Datasets:

wikimedia

/

wikipedia

like 375

7

https://bs.wikipedia.org/wiki/Matematika

Matematika

Matematika () nauka je koja izučava aksiomatski definirane apstraktne strukture koristeći logiku. Izučavane strukture najčešće potječu iz drugih prirodnih nauka, najčešće fizike, ali neke od struktura definirane su i izučavane radi internih razloga. Podjela Matematika se dijeli na aritmetiku i geometriju. Historija Matematika se razvila iz potrebe da se obavljaju proračuni u trgovini, vrše mjerenja zemljišta i predviđaju astronomski događaji, i ove tri primjene se mogu dovesti u vezu sa grubom podjelom matematike u izučavanje strukture, prostora i izmjena. Izučavanje strukture počinje sa brojevima, u početku sa prirodnim brojevima i cijelim brojevima. Osnovna pravila za aritmetičke operacije su definisana u osnovnoj algebri a dodatna svojstva cijelih brojeva se izučavaju u teoriji brojeva. Izučavanje metoda za rješavanje jednačina je dovelo do razvoja apstraktne algebre koja između ostalog izučava prstenove i polja, strukture koje generaliziraju osobine koje posjeduju brojevi. Fizikalno važan koncept vektora se izučava u linearnoj algebri. Izučavanje prostora je počelo sa geometrijom, prvo Euklidovom geometrijom i trigonometrijom u pojmljivom trodimenzionalnom prostoru, ali se kasnije proširila na ne-Euklidske geometrije koje imaju centralnu ulogu u općoj relativnosti. Moderna polja geometrije su diferencijalna geometrija i algebarska geometrija. Teorija grupa izučava koncept simetrije, i predstavlja vezu u u izučavanju prostora i strukture. Topologija povezuje izučavanje prostora i izmjene fokusirajući se na koncept kontinuiteta. Razumjevanje i opisivanje izmjena mjerljivih varijabli je glavna značajka prirodnih nauka, i diferencijalni račun je razvijen u te svrhe. Centralni koncept kojim se opisuje promjena varijable je funkcija. Mnogi prirodni problemi su vodili uspostavljanju veze između vrijednosti i količine izmjene, i metodi razvijeni pri tome, se izučavaju u diferencijalnim jednačinama. Brojevi koji predstavljaju kontinualne veličine su realni brojevi, i detaljno izučavanje njihovih svojstava i funkcija je predmet analize. Zbog matematskih razloga, uveden je koncept kompleksnih brojeva koji se izučavaju u kompleksnoj analizi. Funkcionalna analiza je skoncentrirana na n-dimenzionalne prostore funkcija postavljajući time osnovu za izučavanje kvantne mehanike. Radi pojašnjavanja i izučavanja osnova matematike, razvijene su oblasti teorija skupova, matematička logika i teorija modela. Važna oblast primjenjene matematike je vjerovatnoća i statistika koja se bavi izučavanjem i predviđanjem slučajnosti i slučajnih pojava. Numerička analiza izučava numeričke metode izračunavanja a diskretna matematika je zajedničko ime za oblasti matematike koje se koriste u računarskim naukama. Poznati matematičari Pitagora Eratosten Arhimed Euklid Brahmagupta Al-Khwarizmi Fibonacci René Descartes Brahmagupta Isaac Newton Gottfried Wilhelm Leibniz Pierre de Fermat Joseph-Louis Lagrange Pierre-Simon Laplace Adrien-Marie Legendre Arthur Cayley Karl Weierstrass Sofija Kovaljevska Augustin Louis Cauchy Leonhard Euler Charles Fourier Laplace Karl Friedrich Gauß Nikolaj Ivanovič Lobačevski Niels Henrik Abel Gösta Mittag-Leffler Jules Henri Poincaré John von Neumann Richard Dedekind Carl Neumann David Hilbert Évariste Galois Leopold Kronecker Norbert Wiener Bernhard Riemann Srīnivāsa Rāmānujan Stanisław Ulam Liu Hui David Volfovich Gregory Volfovich Charles Babbage William Hamilton Sophus Lie Zu Chongzhi Georg Cantor Felix Klein Paul Erdős Benoît Mandelbrot Élie Cartan Emmy Noether Jacques Hadamard Emil Artin Henri Lebesgue Godfried Harold Hardy John Littlewood Brower Felix Hausdorff Kurt Gödel Alonzo Church Alan Turing Alfred Tarski Thoralf Skolem Hermann Weyl Sergej Soboljev Anatolij Ivanovič Maljcev Stefan Banach Andrej Nikolajevič Kolmogorov Lev Pontrjagin William Hodge Izrael Geljfand André Weil Henri Cartan Laurent Schwarz Harish-Chandra Wilhelm Magnus Abraham Robinson Nicolas Bourbaki Friedrich Hirzebruch Samuel Eilenberg Vladimir Arnoljd Jean-Pierre Serre Saunders MacLane Norman Steenrod Alexandre Grothendieck William Lawvere Lars Hörmander Nikola Kopernik Daniel Quillen Sergej Novikov John Milnor Michael Artin Pierre Deligne Dennis Sullivan Robert Langlands Mihajl Gromov Jurij Manjin Alexander Beilinson Vladimir Drinfeljd Gerd Faltings Saharon Shelah Alain Connes Edward Witten Maxim Kontsevich André Joyal Vladimir Voevodsky Michael Hopkins Ruđer Bošković Sasha Eliashberg Grigorij Perelman Terence Tao Mihailo Petrović Jacob Lurie Matematičke nagrade Vjerovatno najprestižnija nagrada u matematici je Fieldsova medalja, koja se počela dodjeljivati 1936. svake četiri godine (izuzev oko Drugog svjetskog rata) do čak četiri pojedinca. Fieldsova medalja se često smatra matematičkim ekvivalentom Nobelove nagrade. Wolf nagrada u matematici, osnovana u 1978, se dodjeljuje za životno djelo, te druga velika međunarodna nagrada, Abeolova nagrada je osnovana 2003. Chernova medalja je uvedena 2010. godine kao priznanje za životno djelo. Ove nagrade se dodjeljuju kao priznanja određenog opusa rada, koji može biti inovativan ili omogućava rješenje za određeni neriješeni problem u nekoj od oblasti. Poznati spisak od 23 otvorena problema, nazvan "Hilbertovi problemi", je 1900. sačinio njemački matematičar David Hilbert. Ovaj spisak je postigao veliku slavu među matematičarima i do sada je riješeno najmanje devet problema. Nova lista sačinjena od sedam bitnih problema, nazvana "Milenijumski problemi", je objavljena 2000. godine. Samo se jedan od njih, Riemannova hipoteza, duplikat iz Hilbertovih problema. Rješenje za bilo koji od ovih problema nosi nagradu od milion dolara. Trenutno je samo jedan od problema, Poincaréova hipoteza, riješen. Također pogledajte Spisak matematičkih tema Tabela matematičkih simbola Elementi matematičke logike Decimalni brojevi Djeljivost brojeva Monotoni nizovi Najveći zajednički djelilac brojeva Ortogonalna projekcija Pandigitalni brojevi Skup cijelih brojeva Skup racionalnih brojeva Uređenost skupa racionalnih brojeva Reference Literatura . Prirodne nauke

9

https://bs.wikipedia.org/wiki/Skulptura

Skulptura

Skulptura je svaka trodimenzionalna forma kreirana u cilju umjetničkog izraza. Većina skulptura ima čisto estetski cilj. Kada trodimenzionalni objekat ima osim umjetničkog i funkcionalni aspekt, možemo ga nazvati skulpturom samo ukoliko je umjetnički aspekt predominantan. Kada su funkcionalni i umjetnički aspekt balansirani, nazivamo ga funkcionalnom skulpturom. Materijali korišteni za skulpture su različiti, i mijenjali su se kroz historiju. Klasični materijali, sa odličnom izdržljivošću su metali, posebno bronza, kamen i grnčarija, dok su drvo, kost i rogovi manje trajni, ali zato jeftiniji. Vrijedni materijali poput zlata, srebra, žada i slonovače su obično korišteni za izradu manjih luksuznih predmeta. Motivi i svrha Skulpturalni motivi su veoma različiti: figura, portret, autoportret, grupa figura, glava, torzo, konjički kip, biljni i životinjski motiv, apstraktna plastika i dr. Mogu biti prisutne i grafičke, slikarske i arhitektonske karakteristike. Skulptura se može podijeliti u nekoliko žanrova ovisno o lokaciji, veličini i namjeni: okrugla plastika - statua je obrađena sa svih strana; reljefna plastika – obrađuje se samo prednja strana; mala plastika – to su male statue uglavnom namijenjene za unutrašnju postavu; monumentalna plastika - spomenici; monolitna plastika. portalna plastika, koja može biti poprsna ili cijelo tijelo arhitektonska plastika - kipovi su sastavni dio arhitekture. U zavisnosti od izražaja i konstrukcije samostojeće plastike razlikujemo: čvrstu plastiku, šuplju plastiku i skeletnu plastiku i njihove kombinacije. U zavisnosti od oblika razlikujemo dvije grupe: okrugla i ugaona tijela. Suština okrugle plastike je samostojeći kip koji nije vezan (osim možda na dnu) ni za jednu drugu površinu. Različite vrste reljefa su barem djelimično povezani sa površinom pozadine. Reljef se često klasifikuje prema stepenu projekcije sa zida na niski, također bareljefni, visoki reljef, ponekad srednje visoki reljef. Potopljeni reljef je tehnika ograničena na stari Egipat. Reljef je obično skulpturalni medij za velike prikaze grupa i narativa osoba koje je teško postići okruglom skulpturom i tipična je tehnika kako za arhitektonsku skulpturu (gdje je skulptura pričvršćena za neku građevinu) tako i za male skulpture koje krase druge objekte, kao u grnčarstvu, metalu i nakitu. Reljefnom plastikom možemo ukrasiti i nadgrobne spomenike, stele, uspravne ploče, najčešće od kamena, na kojima se često nalaze i natpisi. Druga osnovna razlika između proizvoda je da li se radi o uklanjanju materijala rezbarenjem, klesanjem, rezanjem, mljevenjem i drugim tehnikama, gdje se materijal uklanja iz većeg bloka ili hrpe, kao što je kamen ili drvo, te tehnika koja se koristi za oblikovanje ili modeliranje materijala. Tehnike kao što su livenje, kovanje i livenje omogućavaju proizvodnju više kopija. Međutim, pojam skulptura ili skulptura također objedinjuje mnoge vrste malih trodimenzionalnih djela koristeći iste tehnike kao i kod izrade velikih skulptura, uvrštavajući tu novčiće i medalje, gravure na stijenama, koje mogu biti vrlo detaljni proizvodi. Veoma velika ili monumentalna statua ima stalno mjesto još od vremena antike. Najveći poznati primjer je 182 m visoka "Statua jedinstva" napravljena 2013. u Indiji. Veliki oblici portretne skulpture bili su konjičke statue jahača na konju, što je postalo rijetkost posljednjih desetljeća. Najmanji oblici portretne skulpture u prirodnoj veličini su "glave" ili biste. Malim oblicima skulptura pripadaju figurice, obično statue koje nisu veće od 18 cm i koriste plakete, medalje ili novčiće kao reljefe. Moderna i savremena umjetnost dodala je mnoge netradicionalne oblike skulpture, među kojima su: zvučna plastika, svjetleća plastika, umjetnost okoliša, kinetička skulptura (koja objedinjuje aspekte fizičkog pokreta), zemaljska umjetnost i umjetnost dizajniranja korisnih predmeta. Skulptura je važan oblik javne umjetnosti. Zbirku statua u vrtu možemo nazvati baštenskom skulpturom. Historija Staroegipatska skulptura Asirijska skulptura Perzijska skulptura Starogrčka skulptura Rimska skulptura Romanička skulptura Gotska skulptura Skulptura za vrijeme renesanse Reference Također pogledajte Kolaž Holografija Origami Umjetnost Kiparstvo Skulpture

10

https://bs.wikipedia.org/wiki/Scenska%20umjetnost

Scenska umjetnost

Scenska umjetnost je zajednički naziv za umjetnički izraz govorom, gestom, glumom, muzikom, zvukom i drugim sredstvima koje se neposredno predstavljaju publici - najčešće na sceni. Tokom cijelog 20. vijeka scenska umjetnost je imala ulogu avangardne umjetnosti, igrajući važnu ulogu u anarhističkim pokretima, kao što su futurizam i dadaizam. Kad god su umjetnici bili nezadovoljni sa konvencionalnim oblicima umjetnosti, kao što su slikarstvo i tradicionalni pristup pravljenju skulptura, oni su se često okretali scenskoj umjetnosti kao sredstvu oživljavanja njihovog umjetničkog djelovanja. Vrste scenskih umjetnosti Izvođačke umjetnosti su oblici umjetnosti, gdje umjetnik koristi svoje lice, tijelo i prisutnost. Glavne vrste scenskih umjetnosti su: muzika, opera, ples, drama, i recitacija. Pored ovih pet, drugi oblici izvođačkih umjetnosti su: cirkuske predstave, magija, mjuzikli i drugi koji uključuju korištenje umjetnikovog lica i tijela (pantomima). Muzika Muzika je oblik umjetnosti čiji je srednjišnji medium tišina i zvuk. Riječ "muzika" je izvedena iz grčke riječi "mousike", što znači umjetnost muza. Zajednički elementi muzike su: ritam, ton, dinamika, boja glasa i tekstura. Predstava, stvaranje, značaj i definicija ove umjetnosti zavisi o društvenom kontekstu i kulturi. Muzika može biti u rasponu od organizovanog muzičkog djela do improvizovane muzike na aleatorijske oblike. Muzika može biti podijeljena u različite žanrove ili podžanrove, iako je podjela tih žanrova obično nejasna i suptilna. Smatra se da postoji vrlo jaka veza između matematike i muzike. Kod mnogo ljudi koji pripadaju različitim kulturama, muzika igra važnu ulogu u njihovim životima. Ona je obično povezana sa načinom života raznih ljudi širom svijeta. Opera Opera je oblik scenskih umjetnosti u kojem muzičari i pjevači izvode dramatsko djelo koje kombinuje tekst koji se zove libreto i muziku koja se zove muzička partitura. Ovaj oblik umjetnosti je popularan dio zapadne klasične muzičke tradicije. Umjetnost sadrži mnogo elemenata govornog teatra, uključujući scenografiju, kostime, glumu i ponekad ples. Opera se obično izvodi u operskoj kući, a izvodi se u pratnji bilo muzičkog ansambla ili orkestra. Opera je nastala u Italiji u 16. vijeku, a ubrzo se proširila na ostatak Evrope, kako je sticala popularnost. Razni muzičari u Evropi razvili su mnogo načina prilikom komponovanja i izvođenja pridonoseći procvatu ovog oblika umjetnosti čineći ga još popularnijim. Ples Ples je oblik scenskih umjetnosti koji se odnosi na umjetnost ritmičnog premještanja tijela i obično ide u skladu sa muzikom. Koristi se kao oblik društvene komunikacije i izražavanja, ili se obično predstavlja u umjetničkim izvođenjima ili duhovnim postavkama. Ples se također smatra jednom vrstom komunikacije bez upotrebe riječi. Definicija onoga šta je stvarno ples zavisi od svake pojedinačne kulture, društva ili osobe. Ples može biti društveni koji uključuje više osoba, ples koji se izvodi za publiku. Također može biti i erotski, ceremonijalni ili takmičarski ples. Danas se ples razvio u više stilova kao što su: balet, "break dance", i "krumping". Za svaku vrstu plesa, bez obzira na stil, ima nešto što je zajedničko, a to je da uključuje ne samo korištenje kinetike ljudskog tijela i fleksibilnost, nego i njegovu fiziku. Drama Izraz drama dolazi od grčke riječi koja označava "akciju" (klasični grčki: δράμα, drama). Izvođenje drame u pozorištu, koju akteri izvode na pozornici pred publikom, je naširoko korišten oblik umjetnosti koji se nalazi u gotovo svim kulturama. Dvije maske povezane sa dramom predstavljaju tradicionalnu podjelu između komedije i tragedije. Recitacija Recitacija se danas često koristi kao zabava ili muzički izraz, koji se odnosi na radove koji imaju za cilj da se izvode od strane samo jedne osobe koja će izgovarati djelo sama i na prirodan način. Muzički, ovo je drugačije od recitacije u Hip-hop muzici kod koje izgovorene riječi ne prate muzički ritam. Za recitaciju se kaže da više liči na govor ili naraciju. U izvođačkoj umjetnosti izvedbe recitacija se sastoje od poezije, pripovijedanja ili govora. Scenska umjetnost u Bosni i Hercegovini Reference Umjetnost Kultura Scenske umjetnosti

24

https://bs.wikipedia.org/wiki/Fizika

Fizika

Fizika (grč. φυσική (ἐπιστήμη) phusikḗ (epistḗmē) "poznavanje prirode"; φύσις, phúsis "priroda") je prirodna nauka koja uključuje proučavanje materije i njenog kretanja kroz prostor i vrijeme, zajedno sa povezanim pojmovima kao što su energija i sila. Jedna od najosnovnijih naučnih disciplina i glavni cilj fizike je shvatiti ponašanje svemira. Fizika je jedna od najstarijih akademskih discilina, možda i najstarija ukoliko joj se priključi i astronomija. U posljednja dva milenijuma, fizika je dio prirodne filozofije zajedno sa hemijom, biologijom, i pojedinim granama matematike, ali tokom naučne revolucije u 17. stoljeću, prirodne nauke su postale sopstveni jedinstveni istraživački programi. Fizika se preklapa sa mnogim interdisciplinarnim područjima istraživanja, kao što su biofizika i kvantna hemija, i granice fizike nisu strogo definisane. Nove ideje u fizici često objašnjavaju temeljne mehanizme drugih nauka i time se otvaraju novi putevi istraživanjima u područjima kao što su matematika i filozofija. Fizika pravi značajan doprinos i kroz dostignuća u tehnologiji koja proizilaze iz teorijskih otkrića. Na primjer, napredak u razumijevanju elektromagnetizma ili nuklearne fizike je direktno doveo do razvoja novih proizvoda koji su značajno transformisala društvo modernog doba, kao što si televizija, računari, kućanski aparati i nuklearna oružja; napredak u termodinamici je doveo do razvoja industrijalizacije, i napreci u mehanici su inspirisali razvoj kalkulusa. Historija Od davnina su ljudi pokušavali pojmiti ponašanje i osobine materije, zašto objekti padaju na zemlju kada izgube oslonac, zašto različiti materijali imaju različite osobine, i slično. Tajnovita je bila i priroda svemira, kao naprimjer oblik Zemlje, ponašanje i kretanje Sunca i Mjeseca. Mnoštvo teorija je pokušavalo da objasni te pojave, i većina od njih na pogrešan način, jer nikada nisu bile potvrđene ogledom. Ipak postojalo je nekoliko izuzetaka, kao naprimjer Arhimeda koji je izveo nekoliko značajnih i tačnih zakona mehanike i hidrostatike. Tokom kasnog 16. vijeka, Galileo je uveo oglede kao način testiranja fizikalnih teorija i on je uspješno formulisao i ogledima potvrdio nekoliko zakona dinamike kao što je zakon o tromosti. 1687. godine, Newton je objavio Principia Mathematica, u kojoj je detaljno izložio dva zakona: Newtonovi zakoni kretanja, na kojim počiva klasična mehanika; i Newtonov Zakon Gravitacije, koji opisuje osnovnu silu gravitacije. Obje ove teorije su se slagale sa izvršenim ogledima. Klasičnoj mehanici su također značajno doprinijeli Lagrange, Hamilton, i drugi, koji su otkrili nove forumlacije, principe i rezultate. Zakon gravitacije je potakao i razvoj astrofizike, koji opisujeastronomske pojave fizikalnim teorijama. Od 18. vijeka pa nadalje, termodinamika je doživjela značajna otkrića koja su imali Boyle, Young, i mnogi drugi. 1733. godine, Bernoulli je koristio statističke metode sa klasičnom mehanikom da bi izveo termodinamičke rezultate, inicirajući time razvoj statistička mehanika. 1798. godine, Thompson je demonstrirao pretvaranje mehaničkog rada u toplotu, a 1847. Joule je formulisao zakon o održanju energije, bilo u obliku toplote ili mehaničke energije. Elektricitet i magnetizam su proučavali Faraday, Ohm, i drugi. 1855. godine, Maxwell je ujedinio ove dvije pojave u jedinstvenu teoriju elektromagnetizam, i opisao je Maxwellovim jednačinama. Ova teorija je pretpostavljala da je svjetlost elektromagnetni talas. 1895. godine, Roentgen je otkrio X-zrake, koji su bili elektromagnetno zračenje visoke frekvencije. Radioaktivnost je otkrio 1896. Henri Becquerel, a dalje su je proučavali Pierre Curie i Marie Curie i drugi. Ovo je postavilo temelje polju nuklearna fizika. 1897. godine, Thomson je otkrio elektron, osnovnu česticu nosioca naelektrisanja. 1904. godine predložio je prvi model atoma. (Postojanje atoma datira još u 1808. godini, kada ga je predložio Dalton.) 1905. godine, Einstein je uobličio teoriju relativiteta, ujedinjavajući prostor i vrijeme u jedinstven entitet. 1911. godine, Rutherford je iz ogleda o rasipanju izveo postojanje kompaktnog atomskog jezgra, sa pozitivno naelektrisanim jedinicama protonima. Neutroni, neutralno naelektrisane čestice, je 1932. otkrio Chadwick. Početkom 1900. godine, Planck, Einstein, Bohr, i drugi su razvili kvantne teorije da bi objasnili anomalije u eksperimentalnim rezultatima, te su tada uveli pojam diskretnih energetskih nivoa. 1925. godine, Heisenberg i Schrodinger su formulisali kvantnu mehaniku, koja je objasnila prethodne kvantne teorije. U kvantnoj mehanici, ishod fizičkog mjerenja podliježu zakonu vjerovatnoće; teorija je opisala izračunavanje ovih vjerovatnoća. Kvantna mehanika je također razvila teoretske alate za fiziku čvrstih tijela, koja izučava fizička svojstva čvrstih tijela i tekućina, uključujući pojave kao kristalne strukture, poluvodljivost i supravodljivost. Među pionire ovog polja fizike spada Bloch, koji je opisao ponašanje elektrona u kristalnim strukturama 1928. godine. Tokom Drugog svjetskog rata, sve zaraćene strane su vršile istraživanja u nuklearnoj fizici, želeći da načine nuklearnu bombu. Njemački napori koje je predvodio Heisenberg, nisu uspjeli, ali je savznički Manhattan projekt ostvario cilj. U Americi, tim predvođen Fermijem je ostvario prvu vještački proizvedenu nuklearnu lančanu reakciju 1942. godine, a 1945. prva nuklearna eksplozija je izvedena u Alamagordo, New Mexico. Kvantna teorija polja je formulisana da bi obezbijedila konzistentnost kvantne mehanike i posebne teorije relativnosti. Svoj moderni oblik je dosegla u kasnim 1940. radovima Feynmana, Schwingera, Tomonaga, i Dysona. Oni su formulisali teoriju kvantne elektrodinamike, koja opisuje elektromagnetne interakcije. Kvantna teorija polja je obezbijedila okvir za modernu teoriju čestica, koja izučava osnovne sile i osnovne čestice. 1954. godine, Yang i Mills su postavili temelje koji su doveli do standardnog modela, koji je upotpunjen 1970. godine, i uspješno opisuje sve do sada poznate čestice. Također pogledajte Opće Rječnik klasične fizike Rječnik fizike Indeks fizičkih članaka Spisak osnovnih fizičkih formula, Elementarne fizičke formule Spisak značajnih publikacija u fizici Spisak fizičara Spisak fizičkih koncepata u nastavnom planu osnovnih i srednjih škola Obrisi fizike Fizika na terenu Savršenstvo u fizici i hemiji Odnos između matematike i fizike Hronologija razvoja u teorijskoj fizici Hronologija otkrića fundamentalne fizike Glavne grane Klasična mehanika Elektromagnetizam Moderna fizika Optika Termodinamika Srodne oblasti Astronomija Hemija Inžinjerstvo Matematika Kosmologija Interdisciplinarna polja koja uključuju fiziku Akustika Biofizika Econofizika Geofizika Nanotehnologija Neurofizika Psihofizika Bilješke Reference Izvori Vanjski linkovi Opće Encyclopedia of Physics at Scholarpedia de Haas, Paul, PhysicsCentral – Web portal run by the American Physical Society Physics.org – Web portal run by the Institute of Physics The Skeptic's Guide to Physics Usenet Physics FAQ – A FAQ compiled by sci.physics and other physics newsgroups Website of the Nobel Prize in physics World of Physics An online encyclopedic dictionary of physics Nature: Physics Physics announced 17 July 2008 by the American Physical Society Physicsworld.com – News website from Institute of Physics Publishing Physics Central – includes articles on astronomy, particle physics, and mathematics. The Vega Science Trust – science videos, including physics Video: Physics "Lightning" Tour with Justin Morgan 52-part video course: The Mechanical Universe...and Beyond Note: also available at 01 – Introduction at Google Videos HyperPhysics website – HyperPhysics, a physics and astronomy mind-map from Georgia State University Organizacije AIP.org – Website of the American Institute of Physics APS.org – Website of the American Physical Society IOP.org – Website of the Institute of Physics PlanetPhysics.org Royal Society – Although not exclusively a physics institution, it has a strong history of physics SPS National – Website of the Society of Physics Students Prirodne nauke

25

https://bs.wikipedia.org/wiki/Kalendar

Kalendar

Kalendar je sistem pravila za imenovanje vremenskih perioda. U rano doba ljudske civilizacije za naše pretke postojali su dani i godišnja doba, ali nisu imali uređeni način računanja vremena. S vremenom, a naročito s razvojem zemljoradnje, ukazala se potreba za preciznim načinom praćenja smjene perioda u toku godine. Naime kada su ljudi počeli sijati prve usjeve primijetili su da je jedno doba godine pogodnije za sjetvu nego drugo, a da bi znali koje je to doba morali su na neki način bilježiti protok vremena. Prvi praćeni periodi su bili dani, ali od praćenja dana nije moglo biti neke koristi. Mjesečev interval se pokazao pogodnim za praćenje jer za 28 dana Mjesec prođe kroz sve svoje faze. Sljedeći korak je bila spoznaja da se za 12 mjeseci izmijene sva četiri godišnja doba. Iz toga je proizašao prvi kalendar, lunarni kalendar. Prve osobe koje su pratile i bilježile proticanje vremena su bili sveštenici, koji su bili veoma poštovani od strane naroda, a uglavnom ih se svrstavalo u rang s vladarima. Prvi kalendari su se pojavili u starom Egiptu, Mezopotamiji, Kini, te u Južnoj Americi (Maje i Asteci). Kalendari koji su danas u upotrebi su na bazi sunčevog perioda i lunarnog (mjesečevog) perioda. To su julijanski kalendar, gregorijanski kalendar, islamski kalendar, kineski kalendar, hebrejski kalendar, indijski kalendar, perzijski kalendar. Osim toga riječ kalendar se još upotrebljava za uređenu listu dana, mjeseci i godišnjih doba, odštampanu (ili na neki drugi način nanesenu) na određenoj podlozi (najčešće papiru). Tako imamo pojam zidnog kalendara, stolnog kalendara, džepnog kalendara i sl. Također pogledajte Sunčev kalendar Lunarni kalendar Astečki kalendar Zoroastrijanski kalendar Fiskalni kalendar Liturgijski kalendar Reference Vanjski linkovi Školski kalendar za 2023./2024. godinu s praznicima Magazin Astrolok Najstariji kalendar na svijetu Maje i astronomija FAQ about Calendars Kalendari

35

https://bs.wikipedia.org/wiki/Sarajevo

Sarajevo

Sarajevo je glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine, njena metropola i njen najveći urbani, kulturni, ekonomski i prometni centar. Ujedno, to je glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine i sjedište Kantona Sarajevo. Prema popisu stanovništva iz 1991. grad je po tadašnjoj strukturi sa deset općina imao 527.049, a po popisu stanovništva iz 2013. i trenutnoj teritorijalnoj podjeli sa četiri općine 275.524. Nalazi se u središnjem dijelu jugoistočne Evrope i Balkana. Kroz grad protiče rijeka Miljacka, a u neposrednoj blizini grada u općini Ilidža je i izvorište rijeke Bosne, s izletištem Vrelom Bosne. Oko grada nalaze se planine: Jahorina, Bjelašnica, Igman, Treskavica i Trebević. Sarajevo je političko, finansijsko, socijalno i kulturno središte Bosne i Hercegovine i istaknuto središte kulture na Balkanu, sa uticajem na čitavu regiju u oblasti zabave, medija, mode i umjetnosti. Regionalni je centar u obrazovanju, dom je prve balkanske institucije tercijarnog obrazovanja, islamske medrese, koja je danas dio Univerziteta u Sarajevu. Grad je poznat po svojoj tradicionalnoj kulturnoj i religijskoj raznolikosti, sa pripadnicima islama, pravoslavlja, katolicizma i judaizma koji tu egzistiraju stoljećima. Zbog svoje duge i bogate historije, vjerskih i kulturnih raznolikosti, Sarajevo se ponekad naziva Jerusalem Evrope ili Jerusalem Balkana. Jedan je od rijetkih evropskih gradova u čijem se centru, u neposrednoj blizini, nalaze bogomolje sve tri velike monoteističke religije: džamija, katolička crkva, pravoslavna crkva i sinagoga. Iako su područja oko grada naseljena još od prahistorije, moderni grad nastao je kao osmanlijsko uporište u 15. vijeku. Sarajevo je tokom svoje historije nekoliko puta privuklo međunarodnu pažnju. 1885. godine Sarajevo je bio prvi grad u Evropi i drugi grad na svijetu koji je imao stalnu mrežu električnih tramvaja koji su saobraćali kroz grad, slijedeći u tom primjeru San Francisco. 1914. godine Sarajevo je bilo i mjesto atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda od strane lokalnog mladobosanskog aktiviste Gavrila Principa koji je pokrenuo Prvi svjetski rat, koji je također okončao austrougarsku vlast u Bosni i Hercegovini i rezultirao stvaranjem Kraljevine Jugoslavije. Kasnije, nakon Drugog svjetskog rata, uspostavljanje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine u okviru Druge Jugoslavije dovelo je do masovnog širenja Sarajeva, tada glavnog grada republike, što je kulminiralo domaćinstvom Zimskih olimpijskih igara 1984. godine koje su obilježile prosperitetnu eru za grad. Međutim, početkom jugoslovenskih ratova, tokom 1.425 dana od aprila 1992. do februara 1996. godine, grad je pretrpio najdužu opsadu glavnog grada u historiji modernog ratovanja, tokom bosanskohercegovačkog rata i raspada Jugoslavije. Sarajevo je 2011. nominovano za Evropski glavni grad kulture 2014. a 2019. je zajedno sa Istočnim Sarajevom bio domaćin Evropskog zimskog olimpijskog festivala mladih 2019. Etimologija Sarajevo je historijsko ime grada, koje po jednoj od teorija potiče od kovanice Saray Ovası što znači Dvor i polje oko dvora. Sarajevo se ponekad naziva Šeher (tur. şehir; per. شهر šahr), imenom koje je gradu dao njegov osnivač Isa-beg Ishaković. Zbog svog orijentalnog izgleda nazivano je i imenom Damask sjevera, a Jevreji Sefardi su ga nazvali Mali Jerusalem. Abdulah Škaljić, autor rječnika "Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku", u istoj knjizi navodi sljedeće: {{Citat|...Složenica je nastala po uzoru na složenice Smederevo, Kraljevo, Popovo, Mirijevo, Trnovo (složenica) itd. Turski naziv za Sarajevo je "Saray-Bosna", ali se u jednoj od najstarijih bosanskih vakufnama, u vakufnami Mustaj-bega Skenderpašića iz 1517. g. (čiji je original i prijevod objavio Dr Hazim Šabanović u POF-u II-IV, 1953, str.403) Sarajevo naziva i "Saray-ovasi", doslovce: "Sarajevsko polje". Iako sam ranije zastupao da je Sarajevo nastalo od tur. "Saray-ovasi", došao sam do zaključka da je ispravnije tumačenje koje sam gore naveo".}} Geografija Sarajevo se nalazi u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine i zauzima površinu od 141,5 km2. Centralni dijelovi grada smješteni su u kompozitnoj Sarajevskoj kotlini, koja se pruža od istoka prema zapadu i završava u Sarajevskom polju, okruženo planinama Bjelašnicom i Igmanom na jugozapadu, Trebevićem na jugoistoku, te srednjim planinama i međudolinskim rtovima na sjeveru i sjeverozapadu. Najstariji dijelovi grada (Vratnik, Bistrik, Hrid, Kovači, Alifakovac) su na padinama okolnih bregova. Prosječna nadmorska visina Sarajevskog polja je 500  m. Najzapadnija tačka polja je na 18○ 16' istočne geografske dužine. Krajnja istočna tačka je na 18○ 27' istočne geografske dužine, najsjevernija je 43○ 53’ sjeverne geografske širine, a najjužnija je na 43○ 47' sjeverne geografske širine . Rijeka Miljacka jedno je od glavnih geografskih obilježja grada. Teče od istoka, kroz centar Sarajeva, do zapadnog dijela grada gdje se ulijeva u Bosnu. Kao Sarajevska rijeka, Miljacka izvire oko 2 kilometra južno od Pala, u podnožju Jahorine, nekoliko kilometara istočno od centra Sarajeva. Izvor Bosne, Vrelo Bosne nalazi se kod kod Ilidže i još je jedno značajna prirodna znamenitost i izletište Sarajlija i drugih turista. Nekoliko manjih rijeka i potoka poput Koševskog potoka također protječe kroz grad i okolicu. Panorama Klima Sarajevo se nalazi u području umjerene kontinentalne klime, sa uticajem kontinentalne klime sa sjevera i mediteranske sa juga. Prosječna godišnja temperatura zraka iznosi 9,5 °C, a prosječna količina padavina je oko 919 l/ mm. Najhladniji period tokom godine je januar sa prosječnih -1,3 °C i jedini je mjesec sa negativnom srednjom vrijednošću temperature zraka. Juli je najtopliji sa prosječnom vrijednošću temperature zraka od 19,1 °C. Najekstremnije temperature zraka zabilježene u Sarajevu su -26,4 °C (zabilježena 4. januara 1942. godine) i 40.0 °C (19. augusta 1946). Najviše sunčanih sati je tokom augusta sa prosječnih 270 sunčanih sati dok godišnji prosjek iznosi 1830 sunčanih sati po čemu se Sarajevo svrstava u srednje sunčane gradove. Nasuprot tome, stepen oblačnosti u prosjeku godišnje iznosi 59% a najizraženija je tokom decembra kada je oblačnost u prosjeku iznosi 75%. Zagađenje zraka Kvalitet zraka je jedno od gorućih pitanja iz oblasti zaštite okoline grada Sarajeva. Prema bazi podataka Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) o kvaliteti zraka u 2016. godini, prosječna godišnja koncentracija sitnih lebdećih čestica (PM2.5) u 2010. godini procijenjena je na 30 μg/m3 na osnovu mjerenja PM10, što je 3 puta više od vrijednosti datih u Smjernici za kvalitet zraka WHO-a za godišnji prosjek PM2.5. U Sarajevu ne postoje novija direktna dugoročna mjerenja vrijednosti sitnih lebdećih čestica PM2.5 i mogu se dati samo procjene za vrijednost PM10, koji je manje štetan za zdravlje u odnosu na PM2.5. Stvarni podaci o kvalitetu zraka u realnom vremenu u obliku vrijednosti PM10, ozona, NO2, CO i SO2 dostupni su na web stranici Federalnog hidrometeorološkog zavoda. Rijeke Miljacka je rijeka, koja najvećim dijelom protiče kroz Sarajevo od istoka prema zapadu. Duga je 35,9 kilometera. Nastaje od nekoliko vrela u podnožju planina Romanije i Jahorine. Paljanska Miljacka (12,9 km) izvire na Palama. Mokranjska Miljacka izvire u Kadinom Selu. Nekoliko kilometera istočno od Sarajeva u selu Dovlići, ove dvije pritoke se spajaju u Miljacku. Dalje Miljacka teče na zapad kroz Sarajevo, odakle nastavlja svoj put prema rijeci Bosni u koju se ulijeva. U zapadnom dijelu Sarajevskog polja, na području općine Ilidža, izvire jedna od najvećih rijeka u Bosni i Hercegovini, Bosna, koja nastaje od tridesetak manjih izvora u podnožju planine Igman, stvarajući park prirode - Vrelo Bosne. Pored rijeka Bosne, Željeznice i Miljacke, ostali veći stalni vodotoci su: Zujevina, Ljubina, Misoča, Stavnja, Tilava, Dobrinja, Bijela rijeka, Crna rijeka, Mošćanica, Vogošćanska rijeka i dr. Vodopad Skakavac, visok 98 metara, nalazi se oko 12 km od centra grada. Brežuljci, brda i planine Centar grada Sarajeva leži na nadmorskoj visini od 511  metara iznad površine mora. Najnižu nadmorsku visinu u sarajevskoj kotlini ima općina Ilidža sa 498 m, dok viši dijelovi grada i prigradska naselja na padinama okolnih brda: Grdonj i Hum na sjeveru, Borija na istoku i padine Trebevića na jugu, leže na prosječnoj nadmorskoj visini od 900  metara. Grad okružuju šumoviti obronci olimpijskih planina jedinstvene ljepote, čiji vrhovi prelaze 2000  metara: Treskavica (2088  m), Bjelašnica (2067  m), Jahorina (1916  m), Igman (1502  m) i Trebević (1629 m). Obronci obližnjih planina bogati su šumom. Crnogorica: jela, smrča, ariš i bor i bjelogorica: breza, topola i lijeska. 1939. godine botaničar K. Maly osnovao je Botanički vrt na Trebeviću, koji je u drugom svjetskom ratu u potpunosti uništen. 1948. godine na visini od 1530 m zasađen je rasadnik, botanički arboretum Šumarskog fakulteta. Za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini 1992-95. šumski fond je najvećim dijelom uništen. Historija Mlađe kameno doba (neolit) Jedno od najranijih arheoloških otkrića kojima se dokazuje naseljenost područja grada potiče iz neolitske Butmirske kulture. Otkrića u Butmiru desila su se na teritoriji današnje sarajevske općine Ilidže 1893. godine. Tada su austrougarske vlasti tokom izgradnje poljoprivredne škole otkrili arheološko nalazište. Bogatstvo kremena na ovom području bilo je privlačno neolitskim ljudima, a naselje se razvijalo i bilo u procvatu. Na tom području razvijena je jedinstvena keramika i njen dizaj, koji karakteriziraju narod Butmira kao jedinstvenu kulturu, kako je opisano na Međunarodnom kongresu arheologa i antropologa održanom u Sarajevu 1894. godine. Doba Ilira Sljedeća istaknuta kultura u Sarajevu bili su Iliri. Drevni narod, koji su većinu zapadnog Balkana smatrali svojom domovinom, imali su nekoliko ključnih naselja u regiji, uglavnom oko rijeke Miljacke i u sarajevskoj dolini. Iliri u sarajevskoj regiji pripadali su Desidijatima, posljednjem Ilirskom narodu u Bosni i Hercegovini koji se odupro rimskoj okupaciji. Rimsko doba Njihov poraz od rimskog cara Tiberija 9. godine nove ere označava početak rimske vladavine u regiji. Rimljani nikada nisu izgradili područje današnje Bosne, ali rimska kolonija Aquae Sulphurae nalazila se u blizini današnje Ilidže i bila je najvažnije naselje tog vremena. Nakon Rimljana područje su naselili Goti, a u 7. vijeku i Slaveni."Sarajevo", New Britannica, volume 10, edition 15 (1989). . Srednji vijek Nakon perioda neolita, ilirske i rimske vladavine, u 7. stoljeću ovdje se naseljavaju Slaveni. U povelji iz 13. stoljeća područje Sarajeva je bilo dio župe Vrhbosna. O ovom vremenu svjedoče nadgrobni spomenici jedinstveni u svijetu - stećci. Nedaleko od Sarajeva, u selu Hreša pronađeno je 30 stećaka. Najljepši krase vrt Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Dolaskom Turaka 1435. i padom utvrde Hodidjed, na obalama Miljacke nastaju naselja iz kojih će se kasnije oformiti Sarajevo. Osnivačem Sarajeva smatra se Isa-beg Ishaković, koji je 1462. izdao odredbu o formiranju grada, na lijevoj obali Miljacke sagradio Carevu džamiju, prvu džamiju na ovom području; gradi saraj, most, tekiju, hamam, mekteb i medresu, te nekoliko hanova 1507. grad se prvi put pominje svojim današnjim imenom (ime od Saraj-ovasi, polje oko dvora). Intenzivni razvoj zanatstva i trgovine brzo su od Sarajeva stvorili bogat grad, raskrsnicu religija i kultura, trgovačkih puteva i putnika. U 16. vijeku to je bio jedan od najbogatijih gradova u ovom dijelu Evrope, kada su izgrađene i neke kapitalne građevine koje i danas predstavljaju bisere arhitekture i civilizacije tog doba. Tada je u Sarajevu, kao zadužbina vezira Gazi Husrev-bega otvorena i Visoka škola Kuršumli-medresa, koja je podsjećala na univerzitete u drugim velikim gradovima Evrope. 1531. izgrađena Gazihusrev-begova džamija najpoznatija je građevina starog Sarajeva i jedan od najvećih sakralnih spomenika islamske arhitekture na Balkanu. Iz ovog vremena su imaret, bezistani i hamami. Tih godina je izgrađena i Stara pravoslavna crkva. Zlatno doba prekinut će požar 1697. kada je austrijski princ Eugen von Savoyen sa samo 8500 vojnika ušao u grad i do temelja ga spalio. Od 1850. je Sarajevo glavni grad Bosne, provincije Osmanlijskog carstva. U grad se doseljavaju Jevreji Sefardi, poslije izgona iz Španije, grade sinagoge, a istovremeno nastaju pravoslavne, katoličke i evangelističke crkve i Katedrala Srca Isusova. Moderno doba 1878. dolaskom Austro-Ugarske uprave na ove prostore, Sarajevo je upravni centar Kondominiuma. Uz svoj dotad orijentalni, dobija i evropski izgled. Austro-ugarski period je vrijeme snažnog prodiranja srednjoevropske kulture, načina privređivanja, običaja i drugih civilizacijskih vrijednosti. Grad dobija savremene fabrike, a brojne škole zapadnog tipa i kulturne institucije obogaćuju glavni grad Bosne i Hercegovine. U ovo se vrijeme grade Zemaljski muzej, gradska Vijećnica, Gimnazija, sud, zgrada Narodnog pozorišta, pošta, bolnica, tržnica, banke, vile na Marijin dvoru i dr. Gradi se uskotračna pruga prema sjeveru, jugu i istoku. Pod velom evropeizacije, austrougarski carski činovnici i vojnici crpe dotad malo korištena privredna i prirodna bogatstva Bosne. Dana 28. juna 1914. pripadnik Mlade Bosne Gavrilo Princip u Sarajevu je izveo atentat na austrijskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda, što je poslužilo kao povod Austrougarskoj Monarhiji da napadne Kraljevinu Srbiju, a što je bio jedan od uzroka Prvog svjetskog rata. Poslije tog rata grad ulazi u sastav jugoslavenskih državnih zajednica: Države SHS, a potom i Kraljevine Jugoslavije. Arhitektonska slika ostaje gotovo nepromijenjena, industrija nazaduje, društvena nezadovoljstva radnika rastu i Sarajevo, kao grad, između dva svjetska rata, uglavnom stagnira i privredno i ekonomski nazaduje. Letargiju u koju je grad zapao prekidaju protesti i štrajkovi radnika i napredne sarajevske inteligencije. Nakon Prvog svjetskog rata i pritiska Vojske Kraljevine Srbije, koja se našla na strani saveznika, i pored pobune slavenskih naroda u Austro-Ugarskoj, Sarajevo je postalo dio novouspostavljene Kraljevine Jugoslavije. Iako je imao određenu političku važnost kao središte, prvo regije, a potom i Drinske banovine, više nije bio nacionalna prijestonica, što je bio početak pada važnosti grada. Takav status ostat će do završetka Drugog svjetskog rata, kada će Sarajevo ponovo dobiti na važnosti jer će postati glavni grad jedne od saveznih republika. Drugi svjetski rat Početkom Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, njemačke i italijanske invazivne snage u kratkom roku su slomile otpor Vojske Kraljevine Jugoslavije, koja je u tzv. Aprilskom ratu doživjela totalni raspad na različite frakcije. Nakon njemačke kampanje bombardiranja, u Sarajevo su 15. aprila 1941. ušle snage Wehrmachtove 16. pješadijske divizije. Sile Osovine su uspostavile marionetsku državu NDH-a u čiji sastav je ušlo i Sarajevo. Tokom tog perioda grad je bio upravno središte Velike župe Vrhbosna. U Sarajevu je u progonima Ustaša, ubijena većina židovskog stanovništva, a na Vracama je strijeljeno oko 11.000 Srba, Židova, bosanskohercegovačkih komunista i protivnika ustaškog režima. Jugoslavija Nakon završetka rata 1945. Sarajevo postaje upravni, kulturni i ekonomski centar SR Bosne i Hercegovine, jedne od šest republika SFR Jugoslavije. U gradu se razvija industrija, ekonomija, a između ostalog školstvo i kultura čine ga glavnim centrom Republike. Osniva se Univerzitet, Akademija nauka i umjetnosti, brojni muzeji i galerije, naučne institucije, radio-televizija. Broj stanovnika grada raste na više od 500.000. Međunarodni olimpijski odbor povjerava Sarajevu organizaciju XIV Zimskih olimpijskih igara, koje su održane 1984. Rat u Bosni i Hercegovini Društvene i političke promjene u tadašnjoj Jugoslaviji dovele su do prvih općih izbora 1990. na kojima je izabrano Predsjedništvo SR BiH. Predsjednik Predsjedništva Socijalističke republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, raspisao je građanski referendum o samostalnosti SR BiH. To je dovelo do stvaranja Republike Bosne i Hercegovine. Neslaganjem vojnog vrha JNA i četveročlanog Predsjedništva SFRJ s većinskom odlukom naroda SR BiH, dolazi do izbijanja međunacionalnih sukoba, stvaranja nacionalnih paravojnih formacija i rata u Bosni i Hercegovini, a posebno na njen glavni grad, Sarajevo. Grad Sarajevo, bio je pod opsadom 3,5 godine, u neprestanim vojnim akcijama pretrpio je ogromna materijalna razaranja i brojne ljudske gubitke. Snajperskom i artiljerijskom vatrom Vojske Republike Srpske i srpski paramiliternih jedinica ubijeno je 10.615 ljudi, među kojima je bilo 1.601 dijete, a skoro 50.000 stanovnika Sarajeva bilo je ranjeno. Spaljena je gradska Vijećnica u kojoj je bila smještena Narodna i Univerzitetska biblioteka, a mnogi kulturno-historijski, stambeni i vjerski objekti u gradu su oštećeni. Grb i zastava Grad Sarajevo od 2000. godine ima svoju novu zastavu i novi grb. Na glavi štita su elementi tipičnih krovova, koji simboliziraju i brda u zelenoj boji. Ispod su nazubljene gradske zidine s dvije otvorene kapije u crnoj boji na bijeloj pozadini, koje simboliziraju Grad. U dnu grba je dolina, kroz koju teče rijeka u plavoj boji, koju premošćuje bijeli most. Okvir grba je zlatno-žut. Politika Politička organizacija Grada Sarajeva Organi Grada Sarajeva su Gradsko vijeće Grada Sarajeva i gradonačelnik Grada Sarajeva. Gradsko vijeće Grada Sarajeva Gradsko vijeće je, kao predstavničko tijelo građana Grada Sarajeva, najviši organ Grada Sarajeva. Gradsko vijeće se sastoji od 28 vijećnika. Svako općinsko vijeće općina koje čine Grad Sarajevo bira po sedam delegata u Gradsko vijeće iz reda općinskih vijećnika. Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, kao konstitutivnim narodima, pojedinačno garantira minimum 20% mjesta u Gradskom vijeću, a grupi Ostalih najmanje dva mjesta, bez obzira na izborne rezultate. Gradonačelnik Gradonačelnik Grada Sarajeva je izvršni organ Grada Sarajeva. Gradonačelnik predstavlja i zastupa Grad Sarajevo. Gradonačelnik odgovara za ustavnost i zakonitost akata koje donosi, odnosno predlaže Gradskom vijeću. Od 2021. godine gradonačelnica Grada Sarajeva je Benjamina Karić. Gradska uprava Čelna tijela vlasti u Gradu Sarajevo su gradonačelnik, koji upravlja radom Gradskim službama, te Gradsko vijeće Sarajeva koje ima 28 članova. Upravu grada sačinjavaju: kabinet gradonačelnika, dva zamjenika gradonačelnika, sekretar gradske uprave, savjetnici gradonačelnika, Pravobranilac Grada Sarajeva i sedam gradskih službi za pitanja opće uprave, komunalne poslove, lokalno poslovanje i razvoj grada, urbano planiranje i stambene poslove, obrazovanje, kulturu i sport, Zavod za informatiku i telematiku, Gradski savjet i stručni kolegij gradonačelnika. Glavni grad Kanton Sarajevo Osnivanjem Federacije Bosne i Hercegovine, osnovan je i Kanton Sarajevo, jedan od 10 kantona koji formiraju Federaciju BiH. Kanton Sarajevo se sastoji od 9 općina pri čemu su četiri gradske općine koje formiraju grad Sarajevo (Stari Grad Sarajevo, Centar Sarajevo, Novo Sarajevo, Novi Grad Sarajevo) i pet ostalih općina: Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Trnovo i Vogošća. Administrativna podjela grada Gradske općine Teritorijalna podjela do 1995. Do rata 1992–95. Grad Sarajevo je činilo šest gradskih općina: Centar, Ilidža, Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad i Vogošća, te prigradske općine: Hadžići, Ilijaš, Pale i Trnovo. Teritorijalna podjela od 1995. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma formira se Grad Sarajevo od četiri gradske općine: Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad, a zajedno sa susjednim općinama čini Kanton Sarajevo, koji je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine. Od dijelova predratnih općina Novi Grad, Novo Sarajevo, Stari Grad, Trnovo, Pale i cijelog teritorija općine Sokolac 1993, te naselja Kasindo, Lukavica, Hreša itd. formiran je Grad Istočno Sarajevo, koji je pripao entitetu Republika Srpska. Istočno Sarajevo se do odluke Ustavnog suda o neustavnosti naziva zvalo Srpsko Sarajevo. Zvanično Istočno Sarajevo čine: Istočni Stari Grad, Istočna Ilidža, Istočno Novo Sarajevo, Pale, Trnovo RS i Sokolac. Stanovništvo Broj stanovnika Sarajeva se tokom historije uglavnom povećavao. Najbrži rast stanovništva bilježi se tokom perioda nakon Drugog svjetskog rata, uglavnom usljed ubrzane industrijalizacije i povećanog priliva stanovništva u gradske centre. Prema procjeni u Sarajevu je 1945. živjelo oko 115.000 stanovnika da bi prema popisu stanovništva iz 1971. taj broj bio trostruko veći i iznosio 359.448 stanovnika. Porast broja stanovnika nastavio se a već za vrijeme zimske olimpijade 1984. grad je imao oko pola miliona stanovnika. Vrhunac po pitanju broja stanovnika, prema službenim rezultatima, grad je dostigao 1991. godine kada je Sarajevo prema popisu stanovništva naseljavalo 527.049 stanovnika. Usljed rata u BiH i dezintegracije grada (službeno manja površina grada), na području današnjeg Sarajeva prema popisu stanovništva iz 2013. godine živjelo je 275.524 stanovnika. Etnicitet Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 2013. godine, Grad Sarajevo (područje 4 gradske općine na površini od 141,5 km2: Novo Sarajevo, Novi Grad, Stari Grad i Centar) imao je 275.524 stanovnika. Po popisu stanovništva iz 1991. godine, Grad Sarajevo (područje svih deset općina prema teritorijalnoj podjeli do 1995. godine) imao je 527.049 stanovnika. Naseljeno mjesto Sarajevo, imalo je po istom popisu 416.497 stanovnika. Ostalih 110.552 stanovnika živjelo je u 335 naseljenih mjesta, u 10 općina. Religija Većina stanovnika su muslimani, a sama konfesionalna slika Sarajeva je jedinstvena u Evropi, zbog njene raznolikosti grad se nerijetko poredi sa Jerusalemom. Sarajevo je sjedište Reisul-uleme, poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, sjedište Dabrobosanske mitropolije Srpske pravoslavne crkve, te sjedište Vrhbosanske nadbiskupije rimokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Prema popisu iz 2013. godine 252.653 stanovnika Sarajeva je navelo svoju religijsku pripadnost. Prema tim podacima najviše je pripadnika islama 225.088 (81,69%), dok je kršćana 23.140 ili 8,4% (katolika 12.608 i pravoslavaca 10.532). Potpuna religijska struktura grada data je na sljedećem grafikonu. Urbanu sliku grada krase brojni sakralni objekti četiri svjetske konfesije: džamije iz osmanskog perioda, pravoslavne, katoličke i evangelističke crkve, sinagoga i drugi kulturno-historijski spomenici, koji se nalaze u samom centru grada Sarajeva, udaljeni tek stotinjak metara jedni od drugih. Arhitektura Sarajevo se može pohvaliti dobro očuvanim starim trgovačkim dijelom grada, Baščaršijom, koja je nastala u periodu osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Ovaj dio grada obiluje jedinstvenim arhitektonskim ostvarenjima osmanske gradske arhitekture, među kojima su brojne potkupolne džamije, te tradicionalne forme orijentalne arhitekture poput: konaka, hanova i bezistana. Ratna uništavanja, kao i rekonstrukcija, brojnih uništenih kulturnih i vjerskih objekata, kao što su Gazi Husrev-begova biblioteka, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Orijentalni institut i Olimpijski muzej, doveli su do donošenja zakona o zaštiti kulture i kulturnih institucija. Osmanski period Baščaršijska džamija, 1516. Gazi Husrev-begova džamija, 1531. Kuršumli medresa, 1537/38. Gazi Husrev-begov bezistan, 1540. Bijela tabija, oko 1550. Alipašina džamija, 1560/61. Ferhadija džamija, 1561/62. Kozija ćuprija, prva polovina 16. stoljeća Brusa bezistan, 1561. Careva džamija, 1566. Stari jevrejski hram, 1580/81, današnji oblik 1821. Morića han, kraj 16. stoljeća Sarajevska sahat-kula, kraj 16. stoljeća Stara pravoslavna crkva, 1539. Kapi-kula na Ploči, početak 18. stoljeća Višegradska kapi-kula, početak 18. stoljeća Sebilj, 1754, današnji oblik 1891. Latinska ćuprija, bivši Principov most, 1789. Turbe sedam braće, 1815. Svrzina kuća, tradicionalna bosanska gradska kuća, 1832. Zgrada Ministarstva odbrane na Bistriku, 1854/56. Saborna crkva, 1863/72. Konak na Bistriku, 1867/69. Austro-ugarski period Dom Armije, 1880/81. Hotel "Evropa", 1880/81. Despića kuća, 1881. Katedrala Srca Isusova, 1884/89. Predsjedništvo BiH, 1885. Ćumurija most, 1886. Palata Marijin dvor, 1885/95. i 1897. Čobanija most, 1888. Eiffelov most, 1893. Careva ćuprija, 1897. Fakultet islamskih nauka, 1887/89. Vijećnica, kasnije Nacionalna biblioteka Bosne i Hercegovine, 1891/96. Inat kuća, kraj 19. stoljeća Gradska tržnica Markale, 1894. Narodno pozorište, 1897/98. Sarajevska pivara, 1898. Drvenija most, 1899. Akademija likovnih umjetnosti, bivša Evangelistička crkva, 1898/99. Crkva Sv. Ćirila i Metoda, kraj 19. stoljeća Aškenaška sinagoga, 1902. Crkva Kraljice svete krunice na Banjskom brijegu, 1910/11. Franjevačka crkva svetog Ante Padovanskog, 1912/14. Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, 1912. Rektorat Univerziteta, 1912/14. Zgrada "Napretka", 1912/13. Banka na Obali, 1913. Zemaljski muzej BiH, 1913. Zgrada glavne pošte, 1913. Jajce (kasarna), 1913/14. Muzički paviljon, 1913. Moderni period Centralna banka BiH, 1929. Crkva svetog preobraženja, 1939. Crkva svetog Josipa, 1940. Higijenski zavod, 1950. Pozorište lutaka, 1950. Historijski muzej, 1958. Skenderija, sportski i kulturni centar, 1969. Ledena dvorana RTV Dom, 1974. i 1983. Elektroprivreda BiH, 1978. Zgrada "Oslobođenja", 1981/82. Hotel "Holiday Inn", 1983. Olimpijska dvorana Zetra, 1983. UNITIC poslovno-upravne zgrade, 1986. Bošnjački institut, 2001. Avaz Business Center, 2005. Bosmalov gradski centar, 2006. Avaz Twist Tower, 2008. ARIA Centar, 2009. Importanne Centar, 2010. Alta Centar, 2010. Sarajevo City Center, 2014. Nacionalni spomenici Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, odabrala je 102 spomenika, građevine i komplekse građevina u Sarajevu za Nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine. Na privremenoj listi Komisije, nalazi se još 21 spomenik, čije će proglašenje uslijediti. Građevine Mostovi Doline sarajevskih rijeka su predstavljale osnovu komunikacije i kretanja, koja povezuje istok i zapad kroz središte Balkana, već za Ilire i njihovo pleme Desitijata u bronzanom dobu, te Rimljane, koji ovdje grade ceste, koje povezuju Naronu s Podrinjem i Podunavljem. Tokom srednjeg vijeka to je dio bosanskog druma, koji je iz Srednje Evrope i sa Jadrana prolazio kroz Hrvatsku, Bosnu i Srbiju do Carigrada, čime tadašnja Vrhbosna postaje centrom domaće i strane trgovine. Iz doba osmanske vlasti potiču najstariji mostovi u Sarajevu: stari Rimski most, nedaleko od Sarajeva, Kozija ćuprija, Šeher-Ćehajina ćuprija i Careva ćuprija u starom dijelu grada. Obale Miljacke premošćuju i noviji mostovi iz doba Austro-Ugarske uprave: Ajfelov most, Čobanija (most) ili Ćumurija most, kao i savremeni mostovi: Most Skenderija, Most Suade i Olge, Most malezijsko-bosanskohercegovačkog prijateljstva i dr. Neki od sarajevskih mostova su isključivo pješački. Trgovi i ulice Vjerski objekti Mezarja/Groblja Najstarije nekropole crkve bosanske, bogumilske, pravoslavne i katoličke i islamska mezarja razasuta su gradom. Stećci, monumentalni kameni blokovi i jedinstveni nadgrobni spomenici iz srednjevjekovnog perioda mogu se naći nedaleko od Sarajeva u selu Šabići kod Trnova i selima Dolovi i Lukomir na obroncima Bjelašnice. Gradsko groblje Bare je sa 33 ha površine, jedno od većih u Europi, a po konfiguraciji terena i položaju jedno je od interesantnijih i ljepših grobalja na Balkanu. Na groblju „Bare“ su grobljanske površine za pripadnike svih religija: muslimane, pravoslavne, katolike, judaiste, evangeliste, adventiste, starokatolike, kao i ateiste. Novo gradsko groblje Vlakovo je izgrađeno u septembru 1985. godine nedaleko od Sarajeva, u vrijeme kada je groblje „Bare“ bilo gotovo popunjeno. Groblje se proteže na 25 ha, na kome se obavlja najveći broj sahrana. Stadion je zbog svog nastanka groblje jedinstveno u svijetu. Životnom nuždom, za vrijeme opsade Sarajeva, 1992–95. godine kada su, usljed svakodnevnih artiljerijskih i snajperskih napada na grad sa okolnih brda, mnoga groblja bila nedostupna, a broj civilnih žrtava rastao, jedan nogometni stadion pretvoren je u groblje. Neobično lijepa su stara groblja Alifakovac i Jevrejsko groblje. Kultura Opere i pozorišta Prve klasične, pozorišne predstave u gradu održavale su se u Despića kući, pa se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta u Sarajevu. Danas je tu smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Narodno pozorište, osnovano 1921. kao dramski teatar, je najstariji bosanskohercegovački profesionalni teatar. Jedan od prvih direktora Narodnog pozorišta Sarajevo bio je Branislav Nušić. Od 1946. Narodno pozorište dobija i muzičke segmente djelovanja: operu i balet. Kao jedini operski i baletni teatar u državi, središnje je mjesto razvoja scenske umjetnosti u Bosni i Hercegovini. Veliki broj glumaca, režisera, scenografa, kostimografa, koreografa, dirigenata, baletnih i opernih umjetnika, sticali su slavu na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo, kao što je Ljiljana Molnar-Talajić, svjetski priznata primadona, koja je ponijela slavu sarajevskog i bosanskohercegovačkog teatra i na pozornicama najznačajnijih svjetskih teatara. Narodno pozorište Sarajevo ima 225 zaposlenih, a svoju djelatnost ostavaruje u matičnoj kući na Obali Kulina bana , kao i u zgradi Terezija, gdje se nalaze radionički prostor i produkcija scenografije. Narodno pozorište Sarajevo član je Nove evropske teatarske asocijacije. Kamerni teatar 55 počeo je sa radom 7. marta 1955. godine. Njegov osnivač bio je Jurislav Korenić (1914–1974). Teatar je, na tragu novih teatarskih stremljenja u tadašnjoj Evropi, bio novost na ovim prostorima i primjer kojeg su slijedili brojni teatri. Prezentira novi vid dramaturgije, ”dramu apsurda” ili “anti dramu” ili “novu dramu”. Izvode se tekstovi Becketta, Jarryja, Geneta, Ionesca, Schwartza, Čehova… i drugih autora, čija poetika u modernom teatru proizlazi iz “apsurdnog osjećanja života”. Karakterizira ga pozornica “ring”, okružena gledalištem, umjesto frontalnog tipa scene, s nepremostivom “rampom”, s intimnijom, prirodnijom i iskrenijom glumačkom igrom. Pozorište mladih nastalo je 1977. godine udruživanjem dva pozorista: Pionirskog pozorišta i Pozorista lutaka, sa dvije samostalne scene, Lutkarskom i Dramskom. Oba teatra osnovana su 1950. godine. Prvih desetak godina postojanja Pionirsko pozoriste nema svog ansambla, pa po projektu angažuje glumce iz drugih teatara i "glumce" djecu, od koji su neki i danas poznati i priznati umjetnici. Pozorište lutaka u tom periodu njeguje marionetu kao osnovni izraz. Njime rukovodi Adolf Pomezni. Pionirsko pozorište 1960-tih godina osniva svoj profesionalni ansambl, mijenja naziv u Pozorište za mlade, i počinje sa postavljanjem sve ambicioznijih projekata, koji nisu namijenjeni samo najmlađim, nego pretenduju animiranju što širih grupacija mladih. Na čelo Pozorišta lutaka dolazi pozorišni mag Jurislav Korenić i njegovim dolaskom nastaje novi period u razvoju teatra, što se ogleda u različitim lutkarskim tehnikama koje se primjenjuju, kao i u samom istraživanju mogućnosti daljeg razvoja lutkarstva uopće. Igraju se relevantna djela domaćih i svjetskih autora: J. Skupa i K. Venig: "Srećko među bubama", J. Vandot i V. Rabadan: "Kekec", zatim "Pinokio", D. Bibanovića, "Alisa u zemlji čuda", L. Paljetka, "Palčić Dugonja", G. Simića, "Pepeljuga", D. Todorovića, na Lutkarskoj, a Shakespeareove "Bura" i "Komedija zabuna", Aristofanove "Ptice", Homerova "Odiseja", Jarryjev "Kralj Ibi", Držićeva "Novela od Stanca", Ionescov "Kralj umire", Kurićeva "Ljepotica i zvijer". Lukićeve "I opet Nušić" i "Bašeskija, san o Sarajevu", i mnoge druge na Dramskoj sceni. U saradnji s domaćim i stranim režiserima, uz zajednički angažman MESS-a i glumaca u Sarajevu, u Pozorištu mladih tokom rata premijerno su izvedene brojne predstave: Beckettov "Čekajući Godoa", Euripidesov "Alkestis", Schumanov "Cirkus Veliko stopalo", Jarryjev "Okovani Ibi", Millerova "Hamlet mašina", G. Simić: "Bajka o Sarajevu", F. Furaković: "Abeceda"…, a po završetku rata pozorište nastavlja svoju djelatnost predstavama "Tri jezika", F. Hohlera, "Dijete školjke", R. Herfurtnera, "Kraj igre", S. Becketta, "Familija" (Zeko, Zeko), C. Serreaua, "Tajna dvorske lude", H. Akmadžića, "Makbet",W. Shakespearea, "Kad bi ovo bila predstava", A. Imširevića, "Spaseni za dlaku", T. Wildera, "Košmar o Bosni", N. Veličkovića i dr. Sarajevski ratni teatar SARTR utemeljen je 17. maja 1992. godine na inicijativu reditelja Dubravka Bibanovića i Gradimira Gojera, ing. Đorđa Mačkića i pisca Safeta Plakala, a okupio je glumce i saradnike iz tri profesionalna sarajevska teatra koja su, zbog rata u BiH, morala obustaviti svoj rad. U augustu 1992. SARTR je konstituiran kao vojna jedinica pri Regionalnom štabu Oružanih snaga BiH Sarajevo, a 12. januara 1993. godine Odlukom Ratnog Predsjedništva Skupštine grada Sarajeva, kao javna ustanova iz oblasti kulture od posebnog interesa za odbranu grada. Odlukom Skupštine Kantona Sarajevo od 24. jula 1997. ulogu osnivača SARTR-a preuzeo je Kanton Sarajevo. Od 2003. Sarajevski ratni teatar SARTR je nosilac Šestoaprilske nagrade. Njegov pokretač i redatelj, Safet Plakalo, opisuje SARTR kao "duhovno oružje protiv nadrealizma rata", zaokružujući njegov karakret u motu "teatrom protiv smrti". Unatoč ograničenim sredstvima, SARTR je danas uspješna profesionalna kuća s brojnim međunarodnim koprodukcijama, nastupima i nagradama. Muzeji i galerije Kao grad poznat po svojoj historiji i kulturi Sarajevo obiluje muzejima. Neki od njih su: Muzej Sarajeva, Ars Aevi muzej umjetnosti, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, Historijski muzej Bosne i Hercegovine, Olimpijski muzej, Brusa bezistan, Muzej "Sarajevo 1878–1918.", Muzej Jevreja Bosne i Hercegovine, Muzej ratnog djetinjstva, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, Muzej "Alija Izetbegović" i Tunel spasa. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine je dom Sarajevske hagade, iluminiranog rukopisa i najstarijeg dokumenta sefardskih Jevreja na svijetu, objavljene u Barceloni oko 1350. a koja sadrži tradicionalne jevrejske hagade. Ovaj dokument je stalno izložen u muzeju i jedina je preostala ilustrirana sefardska hagada na svijetu. Zemaljski muzej također je domaćin cjelogodišnjih izložbi koje se odnose na lokalnu, regionalnu i međunarodnu kulturu i historiju te je dom za preko 5.000 artefakata iz bosanske historije. Galerije Sarajeva su: Collegium Artisticum, Mak, Roman Petrović, Novi hram, Atelje-zbirka Safet Zec, Galerija Mersada Berbera 'E&A', Paleta, Galerija Sveti Anto, Boris Smoje, Mala galerija, Galerija Kicoš i dr. Festivali Sarajevo je međunarodno poznato po svojoj eklektičnoj i raznolikoj ponudi od preko 50 godišnjih festivala. Sarajevo Film Festival osnovan je 1995. godine za vrijeme rata u BiH i postao je premijerni i najveći filmski festival u jugoistočnoj Evropi. Festival se održava u Narodnom pozorištu, uz projekcije u Pozorištu na otvorenom Metalac i Bosanskom kulturnom centru. Sarajevo je proglašeno Gradom filma. Međunarodni festival MESS eksperimentalni je pozorišni festival i najstariji pozorišni festival na Balkanu. Godišnji Omladinski Film Festival Sarajevo prikazuje igrane, animirane i kratke filmove iz cijelog svijeta i premijerni je studentski filmski festival na Balkanu. Također poznati su i festivali kao što su: Sarajevska zima, Sarajevski džez festival, ljetni kulturni festival Baščaršijske noći i Svjetski televizijski festival orijentalne muzike. Muzika Sarajevo je kroz historiju bilo jedan od najvažnijih muzičkih centara u regiji. Sarajevska muzička scena ima dugu tradiciju a kao njena najplodonosnija era smatra se period između 1961. i 1991. U to doba počine se razvijati Sarajevska škola pop rocka a osnivaju se muzičke grupe kao što su: Indexi (1962), Ambasadori (1968), Pro Arte a na sceni se pojavljuju i kantautori poput Kemala Montena. Period ekspanzije sarajevske muzičke scene nastavlja se i tokom 1980-ih, s bendovima: Plavi orkestar, Crvena jabuka i Divlje jagode, po većini kritičara, pionirima u regionalnom rokenrol pokretu. Sarajevo je takođe bilo dom i mjesto nastanka vjerojatno najpopularnijeg i najuticajnijeg jugoslovenskog rock sastava svih vremena, Bijelog Dugmeta (1974), u velikoj mjeri jugoslavenske paralele sa Rolling Stonesima, kako po popularnosti tako i po utjecaju na druge muzičke sastave. Sarajevo je također bilo dom vrlo zapažene urbane subkulture post-punka poznate pod nazivom Novi primitivizam, koja je započela početkom 1980-ih s Baglama Bandom koji je zabranjen nedugo nakon izdanja svog prvog LP-a a koji je uveden u mainstream bendove kao što je Zabranjeno pušenje i Elvis J. Kurtović & His Meteors, kao i kroz prvobitno radio a potom i tv serijal Top lista nadrealista. Ostali značajni bendovi koji se smatraju dijelom ove subkulture su Bombaj štampa. Pored i odvojeno od Novog primitivizma, Sarajevo je rodni grad jednog od najznačajnijih bivših jugoslavenskih alternativnih industrijskih bendova, SCH-a. U periodu do 90-tih u Sarajevu su osnivani i mnogi drugi popularni bendovi kap što su: Merlin, Valentino, Bolero i dr. S razlogom se sarajevska muzička scena, pogotovo 70-tih i 80tih godina smatra kao najuspješnija scena tadašnje Jugoslavije. Što je možda još važnije, Sarajevo je krajem 19. i tokom 20. vijeka bilo dom rastućem i velikom centru stvaranja zapisa Sevdalinke i u velikoj mjeri je doprinijelo tome da se ovaj historijski žanr muzike ponovo probije na glavnu scenu s obzirom da je sevdalinka dugi niz vijekova bila važan i jedan od najpoznatijih segmenata Bosanske kulture. Tekstopisci i muzičari kao što su Himzo Polovina, Safet Isović, Zaim Imamović, Zehra Deović, Halid Bešlić, Hanka Paldum, Nada Mamula, Meho Puzić i mnogi drugi su tokom svoje karijere živjeli i komponovali u Sarajevu gdje su i napisali neke od svojih najvažnijih djela. Sarajevo je takođe u velikoj mjeri utjecalo na pop scenu Jugoslavije s muzičarima poput Zdravka Čolića, Kemala Montena, Dine Merlina, Seida Memića Vajte, Harija Mata Harija, Mladena Vojičića Tife, Željka Bebeka i mnogih drugih. Mnogi noviji sarajevski bendovi također su pronašli ime i afirmirali se u Sarajevu, poput Regine koja je također snimila dva albuma za vrijeme Jugoslavije i Letu štuke, koji je zapravo osnovan u Jugoslaviji sa poznatim bosanskohercegovačko-američkim piscem Aleksandrom Hemonom ali je reputaciju stekao kasnije, tokom 2000-ih. Sarajevo je u novije vrijeme dom važne i eklektične kombinacije novih bendova i nezavisnih muzičara, koji nastavljaju djelovati i nastupati na sve većem broju festivala i koncerata širom države. U gradu se održava i najveći jazz festival u regiji, Sarajevski džez festival. Američki heavy metal sastav Savatage objavio je pjesmu pod nazivom Badnjak (Sarajevo 12/24) na svom albumu Dead Winter Dead 1995. godine, a govori o sviraču violončela koji je svirao zaboravljenu božićnu pjesmu u ratom razorenom Sarajevu. Pjesmu je kasnije isti bend ponovo objavio pod nazivom Transsibirski orkestar na svom prvom albumu Badnjak i druge priče 1996. godine, pri čemu je pjesma postigla trenutni uspjeh i popularnost. Nakon rata, irska rock grupa U2 je bila prva strana grupa koji je održala koncert u gradu. Kulturne institucije Uz nekoliko nacionalnih i gradskih pozorišnih kuća, muzeja i kulturnih institucija, Sarajevo je i važno mjesto na kulturnoj mapi ovog dijela evropskog kontinenta. Druge kulturne institucije uključuju Sarajevski kulturni centar, Sarajevsku biblioteku, Umjetničku galeriju BiH i Bošnjački institut. Gastronomija Turizam i rekreacija Svjetski poznat turistički vodič Lonely Planet svrstao je Sarajevo 2006. godine na 43. mjesto najljepših gradova svijeta, a u decembru 2009. je Sarajevo izabrano među deset gradova koje vrijedi posjetiti u 2010. godini. Prema podacima iz 2013. godine Sarajevo je posjetilo 302.570 turista, što je za 17,9% više u odnosu na prethodnu godinu, sa ostvarenih 595.637 noćenja, što je za 18% više nego u 2012. godini. Prema anketi koju je sproveo sajt Booking.com a u kojoj je učestvovalo preko 50.000 putnika Sarajevo je uvršteno na 7. mjesto od 10 najpopularnijih svjetskih destinacija za kušanje lokalnih kulinarskih specijaliteta u 2018. godini. Kao najpoželjniji grad je izabran malezijski grad Ipoh a na spisku su se našli uglavnom gradovi iz Azije a Sarajevo je uz peruansku Limu jedini glavni grad neke od država. Sportski turizam uglavnom još uvijek koristi sportske objekte i terene sagrađene za potrebe Zimskih olimpijskih igara 1984. godine, posebno skijašta na obližnjim planinama Bjelašnica, Igman, Jahorina, Trebević i Treskavica. Primjeri popularnih destinacija Sarajeva i okoline su Vrelo Bosne, Begova džamija, Sarajevska katedrala i džamija Gazi Husrev-bega. Turizam u Sarajevu uglavnom se fokusiran na historijskom, vjerskom, kulturnom i segmentu zimskih sportova. Sarajevska žičara Trebevićka žičara, u sarajevskom žargonu poznatija kao uspinjača, svečano je otvorena 3. maja 1959. godine, a povezivala je Bistrik (583 m/nv) sa Vidikovcem na Trebeviću (1160 m/nv). Puštanju u promet uspinjače prisustvovao je veliki broj građana, koji su „okupirali“ polaznu stanicu, ali i padinske ulice i avlije iznad kojih je prolazila. Polazna stanica se nalazila u ulici Avdage Šahinagića (u to vrijeme Dimitrija Tucovića) preko puta sarajevske Vijećnice na nadmorskoj visini 583 metra, a dolazila je na Vidikovac na Trebeviću na 1160 m/nv. Visinska razlika je bila preko 570 metara, a razdaljina među stanicama je iznosila 2070 m. Stara Trebevićka žičara je po kategorizaciji spadala u red kabinskih žičara s kružnim tokom. Po konstrukciji je bila dvoužetna, tj. duž trase su se nalazila dva čelična užeta: jedno vučno, a drugo noseće. Na trasi su bili projektovani i ugrađeni rešetkasti čelični stubovi sa raščlanjenim temeljima (ukupno 8 stubova), a čija je visina bila između 8 i 24 metra. Sistem je imao 50 kabina kapaciteta po 4 putnika. Vožnja je trajala 12 minuta, a za jedan sat se moglo prevesti 800 putnika u oba pravca. Izgradnja žičare trajala je oko godinu dana, ali su priprema za njenu izgradnju počele već 1956. godine. Vodeći projektant žičare bio je František Šup iz Čehoslovačke. Na projektu i izgradnji žičare radile su vodeće jugoslavenske firme Impola iz Slovenske Bistrice, Termoelektro Beograd, Jelšingrad Banja Luka, te Energoinvest Sarajevo. Pogonski dio je naručen iz čehoslovačke firme Transeksport. Na polaznoj i dolaznoj stanici su izgrađene čekaonice sa bifeima, a na dolaznoj stanici na Vidikovcu kasnije je sagrađen istoimeni restoran. Svojom dužinom od skoro 2.100 metara, trebevićka žičara bila je jedna od najznačajnijih u bivšoj Jugoslaviji, a jedna od rijetkih uopće koja polazi iz samog centra grada i za 12 minuta vas dovodi u netaknutu prirodu, oazu čistog zraka. Tokom opsade grada, žičara je, zajedno sa polaznom i dolaznom stanicom na Trebeviću, potpuno uništena. Nova Sarajevska žičara službeno je otvorena 6. aprila 2018. godine, na dan Grada Sarajeva. Sa ukupno 33 moderne korpe čini novi sistem, koji može iz grada do Trebevića prevesti do 1.200 putnika na sat, sa vožnjom koja u jednom smjeru traje oko 9 minuta. Parkovi i šetališta U Sarajevu i periferiji nalazi se mnogo parkova, šetališta i izletišta. Popularna aktivnost građana Sarajeva je ulični šah, koji se obično igra na Trgu oslobođenja Alija Izetbegović. Veliki park je najveća zelena površina u centru grada u sklopu kojeg se nalazi i Spomen obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva. Park Hastahana je popularno mjesto za relaksaciju, također u gradu u naselju Marijin Dvor. Osim ovih parkova tu su i parkovi Betanija, Da Riva, Barice i dr. Od šetališta najpoznatije je Vilsonovo šetalište, koje se proteže uz desnu obalu Miljacke kao i šetalište u blizini Sarajeva, Velika aleja, koje povezuje Ilidžu sa vrelom Bosne. Kozija ćuprija, u kanjonu Miljacka, istočno od Sarajeva također je popularna turistička destinacija. Zahvaljujući konfiguraciji zemljišta u Sarajevu i njegovoj okolini nalaze se mjesta odakle se pruža izvrstan panoramski pogled na Sarajevo. Jedno od takvih mjesta je Avaz Twist Tower, restoran Park Prinčeva, Vidikovac (Trebević), žuta/bijela na Vratniku, kao i brojni krovovi visokih zgrada širom grada. Sport Iako u Sarajevu egzistiraju mnoga sportska društva i klubovi od kojih su neku postigli i evropski vrijedne rezultate (KK Bosna prvak Evrope 1979) Sarajevo je u svijetu sporta najpoznatije kao mjesto održavanja XIV zimskih olimpijskih igara. Neki od olimpijskih objekata su porušeni u zadnjem ratu ali su i obnovljeni kao što je slučaj sa Olimpijskom dvoranom Zetra i Olimpijski stadion "Asim Ferhatović Hase". Od sportova u Sarajevu je najpopularniji nogomet i klubovi Sarajevo i Željezničar koji igraju zapaženu ulogu ne samo u okviru bosanskohercegovačke Premijer lige Bosne i Hercegovine već su dobre rezultate postigli i za vrijeme bivše Jugoslavije, te su najtrofejniji klubovi u državi. Od nogometnih klubova tu su još i FK Olimpic i NK SAŠK Napredak. Od ostalih popularnih sportova tu su još i košarka pri čemu se ističe klub KK Bosna, jedini košarkaški klub u državi koji je u muškoj konkurenciji osvojio titulu prvaka Evrope, višestruki osvajači prvenstva i kupa Bosne i Hercegovine i bivše Jugoslavije. Rukomet, odbojka, tenis, plivanje, hokej na ledu, atletika i niz borilačkih sportova su ostali vidovi sportskog nadmetanja u kojem Sarajevo ima svoje predstavnike. Najtrofejniji klubovi u državi su i klub sjedeće odbojke “SPID“, višestruki prvaci BiH i šestostruki prvaci Evropi kao i klub Fantomi sa jednako vrijednim rezultatima na domaćem i međunarodnom nivou. Šahovski klub Bosna je najtrofejniji šahovski klub u BiH. Od 80-tih godina klub ostvaruje zapažene rezultate pri čemu vrijedi istaći da je klub od 1990tih godina osvojio 4 titule prvaka Evrope po čemu je trenutno trećerangirani šahovski klub u Evropi. Osvajanjem četvrte titule prvaka 2002. godine jedno su vrijeme bili i najtrofejniji svjetski klub, ispred ruskog CSKA sa tri titule. Za klub je jedno vrijeme nastupao i Gari Kasparov, jedan od najboljih šahista u historiji. Sportski klubovi Sportski život se prvenstveno odvija kroz nekoliko sportskih društava od kojih su poznatiji: SD Sarajevo, SD Željezničar i USD Bosna, popularni studenti. Sportska društva imaju sekcije u više sportskih grana. Među velikim brojem sportskih kolektiva u gradu ističu se nogometni klubovi Željezničar, Sarajevo i Olimpik, rukometni klubovi Željezničar i Bosna, muški košarkaški klubovi Bosna, evropski prvak 1979 i Spars. Osim klubova iz najpopularnijih sportova u Sarajevu egzistiraju i klubovi iz ostalih sportova kao što su: atletika, biciklizam, odbojka, šah, vaterpolo, klubovi iz različitih boriličkih sportova i dr. Također postoji i Aeroklub Sarajevo osnovan 1946. godine. Neki od najpopilarnijih sarajevskih klubova navedeni su u sljedećoj tebeli. Sportske manifestacije U Sarajevu se održava relativno veliki broj sportskih manifestacija i takmičenja, kako onih redovnih tako i periodičnih. Sportska događanja su uglavnom sa učešćem domaćih klubova i takmičara iako postoje i ona međunarodnog karaktera. Najznačanije takmičenje koje je održano u gradu su Zimske olimpijske igre 1984. godine a od ostalih međunarodnih takmičenja mogu se izdvojiti Svjetsko prvenstvo u košarci 1970. (grupna faza) i Evropski zimski olimpijski festival mladih održan 2019 godine. Privreda i infrastruktura Privreda Nakon socijalističkog perioda i godina rata, ekonomija Sarajeva je postala predmet rekonstrukcije i rehabilitacije. Među brojnim ekonomskim znakovima, 1997. godine je otvorena Centralna banka Bosne i Hercegovine i 2002. je počela sa radom Sarajevska berza. Velika gradska baza proizvodnje, administracije i turizma, kombinirana sa velikim informalnim tržištem, čini grad najvećim ekonomskim regionom Bosne i Hercegovine. Iako je Sarajevo imalo razvijenu industriju tokom socijalističkog perioda, samo je nekolicini preduzeća izvršila uspješnu tranziciju na kapitalističku ekonomiju. Sarajevska industrija sada uključuje industriju duhanskih proizvoda, namještaja, automobila i komunikacijske opreme. Kompanije smještene u Sarajevu su B&H Airlines (prijašni Air Bosna), BH Telecom, Bosmalov gradski centar, Bosnalijek, Energopetrol, Fabrika duhana Sarajevo i Sarajevska pivara. Sarajevo ima jaku turističku ponudu i Lonely Planet je gradu dao 43. mjesto na listi najposjećenijih gradova u svijetu u 2006. godini. Sportski turizam koristi skijaške terene olimpijskih igara iz 1984, na obližnjim planinama Bjelašnici, Igmanu, Jahorini i Treskavici. Prosječna neto plaća u prva četiri mjeseca 2014. godine iznosila je 1.039 KM dok je prosjek neto plaća u Federaciji BiH u istom periodu iznosio 836 KM. Pored toga, Sarajevo bilježi i najnižu stopu nezapolsenosti te najveći broj preduzeća po glavi stanovnika u Federaciji BiH. Ekonomski, Sarajevo je najrazvijeniji grad Bosne i Hercegovine. Telekomunikacije i mediji Internet Internetska mreža u Sarajevu je prva u Bosni i Hercegovini po brzini, kvalitetu i veličini mreže. Neki od najvećih internetskih operatera su: Logosoft, HS-HKB net i Telemach (kablovski internet) kao i BH Telecom, Eronet, M:tel, Blic i drugi iz oblasti ADSL-a. Elektronski i printani mediji Kao glavni i najveći grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo je medijski centar u zemlji. Većina komunikacijskih i medijskih infrastruktura je uništena tokom rata, ali rekonstrukcija koju je vodio visoki predstavnik Bosne i Hercegovine je pomogla modernizaciji medija. Internet je ponovo postao dostupan u gradu 1995. Bosanskohercegovačka televizija je državna TV stanica, jedna od tri u Bosni i Hercegovini. Drugi elektronski mediji u gradu su NRTV "Studio 99", NTV Hayat, Open Broadcast Network, TV Kantona Sarajevo i TV Alfa. Postoje nezavisne, privatne i institucionalne radio stanice, poput Radija M, RSG, eFM studentskog radija, Radija Sarajevo 202 (do prve polovine 2010.) i Radija BIR. Pored nabrojanih, u gradu egzistiraju i Radio Slobodna Evropa, kao i nekoliko američkih i zapadnoevropskih stanica. Oslobođenje, osnovano 1943, su najstarije sarajevske dnevne novine i jedine koje su preživjele rat. Tiražem su ove novine iza Dnevnog Avaza, osnovanog 1995. i Jutarnjih novina. U druge lokalne periodične novine spadaju novine Hrvatska riječ na hrvatskom jeziku i magazin Start, kao i sedmične novine Slobodna Bosna i BH dani. Vodovod Kantonalno javno komunalno preduzeće "Vodovod i kanalizacija" Sarajevo, se bavi osnovnim djelatnostima: Proizvodnja i distribucija vode; Prečišćavanje i odvođenje otpadnih voda. Zdravstvo Univerzitetski klinički centar (Bolnica Koševo); opća bolnica "Dr. Abdulah Nakaš"; ambulante; Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo. Saobraćaj Sarajevo je središte cestovnog prometa u BiH. Sedam magistralnih puteva povezuje grad sa ostalim dijelovima zemlje. Na sjever M5 u pravcu Travnika, Banja Luke i Bihaća, M17 ka Zenici i Doboju, kao i M18 prema Tuzli, na istok vode M5 prema Višegradu i Goraždu, kao i M19 ka Zvorniku. Na jug vodi M18 preko Foče za Dubrovnik, a na zapad M17 u pravcu Mostara. Od 2003. Sarajevo je povezano autoputom A1, sa mjestima Ilijaš, Visoko i Kakanj, a od augusta 2014. godine izgradeno je nekoliko dionica autoput između Sarajeva i Zenice te sarajevska obilaznica na potezu Sarajevo-sjever – Sarajevo-zapad Planirani evropski autoput, koridor 5C, prolazi kraj Sarajeva, povezujući ga sa Budimpeštom na sjeveru i sa Pločama na jugu. Gradski saobraćaj Položaj Sarajeva, uske gradske ulice i nedostatak parkinga ograničavaju automobilski promet u gradu. U vrijeme Olimpijskih igara 1984. godine, grad je dobio dio zaobilaznice, što je djelomice olakšalo prometnu situaciju, no 2,6 km i dva tunela koja su trebala povezati naselja Ciglane i Pofalići, zbog nedostatka novca, još nisu u potpunosti završeni. Sam centar grada pretvoren je 70-tih godina u pješačku zonu. Dvije glavne ulice u gradu su Titova i Ulica Zmaja od Bosne. Električni tramvaji sa sedam tramvajskih linija, koji su u službi od 1885, su najstarija vrsta javnog prijevoza u gradu. Naselja Dobrinja i Vogošća od 80-ih godina povezana su sa centrom grada trolejbuskim linijama. Za vrijeme rata, prekinuta trolejbuska veza sa Vogošćom je u obnovi. Danas u gradu postoji pet trolejbuskih, te mnogo autobuskih linija, koje autobusima i za Sarajevo specifičnim minibusima (kombibus), strme i teško dostupne dijelove grada povezuju sa centrom. Javni gradski prijevoz nudi firma JKP GRAS Sarajevo. Međunarodni saobraćaj Glavna željeznička stanica u Sarajevu se nalazi u centralnom dijelu grada. Grad je dnevno željeznicom povezan sa Zagrebom, Beogradom i Pločama, a od 2002. ponovo sa Budimpeštom. Dobro razgranatom autobuskom mrežom, Sarajevo je dostupno iz bilo kojeg pravca. Međunarodni aerodrom Sarajevo (SJJ) smješten je desetak kilometara jugozapadno od centra grada, u naselju Butmir. Najveći je i najprometniji aerodrom u Bosni i Hercegovini. Otvoren je 1969. godine a dužina piste iznosi 2.700 m. Sarajevo a i Bosna i Hercegovina je putem ovog aerodroma povezana sa mnogim, uglavnom evropskim gradovima. Tokom rata aerodrom se koristio za letove UN-a i transport humanitarne pomoći. Od Dejtonskog sporazuma iz 1996. godine, aerodrom je otvoren za putničke letove avionskih kompanija B&H Airlines, Austrian Airlines, Alitalia, Lufthansa, Jat Airways, Croatia Airlines i drugih. U 2017. godini prevezeno je 957.969 putnika što je rekord od osnivanja aerodroma. Poređenja radi, tokom 1996. godine putnički promet je iznosio oko 25.000 putnika. Obrazovanje U Sarajevu, prema podacima iz 2000. godine, u sklopu Javne ustanove Djeca Sarajeva egzistira 25 vrtića u kojima boravi 2090 djece. Na području grada, na snazi je obavezno devetogodišnje osnovno obrazovanje. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku u školskoj 2016/2017. godini nastavu u 47 osnovnih škola na području 4 gradske općine pohađalo je 22.477 učenika dok je u 4 škole za djecu sa posebnim potrebama bilo upisano 299 učenika. U istom periodu, u 31 srednje škole različitih vrsta bilo je upisano 12.381 učenik. Visokoškolsko obrazovanje Grad Sarajevo sjedište je najveće i najstarije visokoškolske ustanove u državi, Univerziteta u Sarajevu, te niza drugih visokoškolskih ustanova, čime se svrstava u red najvećih univerzitetskih centara u cijeloj regiji jugoistočne Evrope. Sarajevski univerzitet osnovan je 1949. godina i čine ga 30 organizacionih jedinica (25 fakulteta i akademija, 5 instituta). Studij se izvodi na sva tri ciklusa prema Bolonjskom procesu, na ukupno 518 studijskih programa. Tokom 2016. godine na Univerzitetu su angažirana 877 nastavnika i 429 saradnika a krajem iste godine na univerzitetu je studiralo 30.442 studenta. Osim sarajevskog univerziteta u gradu djeluje još nekoliko privatnih univerziteta, između ostalih i Međunarodni univerzitet u Sarajevu (osnovan 2003), Sarajevo School of Science and Technology (2004) i Međunarodni univerzitet Burch (2008). Tokom rata 1993. izgorjela je Nacionalna i Univerzitetska biblioteka, sa najvećom literarnom zbirkom jugoistočne Evrope. Prema podacima iz 2012. u gradu je studiralo 33.435 studenata. Biblioteke Javna ustanova Biblioteka Sarajeva Sopstvene biblioteke imaju svi fakulteti, kao i niz drugih institucija, udruženja i firmi. Poznate osobe Sarajevo je grad brojnih poznatih bosanskih pjesnika i mislilaca. Nobelovac Ivo Andrić je dio svog života proveo u Sarajevu, kao i pjesnici i književnici Silvije Strahimir Kranjčević, Isak Samokovlija, Mak Dizdar, Duško Trifunović i drugi. Slikari Mersad Berber, Safet Zec, kao i režiser Oskarovac Danis Tanović. Dobitnik Nobelove nagrade za hemiju Vladimir Prelog rođen je u Sarajevu, kao i književnik i scenarista Zlatko Topčić te režiseri Dino Mustafić, Jasmila Žbanić, Benjamin Filipović, Pjer Žalica, Ademir Kenović i Emir Kusturica. Ličnosti rođene u Sarajevu Abdulah Sidran, književnik Ademir Kenović, filmski režiser Mula Mustafa Bašeskija, ljetopisac, pjesnik, kaligraf i skupljač kulturnog naslijeđa Aleksandar Hemon, književnik Aleksandar Obradović, književnik i slikar Asim Ferhatović, nogometaš Alen Škoro, nogometaš Bekim Fehmiu, pozorišni i filmski glumac Benjamin Filipović, režiser Boris Nemšić, preduzetnik, Austrija Boris Novković, pjevač Boris Tadić, predsjednik Srbije Braco Dimitrijević, umjetnik Branko Crvenkovski, bivši predsjednik Makedonije Bulend Biščević, nogometaš David Elazar, zapovjednik generalštaba izraelske vojske Davorin Popović, pjevač Dalibor Brozović, lingvista Dino Mustafić, režiser Marko Brecelj, muzičar, umjetnik Đorđe Novković, kompozitor Džemaludin Mušović, nogometni igrač i trener Edin Dervišhalidović, pjevač Edin Džeko, nogometaš Emir Kusturica, filmski režiser Ervin Rustemagić, strip autor, producent, distributer i filmski producent Goran Bregović, muzičar Hajrudin Varešanović, pjevač Hans Fronius, slikar i ilustrator, Austrija Ivica Osim, nogometni igrač i trener Jadranka Stojaković, pjevačica i autorica Jasna Diklić, glumica Jasmila Žbanić, filmska režiserka Karlo Malý, biolog i botaničar Kemal Monteno, pjevač Mario Stanić, nogometaš Marko Pešić, košarkaš Mladen Jeličić-Troko, glumac Mladen Vojičić - Tifa, pjevač Momo Kapor, književnik Miljenko Jergović, književnik Nenad Kecmanović, politolog Ognjen Tadić, političar Petar Rogulja, hrvatski političar i novinar Pjer Žalica, režiser Predrag Danilović, košarkaš Predrag Pašić, nogometaš Stjepan Kljujić, političar Vladimir Prelog, hemičar, dobitnik Nobelove nagrade Vojislav Šešelj, ratni zločinac, srpski nacionalistički ideolog i političar Vojo Dimitrijević, slikar Zdravko Čolić, pjevač Zlatan Filipović, likovni umjetnik Zlatko Topčić, književnik i scenarista Željko Bebek, pjevač Irfan Hozo, likovni umjetnik, grafičar Edin Numankadić, umjetnik Ličnosti koje su živjele i radile u Sarajevu Alija Izetbegović, prvi predsjednik RBiH Ivo Andrić, književnik, dobitnik Nobelove nagrade Dževad Karahasan, književnik Skender Kulenović, književnik Silvije Strahimir Kranjčević, književnik Tin Ujević, književnik Branislav Nušić, književnik Adeline Pauline Irby, književnica Staka Skenderova, spisateljica Safet Zec, akademski slikar Sinan Alimanović, kompozitor Avdo Smailović, kompozitor Mersad Berber, akademski slikar Meša Selimović, književnik Ahmet Hromadžić, književnik Ahmed Muradbegović, književnik Boro Stjepanović, glumac Admiral Mahić, pjesnik Bahrudin Čengić, reditelj Irfan Horozović, književnik Vitomir Lukić, književnik Vladimir Premec, filozof Ilija Ladin, pjesnik Semezdin Mehmedinović, književnik Miralem Lalo Srkalović, akademski slikar Isak Samokovlija, književnik Mak Dizdar, pjesnik Duško Trifunović, pjesnik Alija Isaković, književnik i historičar jezika i književnosti Friedrich Katzer, geolog Viktor Apfelbeck, entomolog Ivica Matić, reditelj, scenarist Tvrtko Kulenović, književnik Vanja Sutlić, filozof Derviš Sušić, književnik Nagrade i priznanja Sarajevo kao glavni grad u državi i centar od historijskog, kulturnog i privrednog značaja ustanovilo je i redovno dodjeljuje različite nagrade i priznanja zaslužnim osobama, kolektivima i institucijama. Pored zasigurno najznačajnije Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, koja se dodjeljuje još od 1956. godine u nekoliko kategorija, Grad Sarajevo dodjeljuje još i nagrade Sarajevska pahuljica (od 2014), Graham Bamford (od 2013) i Slovo Makovo – Mak Dizdar od 2017. godine. Pored nagrada, Grad Sarajevo dodjeljuje još i priznanja: Ključ Grada Sarajeva, Počasni građanin grada Sarajeva, Plaketa Grada Sarajeva i Zahvalnica Grada Sarajeva. Šestoaprilska nagrada Predstavlja najznačajniju nagradu koju Grad Sarajevo dodjeljuje istaknutim pojedincima, grupama i kolektivima za značajna ostvarenja i dostignuća na različitim poljima ljudskog djelovanja. Dodjeljuje se u tri kategorije, kao pojedinačna, grupna i kolektivna nagrada. Prvi put je dodijeljena na dan Sarajeva 1956. godine i to Voji Dimitrijeviću (u pojedinačnoj kategoriji) i Andriji-Šain Čačinu i Marijanu Baldazaru kao grupna nagrada. Kolektivna nagrada se dodjeluje periodično istaknutim kolektivima i institucijama a prvi put je dodijeljana 1961. godine Pozorištu lutaka Sarajevo. Počasni građanin Priznanje Počasni građanin Grada Sarajeva'' se dodjeljuje građanima Bosne i Hercegovine koji su se naročito istakli u razvoju Grada, unaprijeđenju međunarodne saradnje i očuvanju mira u zemlji i inostranstvu ili stranim državljanima koji su ostvarili naročit doprinos razvoju i afitrmaciji Grada te razvoju međunarodnih i međuljudskih odnosa na načelima solidarnosti, demokratičnosti, humanosti i tolerancije među ljudima. Međunarodni odnosi Gradovi prijatelji Prijateljske odnose Sarajevo je uspostavilo sa sljedećim gradovima: Zagreb, Hrvatska (od 2001) Ljubljana, Slovenija (od 2002) Salt Lake City, Utah, SAD (od 2002) Kairo, Egipat (od 2006) Dubrovnik, Hrvatska (od 2006) Konya, Turska (od 2007) Vukovar, Hrvatska (od 2011) Bad Ischl, Austrija (od 2016) Hirošima, Japan (od 2017) Moskva, Rusija (od 2017) Beograd, Srbija (od 2017) Gradovi pobratimi Grad Sarajevo je uspostavilo pobratimske odnose sa mnogim gradovima svijeta. Coventry, Engleska, UK (od 1957) Tlemcen, Alžir (od 1964) Baku, Azerbejdžan (od 1972) Magdeburg, Njemačka (od 1972) Friedrichshafen, Njemačka (od 1972) Napulj, Italija (od 1976) Tripoli, Libija (od 1976) Ferrara, Italija (od 1978) Bursa, Turska (od 1979) Innsbruck, Austrija (od 1980) Tianjin, Kina (od 1981) Wolfsburg, Njemačka (od 1985) Calgary, Kanada (od 1986) Venecija, Italija (od 1994) Collegno, Italija (od 1994) Ankara, Turska (od 1994) Budimpešta, Mađarska (od 1995) Serre Chevalier, Francuska (od 1995) Prato, Italija (od 1995) Tirana, Albanija (od 1996) Istanbul, Turska (od 1997) Stockholm, Švedska (od 1997) Kuvajt, Kuvajt (od 1998) Dayton, Ohio, SAD (od 1999) Barcelona, Španija (od 2000) Madrid, Španija (od 2007) Pula, Hrvatska (od 2012) Teheran, Iran (od 2016) Skoplje, Makedonija (od 2017) Doha, Katar (od 2018) Izmir, Turska (od 2022) Podgorica, Crna Gora (od 2022) Također pogledajte Počasni doktori nauka Univerziteta u Sarajevu Spisak Nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine u Sarajevu Nezir ef. Škaljić, bivši gradonačelnik Esad Kulović, bivši gradonačelnik Mustafa-beg Fadilpašić, bivši gradonačelnik Apel sarajevskih intelektualaca svjetskoj savjesti SDI Spid Reference Vanjski linkovi Službene stranice grada Stranica turističke zajednice Interaktivna mapa Sarajeva Rutmap.ba - mapa Sarajeva Miljenko Jergović,Historijska čitanka BH dani broj 105, 4. 6. 1999 Glavni gradovi evropskih država Službeni gradovi Bosne i Hercegovine Gradovi u Federaciji Bosne i Hercegovine Gradovi u Kantonu Sarajevo

