobio je više priznanja i nagrada:
Dvadesetsedmojulska nagrada SRBiH, 1971. godine
nagrada AVNOJ-a 1972. godine
Zmajeva nagrada, 1974. godine.
Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti, Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Kulenovićev jezik
Glasoviti Kulenovićev jezik koji su kao prvorazrednu vrijednost prepoznali mnogi, među ostalim, i Radomir Konstantinović te Danilo Kiš. U eseju Apsolutni Krajišnik Skender Kulenović autor Filozofije palanke s neskrivenim divljenjem govori o "izuzetnom jezičkom čulu" Skendera Kulenovića te dodaje: "Njegovo znanje jezika jeste znanje na granici bića i ne-bića, na kojoj kao da se, pod prijetnjom uništenja, između 'stvari', egzistencije i riječi gubi razlika, tako da, na mahove, tu biti znači govoriti (…)."
Danilo Kiš pak svoj esej počinje dijagnozom: "Skender Kulenović je bio rudar jezika (…) zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika (…). Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju."
U Kulenoviću se prepoznaje teški istočnjački prigušeni senzualizam, kao i osjećanje da jedino što poput stećka može nadživjeti sve iluzije jest teška riječ maternjeg jezika.
Djela
Stojanka majka Knežopoljka, poema, 1945.,
komedije (Djelidba, Večera, A šta sad?), 1947.,
Ševa, poema, 1952.,
Soneti, 1968.,
Divanhana, pripovijetke, 1972.,
Gromovo đule, priče za djecu,1975.,
Šarenka, priče za djecu,1975.,
Ponornica, roman, 1977.
Reference
Vanjski linkovi
Skender Kulenović: Ovu poemu ispjevala je glad, glad za punim integralnim životom, koji su htjeli da nam oduzmu
"Skendera Kulenovića mrze jer je napisao 'Stojanku majku Knežopoljku'", Jasmin Agić, Al Jazeera Balkans, 21. 10. 2018.
Jugoslavenski partizani
ZAVNOBiH
Bosanskohercegovački pisci
Biografije, Bosanski Petrovac
Članovi SANU
Članovi ANUBiH
Članovi HAZU
Dobitnici Disove nagrade
Dobitnici Zmajeve nagrade
Bosanskohercegovački partizani
Rođeni 1910.
Umrli 1978. |
1683 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Svetozar%20Ljuboja | Svetozar Ljuboja | Svetozar Ljuboja je bio dugogodišnji novinar i dopisnik sarajevskog "Oslobođenja" iz Livna, autor dvije veoma popularne monografije o Kulturno- umjetničkom društvu "Radnik"- Livno i Nogometnom klubu "Troglav". Aktivno učestvovao u kulturnom životu grada Livna, gdje se pokazao kao vrstan bariton i režiser sa posebnim senzibilitetom za drame iz savremenog života. Svetozar Ljuboja umro je u Livnu krajem 1990ih godina.
Vanjski linkovi
http://www.livnovine.com/index.php?option=com_content&view=article&id=288:povijesti-trebaju-injenice-a-ne-emocije&catid=61:damir-tadi&Itemid=81
http://books.google.com/books/about/KUD_Radnik_Livno.html?id=9bMotwAACAAJ
Ljuboja, Svetozar
Ljuboja, Svetozar
Ljuboja, Svetozar |
1684 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Stipo%20Man%C4%91eralo | Stipo Manđeralo | Stipo Manđeralo savremeni je bosanskohercegovački autor djela iz livanjske tradicije i historije. Rođen je 1938. godine u Vidošima kraj Livna. Filozofski fakultet završava u Sarajevu, a od 1962. nastavnik je za južnoslavenske književnosti i maternji jezik u livanjskoj gimnaziji.
U stručnim pedagoškim časopisima javlja se radovima o problematici nastave jezika i književnosti u praksi. Cijelo vrijeme svog djelovanja predano se bavi proučavanju historije grada Livna i livanjskog kraja. Nekoliko njegovih zapaženih radova objavljeno je u "Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu", mostarskoj "Hercegovini", sarajevskim časopisima "Odjek" i "Treći program RTVSa", livanjskim "Tragovima", "Livanskim vidicima", "Svjetlu riječi", te u sklopu različitih naučnih simpozija.
Knjiga "Gospodari kamena" (1987) svojevrsna je enciklopedija livanjskog klesarstva, "Lozićev ilirski san" ([1992) govori o životu i djelu bosanskog franjevca Grge Lozića, a u "Kutiji za čuvanje vremena" (1996.) pohranjeni su neki mali i zanimljivi detalji iz svakodnevne historije livanjskog kraja. Svojom posljednjom knjigom "Zlatne ruke" (1999) Manđeralo dokumentira biografije livanjskih zanatlija, te s puno zanosa govori o starim zanatima, koji su već odavno iščezli sa ulica i mahala stare gradske čaršije u Livnu.
Bibliografija
Gospodari kamena, Livno-Sarajevo, 1987.
Lozićev ilirski san, Split-Livno, 1992.
Kutija za čuvanje vremena, Livno, 1996.
Zlatne ruke, Sarajevo, 1999.
S Vidoške gradine, Livno, 2006.
Trg kralja Tomislava u Livnu, Livno, 2009.
Livanjski trgovi, Livno, 2011.
Pismo za puk i gospodu, Sarajevo-Zagreb, 2015.
Lučonoše, Sarajevo-Zagreb, 2019.
Reference
Rođeni 1938.
Biografije, Livno
Bosanskohercegovački pisci |
1687 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Rapko%20Orman | Rapko Orman | Rapko Orman rođen 18. marta 1945. godine u Sturbi kod Livna je bosanskohercegovački pjesnik.
Biografija
Srednju školu završio u Livnu, a Višu pedagošku u Banjoj Luci, grupa srpskohrvatski jezik i istorija. Radio u Narodnom univerzitetu – u Centru za obrazovanje i kulturu u Livnu. Početkom školske 2001/2002. primljen u OŠ "Ivan Goran Kovačić" – područno odjeljenje u Lištanima, gdje radi sve do odlaska u mirovinu. Živi u Livnu.
Rapko Orman objavljivao je radove u sljedećim listovima i časopisima: Putev, Behar, Most, Preporod, Diwan, Kabes, Glas, Livanjski vidici, Prosvjetni list, Oslobođenje, Svjetlo riječi, Odjek, Cvitak, Motrišta, portal Strane, Bošnjački glas, web-stranica Ivana Lovrenovića. U vrijeme Kebine uredničke epohe bio je član redakcije časopisa Most. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Za poeziju nagrađivan – Slovo Gorčina u Stocu (1979), Teslićko proljeće u Tesliću (1989), KU „ Musa Ćazim Ćatić “ u Odžaku (2018). Na natječajima PEN centra BiH 2011. i 2012. njegove pjesme ušle su u najuži izbor za titulu "Vitez poezije" Evropskog pjesničkog turnira u Mariboru.
Na stihove Rapke Ormana dirigent Aldo Kezić komponirao je oratorij "Jadi NE Vujadine". Ormanova poezija nadahnula je Kezića i za simfonijsku poemu "Deber niz Teber", kao i za kompozicije "Ambos" (Nakovanj)," Vola Angele" (Leti Anđele) i druge.
Bibliografija
"Jadi ne Vujadine" (pjesme), Općinska zajednica kulture, Livno, 1982.
"Od vidika do povika" (pjesme), Općinska zajednica kulture, Livno, 1985.
"Žig žive rane" (pjesme), Islamski centar, Mostar, 1996.
"Svlak gole kože" (pjesme), Kujundžić, Lukavac, 1999.
"Blago pod kupolom" (Monografija: Livanjske potkupolne džamije), Planjax, Tešanj, 1999.
"Glas obojen slikom" (pjesme), Planjax, Tešanj, 2000.
"Sitni sati nesanice" (pjesme), Planjax, Tešanj, 2001.
"Album vidnih polja" (pjesme), Autorsko izdanje, Livno, 2004.
"Dobro nema veze" (pjesme), Planjax, Tešanj, 2009.
"Pjesmovita proza života" (pjesme), Autorsko izdanje, Livno, 2011.
"Dah za uzdah" (pjesme), Print - GS, Travnik, 2013.
"Mašem kad odlaze" (pjesme), Print - GS, Travnik, 2015.
"Samo da svane" (izabrane pjesme), Print - GS, Travnik, 2016.
"Pusta polja elegija" (pjesme), Print - GS, Travnik, 2018.
Nagrade
Slovo Gorčina u Stocu 1979, Teslićkog proljeća u Tesliću (1989) ,
Nagrada "Musa Ćazim Ćatić" u Odžaku (2018)
Reference
Dobitnici Nagrade Mak Dizdar
Rođeni 1945.
Biografije, Livno
Bosanskohercegovački pjesnici |
1688 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Abdulah%20Sidran | Abdulah Sidran | Abdulah Sidran (rođen 2. oktobra 1944) bosanskohercegovački je pjesnik, prozaik i filmski scenarist.
Biografija
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Sarajevu. Apsolvirao na Filozofskom fakultetu, grupa jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika. Bio je urednik lista "Naši Dani", deset godina radio na Radničkom univerzitetu "Đuro Đaković", potom desetak godina kao profesionalni književnik.
Uređivao je omladinske listove i časopise, predavačke tribine. Do aprila 1992. bio je zaposlen na RTV Sarajevo, kao "vodeći dramaturg". U književnosti se javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često nazivaju "šezdesetosmaškom". Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća "Svjetlost", Zmajeva nagrada) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije "Sarajevski tabut" nagrađena je priznanjem, "Nagradom slobode", PEN-centra Francuske.
Izbori iz njegove poezije, u prevodu na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično, izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”.
Scenarista je filmova ”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice, ”Kuduz” Ademira Kenovića. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu. Živi i radi u Sarajevu.
Književna djela
Šahbaza, Kalibar 70, Sarajevo, 1970.
Potukač, Centar za društvene djelatnosti omladine, Zagreb, 1971.
Kost i meso, Veselin Masleša, Sarajevo, 1976.
Dječija bolest: Otac na službenom putu, kazališni komad, Zajednica profesionalnih pozorišta BiH, Sarajevo, 1983.
Otac na službenom putu, Mladost, Beograd, 1985.
Bolest od duše, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1988.
Bolest od duše, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989.
Potukač, Zadrugar, Sarajevo, 1990.
Sarajevska zbirka, izabrane pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1991.
Sarajevski tabut, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1994.
Dvije grafike, dvije pjesme, poetsko – likovna mapa, Safet Zec/Abdulah Sidran, Udine, 1994.
Planeta Sarajevo, BiH savez – Merhamet, Stockholm, 1995.
Zdravo Bosno, stižem iz Sarajeva, putopis, Kameleon, Tuzla, 1996.
Zašto tone Venecija, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996.
Sarajevska zbirka i druge pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1997.
Sarajevska zbirka, Preporod, Sarajevo, 1999.
Sarajevska zbirka i druge pjesme, Sarajevo – Publishing, 1999.
U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce, Bosnia Ars, Tuzla, 2002.
Kuduz, filmski scenarij, Vrijeme, Zenica, 2003.
Kuduz, Bemust, Sarajevo, 2003.
Sjećaš li se Doli Bel, Bosanska riječ, Sarajevo, 2003.
Sarajevski tabut, Civitas, Sarajevo, 2004.
Tvrđava Meše Selimovića, dramatizacija i scenarij, Oko, Sarajevo, 2004.
Drama : Putopisi, Izabrana djela I –V, knj. 4, Bosnia Ars, Tuzla, 2004.
Filmski scenariji, Izabrana djela I –V, knj. 3, Bosnia Ars, Tuzla, 2004.
Pjesme, Izabrana djela I –V, knj. 1, Bosnia Ars, Tuzla, 2004.
Proze, Izabrana djela I –V, knj. 2, Bosnia Ars, Tuzla, 2004.
Publicistika, Izabrana djela I –V, knj. 5, Bosnia Ars, Tuzla, 2004.
Sarajevska zbirka i druge pjesme, Svjetlostkomerc, Sarajevo, 2006.
Morija, Pres-sing, Sarajevo, 2006.
Morija, Svjetlostkomerc, Sarajevo, 2006.
Pjesme poslije rata, Svjetlostkomerc, Sarajevo, 2006.
Izabrane pjesme, Dinex, Beograd, 2007.
Morija, Šahinpašić, Sarajevo, 2007.
Dobročinitelj (sa Mersadom Berberom), Bošnjački institut, Sarajevo, 2008.
Suze majki Srebrenice, Bemust, Sarajevo, 2009.
Otkup sirove kože, roman, Službeni glasnik Beograd, 2011.
Ludilo vlasti posrkalo i posljednju kap pameti iz mozga tuzlanskog načelnika Jasmina Imamovića, kolumne, Art Atelje Sidran, Sarajevo, 2013.
Oranje mora, publicistički tekstovi, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2015.
A Nurija veli, prozni zapisi, Connectum, Sarajevo, 2020.
Prevedena književna djela
Pamatuješ Dolly Bellovou, prevod na češki: Milada Černa, Odeon, Praha, 1985.
Insel bin ich, im herzen der welt : Gedichte 1965 – 1987, prevod na njemački : Klaus Detlef Olof, Wieser, Klagenfurt – Salzburg, 1993.
Cercueil de Sarajevo, prevod na francuski : Mireille Robin, Fnac, Paris – Sarajevo, 1993.
La bara di Sarajevo / Sarajevski tabut, prevod na italijanski : Silvio Ferari, Edizione e. Milano – Trieste, prvo izdanje: 1993., drugo, treće i četvrto : 1995., 1996., 2006.
Due acquaforti, due poesie ( sa Safetom Zecom ), Edizioni del Tavolo Rosso, Udine, 1994.
Je suis une ile au coeur du monde, prevod na francuski: Mireille Robin, La Nuee Bleue, Paris, 1995.
The blindman sings to his city, prevod na engleski: Dubravka Dostal, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1997.
Varfor sjunker Venedig / Zašto tone Venecija, prevod na švedski: Sven Gustavsson, Glas BiH, Stckholm, 1999.
A Zvornik ho lasciato il mio cuore, prevod na italijanski: Silvio Ferari, Edizioni Saraj. Milano, 2006.
Il cieco canta alla sua citta, prevod na italijanski: Silvio Ferarai, Edizioni Saraj. Milano, 2006.
Gošć z innego swiata, prevod na poljski: Grzegorz Latuszynski, Agawa, Warszawa, 2009.
Romanzo Balcanico, priredio: Piero Del Giudice, Aliberti, Roma / Regio Emilia, 2009.
Tears of the mothers of Srebrenica, prevod na engleski: Ahmed i Lejla Ananda, Bemust, Sarajevo, 2009.
Dumu ummehat Srebrenica, prevod na arapski: Nurko Karaman, Bemust, Sarajevo, 2009.
Terar for Srebrenicas mor, prevod na švedski: Đorđe Žarković, Bemust, Sarajevo, 2009.
La lacrime delle madri di Srebrenica, preveli na italijanski: Nadira Šehović i Silvio Ferari, ADV Publishing House, Lugano, 2010.
Il grasso di lepre, Casagrande editore, Bellinzona, 2010.
Tabuti Sarajevas, Shtepia Botuese, Priština, 2011.
Zakaj tonejo Benetke, Mladinska knjiga, Ljubljanja, 2017.
Književne nagrade i priznanja
Godišnja nagrada Udruženja književnika BiH, 1979.
Godišnja nagrada izdavačkog preduzeća Svjetlost, 1979.
Zmajeva nagrada – Matica srpska, Novi Sad, 1980.
Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, 1986.
Nagrada Skender Kulenović, 2002.
Godišnja nagrada BZK Preporod, 2002.
Bosanski stećak - nagrada Društva pisaca BiH za životno djelo, 2004.
Velika Plaketa Kantona Sarajevo, 2006.
Nagrada „25. novembar“, Sarajevo (2018).
Nagrada za slobodu govora i izražavanja Fondacije za slobodu govora i izražavanja, USA, 1993.
Nagrada Slobode PEN – centra Francuske, 1994.
Premio letterario 1996. della Fondazione Laboratorio Mediterraneo
Premio letterario dedicato a Umberto Saba, Trieste, 2005.
Filmografija
Jegulje putuju u Sargaško more, TV-drama (1979)
Veselin Masleša, TV-film (1981)
Sjećaš li se Dolly Bell?, debitantski igrani film (1981)
Otac na službenom putu, igrani film (1985)
Oslobađanje Isidora Katanića
Povratak Katarine Kožul, igrani film (1989)
Kuduz, igrani film, (1989)
Praznik u Sarajevu, igrani film, (1990-1991)
Savršeni krug, prvi dugometražni poslijeratni igrani film, sniman u Sarajevu i u BiH (1997)
(A)torzija, kratki igrani film (2002)
Reference
Vanjski linkovi
BHDani
Rođeni 1944.
Živi ljudi
Biografije, Sarajevo
Bosanskohercegovački scenaristi
Bosanskohercegovački pisci
Bosanskohercegovački umjetnici
Bosanskohercegovački dramaturzi
Bosanskohercegovački pjesnici |
1689 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Jovan%20Sunde%C4%8Di%C4%87 | Jovan Sundečić | Jovan Sundečić (1825-1900), srpski pjesnik, pravoslavni sveštenik i lični sekretar crnogorskog knjaza Nikole, svoje porijeklo vuče iz livanjskog kraja. Majka Ekaterina je bila Jovana Jović, a otac Filip Sundečić. Porodična loza Sundečić dala je značajne junake, među kojima je bilo kako sveštenika, tako i vojskovođa. Na početku bogoslovne karijere mladi Sundečić službuje u pravoslavnom selu Peroj u Istri, kao kapelan u godinama od 1848. do 1850. U slikovitim predjelima Istre i Mediterana Sundečić otkriva svoj poetski talent i tu nastaju njegove prve pjesme. 1865. godine piše državnu himnu Crne Gore "Ubavoj nam Crnoj Gori", za koju je muziku komponovao Čeh Anton Šulc.
"Izabrane pjesme" izlaze mu 1889. godine u Zagrebu. Sundečić je bio urednik kalendara Orlić u Cetinjskoj čitaonici i predsjednik društva "Slavjanski Dom". Svoju ljubav prema Slavenima, pogotovo prema Hrvatima i gradu Zagrebu očituje u istoimenoj pjesmi o glavnom gradu Hrvatske: "Zagrebe, tolike si hrame diga. Znanju, umlju i vještini, pregnuvši da se penješ k pravoj sreći i visini."
Rođeni 1825.
Umrli 1900.
Srbijanski pjesnici
Bosanskohercegovački pisci |
1691 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Ivo%20%C5%A0eremet | Ivo Šeremet | Ivo Šeremet (13. februar 1900 Livno – 30. juli 1991 Sarajevo) bio je bosanskohercegovački likovni umjetnik impresionističkog izraza.
Biografija
Osnovnu školu završio je u Livnu. 1912. Šeremet odlazi u Sarajevo gdje je pohađao realku. Godine 1919. školovanje je nastavio u Zagrebu, a potom i u Beču, odnosno Krakovu, gdje je završio likovnu akademiju. Do početka Drugog svjetskog rata Šeremet živi i stvara u Beogradu, a potom od 1941. do 1948. opet u Zagrebu, odakle se ponovo vraća u Sarajevo, gdje ostaje do kraja života.
O njegovoj "sarajevskoj fazi" likovni kritičar Miloš Radić u uvodu kataloga velike samostalne izložbe u Livnu 1980. godine piše. "...Šeremet je nastavio da intenzivno prati oblike u prirodi, služeći se bogatim ranijim iskustvom, ali uvijek i sa ponekom notom novine i osvježenja. Uz strogost oblika, zadržavanu još u portretima i mrtvim prirodama, primjećuje se izvjesno "razmekšivanje" forme i šire shvaćeni impresionistički postupak u slikanju pejzaža, pa bi se ova nova faza mogla nazvati- faza impresionizovanog realizma, u kojoj se forme donekle razlažu u vidljivije, kraće ili duže poteze kistom..."
Bio je profesor Državne škole za likovnu umjetnost u Sarajevu. Od 1951 - 1965. godine radi kao direktor Umjetničke galerije, gdje je znatno obogatio fond umjetničkih djela. Radio je na osnivanju Umjetničke kolonije u Počitelju. Bio je član je Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
Dobitnik brojnih društvenih priznanja i nagrada.
Djela
Vrbe
Trebević
Mrtva priroda
Autoportret
Akt
Pejzaž iz Tatri
Pejzaž iz Konjica
Sa Boračkog jezera
Trebević u magli
Portret starca
Stolac
Dubrovnik
Dubrovačka župa
Vanjski linkovi
Most Broj 124 - 100-godišnjica rođenja slikara Ive Šeremeta
Reference
Rođeni 1900.
Umrli 1991.
Bosanskohercegovački umjetnici
Bosanskohercegovački slikari
Biografije, Livno
Članovi ANUBiH
Jugoslavenski slikari |
1693 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Ivan%20%C5%A0uker | Ivan Šuker | Ivan Šuker (Livno, 12. novembar 1957) jest hrvatski političar, potpredsjednik Vlade i ministar financija Republike Hrvatske koji je obnašao tu funkciju do 29. decembra 2010.
Biografija
Pohađao je ekonomski fakultet u Zagrebu gdje diplomira 1983. Po završetku fakulteta zaposlen je na radnom mjesto glavong knjigovođe u Odsjeku za budžet Općine Velika Gorica, nakon čega 1986. prelazi na posao finansijskog direktora gradske omladine gdje ostaje do 1990. godine. Između 1990. i 2000. Ivan Šuker obavlja istovremeno poslove voditelja porezne uprave Velike Gorice i druge funkcije u Velikoj Gorici ili Zagrebu. Po završetku posla u poreznoj upravi Šuker prelazi u Sabor gdje ostaje do izbora za ministra financija.
Reference
Hrvatski ekonomisto
Biografije, Livno |
1716 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Musa%20%C4%86azim%20%C4%86ati%C4%87 | Musa Ćazim Ćatić | Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 12. mart 1878 – Tešanj, 6. april 1915) bio je bošnjački pjesnik.
Biografija
U rodnom gradu pohađao je mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj. Tamo uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje s Osmanom Đikićem, a slijedeće godine vraća se kući, nakon čega tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, gdje pohađa medresu Mektebi numuci terekki, a zatim prelazi u gimnaziju. Usljed imovinskih neprilika, vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu. Tada piše za brojne listove, ponajviše za Behar. Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira i odlazi u Zagreb. Tu upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom. 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i u potpunosti se posvetio spisateljskom radu. Piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku, među kojima je i Borba polumjeseca i krsta turskog autora Halila Halida (1913). Godine 1914. ponovo biva mobilisan, prebačen u Tuzlu, pa u Örkény u Mađarskoj. Tada se razbolio od tuberkuloze i poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj he umro.
Na njegovom mezaru u Tešnju stoji isklesano: "Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara." Neke škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija "Musa Ćazim Ćatić".
Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: Izvorna poezija i Izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela.
Vanjski linkovi
Musa Ćazim Ćatić: Pjesme
Biografije, Odžak
Bošnjački književnici
Rođeni 1878.
Umrli 1915.
Bošnjački književnici |
1718 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Svetozar%20%C4%86orovi%C4%87 | Svetozar Ćorović | Svetozar Ćorović bio je bosanskohercegovački književnik i kulturni djelatnik.
Biografija
Predstavlja jednu od najmarkantnijih ličnosti mostarskog omladinskog pokreta onog vremena. U Mostaru je završio osnovnu i trgovačku školu. Iako skromnog obrazovanja, brzo je izrastao u eminentnog bosanskohercegovačkog kulturnog i javnog radnika i proznog pisca, koji će danonoćno pisati crtice, pripovijetke, romane i drame i u njima faktografski vjerno slikati život u Hercegovini i ljude svih staleža, vjera i narodnosti. Njegova djela nadahnuta su Mostarom i Hercegovinom. Njegovi junaci su obični i mali i veliki ljudi, obični i gazde, zanatlije, vojnici i sveštenici.
Sa savremenicima, Aleksom Šantićem i Jovanom Dučićem, činio je nadaleko poznatu mostarsku književnu i kulturnu trojku.
Ćorović je registrator posljedica velikih i burnih događaja što su se desila krajem 19. i početkom 20. vijeka. U njegovim djelima živa su sjećanja na hercegovački ustanak 1882, nacionalno-kulturni pokret mostarske omladine krajem 90-ih godina 19. vijeka, aneksiju BiH 1908, Balkanske ratove 1912. i početak Prvog svjetskog rata 1914. Sva ona data su minorno i malim ličnim spoznajama.
Od 1887. objavljivao je radove u mnogim listovima i časopisima: Golub, Neven, Bosanska vila, Luča, Otadžbina, "Zora", i Brankovo kolo. Bio je aktivan član mostarskog društva "Gusle". I na drugim književno-kulturnim poljima bio je aktivan. Za vrijeme aneksione krize 1908. izbjegao je u Italiju. 1910. izabran je za poslanika u Bosanskom saboru. Po izbijanju rata 1914. uhapšen je, odveden u taoce, potom mobiliziran i kao vojnik poslan u Mađarsku. Teško bolestan, vratio se u Mostar 1917. Njegov brat je Vladimir Ćorović, historičar.
Pisao je mnogo: objavio je desetak knjiga pripovjedaka, skoro isto toliko romana i nekoliko drama. Od pojedinačnih djela izdvajaju se romani Majčina sultanija (1906) s neobičnim likom palanačke kaćiperke u središtu, Stojan Mutikaša (1907), gdje je ispričana povijest čovjeka koji od siromašnog seoskog dječaka postaje velik trgovac, zelenaš i poganac, te Jarani (1911), u kojima je prikazan muslimanski živalj Hercegovine u nemirna vremena uoči prestanka turske vlasti. Ćorović je vješt pripovjedač, piše lahko i brzo, njegovo je pripovijedanje jednostavno i prirodno, kompozicija spretna, kako u kratkim tako i u dužim formama, motivi dobro odabrani, radnja sigurno vođena.
Njegova najpoznatija djela su Ženidba Pere Karantana (1905), Majčina sultanija (1906), Stojan Mutikaša (1907), U stanicama (1908), U mraku (1909), Jarani (1911), Zulumćar (1913), Kao vihor (1918), Među svojima (1921), pripovijetke (Bogojavljenska noć, Prijatelji, Pod pećinama, Na vodi , Na Vaskrs) i najzad nekoliko pozorišnih komada: 2 šaljive igre Poremećen plan i Izdaje stan pod kiriju (1899) te aktovke On, Adembeg, Ptice u kavezu i Povratak.
Ćorović je umro u rodnom gradu 17. aprila 1919.
Nagrada "Svetozar Ćorović"
Od 1997. dodjeljuje se Nagrada "Svetozar Ćorović" u Srbiji i BiH, dok se u Bosni i Hercegovini, u Bileći, tradicionalno održavaju "Ćorovićevi susreti pisaca".
Bibliografija
Poletarke, pjesme, 1894
Krvni mir, pripovijetke, 1897.
Razoreno gnijezdo, pripovijetke, 1898.
Iz moje domovine, pripovijetke, 1898.
Ženidba P. Karantana, roman, 1905.
Majčina sultanija, roman, 1906.
Stojan Mutikaša, roman, 1907; film: Jugoslavija, 1956.
Moji poznanici, novela, 1909.
U časovima odmora, novela (4 knjige) 1910.
Zulumćar, drama, 1911; audiodrama: Petar Krstić, 1927.
Komšije, novela, 1912.
Jarani, roman, 1913.
U ćelijama, roman, 1913.
Ajša, drama
Brđani, novela, 1919.
Među svojima, roman, 1921.
Celokupna dela (4 knjige), 1932.
Sabrana djela (10 knjiga), 1967.
Reference
Rođeni 1875.
Umrli 1919.
Biografije, Mostar
Bosanskohercegovački pisci |
1720 | https://bs.wikipedia.org/wiki/1969. | 1969. |
Događaji
Januar
Zenit “crnog vala” u Jugoslavenskom filmu: Želimir Žilnik s Ranim radovima osvaja Grand prix u Zapadnom Berlinu.
Veljko Bulajić počinje sa snimanjem filma Bitka na Neretvi.
15. januar – SSSR lansira Sojuz 5
19. januar – Student Jan Palach spalio se na praškom trgu Venceslas protestirajući protiv invazije Sovjetskog Saveza na Čehoslovačku 1968.