39

https://bs.wikipedia.org/wiki/1189.

1189.

Događaji 29. august - Kulin Ban izdao povelju Dubrovniku kojom se dubrovačkim trgovcima garantuje potpuna sloboda trgovine unutar granica Bosne. 3. septembar - Krunisan kralj Richard Lavlje srce kao kralj Engleske. 1189. u temama Rođeni Umrli

40

https://bs.wikipedia.org/wiki/1199.

1199.

Događaji Prve vijesti o hereticima u Bosni stižu u Rim. Progonjeni bogumili traže od bana bosanskog Kulina zaštitu. 1199. u temama Rođeni Umrli

41

https://bs.wikipedia.org/wiki/1291.

1291.

Događaji Dolazak Franjevaca u Bosnu. 1291. u temama Rođeni Umrli

42

https://bs.wikipedia.org/wiki/1377.

1377.

Događaji Bosanski ban Stjepan Tvrtko Kotromanić se kruniše u Milama, i objedinjava pod svojom vladavinom Bosnu, Usoru, Hum, Travuniju, Primorje, Donje Krajeve, Zapadne Strane i Podrinje, te se proglasio Kraljem Srba, Bosne i Primorja. 1376. u temama Rođeni Umrli

43

https://bs.wikipedia.org/wiki/1388.

1388.

Događaji Vojvoda Vlatko Vuković pobjeđuje osmanlijsku vojsku u bici kod Bileće. 1388. u temama Rođeni Umrli

44

https://bs.wikipedia.org/wiki/1448.

1448.

Događaji Stjepan Vukčić Kosača se proglašava Hercegom , i po ovoj tituli se oblast pod njegovom vladavinom (od Prijepolja, Pljevlja, Nikšića i Boke kotorske do Omiša, Poljica i Gornjeg Vrbasa) naziva Hercegovinom. Hercegovina je opstala do 1482. godine kada su Turci osvojili posljednji veći grad - Herceg Novi. 1448. u temama Rođeni Umrli

45

https://bs.wikipedia.org/wiki/1497.

1497.

Događaji 8. juli - Vasco da Gama je krenuo na prvo direktno putovanje iz Evrope prema Indiji 22. novembar - Tražeći morski put u Indiju Portugalac Vasco da Gama prvi oplovio Rt Dobre Nade, na krajnjem jugu Afrike. 1497. u temama Juraj Dragišić, franjevac iz Srebrenice, objavljuje svoje djelo "Profecitae solutiones.." u Firenci, kojim staje u odbranu dominikanca Girolamo Savonarole. Rođeni 16. mart - Philipp Melanchthon, njemački reformator, teolog i filozof Umrli

46

https://bs.wikipedia.org/wiki/1322.

1322.

Događaji Na vlast stupa ban Stjepan Kotromanić i proširuje Bosnu za veliki dio Jadranske obale i Hercegovinu. 1322. u temama Rođeni Umrli

47

https://bs.wikipedia.org/wiki/1353.

1353.

Događaji Giovanni Boccaccio završava Dekameron. Bern potpisuje savez sa Švicarskom konfederacijom. 1353. u temama Rođeni Rođena danska kraljica Margareta I. Umrli Umire Stjepan Kotromanić i njegov nasljednik postaje petnaestogodišnji Stjepan Tvrtko Kotromanić.

48

https://bs.wikipedia.org/wiki/1391.

1391.

Događaji Stjepan Dabiša postaje kralj Bosne. 1391. u temama Rođeni Umrli Umire bosanski kralj Tvrtko I Kotromanić.

49

https://bs.wikipedia.org/wiki/1463.

1463.

Događaji Sultan Mehmed II (el-Fatih, الفات) osvaja Bosansko kraljevstvo 1463. u temama Rođeni Ilija Crijević, hrvatski pisac Umrli 25. maj - kod Ključa zarobljen i pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.

50

https://bs.wikipedia.org/wiki/1697.

1697.

Događaji Eugen Savojski prodire do Sarajeva, spaljuje najveći dio grada i odvodi veliki broj stanovnika u roblje. Karl XII krunisan kraljem Švedske Španci pokorili posljednju nezavisnu državu Maja - Peten indijanaca u centralnoj Americi. 17. oktobar - Završena izgradnja maglajske sahat-kule. 1697. u temama Rođeni Umrli

51

https://bs.wikipedia.org/wiki/1582.

1582.

Događaji Sjedište bosanskog vezira premješteno iz Sarajeva u Banjaluku po naredbi beglerbega Ferhat Paše. 24. februar - uveden gregorijanski kalendar, koji je zamijenio dotadašnji julijanski kalendar 1582. u temama Rođeni Umrli

52

https://bs.wikipedia.org/wiki/1832.

1832.

Događaji Turska vojska potpomognuta od hercegovačkih begova, pobijedila bosansku vojsku Husein Kapetana. 30. august – Potpisan Carigradski sporazum između Velikih sila i Osmanlijskog Carstva koji je označio kraj grčkog rata za nezavisnost i uspostavio modernu Grčku kao nezavisnu državu. 26. novembar – U New Yorku pušten u promet prvi tramvaj, na relaciji Prince Street - 14:e ulica. Rođeni 27. januar – Lewis Carroll, britanski književnik i matematičar 15. april – Wilhelm Busch, njemački slikar i književnik 7. august – Max Lange, njemački šahist i problemist 16. august – Wilhelm Wundt, njemački filozof i psiholog 31. oktobar – Walter Weldon, engleski hemičar, novinar i izdavač 8. decembar – Bjørnson Bjørnstjerne Martinus, norveški pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1903, vodeća ličnost norveškog i nordijskog kulturnog života u 19. vijeku 15. decembar – Gustave Eiffel, francuski konstruktor Umrli 4. mart – Jean-François Champollion, francuski egiptolog 22. mart – Johann Wolfgang von Goethe, njemački književnik i mislilac 24. august – Nicolas Léonard Sadi Carnot, francuski fizičar

54

https://bs.wikipedia.org/wiki/1878.

1878.

Događaji Nakon zasjedanja Berlinskog kongresa sultan odobrava Austriji da uputi vojne trupe u Bosnu. Nakon neuspješnog otpora koji su organizirali Vehbi Šemsekadić i Hadži Lojo, austrijska vojska od 300.000 vojnika pod komandom Josipa Filipovića okupirala je Bosnu i Hercegovinu. 19. februar – Thomas Edison patentira fonograf 3. mart Potpisan Sanstefanski mir između Ruske Imperije i Osmanlijskog Carstva. Bugarska dobija nezavisnost od Osmanlijskog carstva 4. juni – Potpisana Kiparska konvencija, tajni sporazum između Britanskog Carstva i Osmanlijskog Carstva o upravljanju Kiprom 15. maj – Osnovana berza u Tokyju 10. juni – Osnovana Prizrenska liga; 13. juli – Potpisan Berlinski sporazum kojim su glavne sile restrukturirale mapu Balkana; 17-31. juli – u Parizu održan prvi interkontinentalni turnir u šahu u Evropi. 1878. u temama Fotografija 19. juni – fotograf Eadweard Muybridge uspijeva u trogodišnjem nastojanju da fotografskim procesom sa 16 slika u nizu pokaže kretanje konja pri punoj brzini, čime je dokazao tačnom tvrdnju njegovog patrona Lelanda Stanforda (Leland Stanford) da konj u jednom momentu u trku ima sve četiri kopite u zraku. Stanford se sa lokalnim bogatašem iz Kalifornije kladio na 25.000 USD, a pozicija kopita konja u trku iznenadila je javnost. Rođeni Januar 12. januar – Ferenc Molnár, mađarski novinar i pisac Februar 5. februar – Andre Citroen, francuski inženjer holandskog porijekla Mart April Maj Juni Juli August 8. august – Većeslav Wilder, hrvatski političar češkog porijekla. Septembar Oktobar Novembar 7. novembar – Lise Meitner, austrijska fizičarka 18. decembar – Josif Staljin, sovjetski političar i državnik Decembar 25. decembar – Louis Chevrolet, proizvođač automobila Umrli 10. februar – Claude Bernard, francuski fiziolog

55

https://bs.wikipedia.org/wiki/1914.

1914.

Događaji 8. februar – Potpisane Armenske reforme, sporazum Osmanlijskog Carstva i Ruske Imperije koji je predviđao stvaranje dvije provincije u osmanlijskoj Armeniji. 28. juni – Gavrilo Princip, pripadnik Mlade Bosne u Sarajevu izvršava atentat na austrougarskog prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, što je bio neposredni povod za Prvi svjetski rat. 15. august – Otvoren Panamski kanal 16-19. august – Bitka na Ceru 26. novembar – Eksploziju na britanskom ratnom brodu "Bulwark" u Prvom svjetskom ratu, u trenutku kad je u njega ukrcavana municija, preživjelo samo 12 od 750 članova posade. 7. decembar – Prvi svjetski rat: Skupština Srbije u Nišu je usvojila Deklaraciju o ujedinjenju južnih Slovena u zajedničku državu. To je bilo prvi put da srpska vlada jugoslavensko ujedinjenje postavlja kao prioritetan cilj srpske državne politike. 25. decembar – U Prvom svjetskom ratu na zapadnom frontu stupilo na snagu nezvanično Božićno primirje, kada su dvije grupe vojnika, britanskih i njemačkih, obustavile paljbu, izašle iz rovova i srele se na ničijoj zemlji. 1914. u temama Rođeni Januar 18. januar – Arno Schmidt, njemački književnik; Februar 24. februar – Ignacije Gavran, hrvatski i bosanskohercegovački franjevac, prevodilac, historičar i putopisac; 26. februar – Viktor Avbelj, narodni heroj Jugoslavije. Mart April 1. april – Mustafa Busuladžić, bošnjački intelektualac; 2. april – Alec Guinness, britanski glumac; Maj 15. maj – Tenzing Norgay, nepalski planinar i alpinista Juni 20. juni – Muazzez İlmiye Çığ, turska arheologinja Juli 7. juli – Slavko Rodić, Narodni heroj Jugoslavije. 31. juli – Louis de Funès, francuski glumac; August 14. august – Alija Sirotanović rudar iz Breze, koji je oborio rekord Septembar Oktobar 27. oktobar Dylan Thomas, engleski pjesnik; Franc Avbelj, narodni heroj Jugoslavije. Novembar Decembar 21. decembar – Ivan Generalić, hrvatski slikar; Umrli 12. mart – George Westinghouse, američki izumitelj 16. mart – Charles Albert Gobat, švicarski političar 2. april – Paul von Heyse, njemački književnik 21. juni – Bertha von Suttner, austrijska književnica i pacifista 28. juni – Franz Ferdinand, austro-ugarski prijestolonasljednik Nobelove nagrade Fizika Max von Laue, Njemačka Hemija Theodore W Richards, USA Medicina Robert Bárány, Austrija Literatura nije dodijeljena nagrada Mir nije dodijeljena nagrada

56

https://bs.wikipedia.org/wiki/Eugen%20Savojski

Eugen Savojski

Eugen Franjo Savojski (18. oktobar 1663. - 21. april 1736.) bio je generalfeldmaršal Svetog Rimskog carstva i Habsburške monarhije tokom 17. i 18. stoljeća. Kao jedan od najuspješnijih vojnih zapovjednika svoga vremena, bio je na najvišim državnim funkcijama carskog dvorca u Beču. Rođen u Parizu, odrastao je na dvoru francuskog kralja Luja XIV. Zbog slabe tjelesne mase spremao se za svešteničku karijeru, ali se sa 19 godina odlučio za vojnu karijeru. Nakon skandala sa njegovom majkom Olimpijom, Eugen se preselio u Austriju gdje je postao odan Habsburškoj monarhiji. Tokom karijere duge šest decenija Eugen je služio trojici careva: Leopoldu I, Josipu I i Karlu VI. Vojnu karijeru je započeo 1683. godine tokom bitke kod Beča i rata Svete lige protiv Osmanlijskog carstva. Međutim, njegova slava bila je osigurana njegovom odlučnom pobjedom protiv Osmanlijskog carstva u bici kod Sente 1697. godine. Eugen je povećao svoju moć tokom rata za špansko naslijeđe, kada je njegovo partnerstvo sa vojvodom Malboroa osiguralo pobjede protiv Francuza na poljima Blindhajma 1704. godine, Udnara 1708. godine i Malplaka 1709. godine te Italijana tokom bitke kod Torina 1706. godine. Obnovljeno neprijateljstvo protiv Osmanlijskog carstva tokom Austrijsko-turskog rata učvrstilo je njegovu reputaciju pobjedama u bici kod Petrovaradina 1716. godine i opsade Beograda 1717. godine. Tokom kasnih 1720.-ih, njegov vojni uspjeh i vješta diplomatija su uspjeli osigurati moćne saveznike protiv Bourbona, ali je imao manje uspjeha kao zapovjednik vojske tokom rata za poljsko naslijeđe. Ipak, u Austriji je njegova reputacija ostala bez premca. Njegova velika postignuća su pomogla Habsburškoj monarhiji da se odupre Francuskim i Osmanlijskim osvajanjima, oslobađajući velike dijelove Europe nakon 150 godina osmanlijske okupacije. Umro je u snu u svojoj kući 21. aprila 1736. godine u 72. godini. Rani život (1663–1699) Mladost Princ Eugen je rođen u Parizu 18. oktobra 1663. godine. Njegova majka, Olimpija Mancini, je bila nećakinja kardinala Mazarina koji je 1647. godine doveo u Pariz iz Rima kako bi proširio svoje, a u manjoj mjeri i njihove ambicije. Odrastala je u kraljevskoj palači zajedno sa mladim Lujem XIV s kojim je imala intimnu vezu. Nakon Lujeve ženidbe, ona se 1657. godine udaje za Eugena Mauricija, najmlađeg sina Tomasa Francisa, grofa Soissonsa i najmlađeg brata Savojskojskog grofa Viktora Amadeja koji je bio oženjen kćerkom francuskog kralja Henrika IV. Oni su imali pet sinova, od kojih je Eugen bio najmlađi, i tri kćerke. Postojale su sumnje da je Eugen bio vanbračni sin Luja XIV, iako se Luj snažno trudio da opovrgne ove sumnje. Roditelji nisu puno provodili vremena sa djecom; njegov otac je bio francuski zapovjednik i šef švicarske garde koji je veći dio svog života proveo na frontu, dok je Olimpija bila sklona prema dvorskim spletkama i djeci je posvećivala malo pažnje. Pošto je bio zapostavljen, pa i podvrgnut ruglu od kralja Luja XIV, prelazi u službu Austrije i nakon što su Poljaci izabrali Fridricha Augusta za svog kralja, Leopold I, car Svetog rimskog carstva, postavlja ga za glavnokomandujućeg austrijske vojske 1697. godine. Porazio je tursku vojsku 11. septembra 1697. kod Sente, kada je poginuo i zapovjednik turske vojske veliki vezir Mehmed Elmas-paša. Kao nagradu za ovu pobjedu od Leopolda I dobija 1698. godine u posjed južni dio Baranje, sa sjedištem u današnjem Bilju, gdje je izgradio dvorac 1707. godine. Iste godine preduzima pohod na Bosnu, krenuvši iz Osijeka 6. oktobra 1697. godine sa 6.000 vojnika i prelazi Savu kod Broda. Bez otpora zauzima Doboj i Maglaj 16. i 17. oktobra 1697. godine, a istog dana opljačkao je i zapalio Visoko, a potom brzo prodire do Sarajeva, zauzima grad, te ga pljačka i spaljuje. Zbog dolazeće zime, povukao se već 25. oktobra 1697. godine odvodeći veliki broj stanovnika u roblje. Godine 1716. zauzima Temišvar, a potom brani Petrovaradinsku tvrđavu sa vojskom od 70.000 vojnika pred napadima turske vojske pod komandom Damad Ali-paše. Godine 1717. osvaja Beograd. Reference Savojski, Eugen

57

https://bs.wikipedia.org/wiki/Mlada%20Bosna

Mlada Bosna

Mlada Bosna, političko-revolucionarna omladinska, organizacija koja je uz pomoć Crne Ruke planirala, organizovala i izvršila atentat na austrougarskog prijestolonaslijednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju u Sarajevu, 28. juna 1914. godine. Članovi Mlade Bosne bili su: Gavrilo Princip, Nedjeljko Čabrinović, Vaso Čubrilović, Trifko Grabež, Danilo Ilić, Muhamed Mehmedbašić i Cvjetko Popović. Povorku automobila u kojoj je bio Franjo Ferdinand su pri prelasku mosta Ćumurija, očekivali Muhamed Mehmedbašić i Nedjeljko Čabrinović sa spremnim bombama, no samo je Nedjeljko Čabrinović bacio bombu koja je ranila nekoliko osoba u kolima sa pratnjom. Nakon kraćeg zadržavanja u gradskoj vijećnici, povorka je nastavila sa kretanjem, gdje ju je presreo Gavrilo Princip i sa dva hica iz pištolja usmrtio Franju Ferdinanda i Sofiju. Princip i Čabrinović su progutali kapsule cijanida, no one nisu djelovale i uhvaćeni su živi, i izdržali su policijsku torturu ne odavši svoje saučesnike. Tek kasnije, slučajno privedeni Danilo Ilić odao je ostale konspiratore i svi su osim Muhameda Mehmedbašića uhvaćeni i osuđeni na smrtne ili dugoročne zatvorske kazne. Ovaj događaj poslužio je Austro-Ugarskoj kao povod za rat protiv Srbije, koji je prerastao u Prvi svjetski rat. Zavisno od političkog stanovišta historičara, ovom pokretu pripisuje se ili oslobodilački ili teroristički karakter. Reference Literatura Vanjski linkovi https://web.archive.org/web/20151024233015/http://www.6yka.com/novost/40403/99-godina-od-sarajevskog-atentata http://balkans.aljazeera.net/vijesti/sarajevski-atentat-98-godina-kasnije http://www.muzejsarajeva.ba/ http://h.etf.unsa.ba/vmuzej-atentata/alt_pregled.htm (za pregled objekata virtualne realnosti treba instalirati preglednik s ovog sajta) Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj Organizacije u Bosni i Hercegovini

61

https://bs.wikipedia.org/wiki/Murat-beg%20Tardi%C4%87

Murat-beg Tardić

Murat-beg Tardić je bio kliški i požeški sandžak-beg, te ćehaja vojskovođe Gazi Husrev-bega i prvi mutevelija Gazi-Husrev-begovog vakufa. Bitka kod Klisa 1537. Kako su kliški uskoci uznemiravali Bosansku krajinu, to se 1536. godine bosanska vojska koju je predvodio Murat-beg Tardić stalno nalazila oko Klisa. U blizini Sinja, Murat-beg Tardić podiže dvije utvrde, kako bi presjekao dovod hrane i drugog materijala nepristupačnom Klisu. U pomoć opkoljenom Klisu 1537 pristiže hrvatska vojska pod zapovjedništvom Petra Kružića. Murat-beg Tardić ga presreće kod Solina, gdje ga je i potukao. Nakon toga, 12. marta 1537. Murat-beg zauzima Klis. Svojom vojnom zaslugom, Murat-beg postaje upravnik Kliškog sandžaka sa titulom bega. 1537. do 1545. 1543. je smješten na položaj požeškog sandžak-bega gdje je i ostao do svoje smrti 1545. godine. Sahranjen je u haremu Begove džamije u manjem turbetu kraj Gazi Husrev-bega. Reference Kliški sandžak-begovi Požeški sandžak-begovi Biografije, Šibenik

62

https://bs.wikipedia.org/wiki/Hadum%20Jakub-pa%C5%A1a

Hadum Jakub-paša

Hadum Jakub-paša bio je bosanski sandžak-beg. Rodom je iz Bosne. Prvo je stolovao je kao princ namjesnik u Amasyi, a 1490. godine Bajazit II postavlja ga za bosanskog sandžak-bega. U ljeto 1493., sa 8000 vojnika, Jakub-paša kreće u vojni pohod prema sjeverozapadu. Prolazi kroz Jajce i nastavlja pohod preko Une i Kupe i stiže sve do Celja, Ptuja, i Donje Štajerske. Kod Zagreba udara na jug, preko Modruša ka Udbini. Kod prijevoja Sadbar put mu je bio zakrčen kamenjem i drvećem, te biva opkoljen Hrvatima pod vodstvom bana Mirka (Emerika) Derenčina. Ban Derenčin u zamjernu za slobodan put traži da Jakub-paša sa svojom vojskom oslobodi sve kršćanske zarobljenike i preda sav plijen. Jakub-paša predlaže otkupninu za siguran prijelaz, ali do dogovora nije došlo i Jakub-paša sječe čitavu šumu i prokrčuje put do klanca. Ban Derenčin nameće Jakub-paši bitku na otvorenom polju. Jakub-paša kreće u napad 9.IX.1493. Hrvatska vojska se spušta u ravnicu ispod Udbine, gdje se dvije vojske susreću. Hrvatska vojska biva opkoljena i u potpunosti razbijena sa svim zapovjednicima zarobljenim. Poslije ove pobjede, Jakub-paša zaslužno postaje rumelijski beglerbeg. Jakub-paša izvještava sultana Bajazita II da je na ratištu palo 9000, a zarobljeno 11000 hrvatskih vojnika. Krbavska bitka je značila "pravi rasap kraljevstva hrvatskog" i otvaranje kapije prodora prema srednjoj Evropi. Osim toga što se istakao kao vojskovođa, bio je i pjesnik. Reference Vanjski linkovi Lista najistaknutijih Bošnjaka Hungarian Historical Review 4 Bosanski sandžak-begovi Biografije Paše

63

https://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanskohercegova%C4%8Dka%20knji%C5%BEevnost

Bosanskohercegovačka književnost

Književnost Bosne i Hercegovine razvija se na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku, a najstariji preživjeli pisani primjeri književnosti u Bosni i Hercegovini potječu iz perioda između XII - XV stoljeća. Historija Srednji vijek Rana književnost Bosne i Hercegovine razvijala se pretežno u okviru Crkve bosanske i bila je ukorijenjena u aktivnostima slavenskih prosvjetitelja Ćirila i Metodija, pisanim prije svega glagoljicom i bosančicom. Preživjeli pisani primjerci iz 14. - 15. stoljeća su: Divoševova četiri evanđelja, Povelja kralja Dabiše, Hvalov zbornik. Biblioteka Ruske akademije nauka sadrži i drevniji dokument - Povelju Kulina bana, napisanu 29. augusta 1189. godine.. Književni spomenici također sadrže epitafe na stećcima posvećenim temama života i smrti. Osmanlijski period Nakon što je Osmansko Carstvo osvojilo Bosnu, u to vrijeme književnost je bila usredsređena uglavnom u lokalnim vjerskim zajednicama, a nastala je na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. Također, u Travniku i Sarajevu sefardske zajednice su napisale jevrejske vjerske tekstove na hebrejskom i ladino jeziku. Također su zanimljive sefardske romanse i poslovice koje je vrijedno sakupljao kolekcionar David Kamkhi (1834-1920).. U Bosni se tokom 15. vijeka počela razvijati i Alhamijado književnost pisana na bosanskom jeziku pri čemu je korištena arapska abeceda. Franjevački Hrvati pisali su na hrvatskom jeziku, među kojima su istaknuti: Ivan Bandulavić, Ivan Ančič , Lovro Šitović, i drugi. Na turskom jeziku pisali su: Adni Mahmud-paša Anđelović, Derviš-paša Bajezidagić, Muhamed Nerkesija, Arif Hikmetbeg Rizvanbegović, Mula Mustafa Bašeskija i drugi. Broj raznih učenjaka i pisaca svih konfesionalnih grupa u Bosni iz ovog razdoblja kretao se između 130-200. Pisali su uglavnom na turskom, u manjoj mjeri na iranskom i u rijetkim slučajevima, na arapskom. Austrougarski period Nakon Austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine turski utjecaj je opao, a pisci su se počeli upoznavati s dostignućima evropske književnosti. Ideje ilirizma se ogledaju u razvoju djela franjevačkih pisaca (Ivana Franje Jukića, Grgo Martić, Martin Nedić), a romantizam se ogleda u djelima srpskih pisaca (Sima Milutinović-Sarajlija), dok su se bosanski muslimani i dalje okretali vjerskim temama (Musa Ćazim Ćatić). Godine 1850. Ivan Franjo Jukić počeo je sa izdavanjem prvog bosanskohercegovačkog književnog časopisa Bosanski prijatelj. Među drugim značajnim piscima iz ovoga vremena ističu se: Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Petar Kočić, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak i drugi. Savremena književnost U 20. stoljeću u književnosti Bosne i Hercegovine preovladavao je realizam. Istaknuti predstavnik bosanskog realizma je Branko Ćopić. Također, u to vrijeme počeo se razvijati društveno-kritički realizam (Novak Šimić, Hasan Kikić). Meša Selimović i Skender Kulenović stajali su na izvorima nove muslimanske književnosti Bosne i Hercegovine. Godine 1946. osnovano je Društvo pisaca Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovački pisac Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Ostali poznati savremeni bosanskohercegovački pisci su: Mak Dizdar, Izet Sarajlić, Ćamil Sijarić, Dževad Karahasan, Ivan Lovrenović, Predrag Matvejević, Semezdin Mehmedinović, Miljenko Jergović, Abdulah Sidran, Zaim Topčić, Zlatko Topčić i drugi. Folklor Folklor Bosne i Hercegovine zastupljen je uglavnom preko usmene tradicije. Postoje i kratki oblici ove vrste pjesničkog izraza (zagonetke, poslovice) i voluminozni epski radovi. Pored epa, pjesnički folklor predstavljen je lirskim pjesmama i baladama. U prozi postoje priče o smiješnim događajima, životinjama, bajke, anegdote, kao i legende i tradicije. Lirske pjesme Posebno mjesto u žanru lirske pjesme Bosne i Hercegovine zauzima sevdalinka (ljubavna pjesma, od arapske riječi sevda - ljubav, strast), koja je nastala pod utjecajem orijentalne kulture, koja je u Bosnu došla nakon osvajanja Osmanskog Carstva. U sevdalinki se orijentalni motivi preklapaju sa slavenskim tradicijama, pa je kao rezultat dobiven nezavisni žanr. Pored sevdalinke, vrlo su rasprostranjene i svadbene pjesme, uspavanke i komične pjesme. Romanse i balade Tematski se balade o Bosni i Hercegovini mogu podijeliti u šest grupa: o nesretnoj djevojci, smrti razdvojenih ljubavnika, nesrećnim mladencima, nesrećnim supružnicima, ožalošćenim roditeljima i raznim sukobima u porodici. Pjesme o smrti braće Morići, o smrti osuđenog Ibrahim-bega, o smrti Hifzi-bega Dumišića također su stekle široku popularnost. Najpoznatija bosanska i južnoslavenska balada je Hasanaginica. Epske pjesme Najpoznatiji epski junak u Srednjoj Bosni je Alija Đerzelez, a o njemu i njegovim podvizima pisano je više nego o bilo kojim drugim junacima. Jedini je bosanski junak koji je stoljećima spavao kako bi se probudio u najtežem trenutku za svoju otadžbinu i došao u pomoć svojoj domovini. Poznat je i takav heroj kao što je Budalina Tale (Budalina iz bosanskog jezika - budala) čija se slika protivi bajkovitom izgledu klasičnog epskog junaka: on također ima razbarušenu odjeću i bez posebnog je oružja, a nije obdaren i drugim magičnim svojstvima, dok je njegova slika mnogo bliža slici jednostavne osobe. Također, Tale je šaljivdžija i veseljaa, a može sebi priuštiti da kaže nešto što je obično zabranjeno ili nije prihvaćeno. Od ostalih junaka epske pjesme u Bosni i Hercegovini također vrijedi spomenuti Muju Hrnjicu. Poznati istraživači i sakupljači bosanskog epa bili su Friedrich Salomon Krauss i Luka Marjanović, kao i Gerhard Gesemann, Milman Parry, Alois Schmaus i Đenana Buturović. Usmena proza Islam i islamska književnost imali su ozbiljan utjecaj na usmenu prozu Bosne i Hercegovine, a posebno po pitanju prepoznatljivih tema i motiva naprimjer: poznati orijentalni junak Nasrudin hodža čvrsto je zauzeo svoje mjesto u bosanskim narativima. Bosanska usmena proza, međutim, nije dovoljno proučena, a istraživanja u ovom području su još u toku. Među poznatim sakupljačima i istraživačima su Nikola Tordinac, Kamilo Blagaić, Vuk Vrčević i Alija Nametak. Također pogledajte Lista bosanskohercegovačkih pisaca Reference Vanjski linkovi Junaci bez ulica na radiosarajevo.ba Bosanskohercegovačka kultura

68

https://bs.wikipedia.org/wiki/Bosna

Bosna

Bosna i Hercegovina: Bosna i Hercegovina, evropska država na Balkanu Bosna u srednjem vijeku Bosanski kraljevi Bosna (rijeka), rijeka Bosna (regija) Bosna (ime) Košarkaški klub Bosna Royal (Sarajevo) Rukometni klub Bosna Sarajevo Rukometni klub Bosna Visoko Nogometni klub Bosna (Visoko) Vilajet Bosna Bosna (kobasica), vrsta kobasice u Austriji Bosna (Kakanj), naselje u općini Kakanj Hrvatska: Bosna (Bedenica), naselje u općini Bedenica, Zagrebačka županija

70

https://bs.wikipedia.org/wiki/Kulin%20ban

Kulin ban

Kulin ban je bio bosanski ban koji je vladao Bosnom od 1180. do 1204. godine. Poznat je po svojoj povelji. Bio je jako značajan vladar. Za vrijeme njegove vladavine Bosna doživljava razvoj. Ostao je jako upamćen u narodu, pa tako postoji izreka Od Kulina bana i dobrijeh dana. Prvo je vladao kao vazal Bizanta a zatim kao vazal Ugarske, ali je zbog unutrašnjih sukoba u Ugarskoj, Kulin bio vazal u očima Ugarske, ali vazalstvo prema Ugarskoj u to vrijeme nije postojalo. Porijeklo Porijeklo bana Kulina nije sigurno. Neki izvori navode da je ban Kulin bio sin bana Borića, ali za to je mala mogućnost. Ali je Kulin sigurno bio u srodstvu sa banom Borićem. Moguće je da je Kulin rođen u današnjoj Slavoniji. Na vlast je postavljen već oko 1172. godine od strane Bizanta, ali je nakon smrti Manuela I Komina (sebe nazivao carem Bosne) Vladavina Početak vladavine Na vlast je postavljen već oko 1172.godine od strane Bizanta, ali je nakon smrti Manuela I Komina (sebe je nazivao carem Bosne). Kao što je pomenuto vladavinu je započeo kao vazal bizantijskog cara, a zatim kao vazal ugarskog kralja. S izuzetkom jednog vojnog pohoda, koji je protiv Bizantije vodio 1183. godine, Bosna je njegovu vladavinu provela u miru i značajno ekonomski napredovala. Rat protiv Bizanta Kulin je 1183. godine vodio svoju vojsku sa snagama Ugarske pod vođstvom kralja Bele, koji je upravo pokrenuo napad na Bizant zajedno sa Srbima pod vodstvom velikog župana Srbije, Stefana Nemanje. Uzrok rata je bio postavljanje Andorika Komina na bizantski carski prijestol, koji nije bio priznat od Ugarske. Bez poteškoća, a Bizantijci su potisnuti iz doline Morave sve do Sofije, ugarska koalicija je opljačakala Beograd, Braničevo, Niš, Ravno i Sofiju. U vrijeme bitke Kulinova Bosna se prostirala od Drine na istoku do Krajeva na zapadu i od Save na sjeveru do Neretve na jugu. Hereza Za vrijeme bana Kulina javljaju se prve vijesti o širenju heretičkog učenja u Bosni, koje je uzelo toliko maha da ga je prihvatio ban Kulin sa porodicom i s mnogo naroda. O tome je papau Inocenta III obavijestio zetski knez Vukan Nemanjić, već 1199. godine. Vukan piše Sve do ovog pisma kneza Vukana nije se pojava heretika i njihovog učenja u Bosni smatralo ozbiljnim. Nakon pisma kneza Vukana papa je odlučio poduzeti određene mjere da se hereza u Bosni uništi. Papa se već 1200. godine obratio ugarskom kralju Emeriku, trežeći intervenciju protiv Bosne. Emerik je prihvatio papin poziv. Time je započela bliska suradnja između pape, Emerika i Vukana Nemanjića. Ovaj savez treba gledati političke prirode jer i Emerik i Vukan su željeli steći vlast nad Bosnom. Vukan je bio nezadovoljan titulom zetskog kneza umjesto titulom srpskog kralja. Dok je Emeriku trebao povod za napad na Bosnu. iz ovga je jasno da Kulin nije bio nikakav ugarski vazal jer se Emerik žalio papi da je Kulin odveo neke kršćane iz Srbije. Bilinopoljska izjava Pred opasnosti od križarskog rata, Kulin odmah je pokazao da u pogledu vjere želi da prihvati sve što od njega traži rimska kuija. U pismu rimskoj kuriji pravadao se da nije znao razlikovati heretike i prave vjernike te da je spreman primiti svaku pouku, u smislu da papa pošalje izaslanika u Bosnu. Papa je rihvatio Kulinov zahtjev i u Bosnu poslao Ivana Kazamarisa, svog izaslanika. Papin izaslanika uz pratnju dubrovačkog arhiđeakona Marina, stigao je u Bosnu početkom aprila 1203. godine. Odmah je na Bilinom polju pored rijeke održao sabor sa starješinama krstjana banom Kulinom, njegovim časnicima i narodom. Ispitivanjem starješina ustanovio je da su njihova vjerovanja iskrivljena. Zato je od starješina zatraženo da se odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to pristali i već 8. aprila 1203. potpisali akt o odbacivanju eretičkog učenja. Akt je potpisao i sam ban Kulin i arhiđakon Marin. Kazamaris je tako obavio posao kako mu je naredio papa, pa se zatim zaputio u Ugarsku. Pismom iz juna 1203. Kazamaris je izvjestio papu da je pitanje bosanskih heretika rješeno. U stvarnosti čin odricanja je bio Kulinov taktički potez. Na ovaj način je ban Kulin spasio svoju državu od križarskog pohoda, barem na kratko vrijeme. Već od perioda vladavine bana Mateja Ninoslava pod istim optužbama nastavljaju se križarski pohodi na Bosnu. Porodica Pretpostavlja se da je bio blizak srodnik bana Borića. Njegova sestra bila je supruga zahumskog kneza Miroslava, brata raškog velikog župana Stefana Nemanje. Njegova supruga bila je banica Vojslava, a sin ban Stjepan. Ban je imao još jednog sina kojeg je sa sobom poveo Ivan de Kazamaris sa još dvojicom bosanskih krstjana Ljubinom i Bragetom. Oni su sa Kulinovim sinom položili zakletvu pred kaločkim nadbiskupom i ponovili obećanje da će se pridržavati svih obaveza. Ukoliko bi ban svjedno podržavao i štitio heretike, bio bi dužan platiti 1000 maraka srebra, koju bi podjelili rimska kurija i kraljeva blagajna. Povelja Kulina bana Iz njegovog vremena sačuvan je prvi pismeni dokaz postojanja narodnog bosanskog jezika. Radi se o Povelji Kulina bana, napisanoj 29. augusta 1189. U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, amin. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi, kneže Krvašu, i svim građanima Dubrovčanima pravim vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati s vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a što mi tko dade svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i ovo sveto Četveroevanđelje. Ova povelja čvrst dokaz državnosti Bosne. U njoj se navodi da Bosna ima svoga vladara, prijestolje, odnosno svoju vlast, i da je uređena zemlja. Bosna ima sve karakteristike srednjovjekovne feudalne države. Ploča Kulina bana Opis ploče Ovu ploču dao je ispisati ban Kulin. Ploča je bijela miljevina, širok 66,5 cm, visoka 53 cm, na gornjem desnom i na donjem lijevom rubu je malo oštećena, inače vrlo dobro sačuvana. U gornjem dijelu ploče uklesan je u četiri reda natpis, koji zauzima širinu od 9 cm. Slova prvog reda uklesana su pokrupno, ali su sve manja, a u četvrtom redu pri kraju jedva se i vide. Ispod ovog natpisa razdijeljena je ploča izbočenim prugama u šest polja, a u svakom polju urezano je po jedno kolo. U svakom kolu opet uklesan je po jedan krst. U prvom kolu taj krst je malen, nešto nakrivljen, a opasan je sa dva koncentrična kola, koja prikazuju ornament sukane vrpce. U sljedeća dva kola krstovi su širokih izvitih krakova, a oblikom i veličinom jednaki su. I naredna dva krsta u donjem redu jednakog su oblika, ali su im krakovi ravni te se na završetku proširuju u trouglaste latice, a krst u šestom kolutu načinjen je od četiri trouglata krila. U svih ovih krstova kraci su jednaki kao u takozvanog malteškog krsta, a na svim, izuzev prvi, urezani su različitom rukom i nejednakim slovima po manji natpisi. Natpis na čelu ploče vrlo je razgovjetno urezan, ali nije moguće posve sigurno ustanoviti potpuni tekst, pošto je na desnom kraju odlomljen. Nedostaje oko desetak, dvanaest slova. Tekst ploče Natpis sa ploče glasi: Natpis se odnosi na jednu crkvu, koju je ban Kulin sazidao u kučevskom Zagorju i na nju i na Podgorje Sljepčić pade ili nade – kako piše – grom, te ju ban vjerovatno iznova sazidao i postavio svoj obraz nad pragom. Pod tim obrazom valjda nije baš nužno razumijevati portret banov, nego samu ploču, koju opisujemo, jer u staro vrijeme nazivala se svaka slika ili skulptura pa i natpis obrazom. Natpis završuje željom, da Bog da zdravlje banu i banici, te iz njega doznajemo da se Kulinova žena zvala Vojslava. Vrijeme kada je načinjen ovaj natpis, može se utvrditi prilično tačno. Poznato je, da je ban Kulin sa ostalom vlastelom svojom tek 8. aprila 1203. na zboru u Boljinom polju na Bosni prešao na katoličku vjeru, a do tada bijaše pristaša bosanske crkve, bogumilske, a kao Bogumil nije mogao da gradi crkve. S toga ovaj natpis, koji se odnosi na gradnju Kulinove crkve, stavlja se u razdoblje od godine 1203. do kraja godine 1204, kad se Kulin zadnji put spominje. Kulinovu suprgu nalazimo u tom natpisu prvi put spomenutu pod imenom Vojslava. Također pogledajte Historija Bosne i Hercegovine Bizantijsko carstvo Spisak bosanskih kraljeva Reference Vanjski linkovi Bosanski banovi Kulinići

72

https://bs.wikipedia.org/wiki/1941.

1941.

Događaji 20. januar - Održana Wannsee konferencija u Berlinu, kojom je progon i uništenje Židova, označeno kao Konačno rješenje židovskog pitanja, te je time dat signal za masovna strijeljanja i otvaranje logora smrti, na područjima pod kontrolom njemačke vojske i Trećeg rajha. Prestanak rada društva "Gajret". 27. mart - Potpisivanje pakta sa Njemačkom i demonstracije širom Jugoslavije 6. april - Napad Njemačke na Jugoslaviju 9. april – Drugi svjetski rat (Aprilski rat): 11. njemačka oklopna divizija pod generaloberstom Ewaldom vonom Kleistom je zauzela Niš od Pete jugoslavenske armije. 10. april - član ustaškog pokreta Slavko Kvaternik u Zagrebu proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku. 22. juni - Napad Njemačke na SSSR 4. juli - KPJ objavljuje proglas kojim se narod poziva na oružanu borbu protiv okupatora. 8. novembar - Osnovana "Albanska komunistička partija". 25. novembar - Poginulo 848 britanskih mornara kada je njemačka podmornica potopila britanski ratni brod "Baram" u Drugom svjetskom ratu. 26. novembar - Američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt potpisao zakon kojim se i zvanično uspostavlja Dan zahvalnosti koji se slavi u SAD-u kao četvrti četvrtak u novembru. 28. novembar - Crvena armija u Drugom svjetskom ratu izbacila njemačke trupe iz Rostova. 7. decembar - Japanski avioni napali su američku pomorsku bazu u Perl Harburu na Havajima i uništili veliki broj aviona i brodova, što je ubrzalo odluku SAD da se uključe u Drugi svjetski rat. 7. decembar - Velika Britanija je u Drugom svjetskom ratu objavila rat Mađarskoj, Rumuniji i Finskoj, zemljama koje su, kao članice Trojnog pakta, učestvovale u agresiji na SSSR. 8. decembar - SAD i Velika Britanija su objavile rat Japanu, dan poslije japanskog napada na američku bazu u Perl Harburu na Havajima. Njemačka i Italija, u skladu sa obavezama iz Trojnog pakta, objavile su rat SAD. 25. decembar - Japanska armija u Drugom svetskom ratu okupirala Hong Kong poslije 17 dana opsade. 1941. u temama Rođeni datum nepoznat – Jasmina Musabegović, bosanskohercegovačka spisateljica Januar 21. januar – Plácido Domingo, španski operski pjevač 29. januar – Mustafa Imamović, bosanskohercegovački historičar Februar Mart 5. mart – Gordana Rodić-Kureš, jugoslavenska i bh. šahistica 16. mart – Bernardo Bertolucci, italijanski filmski režiser i scenarist 26. mart – Richard Dawkins, engleski etolog i evolucionarni biolog 27. mart Ivan Gašparovič, slovački političar i državnik Miki Jevremović, jugoslavenski i srbijanski pjevač April Maj 11. maj Esad Jogić, bosanskohercegovački novinar i književnik Tatjana Ljujić-Mijatović, bosanskohercegovačka političarka 24. maj – Bob Dylan, američki pjevač, kompozitor i pjesnik Juni Juli 25. juli – Nate Thurmond, američki košarkaš August Septembar Oktobar 23. oktobar – Nesim Tahirović, bosanskohercegovački slikar Novembar Decembar Umrli nepoznato - Petar Zimonjić, mitropolit hercegovački i kasnije dabrobosanski; Januar 4. januar - Henri Bergson, francuski filozof 11. januar - Emanuel Lasker, njemački šahista i matematičar 13. januar - James Joyce, irski književnik Februar 4. februar - Ivo Kozarčanin, hrvatski književnik 21. februar - Frederick Grant Banting, kanadski fiziolog, poginuo u avionskoj nesreći. On je je sa Charlesom Bestom 1921. izolovao insulin. Godine 1923. dobio je Nobelovu nagradu za medicinu koju je podijelio sa svojim saradnikom Johnom McClaudom. 8. mart - Sherwood Anderson, američki književnik Mart 15. mart - Alexej von Jawlensky, njemački slikar ruskog porijekla 28. mart - Virginia Woolf, engleska književnica April Maj Juni 4. juni - Wilhelm II, pruski kralj i posljednji njemački car 11. juni – Mustafa Golubić, jugoslavenski revolucionar i sovjetski obavještajac; Juli 17. juli - August Cesarec, hrvatski književnik 17. juli - Adam Smith, škotski ekonomist i etičar August 14. august - Paul Sabatier, francuski hemičar Septembar 11. septembar - Marija Spiridonova, ruska revolucionarka, terorista i političarka 28. septembar - Radojka Lakić, učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije. Oktobar 14. oktobar - Hjalmar Söderberg, švedski pisac, pjesnik i novinar 17. oktobar Mahmut Bušatlija, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije; Nikola Babić, narodni heroj Jugoslavije. Novembar 18. novembar - Walther Hermann Nernst, njemački fizičar i hemičar Decembar 14. decembar – Tadija Andrić, narodni heroj Jugoslavije. Nobelove nagrade Nisu dodijeljene nagrade

73

https://bs.wikipedia.org/wiki/Prvi%20svjetski%20rat

Prvi svjetski rat

Prvi svjetski rat bio je globalni rat uglavnom vođen na teritoriji Evrope a koji je započeo 28. juna 1914. godine i trajao do 11. novembra 1918. godine. Od vremena izbijanja do početka Drugog svjetskog rata, nazivan je jednostavno svjetski rat ili Veliki rat, a nakon toga Prvi svjetski rat, termin koji se uglavnom i koristi. U Americi je prvobitno nazvan Evropski rat ali se i danas često naziva Veliki rat (eng. Great War). Sa 70 miliona mobilisanih vojnika, od čega njih 60 miliona u Evropi, rat se s pravom smatra kao jedan od najvećih ratova u historiji čovječanstva. Kao rezultat ratnih aktivnosti stradalo je 9 miliona vojnika i 7 miliona civilnih žrtava. Bio je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u historiji, koji je otvorio put velikim političkim promjenama, uključujući i revolucije u mnogim zemljama. Rat se vodio između velikih svjetskih ekonomskih sila koje su bile svrstane u dva suprotna saveza: Saveznici (Velika Britanija, Francuska i Rusija) i Centralne sile (Njemačka i Austro-Ugarska). Ovi savezi su se reorganizirali i uključili su više država u rat: Italija, Japan i SAD su se pridružile Saveznicima a Osmanlijsko carstvo i Bugarska Centralnim silama. Iako je oživljavanje imperijalizma glavni uzrok, neposredni povod za rat je bio atentat na austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda, prijestolonasljednika Austro-Ugarske, od strane srpskog nacionaliste Gavrila Principa u Sarajevu 28. juna 1914. godine. Ovo je pokrenulo diplomatsku krizu kada je Austro-Ugarska isporučila ultimatum Srbiji. U toku jedne sedmice, velike sile su bile u ratu, a sukob se proširio širom svijeta. Dana 28. jula, Austro-Ugarska je objavila rat i pokrenula invaziju na Srbiju. Rusija se mobilizirala, Njemačka je napala neutralnu Belgiju i Luksemburg prije polaska na Francusku, a Velika Britanija je objavila rat Njemačkoj. Francuska je zaustavila njemačku vojsku na svojoj granici, i ta granica će biti poznata kao zapadni front, koji će se vrlo malo promijeniti sve do 1917. godine. U međuvremenu, na istočnom frontu, ruska vojska je bila uspješna protiv Austro-Ugarske, ali je zaustavljena od strane Njemačke. U novembru 1914. godine Osmanlijsko carstvo se pridružilo ratu, otvorivši frontove na Kavkazu, Sinaju i Mezopotamiji. Italija i Bugarska su ušle u rat 1915. godine, Rumunija 1916. a SAD 1917. godine. Rat je proizveo revoluciju u Rusiji u martu 1917. godine i naknadnu revoluciju u novembru, što je dovelo do primirja između Centralnih sila i Rusije. Dana 4. novembra 1918. godine Austro-Ugarska je pristala na primirje. Njemačka koja je imala problema sa revolucionarima pristala je na primirje 11. novembra 1918. godine čime je okončan rat pobjedom saveznika. Do kraja rata, četiri glavne imperijalne sile - Njemačko carstvo, Ruska Imperija, Austro-Ugarska i Osmanlijsko carstvo - prestale su da postoje. Države nasljednice su izgubile značajnu teritoriju. Karta Evrope je ponovo nacrtana, s nekoliko obnovljenih ili stvorenih nezavisnih država. Liga naroda je formirana s ciljem sprečavanja ponavljanja ovakvih užasnih sukoba. Ovaj cilj nije uspio. U oslabljenim državama obnovio se evropski nacionalizam i njemački osjećaj poniženja doprinio je porastu fašizma i stvaranja uvjeta za Drugi svjetski rat. Naziv U Kanadi, Magazin Maclean je u oktobru 1914. godine rekao: "Neki ratovi imaju ime. Ovo je Veliki rat". Izraz "Prvi svjetski rat" je prvi put korišten u septembru 1914. godine od strane njemačkog filozofa Ernsta Haeckela, koji je tvrdio da "nema sumnje da će tok i karakter Evropskog rata postati Prvi svjetski rat u punom smislu te riječi". Nakon početka Drugog svjetskog rata 1939. godine, smisao Svjetski rat ili Prvi svjetski rat je postao standard. Pozadina Politički i vojni savezi U 19. stoljeću, glavne evropske sile su željele da održe ravnotežu snaga u Evropi, što je rezultiralo postojanjem složenih mreža političkih i vojnih saveza širom kontinenta do 1900. godine. Ovo je započelo 1815. godine stvaranjem Svete alijanse između Pruske, Rusije i Austrije. Zatim je u oktobru 1873. njemački kancelar Otto von Bismarck dogovorio Ligu tri cara () između careva Austro-Ugarske, Rusije i Njemačke. Ovaj sporazum nije uspio, jer se Austro-ugarska i Rusija nisu mogli složiti o politici na Balkanu, ostavljajući Njemačku i Austro-Ugarsku u savezu koji je formiran 1879. i nazvan Dvojna alijansa. Ovaj savez je viđen kao način suprostavljanja Ruskom interesu za Balkan u vrijeme kada je Osmansko carstvo počelo da slabi. Godine 1882. ovaj savez proširen je Italijom, tako da je postao Trojni savez. Bismarck je posebno radio na držanju Rusije na Njemačkoj strani kako bi izbjegao rat na dva fronta. Kada je Wilhelm II došao na tron njemačkog cara, Bismarck je bio primoran povući se. On je odbio obnoviti ugovor s Rusijom 1890. Dvije godine kasnije potpisan je francusko-ruski savez kako bi se suprostavili Trojnom savezu. Godine 1904. Velika Britanija potpisala je niz sporazuma s Francuskom, a 1907. Velika Britanija i Rusija potpisale su anglo-rusku konvenciju. Tako je Velika Britanija ušla u savez s Francuskom i Rusijom, koji je postao poznat kao Antanta. Utrka u naoružanju Njemačka industrijska i ekonomska moć je znatno porasla nakon ujedinjenja Njemačke 1871. Od sredine 1890-ih vlada Wilhelma II je koristila značajna ekonomska sredstva za izgradnju njemačke Imperijalne mornarice (Kaiserliche Marine), koju je osnovao admiral Alfred von Tirpitz. Ona je bila u rivalstvu sa britanskom kraljevskom mornaricom u borbi za pomorsku nadmoć. Kao rezultat toga, svaka nacija nastojala je izgraditi što bolji brod. Lansiranjem HMS Dreadnoughta 1906, Britansko Carstvo imalo je znatnu prednost nad svojim njemačkim rivalom. Trka u naoružanju između Velike Britanije i Njemačke na kraju se proširila na ostatak Evrope, a sve velike sile imale su svoje industrijske baze za proizvodnju opreme i naoružanja neophodnih za sukob. Između 1908. i 1913. potrošnja željeza kod evropskih sila povećana je za 50%. Sukobi na Balkanu Austro-Ugarska je ubrzala Bosansku krizu od 1908. do 1909. zvaničnim pripajanjem bivše osmanlijske teritorije Bosne i Hercegovine, koju je okupirala još 1878. To je razljutilo Kraljevinu Srbiju i njenog pokrovitelja Rusku Imperiju. Ruski politički manevri u regiji destabilizirali su mirovni sporazum, koji je bio poznat kao "bure baruta u Evropi". Godine 1912. i 1913. vođen je Prvi balkanski rat u kojem su se lomile teritorije Osmanlijskog Carstva na Balkanu. Londonskim mirom dodatno je smanjeno Osmanlijsko Carstvo, stvarajući nezavisnu albansku državu, dok su se proširile teritorije Bugarske, Srbije, Crne Gore i Grčke. Kada je Bugarska bila napadnuta od strane Srbije i Grčke 16. juna 1913. izgubila je Makedoniju od Srbije i Grčke i južnu Dobrudžu od Rumunije u 33-dnevnom Drugom balkanskom ratu, čime je došlo do daljnje destabilizacije regije. Uvod Sarajevski atentat 28. juna 1914. godine austrijski nadvojvoda Franz Ferdinand je posjetio glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo. Grupa od šest atentatora (Cvjetko Popović, Gavrilo Princip, Muhamed Mehmedbašić, Nedeljko Čabrinović, Trifko Grabež, Vaso Čubrilović) iz nacionalističke grupe Mlada Bosna, koja je bila desna ruka grupe Crna ruka, su se okupili na ulici gdje je trebala proći nadvojvodina povorka. Čabrinović je bacio bombu na automobil, ali je promašio. Tako je ozlijedio nekoliko ljudi u blizini, ali je konvoj sa Franzom Ferdinandom nastavio. Sat vremena kasnije, kada se Franz Ferdinand vraćao iz posjete Sarajevskoj bolnici, konvoj je pogrešno skrenuo u ulicu gdje je, slučajno, Princip stajao. Iz pištolja Princip je ubio Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Reakcija među ljudima u Austriji je bila blaga, gotovo ravnodušna. Historičar Zbynek Zeman je kasnije napisao: "Događaj nije izazvao bilo kakav dojam. U nedjelju i ponedjeljak (28. i 29. juna), gužve u Beču, ljudi su slušali muziku i pili vino, kao da se ništa nije dogodilo". Eskalacija nasilja u Bosni i Hercegovini Međutim, u samom Sarajevu, austrijske vlasti su ohrabrile nasilje nad srpskim stanovništvom, što je rezultiralo anti-srpskim neredima u Sarajevu, u kojem su bosanski hrvati i bosanski muslimani ubili dvoje srba i oštetili brojne zgrade u vlasništvu srba. Događaji koji su opisani imaju karakteristiku pogroma. Pisac Ivo Andrić nasilje je opisao kao "Sarajevsko ludilo mržnje". Nasilne akcije protiv srba organizovane su ne samo u Sarajevu, nego i u drugim velikim gradovima Austro-ugarske na prostorima današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Austro-ugarske vlasti u Bosni i Hercegovini su zatvorile oko 5.500 istaknutih srba, od koji je 700 do 2.200 umrlo u zatvoru. 460 srba osuđeno je na smrt i stvorena posebna policija poznata kao Schutzkorps koja je imala zadatak da vrši progon srba. Krizni juli Atentat je doveo do diplomatskog manevriranja između Austro-ugarske, Njemačke, Rusije, Francuske i Velike Britanije koji je nazvan Krizni juli. Vjerujući da se srpski oficiri (pripadnici grupe Crna ruka) nalaze u Srbiji, Austro-Ugarska je dala Srbiji ultimatum sa deset zahtjeva s namjerom da izazove rat sa Srbijom. Kada se Srbija složila sa samo osam od deset zahtjeva, Austro-Ugarska je objavila rat 28. jula 1914. godine. Strachan tvrdi: "Da li je dvosmisleni i rani odgovor Srbije napravio bilo kakvu razliku u austro-ugarskom ponašanju koje je bilo sumnjivo. Franz Ferdinand nije bio ona vrsta ličnosti koja je imala popularnost, a njegov nestanak nije bacio carstvo u najdublju žalost". Ruska Imperija nije željela da omogući Austro-ugarskoj da eliminiše njen uticaj na Balkanu, dajući podršku dugogodišnjem srpskom štićeniku, i naredivši djelimičnu mobilizaciju dan kasnije, 29. jula. Njemačka se mobilizirala 30. jula, a Rusija je odgovorila proglašavajući punu mobilizaciju tog istog dana. Njemačka je nametnula ultimatum Rusiji preko svog ambasadora u Berlinu. Rusija je odgovorila nudeći pregovore o uslovima za mobilizaciju. Međutim, Njemačka je odbila da pregovara, te je objavila rat Rusiji 1. augusta 1914. godine. Njemački ratni plan, Schliefenov plan, oslanjao se na brzu masivnu invaziju Francuske s ciljem otklanjanja prijetnje na Zapadu, prije uključivanja u rat protiv Rusije. Istovremeno sa ruskom mobilizacijom, njemačka vlada je izdala zahtjeve Francuskoj da ona bude neutralna. Francuski kabinet se opirao vojnom pritisku da započne neposrednu mobilizaciju i naredila je svojim trupama da se povuku 10 km od granice kako bi se izbjegli bilo kakvi incidenti. Njemačka je napala Luksemburg 2. augusta, a 3. augusta objavila je rat Francuskoj. Dana 4. augusta, nakon što je Belgija odbila da dozvoli njemačkim trupama da pređu njenu granicu prema Francuskoj, Njemačka je objavila rat Belgiji. Time je Velika Britanija objavila rat Njemačkoj 4. augusta 1914. nakon britanskog ultimatuma da Belgija mora biti neutralna. Napredak rata Zbunjenost između Centralnih sila Strategija Centralnih sila bila je puna nesporazuma. Njemačka je obećala da će podržati Austro-ugarsku invaziju na Srbiju, ali su se tumačenja razlikovala. Prethodno testirani planovi raspoređivanja su zamijenjeni 1914. godine, ali zamjene nikada nisu bile testirane u vježbi. Austro-ugarski lideri su vjerovali da će Njemačka pokriti svoje sjeverno krilo protiv Rusije. Njemačka je, međutim, predvidjela da Austro-Ugarska usmjerava većinu svojih vojnika protiv Rusije, dok se Njemačka bavila Francuskom. Ova konfuzija je prisilila austro-ugarsku vojsku da podijeli svoje snage na ruske i srpske frontove. 9. septembra 1914. godine September programm, mogući plan detaljnih njemačkih specifičnih ratnih ciljeva i uslova koje je Njemačka tražila da prisili savezničke snage, je naveden od njemačkog kancelara Teobalda von Bethmann-Hollwegga. To nikada nije službeno usvojeno. Srpska kampanja Austrijski napadi i borbe protiv srpskih vojnika u bitkama kod Cera i na Kolubari su počele 12. augusta. U naredne dvije sedmice, Austrija je imala velike gubitke, što je obilježilo prvu veliku savezničku pobjedu u ratu i isprekidanu Austro-Ugarsku nadu za brzu pobjedu. Kao rezultat toga, Austrija je pokrenula veliku vojsku na Srbiju koje su oslabile njene napore protiv Rusije. To je omogućio namlađi poznati vojnik I svjetskog rata, Momčilo Gavrić, koji je rođen u Trbušnici. Pridružio se 6. artiljerijskoj diviziji vojske Srbije kada je imao samo 8 godina, nakon što je austro-ugarska vojska ubila njegove roditelje, baku i sedmoro njegove braće i sestara u augustu 1914. godine. Sa 10 godina unaprijeđen je u kaplara, a u dobi od 11 postao je narednik. Njemačke snage u Belgiji i Francuskoj Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, njemačka vojska je izvršila modificiranu verziju Schliefenovog plana. Oni su marširali kroz neutralnu Belgiju u Francusku, prije nego što su na jugu okružili francuske vojnike na njemačkoj granici. Francuska je izjavila da će "zadržati punu slobodu djelovanja u slučaju rata između Njemačke i Rusije". Njemačka je očekivala napad od strane Francuske na jednom frontu i Rusije na drugom. Da bi ispunila takav scenarij, Schliefenov plan je naveo Njemačku da pokuša pobijediti Francusku brzo (kao što se dogodilo u francusko-pruskom ratu od 1870. do 1871. godine). Dalje je predloženo da se ponovi brza pobjeda na zapadu, a Njemačka nije trebala da napadne kroz težak teren Alzasa i Lorena. Umjesto toga cilj je bio da se onemogući britanska pomoć kroz engleski kanal i osvajanje Pariza. Tada bi se vojska preselila na Istočni front prema Rusiji. Rusija je vjerovala da joj treba duži period mobilizacije prije nego što su mogli postati prava pretnja Centralnim silama. Jedini postojeći njemački plan koji je imala njemačka vojska je marširanje kroz Belgiju. Njemačka je željela izmarširati kroz Belgiju kako bi ušla u Francusku. Neutralna Belgija je odbacila ovu ideju, tako da su Nijemci odlučili da napadnu Belgiju. Francuska je također željela da sa svojim trupama prođe kroz Belgiju, ali je Belgija odbila u nadi da izbjegne rat na belgijskom tlu. Na kraju, nakon njemačke invazije, Belgija je pokušala da se pridruži francuzima, ali se veliki dio belgijske vojske povukao u Antverpen, gdje je bila prisiljena na predaju. Plan je bio da njemačka vojska zaobiđe francusku vojsku (koja je bila koncentrisana na francusko-njemačkoj granici, ostavljajući belgijsku granicu bez značajnih snaga) i krene na jug prema Parizu. U početku su nijemci bili uspješni, posebno u bici za Frontiers (14. - 24. augusta). Do 12. septembra Francuska uz pomoć britanskih snaga zaustavila je njemačko napredovanje u bici kod Marne (5. - 12. septembra). Posljednji dani ove bitke označili su kraj manevarskog ratovanja na zapadu. Francuska ofanziva u Alzasu pokrenuta je 20. augusta i imala je ograničen uspjeh. Na istoku, Rusi su napali iznenadivši Njemačku koja nije očekivala da Rusi krenu tako rano. Ubrzo je dio njemačke vojske koja je krenula prema Francuskoj željeznicom prebačena do istočne Pruske granice. Ova vojska, na čelu sa generalom Paulom von Hindenburgom, je porazila Rusiju u nizu bitaka koje su kolektivno poznate kao bitka kod Tannenberga (17. augusta - 2. septembra). Centralne sile nisu ostvarile brzu pobjedu u Francuskoj i prisiljeni su da se bore na dva fronta. Njemačka vojska je zauzela dobru odbrambenu poziciju unutar Francuske i trajno je onesposobila 230.000 francuskih i britanskih vojnika. Uprkos tome, problem je bila komunikacija između Centralnih sila što je koštalo Njemačku rane pobjede. Azija i Pacifik Novi Zeland je zauzeo Njemačku Samou (kasnije Zapadnu Samou) 30. augusta 1914. godine. Dana 11. septembra, Australijski pomorski i vojni izviđački avioni sletili su na otok Neu Pommern (kasnije Nova Britanija), koji je bio u sastavu njemačke Nove Gvineje. Dana 28. oktobra, njemačku krstaricu SMS Emden potopila je ruska krstarica Zhemchug u bici u Penangu. Japan je oduzeo Njemačkoj Mikronezijsku koloniju. Kad je Beč odbio da povuče Austro-ugarski cruiser SMS Kaiserin Elisabeth iz Tsingtaa, Japan je objavio rat ne samo Njemačkoj, već i Austro-Ugarskoj. Ovaj brod je učestvovao u odbrani Cingtaa gdje je potopljen u novembru 1914. godine. U roku od nekoliko mjeseci, savezničke snage su zauzele njemačke teritorije na Pacifiku. Afrička kampanja Prvi sukobi u Africi bili su između britanskih, francuskih i njemačkih kolonijalnih snaga. 6. augusta francuske i britanske trupe su napale njemački protektorat Togoland i Kamerun. 10. augusta njemačke snage u Jugozapadnoj Africi su napali Južnoafričku republiku. Sporadične i žestoke borbe su se nastavile do kraja rata. Njemačke kolonijalne sile u njemačkoj Istočnoj Africi, koje je predvodio pukovnik Paul von Lettow-Vorbeck, vodile su gerilski rat tokom Prvog svjetskog rata i jedini su se predali dvije sedmice nakon primirja u Evropi. Također pogledajte Bosanskohercegovački pješadijski regiment Mažino-linija Bitka na Monte Meleti Izvori , reviewed in also published by Harper as "Ludendorff's Own Story, August 1914 – November 1918: The Great War from the Siege of Liège to the Signing of the Armistice as Viewed from the Grand Headquarters of the German Army" (original title Meine Kriegserinnerungen, 1914–1918) Deals with technical developments, including the first dipping hydrophones Reference Rat Sukobi u 1914. Sukobi u 1915. Sukobi u 1916. Sukobi u 1917. Sukobi u 1918.

80

https://bs.wikipedia.org/wiki/Travnik

Travnik

Travnik je naseljeno mjesto i sjedište istoimene općine u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine, 90 km zapadno od Sarajeva, te je ujedno glavni grad Srednjobosanskog kantona. U općini Travnik živi oko 57.000 stanovnika. Poznat je po tome što je bio prijestolnica osmanskih vezira od 1686. do 1850. godine, Geografija i klima Geografija Travnik se nalazi vrlo blizu geografskog centra Bosne i Hercegovine. Rijeka Lašva protiče kroz grad, od zapada prema istoku, prije svoga ušća u rijeku Bosnu. Grad Travnik se nalazi u velikoj lašvanskoj dolini, koja povezuje dolinu rijeke Bosne na zapadu sa dolinom rijeke Vrbas, na istoku.Travnik leži na nadmorskoj visini od 514 m. Njegovo najistaknutije geografsko obilježje su planine Vilenica i Vlašić, sa nadmorskom visinom od 1943 m. Klima Travnik ima kontinentalnu klimu, sudeći po svom položaju između Jadranskog mora na jugu i Panonije na sjeveru. Prosječna ljetna temperatura je 18,2 °C. Sa druge strane, prosječna zimska temperatura je 5 °C. Historija U vrijeme Ilira područje doline rijeke Lašve naseljavalo je pleme Desitijati. Tragovi njihovog života vidljivi su u velikom broju gradina. Srednji vijek U vrijeme srednjovjekovne bosanske države na ovom području je postojala srednjovjekovna župa Lašva. Ona se prvi put spominje 1244. godine u popisu biskupskih posjeda. Župa se protezala na cijeli kraj dolinom rijeke Lašve i njenih pritoka, a u upravnom pogledu pripadala je Gornjoj Bosni. Drugi put je spominje bosanski kralj Tvrtko I 1380. godine u pismu Hrvoju Vukčiću, kojim ga postavlja za velikog vojvodu i daruje mu kao leno: Bilu, Trebeušu i Lupnicu u župi Lašva Krajem 14. vijeka župom je upravljao bosanski plemić Batalo koji je bio i dvorski dostojanstvenik sa titulom "tepčija", odgojitelj mladih plemića. Živio je u vrijeme slabljenja bosanske države, a za vrijeme vladavine kralja Dabiše, Jelene Grube i u početku vladavine Ostoje. Batalo je držao u svojim rukama i utvrdu Toričan, čije ruševine postoje i danas kod sela Varošluk u blizini Turbeta, iz kojeg je gospodario cijelim krajem. Treći značajan pomen župe je u vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda, približno 1400. godine, kojom velikašu Vuku (iz župe Lašva, sinu Nikole Drusića iz Guče Gore) dodjeljuje kao nagradu imanje Paka (današnji Pakrac) u Slavoniji. Kako je Travnik dobio ime, još nije protumačeno, iako se odmah može pretpostaviti da ga je dobio po pašnjacima i iz korijena riječi trava. Ima mišljenja da je dobio ime po tvrđavi koja je nastala prije osmanlijske okupacije, a gdje je bio smješten činovnik koji ubire travarinu, pa je po njegovo nazivu "travnik" grad dobio ime. Sam grad Travnik prvi put se spominje 1463. godine u vezi s događajima koji su doveli do propasti bosanskog kraljevstva. Prvi ga spominje Dursun-beg koji je pratio sultana Mehmeda II u njegovom pohodu na Bosnu. On doslovno kaže: "Idući sultan Mehmed II prema Jajcu zaustavi se u Travniku". Prema narodnoj predaji, na mjestu gdje se sultan zaustavio da klanja danas se nalazi "Šarena Džamija" ili "Sulejmanija". Travnička tvrđava (kaštel) podignuta je prije dolaska Turaka s ciljem odbrane, pošto su Osmanlije sve dublje prodirali u kraljeve posjede. Vjerovatno je izgrađena za vrijeme bosanskog kralja Tvrtka II ili Ostoje, a potom dograđivana i proširena za vrijeme Stjepana Tomaša. Da je grad građen u vrijeme bosanske samostalnosti potvrđuje i činjenica, što je građen kao i ostali utvrđeni bosanski gradovi kasnog srednjeg vijeka. Pošto je Travnik, nakon konačnog pada pod Osmanlije, brzo ostao iza glavnih borbenih linija, jer su Osmanlije prodrli daleko na zapad, grad je ostao sačuvan u svom izvornom obliku. Osmanlijsko doba Austrougarsko doba Jugoslavensko doba Savremeno doba Stanovništvo Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Travnik imala je 70.747 stanovnika, raspoređenih u 88 naselja. Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, općina Travnik gotovo u cjelini ušla je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušli su dijelovi naseljenih mjesta: Donji Korićani i Gornji Korićani. Nacionalni sastav stanovništva - općina Travnik Nacionalni sastav stanovništva - naseljeno mjesto Travnik Ekonomija Povoljan geografski položaj, ali i izuzetna prirodna bogatstva učinili su da Travnik kroz historiju bude frekventno i razvijeno područje. I danas su u okolini grada razvijeni poljoprivreda i stočarstvo. A posljednjih decenija Travnik je imao nekoliko preduzeća u različitim industrijskim granama, koja su činila kičmu razvoja grada, ali i regije. "Borac" - firma koja zapošljava najviše radnika je uprkos ratnim dešavanjima, sačuvala domaće i inostrano tržište. Nakon rata, javlja se mogućnost većeg ulaganja privatnog kapitala, pa se pojavljuju tada nova, ali danas već prepoznatljiva imena u privredno industrijskom razvoju grada Travnika: "Pharmamed" (farmaceutska ind.), "Bajra" i "Prima-inter" (mesna ind.), "Vlašić-milk" u Karauli (proizvodnja mlijeka), "Nuno-flips" (proizvodnja smokija), "Feniks" (proizvodnja tjestenine), "Best" marketi i drugi. Poseban pečat privredi grada Travnika daje Udruženje privrednika Travnik UPUT, koje je zapravo baza razvoja ideja i velika podrška preduzećima i pojedincima koji rade na ekonomskom razvoju ovog kraja. Kultura Travnik ima snažnu kulturu, koja datira još iz perioda kada je ovaj grad bio sjedište vezira Osmanskog Carstva, odgovornih za Bosanski ejalet. Stari dio Travnika postoji još od vremena bosanske nezavisnosti u prvoj polovini 15. vijeka. U gradu se nalaze brojne džamije i crkve, kao i grobovi važnih historijskih ličnosti, te značajni primjeri osmanske arhitekture. Gradski muzej, izgrađen 1950. godine, je jedna od najimpresivnijih kulturnih institucija u regiji. Nacionalni spomenici Sport Rukometni klub Borac Travnik Nogometni klub Travnik Košarkaški klub Travnik Turizam Kao i kod mnogih bosanskih gradova, turizam Travnika je uveliko zasnovan na historiji i geografiji. Obližnja planina Vlašić je jedna od najvećih u Bosni i Hercegovini, što je čini mjestom za skijanje, pješačenje i sankanje. Zbog toga što turizam nije jak u gradu, Vlašić je glavna turistička atrakcija. Mnoge građevine u Travniku, koje potiču iz osmanskog perioda, dobro su očuvane, od kojih brojne džamije, orijentalne kuće, sahat-kula, te ulične česme. Stari dio grada datira iz ranog 15. vijeka. Gradovi partneri Leipzig, Njemačka Poznate ličnosti Ivo Andrić, književnik i diplomata, dobitnik Nobelove nagrade za književnost; Batalo, tepčija, gospodar Lašve i Toričana; Muharem Bazdulj, književnik Miroslav Bilać, slikar; Miroslav Blažević Ćiro, nogometni trener i selektor; Srebrenka Jurinac, operna pjevačica; Elvedin Varupa, bivši fudbaler NK Travnik Seid Memić Vajta, pjevač zabavne i pop muzike i zabavljač; Josip Pejaković, dramski umjetnik; Nura Bazdulj-Hubijar, književnica; Također pogledajte Džamije u Travniku Reference Vanjski linkovi Zvanični sajt općine Travnik Travnik kroz vijekove (RTS Kvadratura kruga - Zvanični kanal) Općine Bosne i Hercegovine Općine Federacije Bosne i Hercegovine Općine u Srednjobosanskom kantonu

82

https://bs.wikipedia.org/wiki/Franjevci

Franjevci

Svjetovni red ustanovljen po nadahnuću sv. Franje Asiškog (1182-1226). Sv. Franjo je po svom obraćanju ustanovio bratstvo "Pokornička braća i sestre", iz kojeg se razvijaju tri franjevačka reda: Mala Braća - muški red Klarise - ženski red Franjevački Svjetovni Red - i muški i ženski Franjevački red slijedi pravilo reda, a historija pravila je sljedeća: prvo pravilo reda je ustanovljeno 1221. godine, a preradio ga je papa Grgur IX 1228. godine drugo pravilo je izradio 1289. godine papa Nikola IV i ostalo je na snazi do 1883. godine treće pravilo je napisao papa Leon XIII, 1883. četvrto i trenutno važeće pravilo je izradio 1978 godine papa Pavao VI. Franjevački red danas ima oko 2.000.000 pripadnika, i ima svoje sjedište u Rimu. Franjevci su igrali istaknutu ulogu u historijskom i kulturnom životu Bosne i Hrvatske. U Bosnu su došli kao papinski inkvizitori i misionari koji rade na iskorjenjivanju učenja bosanskih krstjana, tj. bogumila već 1291. godine i tu trajno ostaju, a franjevačka provincija Bosna Srebrena je jedina ustanova koja neprekidno djeluje od srednjeg vijeka pa do danas. Godine 1339. je ustanovljena Bosanska vikarija, na čelu sa fra Peregrinom Saksoncem, koji je imao značajnu ulogu i na dvoru bosanskog bana Stjepana II Kotromanića, a imenovan je i bosanskim biskupom. Prvi franjevački samostan u Bosni je podignut u Milama kod Visokog oko 1340. godine, a kasnije su izgrađeni i samostani u Sutjesci, Olovu, Srebrenici, Fojnici, Kreševu. Ovakav razvoj bosanske vikarije ju je doveo u vodeći položaj na čitavom Balkanu, a njeno područje se proteže od Apulije na jugoistoku Italije pa do Crnog mora. U prvoj polovini 15. vijeka neke manje oblasti su se osamostalile i odvajaju, a nakon osmanlijskog osvajanja Bosne dolazi do podjele vikarije 1514. na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod osmanlijskom upravom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području) i obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Sultan Mehmed El-Fatih je 1463. godine izdao dokument na osnovu kojeg se franjevcima dozvoljava dalje djelovanje u Bosni. U 16. vijeku se područje provincije Bosne Srebrene širi sa osmanlijskim osvajanjima, pa obuhvata i Slavoniju, Srijem, Banat i južnu Ugarsku (do Budima). U 18. vijeku, dolazi do osamostaljivanja dalmatinskih samostana, a potom se 1757. izdvajaju i prekosavski samostani, te se 1758. godine ustanovljava područje Bosne Srebrene koje odgovara granicama današnje Bosne i Hercegovine, a 1847. se ustanovljava i zasebna hercegovačka provincija. Brojni franjevci Bosne Srebrene su imali neprocjenjiv doprinos kulturnom i naučnom životu Bosne i Hercegovine, a najistaknutiji među njima bili su: Matija Divković, Nikola Lašvanin, Filip Lastrić, Ivan Franjo Jukić, Grga Martić kao i mnogi drugi. Također pogledajte Kršni zavičaj Crkveni redovi Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini Vjerski odnosi u srednjovjekovnoj Bosni

86

https://bs.wikipedia.org/wiki/Jezik

Jezik

Jezik je sistem gestikulacije, gramatike, znakova, glasova, simbola, ili riječi, koji se koristi za prikaz i razmjenu koncepata (tj., za komunikaciju), ideja, značenja i misli. Proučavanje jezika kao koda se zove lingvistika, koju je kao akademsku disciplinu u tom obliku uveo Ferdinand de Saussure. Uvod Na svijetu se govori od 5.000 do 7.000 jezika. Nema usaglašenog mišljenja stručnjaka o tačnom broju jezika, jer danas još nema egzaktne definicije što razlikuje dva jezika, naime ponekad su dijalekti jednog jezika sličniji nekom drugom jeziku (neki njemački dijalekti i holandski), nego dijalektima svog nativnog jezika. Postoje brojni prirodni jezici, kao što je bosanski jezik, ali i umjetni, kao što su esperanto ili slovio. Nauka koja se bavi proučavanjem jezika zove se jezikoslovlje. Nauka koja se bavi proučavanjem jezičkih pojava, kako gramatičkih tako i književnih, zove se filologija. Podjela jezika Jezici se dijele po više kriterija, koji se mogu grupirati u tri skupine: po srodnosti jezika (genetski kriterij) po gramatičkim svojstvima (tipološke podjele) po zajedničkim karateristikama koje dijele jezici koji su zemljopisno blizu (arealne podjele). Podjela jezika nije do kraja istraženo područje, i ne postoji općenito slaganje među naučnicima oko mnogih pitanja. Podjela po srodnosti Genetska podjela odnosi se na to da se međusobno srodni jezici grupiraju zajedno. Npr. bosanski, slovenski i češki grupiraju se u slavenske jezike. Slavenski jezici dalje se grupiraju u indoevropske jezike. Postoje mnoge druge jezičke porodice. Ova je podjela hijerarhijska, i podsjeća na taksonomiju u biologiji. Neki jezici čine porodicu za sebe, tj. ne mogu se povezati ni s jednim drugim poznatim jezikom, npr. baskijski jezik; takvi se nazivaju izoliranim jezicima. Jezici se mogu podijeliti i na živuće i izumrle. Tipološke podjele Jedna tradicionalna podjela jest po složenosti i promjenjivosti riječi: izolativni jezici (npr. kineski jezik) u kojima su riječi nepromjenjive i sastoje se od jednog morfema; aglutinativni jezici (npr. turski jezik) u kojima su riječi tvore donekle pravilnim sljepljivanjem riječi i čestica; flektivni jezici (npr. hrvatski jezik), gdje se riječi kompleksno mijenjaju u različitim gramatičkim oblicima. Jezici se mogu podijeliti i na jezike u kojima je upotreba ličnih zamjenica obavezna (npr. engleski jezik) i one u kojima se obično izostavljaju (npr. bosanski). Sljedeća je podjela moguća po odnosu prema ulogama u rečenici: neki jezici jednako gramatički označavaju (mjestom u rečenici, padežom i sl.) subjekt prelaznog i neprelaznog glagola, a drugačije objekt prelaznog glagola (takvi se nazivaju nominativno-akuzativni, npr. bosanski) drugi jezici jednako označavaju objekt prelaznog glagola i subjekt neprelaznog, dok posebno stoji subjekt prelaznog glagola (ergativni jezici, npr. baskijski jezik) postoje i jezici koji kombiniraju ova dva pristupa, za različite glagole (aktivno-stativni jezici) ili za različita vremena (tipično, prošlo vrijeme ima ergativne osobine; tzv. podijeljena ergativnost) Jezici se mogu dijeliti i po redoslijedu riječi u rečenici. Tako u hrvatskom imamo uobičajen redoslijed subjekt-glagol-objekt (skraćeno SVO, eng. verb "glagol"), dok je npr. u latinskom uobičajen redoslijed subjekt-objekt-glagol (SOV). Usporedbu jezika bitno otežava što u svim jezicima ne postoje iste kategorije: nemaju svi jezici iste glasove, neki jezici imaju padeže, a neki ne; svi jezici nemaju iste vrste riječi (npr. ponegdje nema pridjeva kao posebne vrste, mnogi jezici nemaju članove). Te se pojave također uzimaju kao kriterij podjele, od kojih je možda najvažnija podjela u vezi s imenskim klasama: neki jezici dijele imenice na 2, 3, pa i mnogo više skupina, nazvanih klasama ili rodovima gdje se imenice u različitim klasama različito ponašaju (npr. hrvatski i njemački) drugi jezici jednako tretiraju sve imenice (npr. mađarski i turski jezik) Treba spomenuti da se jezici po novijim teorijama dijele i na one koji označavaju glavu i one koji označavaju zavisni dio. Naime ako želimo imenici kuća dodati oznaku da pripada čovjeku, to se u brojnim jezicima može napraviti tako da se riječi stave jedna pored druge i jedna se promijeni. Po tome koja se mijenja, možemo podijeliti jezike na spomenute dvije skupine: u bosanskom se mijenja ("označava") čovjek ("zavisni dio"): čovjek + kuća = čovjekova kuća u mađarskom se mijenja ("označava") kuća ("glava"): ember "čovjek" + ház "kuća" = az ember háza Arealne podjele Mnogi jezici koji su se razvijali u bliskom kontaktu (npr. jezici Balkana, jezici Zapadne Evrope) dijele neka zajednička svojstva, pa se jezici mogu i grupisati na taj način, u tzv. jezičke saveze. Npr. karakteristično je za jezike Balkana da se buduće vrijeme tvori korištenjem pomoćnog glagola htjeti (standardni bos. ću u npr. gledat ću; međutim, kajkavsko narječje ne spada u balkanski jezički savez, jer u tvorbi futura koristi pomoćni glagol biti). Literatura "First Impressions: We start to pick up words, food preferences and hand-eye coordination long before being born", Scientific American, vol. 313, no. 1 (July 2015). стр. 24. (pbk) Vanjski linkovi https://web.archive.org/web/20160420225029/http://www.utexas.edu/cola/centers/lrc/ielex/PokornyMaster-X.html

88

https://bs.wikipedia.org/wiki/Gravitacija

Gravitacija

Gravitacija je privlačna sila koja djeluje na sva tijela koja posjeduju masu a isto tako i na čestice bez mase poput fotona (svjetlosti). Isaac Newton je formulisao zakon gravitacije koji kaže: "Sila koja djeluje na tijela proporcionalna je proizvodu masa, a obrnuto proporcionalna njihovom međusobnom rastojanju na kvadrat." G je gravitaciona konstanta i jedna od konstanti koju je najteže odrediti u fizici. Vrijednost konstante G je : Prostor u kojem djeluje sila gravitacije naziva se gravitaciono polje i ono je univerzalno za svako tijelo. Zakon gravitacije važi samo za dvije materijalne tačke. 1915. godine poznati naučnik Albert Einstein je objavio teoriju općeg relativiteta koja je dala jedno novo značenje gravitaciji i njenom djelovanju na prostor. Prema teoriji općeg relativiteta masivni objekti uzrokuju gravitaciju - deformaciju i krivljenje prostora. Kao posljedica deformacije prostora nastaju gravitacioni talasi. Efekti teorije općeg relativiteta se primjete na velikim razdaljinama pogotovo kada se svjetlosti, u prolazu pokraj masivnih objekta u svemiru, krivi putanja usljed djelovanja gravitacije. Newtonowa teorija o gravitaciji se ipak može koristiti i daje vrlo dobre rezultate pri proračunima. Također pogledajte Teorija relativnosti Reference Gravitacija Empirijski zakoni Ubrzanje

89

https://bs.wikipedia.org/wiki/Antropologija

Antropologija

Antropologija (grč. άνθρωπος - antropos = čovjek + λoγοs - logos = nauka, znanje, znanost, učenje), u najširem smislu, obuhvata praktično sve oblasti ljudske spoznaje jer svako znanje o sebi i okolnom svijetu može uticati na sopstveno ponašanje prema prirodi i društvu. Svi ljudi današnjice i njihovi neposredni fosilni preci pripadaju jednoj i jedinstvenoj biološkoj vrsti – Homo sapiens (lat. homo = čovjek, sapiens = razumni, umni, onaj koji zna), koja je proizvod prirode i njen nerazdvojni dio. Međutim, čovjek je veoma osobeno prirodno biće – jedino živo biće u općoj ekonomiji prirode koje svoj opstanak osigurava svjesnom proizvodnjom egzistencijalnih uvjeta. Kao aktivni stvaralac sredstava za život, on prilagođava i mijenja svoju sredinu, unoseći u nju krupne – samo njemu svojstvene – antropogene promjene. Zato čovjekov položaj u prirodi, pored čisto bioloških, ima i posebne – društvene i kulturne odrednice. Na toj osnovi antropologija se dijeli na biološku (bioantropologija) i društvenu, tj. kulturološku (kulturalna antropologija, socioantropologija). Bioantropologija Bioantropologija (biološka antropologija, biologija čovjeka, fizička antropologija, somatska antropologija) proučava čovjeka kao živo biće, kao pripadnika žive prirode i biološku vrstu. To je, dakle, osnovna prirodna znanost čiji je "predmet" proučavanja čovjek, a "problem" – njegova sveukupna biologija. Prema tome, bioantropologija obuhvata niz problemskih bioloških naučnih disciplina – od molekularne biologije, preko citologije, histologije, anatomije, genetike, fiziologije, ekologije (i dr.) do evolucije čovjeka i paleoantropologije. U ovim područjima bioantropoloških interesovanja postoji značajno interdisciplinarno preklapanje i prožimanje sa ostalim prirodnim (hemija, fizika, geologija itd) i matematičko–informatičkim znanostima. Primijenjena bioantropologija ima nekoliko veoma značajnih područja djelovanja, na osnovu čega se, naprimjer, izdvajaju medicinska, forenzička, industrijska antropologija i sl. Osnovne bioantropološke nauke Molekularna biologija – Molekularne osnove životnih pojava i procesa Citologija – Biologija ćelije Histologija – Biologija ljudskih tkiva Embriologija – Embrionalni razvoj Genetika – Procesi i pojave organskog nasljeđivanja i biološke promjenljivosti Fiziologija – Funkcije organizma i njegovih organskih sistema Morfologija – Spoljašnji oblik i građa organizma Anatomija – Unutrašnja morfologija – građa organizma, organskih sistema i organa Biotipologija – Klasifikacija tipova tjelesne konstitucije (somatotipova) Somatologija – Biologija ljudskog tijela Etologija – Biologija ponašanja Primatologija – Biologija pripadnika reda Primata Ekologija – Međuodnosi hominida i njihove biotičke i abiotičke sredine (antroposfere) Evolucija (Antropogenija) – Priroda i tokovi historijskog razvoja hominida (antropogeneza) Paleoantropologija – Biologija (pra)ljudi minulih geoloških epoha – biologija fosilnih oblika Koadaptacija biološkog i kulturnog nasljeđivanja Koadaptacijski sistem biološkog i kulturološkog nasljeđivanja je osnova specijalnog položaja ljudske vrste u ekonomiji prirode. Biološki kontinuitet čovječanstva ostvaruje se zahvaljujući procesima i pojavama organskog nasljeđivanja u kojima materijalni nosioci genetičke poruke povezuju neprekidni niz roditeljskih i potomačkih pokoljenja. Kontinuitet kulture, međutim, počiva isključivo na međuljudskoj komunikaciji. Kulturni razvoj se ostvaruje prijenosom, razmjenom i širenjem znanja, umijeća i navika. Nositelji biološkog nasljeđivanja ne prenose ljudska svojstva koja su stečena tokom života, dok se nasljeđivanje kulture tiče samo takvih obilježja! Kultura se stiče samo podražavanjem, vježbanjem i učenjem od drugih ljudskih bića (tj. nebiološkim putem). Nedvojbeno je da nasljedne sklonosti mogu uticati na brzinu, kvalitet i kvantitet usvajanja kulture i njenih pojedinih elemenata, ali one nikada ne određuju što se, zapravo, stiče ili prenosi. Genetički faktori mogu, npr., uticati na to da li će neko lakše ili teže naučiti jedan ili više jezika, ali ne i koje, a još manje šta će, kada i kako na svakom od njih govoriti. Po svom kulturnom identitetu, ljudi nisu od rođenja Bosanci, Amerikanci, Kinezi ili Hotentoti niti su predodređeni da budu seljaci, rudari, vojnici, naučnici ili umjetnici, nisu rođeni kao vjernici ili ateisti, kulturno superiorni ili ispodprosječno "kultivirani". Oni to postaju učenjem i odgojem, odnosno prihvatanjem i usvajanjem karakterističnih elemenata kulturne posebnosti pomenutih skupina. Kultura je historijski izveden sistem eksplicitnih (izričitih) ili implicitnih (podrazumijevajućih) obrazaca življenja, koji je zajednički svim ili posebno određenim pripadnicima grupe. Prema nekim pojednostavljenjima, to je organizirani sistem naučenih odgovora u mogućim životnim situacijama, karakterističan za određeno društvo. Ili još jednostavnije – kultura je sve ono što ljudi čine "zato što su ih tako učili". Neraskidivost veza između biološke i kulturne komponente evolucije čovječanstva izvire iz cjelovitosti i komplementarnosti njihovog zajedničkog usmjerenja ka najdjelotvornijem prilagođavanju životnoj sredini i što potpunijoj kontroli nad njom. Evolucijska progresija genetičke osnove ljudske sposobnosti da stvara, dograđuje, modificira i prenosi kulturu selektivno je stimulirala adaptacijske prednosti onih kod kojih su se one pojavile. Kultura je, međutim, neizmjerno djelotvorniji oblik prilagođavanja od samih bioloških procesa koji su omogućili njenu pojavu i neslućeni progres. Njena relativna efikasnost je rezultat neuporedivo moćnijih, bržih i raznorodnijih oblika širenja. Promijenjeni geni se prenose samo na direktne potomke svojih prvih nosilaca, dok se razmijenjeni elementi kulture mogu prenositi svakome, bez obzira na biološko roditeljstvo ili čak u "gotovom obliku" preuzeti od drugih naroda (ljudskih skupina). Teorijski gledano, u jednoj jedinoj generaciji, određene kulturne inovacije mogu postati svojinom praktično cijelog čovječanstva. Stvaranjem genetičke osnove kulture biološka evolucija je prevazišla samu sebe – stvorila je svoju nadorgansku izvedenicu i stopila se s njom u jedinstvenu cjelinu. Time ipak nije poništena njena organska komponenta. Prema tome, evoluciju čovječanstva čine njene dvije uzročno–posljedično povezane, komplementarne i interaktivne komponente: biološka (organska) i kulturna (nadorganska). Ona, dakle, nije isključivo biološki proces niti se može poistovijetiti sa historijom kulture. Složeni sistem održavanja međupersonalnih i međugeneracijskih komunikacija od kojih zavisi opstanak i postojanost čovjeka kao jedinke i biološke vrsteg označava se kao vantjelesno (ekstrasomatsko, egzosomatsko) nasljeđivanje. Ono omogućuje da se zatvoreni sistem genetičke informacije (biološkog nasljeđivanja) progresivno dopunjava široko otvorenim programom nasljeđivanja kulturnih dostignuća. Tako se učenje – tipično ljudsko svojstvo – javlja kao najznačajniji faktor socijalizacije ili enkulturacije, tj. procesa uklapanja u ođređeno društvo i prihvaćanja osobenih društvenih odnosa i pravila ponašanja. Komuniciranje među individuama i generacijama predstavlja osnovni preduvjet kontinuiteta svake kulture, pošto se primopredajom informacija ostvaruju polazni uvjeti za njihovo širenje, kojim postaju zajednička svojina. Komunikacijom se ostvaruje dugoročni kontinuitet antropogeno stvorenih uvjeta života, tj. najbitnijih elemenata materijalne i duhovne kulture. Pokretačku i primarnu ulogu u evoluciji međuljudskog komuniciranja odigrali su najprije jezik (govor), a zatim i pismo kao njegov simbolički izraz. Hipotezu o psihičkom jedinstvu čovječanstva posebno opravdava činjenica da su svi pripadnici ljudske vrste, osim patoloških slučajeva, sposobni za učenje svih poznatih simboličkih jezika i raznorodnih izvornih i široko rasprostranjenih kulturnih formi. To istovremeno dokazuje da je ova sposobnost postala osobenost vrste Homo sapiens, poput uspravnog hoda, nesezonskog razmnožavanja, veličine i funkcionalnih kapaciteta mozga i ostalih, isključivo ljudskih, osobina. Prema tome, kultura je proizvod i dio čovjekove biologije i njegovog sveukupnog bića, iako je prenosi društvo a ne geni. Ona je karakteristična posebnost naše vrste, kao što su ogromne tjelesne dimenzije prepoznatljiva osobenost nekih vrsta gigantskih životinja (slonova i kitova, npr.). Ukratko, kultura je najmoćnija i ekskluzivna adaptacija vrste Homo sapiens na specifično mjesto u općoj "ekonomiji prirode". Sposobnost svjesnog prilagođavanja životne sredine i stvaranje vještačkih uvjeta ("ekosintezê") za održavanje sopstvenog specijalnog položaja u prirodi izuzetno je značajna evolucijska novost i osobenost ljudskog roda. Čovjek i njegova kulturna djelatnost, uz općebiološke, unose u prirodni evolucijski sistem i nove – socijalne (antropogene) faktore tih procesa. Intervenirajući u svojoj životnoj i radnoj sredini, čovjek postaje jedan od najmoćnijih činilaca sopstvenog opstanka. Socijalni i kulturni razvoj čovječanstva istovremeno se javlja i kao posebno značajan ili čak presudan faktor egzistencije i evolucije mnogih drugih oblika života na Zemlji. Iz dostignuća sveukupnog kulturnog razvoja izrastao je neslućeno moćan sistem nebiološkog nadomještanja, tj. sposobnosti podešavanja životnih uvjeta mogućnostima sopstvene ekološke valence. Takvim podešavanjem (vještačke) životne sredine čovjek osigurava sopstvenu postojanost u najrazličitijim oblicima "neizdrživih" i neprirodnih životnih uvjeta, čime je ostvario ekološki kosmopolitizam bez sličnog primjera u prirodi. Zahvaljujući sposobnostima ekosinteze povoljnih uvjeta za život, čovjek je osvojio najveće okeanske dubine, ledene i žarke pustinje, vinuo se daleko u Kosmos. U proteklih desetak hiljada godina, sve češće i obimnije prilagođavao ekološke uvjete svojim biološkim mogućnostima; genski fond ljudske vrste se u sve manjoj mjeri evolucijski prilagođavao novim uvjetima životne sredine. Prirodna životna sredina čovjeka sa ubrzanom progresijom je postajala – kulturna sredina. Bioantropološke osnove svijesti i duhovnosti Mišljenje, svijest, inteligencija, moralnost i duhovnost počivaju na višerangiranim funkcijama centralnog nervnog sistema i ubrajaju se među najbitnije činioce procesa hominizacije i najprepoznatljivije posebnosti vrste Homo sapiens. Misao – iako je svako od nas osjeća i prepoznaje – ostaje teško “uhvatljiva” za svaki pokušaj potpunije i korektne pojmovne definicije. Shvatanje posmatranog prizora u određenom času nesumnjivo je jedna misao; to je i shvatanje sebe i okoline preko drugih osjetilnih informacija kao i projekcija neke matematičke operacije u razumu i sl. Mišljenje, svijest, pamćenje i učenje predstavljaju nedjeljivu specijalnu cjelinu najviših funkcionalnih sposobnosti ljudskog mozga. Svijest je sveukupno psihičko doživljavanje, satkano od slijeda misli – njenih uzastopnih trenutnih “slika” – stvarne ili apstraktne prirode. Pamćenje je sposobnost ponovnog doživljavanja ranijih misli, a učenje počiva na mogućnosti nervnog sistema da pohranjuje (pamti) sjećanja. Mišljenje, u svom najrazvijenijem – a možda i jedinom punom – obliku, svojstveno je samo pripadnicima ljudske vrste. Po svojoj prirodi, ono je simbolički, suptilni unutrašnji, a često i nesvjesni, proces. Pod mišljenjem se obično podrazumijeva sjećanje na nešto, predstavu o nečemu (zamišljanje) ili se u tom pojmu izriče određeno uvjerenje ili sud o nekoj pojavi ili procesu. To je tok svijesti – determinirani tok ideje sa simboličnim sadržajem, proces rješavanja problema pomoću pojmova i općih principa. Životinje rješavaju određene probleme nakon neposrednog uviđanja odnosa između sredstava i cilja (npr., slaganjem sanduka u kafezu, majmun dohvati bananu sa stropa). Međutim, ljudi su u stanju riješiti iskrsle probleme i u situacijama kada se sredstvo i cilj ne nalaze u vidokrugu. Predmete, bića, pojave i procese čovjek može da zamijeni i predstavi odgovarajućim simbolima (pojmovi, riječi, predstave, oznake i sl.) i da ih kao takve uključi u odgovarajuće misaone operacije – u kojima međuodnosi nisu neposredno čulno registrirani. Proces mišljenja je, u suštini, posredni put spoznavanja stvarnosti. Prema tome – u širem smislu – mišljenje možemo shvatiti kao psihičku aktivnost koja nije okrenuta neposrednim čulnim spoznajama (sjećanje, predstavljanje, prosuđivanje). U užem smislu – to je rješavanje problema simboličkim sredstvima. Određeni problemi se mogu rješavati i po sistemu pokušaja i pogrešaka. Pošto u takvom procesu nema uviđanja relacija među pojedinim elementima problemske situacije, tj. do rješenja se dolazi slučajno, on se i ne može nazvati mišljenjem u punom smislu. Dakle, u suštini mišljenja je shvatanje (uviđanje) mogućih odnosa u problemskoj situaciji. Majmun je, naprimjer, u stanju shvatiti jedan (prvi) stupanj tih relacija (nastavljanjem štapova ili slaganjem sanduka dohvatiti bananu sa stropa!), ali nije sposoban da u procesu mišljenja zahvati i predvidi više narednih postupaka (“stupnjeva unaprijed”). – Mišljenje je usmjeren proces kombinovanja spoznajnih dijelova u nove cjeline, a na bazi ranijih iskustava. Individualne razlike u procesu mišljenja najočitije su u načinu otkrivanja veza između ranijih iskustava i novih životnih situacija. Prirodu relacija između datog (staro iskustvo) i zadatog (nova situacija) uspješnije uočavaju oni koji imaju bolji smjer (direkciju) misli, iako u procesu mišljenja uvijek postoji činilac koji ga jedinstveno usmjerava ka cilju. – Faze misaonog procesa su saturacija, inkubacija, iluminacija i verifikacija. U toku saturacije (preparacije) mislilac se priprema za rješavanje problema, a u fazi inkubacije on, naoko, “ništa ne radi”, iako i dalje (nesvjesno!) rješava problem. U fazi iluminacije iznenada “bljesne” traženo rješenje, a u toku verifikacije “iskrslô” rješenje problema se provjerava i vrednuje. Pamćenje (memorija) je psihofiziološki proces koji određuje sposobnost trajnijeg usvajanja novih informacija, doživljenih iskustava i oblika ponašanja. Iako priroda i mjesto utiskivanja – upisivanja (imprintinga) tragova pamćenja (engrama, neurograma) još uvijek nisu dovoljno poznati, nedvojbeno je da fiziološku osnovu pamćenja čine promjene koje nastaju tokom određenih aktivnosti i, nakon toga, se zadržavaju u strukturi živčanog sustava i modelima živčanih podražaja. Ljudsko pamćenje je daleko savršeniji i složeniji proces od onoga koji se odvija u najmoćnijim računarima. Pošto električno podraživanje sljepoočnog režnja kore velikog mozga izaziva sjećanja na daleku prošlost, smatra se da je on najneposrednije vezan za pamćenje. Međutim, dugotrajnim vježbanjem, pamćenje se može uspostaviti i putem uvjetnih refleksa, dakle na razini kičmene moždine. Tako niski oblici pamćenja ipak nisu bitna hominidna osobina jer kod čovjeka dominiraju viši i aktivniji sustavi sticanja novih znanja, umijeća i navika. Proces pamćenja se odvija u četiri osnovne faze: (1) upamćivanje (memoriranje) ili učenje, (2) zadržavanje naučenog, (3) sjećanje (izazivanje predstave ranijih iskustava), (4) prepoznavanje (aktiviranje svijesti da je nešto već doživljeno). Može se zapaziti da one primarno uključuju one pojave i procese koji se zbivaju u toku i poslije učenja, tj. obuhvataju: – čuvanja informacija, – "pozivanje iz pamćenja" – sposobnost da se u određenom trenutku – potrebna informacija "dobije natrag". – Učenje je osnova pamćenja. To je svjesno i aktivno usvajanje znanja, umijeća i navika, koje se odražava u sposobnosti prepoznavanja i reprodukcije (ponavljanja) usvojenih spoznaja i obrazaca ponašanja. Može se zasnivati na uvjetnim refleksima, oponašanju, iskustvu u postupku pokušaj – greška i na neposrednom uviđaju. Tok, kvalitet i rezultati učenja uveliko zavise od njegovih vidova (mehaničko ili logičko, spontano – prirodno ili školsko i sl.), ali i od individualnih sposobnosti, motivacije i životne dobi. Učenje je osnova permanentnog i progresivnog mijenjanja individualnog djelovanja i ponašanja, a starenjem ova sposobnost postepeno opada. Pamćenje se očituje u različitim oblicima, a najjasnije u sposobnosti reprodukcije, tj. samostalnog obnavljanja stečenih znanja, vještina i navika, odnosno određenih simboličkih sadržaja: slikâ, riječi, brojeva, teksta, logičkih cjelina itd. Zaboravljanje je, ustvari, slabljenje ili nestajanje tragova pamćenja (engramâ ). Osnovni uzroci toga procesa su u zauzetosti moždane kore novim aktivnostima, a u manjoj mjeri je posljedica neobnavljanja usvojenih spoznaja. Osnova kratkotrajnog pamćenja su funkcionalne promjene u neuronima, a dugoročno pamćenje omogućavaju promjene u postsinaptičkim membranama (ako te promjene dovoljno dugo traju). Svijest je sveukupnost psihičkog doživljavanja u datom trenutku. Čovjek je misaono biće i jedini svjesni faktor u biosferi. To je jedna od temeljnih osobenosti ljudske vrste, na kojoj, u suštini, počivaju praktično sve bitne odrednice njene društvene, kulturne i biološke prirode. [U živom svijetu susrećemo relativno brojne primjere instinktivne zoopsihike, ali jedino čovjek zna šta se dešava u njemu, sa njim i oko njega: on zna da misli – upravo u trenutku dok misli, zna da osjeća – tada kada osjeća, svjestan je svog djelovanja – ako to i kada čini. Svjestan je, dakle, svojih i okolinskih stanja, ponašanja i djelovanja, vremenskih i prostornih relacija i njihovih mogućih mjera. Svijest omogućuje spoznaju sopstvenih aktivnosti, unutrašnjih i spoljnih promjena; zahvaljujući njoj znamo ko smo, šta smo i kakvi smo – kakvi smo bili juče ili kakvi ćemo (vjerovatno) biti sutra, znamo da se biološki i duhovno razlikujemo od ostalih ljudi i okolnog svijeta uopće. Svijest je nastala iz potrebe permanentnog prilagođavanja prirodnoj i društvenoj sredini. Svjesno reagujemo redovno kada nesvjesni odgovor na vanjsko djelovanje postaje nedovoljan za adekvatnu i svrsishodnu adaptaciju, tj. svijest se javlja iz potrebe misaonog prevladavanja nedostataka u nervno–automatskom prilagođavanju. Objektivni kriterij svijesti je njena stvarna uloga u višim oblicima adaptacije vezanim za odgovarajuće neurofiziološke reakcije i procese u kori velikog mozga. Aktivnost nižih nervnih centara nije praćena sviješću: u normalnim okolnostima, uopće ne znamo, tj. nismo svjesni šta se događa u funkciji kičmene moždine, produžene moždine ili malog mozga, npr. Subjektivni kriterij svijesti može se, pak, poistovijetiti sa pojmom psihološki. Riječ je o tome da o svijesti sudimo i na osnovu sopstvene spoznaje unutrašnjih doživljaja. Po tome što normalan čovjek zna da misli, zna šta hoće, zna da i šta osjeća, zaključujemo da je on svjestan svojih misli, želja, osjećanja, ponašanja i aktivnosti. Stupanj bistrine (lucidnosti) ili jasnoće svijesti veoma je različit i označava se kao nivo budnosti. U tom smislu, svjesnost se kreće između pune bistrine i njenog potpunog odsustva: (1) bistra – misaona, koja zahtijeva održavanje određenog stupnja koncentracije, (2) spontana – za koju nije potreban napor koncentracije, (3) podsvjesnost – koja održava redovne automatske aktivnosti svakodnevnog života, (4) nesvjesnost. Moral (moralna svijest) je posebna forma i područje svijesti. Očituje se u unutrašnjem osjećaju dobra, zla i univerzalnih ljudskih vrijednosti, odnosno doživljavanju i prihvatanju općih društvenih normi u uređivanju ukupnih međupersonalnih i međugrupnih odnosa i ponašanja. Prema tom kriteriju, za razliku od animalnog svijeta, čovjek je moralno biće, što se, također, definira i istosmislenom odrednicom – čovjek je etičko biće (etika = nauka o moralu). Inteligencija je složeno kvantitativno individualno svojstvo koje obuhvata sveukupne sposobnosti i mogućnosti adaptacije, odnosno svrsishodnog snalaženja u novonastalim životnim situacijama. Smatra se da su u procesu njenog ispoljavanja posebno značajni: – razumijevanje (razboritost), – inventivnost (kreativna domišljatost), – intuicija (instinktivno naslućivanje) te – prilagođavanje i – cenzura (procjena). Iako je mogućnost sveobuhvatne definicije inteligencije veoma ograničena, nedvojbeno je da ona predstavlja veoma složen skup elemenata, svojstava i sposobnosti, među kojima se osobito ističu: brzina rasuđivanja, učenja i pamćenja, “sluh” za jezik i matematičke operacije, uočavanje oblikâ i odnôs'â, osjećanje prostora i vremena, intuicija (predosjećajno promišljanje') itd. Stupnjevi naglašenosti različitih komponenti inteligencije mogu biti u direktnoj međusobnoj korelaciji, ali se ispoljavaju i pojedinačno ili u njihovim mogućim kombinacijama. Pošto se maksimum pomenutih i općih mentalnih sposonbnosti kod većine osoba nikada u potpunosti ne realizira, u proučavanju unutargrupne promjenljivosti, inteligencija se relativno često (ali pogrešno!) miješa sa obrazovanjem, odnosno svojstvima koja su rezultat učenja i naučenih obrazaca ponašanja. Ostvareni stupanj individualne inteligencije, ustvari, predstavlja rezultantu djelovanja genetičkih i sredinskih uticaja. Primjenom gemelološkog (blizanačkog) i genealoškog (rodoslovnog) metoda, davno je dokazano da su mnoge kategorije abnormalno niske inteligencije – nasljedne. Na toj osnovi je razvijena, a kasnije i potvrđena, hipoteza da i: – normalna varijacija stupnja inteligencije nesumnjivo ima značajnu genetičku osnovu, i da – da je njen relativno ski raspon variranja u ljudskoj vrsti (kao bitna karakteristika!) također nasljedankoeficijent individualne inteligencije također nasljedan, – priroda ekspresije odgovarajćeg poligenskog seta istovjetna modelu kao i kod morfoloških i biohemijsko–fizioloških i ostalih kvantitativnih osobina. U većini dosadašnjih istraživanja konstatovano je da se heritabilnost (h) inteligencije kreće od h = 65% do h = 85%. Ta “nasljedivost” inteligencije, međutim, ne znači da su umne mogućnosti svake ljudske individue upravo toliko određene već pri samom začeću, nego samo opisuje pojavu da će se – i pod istovjetnim uvjetima života i obrazovanja – pripadnici posmatrane grupe u tom pogledu i dalje međusobno razlikovati (ukupno od 15 do 35%). Budući da je inteligencija komponovana od niza posebnih i dosta heterogenih sposobnosti, logikalogično se pretpostavlja da pojedini geni, različitog nivoa i ranga djelovanja u odgovarajućoj poligenskoj seriji, kontroliraju pojedine funkcije moždanih ćelija i njihovih veza sa odgovarajućim dijelovima ostatka nervni sistem nervnog sistema i senzornim organima.Također je nesumnjivo da su u tom kompleksu aktivni i dodatni modificirajući geni, uključujući i takve koji mogu biti u vezi sa određenim specijalnim sposobnostima. One se manifestiraju nezavisno od stupnja normalne ili očekivane inteligencije, kao što je uočeno za posebne nadarenosti za muziku, slikarstvo, oblikovanje, nauku, književnost, matematičke i kombinatoričke (šah, npr.) operacije itd. Igra, duhovnost – estetičnost i umjetnost integralne su komponente kulturološke sfere ljudskog adaptacijskog tipa, od kojih se dvije posljednje pripisuju isključivo vrsti Homo sapiens. To proističe iz činjenice da nervni sistem čovjeka, pored regulatorno–informatičkih funkcija u održavanju homeostaze i esencijalne biološke opstojnosti, sadrži i programe i mogućnosti za ostvarivanje mnogih drugih – vantjelesnih potreba, koje, u izvjesnom smislu, predstavljaju samonagrađujuće aktivnosti. Iako sasvim instinktivni, bliski su im i etološki obrasci održavanja higijene, sticanja poželjnog socio–ekonomskog statusa i sl. – Igre su jedna od najuniverzalnijih pojava u svekolikom čovječanstvu. Posebno su izražene kod sisara i ptica), a čovjek je najigroljubljivija životinja (Homo ludens). Igra pospješuje učenje, tj. sticanje novih znanja i vještina, razvoj istraživačkih sposobnosti, potpunije spoznavanje životne sredine i “pripremanje” za buduće realne životne situacije. – Estetika i umjetnost su ekskluzivnosti ljudske vrste. Sveprisutni odnos prema lijepom (uključujući i pripadnike suprotnog spola) ne tiče se samih okolnih „objekata”, nego prirode i intenziteta individualnih osjećaja. Estetika je, istovremeno, i nauka o lijepom i sposobnost ili mogućnost osjećanja i stvaranja lijepog. Obuhvata umjetnost, magijsko i religijsko stvaralaštvo kao i oblike i objekte praktične djelatnosti u kojima se prepoznaje pojam lijepog. Proteže se na čitavu skalu osjetilnih stavova utemeljenih na biološko–psihološkoj, etološkoj i socijalnoj strukturi ličnosti, a koji izviru iz receptivne sfere vizuelnih, zvučnih, jezičkih i drugih podražaja. Ilustrira prirođenu ljudsku potrebu i želju da se, na osoben način, u duhu svojih izražajnih mogućnosti i stremljenja, fiksiraju prolazni senzorni – okolinski i unutrašnji dojmovi osobitog učinka. Estetičnost, dakle, ima naglašenu imitativnu – snimalačku prirodu. Estetska i umjetnička djelatnost obuhvataju ogromno područje kohezionih duhovnih snaga čovječanstva, a adaptivna vrijednost takvih činilaca je toliko značajna da se “teško može precijeniti”. Socioantropologija Socioantropologija (sociokulturna antropologija, socijalna ili društvena antropologija, antropologija kulture, kulturalna antropologija) proučava čovjeka kao društveno, kulturno i duhovno biće, odnosno kulturu u najširem smislu. Pojam kulture može imati višestruko i višeslojno značenje, ali se (u punom značenju) isključivo veže za čovjeka i njegovu djelatnost. Ona obuhvata sveukupnost naučenih oblika ponašanja i djelovanja u svim neinstinktivnim oblastima ljudskog života, rada i stvaralaštva – u materijalnoj i duhovnoj sferi. Na toj bazi možemo razlikovati materijalnu i duhovnu kulturu. Čovjek je, u punom smislu, društveno biće. Neposrednu životnu sredinu svakog pojedinca u prvom redu čini društvo kome pripada – skup jedinki povezanih međudjelovanjem i suradnjom u održavanju zajedničkog života. U prirodi nisu rijetki primjeri socijalnih vrsta životinja, a društvena organizacija nekih insekata (npr.) je, u izvjesnim detaljima, i složenija od ljudske. Međutim, u društvima insekata dominira genetički određeno i “ukalupljeno” instinktivno ponašanje, dok su ljudska društva jedinstvena po tome što počivaju na kulturi, koju individua ne nasljeđuje genima nego učenjem.Institute of Social and Cultural Anthropology.Bernard R. (2006): Research Methods in Anthropology. Lanham, Alta Mira Press, New York.Ingold, T. (1985): Who Studies Humanity? The Scope of Anthropology. Anthropology Today, 1 (6):15-16.Tylor E.B. (1865): Researches into the early history of mankind the development of civilization. John Murray, London. Iz oblasti opće socioantropologije u nekim klasifikacijama se izdvaja antropologija kulture (kulturalna antropologija) – nauka o sveukupnosti ove ključne adaptacije ljudske vrste na njeno specifično mjesto u općoj ekonomiji prirode, uključujući i sferu religijskog života (sociologiju religije). Etničke i druge razlike u kulturi gospodarstvenih odnosa u društvu – organizaciji sistema proizvodnje, tržišnog ponašanja i razmjene dobara, komparativno proučava ekonomska antropologija. Antropologija umjetnosti se bavi socijalnim i etničkim osnovama umjetničkog stvaralaštva i same umjetnosti (likovna, muzička, plesna, književna, arhitektonska itd). Socioantropologija tradicionalno obuhvata sljedeće oblasti: Kulturalna antropologija, (u Velikoj Britaniji poznata kao socijalna antropologija a sada često zvana i sociokulturalna antropologija). Oblasti koje izučavaju kulturalni antropolozi uključuju socijalne mreže, difuziju, društveno ponašanje, srodničke obrasce, zakon, politiku, ideologiju, religiju, vjerovanja, obrasce proizvodnje i konzumiranja, razmjenu, socijalizaciju, gender, kao i druge izraze kulture, stavljajući snažan naglasak na važnost terenskog rada (fieldwork), tj. življenja unutar društvene grupe koja se proučava tokom dužeg vremenskog perioda; lingvistička antropologija, koja proučava vremenske i prostorne varijacije u jeziku, društvene upotrebe jezika i odnos između jezika i kulture; arheologija, koja proučava materijalnu ostavštinu ljudskih društava. Inače, u ostalom dijelu svijeta, arheologija se normalno smatra odvojenom (mada povezanom) oblašću, iako je ona u bliskoj vezi sa antropološkom oblašću materijalne kulture, koja se bavi fizičkim predmetima stvorenim ili upotrebljavanim od strane zivuće ili prošle društvene grupe, kao sredstvima razumijevanja njenih kulturnih vrijednosti. U skorije vrijeme, neki antropološki programi su počeli da dijele ovu oblast u dvije grane, jedna stavljajući naglasak na humanističke nauke (humanistiku) i kritičnu teoriju, a druga naglašavajući društvene nauke i empirijsko posmatranje. Historijski i institucionalni kontekst Antropolog Eric Wolf je jednom okarakterizirao antropologiju kao najnaučniju od svih humanističkih disciplina i najhumanističniju od svih društvenih nauka. Razumijevanje načina na koji se antropologija razvila doprinosi razumijevanju načina na koji se ona uklapa u druge akademske discipline. Savremeni antropolozi svrstavaju broj ranih mislilaca među sopstvene prethodnike, a i sama disciplina ima nekoliko izvora. Međutim, antropologija se najbolje može shvatiti kao proizvod Doba razuma i prosvijećenosti. Tokom ovog period Evropljani su načinili napor da sistematički prouče ljudsko ponašanje. U ovom periodu su se razvile tradicije zakonodavstva, historije, filologije i sociologije, time informišući razvoj društvenih nauka, čiji je dio antropologija. Istovremeno, odgovor romanticizma na prosvjetiteljstvo proizveo je mislioce poput Herdera, a kasnije i Wilhelma Diltheya, čija su djela stvorila osnovu za pojam kulture, koji je od središnje važnosti za ovu disciplinu. Ovi intelektualni pokreti su se djelimice hrvali sa paradoksima modernosti: što je svijet manji i integriraniji, ljudsko iskustvo svijeta postaje sve više atomozirano i raspršeno. Kao što su Karl Marx i Friedrich Engels primijetili u 1840-im: Sva odavno utvrđena nacionalna industrija je ili uništena ili pak biva uništena svaki dan. Nju su zamijenile nove industrije, koje postaju pitanje smrti ili opstanka za sve civilizovane nacije, industrije koje više ne prerađuju domaću sirovinu, nego sirovinu koja je dopremljena iz najudaljenijih krajeva svijeta; industrije čiji se proizvodi konzumiraju ne samo kod kuće, nego i širom zemaljske kugle. Stare zahtjeve, koje je udovoljavala domaća proizvodnja, zamijenili su novi zahtjevi, čije udovoljavanje sada traži proizvode iz udaljenih krajeva i podneblja. Staru lokalnu i nacionalnu izolovanost i samozadovoljnost, zamijenili su odnosi usmjereni u mnogim pravcima, kao i univerzalna međuovisnost nacija. Zvuči ironično, ali ova univerzalna međuovisnost, umjesto da vodi ka većoj ljudskoj slozi, koincidirala je sa povećanim rasnim, etničkim, religioznim i klasnim podjelama i novim – a prema nekima i konfuznim ili uznemiravajućim – kulturnim izrazima. Ovo su uslovi života s kojima se ljudi danas suočavaju, no ti uslovi imaju svoje korijene u događajima koji su započeli u 16. vijeku, postajući sve ubrzanijim tokom 19. vijeka. Institucionalno, antropologija je izrasla iz prirodne historije (protumačena autorima poput Buffona). Pod tim se podrazumijevalo proučavanje ljudskih bića - tipično naroda koji su živjeli u evropskim kolonijama. Dakle, proučavanje jezika, kulture, fiziologije i umjetničkih predmeta u evropskim kolonijama poistovjećivano je sa proučavanjem flore i faune tih krajeva. Upravo iz tih razloga bilo je, naprimjer, moguće da Lewis Henry Morgan napiše monografije kako o The League of the Iroquois (Ligi Irokvoja), tako i The American Beaver and His Works (Američkom dabru i njegovim djelima). To je i razlog zašto je materijalna kultura 'civilizovanih' naroda, poput Kine, historijski izložena u umjetničkim muzejima zajedno sa evropskom umjetnošću, dok su umjetnički predmeti iz afričkih ili domorodačkih sjevernoameričkih kultura izloženi u muzejima prirodne historije, zajedno sa kostima dinosaurusa i prirodnim replikama (dioramama). No, potrebno je isto tako reći da se u posljednjim godinama kuratorska praksa dramatično promijenila, te je sada pogrešno gledati na antropologiju kao na puki produžetak kolonijalne vladavine i evropskog šovinizma, budući da je njen odnos prema imprerijalizmu bio i još uvijek jeste složen. S vremenom, antropologija se postepeno udaljila od prirodne historije tako da se do kraja 19. vijeka ova disciplina počela kristalizovati u svom modernom obliku - no već 1935, naprimjer, bilo je moguće da autori poput T.K. Pennimana pišu historiju discipline pod naslovom A Hundred Years of Anthropology (Sto godina antropologije). U to vrijeme, ovom naučnom oblašću vladao je 'komparativni metod'. Podrazumijevalo se da su sva društva prošla kroz jedinstveni evolucioni proces, od onog najprimitivnijeg do najuznapredovalijeg. Ne-evropska društva su dakle smatrana kao evolucioni 'živi fosili', koje se moglo proučavati da bi se razumjela evropska prošlost. Naučnici su pisali historije o prahistorijskim migracijama, koje su ponekad bile vrijedne, ali počesto i izmišljene. Upravo u tom periodu su Evropljani po prvi put tačno zacrtali polinežanske migracije preko Tihog okeana, naprimjer - iako su neki od njih vjerovali da su te migracije započele u Egiptu. Konačno, pojam rase je živo raspravljen kao način klasifikacije - i rangiranja - ljudskih bića zasnivajući se na prirođenim biološkim razlikama. U 20. vijeku akademske discipline su započele da se organizuju oko tri glavna domena. "Nauke" teže da izvedu prirodne zakone iz eksperimenata koji se mogu ponoviti (reprodukovati) i čija se tačnost može provjeriti. "Humanističke" discipline odražavaju pokušaj proučavanja različitih nacionalnih tradicija, u obliku historije i umjetnosti, kao pokušaj davanja osjećaja koherencije ljudima koji žive u nacijama-državama u povoju. "Društvene nauke" se pojavljuju u ovom periodu kao pokušaj razvitka naučnih metoda koji bi naslovili društvene fenomene, u pokušaju stvaranja univerzalne osnove za poznavanje društva. Antropologija se lahko ne uklapa ni u jednu od ovih kategorija, mada različite grane antropologije crpe iz jednog ili više od ovih domena. Koristeći metode prirodnih nauka i razvijajući nove tehnike koje uključuju ne samo struktuirane intervjue, nego i nestruktuirano "učesničko posmatranje" (participant observation) – i crpeći iz nove teorije evolucije putem prirodnog odabira, one su predložile naučno proučavanja novog predmeta: "čovječanstva," shvaćenog kao cjelina. Suštinski za ovo proučavanje je pojam "kulture," koji su antropolozi definisali kao univerzalno svojstvo i sklonost ka spoznavanju društva, mišljenju i djelovanju (koje one vide kao proizvod ljudske evolucije i kao nešto što odvaja homo sapiensa – a možda i sve vrste roda homo – od ostalih vrsta), i kao posebno prilagođavanje lokalnim uslovima, koje preuzima oblik veoma varijabilnih vjerovanja i praksi. Prema tome, "kultura" ne samo da transcendira suprotnost prirode i odgoja (njege / nurture); ona također transcendira i apsorbuje naročitu evropsku distinkciju između politike, religije, srodstva i ekonomije kao autonomnih domena. Antropologija dakle transcendira podjelu na prirodne nauke, društvene nauke i humanističke discipline, da bi istražila biološke, lingvističke, materijalne i simboličke dimenzije čovječanstva u svim oblicima. Antropologija u Sjedinjenim Američkim Državama Među pionirima antropologije u Sjedinjenim Državama bili su John Wesley Powell i Frank Hamilton Cushing, zaposleni članovi Biroa za pitanja Indijanaca (Bureau of Indian Affairs) i Biroa za američku etnologiju (Bureau of American Ethnology) pri Smithsonianskom institutu (Smithsonian Instition), u gradu Washingtonu. Akademsku antropologiju je osnovao Franz Boas, koji je koristio svoj položaj na Columbia univerzitetu i u Američkom muzeju za prirodnu historiju (American Museum of Natural History), oba u gradu New Yorku, da bi osposobio i obrazovao nekoliko generacija studenata. Boaska antropologija je bila politički aktivna i veoma sumnjiva prema istraživanjima koja su diktirali vlada Sjedinjenih Država ili bogati patroni. Ova antropologija je također bila religiozno empirička i skeptična prema pretjeranim generalizacijama pri pokušajima utvrđivanja univerzalnih zakona. Boas je proučavao djecu useljenika kako bi pokazao da biološka rasa nije nepromjenljiva i da je ljudsko ponašanje radije proizvod prirode negoli odgoja. Crpeći iz svojih njemačkih korijena, Boas je tvrdio da je svijet pun različitih 'kultura' radije negoli društava čija evolucija bi se mogla mjeriti količinom 'civilizacije' koju su posjedovala. Boasovo osjećanje je bilo da se svaka kultura mora proučavati u svojoj posebnosti, tvrdeći da unakrsno-kulturalne generalizacije, poput onih u prirodnim naukama, nisu moguće. Čineći to, Boas se borio protiv diskriminacije useljenika, afričkih Amerikanaca [crnaca] i domorodačkih sjevernih Amerikanaca [Indijanaca]. Mnogi američki antropolozi su usvojili Boasove zamisli o društvenoj reformi, dok su teorije o rasi i dalje popularni mete današnjih antropologa. U prvoj generaciji Boasovih studenata bili su Alfred Kroeber, Robert Lowie i Edward Sapir. Sva trojica ovih naučnika su proizvela veoma detaljne studije koje su po prvi put opisale domorodačke sjeverne Amerikance. Čineći to, oni su stvorili obilje podataka koji su onda korišćeni pri napadu na teoriju jedinstvenog evolucionog procesa. Oni su usredsredili svoju pažnju na domorodačke američke jezike i pripomogli pri utvrđivanju lingvistike kao stvarne generalne nauke, time je oslobađajući od njene historijske usredsređenosti na indoevropske jezike. Objavljivanje Alfred Kroeberovog udžbenika Antrhopology označilo je prekretnicu u američkoj antropologiji. Nakon tri decenije prikupljanja materijala, potreba za generalizacijom je porasla. To je bilo najočiglednije u proučavanjima 'kulture i ličnosti' koje su sproveli mladi boasovci i boasovkinje, poput Margaret Mead i Ruth Benedict. Pod uticajem psihoanalitičkih psihologa kao što su Sigmund Freud i Carl Jung, ovi autori su gledali kako da razumiju način na koji su ličnosti pojedinca oblikovane širom kulturom i društvenim snagama u kojima su te ličnosti rasle. Dok su djela poput Coming of Age in Samoa ("Sazrijevanje na Samoi") i The Chrysanthemum and the Sword ("Hrizantema i mač") i dalje veoma popularna u američkoj javnosti, njihove autorke, Mead i Benedict, nisu imale uticaj na antropologiju kao disciplinu koji su neki očekivali. Iako je Boas imao namjere da ga Ruth Benedict naslijedi kao pročelnica odsjeka za antropologiju na Columbia univerzitetu, to je spretno spriječio Ralph Linton, dok je uticaj Meadove bio ograničen na njene urede unutar Američkog muzeja za prirodnu historiju. Antropologija u Britaniji Dok je pažnjom prema detaljima Boas sjekao svoje protivnike u Americi, u Britaniji se moderna antropologija formirala odbacivanjem historijske rekonstrukcije u ime nauke o društvu koja je bila usredsređena na analizu načina na koje se društva održavaju u sadašnjosti. Dvije najznačajnije ličnosti u britanskoj antropološkoj tradiciji bili su Alfred Reginald Radcliffe-Brown i Bronislaw Malinowski, koji su proizveli svoje ključne radove 1922. Radcliffe-Brownov prvi terenski rad je bio na Andamanskim ostrvima i urađen je u starom stilu; no nakon čitanja Émilea Durkheima Radcliffe-Brown je objavio svoje istraživanje, dajući mu jednostavan naslov, The Andaman Islanders ("Andamanski ostrvljani"), u kojem je snažno crpio od ovog francuskog sociologa. Tokom vremena, on je razvio pristup poznat pod imenom struktura-funkcionalizam (strukturalni funkcionalizam), čiji je fokus bio na načinima na koje ustanove (institucije) u društvima uspijevaju da uspostave ravnotežu ili pak ostvare ekvilibrijum u društvenom sistemu, kako bi ga tako zadržale u harmoničnom funkcionisanju. Malinowski je, s druge strane, zagovarao 'funkcionalizam' bez crtice, ukazujući da takav funkcionalizam ispituje načine na koje društva funkcionišu da bi ostvarila individualne potrebe. No, Malinowski nije ostao nabolje poznat po svojoj teoriji, nego pak po svojoj detaljnoj etnografiji i radu na unapređenju metodologije. Njegova klasična knjiga, Argonauts of the Western Pacific ("Argonauti zapadnog Pacifika"), zagovarala je 'domorodačo gledište i pogled na stvari' kao i novi pristup terenskom radu koji je postao standard u ovoj oblasti. Uspjeh Malinowskog i Radcliffe-Browna je u činjenici da su obojica, kao i Boas, aktivno obrazovali studente i agresivno gradili ustanove koje će nakon njih utvrditi i nastaviti njihove programske ambicije. To je bio posebno slučaj s Radcliffe-Brownom, koji je proširio svoje proturanje 'socijalne antropologije' predavajnjima na univerzitetima širom Komonvelta. Od kasnih 1930-ih pa do poslijeratnog perioda, pojavio se niz monografija i uređenih tomova, cementirajući paradigmu britanske socijalne antropologije. Među čuvenim etnografijama pomenimo The Nuer ("Nueri") Edwarda Evana Evans-Pritcharda i The Dynamics of Clanship Among the Tallensi ("Dinamika klanstva među Tallensijima"), Meyera Fortesa, dok su dobro poznati uređeni tomovi bili African Systems of Kinship and Marriage ("Afrički sistem srodstva i braka") i African Political Systems ("Afrički politički sistem"). Antropologija u Francuskoj Antropologija u Francuskoj je imala manje jasnu genealogiju negoli britanska ili američka. Većina autora smatra Marcela Maussa osnivačem francuske antropološke tradicije. Mauss je bio član Durkheimove grupe Année Sociologique, i dok su Durkheim i drugi ispitivali stanje modernih društava, Mauss i njegovi saradnici (poput Henria Huberta i Roberta Hertza) su se služili etnografijom i filologijom da bi analizirali društva koja nisu bila toliko 'izdiferencirana' kao što su to bile evropske nacije-države. Maussovi "Eseji o daru" su naročito dokazali trajnu važnost antropoloških proučavanja pojmova razmjene i reciprociteta. Claude Lévi-Strauss je iznad svega doprinio institucionalizaciji antropologije u Francuskoj. Kao dodatak ogromnom uticaji koji je njegov strukturalizam imao širom višestrukih disciplina, Lévi-Strauss je ustanovio veze sa američkim i britanskim antropolozima. Istovremeno, on je otvorio centre i laboratorije u Francuskoj da bi tako omogućio institucionalni kontekst unutar antropologije, usput obrazujući uticajne studente koji su dalje unaprijedili francusku antropologiju. U duhu francuske tradicije, današnju francusku antropologiju karakterišu istraživačke laboratorije koje finansira vlada, za razliku od akademskih odsjeka pri univerzitetima, kao što je to slučaj u Britaniji i Americi. Antropologija nakon Drugog svjetskog rata Prije Drugog svjetskog rata britanska 'socijalna antropologija' i američka 'kulturalna antropologija' su još uvijek pripadale različitim tradicijama. Tek nakon rata ove dvije discipline su se sjedinile da bi stvorile 'sociokulturalnu antropologiju'. Tokom 1950-ih i 1960-ih, antropologija je sve više počela da se modeluje po uzoru na prirodne nauke. Naučnici poput Llyda Fallersa i Clifforda Geertza su stavili fokus na procese modernizacije putem kojih se novoosnovane nezavisne države mogu razviti. Drugi, poput Julian Steward i Leslie Whitea su težu bacili na načine na koje društva evolviraju i uklapaju se u svoje evolucione niše - pristup koji je popularizovao Marvin Harris. Ekonomska antropologija, na koju je uticaj ostavio Karl Polanyi i koju su praktikovali Marshall Sahlins i Greg Dalton, imala je težište na pitanju kako tracionalna ekonomija zanemaruje kulturne i društvene faktore. U Engleskoj, paradigmu britanske socijalne antropologije započeli su drobiti ekperimenti sa marksizmom, kojima su se bavili Max Gluckman i Peter Worsley, dok su autori kao Rodney Needham i Edmund Leach uvštavali Lévi-Straussov strukturalizam u svoj rad. Strukturalizam je također uticao na broj novih pravaca tokom 1960-ih i 1970-ih, među kojima su bile kognitivna antropologija i komponencijalna analiza. David Schneider, Clifford Geertz i Marshall Sahlins su razvili jasniji koncet kulture kao paukovske mreže, web-a, značenja ili signifikacija, što se pokazalo veoma popularnim. U skladu s vremenom, mnogi antropolozi su postali politizirani u svom protivljenju Vijetnamskom ratu i Alžirskom ratu za nezavisnost, tako da su autori tomova poput Reinventing Anthropology ("Stvaranje nove antroplogije") postali zabrinuti oko njene relevantnosti, dok je marksizam postao sve popularniji u disciplini. Tokom 1980-ih, pitanja moći, poput onih koja je Eric Wolf postavio u knjizi Europe and the People Without History ("Evropa i narod bez historije") - postala su od središnje važnosti za disciplinu. Knjige poput Anthropology and the Colonial Equality'' ("Antropologija i kolonijalna jednakost"), bavile su povezanošću antropologije sa kolonijalnom nejednakošću, dok su svojom ogromnom popularnošću Antonio Gramsci i Michel Foucault stavili pitanja moći i hegemonije na svjetlost pozornice. Gender i seksualnost su postale popularne teme, kao i odnos između historije i antropologije, na koji je uticao Marshall Sahlins (ponovo), crpeći od Lévi-Straussa i Fernanda Braudela da bi ispitao odnos između kulturnih struktura i individualnog djelovanja. Krajem 1980-ih i u 1990-im, George Marcus i James Clifford su se bavili pitanjima etnografskog autoriteta i kako je i zašto antropološko znanje moguće i autorativno. Bio je to dio raširenog pokreta postmodernizam koji je tada bio popularan. U ovom trenutku, antropologija je usredsređena na globalizaciju, medicinu i biotehnologiju, domorodačke prava, kao i na antropologiju Evrope. Politika antropologije Tradicionalna uključenost antropologije u ne-Zapadne kulture uključila je antropologiju u politiku, i to na veoma raznovrsne načine. Izvijesni politički problemi su stvoreni iz prostog razloga što antropolozi obično imaju veću moć negoli narod koji proučavaju. Neki su čak zagovarali da ova disciplina predstavlja oblik kolonijalne krađe, u kojoj antropolog zadobija moć na uštrb subjekata svog istraživanja. Antropolog, tvrde oni, može steći još veću moć iskorištavanjem znanja i umjetničkih predmeta (artefakata) ljudi koje on ili ona proučava, dok ljudi koje on ili ona proučava ne dobijaju ništa, nego čak šta više gube u toj razmjeni. Kao primjer takvih iskorištavajućih odnosa može se uzeti saradnja u Africi prije Drugog svjetskog rata između britanskih antropologa i kolonijalnih snaga. U skorije vrijeme su se pojavili novozasnovani obziri i zabrinutost oko bio-prospekta (bio-prospecting), zajedno s borbom za samopredstavljanje domorodačkih naroda, kao i repatrijaciju domaćih kulturnih ostataka i materijalne kulture. Druge političke kontroverzije stvorio je naglasak koji američka antropologija stavlja na kulturni relativizam kao i njena duga antipatija prema pojmu rase. Kao što je pomenuto ranije u ovom članku, Boas je bio dobro poznati društveni reformator čiji su aktivizam i antropološko učenje išli pod ruku. Razvoju sociobiologije krajem 1960-ih usprotivili su se kulturni antropolozi kao Marshall Sahlins, koji je tvrdio da su takve pozicije reduktivne. Drugi autori su kritikovali Boasovu antropologiju, tvreći da je Boas imao donekle ljevičarske namjere da oslabi gentilne narode (nejevrejske narode). Konačno, antropologija ima historiju upetljanosti sa obavještajnim službama i agencijama američke vlade, kao i protivratnom politikom. Profesionalna antropološka tijela i društva često se protive upotrebi antropologije u državne svrhe i korist. Njihova etička pravila ili iskazi zabranjuju antropolozima da se bave dobavljanjem tajnih obavještaja. Reference Također pogledajte Behejvioralizam Kolonijalizam Kultura Etnicitet Politički sistem Rasa Rasizam Religija Biološka antropologija Fizička antropologija Forenzična antropologija Medicinska antropologija Industrijska antropologija Somatologija Tjelesna konstitucija Paleoantropologija Kulturalna antropologija Socijalna antropologija Primijenjena antropologija Antropologija razvića Antropoekologija Ekonomska antropologija Etnografija Etnomuzikologija Psihološka antropologija Politička antropologija Antropologija religije Javna anthropologija Urbana antropologija Lingvistična antropologija Sinhronična lingvistika Diakronična lingvistika Historijska lingvistika Etnolingvistika Sociolingvistika Arheologija Vanjski linkovi The American Anthropological Association Homepage - webstranica o najvećoj profesionalnoj organizaciji antropologa u svijetu. Race - knjiga John Randal Baker koja se bavi korijenima rasne klasifikacije i opozicijama koncepta. Anthropology.Info Anthropologists as Spies - članak Davida Pricea koji izučava odnose između američke antropologije i američkih obavještajnih službi (US intelligence services). Pat Roberts Intelligence Program - BBC članak o programu Social and Cultural Anthropology in the News - (skoro) svakodnevno obnovljen blog Anthrobase.com - Kolekcija antropoloških tekstova Cybercultura - Kolekcija web izvora o antropologiji cyber-prostora Mapping Transdisciplinarity in Human Sciences pdf Fundamental Theory of Anthropology ppt Društvene nauke

92

https://bs.wikipedia.org/wiki/Grgo%20Marti%C4%87

Grgo Martić

Grgo Martić (Rastovača, Posušje, 24. januara 1822 – Kreševo, 30. augusta 1905), hrvatski književnik. Bio je franjevac, rodom iz Posušja, u Hercegovini. Rođen je u mjestu Rastovača a veliki dio života proveo je u Bosni u samostanu Kreševo. Imao je veliki značaj kako u svećeničkom tako i u književnom i političkom životu. Širio je ideje Ilirskog pokreta, radio na prosvjetiteljstvu. U vrijeme rušenja Osmanlijskog Carstva bio je u kontaktu sa banom Jelačićem od kojeg je dobio na poklon izrezbareni mač i nož sakriven u štapu što se danas čuva u Kreševskom samostanu. Reference Vanjski linkovi Život i djelo fra Grge Martića Katoličanstvo u Bosni i Hercegovini Hrvatski književnici Franjevci (svećenici) Rođeni 1822. Umrli 1905. Biografije, Posušje Kreševo

94

https://bs.wikipedia.org/wiki/Ban%20Matej%20Ninoslav

Ban Matej Ninoslav

Matej Ninoslav je bio bosanski ban u periodu od 1232. do 1250. godine. Ostala je zabilježena njegova povelja Dubrovačkom knezu Žanu Dandolu, koja je postala predmetom kontroverzi zbog pokušaja da se na osnovu njenog teksta odredi narodnosni sastav Bosne u 13. vijeku. Samostalni bosanski vladar Pišući o srednjevjekovnoj Bosni historičari najviše koriste „agitatorsku“ ugarsku i rimsku prepisku i vjeruje se svakoj optužbi izrečenoj protiv bosanskih heretika. Pri tome se kršćanske akcije preuveličavaju, prikazuju se kao veliki uspjeh krstaškog oružja, što baca u sjenu samostalnu djelatnost bosanskih vladara. Tako se smatra da je 1239. g. patarenska sljedba u Bosni sasvim istrijebljena. Međutim, već slijedeće godine, na primjeru Ninoslavovog odnosa prema Dubrovniku, vidi se da je Ninoslav veliki ban po milosti božijoj. Banov sud je nadležan za sve prijestupe koje načine Dubrovčani i drugi latinski (vlaški) trgovci, što drugim riječima znači da Ninoslav ne dopušta da strani trgovci imaju u njegovoj zemlji bilo kojega drugog suca osim njega. U tom pitanju pokazao je Ninoslav strogost prema strancima zato što ne dopušta nijednom »Vlahu« (a radi se uglavnom o Dalmatincima koji su ili mletački ili ugarski podanici) poseban položaj u svojoj zemlji. Splićani se obraćaju Ninoslavu zbog toga što je politički protivnik Bele IV koji od 1242. g. zaštićuje Trogirane s kojima su Splićani, otad u ratu. Toma Arhiđakon u svojoj hronici smatra Ninoslava pravim katolikom. Ljutiti Bela je poveo vojsku da osveti banova temeraria facta, ne zato što je Ninoslav doista bio krivovjernik, nego zato što se usudio u njegovoj Dalmaciji primiti kneževsku vast!. Za glavni izvor toga doba smatra se Belina darovnica iz 1244. g. izdanoj u korist ″bosanskog biskupa i crkve bosanske″ (episcopo Boznensi et ecclesie Boznensi) koja u doba Ninoslava uopšte nije imala posjede u bosanskim zemljama. Bosanski biskup ima tada jedino Breznicu i Đakovo u vukovskoj županiji. Bosanski kaptol i biskup, po darovnici, imaju pravo na desetinu u Usori, Solima i Donjim krajevima kao i u drugim župama, i to tobože po običaju ugarskih crkava. Bela nalaže (precepimus) svim svojim nasljednicima pod prijetnjom božijeg suda i gubitka očinskog blagoslova da vječno i neopozivo obdržavaju prije spomenute darove (predictas do- naciones) koji su tako pobožno djelo. Zbog činjenice da kralj prijeti božijim sudom, i po nekim drugim detaljima, neki istoričari smatraju ovu darovnicu falsifikatom. Nije neobično bilo u ono doba pravljenje falsifikovanih dokumenata radi ostvarivanja nekih prava. Međutim, s novim papom Inoćencijem IV položaj se bosanske biskupije mijenja. Prije svega, papi se sredinom 1246. g. javio bivši bosanski biskup Ivan, a i ugarski dominikanci traže i da im papa da posebno pravo u borbi protiv heretika. U to doba poinje i borba kaločkog nadbiskupa za bosansku biskupiju. Kaločki nadbiskup Benedikt se nudi papi da će protiv bosanskih heretika povesti križarski rat. Oduševljen, Inocencije IV mu daje pravo da raspolaže imanjima nevjernika, a zatim ga imenuje svojim legatom. Početkom 1247. g. pozdravlja papa ideju Bele IV, koji je takođe odlučio poći protiv heretika. Podvrgavanje bosanske biskupije kaločkoj nadbiskupiji bez sumnje je vrlo neugodno iznenadilo Ninoslava. Dok je bosanski biskup bio papin sufragan, i to s boravkom izvan njegove zemlje, ban se nije mnogo uzbuđivao. Promjena vrhovništva mogla se vrlo neugodno upotrijebiti protiv njega. Ninoslav zato šalje Inocenciju IV vjerodostojna svjedočanstva o čistoći svoje vjere, na što papa obustavlja namjeravanu akciju protiv njega. Kaločkom nadbiskupu Benediktu je zapovjeđeno da ne istupi protiv Ninoslava. Tako je Ninoslav ponovno odbio nasrtljive ugarske prelate od svoje zemlje, što mu je omoguilo da do kraja života (ili vladanja) zadrži položaj koji je stekao još 1233. g. kad je postao samostalni bosanski vladar. Povelja Dubrovniku Političko-ideološke konotacije Istraživanje o etnodruštvenom razvoju srednjovjekovne Bosne suočava se s teškoćama već pri tumačenju narodnosnih izraza u bosanskim ćirilskim ispravama XIII. vijeka, naprimjer u trima ispravama bana Mateja Ninoslava. U njima Matej Ninoslav stanovnika Bosne naziva "Srblinom" i suprotstavlja ga "Vlahu", tj. stanovniku Dubrovnika. To je nazivlje bilo uzrokom brojnim tumačenjima što su se kretala u rasponu od apsolutnog odbacivanja do potpuna prihvaćanja. Da bismo mogli objasniti tu zagonetku historiografije, nužno je pomnije razmotriti ćirilske isprave XII. i XIII. vijeka i njihovo narodnosno nazivlje. Analiza tih isprava pokazuje, prije svega drugoga, da sporni izraz o narodnosnoj suprotnosti: "Srblin" ↔ "Vlah" nije potekao iz srednjovjekovne Bosne, nego iz srednjovjekovne Srbije. U sačuvanoj građi ti se izrazi prvi put pojavljuju u ispravi raškog velikog župana Stefana Dubrovniku, napisanoj oko godine 1215. Tu ispravu danas poznajemo u prijepisu dubrovačkog notara Paskala, što je za objašnjenje naziva "Srblin" i "Vlah" veoma važno, još više činjenica da je isti notar pisao i dvije od tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava, iz 1240. i 1249. Prvu Ninoslavovu ispravu (prije 1235.) pisao je, doduše, "gramatik" Desoje, a ne notar Paskal, ali to ne mijenja zaključak da je narodnosna suprotnost "Srblin" ↔ "Vlah" u bosanske isprave dospjela iz raških isprava, i to posrednistvom dubrovačke kancelarije. Da nazivlje Ninoslavovih isprava nije odražavalo narodnosno ustrojstvo Bosne u prvoj polovini XIII vijeka i da se ono u njoj nije upotrebljavalo, pokazuje činjenica da isprava bana Kulina Dubrovniku iz godine 1189. ne samo da ne poznaje naziv "Srblin", a kao starija od Ninoslavovih isprava ona bi taj naziv morala poznavati da se on upotrebljavao u Bosni, nego ni Dubrovčanina ne naziva "Vlahom". Naziv "Vlah" za Dubrovčanina u ispravama Mateja Ninoslava očigledno nije bio bosanskog porijekla, jednako ni naziv "Srblin" za stanovnike Bosne. Sasvim je moguće da je u ono vrijeme, za Dubrovčane, svo stanovništvo ubutrašnjeg Balkana bili Vlaji ili Vlasi, što se i do danas održalo, ne samo kod njih, nego i kod srednjejadranskih otočana i priobalnih Dalmatinaca za živalj od Dalmatinske zagore ka unutrašnjosti. Potomstvo i porodica Otac mu je bio Radivoj. Također pogledajte Spisak bosanskih vladara Reference Vanjski linkovi O povelji Bana Ninoslava Lista najistaknutijih Bošnjaka Matej Ninoslav