20. januar – Richard Nixon zamjenjuje Lyndona Johnsona na mjestu predsjednika Sjedinjenih Američkih Država
Februar
27. februar – Počelo 9. svjetsko prvenstvo u biatlonu u muškoj konkurenciji, u poljskom gradu Zakopane;
Mart
3. februar – Yasser Arafat imenovan vođom Narodnog fronta za oslobođenje Palestine (PLO) na Palestinskom nacionalnom kongresu u Kairu i preuzeo komandu sljedećeg dana.
2. mart – Prvi testni let putničkog mlažnjaka Konkord u francuskom Toulouseu.
2. mart – Sovjetska i Kineska vojska sukobile se na granici kod punkta na rijeci Usuri.
3. mart – Program "Apollo": NASA lansira Apollo 9 povodom testiranja lunarnog modula Apollo.
10. mart – James Earl Ray se izjašnjava krivim za atentat na Martina Lutera Kinga Juniora u Memphisu, Tennessee Ray je kasnije opozvao svoj iskaz.
13. mart – Program "Apollo": Apollo 9 vraća se na Zemlju nakon testiranja lunarnog modula Apollo.
17. mart – Golda Meir, (rođena u Kijevu, Ukrajina), postaje premijerka Izraela.
April
4. april – Dr. Denton Kuli, u Houstonu obavio prvu operaciju ugrađivanja vještačkog srca u ljudski organizam. Prvi pacijent s ugrađenim vještačkim srcem živio je samo četiri dana.
Maj
16. maj – Program "Venera": Venera 5, Sovjetska svemirska sonda, slijeće na Veneru.
17. maj – Program "Venera": Sovjetska Venera 6 počinje silaziti u atmosferu Venere, odašiljajući atmosferske podatke dok nije smrvljena pod pritiskom.
18. maj – Program "Apollo": lansiran umjetni satelit Apollo 10.
22. maj – Program "Apollo": lunarni modul Apolla 10 leti u krugu od 15.400 m od površine Mjeseca.
26. maj – Program "Apollo": Apollo 10 se vraća na Zemlju nakon usjpešnog osmodnevnog testa svih komponenti neophodnih za predstojeće slijetanje prvog čovjeka na Mjesec.
Juni
27. juni – Stounvolska pobuna označila početak modernog pokreta za prava homoseksualaca u SAD-u.
Juli
7. juli – Francuski jezik izjednačen s engleskim jezikom u kanadskoj vladi.
14. juli – Nogometni rat: Nakon što je El Salvador porazio Honduras u fudbalskoj utakmici, izbijaju nemiri u Hondurasu upereni protiv Salvadorskih radnika emigranata. Od 300.000 radnika deseci hiljada izbačeni su iz Hondurasa, što je uzrokovalo kratku invaziju Salvadora na Honduras. OAS je posredovao u primirju koje je potpisano 18. jula i stupilo na snagu 20. jula.
20. juli – Program "Apollo": Neil Armstrong i Buzz Aldrin slijeću na Mjesec. Apollo 11 uzletio s Mjeseca 16. jula i vratio se na Zemlju 24. jula.
25. juli – Vijetnamski rat: američki predsjednik Richard Nixon proglašava Niksonovu doktrinu izjavljujući da SAD odsad očekuju da se američki saveznici u Aziji sami brinu za svoju vojnu odbranu.
30. juli – Vijetnamski rat: Američki predsjednik Richard Nixon je u neplaniranoj posjeti u Južnom Vijetnamu gdje se susreće sa predsjednikom Nguyen Van Thieuem i američkim vojnim zapovjednicima.
August
4. august – Vijetnamski rat: američki predstavnik Henry Kissinger i sjeverno vijetnamski predstavnik Xuan Thuy počinju tajne mirovne pregovore u apartmanu fransuskog posrednika Jean Sainteny-ja u Parizu. Pregovori će se okončati neuspješno.
5. august – Program "Mariner": Mariner 7 u do tad najbližem letu pored Marsa (3 524 km).
12. august – Irski premijer Jack Lynch, drži govor u kome traži od Britanske Vlade da pošalje mirvnu misiju UN-a u Sjevernu Irsku.
13. august – Ozbiljni pogranični sukobi između Sovjetskog Saveza i Narodne Republike Kine.
14. august – Britanske trupe poslane u Sjevernu Irsku.
15. august – Muzički festival Woodstock otvoren u saveznoj američkoj državi New York, traje tri dana i na festivalu nastupaju neki od najpopularnijih rok muzičara doba.
17. august – Camille, uragan kategorije 5 devastira obalu Mississippija, ubijajući 248 ljudi i ostavljajući štetu od 1,5 milijardi američkih dolara (u vrijednost dolara iz 1969).
Septembar
1. septembar – Muammar el-Gaddafi dolazi do političke moći nakon državnog udara u Libiji.
2. septembar – Prvi bankomat instaliran u Rockville Centru) u New Yorku.
22. septembar – 25. septembar – Islamska konferencija u Rabatu, Maroko, sazvana nakon požara u džamiji Al-Aksa, osudila izraelsku okupaciju Jerusalema.
Oktobar
15. oktobar – Vijetnamski rat: Stotine hiljada ljudi se okuplja širom Sjedinjenih Američkih Država u antiratnim demonstracijama.
27. oktobar – Katastrofalni zemljotres u Banjoj Luci, koji je u potpunosti promijenio lice grada.
Novembar
12. novembar – Ruski pisac Aleksandar Solženicin izbačen iz Saveza sovjetskih pisaca zbog žestokih kritika na račun staljinizma u romanu U prvom krugu.
14. novembar – NASA lansirala Apollo 12, drugu misiju na Mjesec predvođenu ljudskom posadom.
19. novembar – Pelé postigao svoj 1000. gol na fudbalskoj utakmici protiv tima "Vasko de Gama" na Marakani u Rio de Ženeiru.
19. novembar – Astronauti Apolla 12 Charles Conrad i Alan Bean spustili se u Oceanus Procellarum ("Okean oluja") te time postali treći i četvrti čovjek na Mjesecu.
21. novembar – Kreiran ARPANET, prethodnik interneta.
25. novembar – Član grupe "Beatles" John Lennon vratio titulu Reda Britanske imperije koju mu je 1965. dodijelila kraljica Elizabeta II, u znak protesta zbog podrške Velike Britanije agresiji SAD u Vijetnamu i britanske politike u nigerijskoj pokrajini Biafri.
Decembar
Rođeni
Datum nepoznat
Husein Oručević, bosanskohercegovački novinar, sociolog i aktivist
Januar
1. januar – Verne Troyer, američki glumac
3. januar – Michael Schumacher, njemački vozač Formule 1
5. januar
Marilyn Manson, američki muzičar
Petra Behle, njemačka biatlonka
13. januar – Stephen Hendry, škotski snukeraš, sedmostruki svjetski prvak
23. januar – Ileana Ianoşiu-Hangan, rumunska biatlonka i nordijska skijašica-trkačica
Februar
11. februar – Jennifer Aniston, američka glumica, režiserka i filmska filmska producentica
20. februar
Siniša Mihajlović, jugoslavenski i srbijanski nogometaš i trener
Danis Tanović, bosanskohercegovački režiser
Mart
1. mart – Javier Bardem, španski glumac
10. mart – Radovan Stanković, ratni zločinac
17. mart – Kim Yong-woon, južnokorejski olimpijski biatlonac
April
22. april – Dion Dublin, engleski nogometaš
Maj
10. maj – Olivier Marteel, belgijski snukerski sudija
16. maj
David Boreanaz, američki glumac, producent i režiser
Hildegunn Fossen-Mikkelsplass, norveška biatlonka
31. maj – Tony Cetinski, hrvatski muzičar i pjevač
Juni
14. juni – Steffi Graf, njemačka teniserka
15. juni
Oliver Kahn, njemački nogometaš
Cédric Pioline, francuski teniser
18. juni – Anna Hermansson, švedska biatlonka
Juli
5. juli – Eduardo Riedel, brazilski političar
6. juli – Dino Mustafić, bosanskohercegovački režiser
8. juli – Eva Háková, čehoslovačka i češka biatlonka
14. juli – Jaroslav Sakala, češki skijaš-skakač
24. juli – Jennifer Lopez, američka pjevačica i glumica
August
14. august – Nadežda Aleksijeva, bugarska biatlonka
18. august – Edward Norton, američki glumac, scenarist, režiser, producent i aktivist
19. august
Matthew Perry, kanadsko-američki glumac
Adina Țuțulan-Șotropa, rumunska biatlonka i nordijska skijašica-trkačica
Septembar
3. septembar – Senad Brkić, bosanskohercegovački nogometaš
14. septembar – Joon-ho Bong, južnokorejski filmski režiser i scenarist
17. septembar – Keith Flint, britanski muzičar, član grupe The Prodigy
20. septembar – Stefan Horngacher, austrijski skijaš-skakač
Oktobar
8. oktobar – Željko Bogut, bosanskohercegovački šahist
15. oktobar – Hong Byung-sik, južnokorejski olimpijski biatlonac
19. oktobar – Lucrécia Paco, mozambička glumica
30. oktobar – Shin Young-sun, južnokorejski olimpijski biatlonac
Novembar
22. novembar – Jiřina Pelcová, čehoslovačka i češka biatlonka
23. novembar – Tuija Sikiö finska biatlonka.
Decembar
3. decembar – Halvard Hanevold, norveški biatlonac
4. decembar – Jay-Z, američki reper
11. decembar – Viswanathan Anand, indijski velemajstor i bivši svjetski prvak u šahu
22. decembar – Myriam Bédard, kanadska biatlonka
28. decembar – Linus Torvalds, kreator Linux kernela
30. decembar – Jay Kay, frontman benda Jamiroquai
Umrli
2. februar – Boris Karloff, britanski glumac
26. februar – Karl Jaspers, njemački filozof i psihijatar
28. mart – Dwight D. Eisenhower, američki general, političar i predsjednik SAD-a
14. juni – Salvatore Quasimodo, italijanski pjesnik i prevoditelj
5. juli – Walter Gropius, njemački arhitekt i osnivač Bauhaus-a
14. august – Sigrid Gurie, norveško-američka glumica
2. septembar – Ho Ši Min, vijetnamski državnik
3. novembar – Wilhelm Reich, austrijski psihijatar
Nobelove nagrade
Fizika
Murray Gell-Mann, SAD
Hemija
Derek H. R. Barton, Ujedinjeno Kraljevstvo
Odd Hassel, Norveška
Fiziologija ili medicina
Max Delbrück, SAD
Alfred D. Hershey, SAD
Salvador Luria, SAD
Književnost
Samuel Beckett, Irska / Francuska
Mir
Međunarodna organizacija rada
Ekonomija
Ragnar Frisch, Norveška
Jan Tinbergen, Nizozemska |
1723 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Santa%20Fe%20%28Novi%20Meksiko%29 | Santa Fe (Novi Meksiko) | Santa Fe ( SAN -tə FAY, - fay ; ), španski za 'Sveta vjera'; Tewa, Tewa za "mjesto vode s bijelim školjkama"; Northern Tiwa; Navajo , navaho za "perla + voda mjesto") je glavni grad američke države Novi Meksiko. Ime "Santa Fe" na španskom znači "Sveta vjera", a puno ime grada kako je osnovano ostaje ("Kraljevski grad svete vjere svetog Franje Asiškog").
Sa populacijom od 87.505 prema popisu iz 2020. godine, to je četvrti grad po veličini u Novom Meksiku. Također je i sjedište okruga Santa Fe. Njegovo metropolitansko područje dio je kombinovanog statističkog područja Albuquerque – Santa Fe –Las Vegas, koje je 2020. godine imalo 1.162.523 stanovnika. Ljudsko naselje datira hiljadama godina unazad u regionu, placita je osnovana 1610. godine kao glavni grad . Zamijenio je prethodni glavni grad, , u blizini moderne Españole, u San Gabriel de Yungue-Ouinge, što ga čini najstarijom prijestonicom države u Sjedinjenim Državama. Santa Fe je zvanično postao dio Sjedinjenih Američkih Država 1912. godine.
Također se nalazi na najvišoj nadmorskoj visini od bilo koje prijestonice američkih država, sa nadmorskom visinom od 2.194 m.
Santa Fe se smatra jednim od najvećih svjetskih umjetničkih gradova zbog svojih brojnih umjetničkih galerija i instalacija, a prepoznat je i od UNESCO-ove Mreže kreativnih gradova . Njegove kulturne znamenitosti uključuju Santa Fe Plazu, Palatu guvernera, Fiesta de Santa Fe, brojne restorane sa prepoznatljivom novomeksičkom kuhinjom i izvođenje muzike Novog Meksika . Među njegovim brojnim umjetničkim galerijama i instalacijama su muzej Georgia O'Keeffe, galerija karikaturiste Chucka Jonesa i noviji umjetnički kolektivi kao što je Meow Wolf . Gradski pejzaž je poznat po svojoj arhitekturi Pueblo Revival i Teritorial Revival u stilu ćerpiča.
Nauka i tehnologija
Santa Fe je povezan sa naukom i tehnologijom od 1943. godine kada je grad služio kao kapija u Nacionalnu laboratoriju Los Alamos (LANL), udaljenu 45 minuta vožnje od grada. Godine 1984. osnovan je Institut Santa Fe (SFI) za istraživanje složenih sistema u fizičkim, biološkim, ekonomskim i političkim naukama. Ugostio je takve nobelovce kao što su Murray Gell-Mann (fizika), Philip Warren Anderson (fizika) i Kenneth Arrow (ekonomija). Nacionalni centar za resurse genoma (NCGR) osnovan je 1994. godine kako bi se fokusirao na istraživanje na raskrsnici između bioznanosti, računarstva i matematike. Tokom 1990-ih i 2000-ih nekoliko tehnoloških kompanija osnovano je za komercijalizaciju tehnologija iz LANL, SFI i NCGR.
Reference
Gradovi u Sjedinjenim Američkim Državama
Gradovi u Novom Meksiku
Gradovi u okrugu Santa Fe (Novi Meksiko) |
1727 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Engleski%20gra%C4%91anski%20rat | Engleski građanski rat | Engleski građanski rat (1642. - 1651.) je bio niz oružanih sukoba i političkih mahinacija između parlamentaraca i rojalista. U prvom (1642. - 1646.) i drugom ratu (1648. - 1649.) sukobili su se pristalice kralja Karla I i parlamentarci, dok su se u trećem ratu (1649. - 1651.) sukobile pristalice Karla II i parlamentarci. Rat je završen pobjedom parlamentaraca u bici kod Worcestera 3. septembra 1651. godine.
Rezultat ovog rata bio je trostruk; suđenje i egzekucija Karla I, izgnanstvo njegovog sina Karla II i rušenje Britanske monarhije i uspostavljanje Commonwealtha Engleske (1649. - 1653.) i Protektorata (1653. - 1659.) tokom vladavine Olivera Cromwella. Monopol Engleske crkve je završen protestantskim usponom u Irskoj. Ustavno, nakon građanskog rata uspostavljen je presedan da engleski monarh ne može vladati bez pristanka parlamenta, iako je ideja parlamenta kao vladajuće snage Engleske zakonski osnovana kao dio Slavne revolucije 1688. godine.
Također pogledajte
Tridesetogodišnji rat
Građanski ratovi
Vojna historija Engleske |
1729 | https://bs.wikipedia.org/wiki/1952. | 1952. |
Događaji
Kraj socrealizma: Referat Miroslava Krleže na III kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani, teorijski obračun sa dogmatskim shvatanjem književnosti, likovne umjetnosti i muzike.
Jedan dolar vrijedi trista dinara.
U produkciji Triglav filma snimljen "Kekec" Jožeta Galea, prvi jugoslavenski igrani film namjenjen deci.
Objavljen "Stranac" Alberta Camusa. Prevedeni "Spleen Pariza" i "Cvijeće zla" Charlesa Baudelaira, "U traganju za izgubljenim vremenom" Marcela Prousta i "Smrt u Veneciji" Thomasa Manna. Otvaranje prema Zapadu potvrđuje izložba suvremene francuske umjetnosti održana u Beogradu, Zagrebu, Ljubljani i Skopju.
Kampanja protiv jazza U Jugoslavija. Beogradski časopis NIN: "Jazz utiče na animalna osećanja."
Za najbolje domaće filmove proglašeni su: "Bakonja fra Brne", "Na svojoj zemlji", "Kekec", "Crveni svet", "Sofka", "Slavica", "Živjeće ovaj narod", "Čudotvorni mač", "Posljednji dan" i "Barba Žvane".
Objavljen prvi makedonski roman "Selo za sedumte jaseni" Slavka Janevskog.
Britanski premijer Winston Churchill je saopćio u Londonu, da je Ujedinjeno Kraljevstvo proizvelo vlastitu atomsku bombu.
21. februar - Održana 9. dodjela "Zlatnog globusa";
9. august – U Helsinkiju započela 10. šahovska olimpijada, na kojoj je učestvovalo 25 država.
31. august – U Helsinkiju završena 10. šahovska olimpijada, na kojoj je pobijedila ekipa SSSR-a.
2. novembar – Započeo Šesti kongres KPJ Komunističke partije Jugoslavije u Zagrebu, na kom KPJ mijenja ime u Savez komunista Jugoslavije.
20. novembar - Prvi zvanični putnički let preko Sjevernog pola iz Los Angelesa u Kopenhagen.
25. novembar - U Londonu prvi put izvedena "Mišolovka" (The Mousetrap) Agathe Christie, pozorišni komad koji se i danas prikazuje u pozorištima širom svijeta.
1952. u temama
Rođeni
Datum nepoznat
Naim Logić, bosanskohercegovački alpinist
Januar
4. januar - Horvat Ilie King, hrvatsko-mađarski političar i mađarski lingvist
5. januar - Nermin Tulić, bosanskohercegovački filmski i pozorišni glumac
12. januar - Shen Li-Chien, tajvanski biatlonac i skijaš-trkač
15. januar – Marjan Burgar - bivši jugoslavenski biatlonac
17. januar - Edhem Bičakčić, bosanskohercegovački političar
19. januar - Irfan Mensur, bosanskohercegovački režiser i glumac
15. februar - Tomislav Nikolić, srbijanski političar
Februar
27. februar – Ekrem Čaušević, bosanskohercegovački lingvist
Mart
11. mart - Douglas Adams, britanski pisac
16. mart - Alice Hoffman, američka književnica
April
16. april – Jernej Zaplotnik, jugoslavenski i slovenski alpinist
Maj
15. maj - u Jablanici rođen Vahid Halilhodžić
Juni
10. juni – Guzal Sitdikova, baškirski pisac, pjesnikinja, publicista i prevodilac
Juli
1. juli - Ueng Ming-Yih, tajvanski biatlonac i skijaš-trkač
3. juli - Mirsad Bećirbašić, bosanskohercegovački književnik
21. juli - Robin Williams, američki glumac
August
1. august - Zoran Đinđić, srbijanski političar
18. august - Patrick Swayze, američki glumac
Septembar
16. septembar - Fatos Nano, albanski političar
21. septembar - Anneliese Michel, žrtva egzorcizma
29. septembar -Srđan Dizdarević, bosanskohercegovački novinar
Oktobar
7. oktobar - Vladimir Putin, ruski političar i državnik
7. oktobar – Ivo Gregurević, hrvatski glumac
Novembar
Decembar
Umrli
1. juni - John Dewey, američki filozof, psiholog i reformator obrazovanja
1. april - Ferenc Molnár, mađarski novinar i pisac
26. juli - Eva Perón, bivša prva dama Argentine
9. novembar - Chaim Weizmann, izraelski hemičar i državnik
20. novembar - Benedetto Croce, italijanski filozof, političar, historičar umjetnosti i književni kritičar
Nobelove nagrade
Fizika
Felix Bloch, USA
Edward Mills Purcell, USA
Hemija
Archer Martin, Ujedinjeno Kraljevstvo
Richard Synge, Ujedinjeno Kraljevstvo
Medicina
Selman Waksman, USA
Literatura
François Mauriac, Francuska
Mir
Albert Schweitzer, Francuska |
1738 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Arabija%20%28%C4%8Dvor%29 | Arabija (čvor) | Arapsko poluostrvo
Saudijska Arabija
Ujedinjeni Arapski Emirati
Arabija (kolač)
Također pogledajte
Bliski Istok |
1739 | https://bs.wikipedia.org/wiki/630. | 630. | Godina 630. (DCXXX) bila je redovna godina koja počinje u ponedjeljak u julijanskom kalendaru. Oznaka 630. za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavnom metodom označavanja godina.
Događaji
Muhammed osvojio Meku (januar).
Pobjedom u bici kod Hunejna, Muhammed je ujedinio Arabiju
Bizantijski car Heraklije osvojio Jerusalem od Perzijanaca nakon što su ga oni ranije osvojili od Bizantije.
Kineski Budist Zuan Zeng došao do Indije
Kriza u Perziji
Rođeni
Umrli |
1741 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Bitka%20kod%20Hunejna | Bitka kod Hunejna | Bitka kod Hunejna je bila važna bitka između muslimanskih snaga predvođenih poslanikom Muhamedom i armije beduinskih plemena Hevazin i Sekif. Bitka se dogodila 630. godine, kod mjesta Hunejn, u dolini između Meke i utvrđenog grada Ta’ifa.
Bitka je završila odlučujućom pobjedom muslimana, koji su zarobljeni ogroman plijen. Bitka kod Hunejna je jedna od bitaka koja je po imenu navedena u Kur'anu, u suri Et-Tevba, u 25. ajetu.
Ova pobjeda muslimana osigurala je ujedinjenje Arabije.
Protivnici muslimana su bili plemena Hevazin i Sekif, poznati po svojoj hrabrosti i vještini sa strijelama. Zabrinuti rastom islama i Muhamedove moći, oni su se okupili i namjerivali napasti Meku. Međutim, Muhammed je brzo saznao za njihove planove, pa je sam pošao prema njima sa armijom od 12.000 ljudi. Od tih 12.000, kaže se da su 10.000 bili isti oni koji su sa njim osvojili Meku a 2.000 novi vjernici iz Meke.
Iako puno manji, Hevazini i Sekifi su bolje poznavali teren, tako da, kad je prednji dio muslimanske vojske stigao u područje, oni su ga napali iz zasjeda. Taj dio Muhamedove armije je onda pokušao da se vrati glavnoj armiji, ali uhvatila ih je panika i nered. Ipak, Muhamedova vojska je stigla do njih i u jurišu je napala nevjernike. Muslimani su pobijedili u bici i njihovi protivnici su se vratili u Ta’if.
Islamska pobjeda natjerala je pustinjska plemena da pređu na islam. Nedugo poslije toga i pobunjenici u Ta’ifu su se predali i prihvatili islam. Poslije ove bitke i ujedinjenja Arabije dva-tri područja su se pobunila, ali je tada islamska država bila dovoljno snažna da ih se riješi. Bitka kod Hunejna je iz tog razloga zadnja važna Muhamedova vojna pobjeda.
Reference
630.
Bitke
Bitke Halida ibn Velida
Historija islama |
1743 | https://bs.wikipedia.org/wiki/1. | 1. | Godina 1. (I) bila je redovna godina koja počinje u subotu u julijanskom kalendaru te prva godina kršćanske/nove ere. Prethodna godina je 1. p. n. e. koja se koristi kako u gregorijanskom, tako i u julijanskom kalendaru, s obzirom na to da u njima ne postoji "nulta godina".
Događaji
Tiberije po naređenju rimskog cara Augusta guši ustanke u Germaniji (1–5).
Gaj Cezar i Lucije Emilije Paul su imenovani za rimske konzule.
Rimljani izgrađuju akvadukt Aqua Alsietina.
August postavlja Ariobazanesa II. kao kralja Armenije.
Na kinesko carsko prijestolje dolazi mladi car Ping kome je Velika carica majka Wang kao regenta nametnula Wang Manga. Time započinje kineska carska era Yuanshi.
Gaj Cezar se ženi za Livilu, kćer Antonije Mlađe i Nerona Klaudija Druza.
Kineski carski službenik Dong Xian vrši samoubistvo.
Kvirinije postaje glavni savjetnik Gaja Cezara u Armeniji. Među savjetnicima se nalazi i Gnej Domicije Ahenobarb, sin carskog konzula Lucija Domicija Ahenobarba.
Rođenje Isusa, po Dioniziju Malom u njegovoj eri anno Domini prema barem jednom učenjaku. Većina historičara, pak, smatra da je Dionizije Isusovo rođenje smjestio u raniju godinu - 1. p. n. e. Većina historičara isto tako Dionizija ne smatra autoritetom, te je Isusovo rođenje smješteno nekoliko godina ranije (v. Hronologija Isusa).
Amanishakheto, kraljica Kuša (Nubija) umire, a nasljeđuje je njen sin Natakamani.
Arej Peanej postaje arhont Atene.
Ovidije piše Metamorfoze.
Livije piše svoju monumentalnu knjigu Historija Rima (Ab Urbe Condita).
U Rimu se prvi put pojavljuje svila.
Budizam se pojavi u Kini
Osnovano Aksumsko kraljevstvo
Sapadbizes, Yuezhi princ i kralj Kuša (Baktrija) umire, a nasljeđuje ga Heraios.
U Mezoamerici počinje Teotihuacanska kultura (približni datum).
Moxos prestaje biti važno religijsko središte Južne Amerike (približni datum).
Rođeni
Lucije Anej Galion, rimski prokonzul (u. 65.)
Kvintilije Var, sin Publija Kvintilija Vara i Klaudije Pulhre (u. cca. 27.)
Palas, grčki oslobođenik i rimski politički savjetnik (u. 65.)
Umrli
Aršak II od Iberije, kralj Iberije iz Nimrodidske dinastije
Sapadbiz, kralj Kušanskog Carstva
Amanishakheto, kraljica Kuša
Reference
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://ancienthistory.about.com/library/bl/bl_consuls_table.htm
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1744 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Muhamed%20Abdagi%C4%87 | Muhamed Abdagić | Muhamed Abdagić, bošnjački književnik (Sjenica, 1916 - Novi Pazar, 1991). Glavna Abdagićeva djela su romani Feniks:Život Šaćirov Prije Objave (1966) i Duge Studene Zime (1981), te zbrika pripovjetki Zemlja (1975) i pjesme Lutajući Brod (1981).
Jedan od njegovih najigranijih i najboljih pozorišnih komada je često igran u izvedbama glumačkih ekipa KUD-a "Jedinstvo" iz Sjenice, a koji govori o zabranjenoj i nemogućoj ljubavi dvoje mladih Sjeničana i nosi naslov Ramiza.
Rođeni 1916.
Umrli 1991.
Biografije, Sjenica
Srbijanski pisci |
1746 | https://bs.wikipedia.org/wiki/2. | 2. | Godina 2. (II) bila je redovna godina koja počinje u nedjelju u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Vicinija i Vara ili, rjeđe, godina 755. Ab urbe condita. Oznaka "2." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
Publije Alfen Var i Publije Vicinije služe kao rimski konzuli.
Gaj Cezar se sastaje sa partskim kraljem Fraatom V na Eufratu, gdje se umjesto bitke sklapa mirovni sporazum, kojim su Parti priznali rimsko sizerenstvo nad Armenijom.
Juba II od Mauretanije se pridružuje kao vojni savjetnik Gaju Cezaru u Armeniji. Za vrijeme tog pohoda upoznaje Glafiru, kapadokijsku princezu i bivšu suprugu Aleksandra od Judeje, brata Heroda Arhelaja, etnarha Judeje te se zaljubljuje u nju.
Artavazd III, sin Ariobarzan II, kralja Medije Atropatene, postaje kralj Armenije (do godine 4. n. e.).
Kineski carski regent Wang Mang započinje program osobnog bogaćenja i konsolidiranja vlasti kroz obnavljanje markiških i drugih titula za nekadašnje carske prinčeve te sistem izdašnih penzija za bivše carske službenike. Istovremeno počinje stavljati ograničenja za carevu majku - suprugu Wei i članove njenog klana.
Nakon vijesti o smrti Lucija Cezara, carica Livija Druzila nagovara cara Augusta da dozvoli njenom sinu Tiberiju da se kao privatni građanin vrati u Rim, nakon što je šest godina bio izgnan na Rodos.
Kedid postaje arhont Atene.
U Kini je nakon godinu dana dovršen prvi popis stanovništva: prve brojke pokazuju kako Kina ima oko 60 miliona stanovnika (59,594.978 ljudi u nešto preko 12 miliona domaćinstava). Ovaj popis je jedan od najpreciznijih u kineskoj historiji. Isti popis pokazuje da skoro milion stanovnika živi u Vijetnamu.
2. u temama
Rođeni
Apolonijus iz Tjane.