97

https://bs.wikipedia.org/wiki/Biologija

Biologija

Biologija (grčki: βiοs - bios = život + λoγοs - logos = nauka, znanje, znanost, učenje) je nauka o životu, životnim pojavama i procesima. Obuhvata široki spektar naučnih područja, od proučavanja života na molekulskom nivou do međuodnosa živih bića sa (živom i neživom) okolinom i njihove evolucije u prostoru i vremenu. Svi oblici života imaju izvjesne osobine koje ih čine specifičnima i razlikuju od mrtvih tvari. Za razliku od nežive prirode, sva živa bića posjeduju autonomnost, autoregulaciju i autoreprodukciju. Prema tome, uobličena su u samoodržive organizme, sa sposobnošću samoregulacije životnih pojava i procesa i samoobnavljanja (reprodukcije) naredne generacije istovrsnih potomaka<ref name=<ref name= Biodiverzitet na Zemlji uključuje više od 10 miliona različitih vrsta živih bića. Veličina im s kreće od mikroskopskih (mikroorganizama) do džinovskih (plavi kit - more i slon - kopno) dimenzija. Područja biologije Neki od predmeta proučavanja biologije Brojna su područja biologije, slijedi kraći spisak: Anatomija građa organizma i njegovih struktura; nauka koja ih proučava Bakteriologija nauka o bakterijama Bioantropologija biologija čovjeka Biofizika fizika životnih pojava i procesa Biogeografija nauka o geografskoj distribuciji živih bića i njihovih zajednica Biohemija hemija životnih pojava i procesa Bioinformatika nauka o bioinformacijskim procesima i pojavama Biosistematika naučna klasifikacija živih bića (na osnovu sličnosti i srodničkih odnosa) Botanika nauka o biljkama Citogenetika prožimajuće naučno području između citologije i genetike Citologija biologija ćelije - nauka o građi i funkciji živih ćelija Citotaksonomija taksonomija na bazi citoloških pokazatelja (primarno: hromosomskih garnitura) Dendrologija biologija drveća Ekologija nauka o međuovisnosti živog i neživog svijeta (nauka o živim bićima u svom okolišu) Etologija nauka o ponašanju živih bića Embriologija nauka o embriogenezi Entomologija nauka o insektima (kukcima) Evolucija nauka o razvoju života na Zemlji Fitosociologija (Fitocenologija) nauka o karakterizaciji i klasifikaciji biljnih zajednica Fiziologija nauka o životnim procesima Genetika nauka o biološkom nasljeđivanju Herpetologija nauka o vodozemcima i gmizavcima Histologija nauka o tkivima Imunologija biologija samoodbrambenog (imunog) sistema organizma Kariologija nauka o ćelijskom jedru Lihenologija nauka o lišajima Mamalogija nauka o sisarima Mikologija nauka o gljivama Mikrobiologija nauka o mikroorganizmima Molekularna biologija nauka o životnim pojavama i procesima na molekularnoj razini Morfologija nauka o spoljašnjem obliku i građi organizama Taksonomija nauka o klasifikaciji živih bića (uz hijerarhijsko grupiranje) Paleontologija biologija živog svijeta minulih geoloških epoha Palinologija nauka o polenu Protistologija nauka o protistima Protozoologija nauka o protozoama Somatologija nauka o oblicima i građi (konstituciji) živih bića Zoologija nauka o životinjama Poznati biolozi Sir Charles Darwin Sir Alexander Fleming Luigi Galvani Robert Hooke Carl von Linne Jacques Monod Louis Pasteur Galerija Reference Vanjski linkovi Biološki Rječnik - Bosanski biološki rječnik sa oko 300 pojmova Abecedni spisak stranica o biologiji Biology with graphics and animations http://www2.estrellamountain.edu/faculty/farabee/biobk/biobooktoc.html http://dictionary.cambridge.org/dictionary/british/natural-history Prirodne nauke

98

https://bs.wikipedia.org/wiki/Hemija

Hemija

Hemija je jedna od prirodnih nauka koja proučava sastav, strukturu, osobine i promjene supstance. Hemija se pretežno bavi atomima i molekulama kao i s njihovim interakcijama i pretvaranjima, naprimjer, osobinama hemijskih veza između atoma koje grade hemijske spojeve. Kao takva, hemija proučava interakcije elektrona i različitih oblika energije u fotohemijskim reakcijama, reakcijama oksidacije i redukcije, faznih tranzicija i odvajanja supstanci iz mješavina (smjesa). Dobijanje i osobine složenih supstanci, kao što su legure, polimeri, biomolekule i farmaceutska sredstva smatraju se specijaliziranim oblastima odnosno granama hemije. Hemija se ponekad naziva i središnja nauka, jer ona premoštava druge prirodne nauke poput fizike, geologije i biologije. Hemija je grana fizičkih nauka ali postoji određena razlika od fizike. Etimologija pojma hemija nije u potpunosti razjašnjena, pa je u tom pogledu tema određenih neslaganja. Historija hemije se može pratiti i preko određenih faza u njenom razvoju, poput alhemije, koja se praktikovala hiljadama godina u mnogim dijelovima svijeta. Etimologija Pojam hemija potječe od riječi alhemija, ranijeg skupa aktivnosti koji su obuhvatali elemente iz moderne hemije, metalurgije, filozofije, astrologije, astronomije, misticizma i medicine. Ona se obično smatrala kao potraga za načinom pretvaranja olova ili nekog drugog uobičajenog materijala u zlato. Alhemija se počela praktikovati oko 330. godine, uključivala je proučavanje sastava vode, njenog kretanja, rasta, pridruživanja i izlučivanja iz drugih supstanci, izvlačenja duhova iz tijela kao i njihovim spajanjem unutar tijela (Zosim iz Panopolisa). Alhemičari su se u narodnom govoru zvali hemičari, a kasniji sufiks -ija je dodan kako bi se opisala vještina hemičara kao hemija. Riječ alhemija je izvedena iz arapske riječi al-kimia (الکیمیاء). U korijenu, pojam je posuđen iz grčkog χημία ili χημεία. Dalje, ovaj pojam je možda i egipatskog porijekla. Mnogi vjeruju da je al-kimia izvedena iz grčkog χημία, a koja se opet dobila preko riječi chemi ili kimi, što je drevno ime Egipta u egipatskom jeziku. Po drugom mišljenju, al-kimia je možda izvedena iz χημεία, u značenju izliti (spojiti) zajedno. Definicija Retrospektivno, definicija hemije se mijenjala kroz historiju, kako su nova otkrića i teorije dodavne nove funkcionalnosti u ovu nauku. Pojam hemija, po mišljenju poznatog hemičara Boyla 1661. koji je smatrao da je ona subjekat materijalnih principa mješanih (složenih) tijela. Dvije godine kasnije, 1663. hemičar Christopher Glaser opisao je hemiju kao naučnu umjetnost, koja izučava rastvorena tijela te iz njih izvlači različite supstance od kojih su ona izgrađena, kao i način kako da ih ponovno spojiti i dovesti ih do savršenosti višeg nivoa. Definicija riječi hemija iz 1730. koju je koristio Georg Ernst Stahl značila je umjetnost razdvajanja miješanih, agregatnih i spojenih tijela u njihove sastojke; kao i sastavljanje takvih tijela iz tih sastojaka. Jean-Baptiste Dumas je 1837. smatrao pojam hemije kao nauku koja izučava zakone i efekte molekularnih sila. Ova definicija je kasnije evoluirala, pa se 1947. došlo do značenja nauke o supstancama: njihovoj strukturi, osobinama i reakcijama koje ih pretvaraju u druge supstance, a ovu karakterizaciju hemije prihvatio je i Linus Pauling. U novije doba, 1998. profesor Raymond Chang proširio je tu definiciju na proučavanje materije i promjena koje se dešavaju s njom. Historija Stare civilizacije, poput Egipćana, Babilonaca i Indijaca stekle su ogromno praktično znanje o vještinama metalurgije, izrade grnčarije i pravljenja boja, ali o tome nisu razvili sistematsku teoriju. Osnovne hemijske hipoteze prvo su se pojavile u klasičnoj Grčkoj u vidu teorije "četiri elementa" što je konačno uobličio Aristotel navodeći da su vatra, zrak, zemlja i voda četiri temeljna elementa čijim je kombiniranjem izgrađeno sve ostalo. Grčki atomizam potječe iz 440tih p.n.e., nastao u djelima filozofa kao što su Demokrit i Epikur. Rimski filozof Lukrecije je 50 p.n.e. razvio ovu teoriju u svojoj knjizi De rerum natura ("O prirodi stvari"). Za razliku od modernog koncepta nauke, grčki atomizam je bio čisto filozofske prirode, sa vrlo slabim vezama sa iskustvenim posmatranjima i bez ikakvog osvrta na hemijske eksperimente. Vještina alhemije je najprije doživjela procvat u helenističkom svijetu, gdje su se miješale magija i okultizam u proučavanje prirodnih supstanci, s krajnjim ciljem pretvaranja elemenata u zlato i otkrivanje napitka vječnog života. Alhemija je otkrivena i praktikovana širom arapskog svijeta nakon pojave islama, a od tamo se prelila u srednjovjekovnu i renesansnu Evropu preko latinskih prevoda. Hemija kao nauka Pod utjecajem novih iskustvenih metoda koje su predložili Francis Bacon i drugi, grupa hemičara na Univerzitetu u Oxfordu, Robert Boyle, Robert Hooke i John Mayow počeli su da iznova oblikuju stare alhemijske tradicije u naučnu disciplinu. Naročito se Boyle smatra za osnivača i "oca" hemije zbog svog najvažnije rada, teksta iz oblasti klasične hemije "Skeptični hemičar" (The Sceptical Chymist) gdje su navedene osnovne razlike između postavki alhemije i iskustvenih naučnih otkrića nove hemije. On je, između ostalog, objavio i Boyleov zakon, čime je odbio klasične postavke "četiri elementa" i predložio mehanističke alternative atoma i hemijskih reakcija koje bi mogle biti subjekat strogih eksperimenata. Teoriju flogistona (supstance koja je u osnovi svakog sagorijevanja) predložio je Nijemac Georg Ernst Stahl početkom 18. vijeka a tu teoriju je tek krajem tog vijeka opovrgnuo francuski hemičar Antoine Lavoisier, "hemijski" pandan Newtonu u fizici; koji je učinio više od bilo koga drugog za osnivanje nove nauke na ispravnim teoretskim osnovama, tako što je rasvijetlio princip održanja mase i razvio novi sistem hemijske nomenklature, koji se i danas manje-više koristi. Međutim, prije ovog njegovog rada, postignuta su mnoga važna otkrića, naročito u vezi prirode zraka, za koji se ispostavilo da je sastavljen iz mnogih različitih gasova. Škotski hemičar Joseph Black (prvi eksperimentalni hemičar) i Holanđanin J. B. van Helmont otkrili su ugljik-dioksid, ili ono što je Black nazivao "fiksni zrak" 1754. godine; Henry Cavendish je otkrio vodik i rasvijetlio mnoge njegove osobine, dok su Joseph Priestley i, nezavisno od njega, Carl Wilhelm Scheele izdvojili čisti kisik. Engleski naučnik John Dalton postavio je modernu teoriju atoma; po kojoj su sve supstance sastavljene iz nevidljivih atoma materije i da različiti atomi imaju različite atomske težine. Razvoj elektrohemijske teorije hemijskih kombinacija desio se početkom 19. vijeka naročito kao rezultat rada dvojice naučnika Jacob Berzeliusa i Humphryja Davyja, a zasnovanog na ranijim otkrićima elektrostatičkog stuba koji je napravio Alessandro Volta. Davy je otkrio devet novih elemenata uključujući alkalne metale izdvajajući ih iz njihovih oksida pomoću električne struje. Britanac William Prout prvi je predložio sortiranje svih hemijskih elemenata prema njihovim atomskim težinama, tako što je sve poznate atome izrazio omjerom njihove težine prema atomskoj težini vodika. Newlands je napravio prvobitni sistem elemenata, koji su kasnije razvili u moderni periodni sistem elemenata Nijemac Lothar Meyer i Rus Dmitrij Ivanovič Mendeljejev tokom 1860tih. Inertne gasove, kasnije nazvani plemeniti gasovi, otkrio je William Ramsay u saradnji sa Lordom Rayleighjem krajem 19. vijeka, pa su s tim otkrićem popunjene osnovne strukture tabele periodnog sistema. Organsku hemiju razvio je Justus von Liebig i njegovi savremenici, nakon što je Friedrich Wöhler sintetizirao ureu kojim je zapravo potvrđeno da se živi organizmi, teoretski, mogu posmatrati i svesti pod hemijske zakone. Druga važna otkrića 19. vijeka bila su, između ostalog, razumijevanje valencije veze (Edward Frankland 1852. godine) i primjena termodinamike u hemiji (J. W. Gibbs i Svante Arrhenius tokom 1870tih). Hemijska struktura Tek početkom 20. vijeka konačno su shvaćene teoretske osnove hemije nakon serije značajnih otkrića, koji su rezultat uspjelih pokusa u istraživanju prave prirode unutrašnje strukture atoma. Godine 1897. J. J. Thomson je na Univerzitetu Cambridge otkrio elektron a vrlo brzo njega je francuski naučnik Becquerel kao i bračni par Pierre i Marie Curie istraživali fenomen radioaktivnosti. U seriji pionirskih eksperimenata Ernest Rutherford je na Univerzitetu u Manchesteru otkrio unutrašnju strukturu atoma i postojanje protona, klasificirao je i objasnio različite vrste radioaktivnog zračenja i uspješno transmutirao prvi element bombardujući dušik alfa-česticama. Njegov rad na atomskoj strukturi razvili su i poboljšali njegovi učenici, danski fizičar Niels Bohr i Englez Henry Moseley. Elektronsku teoriju hemijskih veza i molekulskih orbitala razvili su američki naučnici Linus Pauling i Gilbert N. Lewis. Godinu 2011. Ujedinjeni narodi su proglasili Međunarodnom godinom hemije. Godina je proglašena na inicijativu IUPAC-a (Međunarodne unije čiste i primijenjene hemije) te UN organizacije za nauku, obrazovanje i kulturu, a uključivao je hemijska društva, akademije i institucije u svijetu a zasnivala se na individualnim inicijativama za organiziranje lokalnih i regionalnih aktivnosti. Principi moderne hemije Danas prihvaćeni model atomske strukture je kvantnomehanički model. Tradicionalna hemija počinje proučavanjem elementarnih čestica, atoma, molekula, hemijskih spojeva, metala, kristala i drugih agregata materije. Ova materija se može proučavati u tri (uobičajena) agregatna stanja: čvrstom, tečnom ili gasovitom stanju, bilo u pojedinačnom ili njihovoj kombinaciji. Međudjelovanja, reakcije i transformacije koje se proučavaju u hemiji obično su rezultat interakcije između atoma, koji dovode do reorganiziranja hemijskih veza koje drže atome povezane jedne s drugima. Takva ponašanja se ispituju u hemijskim laboratorijama. Prema stereotipskim mišljenjima, u hemijskim laboratorijama se koriste razni oblici laboratorijskog posuđa. Međutim, posuđe nije osnovno u hemijskim naukama, a veliki broj eksperimenata u hemiji, kako primijenjenoj tako i u industrijskoj, izvodi se bez njega. Hemijska reakcija je transformacija nekih supstanci u jednu ili više drugačijih supstanci. Osnova za takve hemijske transformacije je reorganiziranje elektrona u hemijskim vezama između atoma. One se simbolički mogu predstaviti pomoću hemijskih jednačina, koje obično uključuju atome kao subjekte. Broj atoma na lijevoj i na desnoj strani jednačine moraju biti jednaki. Samo u posebnim slučajevima kada broj atoma na suprotnim stranama jednačine nije isti, takva transformacija se naziva nuklearna reakcija ili radioaktivni raspad. Vrste hemijskih reakcija u koje mogu stupati supstance i promjene energije povezane sa njima obuhvaćene su određenim osnovnim pravilima, poznatim kao hemijski zakoni. Razmatranja o energiji i entropiji su nezamjenjivo važna u gotovo svim oblastima hemije. Hemijske supstance se dijele po njihovoj strukturi, fazama, kao i po hemijskom sastavu. One se mogu analizirati koristeći alate hemijske analize kao što su spektroskopija i hromatografija. Naučnici koji se bave hemijskim istraživanjima nazivaju se hemičarima. Većina modernih hemičara se specijalizira u jednoj ili više podoblasti hemije. Za detaljno izučavanje hemije postoje brojni koncepti od nezamjenjivog značaja, a neki od njih su: Materija U hemiji, materija je definirana kao sve ono što ima masu u mirovanju i zapreminu (zauzima prostor) i sačinjeno je od čestica. Čestice koje sačinjavaju materiju također imaju vlastitu masu u mirovanju, ali je nemaju sve čestice, kao što su naprimjer fotoni. Materija može biti čista supstanca ili smjesa dvije ili više supstanci. Atom Atom je osnovna jedinica hemije. Sastoji se iz gustog jezgra zvanog atomsko jezgro okruženog prostorom zvanim elektronski oblak. Jezgro se sastoji iz pozitivno naelektrisanih čestica, protona, i nenaelektrisanih neutrona (zajedno zvanih nukleoni), dok se elektronski oblak sastoji iz negativno naelektrisanih elektrona koji se kreću oko jezgra. U neutralnom atomu, negativno nabijeni elektroni u potpunosti izbalansiraju pozitivni naboj protona. Jezgro je relativno gusto, masa nukleona je 1.836 puta veća nego elektrona, ali je obim atoma oko 10.000 puta veći od obima njegovog jezgra. Atom je tako najmanji dio za koji se može reći da zadržava hemijske osobine nekog elementa, poput elektronegativnosti, ionizacijskog potencijala, preferiranog oksidacijskog stanja, koordinacijskog broja i željene vrste veze koju gradi (npr. metalna, ionska ili kovalentna). Element Hemijski element je čista supstanca koja se sastoji od samo jedne vrste atoma, a karakterizira ih samo njima svojstveni broj protona u jezgrima atoma, što se u hemijskoj terminologiji naziva atomski broj, predstavljen simbolom Z. Maseni broj je zbir broja protona i neutrona u jezgru. Iako sva jezgra svih atoma pripadaju određenom jednom elementu i imaju isti atomski broj, oni ne moraju imati isključivo isti maseni broj. Atomi jednog elementa koji imaju različite masene brojeve nazivaju se izotopi. Naprimjer, svi atomi sa 6 protona u svojim jezgrama su atomi hemijskog elementa ugljika, ali oni mogu imati maseni broj 12 ili 13 (ako su stabilni). Uobičajeno predstavljanje hemijskih elemenata je pomoću periodnog sistema, u kojem su elementi poredani po atomskim brojevima. Periodni sistem je postavljen u grupe (kolone tabele) i periode (redovi tabele). Periodni sistem je koristan za identificiranje periodnih trendova. Hemijski spoj Spoj je čista hemijska supstanca koja se sastoji iz više od jednog hemijskog elementa. Osobine nekog spoja najčešće imaju vrlo malo sličnosti sa osobinama elemenata od kojih su sastavljeni. Međunarodna unija za čistu i primijenjenu hemiju (IUPAC) je postavila sistem standardne nomenklature za sve spojeve. Organski spojevi dobijaju ime u skladu sa sistemom organske nomenklature. Neorganski spojevi dobijaju ime u skladu sa neorganskom nomenklaturom. Osim toga Servis hemijskih sažetaka (Chemical Abstracts Service) preporučuje metod indeksiranja hemijskih supstanci. Po toj shemi, svaka hemijska supstanca se može jedinstveno identificirati pomoću broja poznatog kao CAS registarski broj. Molekula Molekula je najmanji pojedinačni dio neke čiste hemijske supstance ili spoja koja i dalje ima jedinstveni skup njenih hemijskih osobina, tj. njen potencijal da učestvuje u određenom skupu hemijskih reakcija sa drugim supstancama. Međutim, ova definicija može se u velikoj mjeri upotrijebiti za supstance koje su sastavljene iz molekula, a što nije tačno za mnoge druge supstance. Molekule su obično skup atoma vezanih zajednom kovalentnim vezama, pa je takva struktura električki neutralna a svi valentni elektroni su upareni sa drugim elektronima bilo u veze ili kao usamljeni parovi. Stoga, molekule postoje kao električki neutralne jedinice, za razliku od iona. Ako se ovo pravilo prekrši, dajući molekuli neko naelektrisanje, rezultat toga se ponekad naziva molekularni ion ili poliatomski ion. Ipak, diskretna i izdvojena priroda molekularnog koncepta obično zahtijeva da se molekularni ioni mogu nalazi samo u vrlo jasno izdvojenom obliku, kao što njihov usmjereni snop u vakuumu u masenom spektrometru. Nabijena poliatomska kolekcija može biti prisutna u čvrstim tijelima (npr. zajednički sulfatni ili nitratni ioni) a općenito se ne smatra molekulama u hemiji. Takozvani intertni ili plemeniti gasovi (helij, neon, argon, kripton, ksenon i radon) sastoje se iz pojedinačnih (zasebnih, slobodnih) atoma kao svojih najmanjih jedinica, dok se drugi izdvojenih hemijski elementi sastoje bilo od molekula ili od mreže atoma vezanih jedan na drugi na neki od načina. Molekule grade mnoge supstance iz svakodnevnog života poput vode, zraka i mnogih organskih spojeva kao što su alkoholi, šećeri, benzin i razni lijekovi. Ipak, sve supstance niti svi spojevi se ne sastoje iz pojedinačnih molekula, a većina čvrstih supstanci koji sačinjavaju čvrstu koru, omotač ili jezgro Zemlje su hemijski spojevi bez molekula. Postoje i druge vrste supstanci, kao što su ionski spojevi i umrežena čvrsta tijela, organizirani na način da u njima nema pojedinačnih, zasebnih molekula (po definiciji molekule). Umjesto toga, takve supstance se posmatraju po pojmovima formulskih jedinica ili jediničnih ćelija kao najmanjih ponavljućih struktura unutar supstance. Primjeri su mineralne soli (poput kuhinjske), čvrstih tijela poput ugljika, dijamanta, metala te uobičajene silike i silikatnih minerala poput kvarca i granita. Jedna od osnovnih karakteristika molekula je njena geometrija često nazvana njenom strukturom. Dok strukture dvoatomskih, troatomskih ili četvoroatomskih molekula mogu biti trivijalne (linearne, piramidalne i sl.), strukture poliatomskih molekula, koje su izgrađene od više od šest atoma (nekoliko različitih elemenata) može biti vrlo važna za njenu hemijsku prirodu i osobine. Supstance i smjese Hemijska supstanca je vrsta materije sa konačnim hemijskim sadržajem i tačno određenim skupom osobina. Kolekcija dvije ili više supstanci naziva se smjesa ili mješavina. Primjeri smjesa su zrak u atmosferi i legure. Mol i količina supstance Mol je jedinica mjere koja označava količinu supstance (također poznata i kao hemijska količina). Mol se definira kao broj atoma koji se nalazi u tačno 0,012 kilograma (12 g) ugljikovog izotopa 12 (ugljik-12), kada su atomi ugljika-12 nepovezani, u mirovanju i svom osnovom (nepobuđenom) stanju. Broj čestica po molu poznat je i pod nazivom Avogadrova konstanta, a iskustveno je utvrđena da približno iznosi 6,022 mol−1. Molarna koncentracija je količina određene supstance po zapremini rastvora, i obično se izražava u molima po dm−3. Agregatno stanje Pored specifičnih hemijskih osobina koji svrstavaju po različitim hemijskim klasifikacijama, hemikalije mogu postojati u nekoliko agregatnih stanja. U većini slučajeva, hemijske klasifikacije su nezavisne od ovih klasifikacija po stanju, međutim, određene egzotične faze nisu kompatibilne sa određenim hemijskim osobinama. Agregatno stanje je skup stanja hemijskog sistema u kojem on ima slične strukturne osobine, pod određenim uslovima okoline, od kojih su dva najznačajnija: pritisak i temperatura. Fizičke osobine, poput gustoće i indeksa prelamanja teže da se kreću unutar vrijednosti karakterističnih za određeno agregatno stanje. Stanje materije se definira kao fazni prijelaz, u kojem, kada se energija dovede ili odvede iz sistema, prelazi u "preorganiziranje" strukture sistema, umjesto promjene općenitih uslova. Ponekad distikcija između faza može biti kontinuirana umjesto da ima jasnu granicu, u tom slučaju za materiju se kaže da je u superkritičnom stanju. Kada se tri stanja nalaze istovremeno pod određenim okolnostima, takvi uslovi se nazivaju trojna tačka, a pošto je ona invarijanta, uobičajeno se ona definira kao skup određenih uslova. Najpoznatiji primjeri agregatnih stanja su čvrsta tijela, tekućine i gasovi. Mnoge supstance mogu postojati u oblika u čvrstoj fazi. Naprimjer, postoje tri faze čvrstog željeza (alfa, gama i delta) koje variraju u odnosu na temperaturu i pritisak. Osnovna razlika između čvrstih faza je kristalna struktura, ili aranžiranje atoma. Druga faza koja se obično javlja u studijama hemije je vodena odnosno tečna faza, koja je stanje supstance rastvorene u vodenom rastvoru (tj. u vodi). Nešto manje uobičajene faze su stanje plazme, Bose-Einsteinovog kondenzata i fermionskog kondenzata, te paramagnetske i feromagnetske faze magnetičnih materijala. Iako se većina uobičajenih stanja odnosi u trodimenzionalne sisteme, tako je moguće definirati i analoge u dvodimenzionalnim sistemima, koje imaju posebnu pažnju zbog njihove relevatnosti u biološkim sistemima. Hemijska veza Za atome koji spojeni jedni s drugim u molekule ili kristale kaže se da su povezani hemijskom vezom. Hemijska veza se može predstaviti kao višepolna ravnoteža između pozitivno naelektrisanog jezgra i negativnih naelektrisanja koji osciliraju oko njega. Mnogo više od jednostavnog privlačenja i odbijanja, enerigije i raspodjela karakteriziraju dostupnost elektrona u vezi prema drugom atomu. Hemijske veze mogu biti kovalentne, ionske, vodikove ili jednostavno zbog Van der Waalsove sile. Svaka od ovih veza ima određeni potencijal. Ti potencijali stvaraju hemijske interakcije koje drže atome zajedno unutar molekule ili kristala. U mnogim jednostavnim spojevima, teorija valentne veze, model odbijanja elektronskih parova valentne ljuske (VSEPR) i koncept oksidacijskih brojeva mogu se koristiti u svrhu proučavanja molekularne strukture i sastava. Ionska veza se gradi kada metal izgubi jedan ili više svojih elektrona, postajući pozitivno naelektrisani kation, a te elektrone prima neki nemetalni atom, postajući negativno naelektrisani anion. Dva suprotno naelektrisana iona privlače jedan drugog, a ionska veza je elektrostatička sila privlačenja između njih. Naprimjer, natrij (Na), koji je metal, gubi jedan elektron i postaje kation Na+ dok hlor (Cl), nemetal, dobija taj elektron i postaje anion Cl−. Ti ioni se drže zajedno zbog elektrostatičkog privlačenja, te se stvara spoj natrij-hlorid (NaCl), odnosno obična kuhinjska so. U kovalentnoj vezi, jedan ili više parova valentnih elektrona dijele dva atoma: kao rezultat električki neutralna grupa povezanih atoma dobija naziv molekula. Atomi pri dijeljenju valentnih elektrona se postavljaju tako da na taj način stiču elektronsku konfiguraciju plemenitog gasa (tj. osam elektrona u vanjskoj ljusci, koja je najudaljenija od jezgra). Kada atomi teže da se kombiniraju na takav način da svaki od njih ima osam elektrona u svojoj valentnoj ljusci kaže se da oni prate pravilo okteta. Međutim, neki elementi poput vodika i litija trebaju samo dva elektrona u svojoj vanjskoj ljusci da bi dostigli takvu stabilnu konfiguraciju. Za ove atome se kaže da slijede pravilo dueta, te na taj način oni dostižu elektronsku konfiguraciju plemenitog gasa helija, koji ima dva elektrona u svojoj vanjskoj ljusci. Slično tome, teorije iz klasične fizike se mogu koristiti za predviđanje mnogih ionskih struktura. Kod mnogo složenijih spojeva, kao što su metalni kompleksi, teorija valentne veze se može primijeniti u mnogo manjem obimu i a općenito se uzimaju alternativni pristupi poput teorije molekularnih orbitala. Reakcija Kada se hemijska supstanca transformira kao rezultat njenog međudjelovanja sa drugom supstancom ili energijom, kaže se da se odvija hemijska reakcija. Hemijska reakcija je stoga koncept povezan sa "reakcijom" supstance kada dođe u bliski dodir sa drugom supstancom, bilo u obliku smjese ili rastvora, bilo kada je izložena nekom obliku energije ili čak oboma. Kao rezultat hemijske reakcije dolazi do određene razmjene dijela energije između reaktanata reakcije kao i sa okolnim sistemom, koji može biti i određena posuda, poput laboratorijskog posuđa. Hemijska reakcija može dovesti i do formiranja ili disocijacije molekula, tj. molekule se razbijaju dajući dvije ili više manjih molekula, a s druge strane atomi se mogu i reorganizirati unutar molekule ili među molekulama. Hemijske reakcije obično uključuju stvaranja ili pucanja hemijskih veza. Oksidacija, redukcija, disocijacija, kiselo-bazna neutralizacija i molekularno rearanžiranje su neke od često korištenih hemijskih reakcija. Hemijska reakcija se simbolično može predstaviti pomoću hemijske jednačine. Dok je u nenuklearnim hemijskim reakcijama broj i vrsta atoma na obje strane jednačine isti, kod nuklearnih reakcija ovo pravilo važi samo za nuklearne čestice tj. protone i neutrone. Redoslijed koraka u koja se može dešavati reorganizacija hemijskih veza u toku hemijske reakcije naziva se mehanizam. Pri planiranju izvođenja neke reakcije, može biti predviđeno njeno odvijanje u nekoliko koraka, svaki od njih drugom brzinom. Tako se tokom reakcije mogu javiti i mnogi međuproizvodi reakcije, više ili manje stabilni spojevi. Mehanizmi reakcije bi trebali pokazati kinetiku i relativni omjer proizvoda reakcije. Mnogi fizikalni hemičari su specijalizirani za istraživanje i proučavanje mehanizama raznih hemijskih reakcija. Za tako nešto otkriveno je mnogo iskustvenih pravila, poput Woodward-Hoffmannovog pravila. Prema zlatnoj knjizi IUPAC-a, hemijska reakcija se definira kao "proces koji ima za rezultat međukonverziju hemijskih vrsta." U skladu s tom definicijom, hemijske reakcije mogu biti elementarne reakcije i višefazne reakcije. Međutim, napravljeno je ograničenje, takvo da ova definicija uključuje slučajeve kada se eksperimentalno mogu utvrditi međukonverzijski konformeri. Reakcije koje se tako mogu izmjeriti obično uključuju i skup molekularnih entiteta kako je i predviđeno ovom definicijom, ali često je konceptualno uobičajeno da se ovaj pojam koristi i za promjene koje uključuju pojedinačne molekularne entitete (tj. "mikroskopske hemijske događaje"). Ioni i soli Ion je naelektrisana čestica, bilo da se radi o atomu ili molekuli, koja je dobila ili izgubila jedan ili više elektrona. Kada atom "izgubi" (otpusti) elektron, onda on ima više protona od elektrona, te je atom pozitivno naelektrisan ion odnosno kation. Suprotno tome, kada atom dobije (primi) elektron, onda ima više elektrona od protona, te je on negativno naelektrisani ion odnosno anion. Kationi i anioni mogu formirati kristalnu rešetku neutralnih soli, poput iona Na+ i Cl− koji grad natrij-hlorid odnosno NaCl. Primjeri poliatomnih iona koji se ne razdvajaju tokom kiselinsko-baznih reakcija su hidroksidi (OH−) i fosfati (PO43−). Međutim, plazma koja se sastoji iz gasovite materije, također se u potpunosti ionizirana, obično zbog ekstremno visoke temperature. Hemijski zakoni Proučavanjem hemijskih reakcija, hemičari su došli do otkrića o pravilnostima po kojima se one odvijaju. Te pravilnosti nazvane su hemijskim zakonima, koji su postali temeljni koncepti u hemiji. Neki od njih su: Avogadrov zakon Beer–Lambertov zakon Boyleov zakon (1662, veže pritisak i zapreminu) Charlesov zakon (1787, veže zapreminu i temperaturu) Fickov zakon difuzije Gay-Lussacov zakon (1809, veže pritisak i temperaturu) Le Chatelierov princip Henryjev zakon Hessov zakon Zakon održanja energije doveo je do važnih koncepta hemijske ravnoteže (ekvilibrija), termodinamike i kinetike. Zakon održanja mase kaže da je masa konzervirana u izoliranim sistemima, čak i u teoriji moderne fizike. Međutim, specijalna teorija relativiteta je pokazala da zbog ekvivalencije mase i energije, kad god se nematerijalna energija (toplota, svjetlost, kinetička energija) ukloni iz neizoliranog sistema, zajedno s njom nestaje i određena masa. Veliki gubici energije rezultiraju i gubitku mjerljivih količina mase, što je vrlo važna tema u nuklearnoj hemiji. Zakon konačnih odnosa, iako u mnogim sistemima (naročito kod biomakromolekula i minerala) ti odnosi vode računanju velikih brojeva te se često predstavljaju razlomcima. Zakon višestrukih masenih odnosa Raoultov zakon Praksa Grane hemije Hemija se obično dijeli u nekoliko osnovnih grana. Osim toga, postoji i nekoliko osnovnih međudisciplina i još više specijaliziranih oblasti hemije. Analitička hemija je analiza uzoraka materijala kako bi se shvatio njihov hemijski sastav i struktura. Analitička hemija inkorporira standardizirane eksperimentalne metode u hemiji. Te metode se mogu koristiti u svim grama hemije, osim u čisto teorijskoj hemiji. Biohemija je proučavanje hemijskih spojeva, reakcija i interakcija među njima koji se odvijaju u živim organizmima. Biohemija i organska hemija su veoma blisko povezani, kao npr. u medicinskoj hemiji i neurohemiji. Biohemija je također povezana i sa molekularnom biologijom i genetikom. Neorganska hemija je proučavanje osobina i reakcija neorganskih spojeva. Razlika između organske i neorganske discipline nije apsolutna i u mnogim stvarima se preklapaju, a najviše u podoblasti organometalne hemije. Nauka o materijalima je dobijanje, karakteriziranje i razumijevanje supstanci sa korisnim funkcijama. Ovo polje predstavlja novu širinu studiranja u fakultetskim programima, a integrira elemente iz svih klasičnih područja hemije sa posebnim osvrtom na temeljne probleme koji su jedinstveni za materijale. Osnovni sistemi proučavanja uključuju hemiju kondenziranih faza (čvrstih tijela, polimera i tekućina) i interfejse između različitih faza. Neurohemija je grana hemija koja proučava neurohemikalije, uključujući transmitere, peptide, bjelančevine, masti, šećere i nukleinske kiseline, njihovo međudjelovaje te uloge koje igraju u stvaranju, održavanju i promjenama u nervnom sistemu. Nuklearna hemija proučava kako se spajaju subatomske čestice dajući jezgro atoma. Moderna transmutacija je posebno obimna komponenta nuklearne hemije, a tabela nuklida je jedan od značajnijih rezultata i alata u ovom polju. Organska hemija je izučavanje strukture, osobine, sastava, mehanizama i reakcija organskih spojeva. Organski spoj se definira kao spoj koji je zasnovan na ugljikovom lancu. Fizikalna hemija je grana hemije o fizikalnoj i fundamentalnoj bazi hemijskih sistema i procesa. Konkretno, energetika i dinamika takvih sistema i procesa predstavlja osnovno zanimanje fizikalnih hemičara. Važna područja iz ove oblasti su hemijska termodinamika, hemijska kinetika, elektrohemija, statistička mehanika, spektroskopija, te od nedavno i astrohemija. Fizikalna hemija se znatno preklapa sa molekularnom fizikom. Međutim, fizikalna hemija uključuje korištenje infinitezimalnog računa pri deriviranju jednačina. Obično je povezana i sa kvantnom i teorijskom hemijom. Fizikalna hemija je posebna grana različita od hemijske fizike, ali se i s njom dosta preklapa. Teorijska hemija je oblast hemije koja izučava fundamentalne teorijske postavke (obično zajedno sa matematikom ili fizikom. U užem smislu primjena kvantne mehanike u hemiji naziva se još i kvantna hemija. Od kraja Drugog svjetskog rata, razvoj računara je omogućio sistematski razvoj računarske hemije, koja je zapravo vještina razvoja i primjene računarskih programa u svrhu rješavanje hemijskih problema. Teorijska hemija se znatno preklama sa fizikom kondenzirane materije i molekularnom fizikom (i teorijski i eksperimentalno). Druge hemijske grane uključuju agrohemiju, astrohemiju (i kosmohemiju), atmosfersku hemiju, hemijski inženjering, hemijsku biologiju, hemoinformatiku, elektrohemiju, hemiju okoline, femtohemiju, hemiju arome, hemiju toka, geohemiju, "zelenu" hemiju, histohemiju, historiju hemije, hemiju hidrogenizacije, imunohemiju, hemiju okeana i mora, nauku o materijalima, matematičku hemiju, mehanohemiju, medicinsku hemiju, molekularnu biologiju, molekularnu mehaniku, nanotehnologiju, hemiju prirodnih proizvoda, enologiju, organometalnu hemiju, petrohemiju, farmakologiju, fotohemiju, fizikalnu organsku hemiju, fitohemiju, hemiju polimera, radiohemiju, hemiju čvrstog stanja, sonohemiju, supramolekularnu hemiju, hemiju površine, sintetičku hemiju, termohemiju, i mnoge druge. Hemijska industrija Hemijska industija predstavlja važnu ekonomsku aktivnost širom svijeta. Prema podacima iz 2013. godine, 50 najvećih svjetskih proizvođača hemijskih proizvoda imalo je prihod od 980,5 milijardi američkih dolara, sa stopom profita od 10,3%. Reference Literatura Atkins, P.W. Galileo's Finger (Oxford University Press) Atkins, P.W. Atkins' Molecules (Cambridge University Press) Kean, Sam. The Disappearing Spoon - and other true tales from the Periodic Table (Black Swan) London, 2010 Levi, Primo The Periodic Table (Penguin Books) Stwertka, A. A Guide to the Elements (Oxford University Press) Atkins, P.W., Overton, T., Rourke, J., Weller, M. i Armstrong, F. Shriver and Atkins inorganic chemistry (4. izd.) 2006 (Oxford University Press) Chang, Raymond. Chemistry 6. izd. Boston: James M. Smith, 1998. . Voet i Voet Biochemistry (Wiley) Atkins, P.W. (2001): Physical Chemistry (Oxford University Press) Atkins, P.W. et al. Molecular Quantum Mechanics (Oxford University Press) McWeeny, R. Coulson's Valence (Oxford Science Publications) Pauling, L. The Nature of the chemical bond (Cornell University Press) Pauling, L., and Wilson, E. B. Introduction to Quantum Mechanics with Applications to Chemistry (Dover Publications) Smart i Moore Solid State Chemistry: An Introduction (Chapman and Hall) Stephenson, G. Mathematical Methods for Science Students (Longman) Hemija

99

https://bs.wikipedia.org/wiki/Geologija

Geologija

Geologija (iz grčkog γῆ, gē, i.e. "zemlja" i -λoγία, -logia, i.e. "nauka o, govori") je nauka koja se bavi proučavanjem planete Zemlje, stijena i minerala koje je tvore te procesa koji je mijenjaju.  Geologija nam daje uvid u historiju Zemlje dajući dokaze za tektoniku ploča, evolucionu historiju, i klimu kakva je vladala u prošlosti. Geologija je važna za istraživanja minerala i njihovu eksploataciju, vodene resurse, razumijevanje prirodnih nesreća u opasnosti, te za pobliže proučavanje klimatskih promjena. Geologija je najbitnija u geotehničkim naukama i jedna je od glavnih nauka. Geološki materijali Većina geoloških podatka dolazi iz istraživanja na čvrstih Zemljinih materijala. Obično se ti materijali dijele na stijene i nekonsolidovane materijale. Stijene Postije tri glavna tipa stijena: magmatske, sedimentne, metamorfne. Kada se stijena kristalizuje od otopljene magme onda je to magmatska stijena. Taj kamen se može erodirati i taloižiti te tako dobijamo sedimentne stijene, ili se može usljed pritiska i tempereature mijenjati te dobijamo metamorfni. Stijene mogu prelaziti iz jednog u drugi oblik. Većina istraživanja u geologiji je povezana sa stijenama, jer nam stijene daju najviše podataka o historiji Zemlje. Petrologija Oblasti ili srodne discipline Regionalna geologija Također pogledajte Petrografija Mineralogija Geografija Zemlja Reference

100

https://bs.wikipedia.org/wiki/Filozofija

Filozofija

Filozofija se može definisati kao pokušaj razumjevanja misterija egzistencije i stvarnosti. Također, filozofija pokušava razumjeti prirodu istine i znanja ali i pronaći osnovne ljudske vrijednosti u životu. Odnos između ljudskog društva i prirode je isto bitan dio filozofije koja pokušava iskoristiti ljudsku sklonost ka čuđenju, zanimanju i želji za razumjevanjem, kako bi se došlo do bitnog, kako bi se došlo do istine. Dakle, filozofija je proces analiziranja, kritiziranja, interpretacije i špekuliranja. Filozofija počinje od riječi philein i sophia, što bukvalno znači ljubav prema znanju ili mudrosti. Ona pokušava spoznati istinu i svijet. Javlja se u VI vijeku p. n. e. u staroj Grčkoj. To što se javlja imalo je svoje razloge jer je vladalo robovlasničko društvo i demokratija koji su omogućavali dokolicu. Pored toga Grčka je imala povoljan geografski položaj i ekonomski razvoj. Robovi su omogućavali robovlasnicima da se bave umovanjem jer su robovi obavljali sve fizičke poslove. Periodizacija Antička filozofija Srednjovjekovna filozofija Novovjekovna filozofija Savremena filozofija Filozofske discipline 1. Metafizika i ontologija (opća metafizika) Pravci: Materijalizam, idealizam Monizam, dualizam, pluralizam 2. Gnoseologija Pravci: Empirizam Senzualizam Racionalizam Intuicionalizam Kriticizam Iracionalizam (i drugi) 3. Etika 4. Estetika 5. Antropologija 6. Logika i metodologija Metodologija Analiza Sinteza Apstrakcija Generalizacija Specifikacija Definicija Divizija (filozofija) Dedukcija Indukcija Analogija Eksperiment Dekonstrukcija (i drugo) Okamova britva Također pogledajte Paradoks Dobro Ljubav Literatura Aristotel: Metafizika, Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1985. Središnje djelo filozofa koji je tokom 2000 godina snažno uticao na filozofiju i teologiju u Evropi i u islamskom svijetu, a i danas je nezaobilazan. Ovdje je dato u vrlo zahtjevnom prijevodu Tomislava Ladana. Vrlo teško za čitanje. Nije preporučljivo za početnike, za razliku od elegantnih Platonovih dijaloga. Diels, Hermann: Predsokratovci. Fragmenti, u dvije knjige, Zagreb: Naprijed, 1983. Dielsovo dvojezično izdanje (grčko i njemačko) zbirke svih poznatih fragmenata filozofa prije Sokrata, uz skrupuloznu kritičku obradu, osnovni je izvor za svakoga ko proučava početke filozofije. Prvo izdanje izašlo je još 1903., kasnije je sam autor radio na brojnim dopunama i poboljšanjima u sljedećim izdanjima, a nakon njegove smrti je po njegovim idejama pripremljeno izmijenjeno peto izdanje (1934.–1937.). Edmonds, David i Eidinow, John: Wittgensteinov žarač. Priča o desetminutnoj svađi dvojice velikih filozofa, Zagreb: Algoritam, 2004. (Wittgenstein's Poker, 2001) Knjiga koju su pisali dvojica publicista o jednom banalnom incidentu, u kojem su se sukobile oprečne filozofske koncepcije dvojice bečlija Ludwiga Wittgensteina i Karla Poppera, odlična je lektira za početnike u filozofiji, a vrijedna i za one naprednije. Obojica sudionika spadaju među ključne mislioce XX stoljeća. Kalin, Boris: Povijest filozofije. S odabranim tekstovima filozofa, Zagreb: Školska knjiga, 2001. (25. izdanje). Ovo je udžbenik za predmet Povijest filozofije u gimnazijama. Wittgenstein, Ludwig: Tractatus logico-philosophicus, Ovaj kratki tekst, pisan u rovovima i u zarobljeništvu u vrijeme i po svršetku Prvog svjetskog rata je, po mnogima, najvažnije filozofsko djelo XX stoljeća. Ovo izdanje (prema izdanju "Veselina Masleše" u Sarajevu 1987.). je dvojezično (njemačko i hrvatsko), sa predgovorom Bertranda Russella za prvo englesko izdanje iz 1922. i opsežnom popratnom studijom Gaje Petrovića (koji je i prevodilac) Logički atomizam i filozofija neizrecivog u Tractatusu Ludwiga Wittgensteina. Dalje čitanje Opći uvod Blumenau, Ralph. Philosophy and Living. Craig, Edward. Philosophy: A Very Short Introduction. Harrison-Barbet, Anthony, Mastering Philosophy. Russell, Bertrand. The Problems of Philosophy. Sinclair, Alistair J. What is Philosophy? An Introduction, 2008, Sober, Elliott. (2001). Core Questions in Philosophy: A Text with Readings. Upper Saddle River, Prentice Hall. Solomon, Robert C. Big Questions: A Short Introduction to Philosophy. Warburton, Nigel. Philosophy: The Basics. Nagel, Thomas. What Does It All Mean? A Very Short Introduction to Philosophy. Classics of Philosophy (Vols. 1, 2, & 3) by Louis P. Pojman Cottingham, John. Western Philosophy: An Anthology. 2nd ed. Malden, MA: Blackwell Pub., 2008. Print. Blackwell Philosophy Anthologies. Tarnas, Richard. The Passion of the Western Mind: Understanding the Ideas That Have Shaped Our World View. Tematski uvodi Afrička Imbo, Samuel Oluoch. An Introduction to African Philosophy. Istočna A Source Book in Indian Philosophy by Sarvepalli Radhakrishnan, Charles A. Moore Hamilton, Sue. Indian Philosophy: a Very Short Introduction. Kupperman, Joel J. Classic Asian Philosophy: A Guide to the Essential Texts. Lee, Joe and Powell, Jim. Eastern Philosophy For Beginners. Smart, Ninian. World Philosophies. Copleston, Frederick. Philosophy in Russia: From Herzen to Lenin and Berdyaev. Islamska Medieval Islamic Philosophical Writings edited by Muhammad Ali Khalidi Historijski uvodi Opće First published in Russian as . Higgins, Kathleen M. and Solomon, Robert C. A Short History of Philosophy. Durant, Will, Story of Philosophy: The Lives and Opinions of the World's Greatest Philosophers, Pocket, 1991, First published in Russian as . Antička Knight, Kelvin. Aristotelian Philosophy: Ethics and Politics from Aristotle to MacIntyre. Srednjovjekovna The Phenomenology Reader by Dermot Moran, Timothy Mooney Kim, J. and Ernest Sosa, Ed. (1999). Metaphysics: An Anthology. Blackwell Philosophy Anthologies. Oxford, Blackwell Publishers Ltd. Savremena The English Philosophers from Bacon to Mill by Edwin Arthur European Philosophers from Descartes to Nietzsche by Monroe Beardsley Existentialism: Basic Writings (Second Edition) by Charles Guignon, Derk Pereboom Curley, Edwin, A Spinoza Reader, Princeton, 1994, Bullock, Alan, R.B. Woodings, and John Cumming, eds. The Fontana Dictionary of Modern Thinkers, in series, Fontana Original[s]. Hammersmith, Eng.: Fontana Press, 1992 [1983]. xxv, 867 p. Scruton, Roger. A Short History of Modern Philosophy. Contemporary Analytic Philosophy: Core Readings by James Baillie Appiah, Kwame Anthony. Thinking it Through  – An Introduction to Contemporary Philosophy, 2003, Critchley, Simon. Continental Philosophy: A Very Short Introduction. Referentni radovi The Cambridge Dictionary of Philosophy by Robert Audi The Routledge Encyclopedia of Philosophy (10 vols.) edited by Edward Craig, Luciano Floridi (available online by subscription); or The Concise Routledge Encyclopedia of Philosophy edited by Edward Craig (an abridgement) ; in 1996, a ninth supplemental volume appeared that updated the classic 1967 encyclopedia. International Directory of Philosophy and Philosophers. Charlottesville, Philosophy Documentation Center. Directory of American Philosophers. Charlottesville, Philosophy Documentation Center. Routledge History of Philosophy (10 vols.) edited by John Marenbon History of Philosophy (9 vols.) by Frederick Copleston A History of Western Philosophy (5 vols.) by W.T. Jones History of Italian Philosophy (2 vols.) by Eugenio Garin. Translated from Italian and Edited by Giorgio Pinton. Introduction by Leon Pompa. Encyclopaedia of Indian Philosophies (8 vols.), edited by Karl H. Potter et al. (first 6 volumes out of print) Indian Philosophy (2 vols.) by Sarvepalli Radhakrishnan A History of Indian Philosophy (5 vols.) by Surendranath Dasgupta History of Chinese Philosophy (2 vols.) by Fung Yu-lan, Derk Bodde Instructions for Practical Living and Other Neo-Confucian Writings by Wang Yang-ming by Chan, Wing-tsit Encyclopedia of Chinese Philosophy edited by Antonio S. Cua Encyclopedia of Eastern Philosophy and Religion by Ingrid Fischer-Schreiber, Franz-Karl Ehrhard, Kurt Friedrichs Companion Encyclopedia of Asian Philosophy by Brian Carr, Indira Mahalingam A Concise Dictionary of Indian Philosophy: Sanskrit Terms Defined in English by John A. Grimes History of Islamic Philosophy edited by Seyyed Hossein Nasr, Oliver Leaman History of Jewish Philosophy edited by Daniel H. Frank, Oliver Leaman A History of Russian Philosophy: From the Tenth to the Twentieth Centuries by Valerii Aleksandrovich Kuvakin Ayer, A.J. et al., Ed. (1994) A Dictionary of Philosophical Quotations. Blackwell Reference Oxford. Oxford, Basil Blackwell Ltd. Blackburn, S., Ed. (1996)The Oxford Dictionary of Philosophy. Oxford, Oxford University Press. Mautner, T., Ed. The Penguin Dictionary of Philosophy. London, Penguin Books. Angeles, P.A., Ed. (1992). The HarperCollins Dictionary of Philosophy. New York, Harper Perennial. Hoffman, Eric, Ed. (1997) Guidebook for Publishing Philosophy. Charlottesville, Philosophy Documentation Center. Popkin, R.H. (1999). The Columbia History of Western Philosophy. New York, Columbia University Press. Bullock, Alan, and Oliver Stallybrass, jt. eds. The Harper Dictionary of Modern Thought. New York: Harper & Row, 1977. xix, 684 p. N.B.: First published in England under the title, "The Fontana Dictionary of Modern Thought". Reese, W.L. Dictionary of Philosophy and Religion: Eastern and Western Thought. Atlantic Highlands, N.J.: Humanities Press, 1980. iv, 644 p. Vanjski linkovi Filozofija i..., RTS Obrazovno - naučni program - Zvanični kanal http://plato.stanford.edu/ http://www.iep.utm.edu/ http://www.wadsworth.com/philosophy_d/special_features/timeline/timeline.html http://maps.google.com: mapa zapadnih filozofa http://philosophyreview.blogspot.com/ http://ocw.nd.edu/philosophy Akademske discipline Vjera

101

https://bs.wikipedia.org/wiki/Arheologija

Arheologija

Arheologija (grč. ἀρχαıολογία, od ἀρχαῖος: prastar, drevan i -λογια: -logija) je naučno studiranje ostataka ljudskih civilizacija i kultura. Nauka koja na ostacima materijalne kulture pronađene u zemlji, sistemskim iskopavanjima određenom metodom ili slučajnim nalazima u zemlji ili na površini zemlje, objašnjava i rekonstruiše način života i kulture starih civilizacija. Sama riječ arheologija (starinarstvo) bila je u Grčkoj u upotrebi još u antičko doba za starinu i prošlost. Rimljani su za taj pojam imali svoju riječ: antiquitates (u značenju: starine). Iz antike potječe i naziv i pojam antiquarius za onoga koji proučava stari način pisanja i govora. Razvoj arheologije Nije precizno utvrđeno kada je nastala arheologija. Iskopavanja antičkih spomenika i pravljenje kolekcija antikviteta su bili prisutni hiljadama godina. Flavio Biondo, renesansni historičar iz Italije sistematski je kreirao i dokumentovao vodič za rimske ruševine i topografski vodič starog Rima. Zbog toga ga neki nazivaju ranim osnivačem arheologije. Ipak tek u XIX-tom vijeku sistematsko izučavanje prošlosti kroz njene materijalne ostatke počelo je podsjećati na arheološku nauku kakva se danas izučava na univerzitetima. Iskopavanja i otkrića su se ipak bazirala na slučajnosti, a važnost koncepta kao što su raslojavanje i stavljanje nalazišta u određeni kontekst su potpuno zanemareni. [1803. godine Thomas Bruce, sedmi Earl od Elgina je uputio je žestoku kritiku zbog uklanjanja mermernih skulptura sa grčkog Panteona na kojem su se nalazile. Ipak u ovoj kritici on je skulpture spominjao i vrjednovao samo kroz njihovu umjetničku vrijednost, a ne kroz historijsku. Britanija je bila jedna od prvih zemalja koja je razvila sistematski prilaz arheologiji i prepoznala je kao zasebnu disciplinu (a debata da li je to nauka ili umjetnost još uvijek traje). Prvi osobe koje su pokazale ozbiljniji individualni interes bile su sveštenici. Oni su bilježili lokalne orjentire uz pomoć parohljana uz opise pojedinosti terena, a neki od tih spomenutih pojedinosti su predstavljali drevne spomenike, kao naprimjer uspravno kamenje – a vjerovatno nisu bili ni svjesni značaja nekih od spomenika. Zahvaljujući njima znamo mnogo o nekim arheološkim nalazima koja su u međuvremenu pomjerena sa izvorne lokacije, ili čak nestala u potpunosti. U XVI-tom i XVII-tom vijeku antikvari poput John Lelanda, John Aubreya i William Stukeleya vodili su pregled zemlje (Britanije), crtajući, opisujući i interpretirajući spomenike i predmete s kojima su se sretali. U Americi, Thomas Jefferson[, vjerovatno inspirisan svojim iskustvima u Evropi, nadgledao je sistematsko iskopavanje indijanskih pogrebnih humki na svojoj zemlji u Virđiniji 1784. godine. Jeffersonove metode iskopavanja su bile napredne za to doba (što mu je donijelo titulu jednog od očeva arheologije), ali su bile primitivne u poređenju sa današnjim standardima. On nije jednostavno kopao u unutrašnjost humke "da bi našao nešto", već bi iskopao uzorak zemlje da bi ga proučio. Rezultati nisu inspirisali njegove savremenike da nastave tim putem, već su oni općenito neselektivno kopkali unaokolo, kako na Bliskom istoku i evropskim humkama, tako i na sjevernoameričkim lokacijama, uništavajući tako vrijedne artefakte tokom iskopavanja. Nešto poslije Napoleonove armije su sprovodile iskopavanje tokom Egipatske kampanje. Imperator je poslao s njima grupu od 500 naučnika, specijalista u poljima biologije, hemije i lingvistike, da bi oni sproveli puno istraživanje drevnih civilizacija. Rad Jean-François Champolliona na kamenu iz Rosette preko kojeg je uspio prevesti hijeroglife, poslužio je kao ključ za daljnje istraživanje Egipta. Jedna od ključnih figura u razvoju metoda arheologije bio je Pitt Rivers. Arheologija je još uvijek bila amaterski hobi, kada je Rivers, zahvaljujući veličini britanskog kolonijalnog carstva, dobio priliku da istražuje antikvitete u mnogim zemljama. Tokom svoje vojne karijere uspio je sakupiti veliki broj artefakata sa svih strana svijete, i sve ih je smještao na svoj posjed, praveći nukleus muzeja koji je danas smješten u Oxfordu i koji nosi njegovo ime. Razvio je tipologiju radeći na svojoj ličnoj kolekciji, što je bilo od neprocjenjivog značaja za budući razvoj arheologije i razvoj metode određivanja starosti. Također pogledajte Pećina Rouffignac Reference Vanjski linkovi https://archive.today/20121209050439/http://archaeolog.org/ http://www.archaeologynews.org/ https://web.archive.org/web/20110524020305/http://archaeologytimes.com/ Društvene nauke Arheologija

102

https://bs.wikipedia.org/wiki/Opera%20%28%C4%8Dvor%29

Opera (čvor)

Opera, scenska drama. Opera (preglednik), veb-preglednik norveške firme Opera Software ASA.

103

https://bs.wikipedia.org/wiki/Vjera

Vjera

Vjera se obično definira kao uvjerenje u istinu neke tvrdnje bez njene provjere. Prema tome, to je subjektivno duhovno tumačenje ishoda percepcije, vlastitog razmišljanja ili komunikacije. Vjera je u praksi vrlo korisna jer u svakodnevnom životu vjerujemo u više stvari nego što se čini. Ljudi vjeruju u poruke, ideje, djelotvornost, ljubav, druge ljude i namjere, kao i u mnoge druge vjerovatne ili nevjerovatne događaje, kao što su horoskopi i vještice. Primjer Policija vjeruje da su lopovi koji su ukrali laptop i vanjski tvrdi disk od radnika Sektora ratnih veterana, željeli prodati tu opremu, kaže Washington Post. U takvom kontekstu razlikujemo pojedinačno vjerovanje od brojnih vjerovanja koja prevladavaju u cijeloj zajednici. Psihologija U psihološkom smislu, vjera je predstavljačko stanje duha koje ima oblik tvrdnje. Religija U religijskom smislu, vjera se odnosi na dio šireg duhovnog ili moralnog temelja koji se naziva vjeroispovijest. Logika U klasičnoj logici, vjera se smatra tvrdnjom, jer iznosi neku tvrdnju ili očekivanje o stvarnosti za koju se pretpostavlja da je istinita ili lažna (čak i ako se to ne može praktički provjeriti, kao što je vjera u postojanje nekog božanstva). historijski gledano, filozofske analize naravi vjere proučavale su je kroz pojam suda. U tome se posebno ističu David Hume i Immanuel Kant. Također pogledajte Dogma Racionalizam Religija Psihologija Logika

104

https://bs.wikipedia.org/wiki/Film

Film

Film ( – kožica, opna, tanki sloj) jest vizualna projekcija u pokretu, koja je najčešće ozvučena. Razlika između filma i snimka je u tome što film gradi neko očekivanje koje zatim ispuni (npr. rijeka koja teče je snimka, a rijeka koja teče i zatim se ukaže brod je film). Filmska slika je ono što se pretežno razabire na temelju projekcije filmske snimke. Kao i drugi oblici umjetnosti, film je namijenjen publici. Filmovi se gledaju u posebnom prostoru za projekciju (kino), ili bilo gdje drugo (video). Film se često spominje kao sedma umjetnost, kao što je strip nazvan devetom umjetnošću. Film također ima i filmska izražajna sredstva, kao što to imaju i ostale umjetnosti koje su nastale prije filma:slikarstvo, balet, arhitektura, književnost, pozorište, muzika. Izražajno sredstvo slikarstva su boje, baleta su pokreti, književnosti su riječi, pozorišta su likovi i događaji, muzike su tonovi, a arhitekture su građevinski materijal i prostor. Film se još naziva i univerzalnom umjetnošću jer sadrži izražajna sredstva ostalih 6 umjetnosti. Filmsko djelo je cjelovit te društveno i doživljajno svrhovit filmski proizvod. Film i kinematografiju sistemski proučava društveno-naučna disciplina filmologija. Također pogledati spisak filmova. Film se može podijeliti na više oblasti, ali osnovna podjela je na: Dokumentarni film Igrani film Animirani film Distribucija Film se može distribuirati na više načina. U prošlosti je postojao samo jedan način - kino, dok u novije doba je tehnologija omogućila pohranjivanje filma na videokasete (pogotovo VHS) i DVD diskove, što je opet omogućilo iznajmljivanje i kupovinu filmova, koji se mogu gledati u privatnim domovima. Internet je dao nove mogućnosti za simultanu filmsku distribuciju putem "ADSL-a iz video centra do domova pojedinaca. Filmski festivali i nagrade Filmski festivali Sarajevo Film Festival Kanski filmski festival Venecijanski filmski festival Berlinale Oskar Zlatna palma Zlatni lav Zlatni medvjed Zlatni globus Zanimanja Režiser Spisak režisera Scenarist Spisak scenarista Filmski producent Spisak producenata Snimatelj Glumci Spisak glumaca Spisak filmova Spisak filmova Također pogledajte Dokumentarni film Spisak filmova Kratki film Reklamni film Računarska animacija Vanjski linkovi Film Francuski izumi Umjetnost Zabava

105

https://bs.wikipedia.org/wiki/Knji%C5%BEevnost

Književnost

Književnost danas uglavnom znači grupa tekstova ali se također uže koristi za tekstove koji se posebno smatraju umjetničkim oblikom, posebno prozu, dramu i poeziju. U zadnjim nekoliko stotina godina, definicija se proširila i uključila usmenu književnost, od koje je veliki dio zapisan. Književnost je metoda snimanja, čuvanja i prenošenja znanja i zabave, a može imati i društvenu, psihološku, duhovnu ili političku ulogu. Književnost, kao umjetnička forma, može uključivati i djela u različitim žanrovima nefikcije, kao što su biografija, dnevnici, memoari, pisma i esej. U okviru svoje široke definicije, literatura uključuje nefiktivne knjige, članke ili druge štampane informacije o određenoj temi. Književnost se klasifikuje prema tome da li je poezija, proza ili drama, a takva dela se često dalje kategorišu prema istorijskom periodu, pridržavanju određenih estetskih osobina ili žanru. Književnost se može podijeliti prema naciji, filozofiji, dobu pisanja, i raznim drugim kategorijama. Umjetnička književnost ima tri osnovne grane: drama, poezija i proza. Književnost je svaka zbirka pisanog djela, Uvod Nacije i narodi mogu imati svoju književnost, kao i filozofije, i historijska doba. Primjeri nacionalne književnosti su Židovski Talmud i Grčka Odiseja i Ilijada. Razna historijska doba su imala vrlo raličite vrste književnosti. Rana književnost je često bila vjerska, dok je romantična književnost postala popularna u srednjem vijeku (Šekspirov "Romeo i Julija" naprimjer). Doba prosvijetljenja u historiji nam je ipak ostavilo mnoge primjere nacionalističke i filozofske književnosti. Književnost dvadesetog vijeka je obično zahtjevala psihološki uvid u razvoj likova (J.D. Selinđerov "Lovac u žitu" je odličan primjer ovoga). Vrste književnosti Usmena književnost Usmena književnost predstavlja najstariji oblik književnoumjetničkog rada. Na različitim prostorima razvijali su se različiti rodovi usmene književnosti. Osnovna podjela usmene književnosti na rodove i vrste može izgledati ovako: Poezija: lirska pjesma - sevdalinke, obredne, dodolske, kraljičke...; epska pjesma: - epovi i krajišnice; epsko-lirska pjesma: - balade i romanse. Proza: bajke, pripovijetke, priče, legende, predaje: - predaje o građevinama, grobljima, turbetima; predaje o evlijama i kerameti-sahibijama; predaje o značajnim historijskim događajima; predaje o značajnim historijskim ličnostima... Dramski radovi Pisana ili umjetnička književnost Umjetnička književnost, kao i usmena, ima tri osnovne grane: poeziju, prozu i dramu. Poezija Poezija je vrsta književnosti u kojoj se tekst piše u stihovima. Poezija obično sadrži niz stilskih figura uključujući rimu, metaforu, poređenje, gradaciju, hiperbolu, itd. Moguće je da je poezija najstarija vrsta književnost. Rani primjeri su Sumerski "Ep o Gilgamešu" (1700. p. n. e.), djelovi Biblije, i radovi Homera. U različitim nacijama nalazimo raličite vrste poezije. U grčkoj poeziji stihovi se rijetko rimuju, dok je u Italijanskoj i Francuskoj poeziji suprotan slučaj. Generalno gledajući, u britanskoj i njemačkoj poeziji rima je podjednako i prisutna i odsutna. Neke jezike karakteriše prirodan afinitet za duže stihove, dok je kod drugih izražena tendencija ka kraćim stihovima. Neke od ovih karakteristika su uvjetovane razlikama u leksici i gramatici samih jezika. Na primjer, neki jezici imaju veći fond riječi koje se rimuju, ili više sinonima od drugih. Poezija je također ukomponovana u neke vrste drame, poput opere. Proza Proza je vrsta književnosti koja ne slijedi predodređen način pisanja. Proza jednostavno kaže nešto bez pokušaja da uljepša tj. koristi stilske figure. Proza naravno može biti lijepa, ali ne zbog načina na koji je pisana nego zbog onoga što je rečeno. Romani pripadaju prozi. Roman je zapravo samo duža priča napisana u proznom stilu. Jedan od prvih primjera romana u Evropi je "Don Kihot". Puno ranije, na Bliskom Istoku se pojavljuju "Priče iz hiljadu i jedne noći", ili čak ranije, u Aziji, nastaje priča "Tri Kraljevstva". Danas se prozu nalazimo u različitim oblicima. Filozofski, historijski i novinarski radovi, su također primjeri proznog stila. Drama Drama je vrsta književnosti koja je nastala za vrijeme antičke Grčke i razvija se do dan danas. Drama se u glavnom ne piše da bi bila čitana već da bi bila prikazana u pozorištu. Tokom osamnestog i devetnestog vijeka, Opera je nastala kao kombinacija drame, poezije, i muzike. Osnovne vrste drame su tragedija i komedija, koje se prvo pojavljuju nekoliko vijekova prije naše ere. Staro-Grčka drama je, po legendi, nastala za vrijeme vjerskog festivala, kada se jedan pjevač odvojio od hora i počeo pjevati sam. Grčka tragedija se u glavnom bavila sa poznatim historijskim i mitološkim temama. Tragedije su (kao što su to i danas) tipično bile ozbiljne i ticale su se se ljudske prirode. Za razliku od njih, komedije su većomom bile satirične i uvijek su imale sretan završetak. Grčki festivali bi obično imali tri tragedije i jednu komediju. Književne vrste Roman Novela Pripovijetka Crtica Komedija Tragedija Ep Esej Mit Pjesma Poema Putopis Memoari Dnevnik Biografija Balada Kategorije književnosti Usmena književnost Autobiografija Biografija Dječija književnost Dnevnici Fikcija Bajke Historijska fikcija Misteriozni roman Romantična književnost Satira Spekulativna fikcija Fantazija Horor Naučna fantastika Pjesništvo Zanimanja u književnosti Glavna Autor Kritičar Teoretičar Pomoćna Biografi, bibliografi, esejisti, novinari, kritičari, izdavači, lektori, recenzenti, promotori itd. Književnosti po naciji ili jeziku Američka književnost Arapska književnost Bosanskohercegovačka književnost Bošnjačka književnost Engleska književnost Francuska književnost Grčka književnost Hrvatska književnost Kineska književnost Njemačka književnost Perzijska književnost Slovenska književnost Srpska književnost Španska književnost Također pogledajte Spisak autora Spisak knjiga Literarne nagrade Reference Vanjski linkovi Portal za književnost Gruppo04 Wikisource Linkovi o književnosti Više desetina biografskih i književnih dela na srpsko-hrvatskom jeziku Umjetnost Književnost Kultura

106

https://bs.wikipedia.org/wiki/Muhamed%20Had%C5%BEijahi%C4%87

Muhamed Hadžijahić

Muhamed Hadžijahić (Sarajevo, 6. februara 1918 - 21. juna 1986), bosanskohercegovački historičar, doktor prava te stručnjak za političku historiju Bosne i Hercegovine. Biografija Rođen je 6. februara 1918. godine u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu je završio u Sarajevu, a na Pravnom fakultetu u Zagrebu je diplomirao i 1965. godine doktorirao disertacijom Pravni položaj Sarajeva u Otomanskoj Carevini do 1850. godine. Poslije završenog fakulteta radio je kao cenzor u Glavnom ravnateljstvu za promičbu NDH. U toku Drugog svjetskog rata surađivao je sa NOP-om i zagrebačkim komunističkim pokretom. Nakon rata radio je u uredu za informacije Predsjedništva Vlade NRH, pravnik u Generalnoj direkciji ugljena u Zagrebu, zatim godinu dana je bio pravnik u Generalnoj direkciji ugljena u Zagrebu, pa kao pravni referent u istarskim ugljenokopima u Raši. Od 1951. je u BiH u kotarskom sudu i Državnom sekretarijatu za pravosudnu upravu NRBiH u Sarajevu, nakon čega je radio kao sudac u više bh. gradova. Od 1964. pravnik na fakultetskim ustanovama i institutima u Sarajevu. Od 1967. je u privredi u poduzeću »Tito« u Vogošći, no nakon godine dana je u Gradskom zavodu za zaštitu i uređenje spomenika kulture u Sarajevu. Zatim je sve do mirovine u Akademiji znanosti BiH gdje je obavljao dužnosti. Predsjedavao vijećem Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu 1971. godine. Napisao više stotina članaka, rasprava i studija. U svojim radovima bavio se alhamijado književnošću, bosansko-hercegovačkom historijom ranog srednjeg vijeka i perioda osmanlijske vladavine, položajem gradova u Osmanlijskom Carstvu, Crkvom bosanskom i širenjem islama u Bosni, hamzevijskim pokretom, a napisao je i više bibliografskih priloga. U javnom životu javlja se još 1934. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Đerzelezu u listu "Novi behar". Prve javne radove, nakon pauze od tridesetak godina, objavljuje polovinom 1970-ih (Od tradicije do identiteta; Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, 1974). Njegovi radovi su prevođeni na engleski, njemački, francuski,češki i italijanski jezik. Veliki broj njegovih članaka, kao i iscrpnijih radova se danas čuvaju u mnogim međunarodnim bibliotekama, Orientalističkom Muzeju Bosne i Hercegovine, Bošnjačkom Institutu u Sarajevu, kao i u UNESCO-ovoj zbirci Historije Jugoistočne Evrope. Preminuo je 21. juna 1986. godine u Sarajevu. Djela Narodne pjesme o Đerzelez Aliji. Priredio: Muhamed Hadžijahić. Sarajevo: Štamparija Omer Šehić, 1934 Gradja za povijest narodne poezije muslimana iz Bosne u XVI, XVII. i XVIII. stoljeću, 1935. Hrvatska muslimanska književnost prije 1878. godine., 1938. Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Muslimana. Rukopis dostavljen savezničkim snagama 1944 Prvi pokušaji štampanja radova bosanskih muslimana, 1963. (Osman Sokolović i Muhamed Hadžijahić) Pravni položaj Sarajeva u Otomanskom carstvu do 1850 godine, 1964. (doktorska disertacija na Pravnom fakultetu u Zagrebu) Die Kämpfe der Ajane in Mostar bis zum Jahre 1833., 1969. Pitanje vjerodostojnosti Sabora na Duvanjskom polju, 1970. Italija i bosanski muslimani u proljeće 1920., 1972. Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka, 1971. Neki tipovi povlaštenih gradova u turskom feudalizmu, 1974. O progonu Hamzevija u Bosni 1573. godine, 1974. (Adem Handžić i Muhamed Hadžijahić) Od tradicije do identiteta; geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Svjetlost, Sarajevo, 1974. Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, botimi I, Sarajevo, 1977. Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio I Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini dio II Uloga Gazi-Husrevbega i njegova vakufa. Anali GHB 1983. Porijeklo bosanskih muslimana; izdavač Bosna, Sarajevo 1990. Reference Bosanskohercegovački pisci Bosanskohercegovački historičari Historiografija srednjovjekovne Bosne Biografije, Sarajevo Rođeni 1918. Umrli 1986.

107

https://bs.wikipedia.org/wiki/Dako%20Rado%C5%A1evi%C4%87

Dako Radošević

Dako Radošević je bio jugoslavenski bacač kugle i diska. Učestvovao je na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. na kojoj je bacanjem diska od 51,69 metara zauzeo 8. mjesto. Osam godina poslije Dako Radošević učestvovao je na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. gdje je bacanjem diska od 52,71 metra zauzeo 16. mjesto te se nije kvalificirao u finalno takmičenje. Dako Radošević je osvajač zlatne medalje na studentskim igrama 1959. u Beču bacanjem kugle hicem od 16,12 m. Dako Radošević je rođen 17. augusta 1934. u Bosanskoj Krupi. Nagrade 1965 – Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva Reference Vanjski linkovi Dako Radošević na sports-reference.com Rođeni 1934. Umrli 2021. Biografije, Bosanska Krupa Jugoslavenski atletičari Dobitnici Šestoaprilske nagrade Atletičari na Ljetnim olimpijskim igrama 1956. Atletičari na Ljetnim olimpijskim igrama 1964.

114

https://bs.wikipedia.org/wiki/Kulinarstvo

Kulinarstvo

Kulinarstvo je umijeće pripremanja hrane bilo u svježem obliku ili primjenom raznih procesa termičke obrade namirnica uz dadatak začina. To je kompleksan proces koji se razvijao sa općim razvojem ljudskog društva. On uključuje ne samo klasično pripremanje hrane (kuhanje, pečenje, prženje, pohovanje, blanširanje, dinstanje i ostalo), nego i odabir pravog recepta, sastavljanje jelovnika, nabavku namirnica, kao i njihovo konzumiranje (nerijetko s pijetetom i stilom), odnosno razgovore o kulinarskom umijeću. Najosnovniji proces kulinarstva jeste kuhanje, koje predstavlja klasičnu pripremu hrane. Termin se obično koristi u smislu primjene vještačke toplote (uz pomoć električne energije) s ciljem promjene ukusa, teksture, izgleda i nutricijskih osobina hrane. Proces pripremanja hrane datira još iz vremena otkrića vatre, kad su prvi potomci današnjih ljudi otkrili kako uz pomoć vatre hranu iz prirode (meso, žitarice, plodove polja i mora) mogu napraviti što ukusnijom, boljom i probavljivijom. Od tada kulinarstvo postaje široko rasprostanjena kulturološka odrednica, a pripremanje hrane (sa svim svojim podvrstama i tehnikama) metoda kojom se poboljšava ukus hrane, uz korištenje posebne ili određene kombinacije svježih ili konzerviranih sastojaka. Također pogledajte Ugostiteljstvo Restoran Kulinarstvo

116

https://bs.wikipedia.org/wiki/Sport

Sport

Sport je svaka fizička i psihička aktivnost koju čovjek izvodi po utvrđenom skupu pravila, u cilju takmičenja sa protivnikom ili protivničkim timom, uz primjenu propisanog sistema bodovanja na osnovu kojeg se utvrđuje pobjednik. Sportovi se dijele na dvije grupe: grupni i samostalni. Sport je sastavni dio društvenih potreba pojedinca, univerzalno je sredstvo razumijevanja i saradnje među ljudima, s ciljem fizičkog i duhovnog odgoja, vitalnosti i zdravlja, socijalnih odnosa i stavova, odbrambene spremnosti i kvaliteta života. Sport je i ekonomska kategorija u funkciji zapošljavanja, pokretača proizvodnje i ekonomskog rasta, promocije, reklame i ostalih marketinških aktivnost i u oblastima turizma, transporta, medija, zabave i sl. Grupni sportovi U grupne (zajedničke) sportove spadaju svi sportovi koji se izvode grupno, gdje najveće mjesto zauzimaju sportske igre, kao na primjer nogomet (ili fudbal), košarka, rukomet, odbojka, hokej, ragbi, kriket itd., ali tu također spadaju i sportovi kao što su splavarenje, povlačenje konopca. Kao i neki borbeni sportovi kao naprimjer: karate, džudo itd. Pojedinačni sportovi U samostalne (pojedinačne) sportove spadaju sportovi gdje se pojedinac sam zalaže za svoje uspjehe. U pojedinačne sportove spadaju šah, karate (u nekim slučajevima),kick box, džudo, atletika, atletska gimnastika, gimnastika, plivanje, fitnes itd. Neki sportovi mogu se izvoditi pojedinačno ili grupno, tačnije u parovima. Tu spadaju tenis, umjetničko klizanje i skokovi u vodu. Sport može biti takmičarskog ili slobodnog karaktera. Takmičarski karakter označava samostalno nastupanje sportiste na takmičenjima u želji za postizanjem vrhunskih rezultata. Slobodni (amaterski) karakter se odnosi na bavljenje sportom iz sebi poznatih razloga, koji su najčešće zdravstveni budući da je bavljenje sportom odlično za fizički razvoj i zdravlje. Sistemi sporta Sportski odgoj i obrazovanje Razvojni sport Vrhunski sport Sportski odgoj i obrazovanje U okviru ovog područja sistema sporta obezbjeđuje se podrška programima koji mogu značajno uticati na sticanje utilitarnih znanja u području školskog sporta. Neophodno je podržavati međunarodna takmičenja mladih i neophodno je učiniti napor na podršci sveukupnom radu sa mladim sportskim organizacijama. Razvojni sport Razvojni sport omogučava stvaranje uslova za diferenciranje vrhunskih sportista. Vrhunski sport Vrhunski sport podrazumijeva pripreme sportista u organizacijama sporta za postizanje vrhunskog sportskog rezultata na međunarodnom nivou. Vrhunski sport predstavlja i oblik vrhunskog sportskog stvaralaštva. Također pogledajte Kineziologija Padobranstvo Sport

123

https://bs.wikipedia.org/wiki/Spisak%20bosanskohercegova%C4%8Dkih%20scenarista

Spisak bosanskohercegovačkih scenarista

Bosanskohercegovački scenaristi i njihova djela. Meša Selimović 1957 - Tuđa zemlja 1959 - Noći i jutra 1966 - Konjuh planinom 1968 - Opatica i komesar 1968 - Uđi, ako hoćeš Branko Ćopić 1947 - Živjeće ovaj narod 1951 - Major Bauk 1964 - Nikoletina Bursać 1977 - Hajdučka vremena 1994 - Magareće godine Veljko Bulajić 1963 - Kozara 1975 - Sarajevski atentat Đorđe Lebović 1965 - Ubica na odsustvu 1966 - Glineni golub 1969 - Neka daleka svjetlost 1972 - Valter brani Sarajevo 1979 - Partizanska eskadrila 1991 - Moj brat Aleksa Fadil Hadžić 1966 - Konjuh planinom 1984 - Ambasador Hajrudin Krvavac 1967 - Diverzanti 1969 - Most 1972 - Valter brani Sarajevo Bato Čengić 1971 - Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji 1983 - Pismo glava 1990 - Gluvi barut Mirza Idrizović 1968 - Ram za sliku moje majke 1970 - Život je masovna pojava 1982 - Miris dunja Zuko Džumhur 1969 - Horoskop 1982 - Miris dunja Josip Lesić 1969 - Neka daleka svjetlost 1991 - Moj brat Aleksa Abdulah Sidran 1981 - Sjećaš li se Dolly Bell 1985 - Otac na službenom putu 1989 - Kuduz 1991 - Praznik u Sarajevu 1997 - Savršeni krug Zlatko Topčić 1985 - Kolaps 1994 - U najboljim godinama 1995 - Čudo u Bosni 1996 - Odazivam Ti se, Bože 1997 - Krv i mošus 2003 - Remake 2010 - Ostavljeni B Spiskovi vezani za Bosnu i Hercegovinu

125

https://bs.wikipedia.org/wiki/Major%20Bauk

Major Bauk

Major Bauk je jugoslavenski film snimljen 1951. u režiji Nikole Popovića. Smatra se prvim dugometražnim igranim filmom u historiji bosanskohercegovačke kinematografije. Film je po scenariju Branka Ćopića proizvela Bosna Film. Radnja U Drugom svjetskom ratu gine stari ilegalac Major Bauk, istaknuti borac protiv Nijemaca i četnika. Iako mrtav, samom legendom o svojoj neustrašivosti uspijeva nanijeti poraz četnicima. Uloge Vjekoslav Afrić kao Učitelj Vaso Kosić kao Gajo Marijan Lovrić kao Miloš Bauk Bogdan Kužet kao Miloš Bauk (dijete) Carka Jovanović kao Marija Bauk Dragomir Felba kao Đura Ličanin Fran Novković kao Triša Jože Gregorin kao Petar Ćuk Dušan Đermanović kao kurir Dušan Reference Vanjski linkovi Bauk (1951) BH FILM https://www.youtube.com/watch?v=91UQsqBXDZA Filmovi iz 1951. Jugoslavenski filmovi Bosanskohercegovački filmovi Filmovi u režiji Nikole Popovića Partizanski filmovi Filmovi o Drugom svjetskom ratu

135

https://bs.wikipedia.org/wiki/Zakon%20odr%C5%BEanja

Zakon održanja

Fizikalni zakon održanja navodi da se određena mjerljiva osobina izolovanog fizikalnog sistema ne može promijeniti, promjenom sistema. Iz ovoga slijedi niz zakona održanja koji su se do sada pokazali tačnim i izdržali naučne provjere: Zakon održanja energije Zakon održanja mase Zakon održanja momenta Zakon održanja ugaonog momenta Zakon održanja električnog naboja Zakon održanja magnetnog fluksa kao i nekoliko zakona održanja koji nisu toliko očigledni, a predmet su fizike atomskih čestica, kao što je recimo spin. Energija Koncepti u fizici Zakoni održanja

681

https://bs.wikipedia.org/wiki/Kozara

Kozara

Kozara je planina u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prostire se 70 km u dužinu i 20 do 30 km u širinu u pravcu sjeverozapad-jugoistok na području 7 općina: Novi Grad, Kostajnica, Kozarska Dubica, Gradiška, Laktaši, Banja Luka i Prijedor. Omeđena je rijekama Savom na sjeveru, Vrbasom na istoku, Sanom na jugu, Unom na zapadu i Gomjenicom. Najviši vrh Kozare je Lisina visok 978 metara. Reljef Kozara je pitoma i veoma prostrana planina. Nije visoka, ali na njoj po strmoj Vitlovskoj kosi ima prostora po kojima skoro da još nije kročila ljudska noga. Reljef kozarskog predjela je rezultat njene morfogeneze, tj.rezultat djelovanja endogenih i egzogenih geomorfoloških procesa. Kozara je ostrvska planina čiji je osnovni, tektonski reljef nastao u dugom periodu mlađeg kenozoika izdizanjem dijela kopna pod uticajem orogenih pokreta u Zemljinoj kori i oticanjem Panonskog mora. Najznačajniji period tektonskog uobličavanja masiva Kozare desio se u vrijeme alpske orogeneze s kraja mezozoika i početka tercijara, kada su se najviši vrhovi izdigli iz Panonskog mora sredinom starijeg tercijara (eocena). Potom Kozara prvo postaje poluostrvo, a krajem tercijara, nakon oticanja panonskog zaliva Paratetisa, pstaje dio šireg cjelokupnog kopna. Dalje uobličavanje reljefa se odvijalo pod uticajem egzogenih sila tj. destrukcije površine Zemlje procesom erozije. Pripada Dinarskom sistemu planina. I pored toga što je Kozara stara-gromadna planina sa relativno malom nadmorskm visinom, ona posjeduje veliki broj strmih strana, stjenovitih predjela, uvala i zavala. U središnjem dijelu planine, u smjeru istok-zapad, uzdiže se vrh Mrakovica (804 m), a u smjeru sjeverozapad, u podnožju Mrakovice izvire potok Mala Mlječanica, koji se daljim tokom, ostavljajući sa svoje desne strane veoma strmu stranu, Vitlovsku kosu, spaja sa rječicom Gračanicom, na mjestu Sastavci. Biljni i životinjski svijet Vertikalna stratifikacija biljnog sistema Kozare sastoji se od: pašnjaka u plodnom Potkozarju, na koje se naslanja sprat listopadnih šuma, uglavnom graba, bukve i hrasta, iznad su crnogorične šume smreke, jele i a, iz kojih izviruju kamene litice kozaračkih vrhova: Lisine, Kozaračkog kamena, Zečjeg kamena, itd. Horizontalni raspored šuma: na sjeveru preovlavaju visoke jelove i bukove šume, a u južnom dijelu su površine obrasle niskim šumama hrasta i kulturama četinara (crni bor, bijeli bor i smrijeka (smrča)). Kada bi se kod Laktaša u blizini Banje Luke ušlo u kozaračke šume, sedamdeset kilometara bi se moglo neprekidno prolaziti kroz šume, sve do granice sa Hrvatskom. Kozara ima i veliki broj ljekovitog bilja: nana, kamilica, majčina dušica, zova... itd. Pored velikog broja otrovnih gljiva ima i ogroman broj jestivih gljiva: vrganji, lisičice, smrčci, rudnjače, puhare, pupavke, itd. Bogata je raznom lovnom divljači: srnama, divljim svinjama, divljim mačkama, lisicama, zečevima, fazanima, divljim patkama, jarebicama. U vrijeme velikih poplava rijeke Save, bježeći od povodnja u Kozari nađu utočište i jeleni, što sve zajedno čini lovni rezervat rijedak u ovome dijelu Balkana. Ovom bogatstvu divljači doprinosi i činjenica da je gotovo svih 70 km dužine i 20 km širine planine prekriveno šumama. Industrijski potencijali Nepregledne šume su (uz domaćinski odnos prema njima) nepresušni izvor blaga od zdravlja do industrije. Austrougarska je još krajem 19. vijeka, po cijeloj Kozari izgradila uskotračnu prugu kojom je lakše i brže odvozila balvane iz šume u svoje fabrike, a ostaci pruge su i sada vidljivi po planini. Turizam, lov, planinarenje na Kozari Prirodne ljepote Kozare i njeni raznoliki predjeli česta su odrednica mnogih planinarskih i lovačkih društava iz okolnih gradova: Prijedora, Kozarske Dubice, Banje Luke i Gradiške. Na Kozari se organizovano lovi još od vremena osnivanja prvog lovačkog društva 1906. godine. Na nižim nadmorskim visinama ima jarebice, prepelice i fazana. Kako se visina povećava tako se mijenja i sastav divljači u lovištu kao naprimjer: zec, lisica, srneća divljač, divlja svinja, divlja mačka, itd. Posebno aktivna društva na području Kozare su Planinarsko-alpinistički klub Pauk, Planinarsko društvo Klekovača iz Prijedora, kao i Planinarsko sportsko društvo Previja iz Banje Luke. U središnjem dijelu planine, smjerom istok-zapad, uzdiže se vrh Mrakovica (804 m). U cilju očuvanja i zaštite kulturno-historijskih i prirodnih vrijednosti, ovaj dio planine Kozare, površine 3.907,54 ha, proglašen je nacionalnim parkom 1967. godine. Predajnik Na Kozari je 2. oktobra 2011. pušten u rad predajnik Radio-televizije Republike Srpske, odnosno antenski stub i sistem. Antenski sistem je visok 84 metra i zajednički je projekat Vlade Republike Srpske i Radio-televizije Republike Srpske. Predajnik signalom Javnog servisa Republike Srpske pokriva područje od Posavine do Zapadne Krajine, te rejon Šipova i Mrkonjić Grada. Kozara i historija Od prahistorije, pa do historije novog vijeka, Kozara je bila poprište mnogobrojnih ustanaka, pogroma, a služila je i za zbjegove civilima. Na jednom od vrhova planine Kozare, na visu Mrakovica, podignut je Memorijalni kompleks Kozara, u znak sjećanja na pale borce za slobodu tokom Bitke na Kozari u Drugom svjetskom ratu. Spomenik je rad vajara Dušana Džamonje, sa memorijalnim zidom na kome je upisano 9921 ime stradalih partizana i stanovnika potkozarskih sela. Vrhovi Kozare Rijeke i potoci Kozare Mlječanica (rijeka) Moštanica rijeka u Kozari Crna Rijeka u Kozari Gračanica rijeka u Kozari Starenica rijeka u Kozari - Kozaračka rijeka Ostali toponimi Kozare Sastavci u Kozari Pašini konaci u Kozari Kotlovača Patrija u Kozari Galerija Također pogledajte Nacionalni park Kozara Potkozarje Kozarčani Kozaračko kolo Kozara u Narodnooslobodilačkoj borbi Bitka na Kozari Reference Literatura Marjanović N. Tenis u Prijedoru, Srboštampa, Beograd, 1999. Vanjski linkovi O narodu Kozare i Potkozarja Turistička organizacija Republike Srpske Kozara Prijedor Turističke atrakcije u Bosni i Hercegovini

702

https://bs.wikipedia.org/wiki/Ekonomija

Ekonomija

Ekonomija (dolazi od grčke riječi Oikonomia; oikos - kuća, nomos - zakon) naučna je disciplina koja proučava kako društva upotrebljavaju oskudne resurse da bi proizvela određena dobra i usluge i raspodijelila ih među ljudima. U osnovi gore navedene definicije su dvije ključne zamisli u ekonomiji. Prvo: Sva su dobra oskudna. Ne postoji način da neka zemlja može proizvoditi beskonačne količine dobara. Iz toga proizlazi da bez obzira na to koliko ekonomija neke zemlje bila razvijena ona ne proizvodi dovoljno da bi mogla zadovoljiti čak i mali broj želja svih svojih stanovnika. Pošto su želje neograničene, a dobra ograničena ekonomija mora pronaći način da dobra proizvodi na najefikasniji mogući način. Efikasnost je, dakle, druga bitna odrednica savremenih ekonomija. Iz ove dvije zamisli se javljaju tri temeljna pitanja u ekonomiji. To su "šta", "kako" i "za koga" (proizvoditi). Odnosno svako društvo mora izabrati koje će robe proizvoditi, na koji način (više ili manje efikasno) i kako će dobra biti raspodijeljena. Ta tri problema su centralni problemi oko kojih se vrti ekonomija bilo kojeg društva u svijetu. Ekonomija kao nauka bavi se razotkrivanjem, analizom i produbljivanjem saznanja o ekonomskim zakonitostima i pojavama u društvenoj proizvodnji sa stanovišta analize odnosa proizvodnje (klasična ekonomska teorija), odnosno racionalnosti upotrebe ograničenih resursa i neograničenih ljudskih potreba. Analiza se vrši na makro i mikro nivou. Oblasti izučavanja ekonomije Predmet izučavanja ekonomije je podijeljen na dvije glavne oblasti: mikroekonomiju, i makroekonomiju. Mikroekonomija potiče od grčkih riječi micros (mali) i oikonomia (privreda),ona proučava pojedinačne privredne subjekte (domaćinstva i preduzeća). Mikroekonomija se sastoji od brojnih naučnih disciplina kao npr. Marketing, Management, Strateški management, Računovodstvo, Poslovna organizacija, Vanjsko trgovinsko poslovanje, Operacijska istraživanja, Istraživanje tržišta, Ekonomika preduzeća, Međunarodni marketing, Međunarodna ekonomija, itd. Makroekonomija potiče od grčkih riječi macros (veliki) i oikonomia (privreda), što znači da proučava ekonomske agregatne veličine. To znači da proučava privredu u cjelini i sveukopne mogućnosti ekonomije, i unutar toga pojave kao što su: inflacija, nezaposlenost, poslovni ciklusi, te ekonomija države i svjetska ekonomija itd. Moguće su i druge podjele, a postoje i dijelovi ekonomije koji ovdje nisu zasebno spomenuti. Finansije su, primjera radi, tradicionalno ubrajane u ekonomsku disciplinu, a danas se sve više izdvajaju kao zasebna disciplina, naravno usko vezana za ekonomiju. Historijska geneza razvoja ekonomije Ekonomija je doživjela dugi razvojni put, zavisno od promjena ekonomske razvijenosti i društvenih odnosa. Ekonomska misao započinje učenjem antičkih filozofa Ksenofonta, Platona, Aristotela i Ibn Halduna, a nastavljaju je srednjovjekovni skolastici i kanonisti, od kojih je najpoznatiji bio sveti Toma Akvinski. Opća karakteristika tog razdoblja bio je nomartivizam, o čemu govore stavovi o trgovini, kamati, pravednoj cijeni itd., što je u vezi sa vrijednostima i ciljevima, za razliku od pozitivne ekonomije koja predstavlja skup sintetizovanih znanja o onome što postoji u praksi – životu. Prvi ekonomski teoretičari bili su merkantilisti (od 15. do 18. vijeka), koji su se zalagali za pozitivan platni bilans zemlje u međunarodnoj trgovini, koji bi se ostvarivao uz snažnu intervenciju države. Na osnovu kritike državnog intervencionizma, merkantilisti su razvili teorije ekonomskog liberalizma u Francuskoj (fiziokrati) i Engleskoj (klasičari) Engleski politički ekonomista Adam Smith je započeo modernu ekonomiju kao naučnu disciplinu preko svoje knjige "Bogatstvo naroda". Smith je u navedenoj knjizi zaključio da pojedinci vođeni "nevidljivom rukom" tržišta ostvarujući svoje interese ujedno ostvaruju i interese društva u cjelini. Smith je i odbacio merkantilistički zahtjev za ograničavanjem trgovine, tvrdeći da je trgovina korisna i da zemlje trguju na bazi apsolutnih prednosti ("teorija aposolutnih prednosti"). Smithov nasljednik David Ricardo je ponudio svoju teoriju međunarodne trgovine koja se odnosi na komparativne prednosti zemalja ("teorija komparativnih prednosti"). Naslanjajući se na radnu teoriju vrijednosti ekonomskih klasika, Karl Marx uvodi pitanje eksploatacije radnika u ekonomiji. Naime, smatrajući da rad čini osnovu vrijednosti nekog proizvoda, Marx je zaključio da višak rada prisvaja kapitalista, a protivno pravima radnika koji su uložili svoj rad u taj proizvod. Marksisti naknadno odbacuju druge teorije vrijednosti poput proizvodne teorije vrijednosti i grupe subjektivnih teorija vrijednosti. Osnivačem Austrijske ekonomske škole se smatra Carl Menger koji je poznat po marginalnoj teoriji korisnosti. Ova teorija korisnosti spada u red subjektivnih teorija vrijednosti i suprotna je proizvodnoj teoriji vrijednosti koju su primjenjivali klasici prije Mengera. Austrijska ekonomska škola je najpoznatija po primjeni metodološkog individualizma koji pretpostavlja posmatranje individue i njenih akcija, te primat dedukcije nad indukcijom u procesu zaključivanja. Tržište se posmatra kao spontani poredak (katalaksija). Poznati predstavnici austrijske škole ekonomije su Friedrich August Hayek, Ludwig von Mises i Eugen von Böhm-Bawerk. Neki smatraju da je i Joseph Schumpeter pripadao ovoj školi mišljenja. Vrste tržišta Kao što smo već rekli jedan od ključnih zadataka ekonomije je da odgovori na tri pitanja (šta, kako i za koga). Društva imaju različite ekonomske sisteme koji na različit način odgovaraju na ta pitanja. Tako imamo društva sa naredbodavnom ekonomijom (planska ekonomija) i društva sa tržišnom ekonomijom. U današnjem svijetu niti jedno društvo nije u potpunosti usvojilo jedan od ovih sistema, već je to mješavina između njih, pa za sva ta društva kažemo da imaju mješovite ekonomije. Tržišnom ekonomijom smatramo ekonomiju zasnovanu na ravnoteži ponude i potražnje. Krajnji vid takve ekonomije je liberalno društvo u kojem državni aparat nema uticaja na ekonomiju. Zagovornici takvog društva polaze od shvatanja da ekonomija teži ka ravnoteži zahvaljujući zakonu spojenih posuda. Pojam globalizacije je usko vezan za ovakvo poimanje ekonomije. Zagovornici planske ekonomije smatraju da je ekonomiju moguće kontrolirati kroz državnu intervenciju. Planska ekonomija podrazumijeva da postoji centralni planski organ koji će donositi odluke o cjelokupnom ekonomskom sistemu. Oštru kritiku ovakvom pristupu ekonomiji iznijela je Austrijska ekonomska škola. Teorije ekonomije Klasična politička ekonomija; Austrijska škola ekonomske misli; Neoklasična politička ekonomija; Keynes-ov model; Monetaristička teorija; Nova klasična ekonomija; Institucionalizam; Marksizam; Novi Keynes-ijaizam. Također pogledajte Mikroekonomija Mikroekonomija | Ponuda i potražnja | Tržište kapitala Makroekonomija Makroekonomija | Agregatna ponuda | Agregatna potražnja | Zlatni standard Ostalo Troškovi Preduzeće Budžet Sredstva preduzeća Spisak ekonomista Porez Zaposlenje Partha Dasgupta Ekonomski pojmovi Just In Time Paradoks dijamant-voda Vanjski linkovi Svjetska banka statistički podaci Svjetska trgovačka organizacija Statistički odjel Ujedinjenih nacija Ekonomija Društvene nauke

734

https://bs.wikipedia.org/wiki/1929.

1929.

Događaji 6. januar Šestojanuarska diktatura: kralj Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandar suspenduje ustav svoje zemlje. Albanska sestra misionarka Agnes Gonxha Bojaxhiu, kasnije poznata kao Majka Tereza, stiže u Kolkatu iz Irske i započinje svoj rad u Indiji. 25. oktobar – Berzovni krah na Njujorškoj berzi Wall Street, nakon čega je uslijedila Velika depresija. 29. novembar – Američki admiral Richard Byrd postao prvi čovjek koji je preletio Južni pol. 1929. u temama Rođeni 3. januar – Sergio Leone, italijanski režiser 15. januar – Martin Luther King, američki teolog, borac za ljudska prava i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1964. 6. februar – Sixten Jernberg, švedski skijaš-trkač 28. februar – Frank Gehry, kanadsko-američki arhitekt 1. april – Milan Kundera, češko-francuski književnik 2. april – Hans Koschnick, njemački političar 8. april – Jacques Brel, francuski šansonijer i glumac 17. maj – Branko Zebec, hrvatski nogometaš i trener 12. juni – Anne Frank, žrtva holokausta (Dnevnik Anne Frank) 17. juni – Tigran Petrosjan, sovjetski i armenski šahovski velemajstor 19. juli – Ilija Ladin, bosanskohercegovački pjesnik 29. juli – Jean Baudrillard, francuski filozof 3. august – Muhamed Filipović, bosanskohercegovački historičar, pisac i filozof 24. august – Jaser Arafat, palestinski političar i vođa 17. septembar – Stirling Moss, britanski vozač Formule 1 25. septembar – Barbara Walters, američka novinarka 15. oktobar – Milorad Pavić, srpski pisac 31. oktobar – Bud Spencer (Carlo Pedersoli), italijanski plivač, glumac i režiser 9. novembar – Imre Kertész, mađarski književnik 26. novembar - Slavko Avsenik, slovenski muzičar i kompozitor za harmoniku 24. decembar – Mary Higgins Clark, američka književnica Umrli Januar 13. januar – Marie Andree-Eysn, austrijska folkloristica, botaničarka i kolekcionarka. Februar Mart April 4. april – Karl Benz, njemački izumitelj Maj Juni Juli August Septembar Oktobar 26. oktobar – Aby Warburg, njemački historičar umjetnosti Novembar Decembar Nobelove nagrade Fizika Louis de Broglie, Francuska Hemija Arthur Harden, Ujedinjeno Kraljevstvo Hans von Euler-Chelpin, Švedska Fiziologija ili medicina Christiaan Eijkman, Holandija Frederick Hopkins, Ujedinjeno Kraljevstvo Književnost Thomas Mann, Njemačka Mir Frank B. Kellogg, USA

735

https://bs.wikipedia.org/wiki/Povelja%20Kulina%20bana

Povelja Kulina bana

Povelja bosanskog bana Kulina napisana je 29. augusta 1189. na starobosanskom narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ona je najstariji dosad pronađeni dokument na domaćem jeziku kod svih Južnih Slavena i jedan od najvažnijih dokumenata u historiji bosanskog srednjovjekovlja. Povelja je i najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne Bosne. Prema povelji, bosanski ban Kulin obećava knezu Krvašu i svim Dubrovčanima punu slobodu kretanja i trgovine širom svoje zemlje. Povelju je napisao Kulinov dijak (pisar) Radoje. Historija Prvi koji je povelju iznio u javnost bio je Jeremija Gagić, bivši ruski konzul u Dubrovniku, koji je tvrdio da je sačuvao dokument 1817. Kasnije se saznalo da je dokument bio u Dubrovačkom arhivu do oko 1832, kada ju je prepisao Đorđe Nikolajević i objavio u Monumenta Serbica. Nikolajeviću je 1832. povjereno prepisivanje ćiriličnih rukopisa iz Dubrovačkog arhiva za naučnu publikaciju, ali je on ukrao povelju, zajedno s drugim rukopisima, kao što su povelja bosanskog bana Mateja Ninoslava iz 1249, povelja srpskog kralja Stefana Uroša i župana Radoslava iz 1254, pisma Stefana Uroša I iz 1265. i pisma kralja Tvrtka I iz 1385. Gagić je pribavio povelju koju je Nikolajević ukrao i prodao ili poklonio Akademiji nauka u Sankt Peterburgu, gdje se čuva danas. Dubrovački arhiv čuva još dva primjerka povelje. Važnost dokumenta Povelja Kulina bana prvi je poznati diplomatski dokument pisan na domaćem jeziku i dokument izdan od jednog bosanskog vladara vladaru, knezu, druge države. Povelja sadrži sve osobine bosanske redakcije staroslavenskog pisma, po kojima se razlikuje od srpske i hrvatske redakcije. Glavni razlog je način obilježavanja "je" i "ja", upotreba slova đerv, obilježavanja glasa "ć" slovom "k", nepostojanje distinkcije između grupa s palatalnim i nepalatalnim suglasnikom. Njena važnost ogleda se u dva područja: historiji bosanske državnosti i historiji bosanskog jezika. S prvog aspekta može se reći da je Kulinova povelja "rodni list" bosanske državnosti. Iz njenog sadržaja jasno se može uočiti činjenica da je Bosna već u 12. stoljeću imala uređenu državu i instituciju suverenog vladara, mada o tome postoje dokazi i iz 10. stoljeća. To su kroz historiju prešućivali i pokušavali osporiti razni historičari, geografi, politolozi iz okolnih zemalja. Neki su uvrštavali Kulinovu povelju u spomenike vlastite nacionalno-jezičke historije mada na njenom početku jasno stoji odrednica "(banь) bosьnьski". Također, u povelji se uočava da je Bosna već tada imala prijateljske odnose s Dubrovnikom, koji su se nastavili održavati kroz sljedeća stoljeća, te da je tada bila razvijena i trgovina na cijeloj teritoriji tadašnje bosanske države. To govori da Bosna nije bila zatvorena i da je održavala veze i s drugim državama. Još jedna važna činjenica o kojoj svjedoči ova povelja jest postojanje pisarske kancelarije na banovom dvoru, što dokazuje dugu tradiciju pismenosti na bosanskom tlu. Prijevod U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje. Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja. Transliteracija U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha. Ě banь bosьnьski Kulinь prisezaju tebě kneže Krьvašu i vьsěmь građamь Dubrovьčamь pravy priětelь byti vamь odь sele i dověka i pravь goi drьžati sь vami i pravu věru dokolě sьmь živь. Vьsi Dubrovьčane kire hode po moemu vladaniju trьgujuke gьdě si kto hoke krěvati gьdě si kto mine pravovь věrovь i pravymь srьdьcemь drьžati e bezь vьsakoe zledi razvě što mi kto da svoevь volovь poklonь; i da imь ne bude odь moihь čьstьnikovь sile i dokolě u mne budu dati imь sьvětь i pomokь kakore i sebě kolikore moge bezь vьsega zьloga primysla. Tako mi Bože pomagai i sie sveto evanьgelie. Ě Radoe dijakь banь pisahь siju knigu povelovь banovь odь rožьstva Hristova tisuka i sьto osmьdesetь i devetь lětь měseca avьgusta u dьvadeseti i devety dьnь usěčenie glave Ivana Krьstitela. Transkripcija U ime oca i s(i)na i s(ve)toga d(u)ha. Ja ban' bos'n'ski Kulin' prisezaju tebЪ kneže Kr'vašu i v'sЪm' građam' Dubrov'čam' pravi prijateĺ' biti vam' od' selЪ i do vЪka i pravi goj dr'žati s'vami pravu vЪeu dokolЪ s'm' živ. V'si Dubrov'čane kire hode po mojemu vladanju tr'gujuḱe, gdЪ si kto hoće krЪvati godЪ si kto mine pravov' vЪrov' i pravim' sr'(d')cem' dr'žati je bez 'v'sakoje z'ledi raz'v'Ъ što mi k'to da svojov' voljov' poklon'. I da im' ne bude od' moih' čest'nikov sile I do kolЪ u mene budu dati im' s'vЪt' i pomoḱ' jajire i sebЪ kolikore moge bez' v'sega z'loga i primis'la. Tako mi b(og') pomagaj i sie s(ve)t(o) evan'đelie. Ja Radoje dijak ban pisah' siju knjigu poveljov' banov' od' roždstva H(risto)va tisuḱa i s'to i os'm'deset i devet' IЪt', mЪseca av'gusta u d'vadeseti i deveti d'n', usЪčenie glave Jovana Kr'stiteĺa. Povelja danas Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka u Dubrovniku. Dva primjerka tamo su i danas, a treći, ukraden u 19. stoljeću, u posjedu je Ruske akademije nauka i umjetnosti u Sankt Peterburgu. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima. Bosna i Hercegovina uputila je zahtjev za njeno vraćanje, ali ga je Rusija odbila jer smatra da Povelja Kulina bana, kao drugi dokument Slavena po starosti, jednako pripada i njihovoj historiji. Povelja Kulina bana jedan je od najvažnijih pisanih spomenika u historiji Bosne i Hercegovine i vrijedan spomenik iz historije slavenske pismenosti uopće. Njena vrijednost istaknuta je u višestranim mogućnostima koje pruža za izučavanje prošlosti, naročito srednjovjekovne bosanske države i društva krajem 12. stoljeća. Proučavanje Povelje iznudilo je i enigmatično pitanje originalnosti sačuvanih primjeraka. Pokušaj da se odredi odnos među tri očuvana primjerka Povelje bana Kulina doveo je u struci do formulacija original, stariji i mlađi prepis. Proučavanja povelje rezultirala su stanovištem da je samo jedan od tri primjeraka original, a da su druga dva prepisi, pri čemu je jedan stariji, a jedan mlađi. Polazna postavka je da je petrogradski primjerak original, a da su u dva primjerka u Dubrovniku stariji i mlađi prepisi. Primjerci povelje tako se i danas zovu iako struka nikad do kraja nije bila saglasna koji je primjerak original, a koji su primjerci prepisi. Najnovija istraživanja pokazuju da ova dilema nije do kraja zatvorena ni u svom početku. Naime, pitanje je može li se u polazištu ići s definicijom da je svojevremeno napravljen samo jedan primjerak povelje, a da su u kasnijim vremenima načinjeni prepisi. Na problemu koji je od tri očuvana primjerka original važne doprinose dali su u svojim postavkama Gregor Čremošnik i Josip Vrana. Čremošnik je utvrdio da je original povelje Kulina bana danas u Dubrovniku, da je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prepis (koji ima devet redova latinskog teksta). Najstarije, a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno mišljenje da je petrogradski primjerak original zastupao je Vrana, ali Čremošnikove postavke time nisu bile obezvrijeđene niti je dilema Vraninim postavkama uopće riješena. Ne poznavajući u potpunosti razvoj ove dileme, definiciju originala i prepisa te fotografija (faksimila) povelje i viđenje različitih postavki nije rijetko da se danas u javnosti kaže da je original povelje petrogradski primjerak, a da se kao prilog ponudi fotografija (faksimil) starijeg, ili čak mlađeg prepisa Kulinove povelje za koji je bilo najmanje opredjeljenja u dilemi da bi mogao biti original. Postavka Milka Brkovića prošla je nezapaženo u bosanskohercegovačkoj javnosti. Brković zapravo vraća cijelo pitanje proučavanja odnosa među očuvanim primjercima povelje Kulina bana na početak. Svojom analizom upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Nerijetko se za Povelju Kulina bana kaže da je pisana bosančicom i bosanskim jezikom, a da time sve informacije o vanjskom sadržaju povelje budu uskraćene pred javnošću. Povelja je pisana dvojezično: osim bosančice i bosanskog jezika tu su i latinica i latinski jezik. To je osnov Brkovićeve postavke po kojoj su ovakve dvojezične povelje rađene u četiri primjerka, po dvije za obje strane, ali da od četiri napisane danas imamo tri očuvana primjerka. Reference Literatura Gregor Čremošnik, Original povelje Kulina bana, GZM, Nova serija 12, Sarajevo 1957, 192-215. Josip Vrana, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Staroslavenskog instituta 2, Zagreb 1955, 5-56 Josip Vrana, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original iprave Kulina bana?, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 4, Zagreb 1961, 73-86. Milko Brković, Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih vladara izdane u Dubrovniku, Anali Zavoda za historijske znanosti JAZU 28, Zadar 1990, 41-61. Helena Dragić, Jezične karakteristike Povelje Kulina bana, Suvremena pitanja: časopis za prosvjetu i kulturu, 23. Matica hrvatska; FPMOZ. Mostar 2017., str. 146.- 156. Lejla Nakaš, Drago Župarić, Ana Lalić, Dženan Dautović, Esad Kurtović, (2018) Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, Mladinska knjiga, Sarajevo 2018 Vrana, J. (1955). Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Paleografijsko-jezična studija o primjercima isprave iz g. 1189.. Radovi Staroslavenskog instituta, 2 (2), 5-57. Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1998 Bulić, Refik, Bosanski jezik u praksi i normi, Tuzla 1999 Halilović, Senahid, Bosanski jezik, Sarajevo 1991 Bulić, Refik, Bosanski jezik: jezičko-pravopisni priručnik za učenike osnovih i srednih škola, Tuzla 2001 Ibrahimagić, Omer, Serb denial of Bosnia and Bosniaks, Sarajevo 2001 Helen Walasek, contributions by Richard Carlton, Amra Hadžimuhamedović, Valery Perry, Tina Wik, Bosnia and the Destruction of Cultural Heritage, London-New York 2016 Bugarski, Ranko, Hawkesworth, Celia, Language in the Former Yugoslav Lands, Bloomington 2004 Vanjski linkovi Od Kulina bana i dobrijeh dana https://docs.google.com/ pedagoskifakultet.com.ba/wp-content/uploads/2012/04/Analiza-Povelje-Kulina-bana1.doc "Godišnjica Povelje: Za Kulina bana i dobrijeh dana" , prof. dr. Amina Turbić-Hadžagić, bportal.ba, 28. 8. 2013. Kultura srednjovjekovne Bosne Izvori za historiju srednjovjekovne Bosne Dubrovačka Republika Kontroverze srednjovjekovne bosanske historije Kulinići

736

https://bs.wikipedia.org/wiki/Historija

Historija

Historija () ili povijest jest nauka koja proučava prošlost, posebno kako se ona odnosila na ljude. To je termin koji se odnosi na prošle događaje, do kojih se dolazi otkrićem, prikupljanjem, organiziranjem, prezentacijom i tumačenjem informacija o tim događajima. Naučnici koji pišu o historiji zovu se historičari. Događaji koji su se dogodili prije pisanog zapisa se smatraju prahistorijom. Historija se može odnositi i na akademsku disciplinu koja koristi narativ da ispita i analizira redoslijed događaja iz prošlosti i objektivno utvrdi uzroke i posljedice koje ih određuju. Priče o određenoj kulturi, koje ne podržavaju vanjski izvori (kao što je priča o kralju Arturu) obično se klasifikuju kao kulturno dobro ili legenda. Herodot, grčki historičar iz 5. stoljeća p.n.e., se smatra "ocem historije", i zajedno sa svojim savremenikom Tukididom, je postavio temelje za moderno proučavanje ljudske historije. Njihov rad se i danas čita, a jaz između Herodotove kulture i vojne Tukididove kulture i dalje je kamen spoticaja ili pristupa u modernom historijskom pisanom obliku. Drevni uticaji su pomogli tumačenje prirode historije koja se razvila tokom stoljeća i nastavlja se mijenjati i danas. Moderno proučavanje historije je široko, i uključuje proučavanje pojedinih regija i proučavanje određenih aktuelni ili tematskih elemenata historijskim istraživanjima. Historija se uči u okviru osnovnog i srednjeg obrazovanja, a akademske studije historije su glavna disciplina na univerzitetima. Opis Historičari pišu u kontekstu svog vremena, vodeći računa o trenutnim dominantnim idejama o načinu kako interpretirati prošlost, a ponekad napišu i lekcije za sopstveno društvo. Prema riječima Benedetta Croce: "Sva je historija savremena historija". Historija olakšano formira "pravi diskurs prošlosti" kroz proizvodnju i narativnu analizu prošlih događaja koji se odnose na ljudsku rasu. Moderna disciplina historije posvećena je institucionalnoj proizvodnji ovog diskursa. Svi događaji koji se pamte i čuvaju u nekom autentičnom obliku predstavljaju historijski zapis. Zadatak historijskih diskursa je da identifikuju izvore koji mogu najkorisnije doprinijeti proučavanju tačne historije. Historija je ponekad klasificirana kao dio humanističkih i drugih društvenih nauka. Ona se može vidjeti kao most između ta dva široka područja, uključujući i metodologiju. U 20. stoljeću, francuski historičar Fernand Braudel koristi historijske discipline kao što su ekonomija, antropologija i geografija u proučavanju svjetske historije. Reference Historija

737

https://bs.wikipedia.org/wiki/Arhitektura

Arhitektura

Arhitektura je umjetnost gradnje, planiranja, oblikovanja i izrade najrazličitijih objekata sa različitim funkcijama: za življenje, odmor, rekreaciju, obrazovanje, radne djelatnosti i brojne druge aktivnosti. Šira definicija obuhvata i druge grane, počev od oblikovanja i planiranja razvoja okoline, pa do dizajna namještaja i drugih proizvoda. Svrha i ciljevi arhitekture Prema najstarijem očuvanom djelu koje govori o arhitekturi, (Vitruvius-ova) De Architectura, dobra građevina treba imati ljepotu (Venustas), čvrstinu (Firmitas) i korisnost (Utilitas), te se arhitekturu često posmatra kao način pronalaženja odgovarajućeg omjera između ove tri osobine, a da ni jedna ne dominira. Arhitektura je multidiscliplinarna, jer objedinjava matematiku, nauku, umjetnost, tehnologiju, društvene nauke, politiku, historiju, filozofiju i druge nauke. Kako kaže Vitruvius, "Arhitektura je nauka, koja potiče od mnogih drugih nauka, i koja je ukrašena s mnogim i raznim učenjima; pomoću je napravljena procjena onih radova koji su rezultati drugih umjetnosti". On također misli da bi arhitekt trebao dobro poznavati muziku, astronomiju itd. Filozofija je vrlo važna među njima. Govoreći o pristupu jednog arhitekta, često se govori o njegovoj "filozofiji". Teorija i praksa Važnost teorije u formiranju prakse ne može biti prenaglašena, iako mnogi arhitekti izbjegavaju teoriju. Vitruvius kaže: "Praksa i teorija su roditelji arhitekture. Praksa je često i nastavljeno razmišljanje o metodima u kojima je proveden bilo koji rad: za pretvaranje materijala na najbolji i najbrži način. Teorija je rezultat tog razumijevanja koja prikazuje i objašnjava da je upotrijebljeni materijal bio primijenjen tako da bi se dostigao željeni cilj. Tako sâm arhitekt-praktičar ne može da imenuje dovoljno razloga za formu koju je osnovao, a ni arhitekt-teoretičar ne uspijeva, hvatajući sjenu umjesto supstancu. Onaj koji je i teoretičar i praktičar, je prema tome dvostruko naoružan; sposoban ne samo da dokaže ispravnost njegovog dizajna, nego da ga i ostvari." Arhitektura i zgrade Razlika između primjera arhitekture i obične zgrade je pitanje velike rasprave. Prema Nikolaus Pevsneru, Evropskom historičaru iz ranog dvadesetog vijeka, "Stada za bicikl je zgrada, Linkon katedrala je primjer arhitekture". U modernom mišljenju, razlika nije tako jasna. Što više idemo unatrag u historiji, sve veče je mišljenje šta arhitektura jeste i nije. Ako, kao Vitruvius mi smatramo da je arhitektura "dobra" zgrada, da li to znači da loša arhitektura ne postoji? Da bi se riješila ova rasprava arhitektura se može definirati kao rad arhitekta. Tako je najznačajniji razvoj arhitekture i arhitekta kroz doba historije. Historija Arhitektura se prvi put pojavlja kao rezultat dinamike između potreba (zaklon, sigurnost, vjera) i sredstva (prisutni materijali za izgradnju i vještina. Prehistorijska i primitivna arhitektura sačinjava ova rana doba. Što su ljudi napredovali i znanje se širilo zbog čuvanja tradicija, arhitektura postaje zanat. Ovdje se prvo pojavljuje proces pokušaja i grešaka, i kasnije, improvizacija i ponavljanje uspjeha. Arhitekt nije jedini važan lik, on je samo dio nastavljene tradicije. Rana ljudska naselja bila su ruralna. Kad je suvišna izrada počela, ruralni narodi su postali urbani i gradovi su nastali. U mnogim starim civilizacijama kao kod Egipćana, arhitektura i urbanizacija prikazuje konstantnu interakciju sa duhovnim i nadprirodnim. Međutim, arhitektura i urbanizacija klasičnih civilizacija, kao kod Grka i Rimljanja, nastala je od građanskih ideja, i mnoge nove vrste zgrada su se prvi put pojavile. Arhitekturski stilovi su nastali i počeli su se pisati teksti o arhitekturi, i od njih zakoni i običaji. Neki primjeri od ovih zakona su radovi Vitruviusa, Kaogonđi stare Kine, i Vastu Šastra u staroj Indiji. U Evropi tokom klasične ere i srednjog vijeka, zgrade nisu bile pripisivani određenim arhitektima, koji su ostali bezimeni. Kasnije, složenost i broj vrsta zgrada se je povečao. Rad sa građane, kao putevi i mostovi, su se počeli praviti. Mnoge nove vrste zgrada, kao naprimjer škole ili bolnica, su se pojavile. Sa renesansom i njenim poticanjem individualnosti i čovječanstvu umjesto vjere, i sa svim njenim uspjehima i napredovanju, novo pogavlje u historiji arhitekture je početo. Zgrade su određeni posebnim arhitektima poput Michelangela, Brunelleschija, i Leonarda da Vincija. Sa akumulacijom znanja u novim naukama, poput inženjeringa, i rastom novih materijala i tehnologija, sam arhitekt je počeo da gubi tehničke aspekte zgrade. Tad je on umjesto toga počeo da se više bavi as estetikom. Nastao "gospodin arhitekt", koji je obično radio sa bogatim klijentima i koji se je u glavnom bavio sa vidljivim kvalitetima, koji su bili izvađeni iz historijskih prototipa. U devetnestom vijeku naprimjer, u školama arhitekture u Francuskoj, studenti su bili naučeni da prave brze nacrte ljepih zgrada bez brige o kontekstu. Industrijske revolucije je dopustila masovnu konzumaciju i etetika je postala kriterij čak za srednju klasu zbog jeftinig proizvoda mašinske produkcije. Međutim, takvi proizvodi nisu imali ljepotu i iskrenost asocirana sa izrazom procesom u ranijim proizvodima. Nezadovoljnost sa takvim rješenjem tokom početka dvadesetog vijeka je rezultiralo u mnogim novim filozofijama o arhitekturi koki su bili preci moderne arhitekture. Tad su neki potpuno izbacili historiju i počeli da gledaju na arhitekturu kao kombinaciju umjetnosti, zanata, i tehnologije. U početku, moderna arhitektura je bila eksperimentalni pokret sa moralnim, filozofijskim, i estetičkim korenjima. Istina je bila zatražena uz odbacivanje historije i prihvatanje funkcije kao osnova forme. Arhitekti su postali važne ličnosti i bili su poznati kao "majstori". Moderna arhitektura je kasnije prihvatila masovnu produkciju zbog njene jednostavnosti i, ponajviše, zbog ekonomskih razloga. No šezdesetih godina dvadesetog vijeka ljudi su uočili nedostatke takvog stila. Zamjerao joj se nedostatak karaktera, ružnoća, i uniformnost. Arhitekti su brzo reagovalina ovaj problemu, pokušavajuči da naprave više populističku arhitekturu na vidljivom nivou. Ovaj pokret je poznat kao postmoderni. Logika je bila da je čak "ukrašena stada" (obična zgrada koja je izgrađena za funkciju iznutra, i za ukras izvana) bolja nego zgrada čija je forma i funkcija jedno te isto. Drugi su pokušali da poprave to što su oni smatrali korenj problema. Oni su se osječali da arhitektura nije privatna filozofijska ili estetička provedba, nego je trebala da sa bavi sa svako dnevnim potrebama običnih ljudi i pokušati da upotrjebi tehnologiju da napravi što bolje uvjete za življenje. Kako su mnoge druge brige počele da se priznaju i složenost zgrada povećala, arhitektura je postajala sve multidisciplinarnija. Za projektovanje je danas potreban tim profesinalaca, a arhitekt je samo deo tima, jednak je među jednakima, nekad vođa a nekad ne. Takvo je stanje profesije danas. Iindividualnost je, međutim, i dalje na cijeni. Zaključak Zgrade su najvidljivi proizvodi čovječanstva ikad. Međutim, mnoge od njih su dizajni običnih ljudi, u zemljama u razvoju, ili kroz standardiziranu produkciju u razvijenim zemljama. Arhitekt se još uvijek nalazi po strani od izgradnje zgrada. Vještine arhitekta su tražene samo u izgradi komplikovanih zgrada ili onih koje se smatraju kulturnim ili političkim simbolima. I to je što publika smatra arhitekturom. Uloga arhitekta, iako se mijenja, nije bila centralna, a nikad samostalna. Uvijek postoji dijalog između arhitekta i društva. I to što postaje od ovog dijaloga se može zvati arhitektura - kao proizvod i disciplina. Vrste Arhitekture Greko-Romanska Romanička Gotička Osmanska Viktorijanska Novo-Klasična Novo-Gotička Post-Moderna Arhitektura po naciji ili regiji Američka Bosanska Dalekoistočna Engleska Grčka Islamska Perzijska Srpska Španska Staroamerička Sudanoaahilska Albanska Također pogledajte Arhitekt Spisak zgrada 3D printanje Parkovi Vanjski linkovi Tolomeus - Art around you Architecture VR panoramas by Tolomeus Queer arhitektura Umjetnost Arhitektura Kultura

742

https://bs.wikipedia.org/wiki/Egipat

Egipat

Egipat (arapski: مصر‎ Misir), službeno Arapska Republika Egipat, jeste transkontinentalna zemlja koja obuhvata sjeveroistočni ugao Afrike i jugozapadni dio Azije, preko kopnenog mosta koje obrazuje Sinajsko poluostrvo. Većina teritorije od 1.010.450 km2 leži u dolini rijeke Nil. Egipat graniči sa Sredozemnim morem na sjeveru, pojasom Gaze i Izraelom na sjeveroistoku, Akapskim zalivom i Crvenim morem na istoku, Sudanom na jugu i Libijom na zapadu. Sa preko 94 miliona stanovnika (2007), Egipat je treća najmnogoljudnija država Afrike i 15. na svijetu. Velika većina stanovništva živi u blizini obale rijeke Nil, na površini od gotovo 40.000 km2, gdje se nalazi obradivo zemljište. Velika područja pustinje Sahare, koja čini većinu teritorija Egipta, su slabo naseljena. Polovina stanovništva Egipta živi u urbanim područjima, u gusto naseljenim gradovima kao što su Kairo, Aleksandrija i drugi veći gradovi u delti Nila. Egipat ima najdužu historiju jedne moderne države, i u kontinuitetu je naseljen od 10. milenija p. n. e. Egipat je, sa svojim spomenicima kao što je Giza i Sfinga koje su izgrađene u antičko vrijeme, bio jedna od najmoćnijih država svog vremena i jedan od prvih šest civilizacija koje se javljaju samostalno u svijetu. Njegove drevne ruševine, kao što su one u Memphisu, Tebi, Karnaku i Dolini kraljeva kod Luksora, su značajni fokus arheoloških studija i popularnih interesa cijelog svijeta. Osim što ima bogato kulturno nasljeđe, Egipat je bogat turističkim atrakcijama, te privlači goste iz cijelog svijeta koji odmaraju i na Crvenomorskoj rivijeri, koja zapošljava 12% njegove radne snage. Moderni Egipat se smatra regionalnom silom sa značajnim kulturnim, političkim i vojnim utjecajem u Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i općenito muslimanskom svijetu. Ekonomija Egipta je jedna od najvećih i najraznovrsnijih na Bliskom istoku, sa sektorima kao što su turizam, poljoprivreda, industrija i usluge. Etimologija Naziv "Egipat" izveden je iz starogrčkog Aigyptos, preko francuskog Egypte i latinskog Aegyptus. Antičko ime Egipta je Hwt-Ka-Ptah što znači duša (dom) Ptaha. Misir je arapski naziv za Egipat. Naziv je semitskog porijekla i doslovna znači dva tjesnaca (odnosi se na gornji i donji Egipat). Ova riječ izvorno znači "metropola", "civilizacija". Drevni Egipatski naziv države je bio kemret što znači "crna zemlja", pozivajući se na plodno crno tlo poplavnih ravnica Nila, koje se razlikuje od deshret što znači "crvena zemlja" za pustinju. Historija Prahistorija i drevni Egipat Postoje razni dokazi o naseljima na rezbarijama na stijenama duž Nila i u pustinji. U 10. milenijumu p. n. e. od lovaca i ribara počeli su da se bave poljoprivredom. Klimatske promjene ili prekomjerna ispaša oko 8.000 godine p. n. e. počeli su da presušuju zemlju u Egiptu, i formirali su pustinju Saharu. Rani plemenski narod emigrirao je na rijeku Nil, gdje su razvili ustaljenu poljoprivrednu ekonomiju i centralizovano društvo. Do 6.000. g.p. n. e. neolitske kulture ukorijenjene su u dolini Nila. U neolitu, nekoliko plemena razvili su se u Gornji i Donji Egipat. Gornji i Donji Egipat su održavali kontakte putem trgovine. Najraniji poznati natpis na egipatskim hijeroglifima pojavio se u preddinastijskom periodu na keramičkoj posudi koja datira iz perioda oko 3.200 g. p.n.e. Jedinstveno kraljevstvo je osnovano 3.150. g.p. n. e. kada je faraon Menes ujedinio oba Egipta u jedinstvenu cjelinu. Egipatska kultura je cvjetala u toku antičkog vremena i ostavila je trag u religiji, umjetnosti, jeziku i običajima. Prve dvije dinastije su vladale za vrijeme Starog kraljevstva (2700. p. n. e. - 2.200. p. n. e.). Tada su se gradile mnoge piramide, od kojih su najznačajnije Džozerova piramida i piramida u Gizi. Prvi prijelazni period je bio period političkih previranja koji je trajao 150 godina. Međutim, vrlo brzo se uspostavila stabilizacija vlasti i obnovljen je prosperitet zemlje. Srednje kraljevstvo je dostiglo svoj vrhunac 2040. g.p. n. e. za vrijeme vladavine faraona Amenemhata III. Srednje kraljevstvo je počelo slabiti dolaskom semitskih Hiksa. Hiksi su zauzeli Donji Egipat 1650. godine p. n. e. i osnovali novi glavni grad Avaris. Oni su protjerani od strane vojske Gornjeg Egipta na čelu sa faraonom Ahmosom I, koji je osnovao osamnaestu dinastiju i preselio glavni grad iz Memfisa u Tebu. Novo kraljevstvo (1550. p. n. e. - 1070. p. n. e.) počelo je sa osamnaestom dinastijom, i u tom vremenu došlo je do uspona Egipta i proširivanja teritorije do Tombosa u Nubiji i Levanta na istoku. U ovom periodu vladali su neki od najpoznatijih faraona, kao što su Hatšepsut, Tutmos III, Ehnaton i njegova supruge Nefertiti, Tutankhamon i Ramzes II. Česti kontakti sa drugim narodima donosili su nove ideje. Zemlju su kasnije napali i osvojili Asirci, ali su Egipćani ponovo povratili kontrolu nad Egiptom. Trideseta dinastija je bila zadnja vladajuća dinastija u faraonovoj epohi. Egipat je pao u ruke Perzijanaca 343. g.p. n. e., kada je faraon Nectanebo II poražen u bici. Ptolemeji i rimski Egipat Ptolemejsko kraljevstvo je bila snažna heleniska država, koja se proširila iz južne Sirije na istoku do Cirene na zapadu, te južno do granice sa Nubijom. Aleksandrija je postala glavni grad i središte grčke kulture i trgovine. Da bi dobila priznanje rodnog egipatskog stanovništva, prozvala se nasljednicom faraona. Kasniji Ptolemeji su prihvatili egipatske običaje, njihovi portreti su se nalazili na javnim spomenicima u egipatskom stilu i odjeći a sudjelovali su i u egipatskom religijskom životu. Posljednji vladar ptolemejske linije bila je Kleopatra VII, koji je počinila samoubistvo nakon smrti svog ljubavnika Marka Antonija, koji joj je umro u naručju, nakon što ih je Oktavijan pobijedio u bici kod Akcija. Ptolemeji su često bili suočeni s pobunama Egipćana uzrokovanih neželjenim režimima a bili su uključeni i u strane i građanske ratove koji su doveli do propasti kraljevstva i njegove aneksije od strane Rima. Ipak helenistička kulture je nastavila napredovati u Egiptu i nakon muslimanskog osvajanja. Kršćanstvo se javilo u Egiptu još za vrijeme Marka evanđelista u 1. stoljeću. Dioklecijanova vladavina je obilježila prijelaz iz rimskog u bizantsko doba, kada je proganjan veliki broj egipatskih kršćana. Novi zavjet je do tada preveden na egipatski. Nakon Kalcedonskog sabora 451. godine, uspostavljena je Egipatska Koptska crkva. Srednji vijek Bizantijci su uspjeli povratiti kontrolu nad Egiptom nakon kratke perzijske invazije početkom 7. stoljeća, period između 639. i 642. godine, nakon čega Egipat potpada pod muslimansku vlast osvajanjem od strane arapskih muslimana. Kada su porazili bizantijsku vojsku u Egiptu, Arapi su donijeli sunitski islama u zemlju. U ranom periodu tog razdoblja, Egipćani su uklopili svoju novu vjeru s autohtonim vjerovanjima, što je dovelo do formiranja različitih sufijskih redova koji su se održali sve do danas. Ovi raniji obredi su preživjeli razdoblje koptskog kršćanstva. Muslimanski vladari imenovani od islamskog hilafeta zadržali su kontrolu nad Egiptom sljedećih šest stoljeća, s Kairom kao sjedištem hilafeta za vrijeme vladavine Fatimija. S kraja kurdske Ajubidske dinastije, Memluci, Tursko-čerkeska vojna kasta preuzima kontrolu 1250. godine. Krajem 13. stoljeća, Egipat se povezuje s Crvenim morem, Indijom, Malezijom i Istočnom Indijom. Sredinom 14. stoljeća crna smrt ubila je oko 40% stanovništva zemlje. Egipatski Ejalet Egipat su osvojili Turci 1517. godine nakon čega je postao pokrajina Osmanlijskog Carstva. Slabljenje privrednog sistema u kombinaciji s učincima kuge učinili su Egipat ranjiv na invazije. Portugalski trgovci su preuzeli njihovu trgovinu. U periodu između 1687. i 1731. godine u Egiptu se u 6 navrata pojavljivala glad. Glad 1784. godine je odnijela oko jedne šestine ukupnog stanovništva. Egipat je oduvijek bila pokrajina koju su Osmanlije teško kontrolisale dijelom i zbog nastavka moći i utjecaja Memluka, egipatske vojne kaste koja je vladala zemljom stoljećima. Kao takav, Egipat je ostao poluautonoman pod vlašću Memluka sve do invazije francuskih snaga pod komandom Napoleona I 1798. godine. Nakon što su Francuzi protjerani, vlast je preuzeo 1805. godine paša Muhamed Ali, komandant osmanlijske vojske u Egiptu, albanskog porijekla. Egipat pod vlašću dinastije Muhameda Alija je ostao nominalno kao otomanska pokrajina. Dobio je status autonomne vazalne države ili Khedivate u 1867. godine. Isma'il i Tewfik paša upravljali su Egiptom kao kvazi nezavisnom državom pod turskom vlašću sve do britanske okupacije 1882. godine. Ipak, Khedivate od Egipta (1867-1914) zadržao je Egipat de iure osmanskom pokrajinom do 5. novembra 1914. godine, kada je Egipat proglašen britanskim protektoratom kao reakciju na odluku Mladoturaka da Osmanlijsko carstvao u Prvi svjetski rat uđe na strani Centralnih sila. Dinastija Muhameda Alija Nakon što su Francuzi poraženi od strane Britanaca, nastao je vakuum u Egiptu, a tri puta je uslijedila borba između, egipatskih Memluka koji su vladali Egiptom stoljećima, i albanskih plaćenika u službi Osmanlija. Završilo je pobjedom Osmanlija na čelu s Muhamedom Alijem. Dok je nosio titulu potkralja Egipta, njegova pripadnost Osmanskoj porti je bila samo nominalna. Muhamed Ali je uspostavio dinastiju koja je trebala vladati Egiptom sve do revolucije 1952. godine. U kasnijim godinama, dinastija je postala britanska marioneta. Muhamed Ali je Egiptu pripojio Sjeverni Sudan (1820. do 1824.), Siriju (1833.), te dijelove Arabije i Anadolije ali su ga 1841. godine evropske sile, strahujući da će on sam srušiti Osmanlijsko carstvo, natjerale da vrati većinu teritorija koje je osvojio od Osmanlijskog carstva. Njegova vojna ambicija je bila potrebna u modernizaciji zemlje. Izgradio je industriju, sistem kanala za navodnjavanje i prijevoz, te reformirao državnu službu. Uveo je vojnu obavezu muškog seljaštva u 19. stoljeću i iskoristio novi pristup kako bi stvorio svoju veliku vojsku. Nakratko ga je naslijedio njegov sin Ibrahim (u septembru 1848.), a zatim unuk Abbas I (novembar 1848.), zatim Said (1854.), i Isma'il (1863.). Sueski kanal, izgrađen u partnerstvu s Francuzima je dovršen 1869. godine. Njegova izgradnja je dovelo do ogromnog duga prema evropskim bankama, i izazvala nezadovoljstvo zbog njegovog oporezivanja. 1875. godine, Ismail je bio prisiljen prodati egipatski udio u kanalu britanskoj vladi. To je u roku od 3 godine dovelo do nametanja britanskih i francuskih kontrolora koji su imali sjedište u egipatskoj vladi, te "su uz financijsku moć vlasnika obveznica koji su stajali iza njih, bili stvarna snaga u Vladi". Lokalno nezadovoljstvo Ismailom kao i Evropski upad dovelo je do stvaranja prvih nacionalističke grupa u Egiptu 1879. godine, s Ahmadom Urabi kao istaknutom figurom. Bojeći se da će to dovesti do smanjenja njihove kontrole, Velika Britanija i Francuska su vojno intervenisale bombardiranjem Aleksandrije i razbijanjem egipatske vojske u bitci kod Tel el-Kebir. Reinstalisali su Ismailovog sina Tewfika kao figuru de facto britanskog protektorata. 1906. godine Dinshaway incident je potaknuo mnoge neutralne Egipćane da se pridruže nacionalističkom pokretu. Godine 1914. postao je i službeno Protektorat a naslov šefa države je promijenjen u sultan, kako bi se odbacila vlast Osmanlijskog sultana, koja se pridružila Centralnim silama u Prvom svjetskom ratu. Abbas II je svrgnut i zamjenjen njegovim dajdžom, Husseinom Kamelom koji je postao novi sultan. Nakon Prvog svjetskog rata, Saad Zaghlul i Wafd stranka su vodili egipatski nacionalistički pokret do većine na lokalnoj zakonodavnoj skupštini. Kada su Britanci prognali Zaghlula i njegove saradnike na Maltu 8. marta 1919. godine, zemlja se našla u svojoj prvoj savremenoj revoluciji. Pobuna je prisilila britansku vladu da donese jednostranu deklaraciju o egipatskog nezavisnosti 22. februara 1922. godine. Nova vlada je izradila i implementirala ustav 1923. godine koji se temeljio na parlamentarnom sistemu. Saad Zaghlul je izabran za premijera Egipt 1924. godine. 1936. godine sklopljen je Anglo-egipatski ugovor. Nastavak nestabilnosti zbog preostalog britanskog uticaja i povećanja političkog angažman od strane kralja doveli su do raspuštanja parlamenta usljed vojnog državnog udara poznatog kao revolucija 1952.. Pokret slobodnih oficira je prisilio kralja Farouka na abdiciranje u korist svog sina Fuada. Britanska vojna prisutnost u Egiptu je trajala sve do 1954. godine. Republika 18. juna 1953. godine proglašena je egipatska Republika s generalom Muhamedom Naguibom kao prvim predsjednikom Republike. Naguib je bio prisiljen podnijeti ostavku 1954. godine od strane Gamal Abdel Nassera - pravog arhitekte pokreta iz 1952. godine - a kasnije je stavljen u kućni pritvor. Naser je preuzeo vlast kao predsjednik, u junu 1956. godine. Britanske snage su završile svoje povlačenje iz okupiranog zone Sueskog kanala 13. juna 1956. godine. Isti je nacionaliziran 26. jula iste godine. 1958. godine, Egipat i Sirija su osnovali suverenu uniju poznatu kao Ujedinjena Arapska Republika. Unija je bila kratkog vijeka a završila je 1961. godine kada se Sirija odcijepla čime je unija prestala%jati. Tokom većine svog%janja, Ujedinjena Arapska Republika je također bila u labavoj konfederaciji sa Sjevernim Jemenom, poznatoj kao Ujedinjene Arapske države. U ranim 1960-ih, Egipat je u potpunosti uključen u Sjevernojemenski građanski rat. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser, podržao je jemenske republikance s čak 70.000 egipatskih vojnika i hemijskim oružjem. Maja 1967. godine Naser je zatvorio tjesnac Tiran za prolaz izraelskih brodova. 26. maja Naser je izjavio: "Bitka će biti opća i naš osnovni cilj će biti uništiti Izrael". Izrael je zatvaranje tjesnaca Tiran smatrao kao casus belli tj. povod za rat. U šestodnevnom ratu 1967. godine, Izrael je napao Egipat pri tome zauzevši Sinajsko poluostrvo i pojas Gaze, koji je bio pod egipatskom vlašću od arapsko-izraelskog rata iz 1948. godine. Tokom rata, donesen je zakon o vanrednom stanju koji je ostao na snazi ​​do 2012. godine, s izuzetkom jednog 18-mjesečnog prekida tokom 1980/81. Prema ovom zakonu, policijske ovlasti su proširene, ustavna prava suspendirana i cenzura je legalizirana. Zemljišna reformu, dramatični rast univerzitetskog obrazovanju i državnoj pomoći nacionalnoj industriji uveliko je poboljšana društvena mobilnost i općenito stanje u Egiptu. 1970. godine, predsjednik Nasser je umro, a naslijedio ga je Anwar Sadat. 1973. godine Egipat je zajedno sa Sirijom, pokrenuo Oktobarski rat, iznenadni napad sa ciljem povrat dijela Sinaja, teritorije koje je Izrael okupirao prije šest godina. Sadat je u historijskom posjetu Izraelu 1977. godine, što je dovelo do mirovnog sporazuma 1979. u zamjenu za izraelsko povlačenja sa Sinaja. Sadatova je inicijativa izazvala ogromne kontroverze u arapskom svijetu i dovela do isključenja Egipta iz Arapske lige, ali je podržana od strane većine Egipćana. Međutim, Sadat je ubijen od strane islamskih ekstremista. Hosni Mubarak je došao na vlast nakon ubistva Sadatan na referendumu u kojem je on bio jedini kandidat. Hosni Mubarak je reafirmisao odnose s Izraelom. Na unutrašnjem planu, Mubarak je suočen s mnogim ozbiljnim problemima. Iako se broj farmi povećao i industrije ojačala, privreda nije mogla držati korak s velikim porastom stanovništva. Siromaštvo i nezaposlenost su doveli do migracije seoskog stanovništva u gradove poput Kaira. U 1980-ih, 1990-ih, 2000-ih i, teroristički napadi u Egiptu su postali brojni sa teškim posljedicama. Za vrijeme vladavine Mubaraka, političkom scenom je dominirala Nacionalna Demokratska stranka koju je stvorio Sadat 1978. godine. Krajem februara 2005. godine, Mubarak je najavio reformu predsjedničkog izbornog zakona, utirući put za izbore s više kandidata po prvi put nakon pokreta 1952. godine. Međutim, novi zakon je postavljao ograničenja kandidatima, što je dovelo do toga da Mubarak lahko ponovno izbori pobjedu. Odaziv birača bio je manji od 25%. Revolucija 25. januara 2011. godine proširili su se protesti protiv Mubarakove vlade. 11. februara iste godine, Mubarak je podnio ostavku i pobjegao iz Kaira nakon čega je nastupilo slavlje povodom toga na Tahrir trgu u Kairu. Egipatska vojska je preuzela vlast. Mohamed Hussein Tantawi, predsjednik Vrhovnog vijeća oružanih snaga Egipta, postao je de facto privremeni šef države. 13. februara 2011. godine vojska je raspustila parlament i suspendovala egipatski ustav. Referendum o ustavu održan je 19. marta 2011. godine a 28. novembra 2011. u Egipatu su održani prvi parlamentarni nakon što je prethodni režim zbačen s vlasti. Izlaznost je bila visoka, a nije bilo izvještaja o velikim nepravilnostima ili nasilju. Muhammed Mursi je izabran za predsjednika 24. juna 2012. godine. 2. augusta 2012. egipatski premijer Hisham Kandil najavio je da njegov kabinet čine 35 člana, 28 novih, uključujući i četiri iz muslimanskog bratstva. Liberali i sekularisti su se povukli iz Ustavotvorne skupštine, jer su vjerovali da će ustav nametnuti strogu islamsku praksu, a Muslimansko bratstvo je pružilo podršku Mursiju. 22. novembra 2012., predsjednik Mursi izdao deklaraciju i tražio da se zaštiti rad Ustavotvorne skupštine. Taj potez je doveo do masovnih protesta i nasilnih demonstracija u Egiptu. 5. decembra 2012. godine desetine hiljada pristalica i protivnika predsjednika Mursija se sukobilo, a sukob je opisan kao najveći sukob između islamista i njihovih neistomišljenika. Muhammed Mursi je ponudio "nacionalni dijalog" s liderima opozicije, ali je odbio da poništi decembarski referendum o ustavu. Dana 30. juna 2013. organizovani su masovni protesti širom Egipta protiv Mursijeve vladavine, što je dovelo do svrgavanja Mursija u državnom puču 3. jula 2013. i instaliranja privremene vlade. 4. jula 2013. egipatski sudija Adly Mansour je položio zakletvu kao predsjednik nove vlade nakon uklanjanja Mursija. Vojska koja je svrgla Mursija ugušila je Muslimansko bratstvo i njegove pristalice, zatvaranjem na hiljade i ubijajanjem na stotine demonstranata sa ulica. Mnogi od lidera i aktivisti Muslimanskog bratstva su osuđeni ili na smrt ili na doživotni zatvor u nizu masovnih suđenja. Dana 18. januara 2014. godine, privremena vlada institucionalizirala je novi ustav nakon referenduma u kojem je 98,1% glasača dalo podršku novom ustavu. Izlaznost je bila mala i iznosila je samo 38,6% registrovanih birača ali je ipak bila veća od 33% koliko ih je glasalo na referendumu za vrijeme Mursijevog mandata. 26. marta 2014. godine, Abdel Fattah el-Sisi komandant egipatskih Oružanih snaga, koji je u to vrijeme kontrolisao vlast u zemlji, dao je ostavku na mjesto komandanta vojske i najavio da će se kandidovati na predsjedničkim izborima 2014. Na izborima održanim od 26. do 28. maja 2014. glatku pobjedu je odnio el-Sisi. Sisi je položila zakletvu kao predsjednik Egipta 8. juna 2014. godine. Muslimansko bratstvo i neke liberalne i sekularne aktivističke grupa su bojkotovale predsjedničke izbore. Iako je vlast podržana od vojne hunte produžila glasanje na treći dan, izlaznost od 46% od ukupnog broja registrovanih birača je ipak bila manja od izlaznosti od 52% na prethodnim izborima 2012. godine. Geografija Egipat se nalazi u suptropskom pojasu, obuhvata istočni dio Sahare, sa nizijama zapadno od Nila i planinskim uzvišenjima na istoku, u primorju Crvenog mora. Ljeti vlada velika vrućina, koja raste kako se ide prema jugu, gdje praktično i nema padavina. One su rijetke već u delti, gdje iznose oko 50 mm godišnje. Dolina Nila, mjestimice široka 3 – 15 km, ima izuzetan značaj zbog racionalnog korištenja poplava, koje povećavaju plodnost zemljišta. Asuanska brana je regulisala navodnjavanje, obezbjeđujući istovremeno najveći dio električne energije, omogućila je dobijanje novih plodnih površina, te povećala godišnji broj žetvi (ponekad i 4 godišnje). Egipat uvozi polovinu hrane koja mu je potrebna. Gotovo polovina stanovništva još uvijek živi od poljoprivrede, ali egzodus sa sela doprinosi bujanju gradova, u prvom redu Kaira i Aleksandrije,u kojima živi više od 50% stanovništva. Industrija je slabo razvijena, izuzev tekstilne, šećerne, metalurgije i naftne. Nafta je zauzela prvo mjesto na listi najznačajnijih izvoznih proizvoda. Veliki deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni ne može u potpunosti da se pokrije doznakama radnika na privremenom radu u inostranstvu, prihodom od Sueskog kanala i turizma, koji je veoma razvijen. On povećava teret vanjskog duga zemlje, koja ima nizak životni standard i u kojoj demografski rast i dalje predstavlja ključni problem. Gotovo istovremeno s pojavom paleolitskog čovjeka u Evropi, nalazimo tragove ljudi i u porječju Nila na egipatskoj visoravni koja je omeđena Libijskom pustinjom na zapadu, Arapskim poluostrom na istoku, Sredozemnim morem na sjeveru i prvim kataraktom Nila na jugu. Nil je druga rijeka po dužini na zemlji a proteže se od izvora riječice Kagera koja se ulijeva u jezero Viktorija-Nyanza iz kojeg dalje istječe Viktorijin Nil. Ukupna dužina te čudesne rijeke iznosi 6497 km. Klima U Egiptu preovladava suptropska pustinjska klima, ali u uskom obalnom pojasu i na sjeveru preovladava sredozemna. Tu zimi padne oko 150 do 200 mm godisnje. U drugim dijelovima padavine su vrlo rijetke, manje od 50 mm godišnje i pojavljuju se u obliku kratkotrajnih pljuskova. Od marta do septembra čest je hamsin, vruć vjetar iz Libijske pustinje. Politika Predstavnički dom, čiji su članovi izabrani da služe u petogodišnjem mandatu, predstavlja zakonodovanu vlast. Izbori su zadnji put održani od novembra 2011. do januara 2012. godine. Egipatski predsjednički izbori održani su 26. do 28. maja 2014. godine. Službeni podaci govore o odazivu od 47,5%. Abdel Fattah el-Sisi je došao do pobjede sa osvojena 23.780.000 glasa ili 96,91% u odnosu na 757.511 glasa ili 3,09% koliko je osvojio Hamdeen Sabahi. 3. jula 2013. godine milioni demonstranata širom Egipta demonstrirali su protiv Morsija u jednim od najvećih protesta u historiji. Tada na scenu stupa general Abdul Fatah Al-Sisi koji uklanja predsjednika Morsija sa vlasti i suspendira ustav. Formirana je 50-člana komisija za izmjenu ustava za čije se usvajanje odlučivalo referendumom. Ustav je usvojen 18. januara 2014. godine. Egipat ima najstariju kontinuiranu parlamentarnu tradiciju u arapskom svijetu. Prva popularna Skupština je osnovana 1866. godine. Raspuštena je kao rezultat britanske okupacije 1882. godine, a britanci su dozvolili rad samo savjetodavnom tijelu. 1923. godine, nakon što je Egipat proglasio nezavisnost, novi ustav je predvidio parlamentarnu monarhiju. Pravo Pravni sistem je zasnovan na islamskom i građanskom pravu. Islamska sudska praksa je glavni izvor zakonodavstva. Šerijatski sudovi i qadis rade i licencirani su od strane Ministarstva pravde. Zakon ličnog statusa koji uređuje pitanja, kao što su brak, razvod i starateljstvo je uređen prema šerijatu. U porodičnom sudu, svjedočenje žene vrijedi kao polovina svjedočenja muškarca. 26. decembra 2012. godine Muslimansko bratstvo je pokušalo institucionalizirati kontroverzni novi ustav. Taj ustav je odobren od stanovništva referendumom koji je održan od 15. do 22. decembar 2012. sa 64% podrške, ali sa izlaznošću na referendum od samo 33% biračkog tijela. Zamijenjen je privremenim Ustavom Egipta iz 2011. koji je usvojen nakon revolucije. Kazneni zakon je jedinstven i dopušta smrtnu kaznu, uključujući i slučaj kada se sudi u odsustvu. 18. januara 2014. godine, privremena vlada uspješno je institucionalizirala sekularniji ustav koji uspostavlja predsjednika i parlament. Predsjednik se bira na mandat od četiri godine a ta funkcija se može obnašati 2 puta. Parlament može da smijeni predsjednika. Prema ustavu,%ji garancija ravnopravnosti spolova i apsolutna sloboda misli. Vojska zadržava privilegiju da imenuje nacionalnog ministra odbrane za narednih 8 godina. Prema ustavu, političke stranke se ne mogu zasnivati ​​na "vjerim, rasnim, spolnim ili geografskim" osnovama. Vojska Egipatske oružane snage se sastoje od 468.500 aktivnih pripadnika i 1.000.000 rezervista što ukupno čini 1.468.500 pripadnika. Prema bivšem šefu Kneseta za vanjske poslove i odbora za odbranu Izraela, Yuvalu Steinitzu, egipatske zračne snage imaju otprilike isti broj modernih borbenih aviona kao i izraelske i daleko veći broj zapadnjačkih tenkova, artiljerije, protivavionskih baterija i ratnih brodova od izraelskih odbrambenih snaga. Također Izrael nagađa da Egipat nastoji da bude druga sila u regiji s špijunskim satelitima, osim EgyptSat 1, 16. aprila 2014. lansiran je i EgyptSat 2. Egipatska vojna industrija ima na desetine fabrika za proizvodnju oružja, kao i robe široke potrošnje. Oprema Oružanih snaga "uključuje opremu iz različitih zemalja širom svijeta. Vojna oprema iz bivšeg Sovjetskog Saveza se postepeno zamjenjenuje onom modernijom iz SAD-a, Francuske, Britanije i značajanog dijela opreme izrađene pod licencom u Egiptu, kao što je tenk M1 Abrams. Egipatska mornarica je najveća mornarica u Africi i na Bliskom istoku i općenito u arapskom svijetu, te je sedma po veličini u svijetu, mjereno po broju brodova. SAD pruža Egiptu vojnu pomoć, koja je u 2009. godini iznosila 1,3 milijarde američkih dolara. Vojska ima dosta uticaja u političkom životu Egipta, kao i privreda i izuzima se od zakona koji se primjenjuju na druge sektore. Također uživa značajnu moć, prestiž i samostalnosti u okviru države i naširoko se smatra kao dio egipatske "države u državi". Ljudska prava Egipatska organizacija za ljudska prava je jedno od najstarijih tijela za odbranu ljudskih prava u Egiptu. 2003. godine vlada je osnovala Nacionalno vijeće za ljudska prava. Vijeće je glasno kritikovano od strane lokalnih aktivista, koji su tvrdili da je Vijeće propagandno vladino sredstvo i da daje legitimitet represivnim zakonima kao što je Zakon o hitnim slučajevima. Međunarodni odnosi Stalno sjedište Arapske lige se nalazi u Kairu kao i generalni sekretarijat ovog tijela. Ova poziciju trenutno drži bivši ministar vanjskih poslova Nabil el-Araby. Sjedište Arapske liga je nakratko premještena iz Egipta u Tunis 1978. godine u znak protesta zbog egipatsko-izraelskog mirovnog sporazuma, ali se kasnije ponovo vratilo u Kairo 1989. godine. Nakon rata 1973. i kasnijeg mirovnog sporazuma, Egipat je postao prva arapska nacija koja je uspostavila diplomatske odnose s Izraelom. Bez obzira na to, Izrael se i dalje od velikog broja Egipćana smatra neprijateljskom državom. Egipat je igrao historijsku ulogu kao posrednik u rješavanju različitih sporova na Bliskom istoku, prije svega zbog svoje reakcije na izraelsko-palestinski sukob i mirovni proces. Veze između Egipta i drugih nearapskih država Bliskog Istoka, među kojima Irana i Turske, su često bili napeti. Iran, dijelom zbog svog rivalstva s Saudijskom Arabijom, UAE i drugim zalivskim zemaljama koje tradicionalno održavaju jake veze sa Egiptom, i Turska zbog podrške turske vlade za sada zabranjenoj Muslimanskoj braći u Egiptu. 1989. godine, Egipat je označen kao glavni saveznik SAD-a izvan NATO-a. Egipat je jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih i Ujedinjenih nacija. Bivši egipatski potpredsjednik Vlade Boutros Boutros-Ghali je služio kao generalni sekretar Ujedinjenih nacija u periodu 1991. do 1996. godine. Egipat je priznao nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine 16. aprila 1992. godine a puni diplomatski odnosi između ove dvije države uspostavljeni su 17. aprila 1993. U 21. stoljeću, Egipat se susreće s velikim problemom imigracije, milioni ljudi iz drugih afričkih zemalja bježe od siromaštva i rata. Administrativna podjela Egipat je administrativno podijeljen na 27 guvernorata. Guvernorati se dalje dijele na regije. Regije se sastoje od gradova i sela. Svaki guvernorat ima glavni grad koji ponekad nosi naziv guvernorata. Egipatski guvernorati su: Privreda Egipatska ekonomija uglavnom zavisi o poljoprivrednoj proizvodnji, izvozu nafte i prirodnog plina i vrlo razvijenom turizmu. Osim toga, više od tri miliona Egipćana je na privremenom radu u inostranstvu, uglavnom u Saudijskoj Arabiji, zemljama Perzijskog zaliva i Evropi što utiče na ekonomiju ove zemlje. Završetak brane u Aswanu 1970. godine što je rezultiralo nastankom jezera na rijeci Nil, je u velikoj mjeri uticalo na razvoj poljoprivrede i stanje po pitanju ekologije Egipta. Brzo rastuće stanovništvo, ograničeno obradivo zemljište i zavisnost o Nilu i dalje opterećuje resurse i utiče na stres u ekonomiji. Egipatska ekonomija se uglavnom oslanja na izvore prihoda koji dolaze od turizma, doznaka Egipćana koji rade u inostranstvu i prihoda od Sueckog kanala. Egipat ima razvijeno tržište energije zasnovano na hidropotencijalu i energiji dobivenoj iz uglja, nafte i prirodnog plina. Značajna nalazišta uglja na sjeveroistoku Sinaja obezbjeđuju oko 600.000 tona godišnje. Nafta i plin se eksploatišu u zapadnim pustinjskim regionima, zalivu Suez i delti Nila. Egipat ima ogromne rezerve plina, procjenjene na oko 1.940 kubnih km. Ekonomski uslovi u zemlji su počeli da se značajno poboljšavaju, nakon perioda stagnacije, uglavnom zbog usvajanja liberalnijih ekonomski politika od strane vlade kao i povećanju prihoda od turizma i procvatu berzi. U svom godišnjem izvještaju, Međunarodni monetarni fond (MMF) je ocijenio Egipat kao jednu od vodećih zemalja u svijetu po preduzimanju ekonomskih reformi. Neke velike ekonomske reforme koje je pokrenula vlada od 2003. uključuju dramatično kresanje carina i tarifa. Novi zakon oporezivanja implementiran u 2005. godini o smanjenju korporativnih poreza sa 40% do 20% je rezultiralo povećanjem prihoda od poreza za 100%. Direktna strana ulaganja u Egiptu su bila u znatnom porastu prije uklanjanja sa vlasti Hosnija Mubaraka, prelazeći iznos od 6 milijardi dolara za 2006. godinu, zbog mjera ekonomske liberalizacije i privatizacije koje je poduzeo ministar za investicije Mahmoud Mohieddin. Od pada Hosnija Mubaraka 2011. godine, Egipat je doživio drastičan pad i stranih investicija i prihoda od turizma, nakon čega slijedi pad deviznih rezervi od 60% i pad BDP-a od 3% kao i brze devalvacije egipatske funte. Iako je jedna od glavnih prepreka u razvoju egipatske ekonomije ograničenost resursa u odnosu na prosjek populacije, mnogi Egipćani kritiziraju svoju vladu za veće cijene osnovnih dobara dok njihov životni standard i kupovna moć i dalje relativno stagniraju. Egipćani kao glavnu prepreku za dalji ekonomski rast navode korupciju. Vlada je obećala veliku obnovu infrastrukture u zemlji, koristeći novac dobijen od Etisalata za licencu trećeg mobilnog operatera (oko 3 milijarde dolara). Prema indeksu korupcije u 2013. godini Egipat je zauzeo 114. mjesto u rangu od ukupno posmatranih 177 država. Turizam Turizam je jedan od najvažnijih privrednih sektora Egipta. U 2008. godini, Egipat je posjetilo više od 12,8 miliona turista pri čemu je ostvaren prihod od gotovo 11 milijardi $. U ovom sektoru je zaposleno oko 12% radne snage Egipta. Ministar turizma Hisham Zaazou je izjavio da je turizam generirao oko 9,4 milijarde dolara u 2012. godini s blagim porast u odnosu na 9 milijardi $ iz 2011. godine. Nekropola Gize je egipatska turistička ikona. To je najpopularnija turistička destinacija u Egiptu još od antičkog doba, a popularizirana je u helenističko doba puta kada je Velika piramida naveden od strane Antipatera kao jedno od sedam svjetskih čuda. Danas je to jedino od sedam čuda koje još uvijek%ji. Egipat ima širok spektar plaža koje se nalaze na obalama Sredozemnog i Crvenog mora a koje se prostiru na više od 3.000 km. Crveno more se karakteriše mirnim vodama, boje koralnih grebena, rijetkim ribama uz prekrasne planine. Plaže Akba zaliva pružaju mogućnosti za mnoge sportova na moru. Safaga na kraju Crvenog mora se odlikuje svojom prekrasnom lokacijom unutar Suezkog kanala. Posljednje, ali ne i najmanje važno, Sharm el-Sheikh, Hurghada, Luxor (poznat i kao najveći svjetski muzej na otvorenom ili grad sa 1/3 svjetskih spomenika), Dahab, Ras Siðr, Marsa Alam, Safaga na sjevernoj obali Mediterana su glavne turističke destinacije rekreativnog turizma. Transport Prijevoz u Egiptu je uglavnom skoncentrisan na glavni grad Kairo i dolinu rijeke Nil. Željeznica Glavna linija nacionalne željezničke mreže, duge 40.800 kilometara, je druga najstarija željeznička mreža u historiji Egipta i povezuje Aleksandriju sa Aswanom. Željeznicama u Egiptu upravlja Nacionalna egipatska željeznica a sastoji se 28 linija, 796 željezničkih stanica a broji ovo 1800 vozova koji pokrivaju dolinu i deltu Nila, obale Sredozemnog i Crvenog more kao i područja Sinaja i zapadnih oaza. Metro Kairski metro je prvi od samo dva punopravna metro sistema u Africi i arapskom svijetu. Smatra se jednim od najvažnijih nedavnih projekata u Egiptu koji je koštao oko 12 milijardi egipatskih funti. Sistem se sastoji od tri operativne linije s četvrtom linijom koja je u planu. Zračni saobraćaj Egipat se smatra jednim od zemalja pionira u korištenju zračnog prometa nakon što je osnovan egipatski najvažniji i glavni avioprijevoznik, Egyptair, 1932. godine u 100% vlasništvu egipatske vlade. Avioprevoznička tvrtka ima sjedište na međunarodnom aerodromu u Kairu, glavnom aviočvorištu Egipta, koji je povezan sa više od 75 destinacija na Bliskom istoku, Evropi, Africi, Aziji i Americi. Trenutna flota Egyptaira obuhvata 80 aviona. Sueski kanal Sueski kanal je umjetni kanal u Egiptu koji se smatra najvažnijim središtem pomorskog prometa na Bliskom istoku a povezuje Sredozemno more i Crveno more. Otvoren je novembra 1869. godine, nakon 10 godina gradnje a omogućava prijelaz brodovima između Evrope i Azije, bez plovidbe oko Afrike. Na sjevernom kraju kanala je Port Said dok je na jugu luka Tawfiq u gradu Suez. Ismailia leži na zapadnoj obali, 3 km od sredine kanala. Kanal je dug 193,30 km, dubok 24 m i širok oko 205 metara. Sastoji se od sjevernog pristupnog kanala dužine 22 km, samog kanala dužine 162,25 km i južnog pristupnog kanala dužine 9 km. Kanal je jednosmjerni sa mjestima za prolaske "Ballah by-pass" i Great Bitter Lake. Ne sadrži ustave, morska voda teče slobodno kroz kanal. Općenito, sjeverno od Great Bitter Lakea voda teče sjeverno zimi i južno ljeti. Stanovništvo S oko 84 miliona stanovnika (2013. godina), Egipat je najmnogoljudnija zemlja Bliskog istoka i treća najmnogoljudnija afrička država. Stanovništvo Egipta se ubrzano povećavalo u periodu između 1970. i 2010. prvenstveno zbog medicinskih dostignuća i povećanja poljoprivredne produktivnosti što je omogućilo zelenu revoluciju. U doba Napoleonove invazije Egipta 1798. godine, po procjenama u Egiptu je tada živjelo 3 miliona stanovnika. Egipatsko stanovništvo je visokourbanizovano i uglavnom skoncentrisano duž rijeke Nil (posebno u najvećim gradovima Kairu i Aleksandriji) i u njenoj delti kao i u blizini Sueckog kanala. Egipćani su demografski podijeljeni na one koji žive u većim urbanim centrima i fellahine, ili poljoprivrednike, tj. one koji žive u ruralnim područjima. Etnički Egipćani su daleko najveća etnička grupa u državi i čine 91% od ukupnog broja stanovnika. Etničke manjine uključuju Abazase, Turce, Grke, beduinska arapska plemena koji žive u istočnom pustinjama i Sinajskom poluostrvu, Berbere koji govore Siwis jezikom i Nubijce čija je zajednica grupisana duž rijeke Nil. Osim ovih naroda u Egiptu su prisutne i plemenske zajednice naroda Beja koncentrisane uglavnom na jugoistoku zemlje, kao i brojni klanovi naroda Dom uglavnom u delti Nila i gradu Faiyumu koji se progresivno asimiliraju sa ubrzanom urbanizacijom. Prema Međunarodnoj organizaciji za migracije, procjenjuje se da oko 2,7 miliona Egipćana živi u inostranstvu. Oko 70% od egipatskih imigranata živi u arapskim zemljama (923.600 u Saudijskoj Arabiji, 332.600 u Libiji, 226.850 u Jordanu, 190.550 u Kuvajtu a ostatak drugdje u regiji) dok preostalih 30% živi uglavnom u Evropi i Sjevernoj Americi (318.000 u SAD, 110.000 u Kanadi i 90.000 u Italiji). Egipat je dom nepoznatom broju izbjeglica i tražitelja azila a procjenjuje se da je taj broj između 500.000 i 3.000.000. Trenutno (2014.) u Egiptu živi oko 70.000 palestinskih i oko 150.000 iračkih izbjeglica. Jezik Službeni jezik u Egiptu je moderna verzija standardnog arapskog jezika. Jezici koji se govore su: egipatski arapski jezik (68%), sa'idi arapski jezik (29%), istočnoegipatski arapski Bedawi jezik (1,6%), sudanski arapski (0,6%), domari jezik (0,3%), nobiin jezik (0,3%), beja jezik (0,1%) i dr. Pored toga, grčki, armenski i italijanski su glavni jezici imigranata. U Aleksandriji je u 19. vijeku postojala velika zajednica italijanskih Egipćana te je italijanski jezik "lingua franca" za ovaj grad. Strani jezici koji se uče u školama su engleski, francuski, njemački i italijanski. Historijski egipatski jezik, također poznat i kao kopto-egipatski, sastojao se od drevnog egipatskog i koptskog jezika i formiran je kao poseban ogranak unutar afro-azijske jezičke skupine. "Koinè" dijalekt grčkog jezika, mada ne porijeklom iz Egipta, bio je u helenističkom dobu važan u gradu Aleksandriji. Taj jezik se u velikoj mjeri koristio u filozofiji i nauci. Kasniji prevodi sa grčkog na arapski postali su predmetom proučavanja arapskih učenjaka. Religija Egipat je uglavnom nastanjem muslimanima sunitima sa islamom kao državnom religijom. Procenat pristalica različitih religija je kontroverzna tema u Egiptu. Procjenjuje se da se 90% ukupnog stanovništva zemlje identificira kao muslimani, 9% kao koptski kršćani dok je 1% pripadnika ostalih kršćanskih religija. Nakon što je islam stigao na ove prostore u 7. vijeku, Egipat postaje političko i kulturno središte muslimanskog svijeta. Za vrijeme Anwara Sadata (1970. do 1981.), islam je postao službena državna religija a šerijat glavni izvor prava. Procjenjuje se da 15 miliona Egipćana slijedi tarikat dok sufijske vođe tvrde da je taj broj mnogo veći, jer mnogi nisu zvanično registrovano kao pripadnici sufizma. Također postoji i ši'itska manjina. Jerusalemski centar za javne poslove procjenjuje da je ši'ita u Egiptu od jednog do 2,2 miliona. Procjenjuje se da je Ahmedija ne manje od 50.000, dok je broj pripadnika selefija procjenjen na 5 do 6 miliona. Glavni grad Egipta, Kairo, je poznat po svojim brojnim džamijama i minaretima te ga zovu i "grad sa 1.000 minareta". Najveći gradovi Kultura Egipat je prepoznat i kao kulturni trendseter u svijetu arapskog govornog područja i savremene arapske i bliskoistočne kulture su pod snažnim utjecajem egipatske literature, muzike, filma i televizije. Egipat je preuzeo regionalnu vodeću ulogu tokom 1950-ih i 1960-ih godina, što dodatno utiče na položaj egipatske kulture u arapskom svijetu. Egipatski identitet se razvio u toku dugog perioda i primanja islama, kršćanstva i judaizma. Egipatski renesansni vrhunac je dostignut krajem 19. i početkom 20. vijeka kroz rad ljudi poput Muhameda Abduhua, Ahmeda Lutfi el-Sayeda, Muhammad Loutfi Goumah, Tawfiqa el-Hakima, Louisa Awada, Qasima Amina, Salama Moussa, Taha Huseina i Mahmouda Mokhtara. Oni su utrli liberalni put za Egipat izražen kroz obavezu za ličnu slobodu, sekularizam i vjeru a u cilju napretka. Umjetnost Egipćani su bili jedna od prvih civilizacija koja je kodifikovala elemente dizajna u umjetnosti i arhitekturi. Egipatska plava, također poznata kao silikat kalcija i bakra je pigment koji su Egipćani koristili hiljadama godina. Smatra se da je to prvi sintetički pigment. Egipatska civilizacija je poznata po svojim kolosalnim piramidama, hramovima i monumentalnim grobnicama. Najpoznati primjerci su: Džozerova piramida, koju je dizajnirao arhitekt i graditelj Imhotep, Sfinga, i hram Abu Simbela. Moderna i savremena egipatska umjetnost je raznolika od vernakularne arhitekture Hassane Fathyja i Ramsesa Wissa Wassefa preko skulptura Mahmouda Mokhtara, do osebujne Koptske ikonografije Isaaca Fanousa. Kairska kuća opere služi kao glavno mjesto izvođenja umjetničkih djela i sastajalište umjetnika u egipatskom glavnom gradu. Književnost Egipatska književnost vuče korijene još iz Starog Egipta. Egipčani su bili jedna od prva kultura koja je razvila književnost u današnjem obliku. Egipatski pisci i pjesnici su bili među prvima koji su eksperimentisali sa modernim stilovima arapske književnosti i u tome su imitirani širom Bliskog istoka. Prvi moderni egipatski roman Zaynab Muhammeda Huseina Haykala je objavljen 1913. godine na egipatskom dijalektu arapskog jezika. Egipatski romanopisac Naguib Mahfouz je prvi pisac na arapskom jeziku koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Egipatske književnice uključujući Nawal El Saadawi, poznatu po feminističkom aktivizmu, i Alifa Rifaat su književnice koje pišu o ženama i tradiciji. Književnost na egipatskom arapskom je najpopularniji književni žanr među Egipćanima, zastupana od strane Ahmeda Fouada Negma (Fagumi), Salaha Jaheena i Abdela Rahman el-Abnudija. Kinematografija Egipatska kinematografija je regionalni lider još od pojave zvuka. 1936. godine, Studio Misr, finansiran od industrijalca Talaata Harba, pojavljuje se kao vodeći egipatski studio i tu ulogu je zadržao tri desetljeća. Za više od 100 godina, u Egiptu je producirano više od 4000 filmova što čini oko tri četvrtine ukupne arapske produkcije. Egipat se smatra vodećom zemljom u oblasti kinematografije na Bliskom istoku. Glumci iz cijelog arapskog svijetu nastoje se pojaviti u egipatskoj kinematografiji kako bi se proslavili. Međunarodni filmski festival u Kairu je od strane Međunarodne federacije udruženja filmskih producenata ocijenjen kao jedan od 11 festivala u svijetu uz vrhunski svjetski rejting. Muzika Egipatska muzika je bogata mješavina autohtonih, mediteranskih, afričkih i zapadnjačkih elemenata. Sastavni je dio egipatske kulture još od antičkog doba. Drevnim Egipćanima je za muziku zaslužan jedan od njihovih bogova Hathor koji je pronašao muziku, dok ju je Oziris s druge strane koristio kao dio svog napora da civilizuje svijet. Egipćani još od tada koriste muzičke instrumente. Savremena egipatska muzika svoje početke vuče od tragova kreativnog rada ljudi kao što su: Abdu-l Hamuli, Almaz i Mahmud Osman, koji su uticali na kasnija stvaralaštva Sayeda Darwisha, Umme Kulsum, Mohammeda Abdel Wahaba i Abdela Halim Hafeza čija se doba smatraju zlatnim dobima egipatske muzike. U istaknute savremene egipatske pop pjevače ubrajaju se Amr Diab i Mohamed Mounir. Muzeji Egipatska civilizacija je jedna od najstarijih civilizacija na svijetu. Zahvaljujući milenijskoj tradiciji, ova civilizacija je tokom svog%janja dolazila u kontakte s mnogim drugim civilizacijama i nacijama te je kroz mnogo epoha, počevši od prahistorijskog do modernog doba, prolazila kroz mnoge periode kao što su: faraonski, romanski, grčki, islamski i mnoge druge. Upravo zbog ovih velikih vremenskih razlika u svom%janju, kontinuiranih kontakta s drugim narodima i kulturama u današnjem Egiptu%ji najmanje 60 muzeja koji uglavnom pokrivaju navedene periode egipatske civilizacije. Tri glavna muzeja u Egiptu su: Egipatski muzej koji ima više od 120.000 muzejskih eksponata, Egipatski nacionalni vojni muzej i Ratni panoramni muzej 6. oktobar, muzej izgrađen u sjećanje na oktobarski rat iz 1973. godine. Veliki egipatski muzej (GEM), poznat i kao Giza muzej, je planirani muzej artefakata drevnog Egipta. Opisan kao najveći arheološki muzej u svijetu, muzej će zvanično biti otvaren 2015. godine. Muzej će biti smješten na površini od 50 hektara a nalazit će se oko 2 km od nekropole Giza i dio je novog master plana platoa. Festivali Egipat proslavlja mnoge festivale i vjerske karnevale, također poznate i kao mulid. Oni su obično povezani s određenim koptskim svecima ili sufijskim historijskim ličnostima i često ih proslavljaju Egipćani bez obzira na vjeru. Tokom mjeseca Ramazana osjeća se poseban doživljaj u Egiptu, proslavlja se sa mnoštvom zvuka, svjetala (lokalni lampioni poznati kao fawaneesi) i baklji tako da se mnogi muslimanski turisti iz regije tokom Ramazana okupljaju upravo u Egiptu kako bi svjedočili tim dešavanjima. Drevni festival proljeća Sham en Nisima egipćani proslavljaju hiljadama godina, obično između egipatskih mjeseci Paremoude (aprila) i Pashonsa (maja), nakon Vaskrsa. Kuhinja Egipatska kuhinja je posebno pogodna za vegetarijansku dijetu, jer se u velikoj mjeri oslanja na jela od povrća. Iako kuhinja u Aleksandriji i priobalnom dijelu Egipta ima tendenciju korištenja ribe i drugih morskih plodova, ipak se većina egipatske kuhinje temelji na namirnicama koje rastu iz zemlje. Posmatrajući kroz historiju, meso je bilo vrlo skupo za većinu Egipćana, tako da razvijen veliki broj vegetarijanskih jela. Neki smatraju da je koshari (mješavina riže, leće, i makarona) nacionalno jelo. Ovom jelu se može dodati i prženi luk. Osim toga, ful medames (jelo od boba, jedne vrste mahunarki) je jedno od najpopularnijih jela. Bob se također koristi i za pripremanje falafela (poznat i kao "ta'meyya"), jela koje je izvorno nastalo u Egiptu i proširilo se na druge dijelove Bliskog Istoka. Prženi bijeli luk sa korijanderom se dodaje mulukhiyyau, popularnoj zelenoj supi od sitno sjeckanog lišća jute ili korkore, ponekad sa dodatkom pilećeg ili zečijeg mesa. Sport Nogomet je najpopularniji sport u Egiptu. Kairski derbi je jedan od najkrvavijih derbija u Africi. BBC je ovaj derbi svrstao kao sedmi u svijetu po štetama koje se nanesu tokom njegovog održavanja. Upravo zbog tih nemira koji se dešavaju tokom nogometnog derbija dva najveća egipatska kluba, već duže vrijeme derbiji se odigravaju na neutralnom stadionu u Kairu. Nogometni klub Al Ahly je najuspješniji klub 20. vijeka u Africi prema Afričkoj konfederaciji nogometnih saveza (CAF) a kojeg u stopu prati njegov rival Zamalek SC. Od iste konfederacije, klub Al Ahly je 2000. godine proglašen kao afrički klub 20 vijeka. Osim toga, Al Ahly je trenutno uz klubove Boca Juniors i AC Milan najuspješniji svjetski klub po broju osvojenih međunarodnih trofeja (ukupno osvojenih 18 trofeja). Egipatska nogometna reprezentacija, poznata pod nazivom Faraoni je osvajala afričko prvenstvo 7 puta od čega triput uzastopno 2006., 2008. i 2010. godine. Smatrana kao najbolja afrička reprezentacija jedna je od rijetkih koja je dostigla 9. mjesto na FIFA-inoj rang listi iako se samo u dva navrata kvalifikovala na svjetsko nogometno prvenstvo. Mlada egipatska nogometna reprezentacija Mladi faraoni, je na svjetskom prvenstvu u Argentini 2001. godine osvojila bronzanu medalju. Pored nogometa, u Egiptu su popularni i skvoš i tenis. Egipatska skvoš reprezentacija je poznata kao nezgodna reprezentacija na međunarodnim takmičenjima još od 1930-tih. Amr Shabana i Ramy Ashour su najbolji egipatski igrači skvoša i obojica su bili najbolji skvoš igrači svijeta. Od svih afričkih košarkaških reprezentacija, egipatska drži rekord za najbolji nastup na Svjetskom košarkaškom prvenstvu i Olimpijskim igrama. Osim toga, košarkaška reprezentacija Egipta je osvojila rekordan broj titula (16) na afričim prvenstvima. 1999. godine Egipat je bio domaćin Svjetskog rukometnog prventsva za rukometaše a 2001. godine nacionalna rukometna reprezentacija ostvarila je svoj najbolji rezultat na prvenstvu osvajanjem četvrtog mjesta. Na kontinentalnom prvenstvu rukometni reprezentativci su po pet puta osvajali prvo i drugo i četiri puta treće mjesto. Od 1912. godine Egipat učestvuje na Ljetnim olimpijskim igrama a bio je i domaćin prvih Mediteranskih igara održanih 1951. godine u Aleksandriji. Telekomunikacije Prvi početci žične i bežične telekomunikacijske u Egiptu su počeli 1854. godine puštanjem u rad prve telegramske liniji koja je povezivala Kairo i Aleksandriju dok je prva telefonska linija između ova dva grada uspostavljena 1881. godine. U septembru 1999. godine, nacionalni projekt za tehnološki napredak je objavio da Egipatska vlada odražava interes za potrebe razvoja informatičke industrije u Egiptu. Mobilne komunikacije Prva GSM usluga u Egiptu je puštena 1996. godine a trenutno se na ovom polju nude 2G/3G usluge, dok je usluga LTE u probnom radu. Egipat ima 3 operatera koja nude usluge mobilne telefonije: Mobinil u vlasništvu Global Telecom Holdinga i Orange S.A. Vodafone Egypt u vlasništvu Vodafone i Telecom Egypt. Etisalat u vlasništvu Emirates Telecommunication Corporation. Pošta Egipatska pošta je osnovana 1865. godine i jedna je od najstarijih institucija u Egiptu. Egipat se smatra jednom od zemalja koje su pridonijele uspostavljanju Svjetske poštanske unije zajedno s još 21 zemljom, organizacije koja se u početku zvala "Generalna poštanska unija", kao rezultat Ugovora u Bernu koji je potpisan 9. oktobra 1874. godine. Egipat je također pridonio osnivanju Arapske poštanske unije kao i Afričke poštanske unije. Egiptska pošta prelazi brojku od 15 miliona korisnika. Egipatska pošta je i ekonomska organizacija koja direktno doprinosi ostvarivanju plana zemlje za postizanjem razvoja na ovom polju. Obrazovanje Procijenjena stopa pismenosti odraslih u Egiptu u 2010. godini je procjenjena na 72,0%. Sistem obrazovanja u evropskom stilu je prvi put predstavljen u Egiptu od strane Turaka u ranom 19. stoljeću. Pod britanskom okupacijom ulaganja u obrazovanje su se drastično smanjila a svjetovne državne škole, koje su prethodno bile besplatne, počele su se naplaćivati. 1950-ih godina, predsjednik Naser je u fazama uveo besplatno obrazovanje za sve Egipćane. Egipatski plan i program su pod utjecajem drugih arapskih obrazovnih sistema, odakle dolazi mnogo egipatskih nastavnika. Broj onih koji pohađaju škole odnedavno je nadmašio nivo raspoloživih državnih resursa u oblasti obrazovanja, što uzrokuje pogoršavanje kvalitete javnog obrazovanja. Danas ovaj trend kulminira u omjera nastavnika u odnosu na broj studenata (često oko jedan nastavnik na oko pedeset učenika) kao i u neravnopravnosti spolova. Osnovno obrazovanje, koja obuhvata šest godina osnovne i tri godine pripremne škole, je prava stvar za egipatsku djecu u dobi od šest godina. Nakon osnovne škole, učenici mogu upisati srednju školu općeg ili tehničkog smjera. Opće srednje obrazovanje priprema učenike za daljnje obrazovanje i diplomanti na tom putu obično se upisuju na visokoškolske ustanove na osnovu analiza Thanaweya Amma s polaganjem državne mature. Tehničke srednje škole se dijele na one trogodišnje i one naprednije koje traju 5 godina. Nakon završetka ovih škola, učenici mogu nastaviti visokoškolsko obrazovanju na temelju ostvarenih rezultata na završnom ispitu, ali to je općenito rjeđe. Prema Webometricsonovom rangiranje svjetskih univerziteta, najbolje rangiran egipatski univerzitet je Univerzitet u Kairu (1203. mjesto), Američki univerzitet u Kairu (1306. mjesto) i Mansoura univerzitet (1712. mjesto). S druge strane prema QS World University Rankingsu za 2013. godinu najbolje egipatski rangirani univerzitet je Američki univerzitet u Kairu (348. u svijetu), Univerzitet u Kairu (na mjestu između 551. i 600.) i Ain Shams univerzitet (601-650). Zdravstvo U 2010. godini izdaci za zdravstvenu zaštitu činili su 4,66% BDP-a zemlje. U 2009. godini bilo je 16,04 liječnika i 33,80 medicinski sestara na 10.000 stanovnika. Očekivana životna dob bila je 73,20 godina u 2011. odnosno 71,30 godina za muškarce i 75,20 godina za žene. Egipat troši 3,7% svog bruto domaćeg proizvoda na zdravstvo, uključujući troškove liječenja od 22 % koji su nastali od strane građana, a ostatak od strane države. Zdravstveno osiguranje Država želi da poveća broj onih koji su zdravstveno osigurani i da u tu kategoriju uključi i nove kategorije zdravstveno neosiguranih. Ukupan broj osiguranih korisnika dostigao je 37,3 miliona, od kojih je oko 27,92 miliona u skladu sa zakonima i 11,208 miliona djece osiguranika, što pokazuje stopu osiguranja od oko 51,6% egipatskog stanovništva. Također pogledajte Egipćani Historija starog Egipta Egipat za vrijeme Osmanlijske vladavine Protesti u Egiptu (2011) Muslimanska braća Muhammed Mursi Reference Vanjski linkovi Vlade Egipta Egipat na BBC News Države svijeta Mediteranske države Države i teritorije osnovane 1922. Države članice Ujedinjenih nacija Države članice Organizacije islamske konferencije