Umrli
Lucije Cezar, sin Marka Vipsanija Agripa i Julije Starije, prijestolonasljednik Galije (rođen 17. p. n. e.)
Reference
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://ancienthistory.about.com/library/bl/bl_consuls_table.htm
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1749 | https://bs.wikipedia.org/wiki/3. | 3. | Godina 3. (III) bila je redovna godina koja počinje u ponedjeljak u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Lamije i Servilija ili, rjeđe, godina 756. Ab urbe condita. Oznaka "3." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
Rimski Senat formalno produžava vladavinu cara Augusta za sljedećih deset godina.
Lucije Elije Lamija i Marko Servilije služe kao rimski konzuli.
August formalno usvaja svog nećaka Gaja Cezara, učinivši ga tako preuzmpitivnim nasljednikom. Gaj je proglašen prokonzulom i poslan na specijalnu misiju na Istok.
Marbod, kralj Markomana ujedinjenje pet germanskih plemena na području današnje Šleske i Saksonije, stvarajući tako prijetnju po Rim.
Kralj Yuri od Goguryeoa premješta glavni grad države Goguryeo iz Tvrđave Jolbon u Tvrđavu Gungnae.
Kineski carski regent Wang Mang zaustavlja zavjeru svog sina Wang Yua i svog zeta Lu Kuana, koji su ga uz podršku klana Wei htjeli svrgnuti s regentskog položaja. Wang Yu i Lu Kuan su pogubljeni, a potom slijedi čistka klana Wei.
Menej postaje arhont Atine.
3. u temama
Rođeni
Galba, budući Rimski car.
Umrli
Reference
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1750 | https://bs.wikipedia.org/wiki/4. | 4. | Godina 4. (IV) bila je prijestupna godina koja počinje u utorak u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Kata i Saturnina ili, rjeđe, godina 757. Ab urbe condita. Oznaka "4." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
Rimsko Carstvo, koje predstavlja Tiberije, sklapa ugovor o miru i prijateljstvu s germanskim plemenom Herusci, koje predstavlja kralj Segimer. Segimerovi sinovi Arminije i Flav, se priključuju rimskoj vojsci kao komandanti pomoćnih trupa.
Rimski car August nakon pogibije Gaja Cezara poziva Tiberija u Rim i proglašava ga svojim nasljednikom, odnosno budućim carem. Istovremeno je nasljednikom proglašen i Agripa Postum.
Tiberije, pak, svojim nasljednikom proglašava Germanika.
Sekst Elije Kat postaje rimski konzul.
U Rimu donesen Lex Aelia Sentia koji regulira manumisiju, odnosno oslobađanje robova.
KInesko dijete-car Ping se vjenčava za caricu Wang, kćer regenta Wang Manga koji tako cementira svoju uticaj.
Julija Starija se vraća iz izgnanstva te odlazi u Regij gdje živi u sramoti.
August daje pomilovanje Gneju Korneliju Cini Magnusu i Emiliji Lepidi, kćeri Marka Emilija Lepida, a koji su bili optuženi za zavjeru protiv cara.
Partski kralj Fraatak i kraljica Musa svrgnuti i ubijeni, a kruna ponuđena Orodu čine započinje interregnum.
Marko Plaucije Silvan imenovan rimskim prokonzulom Azije.
Wang Mang preuzima titulu "Visoki vojvoda"
Polijan Maradonije postaje arhont Atene.
Nikolaj iz Damaska piše 15-tomnu knjigu Historija svijeta.
Namhae Chachaung nasljeđuje Bak Hyeokgeosea kao kralj korejskog kraljevstva Silla (tradicionalni datum).
4. u temama
Rođeni
Kolumela, rimski pisac (u. 70)
Daemusin od Goguryeoa, kralj Goguryeoa (u. 44)
Neki vjeruju da je Isus iz Nazareta zapravo rođen ove godine.
Umrli
Bak Hjeokgeos od Sile, prvi vladar Koreje
Gaj Cezar, rimski vojskovođa, sin Marka Vipsanija Agripe i Julije Starije, poginuo za vrijeme pohoda u Artagiri u Armeniji
Bak Hyeokgeose od Sille, prvi vladar Koreje
Gaj Asinije Polion, rimski orator, pjesnik i historičar (rođen 65. p. n. e.)
Terencija, prva supruga Marka Tulija Cicerona (rođena 98. p. n. e.).
Ariobarzan II, kralj Medije Atropatene (rođen 40. p. n. e.)
Artavazd IV, kralj Armenije (rođen 20. p. n. e.)
Reference
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1751 | https://bs.wikipedia.org/wiki/5. | 5. | Godina 5. (V) bila je redovna godina koja počinje u četvrtak u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Mesale i Cine ili, rjeđe, godina 758. Ab urbe condita. Oznaka "5." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
Gnej Kornelije Cina Magnus i Lucije Valerije Mesala Voles (ili Gaj Atej Kapiton) postaju rimski konzuli.
Poliharm Azenije postaje arhont Atene.
Germanska plemena Cimbri i Haridi šalju izaslanike u Rim.
Rimsko Carstvo priznaje Kunobelina, kralja Katuvelauna, za kralja Britanije.
Agripina Starija se udaje za svog rođaka Germanika.
Livila se udaje za Tiberijevog sina Druza Julija Cezara.
Wang Mang, kineski carski regent, uzima titulu "Devet nagrada carske naklonosti" — skup ceremonijalnih odora, skeptre, oružje i darove namijenjene samo osobama u najintimnoj vezi sa carom. To je novi znak o rastu moći Wang Manga.
Tiberije osvaja područje koje je danas zapadna Njemačka i južna Holandija.
5. u temama
Rođeni
Julija, kćer Druza Julija Cezara i Livile (u. 43).
Druzila od Mauretanije, mauretanijska princeza
Ruzi Ying, praunuk cara Xuan Hana, kineski car (u. 25).
Yin Lihua, carica Kine (u. 64).
Sveti Pavle (približni datum).
Umrli
Kineski car Guangvu
Reference
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://ancienthistory.about.com/library/bl/bl_consuls_table.htm
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1752 | https://bs.wikipedia.org/wiki/D%C5%BEemaludin%20Ali%C4%87 | Džemaludin Alić | Džemaludin Alić je bosanskohercegovački književnik. Rođen je 19. maja 1947. godine u Tetovu kod Zenice. Gimnaziju je završio u Zenici a studije južnoslovenskih književnosti i jezika uspješno je okončao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1972. godine.
Objavio je više knjiga pjesama:
Tamni kristal, Zagreb, 1969.
Razbijanje površine, Sarajevo, 1969.
Pjev sve tišeg srca, Zagreb 1971.
Sezona lova, Zagreb, 1974.
Nesanica, Sarajevo, 1976.
Put u iskon, Sarajevo, 1978.
Rađanje Atlantide, Sarajevo, 1988.
Sarajevo, oko moje, Split, 1992.
Za knjigu pjesama Tamni kristal dobija nagradu Fonda A.B. Simić 1969. godine u Zagrebu.
Džemaludin Alić piše i prozu, kritiku i esej. Prvi roman I smrt će proći objavljuje 1978. godine u Zagrebu, a zatim slijede romani Trošenje grijeha, Sarajevo, 1980.; Kukci, Banja Luka, 1988.; Demijurg, Tuzla, 1989., i Pataren, Sarajevo, 2001.
Knjigu priča Zamka za Ishaka Ledinu objavljuje u Sarajevu 1982. godine.
Komadanje Orfeja,izbor kritike, polemike i eseja objavljuje u Tuzli 1986. godine, a Antologiju bosanskohercegovačke pripovijetke XX. stoljeća objavljuje u časopisu Život, 7-8, 1980. godine.
Roman Kukci preveden je na makedonski jezik i objavljen pod naslovom Skakulci u Skoplju 1991. godine.
Antologija bosnaskohercegovačke pripovijetke XX. stoljeća objavljena je na esparanto jeziku u Sarajevu 1982. godine.
Roman Demijurg preveden je na njemački jezik i objavljen u Blieskastelu 1995. godine. Pataren je također objavljen na njemačkom jeziku 2003. godine.
Nakon izbijanja rata u Republici Bosni i Hercegovini Alić sa porodicom živi u gradu Splitu u Hrvatskoj gdje izdaje list RBiH, a od kraja 1993. godine živi u egzilu u Njemačkoj sa statusom slobodnog umjetnika. U egzilu je napisao knjigu pjesma Bosna Bosona, roman Pataren i djelo Devetnaest stoljeća Bosne'', Frankfurt a/M, 1988.
Alić, Džemaludin
Alić, Džemaludin
Alić, Džemaludin |
1754 | https://bs.wikipedia.org/wiki/6. | 6. | Godina 6. (VI) bila je redovna godina koja počinje u petak u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Lepida i Aruncija ili, rjeđe, godina 759. Ab urbe condita. Oznaka "6." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
Judeja i Mezija postaju rimske provincije. Prvi guverner Mezije je Cecina Sever, guvernerom Judeje postaje guverner Sirije Publije Sulpicije Kvirinije, kome su na raspolaganju legije X Fretensis, III Gallica, VI Ferrata i XII Fulminata
Marko Emilije Lepid i Lucije Aruncije služe kao rimski konzuli.
januar - U Kini među stanovništvom raste briga za život mladog cara Ping Di nakon što je Mars na nebu nestao iza Mjeseca.
Tiberije se sprema za rat protiv Markomana i njihovog kralja Marboda te u tu svrhu gradi logor po imenu Karnuntum kao baze za operacije, u kojima bi glavnu ulogu trebala imati Legio XX Valeria Vitrix.
3.2. — Kineski car-dječak Ping Di umire od nepoznate bolesti u dobi od 14 godina; carski regent Wang Mang kao novog cara bira 2-godišnjeg Ruzi Yinga, te započinje eru Jushe dinastije Han.
Kvirinije provodi popis stanovništva u Judeji (po Flaviju Josipu), što u provinciji dovodi do ustanka na čelu sa Judom Galilejcem, a koga pomaže farizej Zadok. Ustanak je ugušen, a ustanici razapeti na križ, ali nakon njega nastaje zelotski pokret čiji članovi smatraju Boga svojim jedinim gospodarom.
U Kini kandidati za političku službu moraju polagati ispit.
Teofil postaje arhont Atene, posljednji o kome postoje zapisi do godine 23.
Herod Arhelaj, etnarh Samarije, Judeje i Idumeje je svrgnut i prognan u današnji Vienne u Francuskoj.
Počinje pobuna dalmatinsko-panonskih Ilira protiv rimske vladavine (Batonski rat).
U Rimu počinje izgradnja hrama Concordia. Završava se izgradnja u 10. godini.
Sagrađena rimska tvrđava koja će kasnije postati grad Wiesbaden.
U Rimu dolazi do nestašice hrane, zbog koje car August udvostručuje podjelu žita narodu.
August Agripu Postuma, jednog od svojih usvojenih sinova, tjera u egzil na otok Planazija.
Nastojeći osigurati isplatu posebnih dodataka za veterane legija koji odlaze u mirovinu, car August osniva posebnu blagajnu zvanu aerarium militare (170 miliona sestercija).
maj - jun -Sumnjičavi članovi carskog klana Liu odlučuju svrgnuti Wang Manga te započinju podsticati seljačke pobune. Prvu od njih vodi Liu Chong, markiz od Ang-Zonga (alias Markiz od An-chunga) sa malom vojskom .
6. u temama
Rođeni
Isus - posljednja moguća godina rođenja, ako se temelji na Kvirinijevom popisu napravljenom iste godine (sumnje među historičarima).
Neron, rimski aristokrat, sin Germanika i Agripine Starije (u. 30).
Milonija Cezonija, rimska carica (u. 41).
Umrli
3.2. – Ping, kineski car iz dinastije Han (rođen 9. p. n. e.)
Kleopatra Selena II, egipatska vladarica Kirenajke i Libije (rođena 40. p. n. e.)
Orod III, partski car
Napomene i reference
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://ancienthistory.about.com/library/bl/bl_consuls_table.htm
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1755 | https://bs.wikipedia.org/wiki/7. | 7. | Godina 7. (VII) je bila redovna godina koja počinje u subotu u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Metela i Nerve ili, rjeđe, godina 760. Ab urbe condita. Oznaka "7." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
U Iliriku se nastavlja veliki ustanak panonskih, dalmantinskih i ilirskih plemena protiv rimske vlasti.
Rimski car August smjenjuje Heroda Arhelaja s mjesta etnarha Judeje (prema nekim izvorima godine 6).
Publije Kvintilije Var imenovan rimskim guvernerom Germanije.
Vonon I postaje novi vladar Partskog Carstva.
Zhai Yi, kineski guverner Kapetanije Dong (kraj Puyanga u današnjoj provinciji Henan) proglašava Liu Zina, markiza od Yang Xianga (suvremeni Tai'an u Shandongu) za cara, čime je podignuta najveća pobuna protiv cara Ruzija od Hana, odnosno regenta Wang Manga.
Legat Tiberije Kvintilije Var je zadužen za uspostavu, odnosno konsolidaciju rimske vlasti u Germaniji između rijeka Rajne i Elbe. Njegovo popisivanje stanovništva, nametanje poreza i prisilna regrutacija izaziva masovno nezadovoljstvo među germanskim domorocima.
Abgar od Edese svrgnut s prijestolja Osroene.
U Rimu započinje izgradnja Hrama Konkordije.
zima - Wang Mang guši pobunu, pri čemu je Zhai uhvaćen i pogubljen, dok Liu Xin uspjeva pobjeći.
7. u temama
Rođeni
Druz Cezar, sin Germanika i Agripine Starije (u. 33)
Gnej Domicije Korbulon, rimski vojskovođa (u. 67)
Umrli
Atenodor Kananit, stoički filozof (r. 74. p. n. e.)
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://ancienthistory.about.com/library/bl/bl_consuls_table.htm
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1756 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Adni%20Mahmud-pa%C5%A1a%20An%C4%91elovi%C4%87 | Adni Mahmud-paša Anđelović | Adni Mahmud-paša Anđelović rođen je 1420. u Kruševcu, dok godina njegove smrti nije poznata (1473?). U ranom djetinjstvu odveden je kao janjičar na osmanski dvor, gdje se obrazovao zajedno s princom Mehmedom. Ovaj ga je veoma volio i cijenio, radi čega ga je uzeo u svoju pratnju. Brzo je napredovao, te dobio položaj vezira. Svoju vojničku karijeru započeo je osvajanjem Konstantinopolja 1453. godine. Bio je učesnik pohoda kada su anektirane Srbija (1459) i Bosna (1463) pod osmanlijsku vlast. Nakon Mehmedove naprasne smrti, uslijed dvorskih spletki, bio je zatočen i pogubljen.
Bio je istaknuti državnik, vojskovođa i mislilac. Uživao je veliki ugled, pa je velik broj pjesnika poslije njegove smrti napisao hronograme pune hvale. Ostavio je potpun divan na turskom jeziku i raspravu "Kibla". I danas u Istanbulu traju neki od njegovih vakufa.
Rođeni 1420.
Biografije, Kruševac
Paše
Veliki veziri Osmanlijskog Carstva |
1760 | https://bs.wikipedia.org/wiki/8. | 8. | Godina 8. (VIII) bila je prijestupna godina koja počinje u nedjelju u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Kamila i Kvinktilijana ili, rjeđe, godina 761. Ab urbe condita. Oznaka "8." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
Službeni početak ere Chushi kineske dinastije Han.
Marko Furije Kamil, Sekst Nonije Kvintilijan i Lucije Apronije postaju rimski konzuli.
Vonon I postaje kralj Partskog Carstva.
Nakon što je dovršio Metamorfoze, rimski pjesnik Ovidije započinje pisati 6 knjiga po imenu Fasti (Festivali), posvećenih prvih šest mjeseci godine, a koji su važan izvor podataka o rimskom kalendaru.
3.8. — Veliki ilirski ustanak: Rimski general Tiberije nanosi poraz pobunjenim Delmatima na rijeci Batin (Bathinus).
Tinkomar, svrgnuti kralj britskog plemena Atrebata bježi iz Britanije u rimsku Galiju; Epil postaje novi kralj.
Car August naređuje da se Vipsanija Julija (Julija Mlađa) progna. Bivši konzul Lucije Emilije Paul i njegova porodica su osramoćeni. Car August također naređuje da se razvrgnu zaruke mladog Klaudija za Paulovu kćer Emiliju Lepidu. Umjesto toga se Klaudija pokušava vjeriti za Liviju Medulinu.
Ovidije je prognan iz Rima na Crno more kraj Tomisa (današnja Constanţa).
zima - Kineski carski regent Wang Mang uništava pobunu Chai Ija, čime stiče još jedan povod za osnivanje vlastite dinastije Xin.
Izgrađen je Ara Apakis.
8. u temama
Rođeni
Tit Flavije Sabin, rimski konzul i brat cara Vespazijana (u. 69)
Umrli
Markus Valerius Msala Korvinus, Rimski vojskovođa
Marko Valerije Mesala Korvin, rimski vojskovođa (rođ. 64. p. n. e.)
Napomene i reference
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://ancienthistory.about.com/library/bl/bl_consuls_table.htm
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1761 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Selim%20Arnaut | Selim Arnaut | Selim Arnaut, rođen 24. maja 1962. godine u Zenici, je bosanskohercegovački književnik i kolumnista sedmičnjaka Ljiljan.
Studirao je filozofiju sa sociologijom na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nakon završenog studija u Sarajevu, zajedno sa književnikom Zilhadom Ključaninom, pokreće časopis Književna Revija. Posljednji broj časopisa, kojeg je uredio zajedno sa prozaistom Karimom Zaimovićem, izašao je pred rat u BiH.
Djela
Poezija
"Krov", pjesme, Sarajevo, 1988.
"Krov i nove pjesme", drugo, dopunjeno izdanje, Sarajevo, 1990.
"Zašto ne znam opisati grad", pjesme, Ljubljana, 1994.
Proza
"Boja kućne građe", roman, Sarajevo, 1997.
Publicistika
"O čemu govorimo kad govorimo o Bosni"
Nagrade
1989. Brankova nagrada za zbirku pjesama "Krov"
Nagrada Mlada Struga za zbirku pjesama "Krov"
Arnaut,Selim
Arnaut,Selim
Arnaut,Selim
Arnaut,Selim
Arnaut,Selim
Članovi P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine |
1762 | https://bs.wikipedia.org/wiki/9. | 9. | Godina 9. (IX) bila je redovna godina koja počinje u utorak u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Sabina i Kamerina ili, rjeđe, godina 762. Ab urbe condita. Oznaka "9." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
10.1. - Kineski carski regent Wang Mang proglašava kako je dinastija Han izgubila mandat, te sebe proglašava carem i osniva kratkotrajnu dinastiju Xin. Njegova supruga je proglašena caricom Wang, a njegov sinWang Lin krunskim princom i prijestonasljednikom. Dotadašnja carica Wang dobija titulu Vojvotkinja majka od Ding'ana, a dotadašnji car Ruzi titulu vojvode od Ding'ana, s time da je smješten u kućni pritvor.
Veliki ilirski ustanak završava nakon što se Panonija pokorila rimskoj vlasti. Ilirija postaje rimskom provincijom.
Bitka u Teutoburškoj šumi u kojoj Germani pod Arminijem uništavaju rimsku vojsku pod Publijem Kvintilijem Varom, zaustavljaju rimsku ekspanziju u Germaniju te praktički uspostavljaju rijeku Rajnu kao trajnu granicu između svijeta u kome se govori latinski i svijeta u kome se govori njemački.
Mladi Klaudije se nakon smrti zaručnice Livije Meduline ženi za Plauciju Urgulanilu.
Legio II Augusta, XX Valeria Victrix i XIII Gemina su poslane u Germaniju kako bi preuzele mjesto Legio XIX i druge dvije rimske legije uništene u Teutoburškoj šumi.
Rimske finansije su nakon rata u Iliriku i katastrofe u Teutoburškoj šumi pod pritiskom, pa car August uvodi dva nova poreza - 5 % na nasljedstvo i 1 % na promet.
August, u nastojanju da popravi demografsku sliku Rima, odnosno poveća broj djece, donosi Lex Papia Poppaea - zakon kojim su uvedene sankcije za celibat i brakove bez djece.
Katuvelauni napadaju Trinovante i zauzimaju njihovo sjedište Kamulodunum.
Lui Kuai, kineski markiz od Zuzianga, napada vojvodstvo Fuchong pod vlašću njegovog brata Liu Yinga. Lui Kuai je poražen i ubijen u bitci.
Ovidije, koji je prognan u Tomis, završava pjesmu pod nazivom Ibis.
Kraj pobune Ilirskog plemena ’’Daesitata’’ u okolini Sarajeva. Ilirija postaje dio Rimskog carstva.
Bitka kod Teutoburške šume.
Rođeni
17.11. — Vespazijan, rimski car (u. 79)
Umrli
Publije Kvintilije Var, rimski vojskovođa u bitci u Teutoburškoj šumi (samoubistvo).
Reference
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://ancienthistory.about.com/library/bl/bl_consuls_table.htm
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1763 | https://bs.wikipedia.org/wiki/10. | 10. | Godina 10 (X) bila je redovna godina koja počinje u srijedu u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Dolabele i Silana ili, rjeđe, godina 763. Ab urbe condita. Oznaka "10 ." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
Publije Kornelije Dolabela služi kao rimski konzul.
Rimska provincija Ilirik je podijeljena na Panoniju i Dalmaciju.
Kineski car-uzurpator Wang Mang u nastojanju da preduhitri pobune protiv svoje vlasti zabranjuje privatnu trgovinu i posjedovanje samostrijela. Zabrana se, međutim, ne provodi striktno, a što će omogućiti Liu Xiu, budućem caru Guangwuu da nabavi samostrijele za svog brata Liu Yana (poznatog kao Bosheng) i Li Tonga.
Ovidije dovršava Tristia ("Tuge", 5 knjiga) i Epistulae ex Ponto ("Pisma sa Crnog mora", 4 knjige), djela u kojima opisuje svoju tugu uzrokovanu vlastitim izgnanstvom.
Nestankom indo-grčkih kraljevstava prestaju postojati posljednje samostalne helenističke države. (približni datum)
Među germanskim plemenima se kao posebna grupa počinju izdvajati Irminoni. (približni datum)
10. u temama
Rođeni
Heron iz Aleksandrije, grčki inženjer (u. cca. 70)
Liu Penzi, marionetski "car" Kine (u. 27)
Umrli
Didim Halkenter, grčki učenjak i gramatičar (rođ. cca. 63. p. n. e.)
Vanjski linkovi
http://www.unrv.com/government/consul-1-ad.php
http://ancienthistory.about.com/library/bl/bl_consuls_table.htm
http://www.friesian.com/romconsl.htm |
1764 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Umihana%20%C4%8Cuvidina | Umihana Čuvidina | Umihana Čuvidina je prva poznata bošnjačka pjesnikinja i jedna od prvih pjesnikinja na bosanskom jeziku.
Rođena je u Sarajevu, na Hridu, oko 1794. godine. Rodna kuća joj je bila na uglu Mujezinova sokaka. Čuvide, njena porodica, bavili su se aščijskim, a kasnije bostandžijskim obrtom.
Umihana je bila zaručena s Mujom Čamdži-bajraktarom, Sarajlijom, koji je 1813. godine, za vrijeme prvog srpskog ustanka, poginuo kod Loznice u vojsci Alipaše Derendelije. Od velike žalosti Umihana se nije htjela nikada udavati, pak je počela pjevati pjesme o svom junački poginulom zaručniku. Jedina njena, izgleda u izvornom obliku, sačuvana pjesma je epos od 79 stihova u osmercu i desetercu pod naslovom "Sarajlije iđu na vojsku protiv Srbije", što ju je pjesnikinja spjevala prije nego joj je poginuo zaručnik (...)
Mnoge Umihanine pjesme se danas smatraju narodnim.
Umrla u Sarajevu oko 1870., a mezar joj je "pod gajem na Hridu".
Reference
Vanjski linkovi
http://knjizevnikutak.blogger.ba/arhiva/2005/01/04
http://www.osuc.edu.ba/UMIHANA.htm sa fotografijom Umihane Čuvidine
http://www.idoconline.info; OSLOBOĐENJE, br.22.171, str.20, 28/09/2008 Otrgnuto od zaborava: Umihana Čuvidina Pjesnikinja čija je djela narod prihvatio
Alhamijado književnost
Rođeni 1794.
Umrli 1870.
Biografije, Sarajevo
Bošnjački pisci
Bosanskohercegovački pisci
Sevdalinka |
1766 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Stjepan%20D%C5%BEalto | Stjepan Džalto | Stjepan Džalto, bosanskohercegovački pisac i katolički svećenik, rođen je 21. oktobra 1931. godine u Voljicu kod Gornjeg Vakufa. Osnovnu školu završio je u Gornjem Vakufu, gimnaziju u Rijeci i Zagrebu, a teologiju u Đakovu. Objavio je dvadesetak knjiga priča, pjesama, romana i putopisa. U bliskom je srodstvu sa Davorom Džaltom, umjetnikom, filozofom i historičarem umjetnosti.
Djela
Selo Svađalovo, pripovijetke, (Zagreb,1972.);
Gladne i nemirne godine, roman, (Zagreb,1974.),
Priče iz Pasjih Korita, roman (Zagreb,1982.);
Svečev kafić, pripovijetke (Mostar,1988.);
Spontanosti, pjesme (Mostar,1988.);
Mladenački raj i njegov sjaj, pripovijetke (Đakovo,1989.);
Pod Jurcanovim orahom, roman (Zagreb,1990.);
Eva i ja, pripovijetke (Zagreb,1995.)
Novo selo, roman (Zagreb,1995.);
Čudna zemlja, roman (Zagreb,1995.);
Birane stranice, izbor iz djela (Bol-Sarajevo,1995.);
Župna kronika, pripovjetke (Mostar,1995.);
Trzaji, pjesme (Mostar,1995.);
Zvonimirovo, roman (Zagreb,1996.);
Fra Marijanova Bosna, pripovijetke (Zagreb,1997.);
Birane stranice II., izbor iz djela (Zagreb, 1997.);
Krv i suze, pjesme, drama (Zagreb, 1998.);
S ljudima, crtice (Zagreb, 1998.);
Drug nastavnik iz predvojničke, roman (Zagreb,1999.),
Posljednji dominikanac, putopisna proza (Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2000.)
Spaljeno ognjište, pripovijetke (Uskoplje,2001.);
Pismo i druge drame, drame (Zagreb,2002.)
Rođeni 1931.
Bosanskohercegovački pisci
Biografije, Gornji Vakuf-Uskoplje |
1769 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Matija%20Divkovi%C4%87 | Matija Divković | Matija Divković (Jelaške kod Vareša, 1563 – Olovo, 1631) bio je bosanskohercegovački i hrvatski vjerski pisac, franjevački svećenik, koji ima historijsku zaslugu kao utemeljitelj bosanskohercegovačke književnosti.
Biografija
Divković se rodio 1563. godine u Jelaškama kod Vareša. O njegovu životu nema mnogo podataka. Postao je franjevcem Bosanske provincije i svoje nauke završio u Italiji. U Sarajevu je služio kao kapelan (od 1609), a kasnije je radio u Kreševu i u Gradovrhu kao lektor. Također je radio u Olovu, gdje je i umro 1631.
Glavna djela su mu vjersko poučni spisi na narodnom jeziku (kojeg on naziva slovinski, ilirski ili bosanski), pisani na bosančici (Besjede, Mletci /1616/, Nauk krstjanski /1616/). Pored njegovog najpoznatijeg djela Nauka krstjanskog Divković je napisao Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice Divice Marije (Venecija 1611) i Besjede svrhu evanđelja nediljni jeh .Pisao je osebujnim istočnobosanskim, šćakavsko-ijekavskim narječjem protakanim ikavizmima.
Citat iz knjige Nauk krstjanski 1611:
"I ovo istomači aliti privede iz jezika diačkoga u pravi i istiniti jezik bosanski."
Vanjski linkovi
Tekst o Matiji Divkoviću u enciklopediji Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža"
Franjevac Matija Divković - autor prve štampane knjige u Bosni i Hercegovini na narodnom jeziku (1611.)
Divković - pisac triju značajnih djela
Nauk Krstianski, u Mnecieh 1641., digitalizirano u Bayerische Staatsbibliothek
Literatura
Reference
Franjevci (svećenici)
Bosanskohercegovački pisci
Rođeni 1563.
Umrli 1631.
Biografije, Vareš
Hrvatski pisci |
1773 | https://bs.wikipedia.org/wiki/79. | 79. | Godina 79. (LXXIX) bila je redovna godina koja počinje u petak u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Augusta i Vespazijana ili, rjeđe, godina 832. Ab urbe condita. Oznaka "79." za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavna metoda za imenovanje godina.
Događaji
Poznata erupcija vulkana Vezuv u blizu grada Pompeji.
Rođeni
Umrli
23. juni - Vespazijan, rimski car
Kesius Basus, Rimski pjesnik |
1774 | https://bs.wikipedia.org/wiki/410. | 410. | Godina 410. (CDX) bila je redovna godina koja počinje u subotu u julijanskom kalendaru. U svoje vrijeme je bila poznata kao Godina konzulstva Honorija i Teodozija (ili, rjeđe, godina 1163. Ab urbe condita). Oznaka 410. za ovu godinu se koristi od ranog srednjeg vijeka, kada je kalendarska era Anno Domini u Evropi postala glavnom metodom označavanja godina.
Događaji
Visigoti po vodstvom Alarika opljačkaju Rim.
Rođeni
Umrli
Alarik, kralj Visigota. |
1775 | https://bs.wikipedia.org/wiki/1690. | 1690. |
Događaji
Utemeljen grad Kalkuta.
Otkrivena planeta Uran.
1693. u temama
Rođeni
Umrli |
1776 | https://bs.wikipedia.org/wiki/1814. | 1814. |
Događaji
Engleski vojnici opljačkali Washington u Ratu iz 1812.
1. april - U Londonu instalirane prve lampe plinskog uličnog osvjetljenja.
1814 u temama
Rođeni
19. juli – Samuel Colt, američki izumitelj
11. august – Ivan Mažuranić, hrvatski pjesnik i političar
13. august – Anders Jonas Ångström, švedski fizičar
15. oktobar – Mihail Ljermontov, ruski književnik
Umrli
29. januar – Johann Gottlieb Fichte, njemački filozof
29. maj – Jozefina de Beauharnais, francuska carica |
1777 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Tomislav%20Dretar | Tomislav Dretar | Tomislav Dretar (rođen 2. marta 1945) jest bosanskohercegovački, hrvatski, francuski i belgijski književnik.
Biografija
Diplomirao kulturologiju na Univerzitetu u Rijeci 1977. godine, a magistrirao 1984. u Sarajevu. Do 1977. bio nastavnik u Bosanskoj Krupi, zatim odlazi u Bihać i radi kao sekretar SIZ-a za kulturu u Bihaću, a od 1989. do početka 1990-ih predavač na Višoj ekonomskoj školi u Bihaću. Nakon toga se bavi novinarstvom. Od 1977. objavljuje pjesme, eseje, rasprave, naučne referate i članke u periodicima Kultura, Pregled, Naše teme, Oko, Oslobođenje, Odjek, Naši dani, Život, te na Radiju Sarajevo. Objavio je više knjiga intimističke poezije refleksivnih i ljubavnih motiva. Pjesme i eseji prevedeni su na italijanski, romski, mađarski, francuski, engleski, turski, albanski, slovenski, češki i holandski jezik.
Zastupljen u više pjesničkih antologija.
Prevodilac s francuskog jezika ekumenskog prijevoda Biblije na bosanski, hrvatski i srpski, napravio je prijevod prve knjige svih Muslimana Časni Kur'an na hrvatski, bosanski i srpski, zatim s latinskog Interrogatio Iohannis ili Ispitivanje Ivanovo koje je poznato u svijetu kao Bogumilsko evanđelje, a uz to preveo i Bhagavat-Gitu i Budinu molitvu.
Nagrade i priznanja
Dobitnik književne nagrade Slovo Gorčina.
Ratni put
U odbrambeno-oslobodilačkom ratu u Bosni i Hercegovini, obavlja niz političkih dužnosti, zapovijedajući Hrvatskim vijećem odbrane Okruga i Općine do 1993. godine. Pozivajući se na bosanskohercegovački Ustav suprotstavlja se Mati Bobanu, negirajući političku separatističku tvorevinu Herceg-Bosnu i odlazi u izbjeglištvo gdje u Bruxellesu desetak godina radi kao fizički radnik i bibliotekar na l'Univertsité catholique de Louvain (Katolički univerzitet u Lovainu).
Djela
Književno-umjetnička djela
Vox interioris, Sarajevo 1976.
Drska perunika, Banja Luka 1980.
Nedostupna staza; Protjecanja, Bihać 1984.
Sorella della notte, Napoli, 1984.
Knjiga čežnje, Bihać 1986.
Slika, unutarnja rukovet, Beograd, 1988.
Gorka srma, Bihać, 1989.
Potraga za rubom,Kikinda, 1989.
Bol, ciganska rapsodija, Novi Sad, 1990.
L'Image,le florilège des lumières, Edition du Panthéon, Paris, 2001.
Kotva, Bruxelles,2005
Douleur, Rhapsodie tsigane-Bol,ciganska rapsodija (francuski - hrvatski), Barry (Belgija), 2007
Foyer de paroles, Editions Manuscrit, Paris, 2008
Aux Portes de l'Inaccessible/Na vratima Nedostupnog, M.E.O. Editions, Bruxelles, 2009
Parole, mon logement social, Edition M.E.O., Bruxelles 2010,
Autor antologije
Sublimisme balkanique - Tom 1 - poètes de Croatie - antologija poezije - Izbor i predgovor - Tomislav Dretar,
"Sublimisme balkanique" - Tom 2 - poètes de Bosnie-Herzégovine - antologija poezije - Izbor i predgovor - Tomislav Dretar,
Muzičko-scenska djela
Libreto na temu "Smrt Omera i Merime" komponovano po Vuku Kulenoviću, RTB 1986
Libreto za oratorij Opus n° 1 premijerno izvedeno po Simfonijskom orkestru RTB uz muziku Vuka *Kulenovića, Prvi festival simfonijskih orkestara Jugoslavije u Bihaću 1984.g.
Libreto za scensku postavku oratorija po Dretarevoj poeziji, koreografija Branke Kolar, na muziku iz opere "Ero s onog svijeta" i Carmina Burana u izvođenju: Recital - Tomislav Dretar, ples - Bihaćki plesni ansambl i Karate klub Bihać.
Kulturološka djela
Napomena - Ukupan broj tekstova ovih vrsta i rodova tokom 25 godina bavljenja je oko 300.
Konceptualizacija kulture u programima KPJ/SKJ u časopisu "Socijalizam" 6/84;
Komunistička partija i kultura, u časopisu Opredjeljenja, 8-9/80;
Međunacionalni odnosi u svjetlu revolucionarne prakse, Sveske 2/83;
Krleža i Titovo djelo, Sveske 10/85;
Jugoslavenstvo, majka koja ne smije pojesti svoju djecu, (saopćenje na Okruglom stolu povodom 35. godišnjice Zavoda za istraživanje kulturnog razvitka Srbije), Beograd, 1982
Socijalistička transformacija kulture, Opredjeljenje, 1/85;
Animacija u kulturi, Kultura, 45-46/79;
Kulturna politika samoupravnog društva, Kultura, 53/81;
Marginalije o kulturnoj animaciji, Pregled, 6/79;
Kulturni apsket rada, Putevi, 4/80;
O fetiškom karakteru jezika, Lica, 8-9-10/81;
O Marcuseu i Estetskoj dimenziji, Pregled, 33/82;
Kritika kulturnog modela postavljenog kao sustav upravljanja, Pregled, 7-8/83
Kritika odnosa potreba i vrijednosti u djelima Agnes Heller, Pregled, 5/82
Razina kulturnih interesa srednjoškolske omladine, Istraživanja, 1982.
Trockij i Goebels, paralele i kontroverze rađanja medijalne i masovne kulture, Istraživanja, 1983.
Likovna kritika
O vrijednostima i značajkama grafičkog opusa Dževada Hoze, Oslobođenje, Sarajevo
O slikarstvu Marijane Muljević, Lica, Sarajevo
O skulpturama Hakije Muranovića, odjek, Sarajevo
Grafika, slika, skulptura, monografija, Bihać, 1981
Objavljuje na francuskom jeziku pod imenom Thomas Dretart: "Douleur, rhapsodie tsigane", Barry 2007, "L'image, florilège des lumières", Pariz 2001. i "Le Foyer de paroles", Bruxelles 2008. Preveo i objavio knjige desetak belgijskih pisaca na francuskom jeziku.
Zastupljen u Antologijama
Krvatska, (1991., Antologija hrvatske ratne lirike od Marula do naših dana, dr. Vinko Brešić)
Skupljena baština: savremeno hrvatsko pjesništvo 1940-1990: (antologija) / priredio Stijepo Mijović Kočan
Romane Poetongi Antologia - József Choli Daróczi, Ariadna (ISBN/ISSN: 963.045684.2), (romski, mađarski, engleski) Budimpešta 1995.
Mnogoglasje - Savremeno hrvatsko pjesništvo Bosne i Hercegovine"; Zdravko Kordić i Krešimir Šego u časopisu "Osvit" broj 1-2, Mostar, 2000.
"Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XV st. do danas-Antologija poezije"; Prof. dr. Miloš Okuka u Matica hrvatska, Hrvatska misao, svezak 25-26, Sarajevo, 2002;
Vanjski linkovi
Biografija na Vojska.net
Lista radova
Croatian Scientific Bibliography
Rođeni 1945.
Biografije, Nova Gradiška
Bosanskohercegovački pisci
Hrvatski pisci
Oficiri HVO |
1779 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Sead%20Fetahagi%C4%87 | Sead Fetahagić | Sead Fetahagić (Žepče, 23. decembar 1935 – Sarajevo, 28. decembar 2010) bosanskohercegovački je pisac kratkih priča, romanopisac, novinar, dramski pisac, pozorišni kritičar i publicist.
Njegova prva knjiga pripovjedaka ”Četvrtak poslije petka”, izdana 1960 godine, unijela je u bosanskohercegovačku literaturu moderan izraz. Slijedi zbirka priča ”Go čovjek na krečnjaku” (1970) i eksperimentalni roman ”Drugo kraljevstvo smrti” (1990).
Pisao je za radio, film i televiziju, a na pozorišnim scenama izvedene su mu komedije ”Kolo oko kaktusa”, ”Znam za jadac”, ”Velika rasprodaja” i ”Kako je počelo”. Bio je dugogodišnji pozorišni kritičar lista ”Oslobođenje”. U ratnom vremenu, koje je proveo u okruženom Sarajevu, istakao se svojim satričnim kolumnama u ”Oslobodenju” i sarajevskom ”Svijetu”.
Djela
Četvrtak poslije petka, priče, Svjetlost, Sarajevo, 1960.
Go čovjek na krečnjaku, priče, Svjetlost, Sarajevo, 1976.
Drugo kraljevstvo smrti, roman, Glas, Banja Luka, 1989.
Velika rasprodaja, drama, Poslovna zajednica profesionalnih pozorišta BiH, Sarajevo, 1990.
Tako je počelo, drama, Vodnikova domačija, Ljubljana, 1995.
Poljubi pa ostavi, roman, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1996.
Iz pozadine, publicistika, Krug 99, Sarajevo, 2000.
Jednog dana jedna žena negdje, roman, Omnibus, 2003.
Nagrade
Nagrada "Mladosti", 1960.
Fund for Free Expression Award U.S.A. 1993.
Reference
Rođeni 1935.
Umrli 2010.
Biografije, Žepče
Bosanskohercegovački pisci
Članovi P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine |
1785 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Muhamed%20Hevaija%20Uskufija | Muhamed Hevaija Uskufija | Muhamed Hevaija Uskufija (skraćeno: Muhamed Uskufi ili Muhamed Hevaija), bosanski alhamijado pjesnik i sastavljač tursko-bosanskog rječnika. Rođen je u mjestu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine, a umro poslije 1651. godine. Pjesnički pseudonim mu je bio Hevai (Zračni). Dana 16. septembra 2016. u naselju Dobrnja podignuta je spomen-ploča s njegovim imenom i godinama rođenja i smrti.
Biografija
Ostavši rano bez roditelja, otisnuo se u svijet i došao do Carigrada, gdje se bavio raznim poslovima. Na carskom dvoru Hevai je služio dvadeset godina. Osim toga što je bio jedan od prvih bosanskih pjesnika na orijentalnim jezicima, prvi je sastavio tursko-bosanski rječnik u stihovima.
Pisac je u radu isticao da je Bošnjak, a jezik kojim govori bosanski. Tako počinje i jednu svoju pjesmu: "Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani..."
Djela
Bosansko-turski rječnik
Magbuli-arif ili Potur Šahidija, spjev iz 1631 i smatra se jednim od najstarijih rječnika na južnoslavenskim prostorima. Ovaj rječnik predstavlja najstariji bosanski i prvi južnoslavenski rječnik napisan štokavskim dijalektom. Uskufi je svoje djelo napisan po uzor na rječnik poznatog turskog pjesnika i leksikografa Ibrahima Shahidije koji nosi naziv Tuhfe-yi Šahidi zbog čega je pored imena Makbul-i Arif (Dopadljiv onom ko je učen) poznat i pod imenom Potur Šahidija, što u prijevodu znači "Šahidija jednog seljanina" ili "Seoska šahidija". Otto Blau, njemački diplomat, prvi je pronašao i objavio riječnik 1868. godine. Uskufija piše o progonima, pohlepi, podmitljivosti, jelima i sličnim temama.
U uvodu svog tursko-bosanskog rječnika piše:
Postoje četiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u univerzitetskoj biblioteci u Uppsali (Švedska). Muhamed Hevaija Uskufi udario je snažne temelje bosanskom jeziku, što se ističe mišljenjem modernog britanskog historičara Noela Malcoma na ovu temu, koji kaže: "Kako je bosanski jezik bio treći jezik Osmanlijskog Carstva, nije nikakvo čudo sto je i dio osmanlijske književnosti napisan na tom jeziku". Bosanski pisac iz 18. stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija, koji je u svom ljetopisu pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku, ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol "ići". Čak je 1601. godine Marvo Orbini zapisao da "Od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću slavenskog jezika". O raširenosti i glasovitosti Hevaijina rječnika svjedoče i riječi poznatog osmanskog putopisca Evlije Čelebije koji, prolazeći kroz Bosnu 1660. godine, bilježi sljedeće: "Učenjaci i pjesnici šeher-Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku u stihovima po uzori na perzijsku knjigu Šahidi". Čelebija opisuje jezik u Bosni: Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom.
Sam rječnik, bez nekog posebnog sistematiziranja u njemu, pisan je na turskom jeziku u stihovima i sadrži preko 700 riječi bosanskog jezika u oko 330 stihova.
Pored ovog riječnika, Hevai je napisao nekoliko ilahija (Hod'te nami na viru; Bosanski da vam besedim, bratani; Savjet ženama).
Također pogledajte
Tursko-bosanski rječnik iz Gornjeg Vakufa
Reference
Vanjski linkovi
http://unsa.ba U amfiteatru Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine u srijedu 14. marta 2012. godine upriličena je promocija Bosansko-turskog rječnika iz 1631. godine autora Muhameda Hevaija Uskufija.
http://www.youtube.com; Reprint Uskufijevog rječnika iz 1631. godine - Al Jazeera Balkans
Pjesme
Bosanski jezik
Alhamijado književnost
Rođeni 1601.
Biografije, Tuzla
Bošnjački pisci
Bosanskohercegovački pisci |
1787 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Irfan%20Horozovi%C4%87 | Irfan Horozović | Irfan Horozović je rođen u Banjoj Luci 27. aprila 1947. godine gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Filozofski fakultet (Komparativna književnost i Jugoslavenski jezici i književnosti) diplomirao u Zagrebu. Bio je urednik Studentskog lista Pitanja i putevi. Bio je odgovorni urednik u izdavačkoj djelatnosti Novog glasa u Banjoj Luci.
Živi u Sarajevu. Urednik je u igranom programu RTV Federacije BiH i glavni urednik časopisa Život.
Dramski tekstovi su mu izvođeni na radiju (Šesta smrt Benjamina Talhe, Zadovoljština, Kuburović, Posuđena rečenica), u teatrima (Ružičasta učiteljica, Soba, Pehlivan Arif Tamburija, Šeremet, Proba, Tri Sabahudina) i na televiziji (Šeremet). Neki od tih tekstova su prevedeni i igrani u Švedskoj i Poljskoj. Jedna adaptacija knjige Talhe pod nazivom Priče iz Šedrvanskog vrta postavljena je u Rimu.
Dobitnik je Nagrade "Sedam sekretara SKOJ–a" (1972), Nagrade grada Banje Luke (1980), Nagrade Udruženja književnika BiH (1988), Nagrade za najbolju knjigu za djecu u BiH (1987), Nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine za 1998. godinu i drugih nagrada i priznanja.
Zastupljen je u brojnim antologijama pripovijetke, poezije i drame, te prevođen na više jezika.
Bibliografija
Šesta smrt Benjamina Talhe. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1968.
Zvečajsko blago. Pjesme. Glas, Banja Luka 1969.
Ružičasta učiteljica. Dramolet. Narodno sveučilište "Božidar Maslarić", Osijek 1970.
Talhe ili šedrvanski vrt. Proze. BC, Zagreb 1972; – 2. prošireno izdanje, Svjetlost, Sarajevo 1991; 3. izdanje Sarajevo Publishing, Sarajevo 1997. I na esperantu: Savez za esperanto BiH, Sarajevo – Banja Luka 1991.
Soba. Groteska. Prolog. Zagreb 1970; – 2. izd. Zajednica profesionalnih pozorišta, Sarajevo 1977.
Tanka katanka. Farsa za djecu. Dječije pozorište Banja Luka 1971.
Zadovoljština. Drama za glasove. Radio–Zagreb 1972.
Salon gluhonijemih krojačica. Pripovijetke. Svjetlost, Sarajevo 1979.
Testament iz mladosti. Poezija. Glas, Banja Luka 1980.
Šeremet. Drama. Zajednica profesionalnih pozorišta BiH, Sarajevo 1985.
Karta vremena. Priče/roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1983.
Noćne ceremonije. Izabrane priče. Svjetlost, Sarajevo 1984/1985.
Vauvan. Roman za djecu. Klub "Ivan Goran Kovačić", Bihać 1986; – 2. izd. "Veselin Maleša", Svjetlost, Sarajevo 1990; – 3. izd. Bosanska riječ, Wuppertal 1995; – 4. izd. Targa, Zagreb 1995; – 5. izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000.
Rea. Kratki roman. "Veselin Masleša", Sarajevo 1987.
Mađioničar iz prijestolnice domina. Pripovijest za djecu. Glas, Banja Luka 1988; – 2. izd. 1990; – 3. izd. Targa, Zagreb 1995: – 4. Izd. Bosanska riječ, Wuppertal–Amsterdam–Sarajevo 2000 (zajedno s Vauvanom).
Kalfa. Roman. Svjetlost, Sarajevo 1988.
Iluzionistov grob i lebdeća žena. Priče. Prosveta, Beograd 1991.
Posuđena rečenica. Drama za glasove. Radio–Sarajevo 1991.
Prognani grad. Priče. Antibarbarus, Zagreb 1994.
Bosanski Palimpsest. Priče. Durieux, Zagreb 1995.
Sličan čovjek. Roman. Bosanska knjiga, Sarajevo 1995.
Oblak čija lica prepoznajemo. Izabrane priče. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo 1997. – drugo, promijenjeno izdanje, kod istog izdavača 1999.
Knjiga mrtvog pjesnika. Poezija. Horus, Zagreb 1997. – drugo, prošireno izdanje, Bosanska knjiga–Šahinpašić, Sarajevo 1999.
Inspektor vrtnih Patuljaka. Roman za djecu. Bosanska riječ, Wuppertal–Sarajevo–Amsterdam 1998.
Proba. Dramolet. Kamerni teatar 55. Sarajevo 1998.
Berlinski nepoznati prolaznik. Roman. Ljiljan, Sarajevo 1998.
Prodavnica noževa. Izabrane priče. Damad. Novi Pazar 1999.
Izabrane pripovjetke. Sejtarija, Sarajevo 2000.
Filmofil. Roman. Sejtarija, Sarajevo 2000.
Imotski kadija. Roman. Ogledalo, Sarajevo 2000.
Tri Sabahudina. Tragična komedija. Praizvedba u Kamernom teatru 55 u Sarajevu # 12. 2001.
Izabrane Igre. Drame. Svjetlost, Sarajevo 2000.
Buduće svršeno vrijeme. Poezija. DES, Sarajevo 2001.
" Inspektor vrtnih patuljaka 2001
Vanjski linkovi
Rođeni 1947.
Biografije, Banja Luka
Bosanskohercegovački pisci
Članovi P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine
Dobitnici Nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine
Dobitnici Nagrade "Meša Selimović" (BiH) |
1789 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Hamza%20Humo | Hamza Humo | Hamza Humo je bio bosanskohercegovački književnik. Rođen 30. decembra 1895. u Mostaru gdje je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1914., nakon Sarajevskog atentata, biva uhapšen a zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. je mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata je služio kao pisar i tumač u bolnici u Beču. Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studij historije umjetnosti u Zagreb, potom u Beč i konačno u Beograd.
U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i Nikom Milićevićem i sam oduševljen ekspresionističkim pokretom. Godine 1919. javlja se prvim književnim ostvarenjem, zbirkom pjesama "Nutarnji život". Pet godina kasnije, Humo objavljuje zbirku Grad rima i ritmova, kojom se odmiče od školski naučene poetike sablasnog ekspresionizma i primiče čulnom "misteriju prirodnog opstojanja". U proznim je djelima s naglašenim lirizmom opisao raslojavanje bošnjačkog svijeta u rodnome hercegovačkom okolišu, utkivajući folklorne i slavensko-bogumilske mitove u svoje pripovijetke: "Pod žrvnjem vremena" (1928), "Pripovijetke" (1932), "Ljubav na periferiji" (1936), "Hadžijin mač" (1955) i dr. te u romane "Grozdanin kikot" (1927), "Zgrada na ruševinama" (1939) i "Adam Čabrić" (1947).
Za razliku od Safvet-bega Bašagića i Đikića, koji su uglavnom ponavljali formalno-stilske obrasce sevdalinke i balade u tonovima lirske usmene tradicije, Humo se oslobađa vezanog stiha, a pored očaranosti usmenom tradicijom, zbirkom Sa ploča istočnih ne odriče se ni vrijednosti koje je gajila poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima.
Pisao je pjesme, pjesme u prozi, pripovijetke, romane, dramske tekstove, članke, prikaze i reportaže i objavljivao ih u časopisima i listovima: Misao (Beograd 1920–23, 1925–26, 1931–32), Beogradski dnevnik (1922), Budućnost (1922–23), Narod (1922–25), Novosti (Beograd 1922–23, 1929), Srpski književni glasnik (Beograd 1922, 1925, 1927, 1936), Književni pregled (1923), Tribuna (Beograd 1923), Zabavnik (1923–24), Gajret (1924–30, 1932–35, 1937–38, 1940), Ilustrovani list (Beograd 1924), Prosveta (Beograd 1924, 1928, 1932–33, 1939–41), Belgrader Zeitung (1925), Reč (Beograd 1925–26), Vijenac (1925–27), Zagreber Tagblatt (1925–26), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1926–27), Morgenblatt (1926–27, 1930–31, 1934), Naša domovina (Beograd 1926), Reč i slika (Beograd 1926–27), Sloboda (1926–27), Zora (1926), Politika (Beograd 1927–41), Pregled (1927–31, 1934–35), Sloga (1927), Večernja pošta (1927), Književni sever (Subotica 1928), Trgovinski glasnik (Beograd 1928), Bosanska pošta (1929), Glas naroda (Beograd 1929), Jugoslovenska pošta (1929, 1932–34), Novo doba (1929), Život i rad (Beograd 1929), Riječ (1930), La Yougoslavie (Beograd 1932), Nedelja (Beograd 1932, 1935), Pravda (Beograd 1933–34, 1936–37), Ideje (Beograd 1934), Štampa (Beograd 1934), Vreme (Beograd 1934, 1936–37), Pomorski Lloyd (Beograd 1935), Jugoslovenske pariske novine (Pariz 1936), Bulletin d’Informations économiques (Beograd 1937), Jugoslavija (1937–39), Jugoslovenska stručna štampa (Beograd 1937), Ošišani jež (Beograd 1937), Donauzeitung (Beograd 1941).
U vremenu između dva svjetska rata, kada piše najplodnije i najintenzivnije, objavio je vise pjesničkih knjiga i svoje najznačajnije djelo, lirski roman "Grozdanin kikot" (1927), koje će doživjeti više izdanja i biti prevedeno na mnoge jezike. Od 1923. godine uređuje list Zabavnik, a od 1923. do 1931. urednik je časopisa Gajret, a potom sve do rata novinar je Politike. Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. godine uređuje bošnjački list Novo doba, potom je urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije. Po motivima njegovog romana "Adem Čabrić" snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.
Za svoje raznorodno i obimno kniževno djelo Humo je, pored drugih priznanja, dobio i dvije visoke nagrade: Nagradu Srpske akademije nauka u Beogradu i Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH, koja mu je dodijeljena za životno djelo.
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.
Bibliografija
Nutarnji život. Pjesme. Mostar, 1919.
Strasti. Pripovijetke. Beograd, 1923.
Grad rima i ritmova. Pjesme. Geca Kon. Beograd, 1924; - 2. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1975.
Sa ploča istočnih. Pjesme. Beograd, 1925.
Grozdanin kikot. S. B. Cvijanović. Beograd, 1927; - Seljačka knjiga. Sarajevo, 1953; 1956; 1958; 1962; - Trunkener Sommer. Uebers. B. Jaenchnichen. Berlin, 1958; - Frankfurt a/M, 1961; 1962; - Svjetlost. Sarajevo, 1962; - Trunkener Sommer. Dortmund, 1968; - Grozdanin kikot. Veselin Maslesa. Sarajevo, 1983; 1984; 1989.
Pod žrvnjem vremena. Pripovijetke. Sarajevo, 1928.
Od prelaza na Islam do novih vidika. Rasprava. Sarajevo, 1928.
Slučaj Raba slikara. Novele. Sarajevo, 1930.
Pripovetke. Srpska književna zadruga. Beograd, 1932.
Ljubav na periferiji. Pripovijetke. Beograd, 1936.
Zgrada na ruševinama. Roman. Beograd, 1939.
Za Tita. Pjesma. Sarajevo, 1946.
Pjesme. Sarajevo, 1946.
Hasan opančar. Pripovijetke. Sarajevo, 1947.
Adem Čabrić. Svjetlost. Sarajevo, 1947; 1951.
Poema o Mostaru. Sarajevo, 1949.
Tri svijeta. Drama. Sarajevo, 1951.
Perišićeva ljubav. Pripovijetke. Sarajevo, 1952.
Izabrane pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1954; 1968.
Hadžijin mač. Pripovijetke. Svjetlost. Sarajevo, 1955; 1964; 1967.
Sabrana djela. Knjiga I-VI. Izbor, redakcija i predgovor Muhsin Rizvić. Svjetlost. Sarajevo, 1976.
Jablan do neba. Pjesme. Svjetlost. Sarajevo, 1980.
Izbor iz djela. Veselin Masleša. Sarajevo, 1982.
Reference
Vanjski linkovi
Rođeni 1895.
Umrli 1970.
Bosanskohercegovački pisci
Jugoslavenski pisci
Biografije, Mostar
Članovi ANUBiH |
1790 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Omer%20Humo | Omer Humo | Omer Humo (1808 - 1880) je autor prve štampane Alhamijado knjige u Sarajevu 1875. godine, Sehletul-Vusul. Rođen je u Mostaru 1808. godine, a radio je u Mostaru, Stocu i Konjicu, kao mualim i muderis. Istakao se kao žestok borac za očuvanje bosanskog jezika, i predlagao da se nastava održava na bosanskom jeziku, "tako da je svi razumiju".
Umro je 1880. godine u Sarajevu.
Vanjski linkovi
http://makdizdar.ba/?p=819
http://muzejhercegovine.com/index.php?option=com_content&task=view&id=63&Itemid=34
http://www.diwanmag.com.ba/arhiva/diwan2/sadrzaj/sadrzaj6.htm
Reference
Humo,Omer
Rođeni 1808.
Umrli 1880.
Humo,Omer |
1791 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Nusret%20Idrizovi%C4%87 | Nusret Idrizović | Nusret Idrizović (Bijelo Polje, 24. april 1930 – Zagreb, 14. mart 2007) bio je bošnjački književnik.