746

https://bs.wikipedia.org/wiki/Psihologija

Psihologija

Psihologija je skup akademskih, kliničkih i industrijskih disciplina koje se bave proučavanjem, objašnjavanjem i predviđanjem ponašanja, razmišljanja, osjećaja (emocija), motivacije, ljudskih međuodnosa i njihovih potencijala. Najvažniji pravci Biheviorizam, pravac koji se počeo prepoznavati kao jedinstven početkom 20. stoljeća. Njegovim osnivačem se smatra John Watson, poznati američki psiholog. Korijen imena je zapravo u engleskoj riječi "behaviour", što znači ponašanje, i to je centar zanimanja i proučavanja ovoga pravca. Osnivač biheviorizma je smatrao, kao i njegovi sljedbenici, da bi psihologija trebala proučavati ponašanje kao nuspojavu svih unutrašnjih psihičkih dešavanja. Ovaj pravac karakteriše zanemarivanje svega što je subjektivno tj. svih unutrašnjih procesa i osjećaja i samo se koncentriše na ponašanje, odnosno na ono što je vanjsko i vidljivo. Kognitivna psihologija se još naziva i strukturalističkom. Nastala je početkom 20. stoljeća. Predmet njenog zanimanja je sve ono što se dešava od ulaska informacije, odnosno od registrovanja, preko shvatanja i povratka informacije. Značajan predstavnik ovog pravca je Ž. Pijaže. Psihoanaliza je jedan od najpoznatijih dinamičkih pravaca u psihologiji. Njegov osnivač i najvažniji predstavnik je Sigmund Freud. Sljedbenici ovog pravca vjeruju da nama upravljaju podsvjesni nagoni, najčešće seksualne prirode. Cilj psihoanalize je da nam pomogne da spoznamo unutrašnje potrebe, podsvjesne osjećaje te da ih se spoznajom oslobodimo u cilju vođenja zdravijeg i kvalitetnijeg života. Geštalt je pravac koji je nastao kao odgovor na pretjerano cjepkanje psiholoških pravaca. Geštalt na njemačkom jeziku znači cjelina, što je nastalo jer se ovaj pravac zalaže da se sve proučava kao jedna cjelina, dakle i procesi i reakcija, jer tako i doživljavamo sve u našem organizmu, kao cjelinu. Humanistička psihologija je pravac u kojem su najpoznatija i najzvučnija imena Abraham Maslow i Rogers, američki psiholozi. Discipline Pod jedinstvenim imenom psihologija možemo naći mnoštvo povezanih disciplina. To su: eksperimentalna psihologija - koja se bavi proučavanjem reakcija čovjeka na namjerno inducirane podražaje, bilo fizičke, bilo socijalne. Najčešće primjenjivana metoda u ovom pravcu je eksperiment. socijalna psihologija - koja proučava ljude i njihovo ponašanje u međuzavisnosti s njihovom (ljudskom) okolinom, sve oblike međuljudskih odnosa, te ponašanje grupe kao cjeline. klinička psihologija - koja proučava (i traži lijek za) patološke oblike ponašanja ergonomija - koja proučava odnos čovjeka prema radu, te nastoji pronaći načine što boljeg prilagođavanja rada čovjeku. životinjska ili ZOO psihologija koja postaje sve popularnija u svijetu, pa i kod nas. Dolazi do zaključaka izvodeći eksperimente na životinjama, a zatim te zaključke primjenjuje na ljude i ljudsko ponašanje. razvojna psihologija proučava razne periode u razvoju čovjeka, od rođenja do smrti, te uticaje hormona na određeni period npr. uticaj hormona na ponašanje u klimaksu ili u adolescenciji. pedagoška psihologija bavi se proučavanjem procesa učenja, te podizanjem motivacije u toku učenja.Također se zanima za saradnju roditelja i škole u cilju postizanja boljih rezultata kod učenika. Psiholozi Robert Sternberg Savremeni psiholozi Također pogledajte Pažnja i poremećaji pažnje Zaboravljanje Lucidni snovi Psihoterapija UNM metod Parafilija Hans-Štaufenov sindrom Etika i etički principi Etički principi i pravila u domenu psihologije su se vremenom značajno promijenili. Poneke poznate studije koje su se sprovodile na samim počecima psihologije kao znanosti, iako popularne i korisne, danas značajno krše etičke standarde. Američka psiholološka asocijacija (APA) je unaprijedila i usavršila skup etičkih principa i pravila koje je obavezno poštovati u ovoj profesiji. Izvori Baker, David B. (ed.). The Oxford Handbook of the History of Psychology. Oxford University Press (Oxford Library of Psychology), 2012. Brock, Adrian C. (ed.). Internationalizing the History of Psychology. New York University Press, 2006. Cina, Carol. "Social Science for Whom? A Structural History of Social Psychology." Doctoral dissertation, accepted by the State University of New York at Stony Brook, 1981. Cocks, Geoffrey. Psychotherapy in the Third Reich: The Göring Institute, second edition. New Brunswick, NJ: Transaction Publishers, 1997. Forgas, Joseph P., Kipling D. Williams, & Simon M. Laham. Social Motivation: Conscious and Unconscious Processes. Cambridge University Press, 2005. Guthrie, Robert. Even the Rat was White: A Historical View of Psychology. Second edition. Boston, Allyn and Bacon (Viacon), 1998. Herman, Ellen. "Psychology as Politics: How Psychological Experts Transformed Public Life in the United States 1940–1970." Doctoral dissertation accepted by Brandeis University, 1993. Hock, Roger R. Forty Studies That Changed Psychology: Explorations Into the History of Psychological Research. Fourth edition. Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall, 2002. Morgan, Robert D., Tara L. Kuther, & Corey J. Habben. Life After Graduate School in Psychology: Insider's Advice from New Psychologists. New York: Psychology Press (Taylor & Francis Group), 2005. Severin, Frank T. (ed.). Humanistic Viewpoints in Psychology: A Book of Readings. New York: McGraw Hill, 1965. ISBN Shah, James Y., and Wendi L. Gardner. Handbook of Motivation Science. New York: The Guilford Press, 2008. Wallace, Edwin R., IV, & John Gach (eds.), History of Psychiatry and Medical Psychology; New York: Springer, 2008; Weiner, Bernard. Human Motivation. Hoboken, NJ: Taylor and Francis, 2013. Weiner, Irving B. Handbook of Psychology. Hoboken, NJ: John Wiley & Sons, 2003. Volume 1: History of Psychology. Donald K. Freedheim, ed. Volume 2: Research Methods in Psychology. John A. Schinka & Wayne F. Velicer, eds. Volume 3: Biological Psychology. Michela Gallagher & Randy J. Nelson, eds. Volume 4: Experimental Psychology. Alice F. Healy & Robert W. Proctor, eds. Volume 8: Clinical Psychology. George Stricker, Thomas A. Widiger, eds. Dalje čitanje Vanjski linkovi International PSY Congresses Psihologija, linkovi Ansia University of Milan Psychology Research Psihologija

747

https://bs.wikipedia.org/wiki/Ples

Ples

Ples jeste oblik izvedbene umjetnosti koji se sastoji od sekvenci pokreta sa estetskom i često simboličkom vrijednošću, bilo improviziranih ili namjerno odabranih. Ples se može kategorizirati i opisati svojom koreografijom, repertoarom pokreta, historijskim periodom ili mjestom porijekla. Treba povući važnu razliku između konteksta pozorišnog i participativnog plesa, iako ove dvije kategorije nisu uvijek potpuno odvojene; obje mogu imati posebne funkcije, bilo društvene, ceremonijalne, takmičarske, erotske, borilačke ili sakralne/liturgijske. Za druge oblike ljudskog pokreta ponekad se kaže da imaju kvalitet poput plesa, uključujući borilačke vještine, gimnastiku, navijanje, umjetničko klizanje, sinhronizirano plivanje, marširanje i mnoge druge oblike atletike. Međutim, ples nije ograničen samo na performanse, jer se ples koristi kao oblik vježbe i povremeno kao trening za druge sportove i aktivnosti. Sam ples je također postao sport za neke, s plesnim takmičenjima koja se održavaju širom svijeta i pokazuju različite stilove i standarde. Ples zahtijeva jednaku količinu kognitivnog fokusa kao i fizičku snagu. Zahtjevna, ali evoluirajuća umjetnička forma omogućava pojedincima da se kreativno izraze kroz pokret, dok im omogućava da prilagode pokret koji posjeduje ritmički obrazac i fluidne pokrete koji privlače publiku bilo na sceni ili na filmu. Ples se smatra vrlo estetski ugodnom umjetničkom formom. Nastup i učešće Pozorišni ples, koji se naziva i performans ili koncertni ples, zamišljen je prvenstveno kao spektakl, obično nastup na sceni virtuoznih plesača. Često priča priču, možda koristeći mimiku, kostime i scenografiju, ili može interpretirati muzičku pratnju, koja je često posebno komponovana i izvedena u pozorišnom okruženju, ali to nije uslov. Primjeri su zapadni balet i moderni ples, klasični indijski ples kao što je Bharatanatyam i kineske i japanske pjesme i plesne drame kao što je ples zmajeva. Većina klasičnih formi je usredsređena samo na ples, ali ples performansa se takođe može pojaviti u operi i drugim oblicima muzičkog pozorišta. Participativni ples, s druge strane, bilo da se radi o narodnom plesu, društvenom plesu, grupnom plesu kao što je ples u liniji, krug, lančić ili kvadrat, ili partnerski ples kao što je uobičajeno u zapadnom balskom plesu, izvodi se prvenstveno za zajedničku svrhu, kao što je društvena interakcija, vježba, ili izgradnja fleksibilnosti učesnika umjesto da služi bilo kakvoj koristi promatračima. Takav ples rijetko ima bilo kakvu priču. Grupni ples, ples socijalnog partnera i pas de deux, duboko se razlikuju. Čak se i solo ples može izvoditi isključivo radi zadovoljstva plesača. Participativni plesači često koriste iste pokrete i korake, ali, na primjer, u rave kulturi elektronske plesne muzike, ogromna gomila se može baviti slobodnim plesom, nekoordinirana s onima oko sebe. S druge strane, neke kulture postavljaju stroga pravila o određenim plesovima u kojima, na primjer, muškarci, žene i djeca mogu ili moraju učestvovati. Historija Arheološki nalazi o ranom plesu uključuju slike stare 10.000 godina u Madhya Pradesh, Indija, u skloništima u stijenama Bhimbetka, i slike egipatskih grobnica koje prikazuju plesne figure, datirane c. 3300 p. n. e.. Pretpostavlja se da je prije pronalaska pisanih jezika ples bio važan dio usmenih i izvedbenih metoda prenošenja priča s generacije na generaciju. Smatra se da je upotreba plesa u ekstatičnim stanjima transa i ritualima iscjeljivanja (kao što se danas vidi u mnogim savremenim "primitivnim" kulturama, od brazilske prašume do pustinje Kalahari) bio još jedan rani faktor u društvenom razvoju plesa. Reference na ples mogu se naći u veoma ranoj zabeleženoj istoriji; Grčki ples (horos) spominju Platon, Aristotel, Plutarh i Lucijan. Biblija i Talmud se odnose na mnoge događaje vezane za ples i sadrže preko 30 različitih plesnih termina. U kineskoj grnčariji još u neolitskom periodu, grupe ljudi su prikazane kako plešu u liniji držeći se za ruke, a najranija kineska riječ za "ples" nalazi se ispisana u kostima proročišta. Ples je dalje opisan u Lüshi Chunqiu. Primitivni ples u staroj Kini bio je povezan sa čarobnjaštvom i šamanskim ritualima. Tokom prvog milenija p. n. e. u Indiji su nastali mnogi tekstovi koji su pokušali da kodifikuju aspekte svakodnevnog života. Natyashastra Bharate Munija (doslovno "tekst dramaturgije") jedan je od ranijih tekstova. Uglavnom se bavi dramom, u kojoj ples igra važnu ulogu u indijskoj kulturi. On kategorizira ples u četiri vrste - sekularni, ritualni, apstraktni i interpretativni - i u četiri regionalna varijante. Tekst razrađuje različite pokrete ruku (mudre) i klasifikuje pokrete različitih udova, koraka i tako dalje. Snažna kontinuirana tradicija plesa se od tada nastavlja u Indiji, sve do modernih vremena, gdje nastavlja da igra ulogu u kulturi, ritualu i, posebno, bolivudskoj industriji zabave. Mnogi drugi suvremeni plesni oblici također se mogu pratiti do historijskog, tradicionalnog, ceremonijalnog i etničkog plesa. Plesne forme Balet Jazz dance Savremeni ples Društveni plesovi HIP - HOP Moderni društveni plesovi Danas se u klubovima (ono što se ranije zvalo disko) prakticira ono isto što je patentirao još pračovjek, ali postoje i standardizirane forme plesa u kojima se plesni parovi natječu. Latino-američki plesovi: Rumba Samba Cha-cha-cha Paso doble Jive Mambo Salsa Merengue Bachata Klasični plesovi: Bečki valcer Engleski valcer Tango Disco fox Foxtrot Quickstep Polka Western Polka Rock'n'roll Akrobatski rock'n'roll Reference Vanjski linkovi Historic illustrations of dancing from 3300 BC to 1911 AD from Project Gutenberg United States National Museum of Dance and Hall of Fame Hobiji Muzika Ples Zabava

751

https://bs.wikipedia.org/wiki/Hasan%20Kaimija

Hasan Kaimija

Hasan Kaimija Zrinović je bio bosanskohercegovački pjesnik. Rođen je u Sarajevu u prvoj polovici 17. vijeka, a umro u Zvorniku 1691. Podaci o njegovom životu su kontraverzni jer se činjenice isprepliću sa predanjem. Pripadao je grupi divanskih pjesnika. Uglavnom je pisao na turskom jeziku, ali su sačuvane i dvije pjesme na bosanskom, koji on u svojim djelima naziva "bošnjačkim". Osnovno obrazovanje stekao je u Sarajevu kao murid šejha Ankarevije, a školovanje je nastavio u Sofiji, gdje je pod šejhom Muslihudinom Užičaninom pristupio halvetijskom tarikatu i dobio titulu halife (nasljednika). Po povratku u Sarajevu, postao je šejh Silahdar Mustafa-pašine (Sinanove) tekije koja je pripadala kaderijskom tarikatu. Svoju kuću u Ajas-pašinoj mahali pretvorio je u tekiju, a sagradio je i most Šejhaniju na Miljacki. Ispred tekije nalazio se mezar Kaimijine žene koja je umrla prije njegovog protjerivanja. Tekija je uništena prilikom napada Eugena Savojskog na Sarajevo 1697, a obnovio ju je 1762. kadija Zihni-efendija. Prema predaji, Kaimija se 1682. stavio na čelo pobune sarajevske sirotinje koja je tražila da se podijeli žito bogataša, nakon što su ljudi tokom te sušne godine počeli umirati od gladi, što ga je dovelo u sukob sa sarajevskom ulemom i vlastima zbog čega je protjeran. Ostatak života proveo je u Zvorniku. Prema predaji, pri dolasku u Zvornik odsjeo je u musafirhani kod neke begovice kojom se oženio. Živio je na Fetiji i bio imam Namazđah džamije. Nakon smrti, narod mu je na Kula Gradu, na mjestu koje je po predaji često posjećivao prije smrti, podigao turbe. Izgrađeno je od lomljenog kamena, drveta i ćerpiča, a pokriveno šindrom. Iznad nišana postavljeno je Kaimijino koplje, a u uglu bajrak. Porušeno je 1992, nakon pada grada i okolice u ruke srpskih paravojski i JNA, a obnovljeno 2002. Funkciju turbedara obavlja porodica Šehmehmedovića. Porodična predaja Šehmehmedovića navodi da su Kaimijina braća bili Gaibija i Đul-baba, čije se turbe nalazi u Budimpešti. Za razliku od drugih divanskih pjesnika, Kaimijin stil je jednostavan, razumljiv, blizak manje obrazovanom čovjeku. Pjesme su mu uglavnom tesavvufskog usmjerenja - ode Bogu i osnivaču kaderijskog tarikata Abdulkadiru Gejlaniju. Tokom rata u Bosni i Hercegovini, u okviru 243. muslimansko-podrinjske brdske i 9. muslimanske oslobodilačke brigade djelovala je jedinica pod imenom "Šejh Hasan Kaimija", čiji je komandant do pogibije 1994. bio Mehmed ef. Hafizović. U Zvorniku se svake godine, pod pokroviteljstvom Muftijstva tuzlanskog i Medžlisa Islamske zajednice Zvornik, održava kulturno-vjerska manifestacija Dani Hasana Kaimije. Djela Pjesma o štetnosti pušenja duhana (na bosanskom) Pjesma o osvajanju Kandije (na bosanskom) Divan (na turskom) Varidat (na turskom) Literatura Reference Bosanskohercegovački pisci Bošnjački književnici Biografije, Sarajevo Umrli 1691.

752

https://bs.wikipedia.org/wiki/Hasan%20Kafija%20Pru%C5%A1%C4%8Dak

Hasan Kafija Pruščak

Hasan Kafija Pruščak bio je filozof, teolog, biograf i historičar iz vremena kad je Bosna i Hercegovina bila pod vlašću Osmanlijskog Carstva. Puno ime bilo mu je Hasan Kafi bin Turhan bin Davud bin Jakub ez-Zibi el-Akhisari el-Bosnevi. Kafija je njegovo književno ime, dok su ez-Zibi (lokalitet u neposrednoj blizini današnjeg Bugojna), el-Akhisari (Pruščak) i el-Bosnevi (Bošnjak) oznake njegove zavičajne i etničke pripadnosti. Biografija Rođen je 1544. u Pruscu, nedaleko od Donjeg Vakufa. U djelu Niz učenjaka napisao je autobiografiju, u kojoj tvrdi da je porijeklom iz sela Vukovsko, kod Prusca. Njegov pradjed Jakub prešao je na islam 1463. kad je Osmanlijsko Carstvo osvojilo Bosnu. Jakubov sin Davud poginuo je prilikom opsade Vrane u Hrvatskoj u 70. godini, a Davudov sin i Kafijin otac umro je u Pruscu 1585. u 96. godini. Studirao je u Istanbulu devet godina, a 1583. imenovan je kadijom prusačkog kadiluka. Nakon povratka u Prusac počeo je držati javna predavanja i pisati razna naučna djela. Napisao je najmanje 17 djela iz različitih disciplina. Godine 1587. bio je srijemski kadija. On je najvažnija ličnost u naučno-književnom i intelektualnom životu Bošnjaka. Istakao se i na kulturno-prosvjetnom polju te svojim zadužbinama, od kojih neke postoje i danas. Njegovo književno djelo o uređenju države i društva još 1824. prevedeno je na francuski jezik, pa je otad postao zanimljiv mnogim naučnicima. Oko 1580. napisao je kratku filološku raspravu o značenju i upotrebi riječi čelebi i manje djelo iz logike, a potom je imenovan kadijom u Pruscu. Išao je na hadž u Mekku 1591. i na tom putovanju sreo se s mnogim učenjacima iz raznih islamskih centara. S kadijskog mjesta povukao se kada je izbio ustanak u Erdelju. Počeo je predavati učenicima glavne i sporedne predmete, vjerske i svjetovne nauke. Tada je napisao i svoje najpoznatije djelo: Temelji mudrosti o uređenju svijeta (1596), moralno-politički spis kojim je želio ukazati na negativne pojave u državi i društvu. Za ovo djelo zainteresovao se i sultan Mehmed III, ali, s obzirom na to da je bilo napisano na arapskom, carski namjesnici preporučili su Kafiji da ga prevede na turski, što je on i učinio 1597. Ličnim pismom sultan mu je dao prusački kadiluk kao doživotnu penziju pod uvjetom da predaje učenicima tih krajeva. Poslije tog imenovanja živio je i radio još dvadesetak godina, učestvovao je u vojnim pohodima i podigao svoje zadužbine u Pruscu. U Carigradu je marljivo radio u bibliotekama, prikupljajući građu za svoja djela. Učestvovao je u pohodu protiv Ugarske boravivši u štabu velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Poslije pohoda vratio se u Prusac i posvetio se pisanju djela i podizanju zadužbina: džamije, medrese, hana, mekteba i vodovoda. Umro je 1615. ili 1616. i ukopan je u blizini svoje džamije u Pruscu. Također pogledajte Srednjovjekovna filozofija Bošnjački filozofi Reference Rođeni 1544. Umrli 1615. Biografije, Donji Vakuf Bošnjački književnici Filozofi

754

https://bs.wikipedia.org/wiki/Arif%20Hikmetbeg%20Rizvanbegovi%C4%87

Arif Hikmetbeg Rizvanbegović

Arif Hikmet-beg Rizvanbegović Stočević, u turskoj kniževnosti poznat kao Arif Hikmet, bio je unuk vezira Ali-paše Rizvanbegovića. Rođen u Stocu 1839. Umro u Istanbulu 1903. Poslije pohoda Omer-paše Latasa, preselio se s porodicom u Sarajevo, a onda je otišao u Carigrad i tu se posvetio nauci. Bio je predsjednik suda u Bursi, a potom u Bitolju, Janji, Kastamuniji, Adani. Godine 1896. premješten je u Carigrad. Bio je savjetnik u vrhovnom sudu. Iako daleko od rodnog kraja, Arif Hikmet nikad nije zaboravio Hercegovinu o kojoj je pjevao s ljubavlju. U Istanbulu je osnovao "Društvo pjesnika", a kakav je ugled uživao govori knjiga Savršenost mudrosti koju mu je posvetio Ibnulemin Mahmud Kemal-beg. Zbog svoje slobodoumnosti nikada nije dobio mjesto koje mu je pripadalo kvalitetom i znanjem. U zrelijim godinama pridružio se kadirijskom derviškom redu. Njegova poezija iz mladosti je izgubljena, a pjesme iz zrelije faze koje su sačuvane ne čine potpun divan. Pored poezije napisao je i nekoliko filozofskih i pravnih rasprava. Reference Rizvanbegović, Arif Hikmetbeg

790

https://bs.wikipedia.org/wiki/Bosanski%20jezik

Bosanski jezik

Bosanski jezik je južnoslavenski standardni jezik zasnovan na štokavskom narječju koji koriste uglavnom Bošnjaci, ali i značajan broj ostalih osoba bosanskohercegovačkog porijekla. Bosanski je službeni jezik u Bosni i Hercegovini, uz srpski i hrvatski, u Crnoj Gori jedan od službenih, a regionalni, odnosno priznati manjinski jezik u Srbiji (Sandžak), Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu. Prema popisu iz 2013, 1.866.585 stanovnika u Bosni i Hercegovini govori bosanskim jezikom, što je 52,86% stanovništva Bosne i Hercegovine. Osim toga, u Srbiji se ovim jezikom služi 138.871 stanovnik, Crnoj Gori 33.077, Hrvatskoj 16.856, na Kosovu 28.898 i zapadnoj Evropi i Sjevernoj Americi 150.000 stanovnika te neutvrđen broj iseljenika u Turskoj (neki izvori pretpostavljaju 100.000 do 200.000 govornika; na popisu stanovništva u Turskoj 1965. godine 17.627 osoba navelo je bosanski kao maternji jezik, 2.345 osoba navelo je bosanski kao jedini jezik kojim govore, a 34.892 osobe navele su bosanski kao drugi jezik kojim se najbolje služe). Pisma bosanskog jezika su latinica i ćirilica, mada se ćirilica sve slabije koristi. Historijska pisma su bosančica i arebica. Nauka koja se bavi bosanskim jezikom naziva se bosnistika. Osobine Bosanski jezik spada u vrstu tonskih jezika koji se u lingvistici nazivaju jezici s tonskim akcentom, a za njega je karakteristično postojanje dvaju tonova (silazni i uzlazni) i dviju vokalnih dužina (kratak i dug vokal). Jednosložne riječi mogu imati samo silazni ton, mada im vokal može biti i kratak i dug. Sistem dijalekata Bosanski jezik je sistem četiri dijalekta štokavskog narječja: zapadnobosanski, istočnobosanski, istočnohercegovački i zetsko-južnosandžački. Udio govornika bosanskog jezika u ostalim dijalektima štokavskog narječja (npr. novoštokavski ekavski (šumadijsko-vojvođanski) i nenovoštokavski ekavski (kosovsko-resavski) dijalekt) je zanemariv. Zbog procesa jezičke asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjeg rata, gotovo nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinog dijalekta. Zapadnobosanski dijalekt (novoštokavski ikavski) koristi stanovništvo u zapadnoj, srednjoj i južnoj Bosni (Travnik, Bugojno, Zenica, Livno) i na sjeveru Hercegovine. Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci i Hrvati. Istočnobosanski dijalekt (šćakavsko-ijekavski) koriste stanovnici širokog pojasa od Sarajeva na jugu do Tuzle na sjeveru, sa centrima u Sarajevu, Kladnju, Brezi, Srebreniku, Tuzli, Zavidovićima, Olovu, Visokom, Fojnici, Kaknju. Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci i Hrvati. Istočnohercegovački dijalekt (novoštokavski ijekavski) koriste Bošnjaci u području srednje i istočne Hercegovine (Čapljina, Stolac, Nevesinje), istočnoj Bosni (Goražde, Višegrad, Rogatica), te u većem dijelu Crne Gore i dijelu Srbije (Nikšić, Pljevlja, Prijepolje), kao i stanovnici većih gradova (uključujući i one protjerane iz gradova kao Teslić, Prijedor, Banja Luka, Doboj, Zvornik, Vlasenica). Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci, Srbi, Crnogorci i Hrvati. Zetsko-južnosandžački dijalekt (nenovoštokavski ijekavski) koriste stanovnici istoka Crne Gore i jugozapada Srbije (Podgorica, Bijelo Polje, Novi Pazar). Ovaj dijalekt unutar štokavskog narječja koriste Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Historija Postanak i historijski razvoj standardnog jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uveliko zavisi od samodefinicije te zajednice, ili profila i vida narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činilaca odigralo je važnu ulogu: jezički temelj te zajednice jest zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom tri stoljeća uoči osmanlijskog osvajanja utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina orijentalnih jezika (arapskog, turskog i perzijskog) snažno su obilježili bosanski jezik na različite načine u različitim vremenima relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezičke matrice, kakva je nametana u 20. stoljeću za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: dijalekatsku uravnoteženost. Ako se posmatra dijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalno-dijalekatske centrifugalne tendencije kod Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija, kad je riječ o narječju kojim govore Bošnjaci, predstavljala pozitivan element za jezičku unifikaciju. Naziv bosanskog jezika u književnim i historijskim izvorima Bošnjaci svoj maternji jezik imenuju najčešće bosanskim. I ne samo oni, nego i njihovi susjedi često su ga imenovali tako (najčešće Hrvati), i u Bosni i Hercegovini i izvan nje, o čemu svjedoče brojna djela, dokumenti, te putnici kroz Bosnu i Hercegovinu i druge krajeve. Slijede neka svjedočanstva, argumenti, činjenici i primjeri: Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. stoljeća stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu. U četiri vijeka osmanlijske vladavine uočavaju se tri razvojna toka. Prvi je pisana aktivnost na narodnom jeziku i bosančici. Drugi je stvaralaštvo na turskom, perzijskom i arapskom jeziku. Treći, alhamijado-literatura, književna tvorevina na narodnom jeziku i arapskom pismu. Bosanska kurzivna ćirilica ili bosančica koja je nastala u Bosni kao posebno pismo, upotrebljava se kao svjetovno pismo i igra najvažniju ulogu u očuvanju kontinuiteta slavenske pisane riječi među bosanskim stanovništvom. Ovo pismo njeguje se na dvorovima sandžakbega, kao i ranije kada su bosanski vladari u srednjem vijeku pisali njime, a igra veliku ulogu i u diplomatskim kontaktima sa evropskim zemljama. Većina srednjovjekovne korespodencije na prostorima Bosne i Hercegovine je pisana bosančicom. Na Porti (u Stambolu) se govorilo "bosanskim" kao diplomatskim jezikom. Bosanski begovi dugo su se u prepiskama s Dubrovačkom Republikom i drugim susjednim zemljama služili bosančicom, koja se nazivala i "begovo pismo" ili "begovica", a bila je raširena i u privatnoj prepisci. Njome su se koristile i susjedne zemlje. Čak se neki tekstovi na turskom jeziku pišu tim pismom, što govori o dubokim korijenima ćirilične tradicije u Bosni. Djela na orijentalnim jezicima su mnogobrojna, ali sve više se i u njih unosi duh narodnog poetskog jezičkog bića i izraza kao što je to slučaj u poeziji D. Bajezidagića (umro 1566/1603), M. Nerkesije Sarajlije (oko 1584-1635), D. Mezakije (umro 1676/1677), A. Rizvanbegovića-Stočevića (1839-1903), H. Rizvanbegovićeve (1845-1890). Naziv bosanski nije uobičajen samo kod onih koji su stvarali na orijentalnim jezicima (dovoljno je pogledati Ljetopis Mula-Mustafe Bašeskije) nego i kod Bošnjaka koji su pisali alhamijado književnost (Španska kovanica al agami=stran, tuđ, bukvalno: strana književnost). Dok je turski jezik bio jezik administracije, službeni jezik, perzijski je dominirao u pjesništvu, a arapski je bio jezik vjere i nauke. Oni koji su se htjeli afirmisati bilo u politici, vojsci, umjetnosti, nauci - morali su da poznaju te jezike. Međutim, ti jezici nisu nikada ušli u šire mase i nisu uticali na njegovanje svog maternjeg bosanskog jezika. Dovoljno je spomenuti ovdje samo Muhameda Hevaiju Uskufiju. Konstantin Filozof (pisac s kraja 14. i početka 15. stoljeća) u spisu "Skazanie izjavljeno o pismeneh" spominje bosanski jezik uz bugarski, srpski, slovenski, češki i hrvatski. Jedan od najstarijih spomena bosanskog jezika imamo u notarskim knjigama grada Kotora: 3. jula 1436, mletački knez u Kotoru kupio je petnaestogodišnju djevojku "bosanskog roda i rođenu u heretičkoj zabludi, nazvanu bosanskim jezikom Djevena". U notarskim knjigama grada Ancone u Italiji iz 1453. zabilježeno je da su bila dvojica braće iz Bosne, koja su tamo obavljala neki posao, za koje se kaže da im je prevodilac bio neki čovjek koji poznaje njihov "bosanski jezik". Ninski biskup u Peri pisao je 1581. fra J. Arsenigu "bosanskim jezikom". U djelu Jeronima Megisera "Thesaurus polyglotus" (Frankfurt na Majni, početak 17. stoljeća) spominju se uz ostale govore (dijalekte): bosanski, dalmatinski, srpski, hrvatski. Bosanskim jezikom su ga zvali (uz: slovinski, ilirički/ilirski, ponekad i hrvatski) i mnogi pisci od 17. stoljeća naovamo: Matija Divković: "Bošnjak rođen u selu Jelaskama sjeverno od Vareša koji je pisao dobrim narodnim jezikom svoga kraja"; Stjepan Matijević, Stjepan Margitić, Ambroz Matić, Luka Dropuljić, Ivan Franjo Jukić (Slavoljub Bošnjak), Martin Nedić, Antun Knežević itd. Duvanjski biskup fra Pavle Dragičević 1735. piše da u Bosni ima devet svećenika koji u vršenju vjerskih obreda ispomažu "bosanskim jezikom", jer ne razumiju dobro crkvenoslavenski. Dodaje da je učenim katolicima u razgovorima sa pravoslavcima dovoljno da poznaju bosanski jezik. Evlija Ćelebija, osmanski putopisac iz 17. stoljeća, u poglavlju "jezik bošnjačkog i hrvatskog naroda" svog čuvenog putopisa hvali Bošnjake, za koje kaže: "Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni sami bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju". Govori o bosanskom jeziku koji je po njemu blizak latinskom, a spominje i bosansko-turski rječnik M. H. Uskufije. Jedan od prvih gramatičara, Bartol Kašić (Pag 1575 – Rim 1650), rođeni čakavac, odlučuje se za štokavštinu bosanskog tipa, kakva je Divkovićeva, te se u svom "Ritualu rimskom" (Rim, 1640) ističe da je za stvaranje zajedničkog književnog jezika (lingua communis) u južnoslavenskim krajevima potrebno izabrati jedan govor (on se zalaže za bosanski slijedeći na taj način preporuke Kongregacije za propagandu vjere i svojih poglavara iz Rima). Isusovac Jakov Mikalja (1601–1654) u predgovoru "Blagu Jezika slovinskoga" iz 1649. kaže "da ima puno načina govora ali svakako je bosanski jezik najljepši pa zato svi ilirski (južnoslavenski) pisci bi trebali nastojati da njime pišu". Dubrovački dramatičar Đono (Junije) Palmotić, pisac iz prve polovine 17. stoljeća, odlučuje se za "govor susjednih Bošnjaka". Hrvatski pjesnik Andrija Kačić Miošić (1704–1760) autor "Razgovora ugodnog naroda slovinskoga", snažno afirmiše štokavštinu; svoju je "Korabljicu" "prinio iz knjiga latinskih, italijanskih i hronika Pavla Vitezovića" u "jezik bosanski".<ref>Andrija Kačić Miošić (1833), Korabglicza Pisma svetoga i svih vikovah svita dogaglajih poglavitih u dva poglavja razdigliena, str. 1</ref> Bosanski jezik spominje, pored srpskog, hrvatskog, češkog i poljskog i pisac Matija Antun Reljković (1732-1798). Antun Kanižić, Francesco Maria Appendini (1808. u Dubrovniku pojavila se njegova Grammatica della lingua illirica, u čijem predgovoru ističe da je od svih dijalekata ilirski ili dalmatinsko-bosanski najsavršeniji), Ivan Popović (kome je bosanski govor među slavenskim isto što i atički među grčkim), u nastojanju da Južni Slaveni formiraju jedinstven književni jezik, zalažu se za usvajanje bosanskog govora još mnogo prije Bečkog dogovora iz 1850. Alberto Fortis (1741–1803); 1774. u Veneciji u djelu "Viaggio in Dalmazia" objavio i u originalu i prevodu na italijanski - znamenitu bosansku baladu Hasanaginicu - jezik Morlaka naziva: ilirskim, morlačkim i bosanskim. Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu spominje Mula Hasana Nikšićanina (1780), koji govori pola turskim, pola bosanskim jezikom. Naziv bosanski jezik upotrebljavaju i Slavonci Ivan Garličić (župnik u Đakovu, 1707) i Matija Petar Katančić (1831. u Budimu objavio u šest knjiga prevod Svetog pisma "u jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog"). Prema svjedočenju Matije Mažuranića (Pogled u Bosnu učinjen 1839–1840, Zagreb, 1842, str. 54), sarajevski paša, iako "dobro znade turski, arapski i arnautski", ne voli da neko pred njim govori turski i ističe "da je naš slavni bošnjački jezik od svih najljepši na svijetu". U Putopisu se kaže da se u Bosni "eglendiše Bošnjački". Svoj jezik naziva bosanskim i Stočanin Halil Hrle, prevodilac s arapskog ("Kasidei burdei bosnevi", Stolac, 1849). Hercegovački pravoslavni prvaci, među kojima i Prokopije Čokorilo, traže od Ali-paše Rizvanbegovića da se za vladiku postavi čovjek vičan bosanskom jeziku. Bosanski biskup Vujičić još je 1881. ovaj jezik zvao bosanskim, a franjevci su 1894. godine odgovarali Mih. Politu da ne govore srpski nego bosanski. Hercegovački ustanici su ga tako zvali: Pero Tunguz, jedan od njihovih vođa, znao je reći: "Razumi me, čoječe, bosanski ti govorim". Autor prvog štampanog alhamijado teksta, s prvim pokušajem stvaranja stabilnijeg arabičkog pravopisnog uzusa za štampanu praksu, jest Mustafa Rakim (1868. objavio je u Istanbulu djelo Ovo je od virovanja na bosanski jezik kitab). Autorstvo tog djela inače je pripisivano Mehmedu Agiću iz Bosanskog Broda. Mostarac Omer Humo (umro 1880), narodni prosvjetitelj, koji se borio za uvođenje narodnog jezika u škole, na kraju svog Ilmihala (Sehletul vusul, Sarajevo, 1875; jedna od prvih knjiga pisana arebicom a bosanskim jezikom, objavljena u Bosni i Hercegovini) direktno upućuje na bosanski jezik, koji zove "babin jezik" te "lugat bosnevi" (bosanski jezik), stihovima: "Prez šubhe (sumnje) je babin jezik najlašni, svako njime vama vikom besidi. Slatka braćo Bošnjaci, hak (istinu) vam Omer govori".Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole nepotpisanog autora Frane Vuletića prva je gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo. Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine štampala ju je 1890. Doživjela je više izdanja i bila u upotrebi do 1911, s tim što od 1908. nosi naziv Gramatika srpsko-hrvatskog jezika. Salih Gašović, rodom Nikšićanin, autor je Mevluda (Časni mevlud na bosanski jezik, Sarajevo, 1878; zapravo je to prepjev Mevluda Sulejmana Čelebije), za čiji nastanak kaže: "Moliše me kolašinski prviši: Mevlud nami daj bosanski napiši." Ibrahim Edhem Berbić štampao je Bosansko-turski učitelj (1893. u Istanbulu), Ibrahim Seljubac (1900) "Novu bosansku elifnicu", a u tom duhu radili su i drugi autori vjerskih udžbenika (npr. Junuz Remzi Stovro). Sejfudin Proho izdao je 1907. u Sarajevu "Tedžvidi-inas (na najlakši i najkraći način bosanski jezik)". Iste godine u Sarajevu izlazi "Tedžvidi edaijjei bosnevi" Ibrahima Saliha Puške. 1908. u Sarajevu se pojavljuje djelo M. Dž. Čauševića Bergivija, koje je uredništvo "Tarika" prevelo na bosanski jezik, "radi općenite koristi". Arif Sarajlija (Brkanić) također je dao svoju verziju prevoda Mevluda S. Čelebije, ("Terdžuman mevludski na jezik bosanski", Istanbul, 1909). Gradonačelnik Mostara I. Kapetanović na jednoj sjednici 1895. zabranjuje da gospodin Stagner nešto kaže na njemačkom jeziku; u zapisniku je navedeno kako je rekao "da mi ovdje nismo u Beču niti Grazu već u Mostaru i da treba da se govori bosanski, da svi razumimo". U doba austro-ugarske uprave naziv bosanski jezik (Kallay ga je forsirao svojom nacionalnom politikom da suzbije hrvatski i srpski nacionalni pokret) postaje i službeni, ali ga ta uprava poslije i napušta, prihvatajući ime srpskohrvatski jezik (forsirao ga je baron Burijan, čime je napustio Kallayevu nacionalnu politiku). Potiskivanje bosanskog jezika ustranu jasno je vidljivo i po datumima. Od 1. 1. 1879. upotrebljavan je naziv bosanski jezik – kao službeni jezik u Bosni i Hercegovini. Od 23. 1. 1879. na sjednici Bosanske komisije bilo je zauzeto stanovište da se naziva "bosanski zemaljski jezik". No, u provizornom poslovniku za organe vlasti u Bosni i Hercegovini od 16. februara 1879. već je upotrijebljena oznaka "srpsko-hrvatski jezik". Naredbom Zemaljske vlade od 4. 10. 1907. određeno je da se "ima posve napustiti naziv 'bosanski jezik' i da se imade zemaljski jezik nazivati 'srpsko-hrvatski jezik'". Prvi štampani kalendar "Mali tursko-bosanski rječnik" (Bitolj, 1912) što ga je sastavio Ahmed Kulender. Predosmanlijsko doba U ovo doba (do 1463) spadaju jezički spomenici koje, u različitim stepenima, oblicima i na različitim mjestima, bosanski jezik dijeli s hrvatskim i srpskim. To, što veći dio tih jezičkih spomenika nije formalno integrisan u korpus bosanske pismenosti nije previše relevantno, jer je nijedan jezik ne nastaje niotkuda. Stoga, za historiju bosanskog jezika vrijedi: pisani korpus je od 10. ili 11. stoljeća, prvo na glagoljici, a kasnije na bosančici ili bosanskoj ćirilici. Glavni spomenici mogu se svrstati u tri kategorije: a) spisi Bosanske crkve, 10–15 prepisa dijelova Novog zavjeta i Psaltira. Jezik je staroslavenski / crkvenoslavenski s unosima narodnog bosanskog govora (ikavizam koji se pojavljuje kao intruzija u dijelovima tekstova gdje je staroslavenski jat eksplicite upisan: svidoci, vrime, lipo). Većina tekstova potječe iz 14. i 15. stoljeća, a rasuti su širom svijeta. Najpoznatiji je Hvalov zbornik, pisan oko 1400. za vojvodu Hrvoja u Omišu, te Kopitarovo evanđelje i Mletačka apokalipsa. b) tekstovi velikaša i kraljevske kuće Kotromanića, uglavnom mješavina staroslavenskog i narodnog bosanskog govora. Zavisno od kancelarije, pisara i prepisa, stepen narodnog bosanskog jezika varira. Pismo je bosančica, a u većini kasnijih povelja (od kraja 14. stoljeća do 1463) preovladava narodni bosanski jezik, najviše ikavskošćakavski (pojde, dojde, človik, priko, misto), a katkad jekavski, ponajviše u Humu (viere, ini(j)em dubrovačkiem draziem pr'jatelem). Prvi diplomatsko-trgovinski spis je Povelja Kulina bana 1189, na starobosanskom s elementima narodnog bosanskog govora (npr. "oca", a ne "otca"), dok je većina iz 14. i 15. stoljeća. Najveći dio povelja čuva se u Hrvatskoj, u Dubrovačkom arhivu. c) natpisi na bilizima (mramorovima, stećcima), nadgrobnim spomenicima Bošnjana (predaka današnjih Bošnjaka) prije i neposredno nakon turskog osvajanja. Iako stećaka ima blizu 60.000 (najčešća brojka), onih s natpisima je manji broj, približno 1.000. Jezik je uglavnom štokavsko-čakavski ikavski, a rjeđe ima jekavskih oblika. Većina stećaka je u području Hercegovine i srednje Bosne, iako ih ima i u istočnoj, a nešto i u zapadnoj Bosni. Veći dio datiranih stećaka potječe iz razdoblja od 14. do 16. stoljeća iako se sreću i primjeri iz 13. i 17. stoljeća. dijalekatski, u području Bosne i Huma se dogodila narječna diferencijacija od 12. do 15. stoljeća, u kojoj je u većini Bosne i Huma prevladala tronaglasna, zapadna štokavština. Na jugu i u srednjoj Bosni dominira štokavski, a na sjeveru šćakavski idiom; također, na zapadu i u centru ikavica, na istoku jekavica. Osmanlijsko doba Po osmanlijskom osvajanju, koje je počelo 1463, a nastavilo se u raznim područjima današnje Bosne i Hercegovine u narednih 50 godina, događaju se znatne jezičke promjene. Dijalekatska karta koja se formirala od 15. / 16. stoljeća mijenjala je oblike govora pojedinih područja, ali ne i samu strukturu. Osnovne karakteristike društvenih promjena u Bosni bile su seobe stanovništva. Na jezičkom području pojavljuju se novoštokavske inovacije, tj. glasovne i morfološke promjene koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novoštokavski govori potekli su iz sliva Neretve i širili se na sjever, zapad i istok. Glavne razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu Bosne i Hercegovine) jesu: četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padežnih nastavaka u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava sufiksalnog -o u participu umjesto -l (govorio / govoril) te gubitak fonema h u većini govora (oću, ajde). Bošnjaci su zadržali taj glas u mnogo više riječi nego Srbi i Hrvati. Od vanlingvističkih faktora koji se često spominju (ili površno interpretiraju) u popularnoj literaturi vezanoj za problematiku jezika u sadašnjoj Bosni i Hercegovini valja izdvojiti sljedeće: a) Prvi se odnosi na nacionalno ime Bošnjaka. Izvorno ime "Bošnjanin" (u latinskim izvorima sing. "Bosnensis") označava narod Bosne u srednjem vijeku. Na području Bosne su jako dugo živjeli Iliri a tu došli i neki Kelti i Goti koji su se miješali s Ilirima. Oko 7. stoljeća na područje Bosne i Hercegovine došli su Slaveni i Avari i misli se da su najveći narodi bili Slaveni i Iliri, ali su svi prihvatili slavenski jezik i ime države je postalo Bosna od ilirske riječi Bosona, a narod te države je sebi dao ime Bošnjani. U srednjem vijeku to ime upotrebljavaju svi i to se može vidjeti i u starobosanskim poveljama, kao, recimo, onih u kojima se Bošnjanin kontrastira sa Dubrovčanin (prva takva je iz vremena bana Stjepana II Kotromanića). Napokon, krajem 14. i u prvoj polovini 15. stoljeća, vidimo i sasvim jasne pokazatelje korištenja termina Bošnjanin i u nedvojbeno etničkom smislu, u kojim ih se razdvaja od ostalih podanika bosanske države. Primjer toga je povelja kralja Tvrtka II u kojoj se kaže "Kto godi je Bošnjanin ali Kraljevstva bosanskoga prije rata bil dlžan komu godi Dubrovčaninu...". Ime "Bošnjak" (greškom ponekad smatrano turciziranom riječju "Bošnjanin", ustvari normalna formacija sa sufiksom -(j)ak, poput Poljak, Skopljak itd.) korišteno je, dakle, u početnom periodu turske vladavine. Tokom osmanlijske vlasti ta riječ se udomaćila i označavala je svakog pripadnika zemlje Bosne ("Bošnjak-milleti"), pa i izraz "Bošnjak-kavmi" znači samo bošnjački narod. Nedvojbeno korištenje termina Bošnjak u narodnosnom smislu vidimo kod poznatog turskog putopisca Evlije Čelebije, koji ponekad pri svojim opisima mjesta dodaje i stanovništvo koje u njima živi. Tako iz njegovih opisa vidimo da u Srebrenici žive Bošnjaci, Srbi i Bugari, u Herceg-Novom Bošnjaci, Hrvati i Arnauti itd. Tokom turske vladavine naziv Bošnjak odnosio se na ime jednog naroda s tri vjere; međutim, nakon propagandnih aktivnosti srpskih i hrvatskih misionara za vrijeme austro-ugarske vladavine Bošnjaci katolici i Bošnjaci pravoslavci počinju se identificirati sa Srbima i Hrvatima, ali mali broj Bošnjaka pravoslavaca i Bošnjaka katolika i Bošnjaci muslimani ostaju u bošnjačkoj naciji. b) druga sporna tema odnosi se na današnje ime jezika, bosansko. Budući da se oznaka za pripadnike bosanske države pojavljuje od 10. i 11. stoljeća u grčkim i latinskim izvorima da bi se nastavila u staroslavenskim, domaćem vernakularu i evropskim jezicima, potrebno je dati sumarni pregled, prvenstveno zato što je riječ o jednom od glavnih sporova o imenovanju jezika, najčešće kod Hrvata i Srba (koji su tokom historije imali pretenzije na bosansku teritoriju). Poznato je da Hrvati i Srbi smatraju da bi racionalno bilo da se jezik Bošnjaka zove bošnjački, a ne bosanski. S druge strane, Bošnjaci svoj jezik oduvijek osjećaju i nazivaju bosanskim. Alhamijado književnost i formiranje vernakulara U 15. i 16. stoljeću počinje novo doba u historiji bosanskog jezika. Bosanski jezik zasnovan je na staroj jezičkoj baštini, pretežno na razgovornom jeziku kakav se nalazi na mramorima ili stećcima, kao i na zatečenom jezičkom stanju. Na dijalekatskom nivou, može se ugrubo reći da su Bošnjaci zapadno od linije koja povezuje poriječja Neretve i Bosne štokavski ikavci s čakavskim elementima, a istočno šćakavski i štokavski ijekavci. Bošnjačko stanovništvo koje se se širilo zajedno s osmanlijskim jedinicama iz područja sadašnje Crne Gore, zapadne Srbije i istočne Hercegovine, je donijelo uglavnom novoštokavski ijekavski dijalekt. Na području sadašnje Bosne i Hercegovine dijalekatska karta je uveliko izmijenjena u odnosu na predosmanlijsko razdoblje, no, dosta je karakteristika ostalo, sudi li se po dijalektološkim istraživanjima: čakavsko narječje Bihaćke regije zamijenjeno je arhaičnim šćakavsko ikavskim, idiomom o kojem se dijalektolozi još spore; srednja Bosna je ostala štokavsko ikavska, kakva je i bila, a istočniji dijelovi šćakavsko ijekavski. Što se tiče prostorne rasprostranjenosti, najveće promjene su zabilježene na području tzv. Turske Hrvatske ili Bosanske krajine, posebno Dubica, Banja Luka, Bosanski Novi, Mrkonjić Grad (ranije poznat kao Varcar Vakuf) itd., gdje je novoštokavski ijekavski zamijenio čakavski i štokavski ikavski. Sumarno, moglo bi se reći da je bosanski jezik od 15. do 19. stoljeća, uz manje izmjene, uglavnom ostao isti ili se prirodno dalje razvijao na većem dijelu sadašnje Bosne i Hercegovine; jedini izuzetak čine prostrano područje Bosanske krajine i, manjim dijelom, Podrinje i Semberija. Prema tome, u 15. i 16. stoljeću događa se novi pomak u razvoju bosanskog jezika, koji sazrijeva u novom okruženju orijentalnog civlizacijskog kruga i koji je zasnovan na jezičkoj baštini stare Bosne iz srednjeg vijeka. Poznata je činjenica da nerijetko zanemarivana ostvarenja postaju, post festum gledano, proslavljenim temeljima budućnosti. U književnosti je dobar primjer Voltaire, koji je mislio steći slavu epovima (sada uglavnom zaboravljenim), dok su za razonodu napisani kratki romani, kao Candide, ostali piščevo trajno naslijeđe koje ga je proslavilo. Sličan je slučaj s bošnjačkom alhamijado (sreću se još i varijante kao aljamiado, aljamijado, alhamiado) književnošću, koja je služila za razonodu svojim autorima, koji su vlastitu kreativnu energiju uglavnom usmjerili na djela pisana na klasičnim orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i perzijskom. No, s vremenom su se ta njihova djela visokih ambicija izgubila u mnoštvu djela islamsko-orijentalne književnosti na centralnim jezicima islama. Ono što je ostalo i po čemu su Mehmed Uskufi, Hasan Kaimija, Sirrija, Umihana Čuvidina i mnogi drugi zapamćeni jest stvaralaštvo na bosanskom jeziku. Još u ranom dobu javlja se dvostruka pismenost – na bosančici i arebici (ili arabici), modificiranom arapskom pismu, u nekim elementima prilagođenom glasovnim karakteristikama bosanskog jezika. Alhamijado književnost dala je više od 100 djela, i pjesničkih i proznih. U pjesničkom izrazu dominiraju islamske forme: ilahije, kaside, zatim poučne, satirično-političke i društveno-kritičke pjesme, te vjerski spjevovi, dok u prozi nalazimo udžbenike, praktične priručnike, vjersko-poučnu literaturu i slično. Prema podacima, koje je objelodanio Muhamed Hadžijahić u knjizi "Bosansko-Hercegovačka književna hrestomatija", 1. dio, "Starija književnost", Sarajevo 1974. prvi pjesnik na bosanskom narodnom jeziku bijaše Ajvaz Dedo, čija je pjesma o prodoru kralja Matijaša u Bosnu datirana oko 1480. Književnost Bošnjaka na bosanskom jeziku u pregledu starije književnosti nije hronološki uređena, i uz poznata imena (Uskufi, Kaimija, Čuvidina) dominiraju anonimi iz raznih zbirki, prvenstveno one samog Hadžijahića. Tekstovi se dijele na ljubavne pjesme, pobožne, didaktične, refleksije na savremene događaje, arzuhale, legende i molitve. Većina djela je anonimnog postanka, a spomenuti autori su Zirai (Aršinović), Fejzo Softa (iz Travnika, bez datuma), Mehmed Hevaji Uskufi (prva polovina 17. stoljeća, Tuzla), Hasan Kaimija (Sarajlija, umro u Zvorniku 1691/2), Karahodža (1779. učenik u Banjoj Luci, tekst nastao u Žepču), Ajvaz-dedo (možda najstariji tekst, 1480?), Umihana Čuvidina (umrla oko 1870), Hadži Jusuf Livnjak (jedan od najstarijih predstavnika), Mehmed-aga Pruščanin ("Duvanjski arzuhal", oko 1728). Općenito, ako je datacija tačna, može se reći da se radi o neprekinutom korpusu od 1480. do, bar, 1850. (a vjerovatno i kasnije). Tekstovi su na arebici, a potječu iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, no, najviše iz stare Bosne (Sarajevo, Tuzla) te Donjih Kraja (Duvno, Livno...) i Hercegovine (Mostar...). Zbirke i izvori su uglavnom Bašagićeva, Ćorović-Kemurina, Nametkova, te muzeji i ostale institucije u Bosni i Hercegovini (dobar dio je bio u Hadžijahićevoj privatnoj zbirci). Jezik se mijenja kroz vrijeme, no neke karakteristike ostaju vidljive: većina je pjesama štokavsko ikavska, a dijelom i jekavska. Praktički su nestali čakavski oblici, koji se nalaze vrlo rijetko ("črn"), dok turcizmi rastu, pa su neke pjesme gotovo nerazumljive zbog potrebe stalnog zagledanja u rječnik. Prosjek je približno 20% turcizama u tekstu, dok u početnoj, možda najstarijoj Ajvaz-dedinoj kasidi iz 1480, o prodoru kralja Matijaša u Bosnu, nema orijentalizama osim 2–3 (vada – rok, rahmet – milost, bo kaside – ovu poučnu pjesmu). Duvanjski arzuhal sačuvan je na turskom pod imenom "Bosandža lisanile arzuhal" (Molba na bosanskom jeziku), "Bošnjakuša" Karahodžina (žepački izraz, istočnobosanski u jekavsko-ikavskoj mješavini, pretovaren turcizmima; također, u njoj nalazimo šćakavske oblike poput "dojde"). Jedna je pjesma zanimljiva zbog očitog uticaja dubrovačko-dalmatinske književnosti (sonetna forma, hrvatski formalni izraz: tko, gospoje u vokativu, bez turcizama), datirana oko 1750. Uskufi je autor prvog bosanskog rječnika, i to je prvi eksplicitni spomen bosanskog jezika od autora Bošnjaka. Rječnik je dovršen 1631. i objavljen pod imenom Makbuli-arif, a poznatiji pod popularnim nazivom Potur-šahidija, napisan po uzoru na sličan perzijsko-turski rječnik Tuhfe-i šahidi turskog pjesnika Ibrahima Šahidija. Riječ je o rimovanom bosansko-turskom rječniku štokavsko-ikavskog narječja. To djelo ima približno 700 riječi koje se objašnjavaju u 330 stihova. Kao zaključak, moglo bi se navesti da alhamijado književna produkcija, ako se gleda jezička struktura, pokazuje sljedeće karakteristike: relativno ujednačen jezički idiom, štokavsko ikavski i jekavski; vokabular u kojem je vidljiv porast udjela turcizama, i koji su se najviše ukorijenili na poljima vjerske terminologije, porodičnih i društvenih odnosa, kao i zanata; promjene u morfologiji koje su vidljive u tvorbi riječi, posebno u pojavi sufiksa tipa -lija ili -džija (sevdalija, kujundžija), kao i onomastici i toponimima (prezimena kao Haramija, imena mjesta kao Sarajevo, Tuzla, Donji Vakuf itd.). Bošnjačko stanovništvo, za razliku od ostalih govornika štokavskog narječja, čuva fonem H u većini slučajeva kad on nestaje u novoštokavštini (hoću, hajde). Lingvisti kao uzrok toga uzimaju u obzir činjenicu da su većina Bošnjaka bili Bošnjaci muslimani, pa se odgovor traži u vjerskom odgoju zasnovanom na Kur'anu, koji djeluje u očuvanju tog fonema (u arapskom, uz obično h, postoje još dva slična fonema). Bošnjaci pravoslavci i Bošnjaci katolici sigurno su ga sačuvali zahvaljujući kontaktu s Bošnjacima muslimanima iako su ga u nekim riječima odbacili. Bosanski jezik, za razliku od srpskog i hrvatskog, većinom je zadržao glas h, a i primio mnogo više orijentalizama, što se može objasniti orijentalnim načinom života Bošnjaka. Usmena književnost Najpoznatija bošnjačka narodna umotvorina, pjesma "Hasanaginica", postigla je svjetsku slavu prvo kao "ilirska pjesanca" koju je zabilježio Alberto Fortis u svom putopisu, a koja je ubrzo prodrla u evropska kulturna središta krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Vuk Karadžić je tu izvorno štokavsko-ikavsku (pa i čakavsku – tako ju je Fortisu u Splitu recitirao hrvatski kulturni radnik Giulio Bajamonti) pjesancu, koja opisuje zbivanja isključivo u bošnjačkoj sredini, i to u ondašnjoj turskoj Dalmaciji, u Imotskom – predstavio njemačkoj i evropskoj javnosti kao vrhunac srpske narodne poezije. Hasanaginica, koja nije isključivo bošnjačka po uticaju ni raširenosti, ali jest po postanku i nastanku – još nije dostojno nacionalno atribuirana uprkos raspadu serbo-kroatizma kao discipline. No, sve u svemu, može se reći da bošnjačka narodna poezija, epska i lirska, zauzima vidan dio stvaralaštva Bošnjaka. Najvažnije su zbirke izašle u Hrvatskoj i inozemstvu (sakupljači pisci i etnolozi Luka Marjanović, Kosta Hörmann, Alija Nametak, Nasko Frndić, Milman Parry; krajem 20. stoljeća te su zbirke ponovo izdane i obrađene u redakciji Đenane Buturović i Muniba Maglajlića). Zbirke su opsežne; npr., Marjanovićeva, sakupljana u Krajini, s "pivačem" Mehmedom Kolakovićem te drugima, ima više od 255.000 stihova, a Parryjeva reproducira više od 12.000 stihova bjelopoljskog "Homera" Avde Međedovića. Za jezičku situaciju važno je sljedeće: epske i lirske pjesme, a i veoma popularne i rado bilježene sevdalinke, pružaju, u pogledu jezičkog izraza, očekivanu sliku-unatoč "prepravljanju" tekstova tokom vremena (npr., uklanjanje raznih jezičkodijalekatskih osebujnosti, a katkad i nedopustive intervencije u tekstu koje su se očitovale u dodavanju ili oduzimanju riječi ili cijelih stihova), vidljivo je da je usmeno bošnjačko stvaralaštvo, na dijalekatskom nivou, ostvareno na bosansko-dalmatinskom, istočno-bosanskom, istočnohercegovačko-krajiškom i zetsko-sandžačkom dijalektu narodne pjesme imaju osjetno veći udio turcizama, ili islamskih orijentalizama u vokabularu, nego što je to uobičajeno u razgovornom jeziku U formalnoj standardizaciji bosanskog jezika narodno bošnjačko stvaralaštvo je učestvovalo u mjeri kojoj je to bilo moguće, a to znači da se njegov uticaj osjetio ponajviše na većoj zastupljenosti turcizama. No, budući da moderna civilizacija već ima u velikoj mjeri izgrađen vokabular, uticaj narodne poezije i usmenog stvaralaštva je uglavnom ograničen na rječnik tradicionalnih zanimanja i zanata, porodičnih odnosa i vjersko-običajne terminologije. Književnost i pismenost na orijentalnim jezicima Bošnjaci su, osim alhamijado literature na narodnom jeziku, razvili bogatu i raznovrsnu pismenost na orijentalnim jezicima, prije svega turskom. Taj fenomen je istražen u djelima Safveta Bašagića, Muhameda Mujezinovića, Hazima Šabanovića, Fehima Nametka i Smaila Balića. Esencijalno, riječ je o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala velik dio ljudske aktivnosti (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, logiku, alhemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije...), i to većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom. Među mnogobrojnim autorima se ističu Hasan Kafi Pruščak, Šejh Jujo, Nerkesi, Derviš-paša Bošnjak, Arif Rizvanbegović Stočević, Mula Mustafa Bašeskija, Salih Muvekkit, Fevzija Mostarac, Muhamed Enveri Kadrić... Veliki dio tih tekstova ostao je aktuelan jer je posvećen političko-historijskoj problematici (razne bune, upad Eugena Savojskog u Sarajevo...), te opisima Rusije koje su napisali zarobljenici iz Bosne. Tu su i važna djela historiografije među Bošnjacima (Muvekkit, Kadrić), a jezik je, ako je izričito spomenut, najčešće imenovan bosanskim. U taj dio korpusa bošnjačke pismenosti i književnosti spada brojna epigrafika na nišanima (grobljima), što je područje koje je sistematski obradio ugledni paleograf i epigrafičar Mehmed Mujezinović. Situacija u 20. stoljeću i standardizacija Prvi, i vjerovatno najvažniji period u formiranju savremenog bosanskog jezika je razodoblje prijelaza 19. u 20. vijek, ili doba bošnjačke renesanse. Jezik najvažnijih autora tog vremena je, u većini svojih glavnih crta, praktički istovjetan sadašnjem, propisanom u pravopisnim priručnicima, gramatikama i rječnicima Isakovića, Halilovića i Jahića. Potencijalni prigovor fizionomiji jezika u najistaknutijih autora tog doba (Bašagić, Ćazim Ćatić, Mulabdić) mogao bi se svesti na sljedeće: budući da su djela tih pisaca uglavnom izdavana u Hrvatskoj, njihov jezički izraz nije reprezentativan jer odslikava ideološki izbor izdavača te nekad i spomenutih autora. Taj prigovor, na prvi pogled racionalan, uvjerljivo je pobijen detaljnom gramatičkom, leksičkom i drugom tekstualnom analizom jezičkog izraza navedenih spisatelja, koja nepobitno pokazuje da je riječ o logičkom produžetku i nasljedovanju bošnjačkog književnog izraza prošlih stoljeća, a prvenstveno literature 19. stoljeća prije austrougarske okupacije. Odlike bosanskog standardnog jezika jesu sljedeće: bosanski jezik je, kao standardni jezik, jedan od jezika (uz hrvatski i srpski) koji slijede, uz različite stepene utjecaja, iz starijeg jezičkog naslijeđa nastalog na tlu Bosne i Hercegovine; jezički standard još nije u potpunosti u upotrebi u medijima bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini; jezičke spomenike predturskog perioda, kakve nalazimo na natpisima na kamenim mramorima i u poveljama Kotromanića, odlikuje štokavsko narječje prožeto u većoj ili manjoj mjeri crkvenoslovenskim. Predturska Bosna je područje ćirilične pismenosti, imala je i svoje autentično i posebno pismo bosančicu, dok se latinično pismo prvi put javlja za vrijeme Austro-Ugarske; jezički spomenici specifično bosanskog jezika (tj. oni koji nisu pisani na mješavini crkvenoslavenskog i vernakulara, kakvu nalazimo na natpisima na stećcima u 14. i 15. stoljeću) sežu u 16. i 17. stoljeće, u alhamijado književnost pisanoj na modificiranom arapskom alfabetu (arebica). Česta je bila i upotreba ćirilice, i to prvenstveno u korespondenciji bošnjačkih velikaša ("begovica", begovsko pismo); tokom 19. stoljeća (prvenstveno krajem stoljeća) pojavljuje se obimnija kulturna djelatnost Bošnjaka na jeziku koji je različito imenovan: srpsko-hrvatski, hrvatski, srpski, bosanski. Meša Selimović, autor djela Derviš i smrt i Tvrđava, i Izet Sarajlić neki su od poznatijih bosanskohercegovačkih pisaca, dok se u sandžačke pisce ubrajaju Husein Bašić, Ćamil Sijarić, Murat Baltić, Bajram Redžepagić i Safet Sijarić. Raspadom Jugoslavije i za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini počela je konačna standardizacija bosanskog jezika, i to u rječniku Alije Isakovića, Pravopisu Senahida Halilovića i Gramatici Dževada Jahića, Senahida Halilovića i Ismaila Palića. Odlike bosanskog standardnog jezika, po propisima tih djela, jesu češća upotreba orijentalizama (turcizmi i arabizmi) i očuvanje fonema H i F u izvjesnom broju riječi kao odraz posebnosti govora Bošnjaka. Bosanski jezik, uz srpski i hrvatski, jedan je od tri službena jezika u Bosni i Hercegovini. Status Nerijetko je dovođeno u pitanje postojanje bosanskog jezika. Pokušaj odgovora na to pitanje dao je hrvatski lingvist Radoslav Katičić: Na formalnom naučnom nivou, teorijska lingvistika opisuje jezik preko sljedećih disciplina: fonetika fonologija morfologija tvorba riječi (u slavenskim jezicima obuhvatnija od morfologije) sintaksa semantika pragmatika lingvostilistika leksikologija. Bosanski, hrvatski i srpski dijele temeljnu gramatiku (morfologiju i sintaksu), dok stepen slaganja u ostalim granama, od fonetike do stilistike i leksika varira – od većih podudaranja do dosta izraženih razlika. No, za bitnost jezika nije toliko važan stepen razlika ili sličnosti standardnih jezika kao sistema: svaki je standardni jezik otvoreni sistem karakteristične strukture i zakonitosti među povezanim disciplinama sistema, pa je to i presudna činjenica za utvrđivanje opstojnosti jezika. Također pogledajte Međusobna razumljivost jezika Strane riječi u bosanskom jeziku Bosnizacija Vokalski sistem bosanskog jezika Prefiksi u bosanskom jeziku Reference Literatura Muhamed Huković, Alhamiado književnost i njeni stvaraoci, Sarajevo, 1980. Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo, 1912. Hazim Šabanović, Književnost Muslimana Bosne i Hercegovine na orijentalnim jezicima, Sarajevo, 1973. Alija Isaković, Rječnik bosanskoga jezika, Sarajevo Senahid Halilović, Pravopis bosanskoga jezika'', Sarajevo, 1996. Vanjski linkovi Pravopis.ba Bosanski jezik - historijske činjenice Bosanski jezik Sanoptikum - o bosanskom jeziku Povelja o bosanskom jeziku Learn Bosnian language O bosanskom jeziku Uči bosanski Članak iz "DANI" o bosanskom jeziku Bosanski jezik - Povijesna paradigma Pitanja i odgovori o bosanskom jeziku Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole iz 1890. Muhsin Rizvić: Bosna i Bošnjaci. Jezik i pismo Senahid Halilović, Ilijas Tanović, Amela Šehović: Govor grada Sarajeva i razgovorni bosanski jezik Časopis Bosanski jezik Dževad Jahić: Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora Senahid Halilović: Pravopis bosanskoga jezika Dževad Jahić: Bošnjački narod i jezik Korpus bosanskih tekstova na Univerzitetu u Oslu Južnoslavenski jezici Jezici u Bosni i Hercegovini Jezici u Srbiji Jezici u Crnoj Gori Jezici na Kosovu Jezici u Turskoj Jezici u Hrvatskoj Jezici u Sloveniji Jezici u Makedoniji Jezici u Albaniji