Svoja najvrednija djela napisao je u atipičnim žanrovima: nakon dječje proze, u "bogumilskom ciklusu" ostvario je esejističku meditaciju o svjetonazoru i usudu krstjana srednjovjekovne Bosne i Huma (Kolo bosanske škole smrti, 1984; Kolo tajnih znakova, 1987; te Kolo svetog broja,1989). Kad je već izgledalo da je našao temu koju će samo dalje obrađivati, ratna stradanja u Bosni i Hercegovini, utjelovljena u užasima silovanja Bošnjakinja, potresla su autora i motivirale ga da napiše dokumentarno-faktografski roman: "Hude sudbe: Silovanje Azre". To je djelo, po riječima pisca predgovora Esada Ćimića, "najprimjerenija osveta za zla i poniženja" koja su žrtve pretrpjele.
Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za 1987. godinu.
Biografije, Bijelo Polje
Rođeni 1930.
Bosanskohercegovački pisci
Jugoslavenski pisci |
1793 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Abdulvehab%20Ilhamija | Abdulvehab Ilhamija | Abdulvehab Ilhamija Žepčevi (Žepče, 1773. – Travnik, 1821) bio je bošnjački pjesnik i alim. Pripadao je nakšibendijskom tarikatu, gdje je i uzeo pseudonim Ilhamija (nadahnuti). Imao je značajnu ulogu u kulturnom i političkom životu Bošnjaka krajem 18. i početkom 19. vijeka.
Biografija
Rođen je u Žepču 1773. godine, od oca Abdulvehaba. Rano je ostao bez oba roditelja. Bio je učenik nekog el-hadž Kerim-zadea (Hadžićerimovića ili Hadžićerimića). Moguće je da je el-hadž Kerim-zade Ahmed ef. Karahodža, koji je kao alim u Žepču djelovao do smrti 1803. Školovao se na medresama u Žepču i Fojnici. Iako se ne zna tačno ko ga je uveo u derviški red, s obzirom da su mu najbliže i najpristupačnije tekije bile one na Oglavku i u Vukeljićima kod Fojnice najvjerovatnije je tu stupio u tarikat. Iako se u jednoj predaji spominje kao učenik šejha Abdurahmana Sirrije, vjerovatnije je da je bio učenik Huseina Zukića. Pretpostavlja se da je obavljao funkciju imama i hatiba Ferhadije džamije u Žepču. Pogubljen je 1821. u Travniku, gdje je i pokopan, po nalogu bosanskog namjesnika Ali Dželaludin-paše. Nad mezarom podignuto mu je turbe. Općenito se smatra da je pogubljen zbog stalnih kritika upućenih državnim funkcionerima. Imao je tri sina: Muhameda, Emina i Halila.
Djela
Uglavnom je pisao na turskom i bosanskom jeziku, mada ima i kraćih djela na arapskom. Na bosanskom je napisao 20 pjesama i ilmihal, a na turskom je ostavio djela Tuhfetul-musallin ve zubdetul-haši'in i Divani Šejh el-hadž es-Sejjid Abdulvehhab Ilhami-baba el-Bosnevi (Zbirka pjesama šejha hadži Sejida Abdulvehaba Ilhami-babe Bošnjaka). U Divanu imaju i četiri pjesme na arapskom, te 11 pjesama na bosanskom, ali je većina (38) na turskom. Naziv sejid, koji se koristi za potomke poslanika Muhammeda, vjerovatno je uzeo zato što se smatrao duhovnim potomkom poslanika, a naziv el-hadž zato što je obavio hadž.
Svi Ilhamijini radovi su moralno-poučnog karaktera i prožeti tesavufskim duhom. U pjesmama kritikuje mahane, slabosti i grijehe savremenika, zalažući se za vjerski preporod i moralno ozdravljenje.
Literatura
Dobrača, Kasim (1974). Tuhfetul-musallin ve zubdetul haši'in od Abdul-Vehaba Žepčevije Ilhamije (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke). Sarajevo: Gazi Husrev-begova biblioteka.
Bošnjački književnici
Rođeni 1773.
Umrli 1821.
Biografije, Žepče |
1795 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Alija%20Isakovi%C4%87 | Alija Isaković | Alija Isaković (Bitunja kod Stoca, 15. januar 1932. – Sarajevo, 14. mart 1997.) bio je bošnjački romansijer, pripovjedač, radio-dramski, televizijski i dramski pisac, putopisac, aforist, leksikograf i historičar jezika i književnosti. Jedna je od najznačajnijih ličnosti u procesima afirmiranja i etabliranja kako bosanskohercegovačke ideje tako i bošnjačke književnosti.
Biografija
Osnovnu i srednju školu pohađao je u Bitunji, Stocu, Zagrebu, Crikvenici, Pančevu i Beogradu, a Filozofski fakultet, Odsjek za jugoslavensku književnost i srpskohrvatski jezik, u Sarajevu. Bio je geološki tehničar, prospektor uranija, TV-scenarist, urednik časopisa Život, urednik edicije "Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine" u sarajevskoj "Svjetlosti". Priredio je više djela Muslimanskih pisaca i posebno prvu antologiju Muslimanske književnosti Biserje 1972, prvi izbor bosanskohercegovačkih putopisaca Hodoljublje 1973, zbornik radova Hasanaginica, 1774-1974, anegdote Nasrudina-hodže 1984, te sa Hadžemom Hajdarevićem izbor iz časopisa Behar 1900-1911. Nagrađivan je za prozno i dramsko stvaralaštvo. Isaković je djelaovao na dva područja:
kao antologičar i publicist, Alija Isaković je doprinio reafirmaciji mnogih bošnjačkih pisaca i marginaliziranoj i potiskivanoj bošnjačkoj tradiciji pisane riječi. Pisao i publicirao u antologije i studije poput Biserja (izbor iz muslimanske književnosti) i O "nacionaliziranju" Muslimana – 101 godina afirmiranja i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, u čemu je utro putove buđenju i osvješćivanju nacionalnoga bića Bošnjaka.
kao leksikograf, Isaković je nezaobilazan u oblikovanju bosanskog jezika. Njegovi rječnici, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, (Sarajevo, 1993) i Rječnik bosanskoga jezika (Sarajevo, 1995), prekretnice su u bošnjačkoj leksikografiji.
Djela
Sunce o desno rame, roman, Matica srpska, Novi Sad, 1963.
Semafor, pripovijetke, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1966.
Prednost imaju koji ulaze, "Svjetlost", Sarajevo, 1971.
Građa za bibliografiju muslimanske književnosti 1883–1971,
Biserje (izbor iz muslimanske književnosti), "Stvarnost", Zagreb, 1972, str. 453-518.
Hodoljublje (izbor bosanskohercegovačkog putopisa i građa za bibliografiju 1842–1970) , "Svjetlost", Sarajevo, 1973, str. 516-538.
Bibliografija radova o Hasanaginici 1774–1974, Hasanaginica 1774–1974, "Svjetlost", Sarajevo, 1975.
Taj čovjek, pripovijetke, "Prva književna komuna", Mostar, 1975.
Krajnosti, drame, (To, Generalijum, Kraljevski sudbeni stol), Drame, "Svjetlost", Sarajevo, 1981.
Hasanaginica, drama, Sarajevo, 1982.
Jednom, putopisi, Prva književna komuna, Mostar, 1987.
Sunce o desno rame, roman, pripovjetke, "Svjetlost", Sarajevo, 1984/85. (Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine, knj. 35)
Pobuna materije, roman, "Svjetlost", Sarajevo, 1985.
Neminovnosti. Baština. Kritika. "Univerzal", Tuzla, 1987.
Lijeve priče, "Svjetlost", Sarajevo, 1990. (priređena djela)
Avdo Karabegović Hasanbegov: Izabrane pjesme, "Zora", Zagreb, 1967.
Biserje, Izbor iz muslimanske književnosti, "Stvarnost", Zagreb, 1972.
Hodoljublje, Izbor iz bosansko-hercegovačkog putopisa (1842–1970), Svjetlost, Sarajevo, 1973.
Edhem Mulabdić: Izabrana djela. Knjiga I-II, "Svjetlost", Sarajevo, 1974.
Hasanaginica, 1774–1974, prepjevi, varijante, studije, bibliografija, "Svjetlost", Sarajevo, 1975.
Hasanaginica (Hasanagaino) 1774–1974, Esperanto ligo Bosnio Hercegovino, Sarajevo, 1975.
Osman - Aziz (Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević): Izabrana djela, Knjiga I-II, Svjetlost, Sarajevo, 1980.
Nasrudin Hodža, Anegdote, "Svjetlost", Sarajevo, 1984; drugo izdanje 1986.
Ahmed Muradbegović: Izabrana djela, Knjiga I-III, "Svjetlost", Sarajevo, 1987.
O "nacionaliziranju" muslimana. 101 godina afirmiranje i negiranja nacionalnog identiteta Muslimana, "Globus", Zagreb, 1990.
Biserje, Izbor iz muslimanske književnosti'', drugo, prošireno izdanje, "Otokar Keršovani", Opatija, 1990.
Nagrade
1976. - Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva;
Reference
Vanjski linkovi
http://www.bhrt.ba/bhr1-emisije/knjiga-sedmice/alija-isakovic-biserje/
Rođeni 1932.
Umrli 1997.
Biografije, Stolac
Jugoslavenski pisci
Bosanskohercegovački pisci
Bošnjački književnici
Članovi P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine
Dobitnici Nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine
Dobitnici Šestoaprilske nagrade |
1797 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Avdo%20Karabegovi%C4%87 | Avdo Karabegović | Avdo Karabegović Hasanbegov (1878-1900), bosanskohercegovacki književnik, rođen u Modriči, begovskoj porodici, koja se doselila iz Budima. U Modriči je završio mekteb. Avdo je naučio čitati i pisati uz pomoć svoga amidžića i imenjaka Avde Karabegovića. Nakon očeve smrti, u petnaestoj godini završio je osnovnu školu. Uskoro iza toga umrla mu je i mati. Godine 1898. njegovo zdravlje bilo je narušeno, ali je nastojao da se upiše u sarajevsku učiteljsku školu. Primljen je, ali tri mjeseca poslije toga vratio se kući i umro u dvadeset i drugoj godini svoga života. Za Avdu su tvrdili da je bio "tih, lijep, nadaren i ponizan mladić". Počeo je pisati već u 18. godini života. Svoje pojedinačne radove objavljivao je u Gajretu, Građaninu, Bršljanu, Zori, Nadi, Nevenu i mnogim drugim časopisima. Pred smrt je Svetozaru Ćoroviću poslao rukopis "sve svoje pjesme", da ih objavi "ako može". Obajavljene su tri zbirke njegovih pjesama: "prvo izdanje Ćorović je priredio 1902], a druge dvije učiteljski pripravnici u Somboru 1903. i 1904. godine."
Naznake književnog obilježja
O njegovom književnom radu, ličnoj tragediji i problemima (uvredama i preziru) koje je imao sa svojom učmalom sredinom, zarobljenom konzervativizmom i predrasudama, uglavnom je sve rečeno poslije objavljivanja njegove prve zbirke pjesama, i to često anonimno. O njegovom književnom radu svoje mišljenje su izrekli Vojislav Ilić Mlađi (Kolo, 1902.), Antun Aškerc (Zvono, 1902.), neki Tattvamasi (Mlada Hrvatska, 1902.), izvjesni XX (dubrovački Srđ, 1902.), Jaša Prodanović (Bosanska vila, 1902.) i Hamza Humo (Politika, 1940). Pisano površno, bez dubljeg ulaženja u strukturu njegovog književnog djela i jezika i "namerno milostivo" (Jaša Prodanović). Isticano je da je Avdo Karabegović bio samouk i samonikli poeta, ozbiljnog pjesničkog dara, bujnog temperamenta, "zvučnih onomatopeja i klasičnog opisa", "prirodnog izraza" i slično.
Vanjski linkovi
https://docs.google.com/viewer?a=v&q=cache:-L91OxFtSDgJ:postjugo.filg.uj.edu.plć
Karabegović, Avdo
Karabegović, Avdo
Karabegović, Avdo
Karabegović, Avdo |
1801 | https://bs.wikipedia.org/wiki/D%C5%BEevad%20Karahasan | Dževad Karahasan | Dževad Karahasan (25. januar 1953 – 19. maj 2023) bio je jugoslavenski i bosanskohercegovački književnik, dramatičar, esejist, romanopisac i akademik.
Biografija
Dževad Karahasan rođen je 25. januara 1953. u Duvnu (današnji Tomislavgrad). Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, branio je doktorski rad. Dugi niz godina učestvovao je u uređivanju sarajevske revije kao urednik za kulturna pitanja Odjek, te dramaturg u Zeničkom narodnom pozorištu.
Od 1986. do 1993. Karahasan je na mjestu docenta za dramaturgiju i historiju drame na Akademiji scenskih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu, gdje vrši dužnost dekana. Bio je glavni urednik časopisa za teoriju i kritiku umjetnost Izraz u Sarajevu. Od 1993. nakon odlaska iz Sarajeva zbog rata u BiH, živi u Grazu. Od akademske 1994/95. godine gostujući je profesor na Univerzitetu u Salzburgu, 2001. u Innsbrucku, a u Berlinu od 2009/10. Godine 1995. postaje stipendist DAAD Berlin, a 1995. i 1997. je lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Odsjeku za slavistiku Univerziteta u Göttingenu. U akademskoj godini 2007/08. je stipendist naučnog kolegija Wissenschaftskolleg u Berlinu.
Od 1993. radio je kao dramaturg za pozorište ARBOS – Gesellschaft für Musik und Theater. Pisao je drame, romane, pripovijetke, eseje, historiju i kritiku teatra i učestvovao kao pozorišni reditelj. Njegovi pozorišni komadi igraju se u Austriji (Beč, Krems, Hallein, Eisenstadt, Salzburg, Villach, Klagenfurt), Njemačkoj (Gera, Erfurt, Berlin, Leipzig), Bosni i Hercegovini (Sarajevo), Ukrajini (Odesa), Češkoj (Prag, Hradec Králové, Brno), Kosovu (Priština), Poljskoj (Szczecin), Singapuru (Singapore Arts Festival) i SAD (Washington D.C.). Živio je i radio u Sarajevu i Grazu sa suprugom Draganom Tomašević-Karahasan, gdje je preminuo 19. maja 2023. godine.
Djela
Odlike su Karahasanova djela modernističke i inovativne pripovjedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika. Iako prvenstveno, po vlastitom izboru i angažmanu dramski pisac, Karahasan je ostvario najjače prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Cijenjen i uspješan dramski autor, prije svega u zemljama njemačkog govornog područja, ovaj pisac, po mišljenju mnogih, dijeli u tom aspektu sudbinu jednoga od svojih uzora, Miroslava Krleže: kao i hrvatski pisac, i bošnjački spisatelj je fasciniran pozorištem za koje je napisao veći broj priznatih drama, no njegova najsnažnija djela su ipak, vjerovatno, romani i esejistička memoaristika.
Roman "Istočni divan", djelo o sufijskom mučeniku i svecu Al-Halladžu, kompleksnu studiju u kojoj se preklapaju vjerno rekonstruirani ambijent Bagdada u 8. vijeku, refleksivni pasaži i egzistencijalno-spiritualna drama legendarnog mučenika, pjesnika i aforističkog mislioca. Za razliku od Selimovića u romanu "Derviš i smrt", Karahasan dobro poznaje problematiku sufijskog misticizma. "Dnevnik selidbe" je upečatljiva memoarska proza, prikaz opsade Sarajeva i funkcioniranja ljudske zajednice u neljudskim okolnostima, dok je kratki roman "Sara i Serafina", o dvostrukom identitetu, stalnoj prisutnosti smrti i apsurdnoj pogibiji u opkoljenom gradu virtuozno djelo ispričano u jednom dahu do danas nedovoljno cijenjeno i ocijenjeno ostvarenje u kojemu se prelamaju dokumentaristički realizam, osobno ispovjedna naracija i borgesovski irealna atmosfera.
Bibliografija
Kazalište i kritika, "Svjetlost", Sarajevo, 1980.
Kraljevske legende, "Veselin Masleša", Sarajevo, 1980.
Kralju ipak ne sviđa se gluma, Sarajevo, 1983.
Strašno je vani, Sarajevo, 1984.
O jeziku i strahu, Sarajevo, 1987.
Model u dramaturgiji, Omladinski centar Zagreb, Zagreb, 1988.
Istočni divan, "Svjetlost", Sarajevo, 1989.
Východný díwán, "Kalligram", Bratislava, 2007.
Misionari, "Svjetlost", Sarajevo, 1989.
Stidna žitija, "Bratstvo-Jedinstvo", Novi Sad, 1989.
Stid nedjeljom, "August Cesarec", Zagreb, 1991.
Kuća za umorne, "August Cesarec", Zagreb, 1993.
Dnevnik selidbe, "Duriex", Zagreb, 1993.
Loučení se Sarajevem, "Mladá fronta", Prag, 1995.
Al-Mukaffa, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1994.
Povučeni anđeo, ARBOS, Klagenfurt-Salzburg-Beč, 1995.
Šahrijarov prsten, "Bosanska riječ", Sarajevo, 1996.
Koncert ptica, ARBOS, Beč, 1997.
Forme teatra kao artikulirana forma života (Herbert Gantschacher), Beč, 2000.
Noćno vijeće, "Profil internacional", Zagreb, 2005.
Gozba, ARBOS, Villach-Hradec-Salzburg, 2005.
Dževad Karahasan - sabrana djela (Istočni diwan, Šahrijarov prsten, Sara i Serafina, Noćno vijeće), "Dobra knjiga", Sarajevo, 2007.
Izvještaji iz tamnog vilajeta, "Dobra knjiga", Sarajevo, 2007.
Sjeme smrti, Sarajevo, 2012.
Što pepeo priča, Sarajevo, 2016.
Nagrade
1981. Nagrada "Veselin Masleša", Sarajevo
1990. Jugoslovenska nagrada za roman, Sisak
1991. Književna nagrada franjevačke provincije Bosna Srebrena
1994. Evropska nagrada za esej "Charles Veillon", Pariz
1995. Nagrada "Bruno Kreisky" za političku knjigu, Beč
1996. Nagrada Stadtschreiber von Graz
1999. Nagrada Herder, Beč
2004. Leipciška književna nagrada za evropsko razumjevanje, Leipzig
2010. Slovenska Nagrada Vilenica, Vilenica
2012. Počasna nagrada Nagrada Heinrich Heine, Düsseldorf
2012. Goethe medalja, Goethe instituta, Düsseldorf
2020. Goethe nagrada grada Frankfurta
2023. Nagrada za demokratiju Fritz Csoklich (posthumno)
Reference
Vanjski linkovi
Klanjana dženaza Dževadu Karahasanu
Intervju s Dž. Karahasanom: Nama bi bilo sjajno kada bi Putin bio naš problem, naš problem je društvo u kojem se stvaraju putini Pristupljeno 10.3.2022.
Bosanskohercegovački dramaturzi
Bosanskohercegovački pisci
Graz
Članovi ANUBiH
Dobitnici nagrade Stadtschreiber von Graz
Dobitnici nagrade Veselin Masleša
Dobitnici Jugoslovenske nagrada za roman
Dobitnici Književne nagrada franjevačke provincije Bosna Srebrena
Dobitnici Nagrade Bruno Kreisky
Odsjek za komparativnu književnost i bibliotekarstvo Filozofskog fakulteta u Sarajevu
Članovi P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine
Biografije, Tomislavgrad
Rođeni 1953.
Umrli 2023.
Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu
Članovi Njemačke akademije za jezik i poeziju
Dobitnici Nagrade "Herder"
Počasni doktori Univerziteta u Baselu
Dobitnici Nagrade "Bruno Kreisky"
Dobitnici "Goetheove medalje"
Dobitnici nagrade "Vilenica"
Dobitnici Nagrade "Franz Nagl"
Dobitnici Goethe nagrade
Dobitnici Nagrade "Fritz Czoklich"
Dobitnici Nagrade "Jeanette Schocken"
Dobitnici nagrade "Heinrich Heine" |
1803 | https://bs.wikipedia.org/wiki/%C5%BDeljko%20Kocaj | Željko Kocaj | Željko Kocaj, rođen 7. novembra 1958. godine u Sarajevu, odrastao u Vitezu. Diplomirao 1983. godine na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Dosad objavio pet knjiga proze: "Neke godine" (1995. i 2005.), "Ranjeni labud" (1997.), "Dijaspora" (1999.), "Requiem za Bosnu" (2001.) i "Nebo iznad Lijeske" (2005) te knjigu "Što je pisac htio reći?" - knjigu eseja, recenzija, ogleda i reagiranja 2009. Dobitnik nagrade "Ranko Marinković" zagrebačkog "Večernjeg lista" za priču za 2003. godinu. Bavi se novinarstvom, izdavaštvom i marketing uslugama. Živi i radi u Vitezu.
Bibliografija
"Neke godine" - HKD Napredak Vitez i Art studio Agency Vitez, 1995. godine;
"Neke godine" (drugo, izmijenjeno i dopunjeno izdanje)- Hercegtisak Široki Brijeg, 2005. godine;
"Ranjeni labud" - Tonimir Varaždinske Toplice i HKD Napredak Vitez, 1997. godine;
"Dijaspora" - Tonimir Varaždinske Toplice i HKD Napredak Vitez, 1999. godine;
"Requiem za Bosnu" - FLASH Agency Vitez, 2001. godine
"Nebo iznad Lijeske" - Matica hrvatska, ogranak Zenica, 2005. godine.
"Što je pisac htio reći" - eseji, recenzije, ogledi, reagiranja; Matica hrvatska Zenica & HKD "Lašva" Vitez, 2009. godine
"Buka, bijes i autobus" - pripovjetke; Matica hrvatska Zenica, 2011. godine
Nagrade
2003. Nagrada "Ranko Marinković", Večernjeg lista, 2003. godine;
Rođeni 1958.
Biografije, Sarajevo
Vitez
Bosanskohercegovački pisci
Dobitnici Nagrade Ranko Marinković |
1806 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Husein%20Lamekani | Husein Lamekani | Husejn Lamekanija (Bezmjesni) ( ? - 1625.), tesavvufski pjesnik.
Ne zna se gdje je rođen. Prema nekima je rođen u Pešti kao potomak Bošnjaka, a prema drugima, negdje u Bosni. Pripadao je derviškom redu bajramija i kao šejh bajramijske tekije boravio je u Istanbulu duže vrijeme. Sva njegova poezija prožeta je upitnošću o načinu spoznaje univerzuma, varijacijama o prolaznosti i ništavnosti ovozemaljskog života, te okrenutošću jednoj Istini. U njegovom stihu primaran je mističko-simbolički i alegorijski doživljaj. Ostavio je kompletan divan i jednu satiričnu pjesmu.
Turski pisci |
1808 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Antun%20Lu%C4%8Di%C4%87 | Antun Lučić | Antun Lučić je bosanskohercegovački književnik. Rođen je 13. juna 1958. godine u Bugojnu. Osnovnu školu završio je u Gračanici kod Bugojna, a srednju u Bugojnu. Studirao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu te na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je komparativnu i hrvatsku književnost i filozofiju. Magistrirao je radnjom "Uticaj Strindberga na Krležino književno djelo". Doktorirao je 24. februara 2000. g. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, tezom "Veze ljudi, životinja i stvari u djelu Vitomira Lukića". Vanredni je profesor na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru i predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne u Mostaru. Predaje kolegije "Svjetska književnost" i "Starija hrvatska književnost" na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
Pisao je za pozorište, a na sceni su izvedena njegova djela "Lutak i dvojnici" i "Sestre, zapravo susreti". Objavljuje književne radove i kritičke osvrte.
Knjige: Pitanja Luciusu (poetska proza, Banjaluka, 1985.) Prizori (pjesme, Sarajevo,1988.), Naovamo (poezija, Zagreb, 1996.), Dodiri, smjene, Split, 2005.
Reference
Lučić, Antun
Lučić, Antun
Lučić, Antun |
1811 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Zlatko%20Luki%C4%87 | Zlatko Lukić | Zlatko Lukić je savremeni bosanski književnik. Rođen je u Zagrebu, a jedno vrijeme je živio u Banjaluci, gdje se i školovao. Od 1992. godine živi u Švedskoj, a od 1995. godine u Norveškoj radi kao novinar i saradnik je u: "Glas BiH" (Stockholm), "Oslobođenje" (evropsko izdanje, Sarajevo), "Behar" (Zagreb), "Bosanska pošta" (Oslo), "Bosanska riječ" (Göteborg). Piše od gimnazijskih dana. Uvršten u antologiju bh. pripovijetke 1979. godine u redakciji časopisa "Život" sa pričom "Golubovi ne umiru".
Drame
Crveni kesten 1980. – režija Živomir-Bosnimir Ličanin; Studentsko pozorište Banjaluka
Djeca noći 1984. – režija Bahrudin Avdagić; Studentsko pozorište Banjaluka Ansambl "Djece noći"
Hibernatori 1987. – režija Boris Pržulj; Radnički teatar iz Banjaluke, Gradsko pozorište iz Jajca u režiji Amira Hadžiosmanovića i Gradsko pozorište iz Doboja u režiji Rašida Muminovića.
Romani
Antigona Bosanska
Tajna knjiga'ProgonstvoSvrstani u triologiju "Bosanski trokut".Posrtanje knjigeKarađozKino BosnaSvrstani u triologiju "Mozak i Metak"
Svi romani su objavljeni u Sarajevu 2002. godine.Katarza, Kreševo, 2008.Karađoz, II izdanje, Tuzla, 2008.
Novela Dobri duh Sarajeva Leksikografija Bosanska sehara poslovice, izreke i fraza u govornim jezicima BiH, Sarajevo, 2005Eponimi 2009.Antičke izreke 2009.
Eseji Geneza Bošnjaka , Behar, 1995. ZagrebAnatomija zla na Balkanu, Behar, 1995. Zagreb
Genealogija Bosanski rodoslovi , Biografije i atlas rodoslovnih karata bosanske kraljevske dinastije Kotromanić i visokog plemstva BiH i onih dinastija koje su imale uticaj na razvoj BiH, Sarajevo 2009.Hrvatska rodoslovlja , Zagreb, 2009.
U rukopisu
Romani:Duša Više od ljubavi Novele:Zaljubljeni u ljubav Tajna ljepote Sestra s druge strane ponoćiDrame:Summit Lijepa naša povijestZemlja je ko droga Filmski scenariji:Kino Bosna Hibernatori Nagrade
1975- Nagrada Književne omladine za poeziju BiH, pjesma Moja naiva1978- Nagrada "Oslobođenja" za novinsku priču, pripovijetka Njih dvojica
1982- Nagrada za originalni dramski tekst (Travnik), drama Djeca noći2007- Nagrada za roman na natječaju Fondacije F.G. Martić, roman Katarza''
Vanjski linkovi
Oficijalna internet prezentacija Zlatka Lukića
L |
1815 | https://bs.wikipedia.org/wiki/%C4%86amil%20Sijari%C4%87 | Ćamil Sijarić | Ćamil Sijarić (13. septembar 1913 – 6. decembar 1989) bio je bošnjački pisac, porijeklom iz crnogorskog dijela Sandžaka. Tema većine njegovih romana su ljudi i običaji iz regije Bihora a jedno od njegovih najpoznatijih djela, roman Bihorci je upravo nazvan prema stanovnicima te regije. Prevođen je na mnoge svjetske jezike uključujući engleski, ruski, njemački i francuski jezik.
Biografija
Ćamil Sijarić je rođen 18. decembra 1913. godine u mjestu Šipovice kod Bijelog Polja, u porodici gdje su mu oba roditelja umrla dok je još bio dječak. Osnovnu školu je završio u Godijevu kod Bijelog Polja, a potom od 1927. do 1935. godine pohađa Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju iz koje je, radi političke aktivnosti, istjeran. Školovanje nastavlja u Vranju i na tamošnjoj gimnaziji maturira 1936. godine od kada studira pravo u Beogradu. Diplomirao je 1940. godine, a za vrijeme 2. svjetskog rata službuje u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci. Za sekretara Suda narodne časti u Banjoj Luci izabran je 1945. godine, potom je novinar lista "Glas" i dramaturg Narodnog pozorišta u Banjaluci. U Sarajevo prelazi 1947. godine, radi u redakciji lista "Pregled", potom je u Glavnom odboru Narodnog fronta i redakciji "Zadrugara". U literalnu sekciju Radio Sarajeva prelazi 1951. godine i tu ostaje sve do odlaska u penziju 1983. godine.
Bio je redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.
Umro je 6. decembra 1989. godine.
Djela
"Ram bulja", 1953. pripovjetke,
"Naša snaha i momci", pripovjetke,
"Bihorci", roman,
"Kuću kućom čine lastavice", 1962. pripovjetke,
"Sablja", 1969. pripovjetke,
"Putnici na putu", 1969. pripovjetke,
"Kad djevojka spava", 1972. pripovjetke,
"Francuski pamuk", 1980,
"Priče kod vode", 1982,
"Rimski prsten", 1985,
"Pripovijetke", 1987.
"Miris lišća orahova", 1991,
"Konak", roman,
"Mojkovačka bitka", roman,
"Carska vojska", roman,
"Zelen prsten na vodi", pripovjetke,
"Zapis o gradovima" 2005.
Nagrade
Andrićeva nagrada - 1980.
Nagrada Društva pisaca Bosne i Hercegovine - 1962.
Jugoslovenska nagrada za roman - 1983. (roman "Bihorci")
Reference
Vanjski linkovi
Ćamil Sijarić, jergovic.com
Rođeni 1913.
Umrli 1989.
Biografije, Bijelo Polje
Bosanskohercegovački pisci
Jugoslavenski pisci
Bošnjaci
Bošnjaci Sandžaka
Članovi ANUBiH
Dobitnici Nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine |
1817 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Dervi%C5%A1%20Su%C5%A1i%C4%87 | Derviš Sušić | Derviš Sušić rođen je u Vlasenici 3. juna 1925. godine. Kao đak sarajevske Učiteljske škole, odlazi s grupom učenika 1942. godine u partizane, što će imati znatnog uticaja na njegov književni svijet i tematsku zaokupljenost.
Nakon rata učiteljovao je u Srebrenici i Tuzli, zatim bio novinar "Oslobođenja", "Zadrugara", povremeno saradnik drugih listova, te upravnik Narodne biblioteke u Tuzli i društveno politički radnik u Sarajevu.
"Našoj historiji i tradiciji, Sušić ne prilazi mitomanski, nego u maglinama prohujalog otkriva sve ono što nas čini onakvima kakvi jesmo, sve ono u čemu se pouzdano prepoznajemo, ponosno ili postiđeno."
Umro je u Sarajevu 1. septembra 1990. godine.
Bibliografija
Jabučani. Zadružno izdavačko preduzeće. Sarajevo,1950
S proleterima. Svjetlost. Sarajevo, 1950.
Momče iz Vrgorca. Seljačka knjiga. Sarajevo, 1953.
Ja, Danilo. Beletra. Sarajevo, 1960; - 2. izd. Veselin Masleša, 1963; - Prijevod na njemački. Zürich, 1967; - 3. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1969; - En Danilo. Budapest, 1970; - Danilo und die Weltgeschichte. München -Wien, 1966; - Jo, bosnoleku partyzant. Warszawa, 1975; - Moskva, 1982; - Veselin Masleša. Sarajevo, 1983; - Oslobođenje. Sarajevo, 1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; - Oslobodjenje. Sarajevo, 1989.
Danilo u stavu mirno. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961.
Teferič. Svjetlost. Sarajevo, 1963.
Kurir. Roman za djecu. Veselin Masleša. Sarajevo, 1964; 1969; 1976.
Drugarica istorija. Scenska igra za djecu. Narodno pozorište. Tuzla, 1965.
Pobune. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.
Uhode. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Zalezovalci. Ljubljana, 1979; - Univerzal. Tuzla, 1980; - Svjetlost. Sarajevo, 1982; - Oslobođenje. Sarajevo, 1989.
Hodža strah. Svjetlost. Sarajevo, 1973; - Hodza strach. Bratislava, 1977.
Žestine. Veselin Masleša. Sarajevo, 1976.
Tale. Oslobođenje. Sarajevo, 1980.
Parergon. Bilješke uz roman Tale. Oslobođenje. Sarajevo, 1980.
. Izabrana djela. I-III. Univerzal. Tuzla, 1980.
Žar i mir. Hronika jednog mirnodopskog ljeta negdje u Bosni. Knjiga I-II. Oslobođenje. Sarajevo, 1983.
Veliki vezir. Istorijska drama u dva dijela (šest slika). Zajednica profesionalnih pozorišta. Sarajevo, 1984.
Izabrana djela. Knjiga I-X. svjetlost. Sarajevo, 1985.
A. triptih. Oslobodjenje. Sarajevo, 1985.
Nevakat. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1986; - Kohe e lige. Parktehu Sabedin Halit. Rilindija. Priština, 1987.
Listopad. Svjetlost. Sarajevo, 1987.
Jesenji cvat. Drama. Oslobođenje. Sarajevo, 1988.
Drame. (Jesenji vrt; Veliki vezir; Posljednja ljubav Hasana Kaimije; Baja i drugovi). Oslobođenje. Sarajevo, 1988.
Cvijet za čovjekoljublje. Oslobođenje. Sarajevo, 1989.
Čudnovato Oslobođenje. Sarajevo, 1992.
Nagrade
1979. - Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva;
Reference
Vanjski linkovi
http://www.avlija.me/portreti/dervis-susic
"Derviš Sušić: Genij koga se Bosna olako odrekla", Jasmin Agić, Al Jazeera Balkans, 17. 2. 2018.
Rođeni 1925.
Umrli 1990.
Biografije, Vlasenica
Bosanskohercegovački pisci
Jugoslavenski pisci
Članovi ANUBiH
Dobitnici Nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine
Dobitnici Šestoaprilske nagrade |
1823 | https://bs.wikipedia.org/wiki/1991. | 1991. |
Događaji
Januar
9. januar – Predsjedništvo SFRJ usvojilo Naredbu kojom naređuje rasformiranje svih nelegalnih paravojnih jedinica na teritoriji SFRJ.
Februar
19. februar – Počelo 26. svjetsko prvenstvo u biatlonu u muškoj i 8. prvenstvo u ženskoj konkurenciji, u finskom gradu Lahtiju.
Mart
2. mart – U Pakracu došlo do sukoba hrvatske policije i Srba.
9. mart – U Beogradu održane masovne demonstracije srbijanske opozicije koje su se tokom dana pretvorile u žestoki sukob sa milicijom gdje su život izgubile dvije osobe. Na zahtjev predsjednika Srbije, Slobodana Miloševića, Predsjedništvo SFRJ odobrilo izvođenje tenkova JNA na beogradske ulice.
12. mart – Predsjedništvo SFRJ otpočelo sjednicu u funkciji Vrhovne komande oružanih snaga, na kojoj je generalski vrh JNA zahtijevao uvođenje vanrednog stanja u Jugoslaviji. Borisav Jović (predsjednik Predsjedništva iz Srbije), Jugoslav Kostić (Vojvodina), Nenad Bućin (Crna Gora) i Riza Sapundžiju (Kosovo) podržali predlog, a Stipe Mesić (Hrvatska), Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić Bogićević (Bosna i Hercegovina) glasali protiv. Predstavnik Slovenije, Janez Drnovšek, nije prisustvovao sjednici.
15. mart – Predsjednik Predsjedništva SFRJ, Borisav Jović, poslije i trećeg odbacivanja generalskog prijedloga o uvođenju vanrednog stanja u Jugoslaviji, podnio ostavku na svoju dužnost.
16. mart – Srbijanski predsjednik, Slobodan Milošević, u televizijskom obraćanju javnosti poručio da Srbija više neće priznavati odluke saveznog Predsjedništva.
25. mart – U Karađorđevu Slobodan Milošević i predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman,razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine.
April
3. april – Vijeće sigurnosti UN izglasalo rezoluciju o prekidu vatre u Zaljevskom ratu i zatražilo od Iraka da uništi oružje za masovno razaranje.
Maj
1. maj – U Borovu selu došlo do sukoba hrvatske policije i srbijanskih paravojnih jedinica. Poginulo 12 hrvatskih policajaca.
19. maj – Održan Referendum o hrvatskoj samostalnosti;
Juni
25. juni – Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost.
27. juni – U Sloveniji došlo do sukoba između JNA i slovenačke Teritorijalne odbrane. Tokom desetodnevnog ratovanja, poginulo oko 40 vojnika JNA.
Juli
7. juli – Potpisana Brionska deklaracija, dokument o prekidu vojnih sukoba između JNA i MUP-a Slovenije;
28. juli – Pod pokroviteljstvom YUTEL-a održan u Sarajevu koncert YUTEL za mir.
August
27. august – Moldavija dobija nezavisnost od SSSR-a.
Septembar
8. septembar – U Makedoniji odrzava se referendum za nezavisnost od SFRJ. 95% glasača izjasnjava se za nezavisnost.
25. septembar – Donesena Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 713, o uvođenju embarga na uvoz oružja i vojne opreme na području SFRJ.
Oktobar
1. oktobar – JNA sa četničkim snagama započinje invaziju na Dubrovnik i okolna mjesta
3. oktobar – Nakon isteka tromjesečnog moratorija na proglašenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Evropske zajednice na Brionima u julu 1991. godine, JNA proglašava djelomičnu mobilizaciju.
5. oktobar – Linus Torvalds objavio prvu zvaničnu verziju Linux kernela
8. oktobar – Hrvatska proglašava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.
15. oktobar – Skupština BiH donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati po donesenom aktu.
Novembar
12. novembar – HDZ BiH proglasio tzv. Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu.
14. novembar – Kambodžanski princ Norodom Sihanouk vratio se u Phnom Penh nakon što je bio 13 godina u egzilu.
17. novembar – Sobranje Makedonije usvojilo Ustav koji je tu bivšu jugoslavensku republiku označio kao nezavisnu državu u postojećim administrativnim granicama. Od 120 zastupnika za Ustav su glasala 92.
18. novembar
Mate Boban proglasio u zapadnoj Hercegovini "Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosna", koja je kasnije, 28. augusta 1993. preimenovana u "Hrvatsku republiku".
Nakon višemjesečnih teških borbi, JNA i srbijanske paravojne jedinice ušle u hrvatski grad Vukovar.
27. novembar – Donesena Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 721, o slanju mirovnih trupa u SFRJ, nakon prekidanja oružanih sukoba.
Decembar
1. decembar – Održani prvi predsjednički izbori u Ukrajini.
6. decembar – JNA napada staru jezgru Dubrovnika.
8. decembar – Lideri Rusije, Bjelorusije i Ukrajine, Boris Jeljcin, Leonid Kravčuk i Stanislav Šuškevič, potpisali su u Minsku Belovežski sporazum o formiranju Zajednice Nezavisnih Država. Time je prestao da postoji Sovjetski Savez.
Rođeni
Januar
9. januar – Amel Tuka, bosanskohercegovački atletičar
Februar
3. februar – Michael Uchebo, nigerijski nogometaš
27. februar – Anja Tepeš, slovenska skijašica-skakačica
27. februar – Igor Laikert, bosanskohercegovački alpski skijaš
Mart
5. mart – Michael Hayböck, austrijski skijaš-skakač
21. mart – Song Chaoqing, kineska biatlonka.
April
27. april – Lara Gut-Behrami, švicarska alpska skijašica
Maj
13. maj – Anders Fannemel, norveški skijaš-skakač
Juni
12. juli – Mirza Bašić, bosanskohercegovački teniser
27. juni
Ensar Hajder, bosanskohercegovački plivač
Baiba Bendika, latvijska biatlonka.
Juli
23. juli – Tanja Karišik, bosanskohercegovačka nordijska skijašica i biatlonka
30. juli – Irina Krjuko, bjeloruska biatlonka
August
2. august – Anton Babikov, ruski biatlonac
14. august – Richard Freitag, njemački skijaš-skakač
Septembar
9. septembar – Rhiannan Iffland, australska ekstremna skakačica u vodu
17. septembar – Uche Nwofor, nigerijski nogometaš
25. septembar – Mladen Plakalović, bosanskohercegovački nordijski skijaš
Oktobar
1. oktobar – Vincent Kriechmayr, austrijski alpski skijaš
Novembar
Decembar
Umrli
Januar
Februar
21. februar – Margot Fonteyn, engleska balerina, jedna od najvećih balerina 20. vijeka. Sa izvanrednim uspjehom interpretirala je širom svijeta glavne uloge u baletima Žizela, Labudovo jezero, Začarana ljepotica, Žar ptica. Gostovala je u Beogradu 1954.
Mart
April
3. april – Graham Greene, britanski pisac
4. april – Max Frisch, švicarski književnik i arhitekt
Maj
Juni
Juli
August
Septembar
3. septembar – Frank Capra, američki filmski režiser, scenarist i producent
21. septembar – Ante Paradžik, hrvatski političar
Oktobar
Novembar
9. novembar – Yves Montand, francuski glumac i šansonjer
23. novembar – Klaus Kinski, njemački glumac
24. novembar – Freddie Mercury, britanski pjevač i frontman grupe Queen
Decembar
24. decembar – Franc Avbelj, narodni heroj Jugoslavije.
Nobelove nagrade
Fizika
Pierre-Gilles de Gennes, Francuska
Hemija
Richard R Ernst, Švicarska
Medicina
Erwin Neher, Njemačka
Bert Sakmann, Njemačka
Literatura
Nadine Gordimer, Južnoafrička Republika
Mir
Aung San Suu Kyi, Myanmar
Ekonomija
Ronald H Coase, Ujedinjeno Kraljevstvo |
1824 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Drama | Drama | Drama je žanr u književnosti, koji je nastao za vrijeme antičke Grčke i koji se i danas razvija. Drama je književno djelo, koje uglavnom služi javnom izvođenju u pozorištu. Tokom 18. i 19. vijeka, opera je nastala kao kombinacija drame, poezije, i muzike.
Osnovne podvrste drame su: tragedija, komedija i drama u užem smislu, koje se prvo pojavljuju nekoliko vijekova prije naše ere. Starogrčka drama je prema legendi nastala za vrijeme vjerskog festivala, kada se jedan pjevač odvojio od zbora i počeo pjevati sam. Grčka tragedija se u glavnom bavila poznatim historijskim i mitološkim temama. Tragedije su, slično kao i danas, radovi ozbiljnijeg i težeg karaktera i tiču su se uglavnom ljudskih tragičnih sudbina. Za razliku od njih, komedije su većinom vedrijeg karaktera i gotovo uvijek imaju sretan završetak. Grčki festivali bi obično imali tri tragedije i jednu komediju.
Drama se razlikuje od drugih knjizevnih djela po tome što se sav tekst izvodi u glumačkoj realizaciji. Danas drama nastaje saradnjom autora scenografa,kompozitora i glumaca, dok je u staroj Grčkoj na početku stvaranja drame pjesnik /pisac/ ujedno i režiser, glumac, koreograf, kostimograf i kompozitor. Važan faktor kod izvođenja nekog dramskog teksta jeste publika. Glumci i publika stvaraju poseban odnos. Od publike zavisi uspješnost drame a od glumca da prestavi tekst na pravi način.
Platon kaže u svojoj knjizi “Država” da drama podražava najraznovrsnije pojave: muškarce i žene, mladiće i starce, vrlinu i nevaljstvo, ljepotu i rugobu; zatim kovače, zanatlije, veslače na galijama i njihove komadante; pa trzanje konja i riku bikova, šum rijeka, hučanje mora i pucanje gromova; najzad, fijuk vijetra, pljusak leda, škripanje osovina i točkova, pa ne samo tonove svih mogućih instrumenata nego i lajanje pasa, bleku ovaca i cvrkutanje ptica.
Sve ovo je bila zadaća glumca u staroj Grčkoj, na početku samo jednog a kasnije dolazi do uvođenja drugog pa i trećeg glumca. Također glumci su bili samo muškarci.
Također pogledajte
Zabava
Radio drama
Vanjski linkovi
Književnost |
1825 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Poezija | Poezija | Poezija je žanr u književnosti, koja koristi estetske i često ritmičke kvalitete jezika - kao što su fonestetika, zvuk simbolizam i metar − da dočara značenja pored ili umjesto prozaičnog tobožnjeg značenja. Poezija je pjesnikova poruka izrečena kroz stihove. Pjesma obično sadrži niz stilskih figura, uključujući rimu, metaforu, poređenje, gradaciju, hiperbolu, itd.
Smatra se da je poezija najstarija vrsta književnost. Poezija ima dugu i raznoliku istoriju, koja se različito razvija širom svijeta. Datira barem iz prahistorije s lovačkom poezijom u Africi i panegiričkom i elegičnom dvorskom poezijom carstava dolina rijeka Nila, Nigera i Volte. Neke od najranije pisane poezije u Africi nalaze se među tekstovima piramida napisanim tokom 25. veka pre nove ere. Najranija sačuvana zapadnoazijska epska poezija su Sumerski "Ep o Gilgamešu" (1700. p. n. e.), dijelovi Biblije i radovi Homera.
Kod predstavnika različitih nacija nalazimo različite vrste poezije. U grčkoj poeziji stihovi se rijetko rimuju, dok je u italijanskoj i francuskoj poeziji suprotan slučaj. Generalno gledajući, u britanskoj i njemačkoj poeziji rima je podjednako i prisutna i odsutna. Neke jezike karakteriše prirodni afinitet za duže stihove, dok je kod drugih izražena tendencija ka kraćim stihovima. Neke od ovih karakteristika su uvjetovane razlikama u leksici i gramatici samih jezika. Neki jezici primjerice imaju veći fond riječ koje se rimuju, ili više sinonima od drugih.
Rane pjesme na evroazijskom kontinentu nastale su od narodnih pjesama kao što je kineski Shijing, kao i religioznih himni (sanskritska Rgveda, zoroastrijski Gati, huritske pesme i hebrejski psalmi); ili iz potrebe da se prepričavaju usmeni epovi, kao što je slučaj sa egipatskom pričom o Sinuheu, indijskom epskom poezijom i homerskim epovima, Ilijadom i Odisejom. Starogrčki pokušaji da se definiše poezija, kao što je Aristotelova Poetika, fokusirali su se na upotrebu govora u retorici, drami, pjesmi i komediji. Kasniji pokušaji koncentrisali su se na karakteristike kao što su ponavljanje, oblik stiha i rima, te su naglašavali estetiku koja razlikuje poeziju od objektivno-informativnijeg prozaičnog pisanja.
Poezija koristi forme i konvencije da bi predložila različita tumačenja riječi ili da bi izazvala emotivne odgovore. Uređaji kao što su asonansa, aliteracija, onomatopeja i ritam mogu prenijeti muzičke ili inkantne efekte. Upotreba dvosmislenosti, simbolizma, ironije i drugih stilskih elemenata poetske dikcije često ostavlja pjesmu otvorenom za višestruka tumačenja. Slično, figure govora kao što su metafora, poređenja i metonimija uspostavljaju rezonanciju između inače različitih slika – slojevitost značenja, formirajući veze koje se ranije nisu opažale. Srodni oblici rezonancije mogu postojati, između pojedinačnih stihova, u njihovim obrascima rime ili ritma.
Neki tipovi poezije su jedinstveni za određene kulture i žanrove i odgovaraju karakteristikama jezika na kojem pjesnik piše. Čitaoci koji su navikli da poistovećuju poeziju sa Danteom, Geteom, Mickiewicz,ili Rumijem mogu da misle o njoj kao napisanoj u redovima zasnovanim na rimi i pravilnom metru. Međutim, postoje tradicije, poput biblijske poezije, koje koriste druga sredstva za stvaranje ritma i eufonije. Većina moderne poezije odražava kritiku poetske tradicije, testirajući sam princip eufonije ili potpuno odustajanje od rime ili postavljenog ritma. U sve globaliziranijem svijetu, pjesnici često prilagođavaju forme, stilove i tehnike iz različitih kultura i jezika. Pjesnici su doprinijeli evoluciji lingvističkih, izražajnih i utilitarnih kvaliteta svojih jezika.
Zapadna kulturna tradicija (koja se proteže barem od Homera do Rilkea) povezuje stvaranje poezije s inspiracijom – često od strane muze (bilo klasične ili suvremene).
U mnogim pjesmama stihove izgovara lik, koji se zove govornik. Ovaj koncept razlikuje govornika (lika) od pjesnika (autora), što je obično važna razlika: na primjer, ako pjesma ide ubio sam čovjeka u Renu, govornik je taj koji je ubica, a ne sam pjesnik.
Poezija je također ukomponovana u neke vrste drame, poput opere.
Podžanrovi poezije
Pored specifičnih oblika pjesama, poezija se često posmatra u terminima različitih žanrova i podžanrova. Poetski žanr je općenito tradicija ili klasifikacija poezije zasnovana na temi, stilu ili drugim širim književnim karakteristikama. Neki komentatori gledaju na žanrove kao na prirodne oblike književnosti. Drugi gledaju na proučavanje žanrova kao na proučavanje načina na koji se različita djela odnose i odnose na druga djela.
Narativna
Lirska
Satirična
Elegija
Dramska
Bajke u stihovima
Spekulativna
Prozna poezija
Reference
Književnost |
1826 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Proza | Proza | Proza (od latinske riječi prosus što znači direktno) je vrsta književnosti koja se uobličava slobodnim stilom pisanja i ne slijedi principe metrike i rime i ostala pravila poezije. Umjesto toga, proza prati prirodne obrasce govora, a sastoji se od uobičajenih gramatičkih struktura kao što su rečenice, koje su grupisane i ugrađene u pasuse, odjeljke/paragrafe i sl. Kao takav, prozni način pisanja ima široku primjenu i može se primijeniti za pisanje knjiga, enciklopedija, biografija, novina i drugih oblika komunikacije. Na osnovu toga, proza se može podijeliti i na slijedeće kategorije:
pripovjedačka
historiografska
obrazovno-naučna
kritička
prozna poezija
dramaturška itd.
Proza je danas usvojena od većine pisaca zbog njene labavo definirane strukture, koja je pogodna prilikom izražavaja njihovih ideja i misli. To je standardni stil pisanja koji se koristi za većinu govornih dijaloga, fiktivnih, kao i aktuelnih i činjeničnih pisanja i diskursa. Proza je također zajednički jezik koji se koristi u novinama, časopisima, književnosti, enciklopedijama, radiodifuziji, filozofiji, pravu, historiji, nauci i mnogim drugim oblicima komunikacije.
Razvoj proze kroz historiju
Korijeni proznog pisanja potječu još iz vremena prije antike i mogu se naći u mnogim tadašnjim civilizacijama.
Djela antičke književnosti a i ona starija, poput Ilijade, Odiseje, Mahabharate, Eneida, ili Kalevale pisana su u stihovima. To su uglavnom epske poeme ili spjevovi.
Unatoč bogatstvu mogućih oblika pisanja proze, ona je dugo bila prepuštena slobodnom eksperimentiranju. U latinskoj kulturi proza nije bila vezana za narativne žanrove, već za govorništvo, koje čini njen vrhunski model. Marco Tullio Ciceron u svom djelu "Orator" razlikuje tri nivoa stila: niski, srednji i visoki, te istražuje muzičke karakteristike proze uspostavljanjem pravila koja se tiču rasporeda dijelova u rečenici, ritma i prije svega klauzule perioda, ili njegov završni dio, raspoređen prema metričkim mjerama analognim onom u poeziji.
Ciceronova teorija nastavlja se preko Marka Fabija Kvintilijana i dopire do srednjeg vijeka utječući na mnoge retorike škole tog vremena kao i na renesansne pisce. Giovanni di Garlandia je u 13. vijeku opisao i klasifikovao neke vrste proznog stila, a u tom periodu je razrađena naučna i filozofska latinska proza koja je učinila da strogost logičko-demonstrativnih shema prevlada nad ukusom za govorništvo.
Sve do 18. vijeka književnošću su dominirali stihovi, jer je prozna fikcija smatrana "nižom" vrstom umjetnosti. To je vidljivo u Shakespeareovim dramama, gdje njegovi likovi iz više klase često govore u stihovima, a likovi iz niže klase često govore u prozi. Kod Shakespeara se proza koristila i za neobavezne razgovore, dok je stih bio rezervisan za uzvišenije izreke. I prije Shakespeara u Engleskoj je postojala veoma razvijena tradicija proznog pisanja koja seže u vrijeme prije normanskog osvajanja ovog ostrva. Najznačajniji sačuvani primjer proznog pisanja iz tog vremena su "Anglosaksonske hronike".
Renesansna civilizacija oživjela je širi spektar žanrova u prozi pri čemu je poetika klasicizma težila da predstavi uzore koje treba oponašati u različitim književnim žanrovima. Preokret trenda dešava se u 17. vijeku za vrijeme baroka, tokom kojeg pisci uklanjaju iz upotrebe imitaciju proznih uzora iz prošlosti. U 18. vijeku proza je postala važno oruđe za širenje narativne, filozofske i satirične polemike. Međutim, u 19. vijeku produbila se razlika između proze i poezije, stvarajući razliku između proze s teorijsko-narativnom funkcijom i poezije s lirikom. Ova razlika se poziva za razumijevanje dominacije proze u naturalizmu. Značajno je napomenuti razvijenu proznu tradiciju arapskog svijeta prije i tokom srednjeg vijeka. Posebno su značajne književne karijere tri činovnika kasnog Omajadskog Carstva; naime, Salima Abū-l-ʿAlāʾa, ʿAbd-al-Ḥamīda al-Kātiba, i Ibn-al-Muqaffaʿ, koji je nakratko također služio ranoj dinastiji Abbasida. Njihovi doprinosi, kroz prijevode djela drugih autora, kao i njihovih originalnih djela, postavili su temelje islamske imperijalne kulture i "adab" književnosti – novog stila arapske pisane proze koja je putem prijevoda postala dio predmoderne svjetske književnosti.
Književne vrste poput pripovijetki i novela spadaju u prozu kao i roman koji je najopsežniji i najsloženiji prozni oblik. U romanu autor daje opis brojnih likova i događaja. Jedan od prvih primjera romana u Evropi je "Don Kihot" (El ingenioso hidalgo Don Quijote de la Mancha), španskog pisca Migela de Servantesa (Migel de Servantes Saavedra) objavljen 1605. godine. Jedan od veoma značajnih doprinosa razvoju proze na evropskom kontinentu ostvarila je engleska književnost predvođena Shakespearom. Puno ranije, oko 9-10 vijeka, na Bliskom Istoku se pojavljuju "Priče iz hiljadu i jedne noći", a u Kini, je zapisana priča o "Tri Kraljevstva" zasnovana na stvarnim događajima iz 2. i 3. vijeka.
Danas prozu nalazimo u različitim oblicima. kao naprimjer, prozna poezija koja kombinira stih i prozu unatoč njihovoj različitosti. Pjesme u ovom smislu sadrže poetske elemente kao što su: slike, razmak, figurativni jezik, zvučni uređaji, aliteracija, rima, ritam, ponavljanje i pojačane emocije. Međutim, napisana je u proznom obliku – rečenicama i paragrafima – umjesto strofama. Savremeni filozofski, historijski i novinarski radovi se također predstavljaju u proznom obliku.
Također pogledajte
Bosanskohercegovačka proza
Reference
Književnost |
1827 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Jevreji | Jevreji | Jevreji (Židovi) drugi su najveći (nakon Arapa) semitski narod naseljen danas širom svijeta. Matična država Jevreja je Izrael. Jevreji, prema predaji, vode historijsko porijeklo od proroka Abrahama i njegovih sljedbenika.
Jevreji se mogu posmatrati iz dvije perspektive:
kao etnička grupa
kao religijska grupa koja praktikuje judaizam ili pripada ovoj religiji
Jevreji su većinski (oko tri četvrtine) narod nacije Izraelaca.