791

https://bs.wikipedia.org/wiki/Zabava

Zabava

Zabava (eng. Entertainment), jeste oblik aktivnosti koji privlači pažnju i interes jednog dijela publike, ili pruža zadovoljstvo i užitak. To može biti ideja ili plan, ali je veća vjerovatnoća da bude jedna od aktivnosti ili događaja koji su se razvili tokom hiljada godina posebno u svrhu privlačenja pažnje publike. Zabava je spontano ili organizirano provođenje slobodnog vremena, s ciljem rekreacije, opuštanja ili druženja s prijateljima. Postoje različiti vidovi zabave. Ona se moze upražnjavati samostalno, ali je još bolja kao društvena aktivnost. Rječnik Oxford navodi latinsko i francusko porijeklo za riječ, inter (između) + tenir (držati) kao derivacije, što daje prijevode "da se drže međusobno" ili "da se drži isprepleteno" i "da se uključe, drže zaokupljenim, usredotočuje pažnju, misli ili vrijeme (osobe)". Riječ također označava stanja kao što su "zadovoljstvo", "radost", kao i "gostoprimstvo". Riječ je prvi put je upotrijebio William Caxton 1490. godine. Iako se pažnja publike usredotočuje na različite stvari, jer pojedinci imaju različite ukuse u zabavi, većina oblika su prepoznatljivi i poznati. Pripovijedanje, muzika, drama, ples, kao i različite vrste izvedbi koje postoje u svim kulturama, razvile su se u sofisticirane oblike i vremenom postale dostupne svim građanima. Proces je ubrzan u modernim vremenima od strane industrije zabave koja snima i prodaje zabavu. Zabava se razvija i može se prilagoditi bilo kojem nivou, počevši od pojedinca koji bira privatne zabave iz sada ogromnog broja prethodno snimljenih proizvoda pa sve do banketa prilagođenih za bilo koji broj uzvanika, uz odgovarajuću muziku i ples. Zabave mogu biti namijenjene za hiljade pa čak i za globalnu publiku. Iskustvo zabave je snažno povezano sa razonodom, tako da se rodila jedinstvena ideja o zabavi i smijehu, iako mnoge zabave imaju i ozbiljnu svrhu. To može biti slučaj sa različitim oblicima ceremonija, slavlja, vjerskih festivala, ili na primjer satira. Dakle, postoji mogućnost da se zabava pojavljuje kao sredstvo za postizanje razumijevanja ili intelektualnog rasta. Važan aspekt zabave je publika, koja pretvara privatnu rekreaciju ili slobodne aktivnosti u zabavu. Publika može imati pasivnu ulogu, kao u slučaju osoba koje gledaju pozorišni komad, operu, televizijsku emisiju, ili film; ili uloga publike može biti aktivna, kao u slučaju igri, gdje uloga učesnika / publike može biti rutinski preokrenuta. Zabava može biti javna ili privatna, koja uključuje formalne, već napisane zabave (scenarij), kao što je slučaj u pozorištu ili na koncertu ili može biti spontana bez scenarija, kao što je slučaj sa tradicionalnim dječjim igrama. Većina oblika zabave postojali su vijekovima, a razvijali su se usljed promjena u kulturi, tehnologiji, i modi. Filmovi i videoigre, na primjer, iako koriste novije medije, i dalje pričaju priče, opisuju drame, i izvode muziku. Festivali posvećeni muzici, filmu, ili natjecanju u plesu omogućavaju publici da se zabavlja tokom određenog broja dana. Reference Također pogledajte Mediji Sociologija

793

https://bs.wikipedia.org/wiki/Muzika

Muzika

Muzika je pojam, koji označava vrstu umjetnosti koja kao medij koristi zvuk organizovan u vremenu po određenom planu ili bez njega. Osnovni elementi muzike su ton (koji određuje melodiju i harmoniju), ritam (i njemu pridruženi koncepti: tempo, metrika i artikulacija), dinamika i karakteristike zvuka kao što su boja i punoća. Pojam muzike kroz historiju su pokušali definirati brojni teoretičari, filozofi, leksikografi, kompozitori i sami muzičari, nastojeći pronaći univerzalan i odgovarajući opis pojma muzike. Sama riječ muzika potiče od grčke riječi mousikê, koja je izvedena od riječi mousa (muza), a svijetom se raširila kroz latinski oblik musica, i najčešće služi da opiše ugodne eufonijske zvukove. Definicija Jedna od mogućih definicija muzike može glasiti ovako: "Muzika je umjetnost stvaranja i kombiniranja zvukova koji, prema određenim zakonima fizike, fiziološke reakcije i formalnih konvencija, izražavaju i izazivaju osjetilni i emotivni stimulus preko slušnog aparata. Prema pravilu, zvuk se može stvarati ljudskim glasom (pjevanje) ili predmetima - instrumentima koji, iskorištavajući akustičke fenomene, uzrokuju slušni doživljaj i emotivno iskustvo na način kako je to zamislio umjetnik - stvaralac. Značenje pojma ipak nije univerzalno definisano i bilo je predmetom mnogih naučnih polemika kroz historiju. U jednom se gotovo svi slažu(nepotvrđena tvrdnja), a to je da (dobra) muzika oplemenjuje duh. Psihologija osobe diktira vrstu muzike, koju ta osoba sluša. Vrste muzike Muzika se može kvalifikovati na više načina (u zavisnosti od ritma, instrumenata na kojima se izvodi, prilike kojom se izvodi...). Postoje sljedeći muzički žanrovi: Pop muzika Rock muzika Tehno muzika Rep muzika Klasična muzika Džez muzika Blues muzika Izvorna muzika Punk muzika Metal muzika Elektronska muzika House muzika Noise muzika Folk muzika Također pogledajte Bosanskohercegovačka muzika Bosanskohercegovačka reproduktivna muzička umjetnost Spisak muzičkih formi Muzička pedagogija Muzika u srednjovjekovnoj Bosni Muzička akademija u Sarajevu Transpozicija (muzika) Spisak pjevača i muzičkih grupa Spisak muzičkih albuma Spisak muzičkih albuma po godinama Dinamičke oznake Starocrkveni modusi Umjetnost Muzika Zabava

794

https://bs.wikipedia.org/wiki/Poljoprivreda

Poljoprivreda

Poljoprivreda je postupak proizvodnje hrane, hrane za stoku, vlakana kao i ostalih potrebnih proizvoda putem uzgoja određenih biljaka i domaćih životinja (stoke). Poljoprivreda je također poznata kao zemljoradnja. Broj ljudi u svijetu uključenih u poljoprivredu kao osnovnu ekonomsku aktivnost, veći je nego za bilo koju drugu granu privrede. Historija Porijeklo Razvoj poljoprivrede omogućio je da ljudska populacija poraste mnogo puta više nego što bi se moglo održati lovom i sakupljanjem. Poljoprivreda je započela nezavisno u različitim dijelovima svijeta u najmanje 11 odvojenih centara porijekla i uključivala je raznolik spektar biljnih vrsta. Divlje žitarice su se sakupljale i konzumirale od prije najmanje 105.000 godina. U paleolitskom Levantu, prije 23.000 godina, uočeno je uzgajanje žitarica emera, riže i zobi u blizini Galilejskog mora. Riža je udomaćena u Kini između 11.500 i 6.200 p. n. e., sa najranijim poznatim uzgojem iz 5.700 pne, praćena mungom, sojom i azuki grahom. Ovce su pripitomljene u Mesopotamiji prije između 13.000 i 11.000 godina. Goveda su pripitomljena u oblastima moderne Turske i Pakistana prije nekih 10.500 godina. Uzgoj svinja počeo je u Evroaziji, uključujući Evropu, istočnu Aziju i jugozapadnu Aziju, gdje su divlje svinje prvi put pripitomljene prije oko 10.500 godina. U Andima Južne Amerike, krompir je pripitomljen prije između 10.000 i 7.000 godina, zajedno sa grahom, kokošima, lamama, alpakama i zamorcima. Šećerna trska i nešto korjenastog povrća pripitomljeni su u Novoj Gvineji prije oko 9.000 godina. Sirak je pripitomljen u regiji Sahel u Africi prije 7.000 godina. Pamuk je pripitomljen u Peruu prije 5.600 godina i samostalno je pripitomljen u Evroaziji. U Mesoamerici, divlji teosinte je uzgojen u kukuruz prije 6.000 godina. Konj je pripitomljen u evroazijskim stepama oko 3.500. godine p. n. e.. Naučnici su ponudili više hipoteza za objašnjenje historijskog porijekla poljoprivrede. Studije tranzicije od lovačko-sakupljačkih društava u poljoprivredna društva ukazuju na početni period intenziviranja i sve većeg sjedilaštva; primjeri su natufijska kultura na Levantu i rani kineski neolit u Kini. Zatim su se počele saditi divlje biljke koje su prethodno bile požnjevene i koje su se postepeno odomaćivale. Pregled Na poljoprivredu je moguće gledati kao na izdržavanje zemljoradnjom, odnosno proizvodnju tek dovoljno hrane da se zadovolje potrebe zemljoradnika/poljoprivrednika i njegove porodice. Isto tako, moguće je posmatrati je kao komercijalnu poljoprivredu, preovlađujući vid iste kod "razvijenih" naroda, u stalnom porastu i drugdje, a koja se sastoji u sticanju novčane dobiti obrađivanjem zemlje u svrhu prinosa ljetine, komercijalni uzgoj domaćih životinja (gazdinstvo), ili i jedno i drugo. Poljoprivreda je također skraćeni naziv studije o poljoprivrednim znanjima i vještinama, poznatije i kao poljoprivredne nauke. Pored ovog, kao dodatak hrani za ljudsku ishranu i hrani za stoku, poljoprivredom se mogu proizvesti dobra kao npr. ukrasno cvijeće i ukrasno rasadno bilje, tesana ili drvena građa, đubrivo, životinjska koža, štavljena koža, industrijske hemikalije (skrob, šećer, etanol, alkohol i plastične mase), vlakna (pamuk, vuna, konoplja i lan), goriva (metan iz biomase, biodizel), pa i nedozvoljeni proizvodi (narkotici - marihuana, opijum, kokain), kao i dozvoljene supstance (bio-ljekovita sredstva, duhan ili genetski modifikovane GMO biljke i životinje za dobijanje specijalnih ljekova. Na Zapadu, upotreba genetski modifikovanih proizvoda, stručnije rukovanje hranljivim sastojcima tla, kao i poboljšana kontrola korova uticali su na povećan prinos za istu zasađenu površinu. Istovremeno, korištenje mehanizacije umanjilo je potrebu za radnom snagom. Zemlje u razvoju najčešće proizvode manje prinose, imajući u vidu nepostojanje najnovijih dostignuća na ovom polju, dobre ekonomske osnove i temelja za tehnološki razvoj. Savremena poljoprivreda u mnogome zavisi od dobrih tehnoloških rješenja i novih tehnologija, pa i od bioloških i primjenjenih nauka. Navodnjavanje, odvodnjavanje, održavanje i sanitarne tehnike od kojih je svaka jednako značajna za uspešnu zemljoradnju; samo su neke oblasti koje zahtjevaju posjedovanje posebnih znanja poljoprivrednih tehnologa. Poljoprivredna hemija bavi se ostalim suštinskim pitanjima poljoprivrede, kao što su upotreba đubriva, insekticida, pesticida, zatim sastavom zemljišta, analizom poljoprivrednih proizvoda, i pravilnom ishranom domaćih životinja. Uzgoj biljaka i genetika imaju nemjerljiv doprinos produktivnosti njiva i zasada. Takođe, genetika je stvorila nauku od uzgoja stoke. Hidroponika, metod zasađivanja bez zemljišta, gdje biljke rastu posađene u hranljive hemijske rastvore, može pomoći u savladavanju sve veće potrebe za hranom kako se svjetska populacija povećava. Pakovanje, obrada i promet poljoprivrednih proizvoda usko su povezani i također pod uticajem nauke. Novi načini brzog zamrzavanja i dehidracije proširili su tržišta poljoprivrednih proizvoda. Agrarna mehanizacija Agrarna mehanizacija je dosta olakšala svakodnevni težak rad poljoprivrednika i značajno povećala efikasnost kao i produktivnost polja i njiva. Životinje, uključujući konje, magarce, volove, kamile, lame, alpake i pse; se, međutim, još uvek koriste za obradu polja, žetvu i prevoz ovih proizvoda do tržišta širom svijeta. Sateliti, avioni, helikopteri, kamioni, kombajni i traktori koriste se u poljoprivredi za nadgledanje, sjetvu, žetvu, zaprašivanje protiv insekata i kontrolu štetočina, prevoz kvarljive robe, ali i za borbu protiv šumskih požara. Radio i televizija izveštavaju o veoma bitnim atmosferskim promjenama i drugim vijestima kao što su tržišni izveštaji koji se tiču poljoprivrednika. Računari postaju nezamjenjivo pomagalo u upravljanju gazdinstvom. Prema Nacionalnoj inženjerskoj akademiji iz SAD, agrarna mehanizacija je među prvih 20 inžinjerskih dostignuća dvadesetog vijeka. Početkom 1900-tih, jedan američki farmer mogao je proizvesti hrane koja podmiruje potrebe samo 2,5 čovjeka, dok danas, zahvaljujući inžinjerskoj tehnologiji (također, uzgoju biljaka i hemijskim đubrivima), jedan farmer u stanju je da proizvede hranu za više od 130 ljudi. Ipak, ovaj napredak rezultira ogromnim energetskim ulaganjima iz neobnovljivih izvora (uglavnom fosilna goriva - nafta i ugalj). Reference Također pogledajte Poljoprivredne regije Očuvanje hrane Industrija pakovanja mesa Vanjski linkovi Poljoprivreda

799

https://bs.wikipedia.org/wiki/Fevzi%20Mostarac

Fevzi Mostarac

Fevzi Mostarac (rođen između 1670. i 1677 - 1747) je bio bosanskohercegovački pisac. Pisao je poeziju i prozu na perzijskom i turskom jeziku, i jedini je bosanski pisac koji je napisao samostalno mistično-didaktično književno djelo na perzijskom - Bulbulistan (Bašča slavuja). Obrazovan je na Galati u Carigradu, u tekiji mevlevijskog reda, i po završetku obrazovanja se vratio u Mostar, gdje je podučavao sve do svoje smrti 1747. godine. Dva primjerka Bulbulistana se nalaze u Univerzitetskoj biblioteci u Bratislavi. O Bulbulistanu su pisali: Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Milivoje Malić (Abdurahman Mirza). Iranista Džemal Ćehajić (1930-1989) je 1973. objavio prijevod Bulbulistana, sa značajnom uvodnom studijom. Bulbulistan. Prijevod Džemal Ćehajić, Sarajevo 2003. Reference Mostarac, Fevzi Mostarac, Fevzi

802

https://bs.wikipedia.org/wiki/Ratko%20Radovanovi%C4%87

Ratko Radovanović

Ratko Radovanović, rođen u Nevesinju, a porijeklom je iz Nikšića, 16. septembra 1956. godine, bosanskohercegovački košarkaš. Igrao na poziciji centra, visok 210 cm. Košarkom se počeo baviti u Sarajevu, u ekipi KK Bosne 1972. godine. Nakon jednogodišnjeg juniorskog staža postao je prvotimac Bosne, i od 1973. vježba pod kontrolom trenera Tanjevića. Godine 1973. debitovao je u omladinskoj reprezentaciji Jugoslavije. Za "A" reprezentaciju odigrao je više od 150 utakmica. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je zlatne medalje - Balkana, Evrope, svijeta i olimpijsko zlato. Sa ekipom Bosne bio je dvostruki prvak Jugoslavije i pobjednik Kupa Jugoslavije. U dresu Bosne bio je prvak Evrope. Za prvi tim Bosne odigrao je 500 utakmica i postigao oko 10.000 koševa. Godine 1980. proglašen je za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine. Igrao je na poziciji centra (visok 210 cm). Reference Rođeni 1956. Biografije, Nevesinje Jugoslavenski košarkaši Košarkaši KK Bosna Košarkaši na Olimpijskim igrama 1980. Košarkaši na Olimpijskim igrama 1984. Osvajači zlatne medalje na Olimpijskim igrama (Jugoslavija) Osvajači bronzane medalje na Olimpijskim igrama (Jugoslavija)

812

https://bs.wikipedia.org/wiki/Poljska

Poljska

Poljska, službeno Republika Poljska, jest srednjoevropska država koja graniči s Njemačkom na zapadu, Češkom i Slovačkom na jugu, Ukrajinom i Bjelorusijom na istoku, te Litvanijom, Rusijom (tj. ruskom teritorijom Kaliningradska Oblast) i Baltičkim morem na sjeveru. S ukupnom površinom od 312.696 km2, 69. je najveća država na svijetu i 9. najveća u Evropi. Prema podacima iz 2008. godine, u Poljskoj je živjelo nešto više od 38,5 miliona stanovnika po čemu je 34. država svijeta, 8. najmnogoljudnija država Evrope. Unitarna je država, podijeljena na 16 administrativnih jedinica prvog nivoa, tj. vojvodstava. Od početka tranzicije ka tržišnoj ekonomiji, ranih 1990-ih, Poljska je dostigla visok plasman po pitanju Indeksa ljudskog razvoja kao i postepeni pomak po pitanju ekonomske slobode. Demokratska je zemlja sa naprednom visokorazvijenom ekonomijom i vrlo visokim životnim standardom. Osim toga, zemlju posjećuje gotovo 16 miliona turista svake godine (2013.), što je čini jednom od najposjećenijih zemalja u svijetu. Šesta je po veličini ekonomija u Evropskoj uniji kao i jedna od najbrže rastućih ekonomija na svijetu. Prema Globalnom indeksu sigurnosti za 2014. godinu, Poljska je bila jedna od najsigurnijih država za živjeti na svijetu. Glavni i najveći grad države je Varšava. Članica je Evropske unije, NATO-a i mnogih drugih međunarodnih organizacija. Etimologija Ime Polska, koje se pojavljuje sredinom 10. vijeka, dolazi od drevnog slavenskog plemena Polanie ("oni koji žive na polju", doslovno Poljaci), koje se naselilo u nizinama između Odre i Visle, počevši od sredine 6. vijeka. Izvor naziva Polanie dolazi iz praslavenske riječi pole (polje). U nekim jezicima, poput mađarskog, litvanskog, perzijskog, ruskog i turskog, ime države je izvedeno od Ljaha koji su boravili na krajnjem jugoistočnom rubu današnje Malopoljske. Njihovo ime također potječe od staropoljske riječi lęda (otvoreno zemljište ili ravnica). Historija Historija Poljske počinje dolaskom Slavena i uspostavljanjem stalnih naselja tokom ranog srednjeg vijeka. Knez Mješko I, osnivač dinastije Pjast, se smatra de facto tvorcem poljske države nakon pokrštavanja 966. godine. Kneževina Poljska je postala srednjevjekovno kraljevstvo tokom vladavine njegovog sina Boleslava I. Vladavina najuspješnijeg kralja iz dinastije Pjast, Kazimira III Velikog, je označila period ekonomskog prosperiteta i teritorijalne ekspanzije. Vladavina Jagelonske dinastije od 14. do 16. stoljeća je donijela bliske veze sa Velikom Kneževinom Litvanijom, što je doprinijelo kulturnoj renesansi i teritorijalnom proširenju koje je kulminiralo uspostavljanjem Poljsko-litvanske unije 1569. godine. Na svom početku, Poljsko-litvanska unija je bila u mogućnosti da održi nivo prosperiteta postignut tokom vladavine Jagelonske dinastije preko izuzetno sofisticirane plemenske demokratije. Od sredine 17. stoljeća, nakon razornih ratova i pogoršanja političkog sistema došlo je do perioda pada moći. Nakon značajnih unutrašnjih reformi koji su uvedeni krajem 18. stoljeća, posebno Ustava 3. maja 1791. godine, došlo je do stabilizacije unije. Kako ne bi dozvolili dalje jačanje Poljsko-litvanske unije, nakon niza invazija poljsku teritoriju su 1795. godine podijelili Rusko carstvo, Kraljevina Pruska i Habsburška monarhija. Od 1795. do 1918. godine, nezavisna Poljska država nije postojala, osim snažnih pokreta poljskog otpora. Nakon neuspjeha posljednje vojne pobune protiv Ruskog carstva u januaru 1863. godine, poljaci su sačuvali svoj identitet preko obrazovnih inicijativa kako bi modernizovali privredu i društvo. Prilika da povrate nezavisnost se ostvarila tek nakon Prvog svjetskog rata, kada su ove tri imperijalne sile fatalno oslabile nakon gubitka rata i revolucije. Druga Poljska republika, osnovana 1918. godine, je postojala kao nezavisna država do 1939. godine kada su je nacistička Njemačka i SSSR uništile tokom invazije početkom Drugog svjetskog rata. Tokom nacističke okupacije Poljske između 1939. i 1945. godine stradali su milioni poljskih građana. Poljska vlada u egzilu je doprinijela savezničkoj pobjedi kroz sudjelovanje mnogih poljaka u vojnim kampanjama na istočnim i zapadnim frontovima. Napredak sovjetskih snaga prema zapadu 1945. godine je natjerao nacističke njemačke snage da se povuku iz Poljske, što je dovelo do uspostavljanja komunističke satelitske države poznate kao Narodna Republika Poljska. Do kasnih 1980.-ih, reformski pokret Solidarnost je izvršio mirnu tranziciju Poljske sa komunističke države na kapitalistički ekonomski sistem i liberalnu parlamentarnu demokratiju. Ovaj proces je rezultirao stvaranjem Treće Poljske republike 1989. godine. Poljska je 1999. godine ušla u NATO savez, a pridružila se Evropskoj uniji 1. maja 2004. Geografija Poljska jest država u Srednjoj Evropi. Zauzima površinu od 312.679 km2 i po površini je 69. država svijeta. Najveći dio države zauzima poljska ravnica, koja se prostire od Baltičkog mora na sjeveru do Karpata na jugu. Na sjeveru, Poljska posjeduje dvije prirodne luke, veću u blizini grada Gdańska i drugu na krajnjem sjeverozapadu, u blizini grada Szczecina i poljsko-njemačke granice. Sjeveroistočni dio Poljske je poznat kao Mazursko-jezerski distrikt, sa oko 2.000 jezera, gusto obrastao šumom i rijetko naseljen. Južno od ovog distrikta, centralnim dijelom države prostire se poljska ravnica, do Sudeta na jugozapadu (poljsko-češka granica) i Karpata na jugu i jugoistoku (na granici sa Slovačkom i Ukrajinom). Centralna ravnica je formirana erozijom ledenjaka tokom pleistocenskog ledenog doba. Dijeli kopnenu granicu sa sljedećim državama: Bjelorusija (418 km), Češka (796 km), Njemačka (467 km), Litvanija (104 km), Rusija (preko Kalinjingradske oblasti u dužini od 210 km), Slovačka (541 km) i Ukrajina (535 km). Pomorska je država i izlazi na sjeveru na Baltičko more. Poljski reljef sastoji se gotovo isključivo od sjevernoevropske nizine s prosječnom nadmorskom visinom od 173 m, dok su na jugu Sudeti i Karkonosze), te Karpati i Tatra, gdje je najviši vrh Poljske, Rysy (2,499 m). Kroz nizinu teče nekoliko velikih rijeka - Visla, Odra i Varta. Poljska ima oko 9.300 jezera, uglavnom na sjeveru zemlje. Mazurija je najveće i najposjećenije jezersko područje u Poljskoj. Najveći gradovi su: Varšava, Kraków, Gdańsk, Poznań, Szczecin, Wroclaw. Osim njih, tu su i Babsk, Dziecinów, Jastrzębie-Zdrój, Jeruzal, Końskowola, Kurov, Padniewko, Sopot, Svjetohlovice, Tenczynek, Wieluń. Topografija Poljska se prostire 876 kilometara u pravcu sjever-jug i 689 kilometara od istoka ka zapadu. Prosječna nadmorska visina iznosi 173 metara, a samo 3% poljske teritorije, uz južnu granicu, je iznad 500 metara nadmorske visine. Najviši vrh je Rysy, koja se uzdiže 2.499 metara iznad mora a nalazi se 95 kilometara južno od Krakova, unutar planinskog masiva Tatri. Oko 60 km 2 poljske teritorije, duž obale Gdanjskog zaliva, se nalazi ispod nivoa mora. Statistika površina - 312.679 km2, poređenja radi nešto manja od američke savezne države New Mexico granice: kopnena 3.511 km i pomorska granica 439 km Graniči sa: Bjelorusija (418 km), Češka (796 km), Njemačka (467 km), Litvanija (104 km), Rusija (210 km), Slovačka (541 km) i Ukrajina (535 km) najniža tačka Raczki Elbląskie - 1,8 m ispod nivoa mora najviša tačka Rysy - 2.499 m iznad nivoa mora Klima Poljska ima umjerenu klimu s hladnim, kišovitim i relativno oštrim zimama, te blagim ljetima s čestim pljuskovima. Vlada Sadašnji ustav Poljske donesen je 1997. godine. Predsjednik države bira se na općim izborima svakih pet godina. On je šef države, najviši predstavnik zemlje u domaćim i međunarodnim pitanjima, te vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Ima ovlasti da pod određenim okolnostima raspusti zakonodavna tijela i raspiše nove izbore. Predsjednik vlade predsjeda Vijećem ministara, koje izvršava odluke zakonodavnih tijela. Predsjednika vlade imenuje predsjednik države uz odobrenje parlamenta, a najčešće je to vođa većinske stranke. Članove Vijeća ministara imenuje donji dom parlamenta. Parlament ili Narodna skupština (Zgromadzenie Narodowe) ima Donji dom (Sejm) s 460 zastupnika i Senat (Senat) sa 100 zastupnika. Zastupnici se biraju svake četiri godine, većinskim sistemom glasanja po pokrajinama. Ustav kaže da manjine imaju dva zastupnička mjesta, te da stranke moraju imati barem 5% ukupnog broja glasova da bi ušle u parlament. Glavne grane sudstva su Vrhovni sud (Sąd Najwyższy), čije suce imenuje predsjednik države na preporuku Državnog sudbenog vijeća na neograničeno vrijeme, i Ustavni sud (Trybunał Konstytucyjny), čije suce bira Sejm na mandat od devet godina. Politička podjela Poljska se dijeli na 16 upravnih područja, vojvodstva (województwa, jednina województwo): Velikopoljsko (Wielkopolskie) Kujavsko-pomeransko (Kujawsko-Pomorskie) Malopoljsko (Małopolskie) Lodzko (Łódzkie) Donjošlesko (Dolnośląskie) Lublinsko (Lubelskie) Lubusko (Lubuskie) Mazovjecko (Mazowieckie) Opolsko (Opolskie) Potkarpatsko (Podkarpackie) Podlasko (Podlaskie) Pomeransko (Pomorskie) Svetokriško (Świętokrzyskie) Šlesko (Śląskie) Varminsko-mazursko (Warmińsko-Mazurskie) Zapadnopomeransko (Zachodniopomorskie) Gradovi Privreda Prije 2. svj. rata, privreda je uglavnom ovisila o poljoprivredi. Za vrijeme komunizma uvedena je sovjetska planska ekonomija s naglaskom na industriji. Krajem 1970-ih došlo je do velikih privrednih problema, zbog kojih je dijelom i propao komunizam. Kad je pobijedila demokratija, uvedene su reforme radi prelaska na slobodno tržište. Nakon početne krize, privreda je ravnomjerno rasla, kao i privatizacija i strane investicije. Strukturne promjene zdravstva, obrazovanja, penzijskog sistema i državne uprave izazvale su znatne porezne pritiske. Bruto domaći proizvod stalno je rastao od 1993. do 2000. uz kraće usporavanje u 2001-2002. Približavanje članstva u Evropskoj Uniji opet je potaklo privredu, koje je u 2003. poraslo za 3,7%. Stanovništvo Stanovništvo Poljske je najgušće na jugu, a najrjeđe na sjeverozapadu i sjeveroistoku zemlje. 63% ljudi živi u gradovima (podatak iz 2001. godine). 42 grada imaju više od 100.000 stanovnika, a 6 gradova više od 500.000. Poljska je nekad obuhvatala teritoriju na kojoj je živjelo mnogo naroda, različitih kultura i vjera. Drugi svjetski rat i teritorijalni pomak na zapad homogenizirali su stanovništvo. Danas Poljaci čine 98% stanovnika, a glavne manjine su Nijemci, Ukrajinci i Bjelorusi. Poljski, koji spada u zapadnu granu slavenskih jezika, službeni je jezik. Većina Poljaka (95%) su katolici, a 75% se računa kao aktivni katolici. Nekatoličkih 5% stanovništva uglavnom su pravoslavci i protestanti. Demografske statistike Kultura Poljska je uglavnom dijelila sva razdoblja kulturnog razvitka Zapada. Renesansa je dovela do procvata poljske kulture, dok je reformacija ubrzala razvoj književnosti na poljskom. Francuska je kultura jako uticala na Poljsku u 18. i 19. vijeku. Ovo su samo neki od mnogobrojnih Poljaka koji su doprinijeli svjetskoj kulturi: književnici Mickiewicz i Sienkiewicz, Reymont, Gombrowicz, Szymborska, Tokarczuk, Miłosz, Schulz i Herbert režiseri Wajda, Holland, Kieślowski i Polanski kompozitori Chopin, Wieniawski, Karłowicz, Szymanowski, Lutosławski, Bacewicz, Górecki, Penderecki, Stachowski, Komeda i Kaczmarek Praznici Također pogledajte Papa Ivan Pavao II Józef Piłsudski Spisak aerodroma u Poljskoj Padniewko Reference Vanjski linkovi Službeni portal Poljske Turistički portal KPRM - predsjednik vlade Prezydent - predsjednik države Sejm - donji dom parlamenta Senat - gornji dom parlamenta Sad Najwyzszy - Vrhovni sud Numizmatyka - Polish coins Trybunal Konstytucyjny - Ustavni sud Eurokonstytucja Europolityka Euroszansa Države članice NATO-a Države svijeta Poljska Države članice Vijeća Evrope

814

https://bs.wikipedia.org/wiki/GNU-ova%20licenca%20za%20slobodnu%20dokumentaciju

GNU-ova licenca za slobodnu dokumentaciju

Predgovor Svrha ove dozvole je da omogući da udžbenici, priručnici, ili bilo koji drugi funkcionalni i korisni dokumenti postanu slobodni u smislu slobode: slobode koja osigurava svakome pravo da takve radove kopira, umnožava, distribuira, sa ili bez mijenjanja sadržaja, bilo u komercijalne ili nekomercijalne svrhe. Ova dozvola omogućava i autoru i izdavaču takvog rada da zadrže zasluge za nastajanje rada, dok ih istovremeno oslobađa odgovornosti za izmjene koje su načinili drugi. Ova dozvola je vrsta "copyleft-a", što znači da radovi izvedeni iz ili nastali na osnovu ovakvog dokumenta, i sami moraju biti slobodni u istom smislu. Ova dozvola je nastala kao dopuna GNU GPL, koja je copyleft dozvola načinjena za slobodni softver. Ovu dozvola je kreirana da bi se koristila za priručnike za slobodni softver, jer je slobondnom softveru potrebna i slobodna dokumentacija - slobodni programi moraju imati priručnike i uputstva koja omogućavaju jednake slobode kao i sam softver. Ovako nastala dozvola nije ograničena samo na softverske priručnike, nego može biti korištena za bilo koji tekstualni rad, bez obzira na obrađivanu temu ili da li je objavljen u obliku štampane knjige. Naša je preporuka da ovu dozvolu koristite uglavnom za radove čija je glavna svrha instruiranje ili referenca. Primjenjivost i definicije Ova dozvola se odnosi na bilo koji priručnik ili drugi rad, u bilo kojem obliku, koji sadrži obavijest koju je postavio vlasnik autorskih prava, da taj rad može biti distribuiran pod uslovima ove dozvole. Takva obavijest odobrava upotrebu rada širom svijeta, bez plaćanja dadžbina, bez vremenskih ograničenja, pod uslovom da je ta upotreba pod uslovima navedenim u ovoj dozvoli. Izmijenjenom verzijom dokumenta se naziva svaki rad koji sadrži dokument ili njegov dio, ili kopiran u cijelosti ili sa izmjenama odnosno u prevodu na drugi jezik. Sekudarnim dijelom se naziva dodatak ili dio dokumenta na početku koji se isključivo bavi odnosom izdavača ili autora dokumenta prema glavnoj temi dokumenta (ili srodnim temama) ali ne sadrži ništa što potpada pod tu glavnu temu. (Tako, ako je dokument djelomično matematski priručnik, sekundarni dio se ne smije baviti matematikom.) Ovaj odnos može biti pitanje historijske veze sa temom, ili srodnim temama, ili pravnog, komercijalnog, filozofskog, etičkog ili političkog stava autora ili izdavača prema temi. Nepromjenljivi dijelovi su određeni sekundarni dijelovi, čiji naslovi su određeni kao naslovi nepromjenljivih dijelova u obavještenju koje saopštava da je dokument objavljen pod ovom dozvolom. Ukoliko dio ne odgovara definiciji sekundarnog dijela, onda mu nije dozvoljeno da bude niti nepromjenljiv. Dokument može sadržavati nula nepromjenljivih dijelova. Ukoliko dokument ne identifikuje niti jednu nepromjenljivu sekciju, onda ih niti nema. Prateći tekstovi su određeni kratki pasusi teksta koji su pomenuti kao uvodni ili završni tekst u obavijesti kojom se saopštava da je dokument zaštićen ovom dozvolom. Početni tekst može imati najviše pet riječi, dok prateći tekst može imati najviše dvadeset pet riječi. Transparentna kopija dokumenta se odnosi na kopiju koja je u mašinski čitljivom obliku, predstavljenom u formatu čija je specifikacija dostupna opštoj publici, koji je pogodan za revidiranje dokumenta direktno, upotrebom generičkih tekst procesora ili (za slike koje se satoje od tačaka) generičkih programa za crtanje ili nekih rasprostranjenih grafičkih editora, i koji je pogodan za korištenje kao ulazni parametar programa za uobličavanje teksta (formatiranje) ili za automatsko prevođenje u oblik koji može biti korišten kao ulazni parametar programu za uobličavanje teksta. Također pogledajte Kršenje autorskih prava GNU Wikipedia Softverske licence

815

https://bs.wikipedia.org/wiki/Afganistan

Afganistan

Afganistan (dari: Afqânestân; paštu: Afganistan), zvanično Islamski Emirat Afganistan, jest suverena kontinentalna država koja se nalazi u srednjoj Aziji. Ima populaciju od oko 39 miliona stanovnika, što je čini 42. najnaseljenijom državom svijeta. Graniči se sa Pakistanom na jugu i istoku, Iranom na zapadu, Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom na sjeveru i Kinom na dalekom sjeveroistoku. Sa površinom od 652.864 kvadratnih kilometara, Afganistan je 41. najveća zemlja na svijetu. Prvi tragovi života u Afganistanu datiraju iz srednjeg paleolita. Kroz vijekove Afganistan je bio dom različitih naroda i svjedok mnogih vojnih pohoda, od Aleksandra Makedonskog, Maurijskog carstva, Arapa, Mongola, Britanaca i Sovjetskog saveza do današnjih zapadnih sila. Teritorija današnjeg Afganistana je također služila kao mjesto u kojem su Kušani, Heftaliti, Samanidi, Safaridi, Gaznavidi, Guridi, Hilji, Moguli, Hotaki i Durani formirali velika carstva. Historija modernog Afganistana počinje padom Duranskog carstva u 19. stoljeću. Krajem 19. stoljeća, Afganistan je postao tampon država u "Velikoj igri" između Britanske Indije i Ruskog carstva. Nakon Trećeg Anglo-afganistanskog rata 1919. godine, kralj Amanulah je bezuspješno pokušao modernizaciju zemlje. Tokom četrdesetogodišnje vladavine Zahira Šaha došlo je do perioda mira. Nakon državnog udara 1973. godine, došlo je do niza građanskih ratova koji su devastirali zemlju i koji traju i dan danas. Afganistan je jedna od najsiromašnijih država u svijetu. Član je Ujedinjenih nacija, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. Afganistan je i partner za saradnju sa Organizacijom za evropsku bezbjednost i saradnju. Također radi i na pristupanju u Svjetsku trgovinsku organizaciju i trenutno ima status zemlje posmatrača. Historija Arheološka istraživanja tokom 20. stoljeća ukazuju na to da je teritorija Afganistana bila usko povezana kulturom i trgovinom sa susjedima. U Afganistanu su pronađeni artefakti tipični za period paleolita, mezolita, neolita, bronzanog i željeznog doba. Vjeruje se da je urbana civilizacija započela 3000. godine p.n.e. kada je grad Mundigak (u blizini Kandahara) bio kolonija obližnje civilizacije doline Inda. Novija otkrića na rijeci Amu Darja kod Šortugaja su potvrdila da se civilizacija doline Inda prostirala od sjeveroistočnog Afganistana do sjeverozapadne Indije. Nakon 2000. godine p.n.e. došlo je do seobe polunomadskog stanovništva iz srednje Azije koji su migrirali u južnu i zapadnu Aziju preko Kaspijskog jezera pa se cijela regija nazivala Arijana. Neki vjeruju da je zoroastrizam nastao na teritoriji današnjeg Afganistana između 1800. i 800. godine p.n.e., jer je njegov osnivač Zaratustra živio i umro u gradu Belhu. Sredinom 6. stoljeća p.n.e., Ahemenidi su svrgnuli Medijce i zauzeli Arahoziju, Ariju i Baktriju. Aleksandar Veliki i njegova vojska su stigli na teritoriju današnjeg Afganistana 330. godine p.n.e. nakon pobjede nad perzijskim kraljem Darijem III u bici kod Gaugamele. Nakon Aleksandrove smrti, Seleučko carstvo je kontrolisalo ovaj region do 305. godine p.n.e. kada su ga predali Maurijskom carstvu kao dio savezničkog sporazuma. Oni su kontrolirali područje južno od Hindukuša do 185. godine p.n.e. kada ga osvaja helenističko Grčko-Baktrijsko kraljevstvo. Veliki dio ovog regiona se kasnije odvojio i postao Indo-grčko kraljevstvo. Oni su poraženi i uništeni od strane Indo-Skita krajem 2. stoljeća p.n.e. Tokom 1. stoljeća p.n.e., Partsko carstvo je pokorilo ovaj region ali ga je kasnije izgubilo od Indo-partskog kraljevstva. Sredinom 1. stoljeća p.n.e., ogromno Kušansko carstvo je postalo veliki zaštitnik budističke kulture. Kušani su svrgnuti od strane Sasanida u 3. stoljeću p.n.e. kada su ih naslijedili Kidariti i Heftaliti. Islamizacija i mongolska invazija Arapski muslimani su 642. godine prenijeli islam u Herat i Zaranj, da bi kasnije Safaridsko i Samanidsko carstvo proširilo islam južno od Hindukuša. Do 11. stoljeća, Mahmud Gazni je pobjedio preostale hinduističke vladare i islamizirao cijelu regiju osim Kafiristana. Gaznavidsko carstvo su srušili Guridi koji su kontrolirali Afganistan manje od jednog stoljeća prije nego što ga je 1215. godine osvojilo Horezmijsko carstvo. Džingis-kan i njegova vojska su 1219. godine pregazili ovu regiju i uništili horasanske gradove Herat, Belh i Bamijan. Mongolsko razaranje je prisililo mnoge mještane da se vrate u agrarno ruralno društvo. Oni su stvorili Ilhanidsko carstvo koje je upravljalo afganistanskim plemenima južno od Hindukuša sve do invazije Timuridskog carstva 1370. godine. Početkom 16. stoljeća, mongolski car Babur je zauzeo Kabul od Arhunskog carstva i uništio Delhi sultanat u Indiji. Između 16. i 18. stoljeća, teritorija Afganistana je bila podijeljena između Buharskog kanata na sjeveru, Safavidskog carstva na zapadu i Mogulskog carstva na istoku. Marksistička revolucija i Sovjetski rat U aprilu 1978. godine, komunistička Narodna demokratska partija Afganistana (NDPA) je preuzela vlast u Afganistanu putem Saur revolucije. U roku od par mjeseci, protivnici komunističke vlade su pokrenuli ustanak u istočnom Afganistanu, koji je veoma brzo prerastao u građanski rat vođen između gerilaca mudžahedina i vladinih snaga širom zemlje. Pakistanska vlada je ovim pobunjenicima pružila obuku u tajnim centrima, dok je Sovjetski Savez poslao na hiljade vojnih savjetnika u znak podrške vladi NDPA-a. U međuvremenu, sve veća netrpeljivost između dvije frakcije NDPA-a i Parčam franckije, rezultirala je raspuštanjem parčamskih članova kabineta i hapšenjem njihovih oficira pod izgovorom prijetnje od parčamskog ustanka. U septembru 1979. godine, izvršen je atentan na halkskog predsjednika Nur Muhameda Tarakija tokom ustanka u okviru NDPA-a, pod vodstvom Hafizulaha Amina, koji je zatim preuzeo predsjedništvo. S obzirom da nije ulijevao povjerenje Sovjetima, na Amina je izvršen atentat od strane sovjetskih specijalnih jedinica u decembru 1979. Vlada organizovana od strane Sovjeta, pod vođstvom parčami člana Barbaka Karmala, mada je uključivala obje frakcije, popunila je prazninu. Sovjetske trupe su u velikom broju bile raspoređene da bi stabilizovale Afganistan pod Karmalom, mada se od njih nije očekivalo da vode sve bitke vođene u to vrijeme u Afganistanu. Međutim, kao rezultat toga, Sovjeti su sada bili direktno uključeni u ono što je postalo građanski rat u Afganistanu. NDPA je zabranila lihvarstvo, i dala izjave o ženskim pravima proglasivši jednakost polova, te je uključila žene u politički život. Desetogodišnji Sovjetski rat u Afganistanu je rezultirao smrću preko milion Afganistanaca, većinom civila, kao i stvaranjem više od šest miliona izbjeglica koje su napustile Afganistan i u većini slučajeva otišle u Pakistan ili Iran. Suočeni sa sve većim međunarodnim pritiskom i velikim brojem žrtava, Sovjeti su se povukli iz Afganistana 1989. godine, mada su nastavile da podržavaju afganistanskog predsjednika Muhameda Nadžibulaha sve do 1992. Međutim i nakon povlačenja Sovjeta borbe se nastavljaju, ovaj put među mudžahedinskim fakcijama. Tako dolazi do podjeljenja teritorije među različitim grupama i nastaju Talibani. Najkrvavija svih borbi je 1994. kada u Kabulu umire 40.000 ljudi. Uz pomoć Pakistana Talibani preuzimaju vlast 1996. Moderno doba Vojna intervencija SAD-a, zvanično kao reakcija na terorističke napade 11. septembra, ruši talibanski režim. Na kraju 2001. godine najvažnije vođe talibanskih neprijatelja i dijaspore se sastaju u Bonnu da urede buduću strukturu države i nominiraju Hamida Karzaia kao predsjednika u decembru 2001. Talibani su počeli da se regrupišu u Pakistanu, dok je sve više koalicionih snaga ulazilo u Afganistan i počelo obnovu ratom razorene zemlje. Ubrzo nakon njihovog pada sa vlasti, Talibani su započeli pobunu da bi povratili kontrolu nad Afganistanom. Tokom naredne decenije, Međunarodne snage za bezbjednosnu pomoć i afganistanske trupe vodile su mnoge ofanzive protiv Talibana, ali nisu uspeli da ih u potpunosti poraze. Afganistan je ostao jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, zbog nedostatka stranih investicija, korumpirane vlade i pobune Talibana. U međuvremenu, afganistanska vlada je uspjela da izgradi određene demokratske strukture, te je 7. decembra 2004. zemlja promijenila ime u "Islamska Republika Afganistan". Pokušano je, često uz podršku stranih zemalja-donatora, da se poboljša privreda, zdravstvo, obrazovanje, transport i poljoprivreda. Međunarodne snage za bezbjednosnu pomoć su započele obuku afganistanskih oružanih snaga i policije. Naredne decenije je preko pet miliona afganistanskih izbjeglica vraćeno u zemlju, uključujući i mnoge koji su nasilno deportovani sa Zapada. Do 2009. godine, pod vodstvom Talibana je počela da se formira tajna vlada u mnogim dijelovima zemlje. Američki predsjednik Barack Obama je najavio da će SAD razmjestiti još 30.000 američkih vojnika u zemlju 2010. na period od dvije godine. 2010. Karzai je pokušao da održi mirovne pregovore sa Talibanima i drugim grupama, ali ove grupe su odbile da prisustvuju, te su se bombaški napadi, ubistva i zasjede pojačale. Nakon smrti Osame bin Ladena u maju 2011. godine u Pakistanu, na mnoge istaknute ličnosti Afganistana su izvršeni atentati, i afganistansko-pakistanski pogranični okršaji su učestali, a mnogi napadi velikih razmjera od strane pakistanske Hakani mreže su počele da se događaju širom Afganistana. Sjedinjene Američke Države su upozorile pakistansku vladu na moguću vojnu akciju u slučaju da vlada odbije da napadne ove snage koje se nalaze u plemenskim oblastima pod federalnom upravom, s obzirom da su SAD okrivile pobunjenike u okviru pakistanske vlade za pojačane napade. Pakistanska vojska je počela da pojačava svoje napade na ove grupe u okviru rata na sjeverozapadu Pakistana. U očekivanju povlačenja NATO trupa 2014. godine, i kasnijeg pokušaja Talibana da se vrate na vlast, grupe anti-talibanskog Ujedinjenog fronta (Južna alijansa) su počele da se regrupišu pod pokroviteljstvom Nacionalne koalicije Afganistana i Nacionalnog fronta Afganistana. Rat dug 21 godinu između vlade i Talibana je završen talibanskom ofanzivom 2021. i padom Kabula, što je na kraju rezultiralo dolaskom Talibana na vlast. Kao posljedica svih ratova, Afganistan je danas zemlja prepuna socijalnih i ekonomskih problema, ipak zemlja se nada da je našla dugo traženu političku stabilizaciju. Zastava i grb Zastava Afganistana sastoji se od tri vertikalne pruge koje su crne, crvene i zelene boje. U centru se nalazi stari amblem Afganistana sa džamijom i mihrabom okrenutim prema Mekki. Ova zastava usvojena je u periodu od 2002. do 2004. za vrijeme Prelazne Islamske Države Afganistana. Slična je zastavi iz perioda od 1930. do 1973, s razlikom da na novoj zastavi na grbu ima još i šehadet (u centru zlatne/zelene boje). Nova zastava usvojena je 4. januara 2004. Grb Afganistana sastoji se od šehadeta ispisanog na arapskom jeziku na vrhu, ispod kojeg se nalazi džamija s mihrabom. Sa džamije se viore dvije zastave koje predstavljaju zastave Afganistana. Ispod džamije je napisan naziv nacije. Cijeli grb je bijele boje na crvenoj pozadini. Geografija Afganistan se nalazi u jugo-centralnom dijelu Azije i geografske koordinate Afganistana su: 33 º N (sjever) i 65º E (istok). Površina Afganistana iznosi oko 652.000 km2. Afganistan se graniči sa Turkmenistanom, Uzbekistanom i Tadžikistanom na sjeveru, Iranom na zapadu, Kinom na sjeveroistoku i sa Pakistanom na istoku i jugu. Reljef Planinski lanac Hindukuš dominira Afganistanom i diktira osnovne geografske karakteristike, dijeleći zemlju na tri geografske oblasti: centralna visija, jugozapadni plato i sjeverne ravnice. Upravo najveći dio zemlje zauzima Hindukuš i gotovo 50% teritorije Afganistana se nalazi iznad 2.000 m nadmorske visine. Najvećí dio centralnih visoravni predstavlja produžetak Himalajskih planina, tj. Hindukuš planina i ova regija je obilježena dubokim dolinama i visokim planinama. Značajan dio planina centralne visoravni Afganistana prelazi visinu od 6.000 m nadmorske visine. U ovom dijelu Afganistana se nalazi nekoliko značajnih prevoja poput Kajber prelaza koji predstavlja historijski značajan put prema indijskom podkontinentu. Južni plato je dio Afganistana obilježen visokim platoima i pješčanim pustinjama. Zemljište u ovom dijelu zemlje je izrazito neplodno, izuzev duž obala rijeka poput rijeke Helmand. Prosječna nadmorska visina u ovom dijelu Afganistana je oko 900 m nadmorske visine. Sjeverne ravnice se prostiru sjeverno od centralnih visoravni i ovu regiju karakterišu plodne ravnice, a najveći dio poljoprivredne proizvodnje u Afganistanu se obavlja upravo u ovom dijelu zemlje. Rijeka Amu Darija teče kroz ovaj dio zemlje duž oboda granice sa visijama Centralne visoravni. Pored poljoprivrednog bogatstva ova regija je bogata i mineralnim rezervama i izvorima prirodnog gasa. Klima Afganistan spada u zemlje sa suhom i polusuhom stepskom klimom, sa hladnim zimama i toplim ljetima. Planinski lanci na sjeveru i sjevero-istoku imaju podartičke zimske uslove, dok su južni dijelovi Afganistana prema pakistanskoj granici, pod uticajem monsuna sa indijskog podkontinenta i imaju tokom godine više padavina i više temperature. Temperaturne razlike su izrazite i u planinskim lancima Hindukuša se kreću od prosječnih – 15 °C, dok temperature ljeti u nekim gradovima Afganistana dostižu i 49 °C. Politika Prema Ustavu, Afganistan je unitarna, nezavisna i nedjeljiva republika. Ustav Afganistana definiše Afganistan kao islamsku republiku, a islam ima položaj zvanične religije države, sa tim da pripadnici ostalih religija imaju slobodu da ispovjedaju svoju vjeru. U Afganistanu je uspostavljena trodijelna podjela vlasti. Na čelu izvršne vlasti nalazi se predsjednik zemlje. Zakonodavnu vlast vrši dvodomni Parlament, koji se sastoji od Doma Naroda (Wolesi Jirge) - Donji dom, i Doma Starješina (Mesherano Jirga) koji predstavlja Gornji dom. Sudska vlast čini treću granu vlasti. Oblik vladavine po Ustavu Afganistana je predsjednički sistem, po kome je predsjednik šef države, a njemu u obavljanju funkcije pomažu dva potpredsjednika. Predsjednik se bira na slobodnim i neposrednim izborima na petogodišnji mandat i isto lice može obavljati dužnost predsjednika najviše dva mandata. Predsjednik Afganistana ima široka ovlaštenja. On je vrhovni zapovjednik oružanih snaga zemlje. Uz odobrenje nacionalnog parlamenta, predsjednik određuje pravac opće politike zemlje, predlaže vladu imenujući ministre u svoj kabinet i sam predstavlja ujedno i premijera, a izbor ministara potvrđuje Donji dom parlamenta - Dom Naroda. Vlada je za svoj rad odgovorna predsjedniku i parlamentu. Također uz potvrdu Donjeg doma parlamenta, predsjednik imenuje Republičkog javnog tužioca, sudije Vrhovnog Suda, guvernera Narodne banke. Predsjednik ima ovlaštenje da raspiše referendum o važnim nacionalnim, političkim, socijalnim ili ekonomskim pitanjima. Također, predsjednik imenuje potpredsjednike koji u slučaju smrti ili druge spriječenosti obavljaju dužnosti predsjednika. Pravosudni sistem Pravosudni sistem u Afganistanu se sastoji od Osnovnih sudova, Apelacionih sudova i Vrhovnog suda. Također na preporuku Vrhovnog suda i uz odobrenje predsjednika, moguće je formiranje Putujućih sudova. Sudske odluke moraju biti zasnovane na zakonu i ustavu, a u slučaju da postoji pravna praznina (situacija kada ne postoji konkretan propis koji rješava spor koji se našao pred sudom) sud će spor riješiti na najpravedniji način tumačenjem ostalih pravnih pravila, a u skladu s šerijatskim pravom. U slučajevima da se radi o privatno pravnom sporu između lica koja pripadaju šiitskom ogranku islama, tada će se spor riješiti u duhu šiitskih pravnih škola islamskog prava. Vrhovni sud je najviši organ sudske vlasti, koji broji devet sudija koje imenuje predsjednik uz odobrenje Donjeg doma parlamenta. Sudije se biraju na period od 10 godina, s tim da je dozvoljen izbor samo za jedan mandat. U svakoj provinciji u Afganistanu postoji po jedan Apelacioni sud, koji je nadležan da ispituje pravilnost prvostepene sudske odluke. Apelacioni sudovi mogu da potvrde, isprave, dopune, odbace ili da vrate na ponovno suđenje odluku prvostepenog suda. Ovi sudovi su organizirani u sljedeća vijeća: Opće krivično vijeće, Vijeće javne bezbjednosti, Građansko-porodično vijeće, Javno-pravno vijeće, Privredno vijeće i Vijeće za maloljetnike. Apelacioni sudovi su nadležni za rješavanje sukoba nadležnosti među dva osnovna suda u krivičnom slučaju, kada su oba ova suda nadležna. Sistem Osnovnih sudova u Afganistanu se sastoji od sudova posebne nadležnosti: suda za maloljetnike, Privrednog suda, i Porodičnog suda, i sudova opće nadležnosti: Centralnog provincijskog suda i Okružnog suda. Administrativna podjela Afganistan je administrativno podijeljen na 34 provincije (vilajeta), a svaka provincija ima svoj glavni grad i pokrajinsku administraciju. Pokrajine su dalje podijeljene na oko 398 manjih pokrajinskih okruga, od kojih svaki obično pokriva grad ili više sela. Svaki okrug predstavlja guverner okruga. Pokrajinske guvernere imenuje predsjednik Afganistana, a okružni guverneri su izabrani od strane pokrajinskih guvernera. Pokrajinski guverneri su predstavnici centralne vlade u Kabulu, i odgovorni su za sva administrativna i formalna pitanja u okviru svojih pokrajina. {| border="0" cellpadding="5" cellspacing="0" align="center" | Badakhshan Badghis Baghlan Belh Bamyan Daykundi Farah Faryab Ghazni Ghor Helmand Herat || <ol start="13"> Jowzjan Kabul Kandahar Kapisa Khost Kunar Kunduz Laghman Logar Nangarhar Nimruz ||| <ol start="24"> Nurestan Oruzgan Paktia Paktia Panjshir Parvan Samangan Sare Pol Takhar Wardak Zabul || |} Gradovi Privreda Afganistanska privreda se polahko oporavlja od štete nanijete usljed decenija sukoba. Ekonomija Afganistana se znatno oporavila od pada talibanskog režima 2001. godine, uglavnom zbog obimnog priliva međunarodne pomoći, oporavka poljoprivrednog sektora i rasta sektora usluga. Uprkos napretku u posljednjih nekoliko godina, Afganistan je i dalje veoma siromašan i visoko zavisan od inostrane pomoći. Afganistanski životni standard je među najnižima u svijetu. Procijenjeni nacionalni bruto domaći proizvod (BDP) za 2011. iznosi oko 30 milijardi dolara, a BDP po glavi stanovnika je do 1.000 dolara. Oko 35% stanovništva Afganistana je nezaposleno i živi ispod granice siromaštva. Veliki dio stanovništva i dalje pati od nestašice čiste vode, struje, medicinske njege, kao i nedostatka stambenog prostora i radnih mjesta. Ekonomija Bankarski sistem Afganistana je propao tokom građanskog rata početkom 1990-ih. Od 2002. Vlada Afganistana otpočinje oporavak formalnog bankarskog sistema. Novi bankarski zakoni usvojeni su 2003. godine, a banke iz Velike Britanije, Indije i Pakistana otvorile su svoje filijale u Kabulu. Sredinom 2004. Afganistanska Internacionalna Banka (AIB) počela je sa radom uz podršku Azijske Razvojne Banke i 75% vlasništva od strane afganistanskih biznismena. Međutim, ogroman skandal koji je nastao oko prevare Kabulske banke 2010. doveo je do gubitka povjerenja međunarodne zajednice u afganistanske finansijske institucije. Velika kabulska banka skoro je propala, usljed gubitaka zbog prevara sa kreditima njenih najvećih akcionara. Međunarodni monetarni fond je krajem 2010. suspendovao kreditni program Afganistanu. Tek krajem naredne godine MMF je priznao dovoljan napredak u otklanjanju štete nastale bankarskim skandalom i odobrio novi dogovor sa Vladom Afganistana. Vlada Afganistana sprovela je 30. juna 2011. godine hapšenje dva bivša rukovodioca kabulske banke – Šerhan Farhud-a i Kalilulah Frouzi-a, koji su navodno odobravali koncesione zajmove uticajnim ljudima Afganistana i njihovim rođacima. Procjenjena stopa inflacije za 2011. iznosila je 7,7%. Poljoprivreda Glavna privredna aktivnost stanovništva je poljoprivreda, kojom se bavi oko 80% ljudi, kako za sopstvene potrebe tako i u komercijalne svrhe. Od ukupne površine Afganistana, samo je oko 12% zemlje obradivo. Od toga je tek polovina, tj. 6% obradive zemlje zasijano. Poljoprivredna proizvodnja je ograničena skoro potpunom zavisnošću od otapanja snjegova i proljećnih kiša. Sistemi navodnjavanja su primitivni i poljoprivredna mehanizacija, đubrivo i pesticidi se rijetko koriste. Glavni tradicionalni legalni usjevi su žitarice, riža, voće i povrće. Od industrijskog bilja gaje se: pamuk, duhan i šećerna repa. Afganistan je vodeći proizvođač opijumskog maka u svijetu. Prema podacima EU, Afganistan je i glavni evropski snabdjevač heroina već više od 10 godina. Manje od 0,2 % od ukupnog obradivog zemljišta u Afganistanu se koristi za uzgoj opijumskog maka. Međutim, potencijalna vrijednost prihoda od izvoza opijata iznosila je 700 miliona dolara, tj. 4% BDP-a ove zemlje za 2012. godinu. Proizvodnja opijuma je 2012. godine u Afganistanu porasla za 18% u odnosu na 2011. godinu, ali je usljed biljne bolesti ukupna količina proizvodenog opijuma opala za 38% u odnosu na prethodnu godinu i iznosi 3.600 tona. Industrija i rudarstvo Industrijska proizvodnja je malog obima i obuhvata ručni rad, izdradu tekstila, tepiha i u malom obimu preradu hrane. U okviru stočarstva, gaje se goveda, ovce i koze. A ovčija i jagnjeća koža predstavljaju poljoprivredni proizvod. Od rudno-mineralnog bogatstva Afganistan posjeduje rezerve prirodnog gasa, uglja, željeza, bakra, cinka, rude soli i u malim količinama dijamanata i poludragog kamenja. Stanovništvo Prema procjenama za 2012. godinu, ukupan broj stanovnika Afganistana iznosi oko 30 miliona. Međutim, potpuni popis stranovništva nije izvršen decenijama unazad. Prvi djelimični popis stanovništva je obavljen 1979. godine, ali nije okončan. Drugi popis je obavljen tokom 2010. godine, ali njime nisu bili obuhvaćeni dijelovi zemlje koji su bili zahvaćeni intenzivnim sukobima. Etnička struktura Afganistana je izrazito raznovrsna i nekoliko naroda čine afganistansku naciju. Najbrojnija etnička grupa su Paštuni koji čine 42% stanovništva, zatim slijede Tadžici 27%, Hazare 9%, Uzbeci 9%, Aimaci 4%, Turkmeni 3%, Balohi 2% i drugi narodi čine 4% stanovništva, među koje spadaju Arapi, Mongoli, Hindusi, Kohistani, Gujarsi i Siki. Paštuni uglavnom naseljavaju dio Afganistana južno od planine Hindukuš. Tadžici naseljavaju sjevero-istočni dio – sjeverno od Kabula i provinciju Badakhshan. Hazari uglavnom žive u centralnom dijelu Afganistana, a Uzbeci i Turkmeni sjeverno od Hindukuša, u okolini rijeke Amu Darja. Religija Prema Ustavu Afganistana zvanična državna religija je islam. Također, Ustavom Afganistana je predviđeno da "nijedan zakon ne može biti u suprotnosti sa uvjerenjima i odredbama svete religije islama". Pripadnicima drugih religija Ustav Afganistana proklamuje slobodu da "sprovode svoju vjeru i vrše vjerske obrede, u granicama odredaba zakona". Islam je preovladavajuća religija kojoj pripada 99% stanovništva, od čega približno 80% pripada sunitskom ogranku islama, a oko 19% pripada šiitskom ogranku islama. Druge religije kao što su sikizam, hinduizam i kršćanstvo čine manje od 1%. Pripadnici tih religija broje se u stotinama ili nekoliko hiljada. Registrovan je samo jedan afganistanski Jevrej. Jezik Ustav Afganistana određuje da su paštu i dari (farsi, tj. perzijski jezik) zvanični jezici u Afganistanu. Oba jezika pripadaju indoevropskoj grupi jezika. Procjena je da približno 35% stanovništva Afganistana govori paštu jezik, oko 50% govori dari jezik, dok turske jezike (najčešće uzbečki i turkmenski) govori približno 11% stanovništva. S obzirom na veliku etničku raznovrsnost Afganistana, u upotrebi su još brojni manje zastupljeni jezici kao što su baluči, pašai i nuristani. Dvojezičnost je vrlo rasprostranjena u Afganistanu. I paštu i dari primarno se pišu arapskim pismom. Brojni Afganistanci govore i razumiju i urdu jezik. Reference Vanjski linkovi Ured predsjednika Države svijeta Zemlje Srednje Azije Afganistan Države i teritorije osnovane 1709. Države i teritorije osnovane 1747. Države i teritorije osnovane 1919. Države članice Ujedinjenih nacija Kontinentalne države Islamske republike