Jevreji u Bosni i Hercegovini
Također pogledajte
Izrael
Historija Izraela
Historija Izraela i Palestine
Prahistorija Izraela i Palestine
Şalom (novine)
Jevrejski vjerski obredi
Jarmulka
Cionizam
Reference
Vanjski linkovi
Semitski narodi
Etničke grupe u Aziji
Izrael
Judaizam |
1829 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Spisak%20bosanskohercegova%C4%8Dkih%20autora | Spisak bosanskohercegovačkih autora | Alfabetski spisak autora koji su pisali na bosanskom jeziku:
A
Nijaz Abadžić
Nakib Abdagić
Muhamed Abdagić
Midhat Ajanović
Hazim Akmadžić
Ali Dede Bošnjak
Džemaludin Alić
Salih Alić
Bisera Alikadić
Nijaz Alispahić
Haim Alkalaj
Muhamed Allamek
Adni Mahmud-paša Anđelović
Ljerka Anić
Selim Arnaut
Osman Arnautović
Ivo Andrić
Dino Fahrudin Avdibegović
B
Velid Bajramović
Ahmed Burić
Amir Bukvić
Jakov Babić
Rifet Bahtijaragić
Derviš-paša Bajezidagić
Esad Bajić
Safet Bandžović
Meho Baraković
Muharem Bazdulj
Nura Bazdulj-Hubijar
Safvet-beg Bašagić
Mula Mustafa Bašeskija
Husein Bašić
Ismet Bekrić
Mirsad Bećirbašić
Lamija Begagić
Šefik Bešlagić
Abdurezak Hivzi Bjelavac
Abdullah Bjelavac
Mustafa Borović
Bisera Boškailo
Amir Brka
Đenana Buturović
C
Kemal Coco
Č
Čvorović, Aleksandra
Mirza Čardaklija
Sejida Čehajić
Ahmed Čelebi
Adlija Čelebija
Husnija Čengić
Jusufbeg Čengić
Enver Čolaković
Rodoljub Čolaković
Zlatan Čolaković
Velibor Čolić
Umihana Čuvidina
Aleksandra Čvorović
Ć
Musa Ćazim Ćatić
Branko Ćopić
D
Meir Danon
Moša Danon
Jozefina Dautbegović Krajinović
Hamid Dizdar
Mehmedalija Mak Dizdar
Muhamed Dizdarević
Zija Dizdarević
Husein Dervišević
Tomislav Dretar
Alija Dubočanin
Enes Duraković
Ferida Duraković
Husejn Đogo Dubravić
Jovan Dučić
Dinko Delić
Dž
Ali Fehmi Džabić
Rizo Džafić
Stjepan Džalto
Dario Džamonja
Medina Džanbegović
Zuko Džumhur
Đ
Đikić, Osman
E
Ejubović, Mustafa (Šejh Jujo)
F
Fetahagić, Sead
Fevzi Mostarac
Filipović, Rasim
Finci, Eli
G
Gunić, Vehid
H
Hadži, Jusuf
Hadžić, Osman Nuri
Hadžhafizbegović, Hadžem
Hadžihuseinović, Salih Sidki Muvekit
Halilović, Senahid
Hasan Kjafi Pruščak
Hasković, Husein
Hemon, Aleksandar
Hercegović, Ahmedpaša
Hevaji, Muhamed Uskufi
Hikmet, Arif
Šefko Hodžić
Horozović, Ajnuša
Horozović, Irfan
Humo, Hamza
Humo, Omer
I
Ibrišimović, Nedžad
Idrizović, Nusret
Ilhamija, Abdulvehab
Imamović, Derviš
Imamović, Ahmed Muhamed
Imširević, Almir
Isaković, Alija
Islamović, Mesud
J
Jergović, Miljenko
K
Kadić, Muhamed Enver
Kaimija, Hasan
Kajan, Ibrahim
Kalac, Iso
Kalmi, Baruh
Kapetanović, Mehmedbeg Ljubušak
Kapidžić Hadžić, Nasiha
Karabegović, Avdo Hasanbegov
Karahasan, Dževad
Kazazović, Salih
Kikić, Hasan
Kišević, Enes
Hasan Kafi Prušćak
Ključanin, Zilhad
Kodža, Muerih
Kondić, Vaso
Kondžić, Muhamed
Kovač, Fuad
Kovač, Nikola
Krupić, Safet
Krvavac, Džemo
Kujundžić, Atif
Kulenović, Skender
Kurćehajić, Mehmed Šaćir
Kurtagić, Fadil
Kušan, Jakša
L
Lamekani, Husein
Latić, Džemaludin
Lazarevska, Alma
Lj
Ljuboja, Svetozar
Ljubović, Atif
Ljuca, Adin
M
Manđeralo, Stipo
Medžanija, Mostarac
Merkado Romano, Abraham
Mezakija, Sulejman
Nika Milićević
Milan Mučibabić
Muhibija, Mustafa
Muhlisi, Mustafa
Mulabdić, Edhem
Muradbegović, Ahmed
Musabegović, Jasmina
Musić, Alija
N
Nametak, Alija
Nerkesi, Sarajlija
Nihadija Karamusić, Muhamed
Novalić, Mustafa
Nj
O
Orman, Rapko
Osman, Aziz
Osmančević, Amir
P
Palić, Derviš
Pandžo, Šukrija
Parežanin, Neđo
Pašić, Mubera
Perva, Bajro
Ljiljana Pirolić
Popović, Edo
Porović, Iso
Pruščanin, Mehmed-aga
Puzić, Sulejman Hamza
R
Ramić, Rizo
Rizvanbegović, Arif Hikmetbeg
Rizvić, Muhsin
Ruzdija, Ahmed
S
Sadiković, Alija
Salčić, Haso
Salkić, Nijaz
Sarač, Dževdet
Sarajlić, Izet
Sarajlić, Šemsudin
Sarajlija, Arif
Selimović, Mehmed
Sidran, Abdulah
Sijarić, Enes
Sijarić, Ćamil
Smajlović, Mustafa
Stanišić, Božidar
Sudi Ahmed Bošnjak
Sušić, Derviš
Š
Šahinović, Hamid Ekrem
Šejh, Abdulvehab Sejid
Šaković, Emir
Šeremet, Akif
Šerifović, Fadilpaša
Šimšić, Dragan
Šolaja, Serafim
T
Tabaković, Sulejman
Tahmiščić, Husein
Topčić, Zaim
Taljić, Isnan
U
Užičanin, Alaudin Sabit
V
Velihodžić, Mehmed Razi
Z
Zalihić, Almir
Zijai, Mostarac
Zvizdić, Mustafa
Zorabdić, Omer
Ž
Reference
Vanjski linkovi
http://books.google.ba Antologija_bošnjačke_pripovijetke_XX_v.
http://www.oocities.org/gimn1gradacac/savrknjizkodnas/savrbosnjknjiz/savrknjizbh.htm
Spiskovi
Bosanskohercegovačka književnost
Spiskovi vezani za Bosnu i Hercegovinu |
1834 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Nikola%20%C5%A0op | Nikola Šop | Nikola Šop (Jajce, 19. august 1904 – Zagreb, 2. januar 1982) bio je hrvatski i bosanskohercegovački pjesnik.
Njegovo djelo iluminira ponajprije samotnički interijer, posvećeni krug "svijetle samoće", u kojem živi svoj imaginirani poetski svijet, vise nego i sama religioznost, koja spontano zrači iz njihovih pjesama kao prirodno stanje duha i svijesti. Šop je moderni kršćanin koji ljudskošću prevladava dogme; naivnom dobrodušnošću, poput fra Marka Krnete iz Andrićeve novele, Šop upućuje svoje stihove Isusu bez bogobojaznosti, toplom ljudskom neposrednošću, kao prisne poruke prijatelju koji mu je jednak, koji s njim dijeli dobro i zlo. Šopov Krist je potpuni čovjek, koji se odriče božanske moći da bi omekšao, oplemenio ljudska srca vlastitom poniznošću i dobrotom. Šopove pjesničke zbirke "Pjesme siromašnog sina" (1926), "Isus i moja sjena" (1934), "Od ranih do kasnih pijetlova" (1939) i "Za kasnim stolom" (1943), a ništa manje i čudesna, bajkovita pjesnička proza "Tajanstvena prela" (1943), unutarnjom profinjenošću religioznog čuvstva, uzdižu se prema svemirskim visinama, koje će nadahnuti njegove zbirke "Kućice u svemiru" (1957) i "Astralije" (1961). U Šopovoj poeziji religioznost je dosegnula kozmičku dimenziju i otkrila svoju estetsku vrijednost. Pjesnik pun iznenađenja i proturječja, Šop daje svojim djelom takvu klavijaturu koja dopušta najrazličitije varijacije. I plahi sugovornik i smioni sekundant kozmonautima i slavitelj malenih i strpljivi spektator ljudskih taština, i zagovornik bukoličke vedrine i opčinjeni stanovnik velegrada. Ozbiljnost i radoznalost moderna čovjeka, prevodilac Pannoniusa i autor knjige o Horaciju, odvjetnik nekog umanjenog intimnog "džepnog kršćanstva" i zadivljeni registrator balističkih komunikacija sa svemirom. Magnetizira ga ritam modernih kretanja a moli prije rata da tvornice sporije rade, raduje se bezazleno svakom preobražaju a tuguje što romantiku svijeća smjenjuje prozaičnost elektrike. Mirno podnosi starenje a žali za regionima djetinjstva, idealizira školu i sumnja u sveznadarstvo učitelja. Ne podnosi hijerarhiju, neskromnost, pompu i svijet je napučio prolaznicima bez ambicija. Bog mu je više djed i glava velike obitelji nego strogi sudija i sveprisutni nadzornik. Na krivudavu putu mogao se lišiti svega osim čuđenja, ozlovoljiti je mogao učenjake, sistematičare, dogmatičare, skeptike i cinike, ali nikada čitaoca privržena lirici, nikada iskrena štovatelja pjesme. Astralan i prizeman, bezazlen i bremenit iskustvima, misaon i osjećajan, poganski vedar i filantropski sentimentalan, Šop je prošao više faza, odabirao raznolike simbole varirajući uvijek jednako autentičan motiv moderna prognanika. Stoji nepomaknuto među najzanimljivijim hrvatskim pjesnicima u razdoblju između dva rata, a poslijeratnim ciklusima daje tribut sve uzbudljivijim susretima s fenomenom — sveprostornog.
Reference
Bosanskohercegovački pisci
Hrvatski pisci
Jugoslavenski pisci
Rođeni 1904.
Umrli 1982.
Biografije, Jajce |
1868 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Sila | Sila | U fizici, sila je bilo kakva interakcija, bez suprostavljanja, koja će promijeniti kretanje objekta. Drugim rječima, sila može uzrokovati promjenu brzine objekta sa masom (što uključuje i početak kretanja iz stanja mirovanja), npr. da ubrzava. Sila se može opisati i intuitivnim konceptima kao što su guranje i povlačenje. Sila ima i jačinu i smjer, što je čini vektorskom veličinom. Mjeri se u njutnima (SI jedinica) i predstavlja se simbolom F.
Osnovna podjela sila
Kontaktne - kako im i samo ime govori, rezultat su fizičkog dodira dvaju tijela. Djelovanje neke kontaktne sile se prenosi mijenjanjem međumolekulskih razmaka u strukturi tvari. Postoji više vrsta kontaktnih sila;
aktivne - npr. sila kojom reket udara tenisku lopticu
reaktivne - npr. sila kojom podloga djeluje na tijela koja se na njoj nalaze
vanjske - sve kontaktne sile koje na neki sistem djeluju izvana
unutarnje - sile međudjelovanja elemenata unutar nekog sistema, npr. naprezanje u materijalu
Volumenske (masene) - vezane su uz postojanje polja sila u nekom prostoru. One ne djeluju neposredno na neki dio tijela, a na ostale dijelove posredno, već istovremeno djeluju na sve čestice tijela, tj. prožimaju ga u njegovom cijelom volumenu. U ovu vrstu sila spadaju elektromagnetske, gravitacijska, inercijalne sile. Elektromagnetske i gravitacijske sile su uvijek aktivne sile, dok su inercijalne sile svojevrsna analogija reakcijskih sila s obzirom na to da su reakcija na promjenu stanja gibanja. Informacija o izvoru koji stvara neko polje sila se prostorom širi brzinom svjetlosti.
NAPOMENA: U biti, sve se sile mogu svesti na volumenske sile, s obzirom na to da su interakcije subatomskih čestica, atoma i molekula dominantno elektromagnetske prirode. Međutim, "pojednostavljenje" kontaktnom silom je dostatno, često i jedino prihvatljivo kod razmatranja konvencionalnih fizikalnih problema.
Također treba napomenuti da je kod međudjelovanja čestica na molekularnoj razini (i niže) zapravo besmisleno govoriti o gravitacijskim i elektromagnetskim silama kao volumenskim silama, s obzirom na to da se elementarne mase i naboji mogu predstaviti tačkama (nemaju volumena). Takve sile opravdavaju naziv "volumenska" tek na makrorazini.
Također pogledajte
Impuls sile
Koncepti u fizici
Sila |
1870 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Kraljevstvo%20Sila | Kraljevstvo Sila | Sila kraljevstvo je bilo jedno od Tri Kraljevstva stare Koreje. Sila je osvojila ostala kraljevstva u sedmom vijeku: Baekđe 660 godine, i Gogurjeo 668 godine. Historičari često zovu Silu u doba poslije njenog osvajanja ostalih kraljevstava kao Ujedinjena Sila.
Nastanak Sile
Historičari smatraju da je prvi kralj i osnivač Sile bio Bak Hjeokgeos godine 57. p. n. e. Sigurno je da je već u drugom vijeku bio jasan savez političkih entiteta u jugoistočnoj Koreji. Kralj Naemul (356-402) uspostavlja monarhiju u kojem je kraljev nasljednik njegov najstariji sin. U šestom vijeku Sila osvaja Gaja konfederaciju i postaje moćna država.
Država podržava Budizam i vjera brzo raste u Sili. Mnogi hramovi su napravljeni u ovo doba, najpoznatiji od njih su kod Hvangjongsa, Pulguksa, i Sokurama. Hramovi su bili izgrađeni u tradicionalnom stilu. Kasnije se hramovi prave od kamena umjesto drva.
Uspon Sile
Kralj Jinheung (540-576) uspostavlja moćnu armiju. Tako u sedmom vijeku, ulazi u savez sa Kineskom Teng dinastijom. Pod vodstvom Kralja Mujeola (654-661), Sila osvaja Baekđe kraljevstvo 660 godine.
Čuveni general Kim Ju-šin (Koji je zajedno sa Kineskim saveznicima osvojio i Baekđe) ne uspijeva da osvoji Gogurjeo u prvom napadu 661 godine, ni drugom 667. Tek 678 godine uspije i Gogurjeo pada Sili. I tako pod vodstvom Kralja Munmu (Mujeolov nasljednik), Koreja je prvi put ujedinjena. U sljedećoj dekadi, Sila prekida savez sa Kinom i bori se da izbaci Kinesku vojsku sa njihovog tla da bi uspostavili ujedinjeno Korejsko kraljevstvo. Ujedinjena Sila je trajala 267 godina. Konačno, pod vodstvom Kralja Gjeongsuna, pada Gorjeu 935 godine.
Značajne činjenice
Glavni grad Sila kraljevstva je bio Gjeongđu (慶州). Mnogi Sila hramovi i grobovi se još uvijek mogu naći u centru Gjeongđua. Sila grobovi (za plemstvo) su bili napravljeni od kamena, a okruženi brežuljakom zemlje. Veliki broj predmeta iz Sila doba se mogu naći svuda u Gjeongđu. Historijsko područje u okolini Gjeongđua je dio spiska mjesta svjetskog nasljeđa Ujedinjenih nacija, napravljen 2000 godine.
Brončano zvono od Kralja Seongdeoka Odličnog je velika turistička atrakcija. Zvono ima poseban zvuk o kojem postoji i legenda. Čeomseongdae astronomski opservatorij blizu Gjeongđua je poseban za doba u kojem je napravljen. Izgrađen je od 362 cigli, koje predstavljaju 362 dana mjesečnog kalendara.
Vanjski linkovi
Narodni Muzej Gjeongđua
Historija |
1871 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Masakri%20na%20Markalama | Masakri na Markalama | Masakri na Markalama su dva masakra počinjena nad sarajevskim civilima kojeg je počinila Vojske Republike Srpske tokom opsade Sarajeva za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Dogodili su se na Markalama u historijskoj jezgri Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Prvi se dogodio 5. februara, 1994. godine kada je 68 ljudi ubijeno, a 144 ranjeno. Drugi se dogodio 28. augusta, 1995. godine, a ubijene su 43 osobe, dok je ranjeno 84. Drugi napad bio je direktan povod za kampanju NATO bombardovanja srpskih položaja, jer su masakri nad civilima u Sarajevu i drugim opsjednutim gradovima ili enklavama postali uobičajena praksa srpskih snaga, koje se nisu obazirale na česta upozorenja NATO-a i drugih međunarodnih organizacija.
Relativizacija masakra, špekulacije o počiniocu, ali i negiranje samog zločina su i dalje predmet brojnih rasprava i teorija zavjere.
Markale 1
Prvi masakr se dogodio između 12:10 i 12:20 poslije podne, kada je minobacački projektil kalibra 120 mm ispaljen sa srpskih položaja na području sela Mrkovići pao u prepunu gradsku tržnicu Markale. Spasioci i ostali radnici Ujedinjenih naroda brzo su stigli da bi pomogli brojnim civilnim žrtvama, dok su snimci događaja brzo postali glavne vijesti širom svijeta. Kontroverza o događaju počela je nakon što je prvobitni izvještaj UNPROFORA došao do zaključka da je granata ispaljena sa položaja Armije Republike Bosne i Hercegovine. General Michael Rose, britanski čelnik UNPROFOR-a, otkrio je u svojim memoarima da je tri dana nakon masakra rekao generalu Divjaku, zamjeniku zapovjednika snaga Armije Republike Bosne i Hercegovine, da je granata bila ispaljena sa bosanskih položaja. Međutim, kasniji i opširniji izvještaj UNPROFOR-a primijetio je računsku pogrešku u originalnom izvještaju. Kad su ispravili grešku, Ujedinjeni narodi došli su do zaključka da nije moguće utvrditi koja je strana ispalila granatu.
Januara 2004. godine, tužioci u slučaju protiv Stanislava Galića, srpskog generala koji je komandovao opsadom Sarajeva, pred Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, predstavili su kao dokaz stručni izvještaj balističkog eksperta Berke Zečevića. Zajedno sa dvoje kolega, Zečevićeva istraga otkrila je šest mogućih mjesta sa kojih je dotična granata mogla biti ispaljena, od kojih su pet bili položaji VRS-a, a jedno pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Mjesto pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine bilo je vidljivo promatračima UNPROFOR-a, koji su potvrdili da tog dana niti jedna granata nije bila ispaljena sa tog položaja. Zečević je dalje objasnio da su se neki dijelovi projektila mogli proizvoditi samo u dva mjesta, a oba su bili pod kontrolom Vojske Republike Srpske. Sud je na kraju odlučio da je Galić kriv bez osnovane sumnje za svih pet granatiranja za kojeg su ga tužioci optužili, uključujuči i Markale, te je osuđen na doživotnu robiju. Iako je o presudi opširno izvještavano preko međunarodnih medija, prema tvrdnjama Helsinškom odboru za ljudska prava u Srbiji, odluka suda ignorisana je u samoj Srbiji i Crnoj Gori.
Markale 2
Drugi masakr na gradskoj tržnici Markale dogodio se 28. augusta 1995. u 11:00 sati ujutru, sa pet ispaljenih granata. Istraga Ujedinjenih nacija o msakru vođena je u tajnosti, što je izazvalo špekulacije u medijima o nemogućnosti utvrđivanja lokacije sa koje su granate ispaljene. Ovu špekulaciju po ustaljenom šablonu podržale su srpske vlasti koje su, kao što su uradile i nakon masakra 1994. godine, demantirale svu odgovornost i optužile vladu Republike Bosne i Hercegovine za bombardovanje vlastitog stanovništva s ciljem izazivanja međunarodnog revolta i moguće intervencije. U stvari, kao što se i saznalo kroz izvještaj za Generalnu skupštinu Ujedinjenih naroda 1999. godine, UNPROFOR je smatrao da su dokazi bili dosta jasni: tajni izvještaj nedugo nakon događaja utvrdio je da je svih pet rundi granata ispalila Vojska Republike Srpske. Čim su tehnički i vremenski uvjeti dopustili, a sigurnost UN radnika koji su tada prolazili kroz srpsku teritoriju bila obezbjeđena, započeta je Operacija "Namjerna sila".
David Harland, bivši šef civilog sektora UN-a u Bosni i Hercegovini, priznao je na suđenju generalu Dragomiru Miloševiću pred MKSJ odgovornost za nastanak mita o tome da UNPROFOR nije utvrdio ko je ispalio minobacačke granate koje su dovele do masakra poznatog kao "Markale 2". Harland je rekao da je taj mit, koji se održava već više od deset godina, nastao zbog "neutralne izjave" tadašnjeg komandanta UNPROFOR-a, generala Ruperta Smitha. On je, naime, na dan "Markala 2" izjavio da "nije jasno ko je ispalio granate, mada je već imao tehnički izveštaj obavještajnog odjeljenja UNPROFOR-a da je izvan razumne sumnje utvrđeno da su one ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske u Lukavici." Harlandova odgovornost je u tome što je upravo on savjetovao generala Smita da istupi sa "neutralnom izjavom, kako ne bi alarmirao Srbe koji bi, da je odmah upro prstom u njih, znali da predstoje vazdušni udari NATO-a na njihove pozicije.", što bi ugrozilo bezbjednost snaga UN-a koje su se u tom trenutku nalazile na teritoriji pod kontrolom Vojske Republike Srpske ili na položajima koji bi mogli da budu izloženi odmazdi srpskih snaga.
Također pogledajte
Masakr djece u Bakarevoj
Masakri na Alipašinom Polju
Masakri na Dobrinji
Masakr na Drveniji
Masakr na Kapiji
Masakr na Korićanskim stijenama
Masakr na Trgu ZAVNOBiH-a
Masakr u Biljanima
Masakr u Boljakovom Potoku
Masakr u Budakovićima
Masakr u Ferhadiji
Masakr u Halačima
Masakr u Isevića sokaku
Masakr u Kokićima
Masakr u Oborcima
Masakr u Raštanima
Masakr u ulici Oslobodilaca Sarajeva
Masakr u ulici Žrtava fašizma
Masakr u Vrhpolju
Masakr u Zenici
Genocid u Srebrenici
Zločini u Foči
Reference
Vanjski linkovi
Svjedočenje Dejvida Harlanda, svjedoka optužbe, pred Haškim tribunalom
1994. u Bosni i Hercegovini
1995. u Bosni i Hercegovini
Masakri u ratu u Bosni i Hercegovini
Opsada Sarajeva
Masakri u Sarajevu |
1872 | https://bs.wikipedia.org/wiki/D%C5%BE | Dž | Dž je sedmo slovo bosanske abecede. Označava zvučni retrofleksni afrikatni suglasnik. Jedan je od tri digrama u bosanskoj abecedi, uz LJ i NJ. Pojavljuje se uglavnom u posuđenicama, naročito turcizmima i anglizmima. Ovo se slovo koristi i u latiničnim formama srpskog i makedonskog jezika.
Pravila
DŽ se nalazi:
1. U riječima bez vidljivog postanka, uglavnom u tuđicama:
budžet, deterdžent, džem, džep, džez, pidžama, patlidžan, hodža, srdžba…
2. Ispred b prema osnovnom č:
jednadžba : jednačiti, narudžba : naručiti, predodžba : predočiti…
3. U sufiksu –džija, koji nam je došao iz turskog jezika:
bostandžija, buregdžija, ćevabdžija, čamdžija.
U književnoj tradiciji hrvatskog jezika je Madžar, ali je prošireno i Mađar.
Informatičko kodiranje
Kod za TeX/LaTeX
U LaTeX-u je moguće kreirati i malo i veliko slovo u tekstu.
Za slovo dž se koristi kod d\v{z}.
Za slovo Dž se koristi kod D\v{Z}.
Abeceda |
1874 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Alessandro%20Volta | Alessandro Volta | Alessandro Giuseppe Antonio Anastasio Volta (18. februar 1745 – 5. mart 1827) bio je italijanski fizičar i hemičar, izumitelj elektriciteta i električne baterije i pronalazač metana. Izumio je elektrostatički stub 1799. godine kada je rezultate svojih pokusa u dvodijelnom pismu podnio predsjedniku Kraljevskog društva. Ovim izumom je dokazao da se električna energija može proizvoditi hemijskim putem razotkrivajući prevladavajuću teoriju da električnu energiju proizvode isključivo živa bića. Njegov izum je izazvao veliku količinu naučnog uzbuđenja i natjerao ostale na sprovođenje sličnih eksperimenata što je na kraju dovelo do razvoja elektrohemije. Međunarodna jedinica električnog potencijala nazvana je u njegovu čast kao volt.
Rani život
Voltini roditelji, Filippo Volta i Maria Maddalena poslali su ga na školovanje u Jezuitsku školu s ciljem da postane advokat. Međutim, mladi Volta se više interesirao za električne pojave, pa je tako još kao mladi student napisao pjesmu na latinskom De vi attractiva ignis electrici ac phaenomenis inde pendentibus, u kojoj je opisao svoje oduševljenje električnim pojavama.
Godine 1774. postao je profesor fizike u svom rodnom gradu, a 1779. imenovan je profesorom na Univerzitetu u Paviji. Godine 1791. bio je primljen u Royal Society Club u Londonu. Godine 1794. oženio se Teresom Pelegrini, kćerkom grofa Ludovica Pelegrinija.
Volta je vršio mnogo eksperimenata, pa je tako 1775. godine izradio Elektrophor, napravu koja proizvodi statički elektricitet, a 1776. i 1777. posvećuje se hemiji plinova i otkriva metan.
Negdje oko 1800. godine napravio je tzv. Voltin elektrostatički stub, preteču moderne baterije. Voltin elektrostatički stub jest baterija, koja se sastoji od izmjenično poredanih ploča bakra i cinka. Između ploča se nalazila krpica koja ih je međusobno dijelila. Pošto je kroz stub stalno prolazila stuja, Voltin elektrostatički stub je bio najupotrebljiviji izvor električne energije.
Napoleon proglasio ga je grofom 1810. godine. Godine 1897. po njemu je nazvana jedinica za napon (volt).
Pokopan je u gradu Comu u Italiji. Blizu jezera Como danas se nalazi muzej posvećen njemu, Templo Voltiano, u kojem se čuvaju njegove bilješke i njegovi originalni instrumenti. Do uvođenja eura, na italijanskoj novčanici od 10.000 lira nalazio se njegov lik.
Također pogledajte
Luigi Galvani
Reference
Vanjski linkovi
http://www.oppisworld.de/zeit/biograf/volta.html
http://www.klassenarbeiten.de/referate/physik/alessandrovolta/alessandrovolta_10.htm
https://web.archive.org/web/20140720063637/http://www.alessandrovolta.info/english_6.html
http://italianscientists.tripod.com/alessandro-volta.html
Italijanski fizičari
Biografije, Como
Rođeni 1745.
Umrli 1827.
Članovi Kraljevskog društva
Naučnici po kojima su nazvane jedinice SI sistema |
1875 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Zaim%20Muzaferija | Zaim Muzaferija | Zaim Muzaferija je bio bosanskohercegovački filmski, televizijski i pozorišni glumac. Radio je i kao profesor njemačkog i francuskog jezika.
Biografija
Tokom Drugog svjetskog rata član antifašističkog pokreta, hapšen 1942. godine. Poslije oslobođenja počeo se amaterski baviti glumom, a prvu profesionalnu ulogu ostvario je 1961. godine u filmu Veljka Bulajića "Uzavreli grad". Za tu ulogu nagrađen je na filmskom festivalu u Puli specijalnom nagradom. Na istom festivalu je nagrađen Zlatnom arenom za svoju ulogu u filmu "Stanica običnih vozova" (1990) Nenada Dizdarevića.
Kao epizodista i tumač karakternih uloga, igrao je u preko 100 filmskih i televizijskih projekata. Na festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu 1968. godine nagrađen je za uloge u filmovima "Praznik" (1967) Đorđa Kadijevića i "Mali vojnici" (1967) Bahrudina Bate Čengića. Sa Batom Čengićem je sarađivao i u TV drami "Jagoš i Uglješa", te u filmovima "Slike iz života udarnika" (1972), "Pismo-glava" (1983) i "Gluvi barut" (1990).
Posebno zanimljive glumačke kreacije ostvario je u pozorišnim predstavama na profesionalnim scenama širom Bosne i Hercegovine, kao što su one u tri "Hasanaginice" Alije Isakovića, Mustafe Nadarevića i Nijaza Alispahića, zatim u "Dervišu i smrti" Meše Selimovića - u režiji Nijaza Alispahića, te u "Hamdibegu" Harisa Silajdžića i "Šehidu" Zilhada Ključanina.
60 godina umjetničkog rada obilježio je nastupajući u pozorišnoj predstavi svog sina Jesenka Muzaferije "1001 bošnjački dan".
U svom posljednjem intervjuu, koji je dao za list Oslobođenje, definisao je svojih 60 godina rada rečenicom: "Moj krug se zatvara".
Samo četiri mjeseca poslije, 5. novembra 2003. godine Zaim Muzaferija je umro u krugu svoje porodice u Visokom.
Osim glumom Muzaferija se bavio i pisanjem poezije. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu pisao je dnevnik i poeme o ratu koje je recitovao širom svijeta, u Londonu, Milanu, Amsterdamu, Nürnbergu, te istovremeno pomagao na razne načine borcima ARBiH u i oko Visokog.
U Visokom se od 2003. godine redovno održava manifestacija "Dani Zaima Muzaferije" gdje se održavaju promocije kataloga, razne izložbe, pozorišne predstave, kao i okrugli stolovi te premijere najnovijih filmskih uradaka u Visokom.
Filmografija
Lista (2001) (TV)
Ratnici (1999) (TV)
Savršeni krug (1997)
Prokleta je Amerika (1992)
Tetoviranje (1991)
Bračna putovanja (1991)
Đuka Begović (1991)
Ovo malo duše (1991)
Sa 204-272 (1991) (TV)
Sarajevske priče (1991) (TV)
Gluvi barut (1990)
Adam ledolomak (1990)
Aleksa Šantić (film) (1990) (mini) TV serija
Gavre Princip - Himmel unter Steinen (1990)
Stanica običnih vozova (1990)
Kuduz (1989)
Žena s krajolikom (1989)
Kuća pored pruge (1988)
Strategija svrake (1987)
Ovo malo duše (1986) (TV)
Učini to svojski (1986) (TV)
Otac na službenom putu (1985)
Brisani prostor (1985) TV serija
Pismo - Glava (1983)
Igmanski marš (1983)
13. juli (1982)
Miris dunja (1982)
Odumiranje medjeda (1982) (TV)
Smrt gospodina Goluže (1982)
Gazija (1981)
Pad Italije (1981)
Život piše romane ali nema ko da ih čita (1981)
Husinska buna (1980) (TV)
Izgubljeni zavičaj (1980)
Tren (1980) (mini) TV serija
Bife 'Titanik' (1979) (TV)
Čovjek u neispravnom stanju (1979)
Nevjeste dolaze (1978) (TV)
Pogled u noć (1978)
Tren (1978)
Hajdučka vremena (1977)
Hajka (1977)
Gosti i radnici (1976) (TV)
Jagos i Ugljesa (1976) (TV)
Doktor Mladen (1975) .
Žena s krajolikom (1975) (TV)
Slike iz života udarnika (1972)
Dan duži od godine (1971)
Klopka za generala (1971)
Ovčar (1971)
Lisice (1970)
Karađoz (1970) TV serija
Bitka na Neretvi (1969)
Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (1968)
Opatica i komesar (1968)
Pohod (1968)
Ram za sliku moje drage (1968)
Deca vojvode Smita (1967)
Diverzanti (1967)
Kaja, ubit ću te! (1967)
Mali vojnici (1967)
Praznik (1967)
Glineni golub (1966)
Nikoletina Bursać (1964)
Mačak pod šljemom (1962)
Uzavreli grad (1961)
Također pogledajte
Film
Spisak glumaca i glumica
Vanjski linkovi
Intervju, Zaim Muzaferija o sebi
Biografije, Visoko
Bosanskohercegovački glumci
Jugoslavenski glumci
Rođeni 1923.
Umrli 2003. |
1876 | https://bs.wikipedia.org/wiki/D%C5%BEemal%20Bijedi%C4%87 | Džemal Bijedić | Džemal Bijedić (12. april 1917 – 18. januar 1977) bio je jugoslavenski i bosanskohercegovački političar i društveno-politički radnik. Rođen u Mostaru, od oca Adema i majke Zarife, koji su se doselili iz Gacka, gdje je i odrastao kao potomak ugledne trgovačke porodice.
Biografija
Rane godine
Džemal Bijedić je osnovnu školu završio u Mostaru 1928. u okviru Vježbaonice Učiteljske škole, a zatim je pohađao Državnu realnu gimnaziju u Mostaru.
Kao gimnazijalac pokazuje zanimanje za politiku i postaje simpatizer komunističkog pokreta, kome se priključuje tokom studija na Univerzitetu u Beogradu. Radio je u biblioteci "Petar Kočić" u Beogradu, te u "Muslimanskoj biblioteci" i "Sportskom klubu Velež" u Mostaru. Oktobra 1939. u Beogradu biva primljen u SKOJ, a decembra 1939. u mostarskoj partijskoj organizaciji primljen je u članstvo KPJ. Četiri puta biva zatvaran u Mostaru od strane tadašnjih jugoslovenskih vlasti.
U januaru 1940. Džemal Bijedić je izabran za sekretara Mjesnog komiteta SKOJ-a u Mostaru (to je prvi mjesni komitet u tom gradu), a sredinom 1940. izabran je za sekretara Oblasnog komiteta SKOJ-a za Hercegovinu.
Drugi svjetski rat
Drugi svjetski rat ga je zatekao u Mostaru, gdje je nakon poraza i raspuštanja jugoslovenske vojske ubrzo bila uspostavljena vlast NDH. Za vrijeme Drugog svjetskog rata kao član Partije aktivno učestvuje u NOB-i.
Nakon strijeljanja sekretara Mjesnog komiteta KPJ za Mostar, Jusufa Čevre – koga su ustaše strijeljale 1. avgusta 1941, Džemal Bijedić je sa skojevskog prešao na partijski rad. Ubrzo zatim je izabran za sekretara Mjesnog komiteta KPJ u Mostaru, da bi kasnije postao sekretar Okružnog komiteta KPJ za južnu Hercegovinu, koji je djelovao na neoslobođenoj teritoriji.
Za čitavo to vrijeme on je u Mostaru živio u dubokoj ilegali, ali je bio vrlo aktivan. Posebno se angažirao u akciji oslobađanja grupe Hrvata iz Ljubuškog koji su se nalazili u mostarskom zatvoru, te oslobađanju sekretara Okružnog komiteta KP Hrvatske u Dubrovniku Vinka Morđina Crnog.
U Mostaru je ostao do sredine 1942. godine, a nakon čega se prebacuje u Sarajevo. Za to vrijeme bio je vrlo aktivan u organiziranju ilegalnog partijskog rada u gradu, te slanju dobrovoljaca u partizanske jedinice na slobodnu teritoriju.
Otprilike u isto vrijeme u Sarajevo je došao i Avdo Humo, član Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu koji je osnovao
novi Mjesni komitet, a u julu 1942. godine za sekretara je bio postavljen Džemal Bijedić.
Tokom svog boravka u Sarajevu Bijedić je u svom političkom djelovanju posebnu pažnju obratio na: stabilizaciju stanja u SKOJ-u, pitanje organizacije, konspiracije i tačnosti u radu.
U aprilu 1943 izlazi iz Sarajeva, a ubrzo zatim se sa Šestom istočnobosanskom brigadom našao na Sutjesci sredinom juna 1943. godine. Prošavši golgotu Sutjeske, on se sa istočnobosanskim partizanskim jedinicama probijao prema istočnoj Bosni.
Tu je uglavnom i proveo ostatak rata.
Politička aktivnost u SFRJ
Nakon rata postaje pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Vlade NR Bosne i Hercegovine, potom 1948. načelnik Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta KP BiH. Bio je i sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hercegovinu, član Izvršnog vijeća SR Bosne i Hercegovine, predsjednik Republičkog vijeća, predsjednik Skupštine SRBiH i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) 1971 godine. Tragično je preminuo 18. januara 1977. u avionskoj nesreći na letu za Sarajevo. Supruga Razija je poginula zajedno sa Džemalom. Iza sebe su ostavili troje djece: Dragana, Azru i Milenka.
Uloga u politici BiH
Potpisnik letaka za borbu za autonomiju Bosne i Hercegovine u međuratnom periodu do 1941. Zalagao se za razvitak privrede, primjenu principa radničkog samoupravljanja, promociju Jugoslavije u inostranstvu i jačanje Pokreta nesvrstanih. Organizator nove bosanskohercegovačke privredne reforme i infrastrukture, izgradnje moderne putne mreže, regionalnih vodovoda, gradskih kanalizacija i telekomunikacija, te 80-ih godina djelimično ostvarenog kulturnog projekta "hiljadu škola". Za kratko vrijeme susreće važnije svjetske državnike tog vremena: Mao Zedonga, Geralda Forda i Leonida Brežnjeva.
Također pogledajte
Spisak predsjednika Bosne i Hercegovine
Vanjski linkovi
Džemal Bijedić - Politička biografija
Rođeni 1917.
Umrli 1977.
Bosanskohercegovački političari
Biografije, Mostar
Jugoslavenski političari
Bosanskohercegovački komunisti
Jugoslavenski komunisti
Borci 6. proleterske brigade NOVJ
Nosioci Partizanske spomenice 1941.
Junaci socijalističkog rada
Društveno-politički radnici SFRJ
Društveno-politički radnici SR Bosne i Hercegovine
Ministri SFRJ |
1917 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Medicina | Medicina | Medicina je naučna oblast čiji su predmet interesovanja zdravlje i blagostanje živih bića, najprije podrazumjevajući zdravlje čovjeka, a potom i zdravlje nekih redova životinja. Riječ medicina porijeklom je iz latinskog jezika i znači lijek (remedium), a upotrebljava se i izraz ars medicina kao umjetnost liječenja. Zasnovana je dva principa: teorijsko-istraživačkom i praktičnom, ili često nazvanim, kliničkim principom. Teorijsko-istraživački princip će omogućiti da se određena oblast, bolest, urođena mana ili stanje definiše, detaljno prouči i nakon izvršenih testova uputi na zaključivanje. Zaključena medicinska teorija se putem raznih edukacijskih procesa najčešće provodi u praktični oblik, što će dovesti do konačnog cilja - unaprijeđenja zdravlja živih oblika na kojima će se ta teorija i primjenjivati. Sve navedeno čini medicinu spojem naučnog i praktičnog, jer pored teorijske osnove, u medicini postoji niz tehnika, proizvoda, postupaka, planova i drugih definicija koje su u najvećoj mjeri sposobne da život održe zdravim ili ponovo takvim učine ukoliko on to nije.
U modernoj medicini, sve je važnije pitanje prevencije određenih bolesti. Ljekari pokušavaju skrenuti pažnju na to koliko je važno održati optimalne uslove života i svoje postupke prilagoditi harmoniji koja vlada unutar jednog života, ukoliko u istom nema posljedica urođenih (kongenitalnih) nedostataka. Pažnja se naročito skreće na danas vrlo prisutne probleme sa viškom tjelesne mase, seksualno prenosive bolesti, dermatološke probleme, disfunkcije regulacijskih mehanizama, toksikomaniju i druge zdravstvene probleme koje čovjek može izbjeći adekvatnom brigom o svom i o zdravlju ljudi koji ga okružuju.
Medicinske klasifikacije omogućavaju kodiranje raznih oboljenja i procedura.
Medicina kao nauka ima u opsegu nekoliko velikih grana ili (pod)nauka:
Osnovne (bazne) medicinske nauke
Kliničke medicinske nauke
Stomatologija
Veterinarska medicina
Ostale grane medicine
Svaka od ovih grana sveukupne medicinske nauke ima svoje specifičnosti, ali su u svakoj od njih prisutne osnovne odrednice očuvanja i obnavljanja homeostaze (općeg blagostanja) organizma. Osnovne medicinske nauke nude glavninu svih naučnih saznanja, iz nauke uopće, u smislu da povezuju određene oblasti pojedinih nauka i integriraju ih u medicinu u onoj mjeri koliko je to primjenjivo na život. Kliničke medicinske nauke pružaju priliku da se budući ili već priznati ljekar upozna sa metodama i tehnikama koji će mu omogućiti da aplicira znanje stečeno kroz učenje subjekata koji su u domenu baznih medicinskih nauka. Ova instanca u edukaciji jednog ljekara dovest će do definisanja njegove uže specijalnosti, koja može dosezati visoko i osposobiti ga za najpreciznije radove jednom organu.
Ostale grane medicinske nauke miz navedene grupem u samom nazivu imaju definisan predmet interesovanja, ali se ipak oslanjaju na detalje koje im nude osnovne i kliničke medicinske nauke. Stomatologija je dio medicinske nauke čija briga je zdravlje usne šupljine (stoma - usta, otvor; logos - nauka, glavna riječ, bit), iako se najčešće vezuje samo za zdravlje zuba; veterinarska medicina brine o zdravlju izvjesnog broja životinjskih vrsta, njihovoj ishrani, njihovoj životnoj okolini, i slično; farmacija kao nauka, najbliža je općoj definiciji medicine, jer ona je ta koja proučava i proizvodi "remedium", "medicinu", dakle konkretan hemijski ili drugi suplement koji će ublažiti, ili potpuno ukloniti tegobe posmatranog živog organizma, odnosno dovesti do ponovnog uspostavljanja homeostaze.
Zvanje ljekara
Zvanje ljekara - doktora opće medicine se stiče završetkom šestogodišnjeg studija na univerzitetu. Tokom studija se postepeno izmjenjuju opći predmeti kao, na primjer, medicinska hemija, biofizika i humana genetika, nakon toga dolaze, takozvani, pretklinički predmeti među kojima su anatomija, histologija i embriologija, i tako dalje. Negdje na polovini ovog puta sa pretkliničkih predmeta se prelazi na kliničke predmete, koji odgovaraju istinskoj medicinskoj struci. Nastava se izvodi teorijski (u vidu predavanja) i praktično (većina predmeta ima laboratorije za izvođenje vježbi). Nakon dvanaest uspješno završenih semestara, i odbrane diplomskog rada, te par nekoliko mjeseci u ulozi stažiste, dotadašnji studenti medicine dobiju zvanje doktora opće medicine (ili medicinske prakse). U godinama koje dolaze poslije uspješno završenog studija, postoji mogućnost specijaliziranja određene medicinske grane, ali i mogućnost napredovanja u akademskoj karijeri upisivanjem postdiplomskog studija. Postdiplomski studij vodi ka visokom akademskom stepenu, preko magistra do doktora medicinskim nauka, a vrhunac akademskog napredovanja je na zvanju akademika.
Grane medicine
Na Medicinskim fakultetima, sa nekim manjim razlikama, izučavaju se neki od sljedećih predmeta/grana medicine:
Medicinska hemija
Biofizika
Humana genetika
Anatomija
Histologija i embriologija
Fiziologija
Medicinska biohemija
Imunologija i imunohematologija
Mikrobiologija
Patologija
Patološka fiziologija
Farmakologija
Farmakologija i toksikologija
Klinička farmakologija
Klinička biohemija i laboratorijska medicina
Radiologija
Nuklearna medicina
Ginekologija i akušerstvo
Pedijatrija
Neonatologija
Neuropedijatrija
Dječija hematologija i onkologija
Dječija endokrinologija i dijabetologija
Dječija kardiologija
Dječija pneumologija
Dječija nefrologija
Dječija reumatologija
Dječija gastroenterologija
Dječija ortopedija
Interna medicina
Angiologija
Endokrinologija i dijabetologija
Kardiologija
Gastroenterologija
Hematologija i onkologija
Nefrologija
Pneumologija-pneumoftiziologija
Reumatologija
Gerijatrija
Hirurgija
Opća hirurgija
Neurohirurgija
Torakalna hirurgija
Hirurgija srca
Vaskularna hirurgija
Visceralna hirurgija
Urologija
Ortopedija
Dječija hirurgija
Plastična hirurgija
Ratna hirurgija
Onkologija
Otorinolaringologija
Neurologija
Psihijatrija
Oftalmologija
Dermatovenerologija
Anesteziologija
Transfuziologija
Infektologija
Epidemiologija
Higijena i ekologija
Porodična medicina
Fizijatrija
Medicina rada
Medicinska statistika
Medicinska informatika
Socijalna medicina
Urgentna medicina
Sudska medicina
Sportska medicina
Tropska medicina
Veterinarska medicina
Stomatologija
Maksilofacijalna hirurgija
Farmacija
Javno zdravstvo
Student koji završi šestogodišnji studij medicine ima osnovna znanja iz navedenih oblasti. Obzirom na složenost organizma i procesa koji se u njemu dešavaju, te na brojnost faktora koji te procese ugrožavaju, ljekar opće prakse nije u mogućnosti pratiti sve ili većinu od navedenih grana, te se svojim interesovanjem priklanja specifičnom predmetu svog interesovanja i putem specijalističke prakse obučava za jedanu (ili eventualno dva) medicinsku granu. Na kraju specijalističke prakse ljekar stiče zvanje specijaliste, na primjer: urologa, neurologa, patologa, ginekologa i tako dalje.
Skoro svaka od ovih grana ima svoje subspecijalnosti koje se bave isključivo samo određenim problemima dotične grane medicine. Ova je podjela podložna daljoj promjeni i usavršavanjima, što najčešće zavisi od razvoja medicine tokom vremena.
Postoji i podjela na:
Hirurške grane medicine, (hirurgija, otorinolaringologija, oftalmologija, urologija i tako dalje).
Grane konzervativne medicine, (interna medicina, neurologija, psihijatrija, dermatologija i tako dalje)
U nekim zemljama zapada studenti medicine se već u prvim godinama studija opredjeljuju za hirurške grane ili za konzervativnu medicinu.
Također pogledajte
Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu
Klinički pregled
Vanjski linkovi
http://www.britannica.com/eb/topic-92902/The-Canon-of-Medicine
http://www.blackwellpublishing.com/eccmid16/abstract.asp?id=50854
http://www.etymonline.com/index.php?term=medicine
http://ceb.nlm.nih.gov/proj/ttp/books.htm
http://www.nature.com/bdj/journal/v201/n12/full/4814350a.html
http://archpsyc.ama-assn.org/cgi/content/abstract/65/12/1402
Prirodne nauke |
1925 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Britpop | Britpop | Britpop označava britanski kulturni pokret i sociološki fenomen nastao sredinom devedesetih godina XX. vijeka, koji se odražavao mahom u muzici mladih britanskih rock grupa. Njegov zvuk je bio obnova starog engleskog rocka iz 1960ih godina. Era britpopa trajala je od 1994 do 1998 godine.
Historija
Početak i uticaji
Iako mnogi smatraju da britpop počinje 1994. godine sa izdanjem albuma grupe "Oasis" "Definitivno možda", historija britpopa počinje mnogo ranije. Bitno je pri tom razumjeti, u kakvom se tad položaju nalazila Ujedinjeno Kraljevstvo. 1970ih godina britanska je privreda bila na dnu, dok je 1980ih Margaret Tacher bila premijer vlade, a mnogi su brinuli i o hladnom ratu. Tako su rane devedesete bile prve godine optimizma nakon dugo vremena.
1980ih godina engleski rock nije bio na istom nivou popularnosti kao što je bio 1960ih i 1970ih godina, baveći se u glavnom sa "Indi" rockom. U početku 1990ih glavna vrsta Indie rocka je bio "Šugejzing", stil koji nije prihvatio tradicionalni koncept Rock zvijezde. Populariziranjem muzike američkih rock grupa, poput "Nirvane", tradicionalna britanska muzika gubi na popularnosti i počinje se polako "amerikanizirati".
Muzika britpopa je bila odgovor na ovo. Na rane britpop-grupe utjecale su starije rock grupe, nedavni Indie rock (naročito "Medčestr" pokret) i čisti pop. Stil muzike je uglavnom bio optimističan, i značajno britanske provenijencije u temama o kojima se pjevalo i u zvuku koji se svirao. Većina britpop-grupa su u stvari nastale krajem 1980ih godina, ali i neke starije grupe se sad smatraju dijelom britpop-vala. Primjerice album "Foxbase Alpha" grupe "Saint Etien" objavljen 1990. godine smatra se prvim britpop albumom uopće.
Zlatno doba britpopa
Zlatno doba britpopa počinje 1994 godine. Dvije najvažnije britpop-formacije, grupe "Blur" i "Oasis" tada izdaju svoje najbolje albume, a slijedi ih čitav niz ostalih, među kojih su i "Bu Redliovi", "Elastika", "Palp", "Rejdiohed" i "Svid". Suprotno starijim indie rock grupama, glavne grupe britpop vala brzo postaju slavne, a britpop postaje medijska senzacija.
"Oasisov" album "Definitivno možda" postaje najuspješniji britanski album broj 1 svih vremena. "Blurov" "Parklife" postaje također vrlo popularan i penje se na #1 na top ljestvicama u Engleskoj, odnosno #6 u Americi. "Parklife" je bio toliko značajan da su mnogi ljudi usvojili naglasak "Blurovog" pjevača. Pet pjesama sa albuma "Definitly maybe" postaju klasika.
Za mnoge je vrhunac britpopa bio 14. august 1995. Tad "Blur" i "Oasis" izdaju svoje prve singlice sa novih albuma. "Blurova" "Seoska kuća" dobija bitku nad rivalskim albumom "Roll with it", vjerovatno jer je "Seoska kuća" bila jeftinija. Ipak "Oasis" odnosi rat albumom albuma "(O čemu je priča) Jutarnji sjaj?", koji se prodaje u nakladi od 18,5 miliona izdanja.
Istovremeno, Tony Blair postaje predsjednik Velika Britanija. Njegova stranka nosi pobjedu na izborima 1997 godine sa ogromnim brojem glasova. Grupa "Spice Girls" postaje također vrlo popularna (1996). "Oasis" postaje izuzetno popularna grupa i u Americi, sa singlicama "Wonderwall" i "Nemoj smatrati prošlost ljutnjom". 1996 godine 250,000 ljudi dolaze tokom dva dana da vide koncert "Oasisa".
Završetak britpopa
Za završetak britpopa uzimaju se godine 1997 i 1998. Mnogi misle da je smrt Diane, princeze od Velsa, bio pravi uzrok za kraj. Što se tiče muzike, "Radiohead"-ov album "O.k. Kompjutere" izlazi 1997. godine, ali iako ga mnogi smatraju najboljim albumom 1990ih godina, "Radiohead" se ne smatraju Britpop-grupom. Zvuk njihove muzike postaje više "progresivni Rock". Istovremeno, "Blurova" muzika usvaja sve više i više elemenata plesne muzike i običnog popa.
"Oasisov" treći album ima uspjeha, ali ne na istom nivou kao dva prije njega. Iako "Oasis" još uvijek pravi muziku, grupa nije ista kao 1996. godine. Iako su braća Galager još uvijek tu, svi su drugi članovi grupe otišli.
Poslije "Blura", "Oasisa", i "Radiohead" više nijedna britpop-grupa nema neki veći uspjeh. "Blurov" istoimeni album je vjerovatno zadnji pravi britpop-album. Istovremeno obični pop ponovo postaje vrlo popularan. Kao što kaže pjevač grupe "Slipera", "Čim su ljudi kao Robbie Williams počeli da prave muziku kao "Oasis", znao si da ja gotovo, završeno."
Muzika
Značajne Grupe
Blur
Bu Redliovi
Oasis
Palp
Rejdiohed
Sliper
Spitfajr
Svid
Značajni albumi
"Kesonska bolest" - Radiohead
"Definitivno možda" - Oasis
"Parklife" - Blur
"(O čemu je priča) Jutarnji sjaj?" - Oasis
Značajne pjesme
"Nemoj smatrati prošlost sa ljutnjom" - Oasis
"Obični ljudi" - Palp
"Cure i dečki" - Blur
"Pjesma #2" - Blur
"Wonderwall" - Oasis
Drugi aspekti britpopa
Iako je Britpop bila u glavnom muzika, bili su i drugi aspekti ovog pokreta. Engleski Film i glumci su naprimjer postali vrlo popularni tokom ovog perioda. Film "Sikrets end Lajs" (Tajne i Laži) Engleskog direktora Majk Lia je 1996 godine pobjedio Kans film festival. Engleski glumci kao Hju Grent postaju vrlo popularni u Americi.
Engleska kraljevska porodica isto postane vrlo popularna. Princeza Dijana, Princ Čarls, i njihovi prijatelji i djeca su slavne ličnosti za vrijeme Britpopa. Mnogi smatraju smrt Princeze Dijane kraj Britpopa.
Trejnspoting, film of Heroin adikciji, je bio jedan od najpopularnijih Engleskih filmova 1990ih godina a isto je iz Britpop ere.
Značajnije osobe
Neke značajne osobe iz ere britpopa su:
Dejmn Albarn
Tony Blair
Liam Galager
Noel Galager
Hugh Grant
Đarvis Koker
Princeza Diana
Vanjski linkovi
Britpop stranica
Stop Crying Your Heart Out
Britpop |
1937 | https://bs.wikipedia.org/wiki/Dobri%C5%A1a%20Cesari%C4%87 | Dobriša Cesarić | Dobriša Cesarić bio je hrvatski i jugoslavenski pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika hrvatske poezije.
Objavio je šest knjiga, koje su bile različiti izbori već objavljivanih pjesama, a pisao je kritičke i memoarske tekstove. Zbog jednostavnosti i jasnoće, ali i narativnosti, njegova lirika uživala je veliku popularnost kod širokih čitalačkih krugova. Bio je zaokupljen temom subjekta u otuđenom svijetu, poeziji je vratio estetiku bola, a orijentacija na čovjeka i društvo uputila ga je na socijalno angažiranu književnost. Mnogo je prevodio s njemačkog (Goethea, Heinea i Rilkea) i ruskog (Puškina, Ljermontova, Jesenjina i druge). Jedan je od prevodilaca čuvene Heineove pjesme "Azra", a bio je jedan od najprevođenijih hrvatskih pjesnika.
Biografija
Srednju realnu gimnaziju pohađao je u Osijeku. Studirao je pravo i filozofiju. Radio je kao činovnik, lektor, prevodilac i urednik.
Od 1916. stalno živi u Zagrebu, gdje je maturirao i zatim slušao predavanja na Filozofskom fakultetu. Te godine objavio je i prvu pjesmu pod nazivom "I ja ljubim" u časopisu Pobratim. Prva zbirka pjesama pod nazivom Lirika objavljena je 1931. u vlastitoj izdavačkoj kući i za to je dobio nagradu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). U međuratnim godinama službovao je u školi Narodnog zdravlja, a od 1945. bio je urednik u IP "Zora". Godine 1951. primljen je kao prvi član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti. Od 1958. bio je u penziji. Do smrti je bio aktivan kao pjesnik i prevodilac.
Svojim pjesničkim opusom ušao je u italijansku antologiju svjetske lirike Poeti del mondo, te u njemačku antologiju savremene evropske lirike. Uz prepoznatljivu "Voćku poslije kiše", i druge antologijske pjesme, poput "Balade iz predgađa", "Oblaka", "Pjesme mrtvog pjesnika", "Slapa", "Povratka", bile su prevedene na mnoge svjetske jezike.
Preminuo je 18. decembra 1980. u Zagrebu, u 79. godini. Dugo je bolovao od dijabetesa i vrlo teškog oštećenja jetre.
Bibliografija
Pisao je lirske pjesme i pjesme u prozi. Napisao je više zbirki pjesama:
Lirika, Zagreb, 1931.
Spasena svjetla, Zagreb, 1938.
Izabrani stihovi, Zagreb, 1942.
Pjesme, Zagreb, 1951.
Knjiga prepjeva, Zagreb, 1951.
Osvijetljeni put, Zagreb, 1953.
Tri pjesme, Zagreb, 1955.
Goli časovi, Novi Sad, 1956.
Proljeće koje nije moje, Zagreb, 1957.
Izabrane pjesme, Zagreb, 1960.
Poezija, Skoplje, 1965.
Moj prijatelju, Zagreb, 1966.
Slap, izabrane pjesme, Zagreb, 1970.
Svjetla za daljine, Beograd, 1975.
Izabrana lirika, Beograd, 1975.
Izabrane pjesme i prepjevi, Sarajevo, 1975.
Pjesme. Memoarska proza, Zagreb, 1976 (Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 113)
Voćka poslije kiše, Zagreb, 1978.
Postumno
Spasena svjetla, Zagreb, 1985.
Srebrna zrnca u pjesniku, Zagreb, 1985.
Balada iz predgrađa, Zagreb, 1992.
Povratak, Zagreb, 1995.
Kadikad, Zagreb, 1997.
Pjesme, ABC naklada, Zagreb, 2007.
Izabrana djela, (prir. Vinko Brešić), drugo dopunjeno izdanje, Matica hrvatska, Zagreb, 2008.
Nagrade
Nagrada JAZU za zbirku pjesama Lirika'' (1931)
Zmajeva nagrada (1960)
Godišnja nagrada "Vladimir Nazor" (1964)
Nagrada "Vladimir Nazor" za životno djelo (1968)
Nagrada "Goranov vijenac" (1976)
Reference
Vanjski linkovi
Izabrane pjesme
Rođeni 1902.
Umrli 1980.
Biografije, Požega (Hrvatska)
Hrvatski pisci
Jugoslavenski pisci
Dobitnici Zmajeve nagrade
Hrvatski prevodioci |