817

https://bs.wikipedia.org/wiki/Mostar

Mostar

Mostar je grad u Bosni i Hercegovini, kulturno i privredno središte Hercegovine te upravno sjedište Hercegovačko-neretvanskog kantona. Ime je dobio po čuvarima mostova (mostarima) na obalama Neretve. Poznat je po Starom mostu, izgrađenom u 16. stoljeću, koji je srušen tokom rata u Bosni i Hercegovini 9. novembra 1993. da bi nakon rata, 2004. godine, ponovo bio izgrađen. Stari most prvi je kulturni spomenik u Bosni i Hercegovini uvršten na UNESCO-ov spisak zaštićenih spomenika kulture svijeta. Grad je najveći urbani centar u Hercegovini i peti grad po veličini u Bosni i Hercegovini, a prema popisu iz 1991, imao je 75.865 stanovnika. Danas je broj stanovnika u naseljenom mjestu nešto manji i iznosi 60.195. U cijelom gradu, prema popisu iz 2013, ukupno živi 105.797 ljudi. Okolina urbane zone je po podacima iz 1991. gusto naseljena: Potoci – 2.921 stanovnik, Vrapčići – 3.461 stanovnik i Rodoč – 4.499 stanovnika. Historija Prethistorijsko doba Šire područje današnjeg Mostara bilo je naseljeno još u prethistorijskom vremenu, što potvrđuju brojna nalazišta (više od 150) iz neolitika, bakarnog, bronzanog i željeznog doba. Među njima su naseljene pećine, grobovi, oružje, predrimski novac i slično. Uz stočarstvo i zemljoradnju, u željeznom dobu razvija se i trgovina s okolnim središtima. Rimsko doba U doba ilirske samostalnosti ovo područje naseljavalo je ilirsko pleme Daorsi. Njihova teritorija obuhvatala je krajeve uz lijevu obalu Neretve, od Bijelog polja kod Mostara do Gabele i Metkovića na jugu. Plemenski centar Daorsa bio je na Gradini u Ošanjićima (Daorson). Nakon rimskog osvajanja ovaj prostor pripao je rimskoj koloniji Naroni (današnji Vid kod Metkovića) i postao sastavni dio rimske provincije Dalmacije. U to doba nastaju i ceste u dolini Neretve, od kojih je najvažnija Narona – Sarajevsko polje. Iz perioda kasne antike treba spomenuti bazilike iz 4–6. stoljeća u Cimu (danas dio Mostara) te sličnu u Žitomislićima iz istog perioda. Srednji vijek Novo razdoblje nastaje padom Rimskog carstva i doseljenjem Slavena. Tokom ranog srednjeg vijeka područje Mostara pripadalo je župi Večerić u oblasti (Hum). Unatoč vrhovnoj vlasti Franaka, ovi krajevi imali su određen stepen samostalnosti, posebno za vrijeme kneza Mihaila Viševića (910–950). Područjem su jedno vrijeme vladali Nemanjići, zatim bosanski ban, a tokom 14. i 15. stoljeća sve su snažniji humski knezovi. Jedan od njih, Stjepan Vukčić Kosača, koji je stolovao u Blagaju pored Mostara, 1448. dobija titulu hercega (odatle i naziv Hercegovina). Osnivanje grada Mostara vezano je za izgradnju dviju kula / utvrda sredinom 15. stoljeća, vjerovatno u doba hercega Stjepana. Utvrda na desnoj obali Neretve zvala se Tara, a na lijevoj Halebija. Kula Herceguša sagrađena je neposredno uz Taru. Služila je u odbrambene svrhe, a i za čuvanje nekadašnjeg visećeg drvenog mosta. Izgrađena je za vrijeme hercega Stjepana, po kome je i dobila ime. Prvi pisani spomen Mostara također je vezan za ove dvije kule: dubrovački izvještaj od 3. aprila 1452. opisuje kako se Vladislav Hercegović pobunio protiv oca Stjepana, otevši mu neke posjede. U izvještaju stoji: "ha preso quello di (...) Blagay et do castelli al ponte de Neretva (uzeo je (...) Blagaj i dvije utvrde na mostu na Neretvi). Već 1444. godine indirektno se spominje most na lokaciji današnjeg Mostara, i to u povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa Velikodušnog. Ime Mostar prvi se put pojavljuje u osmanlijskom popisu stanovništva iz 1468–1469. godine, a da se ono odnosi na naselje oko dviju kula na Neretvi jasno je iz jednog dokumenta sa sjednice vijeća Dubrovačke republike 1474. godine, što ga svrstava u relativno starija naselja Hercegovine. Od njega su stariji Blagaj (1297.) i Gacko (1176), koje se prvi put spominje kao glavno središte trgovačkih puteva, s razvijenim zanatstvom i trgovinom. Predstavljao je glavno središte Hercegovine, Bosne i Zete. Osmanlijsko doba Osmanlije su osvojile Mostar vjerovatno 1468. godine. U Mostaru je tada boravilo blizu 35 osmanlijskih vojnika, kojima su podijeljeni posjedi, a zatečeni stanovnici su postali kmetovi. Isprva središte kajmekamluka, Mostar je zahvaljujući saobraćajnoj važnosti prijelaza preko Neretve početkom 16. stoljeća postao sjedištem hercegovačkog sandžaka. Godine 1566. dotadašnji drveni most zamijenjen je kamenim; odluci je doprinio administrativni i saobraćajni razvoj grada. U 16. i 17. stoljeću bilježi se intenzivno širenje grada. Krajem ovog razdoblja Mostar je imao oko 10.000 stanovnika. Grad se razvijao kao tipično osmanlijsko naselje, s karakterističnim stambenih četvrtima (mahalama) i trgovačkom četvrti (čaršijom). Tokom 18. stoljeća došlo je do stagnacije i pada broja stanovnika. Godine 1833. osnovan je poseban hercegovački pašaluk, sa sjedištem u Mostaru, na čelu s Ali-pašom Rizvanbegovićem, koji je dobio i vezirski naslov. Otvoreni su i konzulati nekih zemalja, poput Austrije, Italije, Rusije, Velike Britanije i Francuske. Saobraćajnom značaju doprinijela je izgradnja ceste Mostar – Metković 1862. godine. Austro-ugarsko doba Baš kao i doba osmanlijske vladavine, i doba Austro-Ugarske ostavilo je veliki trag na Mostar. U ovom periodu izgrađeno je dosta zgrada evropskog stila, pa je tako i Mostar sve više počeo ličiti na srednjoevropski grad. Građevine orijentalnog stila sve su se više počele miješati sa zgradama austro-ugarske gradnje i to je činilo jedan veoma zanimljiv spoj. Velik broj građevina u doba Austro-Ugarske izgrađen je na Glavnoj ulici u Mostaru (današnji dio Ul. maršala Tita). Jedna od najljepših građevina ovog stila jest zgrada Gimnazije, koja podsjeća na sarajevsku Vijećnicu. Najpoznatiji gradonačelnik Mostara svih vremena Mujaga Komadina dio je mostarske historije austrougarskog perioda. 20. vijek Najznačajnije promjene u Mostaru desile su se baš u ovom periodu. Mostar je tada bio u sastavu Kraljevine SHS / Jugoslavije, Nezavisne Države Hrvatske te socijalističke Jugoslavije (DFJ, FNRJ, SFRJ). Mostar je također u Drugom svjetskom ratu dao dosta narodih heroja. Do 1991. godine Mostar je bio mješavina kultura, naroda, vjera, civilizacija. Po tome je upravo i bio jedan od najpoznatijih gradova u bivšoj Jugoslaviji Za vrijeme Rata u Bosni i Hercegovini Bošnjaci su protjerani u istočni dio grada, a Hrvati su ostali u zapadnom dijelu (kasnije samoprozvanom Zapadnom Mostaru). Mostar je usljed rata 1992–1995. dobio dvije homogene cjeline (bošnjačku i hrvatsku) dok je broj Srba u gradu sveden na manje od 5.000. Mostar je bio i najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini u posljednjem ratu, naročito Bulevar narodne revolucije i Ulica Alekse Šantića, a srušen je i simbol grada Stari most. Po stručnoj studiji zasnovanoj na videosnimcima tvrdi se da je eksplozija koja je rezultirala rušenjem Starog mosta mogla biti uzrokovana detonacijom štapina u vodi, mada se potvrđuje da je tokom prijepodneva (u 9:57) i popodneva (u 15:52) 8. novembra 1993. most bio izložen udarima različitih projektila, pa vjerovatno i tenkovskih. Evropski historičari Holm Sundhaussen i Marie-Janine Čalić tvrde da je most srušen granatiranjem HVO-a ili HV-a, a slično mišljenje odgovornosti hrvatskih jedinica izrazio je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u presudi Prlić i ostali (IT-04-74). Početak novog milenija Najznačajnija dešavanja u ovom periodu jesu: Obnova Starog mosta i vraćanje stare gradske jezgre na listu UNESCO-a. Donošenje "Novog statuta Grada Mostara" čime je Mostar administrativno ujedinjen grad. Administracija Gradom Mostarom upravlja Gradska uprava sa dva čelna čovjeka: gradonačelnikom i predsjednikom Gradskog vijeća. Mostar je "grad slučaj" s obzirom na to da je neuspjeh da se domaći političari i stručnjaci dogovore o administrativnom uređenju grada doveo do toga da odluku o tome donese tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown. Ti dokumenti poznati su pod nazivom "Novi statut Grada Mostara", koji od 2004. godine definira Mostar kao jedinstvenu gradsku cjelinu bez podjele na općine koje su dotad postojale (Zapad, Sjever, Jugozapad, Stari grad, Jug i Jugoistok). Umjesto navedenih općina postoje tzv. gradska područja, koja predstavljaju izborne jedinice u Gradu Mostaru. Geografija Mostar je na jugu Bosne i Hercegovine, tačnije, u centru Hercegovine. Gradsko područje (Mostar i njegova okolina) geografski se može opisati kao čvorište sjeverne, zapadne i istočne Hercegovine. Kroz centar grada protječe Neretva, pa je Mostar poznat i pod nadimkom "grad na Neretvi". Najpoznatija brda oko mostarske kotline jesu Hum, Stolac, Fortica, Žrovnica, Planinica i Brkanovo brdo. Dvije najpoznatije planine u blizini Mostara jesu Velež i Prenj. Mostar je, kao i većina hercegovačkih gradova, veoma krševit. Klima Mostar ima izmjenjenu sredozemnu klimu sa blažim, ali hladnim zimama (sa malo ili nimalo snijega) te veoma vrućim ljetima, kada temperature u hladu znaju iznositi i preko 40 °C. Najviša ikad zabilježena temperatura u Mostaru izmjerena je 31. jula 1901, a iznosila je 46,2 °C. Zbog toga je Mostar bio jedan od najtoplijih gradova u bivšoj Jugoslaviji, a danas u Bosni i Hercegovini. Najveći dio padavina bilježi se u hladnijem dijelu godine, dok su ljeta sušnija. Godišnje se prosječno bilježi 2.290 sunčanih sati, najviše u BiH. Značajniji snijeg je rijetka pojava, iako rekordni snježni pokrivač iznosi 86 cm (zabilježen u februraru 2012). Blaga klima čini Mostar pogodnim za uzgajanje različitih vrsta voća i mediteranskog raslinja poput smokava, šipaka i maslina. Privreda Prije rata u Bosni i Hercegovini Mostar je bio jedan od jačih privrednih središta bivše Jugoslavije (Aluminijski kombinat, "Soko", "Hepok" kasnije "Apro", Mostarska vinarija, Fabrika duhana Mostar, hidroelektrane na Neretvi, "Unis", rudnik mrkog uglja itd). Ratna razaranja uništila su privredu Mostara, pogotovo u njegovom istočnom dijelu. Turizam je jedna od najrazvijenijih grana privrede u Mostaru, naročito nakon što je stara gradska jezgra primljena na listu UNESCO-a. Stanovništvo Po popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Mostar imala je 126.628 stanovnika, raspoređenih u 57 naselja. Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, prijeratna općina Mostar je, gotovo u cjelini, ušla u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušli su dijelovi naseljenih mjesta: Kamena, Kokorina i Zijemlje. Od ovog područja formirana je općina Istočni Mostar. Nacionalni sastav stanovništva - grad Mostar Nacionalni sastav stanovništva - naseljeno mjesto Mostar Kultura Mostar je jedno od značajnih kulturnih i umjetničkih središta u Bosni i Hercegovini, koje je na osnovu svog bogatog kulturnog potencijala iznjedrilo neke od veoma značajnih slikara, pisaca i pjesnika, pa je i sâm grad poznat kao grad pjesnika. Arhitektura i prirodne ljepote u njegovoj neposrednoj okolini, te toplija mediteranska klima oblikovali su kulturnu scenu Mostara, a svake godine održava se Međunarodni festival komedije Mostarska liska. U saradnji s Gradom Mostarom održava se i festival Evropske unije pod nazivom Open City Mostar. Mostar je i značajno središte bosanske sevdalinke, a jedan od najpoznatijih izvođača tokom druge polovine 20. vijeka bio je Himzo Polovina. Od novije generacije posebno su se istakli Mostar Sevdah Reunion, koji izvode sevdalinke u modernijem aranžmanu. Američka medijska kuća CNN uvrstila je Mostar na listu najljepših malih gradova Evrope, zbog svoje prirodne ljepote, stare čaršije i Starog mosta, koji spadaju u najbolje primjere osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini kao i na Balkanu. O njemu je pisao i osmanlijski putopisac Evlija Čelebija. Književnost Mostar je kroz različite historijske periode kontinuirano prisutan u književnom životu Bosne i Hercegovine - od brojnih sevdalinki i usmenog narodnog naslijeđa, sve do književnih djela različitih pisaca, kako onih iz preporodnog perioda tako i do pisaca postmoderne orijentacije. Nakon pripajanja Bosanskog Kraljevstva Osmanlijskom Carstvu, u Mostaru su u drugoj polovini 16. vijeka izgrađene i prve poznate biblioteke: Karađoz-begova biblioteka i Derviš-pašina biblioteka. Ulaskom Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug počela se razvijati književnost i poezija na orijentalnim jezicima. U to vrijeme počeli su da djeluju mnogobrojni mostarski pjesnici u čijim stihovima se prepoznaju ljubav i divljenje prema gradu, njegovim geografskim i kulturnim posebnostima, kao i nostalgija i čežnja zbog odlaska. Bili su različitih zanimanja, od neafirmiranog učenika medrese do velikog vezira. Lirske slike pjesnika na orijentalnim jezicima čije je porijeklo vezano uz Mostar često se prepliću oko pitomih pejzaža i neobičnog luka Starog mosta određujući identitet njihovog stvaralaštva, prisnost i pripadnost urbanom ambijentu. Profesor i naučni istraživač sa Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu Adnan Kadrić primjećuje da se Mostar u poeziji mostarskih pjesnika koji stvaraju na orijentalnim jezicima metaforički oblikuje kao "grad ruža i slavuja". Odnos prema gradu kao emotivno važnom mjestu nastavljen je i u vremenu evropeizacije bosanskohercegovačke, a time i bošnjačke književnosti. U to vrijeme grad je ključna spona između orijentalnog i evropskog, ali i autohtonog narodnog pjevanja sa evropskim i orijentalnim. Dolazak austrougarske vlasti donosi nove društvene okolnosti, pri čemu dolazi do gašenja jednog načina života. Porodične i lične drame junaka u djelima bošnjačkih pisaca koje se odvijaju u periodu od 1879. do 1884. godine protkane su prepoznatljivim mostarskim pejzažom, Neretvom i svjetlošću. Ovakve slike Mostara u književnom tekstu najavljuju sudbinu grada s kraja 19. vijeka kada je "Mostar bio naznačajniji kulturni i književni centar u Bosni i Hercegovini", te mjesto afirmacije ukupnog bosanskohercegovačkog kulturnog života koji se odvijao kroz razvoj časopisa unutar različitih nacionalnih zajednica, publicističku djelatnost i bogat književni život. Jedan od značajnih pisaca bio je Svetozar Ćorović. Na osnovu njegovog romana Stojan Mutikaša snimljena je i televizijska serija Porobdžije. U Mostaru je 1896. godine, na inicijativu Alekse Šantiće, Jovana Dučića i Atanasija Šole, osnovan književni časopis Zora, koji je bez prekida izlazio do 1901. godine. Od bošnjačkih pisaca iz tog vremena posebno se izdvajaju Hamza Humo i Alija Nametak. Humo je jedan od predstavnika modernističkog načina pjevanja, a nerijetko se kvalifikuje i kao mostarski, zavičajni pjesnik. U poetskom izričaju objedinjuje sevdalijsko i orijentalno naslijeđe s elementima modernog oblikovanja književnog teksta. U njegovoj poeziji mogu se susresti dva lica grada: jedan je raspjevan, prepun svjetlosti, hedonizma i raznovrsnih čulnih senzacija, o čemu posebno svjedoči pjesnička zbirka Grad rima i ritmova iz 1924. Nasuprot ovome je grad ovijen misterijom, a atmosferi mističnosti doprinose munare, šadrvani i zvonici kao znakovi novog senzibiliteta. U pripovjedačkom opusu Alije Nametka Mostar je jedno od zapaženih mjesta, posebno u ciklusu I dobri i zli Bošnjani, u koji su utkani folklorni elementi, predanja i praznovjerja s realističnim pripovjedačkim okvirom. Prepoznatljivi simboli Mostara poput Neretve, Radobolje, Žovnice, Šarića džamije, Tabačice svjedoče priču o mostarskoj prošlosti, nekada o osmanlijskim vremenima, a nerijetko i o dolasku novih vremena i austrougarske uprave.<ref>{{Cite web|url= https://www.academia.edu/41574102/Knji%C5%BEevna_prezentacija_Mostara_u_odabranoj_prozi_bo%C5%A1nja%C4%8Dkh_pisaca|title= Književna prezentacija Mostara u odabranoj prozi bošnjačkih pisaca|work= academa.edu|access-date= 31. 8. 2022}}</ref> Muzika Slikarstvo Kulturne institucije U Mostaru djeluju: Arhiv Hercegovine (danas kantonalni arhiv) Centar za kulturu Mostar Derviš-pašina biblioteka Dječija biblioteka Dom kulture "Herceg Stjepan Kosača" Francuski kulturni centar Gradska biblioteka "Herceg Stjepan Kosača" Gradska biblioteka na Luci Gradski hor Mostar Hrvatsko narodno kazalište Mostar Karađoz-begova biblioteka Kuća Alekse Šantića Muzički centar "Pavarotti" Muzej Hercegovine Narodno pozorište u Mostaru Omladinski kulturni centar "Abrašević" Pozorište lutaka Mostar Simfonijski orkestar Mostar Kulturni događaji Mostarsko ljeto, gdje se ističu Šantićeve večeri poezije, Mostarski ljetni festival te Festival horova / ansambala Bosne i Hercegovine Mostarsko proljeće značajna je kulturna manifestacija, koju organizira Matica Hrvatska Mostar i koja se održava svake godine tokom proljeća i ljeta Festival komedije Bosne i Hercegovine Mostarska liska, koji je pokrenulo Narodno pozorište u Mostaru 1991, a inicijator je bio režiser Ahmet Obradović Nacionalni spomenici Sport Najpoznatiji sport u Mostaru jest nogomet. U najveće uspjehe mostarskih nogometnih klubova spadaju dvije titule Veleža u kupu bivše Jugoslavije (Kup maršala Tita 1981. i 1986) te titule prvaka Bosne i Hercegovine koje je osvojio Zrinjski (2005, 2009, 2014, 2016), uz jedan osvojen Kup Bosne i Hercegovine (također Zrinjski 2008). Osim nogometa, u Mostaru je najpoznatiji ekstremni sport skokovi sa Starog mosta u Neretvu. Ovi skokovi i najpoznatiji mostarski skok, lasta, predstavljaju, osim Starog mosta, FK Veleža, najpoznatiji dio mostarske tradicije. Takmičenja u skokovima organiziraju se tradicionalno svake godine krajem jula, a organizator je Klub skakača "Mostari". Važnost ovog takmičenja pokazuje i to da ga prenosi državna televizija ili neka od komercijalnih televizija u zemlji. Jedan od sportova koji je dosta popularan u Mostaru jest i karate. U gradu djeluje više karate-klubova. Osim karatea, zastupljeni su i plivanje, tenis, košarka, rukomet, džudo, boks, kajakaštvo. Saobraćaj Najznačajnija saobraćajnica koja prolazi kroz Mostar jest magistralni put M17. Mostar ima dvije autobuske i jednu željezničku stanicu. Javni autobuski saobraćaj u Mostaru obavlja preduzeće Mostar-bus, koje radi pod Gradskom upravom. Mostar također ima međunarodni aerodrom, smješten u Ortiješu. Poznate ličnosti Adin Hebib, slikar Aleksa Šantić, pjesnik Alija Kebo, književnik Almir Zalihić, pisac Blaž Slišković, nogometaš i trener Jadranko i Goran Fink, skakači u vodu Dražen Dalipagić, košarkaš Dušan Bajević, nogometaš Džemal Bijedić, političar Edo Kajan, alpinist Emir Balić, skakač Enver Marić, nogometaš Faruk Ćupina, advokat i trener Franjo Vladić, nogometaš Haldun Leo Hrvić, nogometaš Hamza Humo, pisac Himzo Polovina, pjevač Ibrahim Braca Dilberović Ico Voljevica, slikar Jasna Merdan, rukometašica Josip Jole Musa, Karlo Afan de Rivera, slikar Ljubo Bešlić, gradonačelnik Meha Sefić, slikar Meho Džeger, zabavljač Meho Kodro, nogometaš Džemal i Mili Hadžiabdić, nogometaši Milojko Ćišić, elektroenergetičar Mišo Marić, pjesnik Muhamed Mujić, nogometaš Mujaga Komadina, gradonačelnik Murat Ćorić, političar Osman Đikić, pisac Peko Dilberović Ibrahim Kajan, pisac Pero Zubac, pisac Predrag Matvejević, pisac Bobo Samardžić, slikar Željko Samardžić, pjevač Safet Oručević, gradonačelnik Salko Ćurić, karataš Saša Papac, nogometaš Sead Kajtaz, nogometaš Semir Tuce, nogometaš Senad Glavović, nogometaš Sergej Barbarez, nogometaš Sergej Trifunović, glumac Sulejman Rebac, nogometaš Svetozar Ćorović, pisac Vahid Halilhodžić,nogometaš i trener Vasa Kisa, mostarska liska'' Vlado Puljić, slikar Vladimir Ćorović, historičar Zdravko Grebo, kritičar Turizam Mostar je jedan od najvećih urbanih turističkih centara u Bosni i Hercegovini. U njegove najpoznatije znamenitosti spadaju: Stari grad - historijska četvrt sa Starim mostom i nizom ostalih sadržaja iz bogate historije grada Karađoz-begova džamija Franjevačka crkva, s najvišim zvonikom u Bosni i Hercegovini Bišćevića sokak, s poznatom Turskom kućom Historijsko naselje Brankovac, s kućama i avlijama starih mostarskih porodica, građenim u osmanlijskom stilu Staro naselje Blagaj s Vrelom Bune, čuvenom Blagajskom tekijom, te starim gradom osnivača Hercegovine, hercega Stjepana Kosače Park prirode Ruište na planini Prenj, poznat po endemskoj vrsti munike, kao i endemskoj vrsti bosanskog ljiljana Rezervat prirode Diva Grabovica, sa gotovo netaknutom prirodom Mostarsko blato, park prirode zapadno od Mostara Kuća Alekse Šantića, velikana bosanskohercegovačkog pjesništva Muzej Hercegovine Partizansko groblje u Mostaru Također pogledajte Arhitektura Mostara Mostovi u Mostaru Naselja Mostara Grb grada Mostara Mostarska avenija Reljef braće Dioskuri Reference Vanjski linkovi Zvanični veb-sajt grada Mostara Mostarski likovni krug Gradovi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu Gradovi u Federaciji Bosne i Hercegovine Službeni gradovi Bosne i Hercegovine

821

https://bs.wikipedia.org/wiki/Hamburg

Hamburg

Hamburg (službeno ime: Slobodni i Hanzin grad Hamburg, njem. Freie und Hansestadt Hamburg) drugi je po veličini grad u Saveznoj Republici Njemačkoj i jedna od njenih najmanjih saveznih pokrajina, smješten na sjeveru zemlje. Ova srednjoevropska metropola (središte metropolitanske regije Hamburg, jedne od ukupno jedanaest takvih regija u Njemačkoj) smjestila se na čvorištu puteva sa sjevera prema jugu, odnosno sa zapada ka Istočnoj Evropi, na rijeci Elbi i gradskim jezerima Mali i Veliki Alster. U ukupnom poretku svih gradova Hamburg je šesti po veličini u Evropskoj uniji. Geografija Hamburg se nalazi na sjeveru Njemačke, na ušću rijeka Alster i Bille u Elbu, koja zatim, nakon 110 km toka prema sjeverozapadu utiče u Sjeverno more. Elba je u Hamburgu vrlo pogodna prirodna luka sa direktnim pristupom od mora, a najpogodnija je njena južna obala, nasuprot gradskih četvrti St. Pauli i Altona. Obale su povezane mostovima, kao i starim i novim tunelom ispod rijeke Elbe. Zemlja sjeverno i južno od Elbe je povišena nanosima šljunka i pijeska od glečera za vrijeme ledenog doba. Obje strane Elbe su stoljećima plavljene u vrijeme visokih voda Sjevernog mora, koje su tu odlagale pijesak i mulj. U međuvremenu su sa obje strane Elbe podignuti brojni nasipi. Sami nasipi još podsjećaju na vremena kada su za vrijeme visokih voda cijele gradske četvrti bile poplavljene, što je danas rijetko slučaj. U gradu je prije više stotina godina na Alsteru priroda (uz ljudsku pomoć) podigla branu, koja je u samom centru grada stvorila dva različito velika, međusobno povezana jezera: Mali (Unutrašnji) i Veli (Vanjski) Alster. Nebrojeni plovni kanali, rječice i kanali premošteni su sa više od 2500 mostova. Time je Hamburg grad sa najviše mostova u Evropi i ima ih više nego Venecija (400), Amsterdam (1200) i London zajedno. Današnje granice grada Hamburga postoje tek od 1. aprila 1938, nakon usvajanja Velikohamburškog zakona od strane nacionalsocijalističke uprave grada. Nakon Berlina, to je i površinom i brojem stanovnika najveći grad u Njemačkoj. Sjeverno od Elbe Hamburg graniči sa saveznom zemljom Schleswig-Holstein, a južno od nje sa Donjom Saksonijom. I tri ostrva na ušću Elbe, Neuwerk, Scharhörn i Nigehörn kao i Nacionalni park hamburški prud spadaju u područje grada Hamburga. Najviša uzvisina Savezne zemlje Hamburg je 116,1 m visok bezimeni vrh u Hamburškim brdima. Upravna podjela Hamburg je podijeljen na sedam gradskih okruga: Hamburg-Mitte Altona Eimsbüttel Nord Wandsbek Bergedorf Harburg Svaki okrug ima svoj parlament, koji se u Hamburgu zove skupština. Te skupštine pravno imaju status upravnog tijela sa vrlo ograničenim nadležnostima. Svaki okrug je podijeljen na više gradskih četvrti, kojih je ukupno 104 u cijelom gradu. Nekim četvrtima u neposrednoj blizini sjedišta skupština upravljaju direktno skupštine, dok za druge četvrti postoje tzv. mjesni uredi, kojih je ukupno 15. Stanovništvo Grad Hamburg sa okolnim gradskim područjem broji oko 1,7 miliona stanovnika, koji čine jednu od prostorno najmanjih saveznih država u Njemačkoj. Pored Nijemaca, u Hamburgu živi i visok broj građana sa nenjemačkim državljanstvom (oko 14,9% ili 255.070 u decembru 2004., a po nekim procjenama i gotovo 130.000 njemačkih građana Hamburga su inozemnog porijekla), iz gotovo svih zemalja svijeta. Najbrojnije etničke grupe čine stanovnici turskog, poljskog, perzijskog, italijanskog, španskog, portugalskog, afganistanskog i južnoslavenskog porijekla, uključujući tu i ne malu bosansku koloniju, koja se u Hamburgu nastanila mahom početkom 1990ih godina, po dolasku iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine. Obzirom da je Hamburg bio pošteđen razaranja u vrijeme Tridesetogodišnjeg rata, u 17. stoljeću važio je kao najveći njemački grad. Neposredno prije početka Drugog svjetskog rata Hamburg je već imao 1,682 miliona stanovnika (1939). Najveći broj stanovnika, čak 1,9 miliona, Hamburg je dosegao 1964. godine. Nakon toga počinje suburbaniziranje Hamburga i do 1986. se broj stanovnika smanjuje na 1,6 miliona. Iza toga stanovništvo ponovo raste, tako da je broj narastao na 1.742.846 (stanje: 1. august 2005.) Za sljedećih 20 godina se predviđa daljnji porast stanovništva, prema srednjoj varijanti će narasti ponovo do oko 2 miliona. Time bi Hamburg bio najbrže rastuća njemačka metropola. Starosna struktura: mlađi od 18 godina: 16,1% 18-60 godina: 60,0% više od 60 godina: 23,9% Religija Od vremena reformacije grad Hamburg ima evangeličko-luteransko obilježje (37% stanovništva 2002). Zbog položaja važne luke, Hamburg je odavno vrlo otvoren svim konfesijama. Tako je ovdje 1834. ovdje osnovana prva njemačka baptistička zajednica. Osim toga, od 1995. je ovdje i sjedište rimokatoličke Hamburške nadbiskupije sa centrom u Katedrali Sv. Marije. Udjel rimokatoličkog stanovništva je 10,3%. Osim toga, od 1960-ih je i značajan udio muslimanskog stanovništva, a postoji i aktivna jevrejska zajednica. Vjerski objekti 'Hauptkirchen' ili 'Glavne crkve' su u evangelističkoj tradiciji isto kao i katedrale u rimokatoličkoj. Hamburg ih ima pet, te jednu rimokatoličku, koja je ujedno i sjedište hamburškog biskupa: St. Michaelis (Hamburg) ('Michel'), Crkva Sv. Mihaela St. Nikolai (Hamburg) (spomenik opomene za sve nevine žrtve rata), Crkva Sv. Nikole St. Petri (Hamburg (11. vijek), Crkva Sv. Petra St. Jakobi (Hamburg) (13. vijek), Crkva Sv. Jakova St. Katharinen (Hamburg) (14. vijek), Crkva Sv. Katarine St. Marien (Hamburg), Katedrala Sv. Marije Brojne džamije muslimanskih zajednica iz cijeloga svijeta, te jedna sinagoga. Jezik Do duboko u 19. vijek je donjenjemački jezik bio jedini jezik kojim se govorilo u Hamburgu. Od ranije je gornjenjemacki bio jezik kojim se pisalo, i do sredine 20. vijeka je uglavnom istisnuo donjenjemački i u svakodnevnom govoru. Od vremena velikog vala useljavanja 1960-tih su se u gradu stvorili "jezična ostrva" jer su se doseljenici često smještali u istim dijelovima grada, tako da danas postoji portugalska četvrt, gdje prevladava portugalski, dok turski i kurdski prevladavaju u Altoni i Wilhelmsburgu. Klima Zbog blizine mora i njegovog uticaja, klima je u Hamburgu blaža nego u zaleđu. Klima je umjereno kontinentalna, sa atlantskim uticajima pogotovo tokom zimskih mjeseci. Grad je poznat po čestim padavinama, tako da ga zbog ne rijetko sivog i vlažnog vremena zovu kontinentalnim Londonom. Tokom godine padne prosječno 714 mm padavina, a 52 dana godišnje grad je obavijen gustom maglom. U zimskim mjesecima mogu biti i vrlo snažne oluje. Klima je cijelu godinu humidna. Najtopliji mjesec u godini je juli sa prosječnih 17,0 °C, a najhladniji januar sa 0,0 °C. Ipak ni u najtoplijim mjesecima rijetkost nisu i temperature iznad 25 °C. Od 1990-tih godina, vjerovatno kao posljedica globalnog zatopljenja, zabilježene su i temperature do 37,3 °C (9. august 1992.). Najpovoljnije vrijeme za posjet Hamburgu je kraj ljeta (august i septembar). Turizam Znamenitosti grada Za razliku od vječitog konkurenta Berlina, koji važi kao živopisan i veoma kaotičan grad, ljepote grada Hamburga otkrivaju se tek postepeno, uz puno strpljenja. Znamenitosti grada su glasovita Vijećnica u centru grada, sagrađena krajem 19. vijeka u historijskom stilu poput venecijanske crkve Sv. Marka, gradske kolonade u neposrednoj blizini, Palača pravde, klasicistički hoteli "Atlantik" i "Vier Jahreszeiten" na jezeru Alster, kao i svojevrsni simbol grada i pojam njegove republikanske slobode - toranj glavne crkve Sv. Michaelisa, poznat i pod imenom Michel. Grad ima bogatu trgovačku tradiciju i tokom srednjeg vijeka važio je kao jedan od glavnih centara trgovačke unije Hanze, svojevrsne preteče današnjoj Evropskoj Uniji, kojoj su osim toga pripadali i Lübeck, Bergen, Amsterdam, London, te brojni drugi gradovi sjeverne i zapadne Evrope. Veoma je poznata hamburška luka, koja je nakon one u Rotterdamu jedna od najznačajnijih na cijelom kontinentu. U neposrednoj se blizini nalazi i St. Pauli, poznat i kao Kiez, gradska četvrt karakteristična po brojnim turističkim atrakcijama, kao što su javne kuće, noćni lokali i kockarnice. Duž glavne turističke avenije Reeperbahn nalaze se popularni gradski lokali i teatarske kuće. U novije vrijeme etablirala se i gradska četvrt Schanze, koja svojim bogatim sadržajima uglavnom privlači mlade iz samoga grada, dok je St. Pauli puno više stjecište turista iz cijeloga svijeta. Od kraja devedestih Hamburg je i svojevrsni centar mjuzikla, u kom su do sada bili izvedeni popularni svjetski mjuzikli, kao: "Fantom u operi", "Titanic", "Bal vampira", "Mozart", "Cats" i brojni drugi. Pozorišta Thalia Theater Schauspielhaus Hamburgische Staatsoper Ernst-Deutsch-Theater St. Pauli Theater Hamburger Kammerspiele Schmidt Theater Schmidt Tivoli Ohnsorg-Theater, narodni teatar, u kojem se komadi izvode na donjonjemačkom jeziku, dijalektu današnjeg savremenog njemačkog jezika Imperial Theater Royal Theater The English Theater Alle Theater Polittbüro Kampnagel Gradski muzeji Altonaer Museum, zemaljski muzej Sjeverne Njemačke Kunsthalle Hamburg, Umjetnička dvorana Hamburg Brahmsmuseum, Muzej slavnog kompozitora Bucerius Kunst Forum, Umjetnički paviljon Hamburški muzej za arheologiju i historiju Harburga Neuengamme, memorijani centar za žrtve NS-zločina Speicherstadt Museum, Muzej tradicionalnih zanata i življenja u starom Hamburg Museum der Arbeit, Muzej rada Museum für Völkerkunde, Etnološki muzej Museum der Kommunikation, Muzej komunikacije Museum für Hamburgische Geschichte, Najcjelovitiji hamburški muzej za historiju Museum der Kunst und Gewerbe, Muzej za umjetnost i obrt Klubovi i diskoteke China Lounge (House) website Docks (Trance/Latin/RnB/Mixed) website Cult Club (70s, 80s, Classics) website Große Freiheit 36 (Mixed) website Grünspan (Mixed/Livebands) website Kaiserkeller (u podrumu Große Freiheit 36) Kir (Alternative/Mixed/srijeda=Gay) website Lounge (House/Soul/Latin/Lounge) Info Pit (Gay)(Electronica) website Pacha (House) website Superfly (House/HipHop/Mixed) website Thomas Read (House/Pop/R&B) website Waagenbau (Electronica/Techno/HipHop) website Weltbühne (DJs/Liveacts) Wunderbar (Gay, dobra zabava) Kalendar zbivanja Filmski festivali: Filmfest Hamburg : septembar Fantasy Filmfest : april Kurzfilmfestival, Internacionalni festival kratkog filma : juni Lateinamerika-Filmtage, Latinoamerički filmski dani : decembar Spanische Filmtage, Španski dani filma : juli Cinema Italia, Italijanski dani filma: oktobar Schwul Lesbische Filmtage, Filmski festival gay i lezbejskih filmova, : oktobar Umjetnost: Lange Nacht der Museen, Duga noć muzeja (40 izložbi u jednoj noći): maj Lange Nacht der Theater, Duga noć pozorišnih kuća i malih scena: jesen Razni internacionalni festivali savremenog pozorišta i plesa na Sceni Kampnagel: tokom cijele godine Muzika i zabava: Hamburger Dom, Narodni vašar sa cirkusom, zbavanim igrama i obilnom gastronomskom ponudom: tri puta godišnje (proljeće, ljeto, jesen) Hafengeburtstag , Rođendan gradske luke: maj Alstervergnügen, Veliki narodni vašar na obali jezera Mali Alster : august Schanzenfest, Veliki ulični fest u najšarmantnijoj četvrti grada Sternschanze: kasno ljeto Altonale, Veliki multikulturni kulturni ulični festival na Altoni: kasno ljeto/rana jesen Kirschblütenfest, Japanski festival behara: maj Fleetinselfest, Internacionalni Open Air Festival : juli Internacionalni festival vatrometa: august Njemački Izbor za Pjesmu Eurovizije: mart G-Move (Generation Move), Parada mladih ljubitelja techno i rave-muzike: juni Schlagermove, Parada njemačkih šlagera : juli Lange Reihe Strassenfest, Ulični gay festival sa muzikom i zabavom: maj Pulverteich-Strassenfest, Alternativni ulični gay festival sa muzikom i zabavom: august Christopher Street Day, Tradicionalna gay parada : august Ledertreffen, Gay festival za ljubitelje fetiša (koža, uniforma, sportska oprema): august Motorradgottesdienst, Misa za motoriste pred najljepšom gradskom evangelističkom Katedralom Sv. Michaelisa: juni Sport: Hamburški maraton : april Teniski turnir: maj Veslački turnir dragon-brodova: august HEW Cyclassics , biciklistička utrka: august Holsten City Man Triathlon , triatlonska utrka: august Znamenite ličnosti Gotthold Ephraim Lessing, njemački književnik Wolfgang Borchert, njemački književnik Peter Rühmkorf, njemački književnik Hans Albers, njemački glumac Fritz Schumacher, njemački arhitekt i planer grada Heinrich Rudolf Hertz, njemački fizičar Ernst Thälmann, njemački političar Helmut Schmidt, njemački političar i državnik, bivši kancelar SR Njemačke Klaus von Dohnanyi, njemački političar i bivši gradonačelnik Hamburga Angela Merkel, njemačka političarka i kancelarka SR Njemačke Georg Philipp Telemann, njemački kompozitor Carl Philipp Emmanuel Bach, njemački kompozitor i sin poznatog oca (Johann Sebastian Bach) Felix Mendelssohn, njemački kompozitor Johannes Brahms, njemački kompozitor Seid Memić Vajta, bosanski pjevač, zabavljač i TV zvijezda Sergej Barbarez, bosanski nogometaš Reference Vanjski linkovi Službena stranica grada Znamenitosti u slikama Slike i fotografije grada Hamburga Historija grada Hamburga Umjetnost i slike sa hamburškog juga Kategorija Hamburg u projektu Open Directory Project DMOZ 360° pogled na dio grada Hamburg Pokrajine u Njemačkoj

828

https://bs.wikipedia.org/wiki/Var%C5%A1ava

Varšava

Varšava (pol. Warszawa) je glavni i najveći grad Poljske. Smještena je na rijeci Visli, u centralnom dijelu države i oko 260 km južno od Baltičkog mora. Sa 1,74 miliona rezidentnih stanovnika u samom gradu (procjena iz 2014.) i oko 2,66 miliona u metropolitanskom području, Varšava je 9. najmnogoljudniji glavni grad u Evropskoj uniji. Urbani dio grada se prostire na površini od 516,9 km2 dok metropolitansko područje zauzima površinu od 6.100,43 km2. Politički je, kulturni, obrazovni i saobraćajni centar države i administrativni centar Mazovjeckog vojvodstva. Poznata je po svojoj staroj historijskoj jezgri koja je 1980. godine uvrštena na UNESCO-ovu listu svjetske baštine a u kojoj je tokom Drugog svjetskog rata bio smješten židovski geto. Historija Prvi put se spominje u 13. vijeku, da bi se s vremenom razvila u veliko trgovačko središte i godine 1596. postao glavnim gradom Poljske. Nakon podjele Poljske postala je dio Pruske, a od godine 1817. glavnim gradom Velikog varšavskog vojvodstva. Nakon Bečkog kongresa je pripala Rusiji, a godine 1918. je u njoj proglašena nezavisnost Poljske. U drugom svjetskom ratu je teško stradala - godine 1939. su je bombardirali Nijemci. Židovsko stanovništvo je smješteno u geto gdje je bilo sistematski izgladnjivano i mučeno, sve dok nekolicina preživjelih nije godine 1943. podigla ustanak. Godine 1944. je poljski pokret otpora podigao ustanak protiv Nijemaca, ali je pomoć sovjetskih trupa izostala pa je Varšava razorena do temelja. Nakon rata je grad u potpunosti obnovljen. Godine 1955. je u njemu potpisan Varšavski pakt. Sport Legia Varšava - Top lige - nogometna liga Polonia Varšava - II lige - nogometna liga KSP Warszawianka RKS Skra Warszawa WKS Gwardia Warszawa AZS AWF Warszawa AZS Politechnika Warszawska AZS UW Warszawa Hutnik Warszawa Olimpia Warszawa RKS Marymont Warszawa Warszawskie Towarzystwo Wioślarskie Warsaw Eagles WKM Warszawa Kultura Pozorišta - 30 Filharmonije - 1 Kina - 31 Muzeji - 101 Galerije - 38 Spomenici Demografija Partnerski gradovi Berlin, Njemačka Düsseldorf, Njemačka San Diego, Kalifornija, SAD Chicago, Illinois, SAD Harkiv, Ukrajina Kijev, Ukrajina Moskva, Rusija Sankt Peterburg, Rusija Grozni, Rusija Coventry, Engleska, UK Hamamatsu, Japan Pariz, Francuska Saint-Étienne, Francuska Île-de-France, Francuska Vilnius, Litvanija Harbin, Kina Toronto, Kanada Den Haag, Holandija Istanbul, Turska Tel Aviv, Izrael Buenos Aires, Argentina Taipei, Tajvan Seoul, Južna Koreja Rio de Janeiro, Brazil Hanoi, Vijetnam Beč, Austrija Astana, Kazahstan Riga, Latvija Budimpešta, Mađarska Oslo, Norveška Madrid, Španija Kairo, Egipat Bangkok, Tajland Zagreb, Hrvatska Također pogledajte Varšavska sirena Reference Vanjski linkovi Službeni sajt warsawtour.pl Glavni gradovi evropskih država Gradovi u Poljskoj

829

https://bs.wikipedia.org/wiki/Njema%C4%8Dka

Njemačka

Njemačka (), službeno Savezna Republika Njemačka (), jest suverena država u Srednjoj Evropi. Na sjeveru graniči sa Sjevernim morem, Danskom i Baltičkim morem; na istoku sa Poljskom i Češkom; na jugu sa Austrijom i Švicarskom; a na zapadu sa Francuskom, Luksemburgom, Belgijom i Holandijom. Teritorija Njemačke zauzima površinu od 357.021 kvadratnih kilometara i ima umjerenu sezonsku klimu. Sa 82 miliona stanovnika je najnaseljenija država među država članicama Evropske unije, te treća po broju migranata u svijetu. Za područje pod imenom Germania u kojoj živi nekoliko germanskih naroda se zna i bilježi već od 100. godine n. e. Počevši od 10. vijeka, njemačka područja čine središnji dio Svetog Rimskog Carstva koje traje sve do 1806. godine. Tokom 16. vijeka, sjever Njemačke postaje središte protestanske reformacije. Njemačka se prvi put pojavljuje kao savremena nacionalna država nakon Njemačkog ujedinjenja tokom Francusko-pruskog rata 1871. godine. Nakon drugog svjetskog rata, Njemačka je bila podijeljena u dvije zasebne države: Istočnu Njemačku i Zapadnu Njemačku u skladu sa granicama savezničkih okupacionih zona. Dvije države su ponovno ujedinjene 1990. godine. Zapadna Njemačka je 1957. godine postala osnivačka članica Evropske zajednice, koja 1993. godine postaje Evropska unija. Njemačka je dio neograničene Šengenske zone i usvojila je evropsku valutu, euro, 1999. godine. Njemačka je federalna parlamentarna republika sastavljena od 16 saveznih država. Glavni i ujedno najveći grad je Berlin. Njemačka je članica Ujedinjenih nacija, NATO-a, G8 i OECD-a. Ona je jedna od vodećih industrijskih zemalja u svijetu, sa trećom najvećom privredom po nominalnom BDP-u i petom po PKM-u. Ona je najveći izvoznik i drugi najveći uvoznik robe. Godišnje alocira drugi najveći iznos međunarodne pomoći u svijetu, dok je šesta u svijetu po vojnim troškovima. Ona je razvila visoki standard života i uspostavila opsežni sistem socijalne sigurnosti. Igra važnu ulogu u evropskoj politici a održava mnoga bliska partnerstva i na globalnom nivou. Njemačka je poznata i kao vodeća zemlja u nekoliko naučnih i tehnoloških područja. Historija Njemački jezik i "germanizam" traju više od hiljadu godina, ali je država po imenu Njemačka formirana kao moderna nacionalna država tek 1871. godine, kada je Pruska predvodila njemačke države do pobjede nad Francuskom. Tada je nastao drugi njemački Reich (rajh), obično prepoznatljiv kao carstvo. Prahistorija Otkriće donje vilice Mauer 1 1907. godine dokazuje postojanje ljudskog života na prostorima današnje Njemačke još prije 600.000 godina. Najstariji komplet lovačko oružja na svijetu koji je ikada pronađen, otkriven je u rudniku uglja u kod Schöningena gdje su pronađena koplja dužine 6–7,5 metara starosti oko 380.000 godina. Dolina Neander je bila prvo mjesto gdje su nađeni ostaci pračovjeka 1856, poznatog kao Neandertalac. Za Neandertalca 1 poznato je da su njegovi ostaci stari oko 40.000 godina. Također pronađeni su ostaci Homo sapiensa u Švapskim jurama kod Ulma. Pronađeni ostaci također uključuju kosti ptica, kljovu mamuta, što predstavlja najstariji muzički instrument koji je pronađen. Također oko 42.000 godina stara skluptura čovjeka-lava iz Ledenog doba predstvlja najstariju figuru koja je ikada pronađena te Venera iz Hohle Felsa stara oko 35.000 godina. Nebeski disk Nebra pronađen je nedaleko od gradića Nebra nedaleko od Halea u pokrajini Saksonija-Anhalt. Germani Pretpostavlja se da se je etnogeneza Germanskih plemena desila tokom nordijskog bronzanog doba, ili najkasnije tokom predrimskog željeznog doba. Iz južne Skandinavija i sjeverne Njemačke, plemena su počela da se šire prema jugu, istoku i zapadu u prvom vijeku p. n. e, te su uspostavili kontakte sa keltskim plemenima iz Galije te sa iranskim, baltičkim i slavenskim plemenima istočne Evrope. Malo se zna o ovom ranom periodu germanske historije izvan tog što je zabilježeno u djelovanjima sa rimskim carstvom, etimološkim istraživanjima i arheološkim nalazima. Za vrijeme Augustusa, rimski vojskovođa Publius Quinctilius Varus počinje invaziju Germanije (izraz koji su Rimljani koristili za područje između Rajne i Urala), i u ovom vremenu germanska plemena se po prvi put upoznavaju sa rimskom vojnom taktikom dok zadržavaju svoj plemenski identitet. 9. godine n. e, tri rimske legije pod vodstvom Varusa su doživjele poraz od čeruskog vođe Arminiusa u bitci kod Teutoburške šume. Tako je savremena Njemačka, sve do Rajne i Dunava, ostala van Rimskog carstva. Do 100. godine, doba Tacitove "Germanije", Germani su se naselili širom dolina tih rijeka, posjedujući većinu teritorije savremene Njemačke. U 3. vijeku se pojavljuju nekoliko velikih zapadnogermanskih plemena: Alemani, Franci, Sasi i Frizi među ostalih. Oko 260, germanski narodi su se probili kroz rimsku granicu na Dunavu i prešli u zemlje pod rimskom vlasti. Sveto rimsko carstvo Njemački jezik i "germanizam" postoje više od hiljadu godina, ali je država po imenu Njemačka formirana kao moderna nacionalna država tek 1871. godine, kada je dominacija nad Pruskom propala. Tada je nastao drugi njemački Reich, u historiografiji obično poznat i kao Carstvo. Prvi reich, poznatiji i kao Sveto rimsko carstvo njemačke nacije, je potekao od Karolinškog carstva (843), koga su osnovali Čarlemanci 25. decembra 800. godine, a koji je trajao sve do 1806. Tokom ovih hiljadu godina, Nijemci su uspješno proširili svoj uticaj uz pomoć katoličke crkve. Godine 1517. Martin Luther je objavi svojih devedeset pet teza u Wittenbergu, te počinje reformaciju u Katoličkoj crkvi. Luteranizam i kalvinizam postaju službene religije u njemačkim pokrajinama nakon 1530. i 1648. godine. Ova događanja su dovela do Tridesetogodišnjeg rata (1618), koji je, kada se završio Westfalskim mirom 1648. godine, učinio da Njemačka postane ekonomski iscrpljena i politički nestabilna. Ovakva situacija je omogućila Napoleonu da 1806. porazi Njemačku. Poslije toga, Francuska je postala krvni neprijatelj Njemačke. U Francusko-pruskom ratu 1870, Njemačka se osvetila Francuskoj, kao i u Prvom svjetskom ratu 1914-19, kada je invazija na Francusku bila glavni cilj. Sveto rimsko carstvo se proširilo tako što je sklopljen savez Njemačke i Austrije, gdje je glavnu riječ imala Njemačka. Između 1815. i 1871. Njemačka se sastojala od mnoštva malih država (39), od kojih je napravljen Njemački savez (Deutscher Bund). Njemačka konfederacija i ujedinjenje Njemačke Nakon Napoleonovog pada saziva se Bečki kongres 1814, te se osniva Njemačka konfederacija, labavi savez 39 njemačkih država. Neslaganje s restauratorskom politikom je djelimično dovela do pojave liberalnih pokreta, nakon čega slijedi nova mjera represije od strane austrijskog državnika Klemens Wenzel von Metternicha, poznata kao Zollverein (tarifna unija) je produbila ekonomsko ujedinjenje Njemačke. Nacionalni i liberalni ideali iz Francuske revolucije dobili su veliku podršku među Nijemcima, naročito kod mlađih generacija. Hambacher Fest je bio glavni događaj u prilog njemačkom jedinstvu, slobodi i demokraciji. Tokom niza revolucija 1848. godine, tokom kojih je uspostavljena republika u Francuskoj, intelektualni i pučki sloj stanovništva je digao revoluciju 1848. u njemačkim državama. Kralj Wilhelm I imenuje Otta von Bismarcka za kancelara Pruske 1862. Bismarck je uspješno poveo rat protiv Danske 1864, Austrijsko-pruski rat nakon kojeg je osnovana Sjevernonjemačka konfederacija (Norddeutscher Bund) 1867, te je isključena Austrija iz konfederacijskih odnosa. Nakon poraza Francuza u Francusko-pruskom ratu 1871. proglašeno je Njemačko carstvo u Versaillesu, te su ujedinjeni svi dijelovi Njemačke, osim Austrije. Hoencolernški kralj je vladao Njemačkom, a glavni grad ujedinjene Njemačke je bio Berlin. U Gründerzeit periodu nakon ujedinjenja Njemačke, Bismarck je u vanjskoj politici Njemačkoj osigurao saveznike, izolirao Francusku, te izbjegavao rat. Nakon Berlinske konferecije, Nijemci su tražili nekoliko kolonija uključujući Njemačku istočnu Afriku, Njemačku jugozapadnu Afriku, Togoland i Kamerun. Wilhelm II je težio ka agresivnoj politici i upotrebi vojne sile. Većina saveza unutar kojih je Njemačka bila, nisu obnovljeni, te novi su bili isključeni. Atentat na austrougarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. juna 1914. godine označio je povod za Svjetski rat. Njemačka, kao dio Centralnih sila je pretrpila poraz od sila Antante u jednom od najkrvavijih sukoba svih vremena. Ukupno je poginulo oko dva miliona njemačkih vojnika tokom Prvog svjetskog rata. Njemačka revolucija je izbila u oktobru 1918. godine, kralj Wilhelm II je abdicirao. Primirje je potpisano 11. novembra 1918. godine, Njemačka potpisuje Versajski sporazum u junu 1919. Nijemci su ovaj sporazum doživjeli kao nepravedan i ponižavajući. Weimarska republika i Treći reich Drugi njemački Reich je okončan Prvim svjetskim ratom, kada je njemački car Vilim II bio prinuđen da abdicira. Poslije Novembarske revolucije, konstituirana je demokratska Weimarska Republika. Velika ekonomska moć Njemačke je ostvarena zahvaljujući rezultatu Versajskog mira i Velike depresije, što je dovelo do odbacivanja demokratije od strane i lijevo i desno orijentisanih njemačkih građana. Na dvaput održanim izborima 1932, Nacistička partija NSDAP je dobila 37,3% glasova u julu, a 33% u novembru. 30. januara 1933, Adolf Hitler je imenovan za kancelara Njemačke, a 23. marta 1933. godine njemački parlament je ukinuo ustav Weimarske Republike. Treći reich je trajao od 1933. do 1945. i zasnivao se na nacionalsocijalizmu, odnosno nacizmu. 1934. Hitler je preuzeo apsolutnu kontrolu nad vladom, kada je de facto postao i predsjednik Njemačke. Nakon aneksije Austrije (1938), politika anektiranja susjednih teritorija, dovela je do Drugog svjetskog rata, koji je u Evropi otpočeo 1. septembra 1939. kada je Njemačka okupirala Poljsku. Njemačka i njeni saveznici su imali veliku i dobro kontroliranu vojsku, koja je preuzela kontrolu nad gotovo cijelom teritorijom Evrope. Poslije operacije Barbarossa (napada na Sovjetski Savez) 22. juna 1941. otvoren je drugi front na istoku, kao i napada na Sjedinjene Države, kada je prekršen dogovor o nenapadanju Njemačke na SAD, od strane Hitlera (11. decembra 1941. godine). Od 1941. do 1945. nacistička Njemačka, uz pomoć susjednih kolaboracionista, sistematski je ubila u koncentracionim logorima 6 miliona Jevreja (holokaust) i 5 miliona uglavnom Slavena i Roma (porajmos). Režim je isto tako ubijao homoseksualce i mentalno retardirane osobe i druge "nesposobne" ljude, ali i politički nepodobne građane (naročito komuniste i socijaliste, ali i religiozne vođe). 8. maja 1945. godine Njemačka je kapitulirala poslije okupacije Berlina od strane ruske Crvene Armije i Zapadnih sila. Prije ulaska ruskih trupa u Berlin, Hitler je izvršio samoubistvo. Istočna i Zapadna Njemačka Nakon kapitulacije nacističke Njemačke, Njemačka i Berlin su podijeljeni od strane saveznika na četiri okupacijske zone. Ove zone su zajedno prihvatile oko 6,5 miliona Nijemaca protjeranih iz istočnih dijelova Evrope (SSSR, Poljska, Jugoslavija, Čehoslovačka). Od zapadnih sektora koji su bili pod kontrolom SAD-a, Velike Britanije i Francuske 23. maja 1949. formirana je Savezna Republika Njemačka, a od sovjetskog sektora formirana je 7. oktobra 1949. Njemačka demokratska republika poznatija i kao Istočna Njemačka. Za glavni grad Zapadne Njemačke odabran je Bonn, a Istočne Berlin. Zapadna Njemačka je osnovana kao federalna parlamentarna republika sa socijalnom tržišnom ekonomijom. Počevši od 1948. Zapadna Njemačka je postala glavni primatelj pomoći za obnovu poznatije kao Marshallov plan, koji je koristila za obnovu industrijske proizvodnje, naročito za proizvodnju uglja. Konrad Adenauer je bio izabran za prvog saveznog kancelara (Bundeskanzelar), te je tu dužnost obavljao od 1949. do 1963. Pod njegovim i vodstvom Ludwiga Erharda BRD je imala dugotrajan privredni rast od 1950-ih koji je poznat kao ekonomsko čudo. Zapadna Njemačka se pridružuje NATO-u 1955, te je bila jedna od zemalja osivača Evropske ekonomske zajednice. Istočna Njemačka je bila zemlja članica Varšavskog pakta pod političkom i vojnom kontrolom SSSR-a. Iako se DDR predstavljao kao demokratska zemlja, zapravo vlast u zemlji je vlast imala Partija socijalističkog jedinstva Njemačke, koja je na vlasti opstajala zajvaljujući Stasiju, golemom aparatu tajne policije i mnogim drugim organizacijama. Ekonomiju DDR-a je kontrolirao Sovjetski savez, DDR je bio zemlja članica Savjeta za uzajamnu ekonomsku pomoć. Dok je vlast u Istočnoj Njemačkoj koristila propagandu socijalnih programa i potencijalne invazije Zapadne Njemačke, mnogi stanovnici su bježali s istoka na zapad za slobodom i prosperitetom. 1961. godine izgrađen je Berlinski zid s ciljem sprječavanja prebjega stanovnika istočnog u zapadni Berlin, te je postao simbolom Hladnog rata, zbog čega je njegov pad 1989. godine simbolizira pad komunizma i kraj Hladnog rata i ponovno ujedinjenje Njemačke. Napetosti između istočne i zapadne Njemačke su smanjene tokom ranih 1970-ih za vrijeme Ostpolitika kancelara Willy Brandta. U ljeto 1989. godine Mađarska je prva srušila željeznu zavjesu i otvorila svoje granice prema zapadu, što je dovelo do iseljavanja hiljade Nijemaca iz DDR-a u Zapadnu Njemačku preko Mađarske. Ujedinjena Njemačka Poslije pada komunizma u Evropi, Njemačka se ponovo ujedinila (1990), što je dovelo do ekonomskih problema koji se osjećaju i danas. Berlin je ponovo postao glavni grad. Porodice, koje su bile dugi niz godina rastavljene, ponovo su se spojile. Kao dio postkomunističkog procesa, otvoreni su akti tajne policije. Zajedno sa Francuskom, nova Njemačka igra glavnu ulogu u Evropskoj uniji. Njemačka je država koja se zalaže za zajedničku evropsku politiku, odbranu i sigurnost. Kancelar se redovno poziva na sastanke Vijeća Sigurnosti Ujedinjenih Naroda. Simboli Zastava Zastava Njemačke u današnjem obliku prihvaćena je 1919. Ponovno je prihvaćena novim ustavom iz 1949. Zastava se sastoji od 3 jednaka vodoravna polja crne (na vrhu), crvene (u sredini) i zlatne/žute boje (na dnu). Grb Grb Njemačke je crni orao na žutoj (zlatnoj) pozadini, s crvenim kljunom i kandžama. Boje na grbu odgovaraju onima na zastavi Njemačke. Himna Das Lied der Deutschen (Pjesma Njemaca) jest državna himna Njemačke. Ova nacionalna himna je imala ironičnu historiju. Riječi je napisao nacionalista i republikanac August Heinrich Hoffmann von Fallersleben 26. augusta 1841. na ostrvu Helgolandu (u to vrijeme britanski posjed). Muziku je komponovao Joseph Haydn. Prvobitno je muzika bila komponovana za himnu Austrije na tekst pjesme "Bog čuva cara Franza" (Gott erhalte Franz den Kaiser). Geografija Njemačka se nalazi u prirodnogeografskom središtu Evrope, ali je zbog privredne razvijenosti i pripadnosti Evropskoj uniji pribrajamo Zapadnoj Evropi. Središnji položaj Njemačke u Evropi prometno je vrlo važan, jer se preko nje spajaju istok i zapad Evrope, te sjever i jug. Prometno je Njemačka u evropskim okvirima gotovo nezaobilazna. Na svom sjeveru, Njemačka izlazi na dva mora, Sjeverno i Baltičko more, koja su spojena umjetno prokopanim Kielskim kanalom. Sjeverno more vrlo je prometno pa se Hamburg razvio u jednu od najznačajnijih svjetskih luka. Žila kucavica njemačke privrede jeste rijeka Rajna koja povezuje različite privredno razvijene evropske regije, od Alpa do Sjevernog mora, a povezuje Švicarsku, Njemačku, Francusku i Holandiju. Najvećim dijelom teče kroz Njemačku. Reljef Reljef Njemačke u osnovi je dosta jednostavan. Njega čine prostrane nizine i, uglavnom, niske planine i pobrđa. Jedino se na jugu zemlje nalaze visoke naborne planine. U geološkoj građi dominiraju stare kristalaste škriljave stijene, eruptivi i metamorfne tvorevine. U reljefu Njemačke mogu se izdvojiti četiri prostrane cjeline: Sjevernonjemačka nizija, oblast Njemačkog sredogorja, Bavarska visoravan i oblast Alpa. Sjevernonjemačka nizija je prostrana nizijska pokrajina koja zauzima najveći dio sjeverne Njemačke. Nizija ima prosječnu visinu od oko 50 metara. Južnije na nizine nastavlja se pojas niskih, starih planina Njemačkog sredogorja. Treću veliku reljefnu cjelinu čine prostori njemačkih visoravni. One se nalaze između Sredogorja na sjeveru i Alpa na jugu. Visoravni su izgrađene od starih paleozojskih stijena, a prosječno su visoke 400 do 500 metara. Na krajnjem jugu Njemačke nalaze se planinski lanac Alpa, koji čine četvrtu reljefnu cjelinu zemlje. Klima Gotovo čitav teritorij Njemačke ima umjerenu kontinentalnu klimu. Njemačka je široko otvorena utjecajima zračnih masa sa zapada, istoka i sjevera. Jedino Alpe sprječavaju prodore zračnih masa sa juga, iz oblasti Mediterana. Zapadni dio zemlje je pod snažnim klimatskim utjecajem Atlantika. Zbog toga, prostori na zapadu imaju klimu veoma sličnu onoj u zapadnoj Evropi. Obilježja ovoj klimatskoj oblasti daju umjereno topla ljeta i dosta blage zime. Padavine, pretežno kiša, izlučuje se prilično ravnomjerno tokom cijele godine. Količina padavina je umjerena i iznosi oko 700 mm godišnje. U pravcu istoka i uopće na istoku Njemačke jako oslabe utjecaji sa Atlantika. Nasuprot tome, ojačaju utjecaji sa kontinenta. Zbog toga su na istoku zemlje ljeta mnogo toplija, ali su, isto tako, i zime osjetno hladnije. Istočni dijelovi Njemačke imaju i mnogo manje padavina (500 do 700 mm). Sjeverna Njemačka je pod klimatskim utjecajem Sjevernog i Baltičkog mora. Budući da je ona veoma niska, nema prepreka za prodore zračnih masa sa sjevera. Ljeta su zbog toga ovdje prohladna i kratka, a zime, ipak, nešto blaže od onih na istoku. Najveći dio prostora prima oko 600 mm padavina. Alpski dio Njemačke ima izrazitu planinsku klimu sa vrlo oštrim i snježnim zimama i kratkim i prohladnim ljetima. Padavine, kiša i snijeg, mnogo su obimnije i premašuju 1.000 mm godišnje. Vode Njemačka ima relativno gustu riječnu mrežu. Gotovo sve njene rijeke teku prema Sjevernom i Baltičkom moru. Najveće pritoke ovih mora su: Laba, Odra, Visla, Ems i Vezer. Rajna, koja također pripada ovom području, najvažnija je rijeka Njemačke. Ona teče njenim zapadnim dijelom, a pri ušću pripada Holandiji. Dunav je najveća rijeka južne Njemačke. On pripada slivu Crnog mora. I Dunav je plovan, te i on ima veliko privredno značenje. Gotovo sve rijeke Njemačke, posebno one koje teku nizinama, međusobno su povezane plovnim kanalima. Flora Prirodni biljni pokrov je ljudskim djelatnostima jako izmijenjen. Na sjeveru zemlje velika su prostranstva zamočvarena. Uz močvare, u pejzažu sjeverne Njemačke danas doniniraju vještački odgojene livade i pašnjaci. Slične su prilike i na zapadu zemlje, i tamo preovladavaju livade i pašnjaci. U planinama Sredogorja mjestimično ima listopadnih, a u Alpama miješanih i crnogoričnih šuma. Urbanizacija Njemačka ima niz velikih gradova. Postoji 11 službeno priznatih metropolskih regija. Od 2006. godine identificirana su 34 grada koja se mogu nazvati regiopolisima. Najveće širenje gradova je u Rajnsko-ruhrskoj regiji (11,7 miliona stanovnika u 2008) uključujući i Düsseldorf (glavni grad pokrajine Sjeverna Rajna-Vestfalija), Köln, Bonn, Dortmund, Essen, Duisburg i Bochum. Politika Njemačka je ustavna savezna republika, čiji se politički sistem zasniva na Ustavu iz 1949. godine (Grundgesetz, osnovni zakon). U njoj vlada parlamentarni sistem u kojoj kancelar igra najvažniju ulogu, a koga bira parlament. Bundestag, donji dom njemačkog Parlamenta, u historijskom Reichstagu. Parlament Njemački parlament (Bundestag) je zakonodavni organ Njemačke sa sjedištem u Berlinu. U političkoj strukturi Njemačke, Bundestag je jedini ustavni činilac na saveznom nivou, koji se bira direktno od građana Njemačke. Zakonom definisani broj predstavnika je 598, dok je stvarni broj u pravilu veći. Stvarni broj poslanika je veći zbog prelaznih i kompenzacijskih mandata. U trenutnom 18. sazivu Bundestaga, 4 mandata su prelazna, a 29 su kompenzacijski mandati, čime je broj predstavnika 631. Legislativni period Bundestaga traje 4 godine. Članovi Bundestaga mogu se priključiti nekoj frakciji ili grupi, čime dobijaju poseban status. Trenutno, Bundestagom predsjedava predsjednik Bundestaga Norbert Lammert član CDU-a). Parlament (Bundestag), se bira svake pete godine kombiniranim sistemom neposrednog i proporcionalnog biranja. Pored Bundestaga, drugi zakonodavni organ Njemačke skupštine je Bundesrat (Federalno vijeće). Savezni se zakoni donose u Bundestagu izglasavanjem većine glasova. Spovođenje zakona se potvrđuje izglasavanjem u Bundesratu, a ukoliko se ne uloži zahtjev ra razmatranje u Bundesratu, zakon se usvaja. Promjena zakona je moguća ako se za nju izjasni 2/3 članova Bundestaga. O zakonima pokrajina odlučuju pokrajinske skupštine. Broj predstavnika u Bundesratu se određuje na osnovu broja stanovnika u pokrajini. Šesnaest saveznih pokrajina predstavlja federalni nivo Bundesrata, koji je izazvao mnogo polemika na račun odnosa sa Bundestagom zbog neusglašenosti prilikom donošenja odluka i jednog i drugog tijela, što politički sistem čini vrlo kompliciranim. Na skupštinskim izborima 2013. godine najviše glasova 41,5% osvojila je koalicija Kršćansko-demokratske unije i Kršćansko-socijalne unije čime je dobila 311 mjesta u Bundestagu. Predsjednik države Funkcija šefa države je povjerena predsjedniku, kome je ograničena moć odlučivanja na ceremonijalne i reprezentativne dužnosti. Predsjednik je najviša funkcija u njemačkoj politici. Uloga predsjednika je relativno ograničena, te nema obavezu mješanja u dnevnu politiku, mada mu to nije zabranjeno. Obaveze predsjednika su regulisane Ustavom, a u sprovođenju odluka predsjednik odlučuje samostalno, kao i u iznošenju svog ličnog mišljenja u pojedinim pitanjima. Osim diplomatskog predstavljanja Njemačke, predsjednik posjeduje važne ovlasti u vanrednim situacijama, kod izbora kancelara, raspuštanja Bundestaga, izbora manjinske Vlade, te potpisivanja novih zakona, koji tek njegovim potpisom postaju važeći. Predsjednik se bira na mandat od pet godina od Bundesversammlunga. Bundesversammlung se sastoji od članova Bundestaga i predstavnika pokrajina. Produženje mandata je moguće za samo jedan period. Sjedište predsjednika jest u dvorcu Bellevue u Berlinu i u Vili Hammerschmidt u Bonnu. Trenutni predsjednik je Frank-Walter Steinmeier, izabran 2017. godine. Kancelar Trenutni kancelar je Olaf Scholz čija je uloga šef vlade, odnosno premijer države, dok se na mjestu predsjednika nalazi Frank-Walter Steinmeier. Ustavni sud Sudsku vlast uključuje Savezni ustavni sud Njemačke (Bundesverfassungsgericht), Savezni vrhovni sud i nekoliko saveznih sudova, odgovornih za kontroliranje nižih sudova. Svi niži sudovi su napravljeni od strane saveznih država. Političke partije Od 1949. u Njemačkoj dominiraju dvije stranke, Kršćansko-demokratska unija i Socijaldemokratska partija Njemačke. Do sada je svaki kancelar Njemačke bio iz jedne od te dvije stranke. Međutim, manja Slobodna demokratska partija (koja je imala predstavnike u Bundestagu od 1949. do 2013) i Savez 90/Zeleni koji je parlamentaram od 1983. su također igrali važnu ulogu u njemačkoj politici. Administrativna podjela Po Ustavu, Njemačka je zemlja federativnog karaktera sastavljena od 16 saveznih pokrajina, koje su podijeljene u 439 distrikta i gradova (2004). Podjela na pokrajine je definirana međunarodnim standardom ISO 3166-2:DE. Najveće pokrajine su Donja Saksonija i Bavarska, a najmanje po površini gradovi, Bremen (pokrajina), Hamburg i Berlin. Federativni karakter zemlje sa različitim historijskim tradicijama osjeti se i danas, tako da su nerijetko primjetne razlike u mentalitetu i ponašanju Nijemaca na jugu i sjeveru, odnosno zapadu i istoku. Vanjskopolitički odnosi Njemačka ima mrežu od 229 diplomatskih misija u inozemstvu i održava odnose sa više od 190 zemalja svijeta. Od 2011. Njemačka daje najveći doprinos budžetu Evropske unije (20%) i treći najveći doprinos budžetu UN-a. Njemačka je članica NATO-a, OECD-a, G8, G20, Svjetske banke i MMF-a. Njemačka igra vodeću ulogu u Evropskoj uniji, te je ostala čvrst saveznik Francuske od završetka Drugog svjetskog rata. Njemačka potiče razvijanje jedinstvenog evropskog političkog, odbrambenog i sigurnosnog aparata. Politika razvoja Savezne Republike Njemačke je nezavisna od područja njemačke vanjske politike. To je formulisano od strane Saveznog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj (BMZ). Njemačka vlada razvojnu politiku vidi kao zajedničku odgovornost međunarodne zajednice. Oružane snage Njemačka vojska, Bundeswehr, organizirana je u Heer (Kopnenu vojsku), Marine (ratna mornarica), Luftwaffe (ratno zrakoplovstvo), Zajedničku medicinsku službu i Zajedničku pomoćnu službu. U 2011. godini procijenjena je vojna potrošnja na 1,3% BDP-a, što je nisko u poređenju sa drugim članicama NATO-a. Prema vojnoj potrošnji njemačka vojska je 9. na svijetu. U mirnodopskim uslovima njemačkom vojskom komanduje ministarstvo odbrane, dok u slučaju rata kancelar postaje vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Od marta 2012. godine njemačka vojska broji oko 183.000 profesionalnih vojnika i 17.000 volontera. Njemačka vlada planira smanjiti broj profesionalnih vojnika na 170.000 i broj volontera na 15.000. Prema SIPRI Njemačka je 4. najveći izvoznik oružja u svijetu u 2014. godini. Tokom iste godine njemačka vlada je najavila strožiju politiku izvoza oružja. Uloga i zadaća Bundeswehra je opisana u njemačkom ustavu kao odbrambena. No, nakon presude Ustavnog suda 1994. godine pojam odbrane ne definira samo zaštitu unutar granica zemlje, već i kao reakcije na krize i prevencije sukoba, u širem smislu zaštita sigurnosti Njemačke bilo gdje u svijetu. Od januara 2015. godine njemačka vojska ima oko 2370 vojnika stacioniranih u stranim zemljama kao dio međunarodnih mirovnih misija uključujući i 850 vojnika Bundeswehra u misiji ISAF u Afganistanu i u Uzbekistanu, 670 vojnika na Kosovu, te 120 vojnika u misiji UNIFIL u Libanonu. Do 2011. godine u Njemačkoj je bio obavezan vojni rok za muškarce u dobi od 18 godina u trajanju od 6 mjeseci u vojnoj ili civilnoj dužnosti, ili kao 6 godina hitne službe što uključuje vatrogasnu službu i Crveni križ. 1. jula je ukinuto obavezno služenje vojnog roka, te je zamijenjen dobrovoljnom službom. Od 2001. godine žene mogu obavljati sve vojne funkcije, ali nisu bile podvrgnute novačenju. Trenutno se u službi njemačke vojske nalazi oko 17.500 žena. Privreda Njemačka privreda je jedna od najrazvijenijh u svijetu, čija se jaka ekonomska moć osjeti i danas u trenucima nedavne svjetske ekonomske krize. Po svom društvenom proizvodu nalazi se na četvrtom mjestu u svijetu. Regionalne razlike osjete se i u ekonomiji, posebno između istočnih i zapadnih saveznih pokrajina. Ne treba zaboraviti da je Istočna Njemačka blizu 50 godina bila dio socijalističkog sistema, što je podrazumijevalo kolektivno i plansko organiziranje državne imovine. Platežno sredstvo u Njemačkoj kao i u većini zemalja Evropske unije je euro, koji je 2001. godine zamijenio njemačku marku. Prema OECD-u Njemačka ima jedan od najviših nivoa produktivnosti rada na svijetu. Poljoprivreda, stočarstvo i ratarstvo, daju samo oko 5% nacionalnog dohotka Njemačke. Stočarstvo daje tri četvrtine vrijednosti ukupne poljoprovredne proizvodnje. U stočarskoj proizvodnji, u proizvodnji mlijeka i mliječnih prerađevina, ostvaruju se značajni tržišni viškovi. U ratarskoj proizvodnji najviše se uzgajaju žitarice (pšenica, raž i zob), zatim krompir, šećerna repa, povrće i voće. Ipak, Njemačka je veliki uvoznik hrane. Ona najviše uvozi rano voće i povrće, suptropsko i tropsko voće, kahvu i začine. Rudna bogatstva su skromna. Nešto su veće zalihe uglja, željeza i obojenih metala. Visoko razvijena industrija zahtijeva uvoz ogromnih količina najraznovrsnijih ruda i sirovina. Njemačka uvozi mnogo nafte i zemnog plina. Industrija Njemačke je mlada i savremena. Najrazvijenije su mašinska industrija i industrija saobraćajnih sredstava, posebno automobila. Njemačka je na trećem mjestu u proizvodnji automobila i brodova. Visoko su razvijene hemijska, elektro i elektronička industrija, metalska, građevinska, tekstilna i prehrambena industrija. Neke od najpoznatijih svjetskih brendova i kompanija dolazi upravo iz Njemačke kao što su: Mercedes-Benz, BMW, Volkswagen, SAP AG, Audi, Siemens, Allianz, Adidas, Porsche i DHL. Njemačka je poznata po svojim velikim djelom specijaliziranim malim i srednjim poduzećima na globalnom nivou poznati kao Mittelstand. Na popisu se nalaze najveće njemačke firme po prihodima u 2011. godini: Infrastruktura Sa svojim centralnim položajem u Evropi Njemačka predstavlja saobraćajno čvorište za kontinent. Kao i njeni susjedi, Njemačka posjeduje jednu od najgušćih cestovnih mreža na svijetu. Mreža njemačkih autoputeva (Autobahn) po ukupnoj dužini je treća u svijetu, a poznata je po svom nedostatku općeg ograničenja brzine. Njemačka je uspostavila polucentričnu mrežu brzih vozova. Intercity-Express ili ICE je mreža njemačkih željeznica između većine njemačkih gradova, kao i destinacijama u drugim zemljama brzinom od 300 km/h. Najveći njemački aerodromi su Aerodrom Frankfurt i Aerodrom München, oba čvorišta Lufthanse, a Air Berlin ima čvorišta na Aerodromu Berlin Tegel i Aerodromu Düsseldorf. Drugi značajni aerodromi su Berlin Schönefeld, Hamburg, Köln/Bonn, Leipzig/Halle. Luka u Hamburgu je jedna od deset najvećih kontejnerskih luka u svijetu. U 2008. godini, Njemačka je bila šesti najveći potrošač energije, dok se 60% primarne energije uvozi. Njemačka vlada potiče očuvanje energije i proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Energetska učinkovitost je poboljšavana od 1970-ih godina, vlada ima za cilj zadovoljavanje zahtjeva za 40% proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora do 2020. i 100% do 2050. godine. U 2014. kao izvori električne energije korišteni su: ulje (35%), ugalj uključujući i lignit (24,6%), prirodni plin (20,5%), nuklearna energija (8,1%) te hidroenergetski i obnovljivi izvori energije (11,1%) U 2000. godini dogovoreno je ukidanje nuklearnih elektrana od 2021. godine. Njemačka se zalaže za Protokol iz Kyota i nekoliko drugih ugovora koji promiču bioraznolikost, standarde niskih emisija, reciklažu, korištenje obnovljivih izvora energije, te podupire održivi razvoj na globalnom nivou. Nauka i tehnologija Nijemci su postigli velika naučna dostignuća koja su od velikog značaja na globalnom nivou. 104 dobitnika Nobelove nagrade su bila iz Njemačke. Njemački naučnici su dobili više Nobelovih nagrada od većine drugih nacija svijeta, naročito u naukama kao što su fizika, hemija i medicina. Poznati njemački fizičari iz perioda prije početka dvadesetog vijeka su bili: Hermann von Helmholtz, Joseph von Fraunhofer, Gabriel Daniel Fahrenheit i mnogi drugi. Albert Einstein uvodi 1905. godine hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima, dok teoriju o gravitaciji objavljuje 1915. Max Planck uvodi 1910. godine kvantnu teoriju, koji je zajedno sa Albertom Einsteinom uveo kvantnu mehaniku. Wilhelm Conrad Röntgen je otkrio X-zrake. Otto Hahn je bio pionir u oblasti radiohemije i nuklearne fisije, dok su Ferdinand Cohn i Robert Koch bili osnivači mikrobiologije. Brojni matematičari su rođeni u Njemačkoj uključujući Carl Friedrich Gaußa, Davida Hilberta, Bernharda Riemanna, Gottfried Wilhelm Leibniza, Karl Weierstrassa, Hermanna Weyla i Felixa Kleina. Istraživačke institucije u Njemačkoj su Institut Max Planck, Društvo Helmholtz i Zajednica Fraunhofer. Nagrada Gottfrieda Wilhelma Leibniza godišnje se dodijeljuje deset naučnika i akademika. S najviše od 2,5 miliona eura po nagradi predstavlja jednu od nagrada za istraživanje s najvećim iznosom koja se dodijeljuje u svijetu. Njemačka je domovina mnogih svjetskih poznatih inovatora i inženjera kao što je Johannes Gutenberg, koji je izmislio štampaći stroj, Hans Geiger, izumitelj Gigerovog brojača, Konrad Zuse, izumitelj prvog programski kontroliranog računara. Njemački inženjeri i industrijalci kao što su grof Ferdinand von Zeppelin, Otto Lilienthal, Gottlieb Daimler, Rudolf Diesel, Hugo Junkers i Karl Benz su znatno doprinijeli razvoju saobraćaja, automobilizmu i zračnom prijevozu. Njemačke institucije kao što je Njemački centar za zračni saobraćaj (DLR) su dale najveći doprinos za razvoj Evropske svemirske agencije. Inženjer Wernher von Braun je razvio prvu balističku raketu V-2, a kasnije bio istaknuti član NASA-e i konstruktor rakete Saturn V. Heinrich Rudolf Hertz je dao doprinos u polju elektromagnetnog zračenja, što je bilo ključno za razvoj moderne telekomunikacije. Turizam Njemačka je sedma najposjećenija zemlja svijeta sa 407,26 miliona noćenja tokom 2012. godine, što uključuje broj od 68.830.000 noćenja stranih turista i posjetioca. U 2012. godini Njemačku je posjetilo više od 30,4 miliona stranih turista. Berlin je postao treća najposjećenija destinacija u Evropi.. Pored toga 30% Nijemaca svoj odmor provede u Njemačkoj, naročito u pokrajini Mecklenburg-Vorpommern. Domaća i međunarodna putovanja u kombinaciji s turizmom doprinose više od 43,2 milijarde eura njemačkom BDP-u. Uključujući indirektne i inducirane učinke, industrija ima doprinos od 4,5% njemačkog BDP-a, sa oko 2 miliona zaposlenih (4,8% od ukupne zaposlenosti). Njemačka je poznata po svojim raznolikim turističkim rutama kao što su: Romantična cesta, vinske ceste, Cesta dvoraca i Cesta avenija. Postoji 39 objekata stavljenih na UNESCO spisak svjetske baštine, uključujući stare gradske jezgre kao što su one u Regensburgu, Bambergu, Lübecku, Quedlinburgu, Weimaru, Stralsundu i Wismaru. Najposjećenije znamenitosti u Njemačkoj su Neuschwanstein, Kölnska katedrala, Reichstag, Hofbräuhaus u Münchenu, Heidelberški dvorac, Zwinger, Televizijski toranj Berlin i Aachenska katedrala. Europa-Park kod Freiburga je drugi najpopularniji evropski park zabave. Stanovništvo Sa stanovništvom od 80.200.000 ljudi prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Njemačka je najnaseljenija država Evropske unije, na evropskom kontinentu je druga najnaseljenija zemlja, poslije Rusije, te 16. najmnogoljudnija zemlja u svijetu. Gustoća naseljenosti iznosi 225 stanovnika po kilometru kvadratnom. Životni vijek prosječnog Nijemca iznosi 80,19 godina (77,93 godine muškarci, a žene 82,58 godina). Stopa fertiliteta iznosi 1,41 rođene djece u odnosu na žene (procjene iz 2011) ili 8,33 živo rođene djece na 1000 stanovnika, te je jedna od najnižih u svijetu. Od 1970. u Njemačkoj stopa mortaliteta kontinuirano premašuje stopu nataliteta. Međutim, Njemačka je svjedok povećanja stope nataliteta i migracijske stope od 2010. Dolazi do povećanja broja obrazovanih imigranata. Većina imigranata dolazi iz južne i istočne Evrope, te se naseljavaju u urbanim područjima. Četiri veće grupe naroda imaju status nacionalnih manjina, a to su: Danci, Frizijci, Romi, Sinti i Lužički Srbi. Dancska manjina (oko 50.000) pretežno nastanjuje područje pokrajine Schleswig-Holstein. Istočni i sjeverni Frizijci pretežno naseljavaju zapadnu obalu Schleswig-Holsteina, te oblast Donje Saksonije. Lužički Srbi, slavenski narod (oko 60.000), pretežno naseljavaju područje Lužica. Imigranti Po nacionalnom sastavu oko 92,3% stanovništva Njemačke čine Nijemci. 2011. oko 6 miliona stranih državljana je registriranog boravka u Njemačkoj. Po pitanju etničkog porijekla 20% stanovnika ove zemlje stranog ili djelomično stranog porijekla. U 2010. godini, u 29% porodica sa djecom ispod 18 godina bio je barem jedan roditelj stranog porijekla. Fond Ujedinjenih Nacija za stanovništvo navodi Njemačku kao 3. zemlju u svijetu po broju primljenih imigranata, što je oko 5% ili 10 miliona od ukupno 191 milion migranata. Od 2008. najveće grupe imigrana su bili Turci (oko 2,5 miliona), zatim Italijani (776.000), Poljaci (687.000). Također prisutni su i Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Od 1987. oko 3 miliona etničkih Nijemaca imigriralo je u Njemačku iz zemalja istočnog bloka, iskoristivši tako svoje pravo povratka. Religija Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, kršćanstvo je najraširenija religija u Njemačkoj, 66,8% Nijemaca su katolici, od ukupnog broja stanovnika. 30,8% stanovništva se izjasnilo kao rimokatolici, 30,3% stanovništva se izjasnilo kao protestatima, dok je evangelista bilo 5,7%. 32-35% stanovništva se izjasnilo da ne pripada niti ijednoj vjerskoj konfesiji, čiji broj je u porastu već nekoliko decenija. Geografski, Protestantizam preovladava u sjevernim, centralnim i istočnim dijelovima zemlje, uglavnom u sklopu sa evangelističkom crkvom, dok je Rimokatoličanstvo koncentrisano u južnim i zapadnim dijelovima zemlje. Ateisti i pripadnici drugih religija su koncentrisani pretežno u većim gradovima i u istočnom dijelu Njemačke. Islam je druga najveća religija u Njemačkoj, prema popisu stanovništva iz 2011. godine, samo se 1,9% stanovništva izsjanilo muslimanima, dok se prema drugim izvorima procjenjuje da ih ima 3,8–4,3 miliona (4,6–5,2%). Većina muslimana su suniti i aleviti iz Turske, postoji mali broj šijita i ahmedija. Njemački muslimani, koji većinom porijeklo vode iz Turske nemaju priznat status državne religije. Ostale religije čine manje od 1% njemačkog stanovništva, a to su Budizam sa 250.000 pripadnika, Judaizam sa oko 200.000 vjernika (0,3%). Hinduizam broji oko 100.000 pripadnika, dok sve ostale religije broje zajedno 50.000 pripadnika. Treća najveća jevrejska populacija u Evropi je ona u Njemačkoj (nakon Velike Britanije i Francuske). Oko 50% budista u Njemačkoj su imigranti iz Azije. Jezik Njemački jezik je službeni i jezik s najviše govornika u Njemačkoj, te predstavlja jedan od 24 službena jezika u Evropskoj uniji i jedan od tri službena jezika u Evropskoj komisiji. Njemački je najgovoreniji jezik u Evropskoj uniji s oko 100 miliona govornika. Priznati jezici manjina u Njemačkoj su: danski, niski njemački, lužičkosrpski, romski, frizijski koji su službeno zaštićeni Evropskom poveljom o regionalnim ili manjinskim jezicima. Jezici doseljenika koji se najviše govore su: turski, kurdski, poljski, južnoslavenski jezici te ruski. 67% građana Njemačke trdi da može komunicirati na barem jednom stranom jeziku, a 27% grđana na najmanje dva strana jezika, izuzev materinjeg jezika. Standardni njemački jezik pripada grupi zapadnogermanskih jezika, te je usko povezan s engleskim, niskim njemačkim i holandskim jezikom. Većina vokabulara potječe od germanskoj jezika iz indoevropske grupe jezika. Također neke riječi vode porijeklo iz latinskog, starogrčkog ili francuskog i engleskog jezika. Njemački jezik pisan je isključivo latinicom. Obrazovanje Nadležnost nad obrazovanjem u Njemačkoj je organizovana prvenstveno na nivou saveznih pokrajina. Dječiji vrtić od treće do šeste godine je izboran, nakon čega slijedi obrazovanje koje je obavezno u trajanju od devet godina. Osnovno obrazovanje traje četiri do šest godina. Srednjoškolsko obrazvanje obuhvata tri tradicionalne vrste srednjih škola: gimnaziju koju upisuju najbolji i nadareni učenici, koja priprema učenike za studij, zatim Realschule koja je namijenjena srednjim studentima i traje 6 godina i Hauptschule koja priprema učenike za strukovno obrazovanje. Također postoji i Gesamtschule koja predstavlja sveobuhvatni tip srednje škole. Nakon završene srednje škole pstoje mogućnosti stručne naobrazbe, zatim studija i dvojnog studija. Osnovni uslov za upisivanje na univerzitet je položen opći ispit zrelosti ili matura. Prema Šangajskoj rang-listi univerziteta 2014. godine 4 njemačka univerziteta se nalaze u top 100, te njih 13 u top 200 univerziteta u svijetu. Neki njemački univerziteti spadaju u najstarije na svijetu, kao što je Univerzitet u Heidelbergu (osnovan 1386) koji je najstariji univerzitet u Njemačkoj. Zatim Heidelberg slijedi Univerzitet u Leipzigu (1409), Univerzitet u Rostocku (1419), Univerzitet u Greifswaldu (1456), Univerzitet u Freiburgu (1457) i Univerzitet u Münchenu (1472). Zdravstvo Njemačka ima najstariji univerzalni zdravstveni sistem na svijetu, koji još seže iz doba vladavine Otta von Bismarcka. Stanovništvo je trenutno obuhvaćeno planom zdravstvene zaštite, što je osigurano statutom uz neke određene kriterije, te uz mogućnostima privatnog zdravstvenog osiguranja kod nekih određenih grupa. Prema podacima iz Svjetske zdravstvene organizacije njemački zdravstveni sistem 77% financira Vlada, a 23% privatni sektor u 2005. U 2005. godini Njemačka je utrošila 11% svojeg BDP-a na zdravstvo. Njemačka zauzima 20. mjesto u svijetu po očekivanoj dužini trajanja života stanovništva, muškarci prosječno dožive 77 godina, a žene 82 godine života. Njemačka ima vrlo nisku stopu smrtnosti dojenčadi (4 na 1000 živorođenih). U 2010. godini glavni uzroci smrtnosti su bili kardiovaskularne bolesti sa 41%, zatim maligna oboljenja sa 26%. U 2008. godini oko 82.000 Nijemaca je bilo zaraženo virusom humane imunodeficijencije (HIV/AIDS), od čega je umrlo 26.000 Nijemaca od 1982. godine. Prema istraživanjima iz 2005. godine, 27% odraslih Nijemaca su pušači. Gojaznost je navedena kao glavni zdravstveni problem u Njemačkoj. Kultura Njemačka je kao zemlja uveliko pridonijela svjetskoj kulturi. Tu su rođeni veliki kompozitori ozbiljne muzike: Beethoven, Bach, Brahms i Wagner, klasični pjesnici poput Goethea i Schiller, likovni umjetnici poput Duerera, Ernsta i Beusa, a Njemačka je domovina i filozofa, među kojima su najznačajniji: Kant, Hegel, Marx i Nietzsche, te naučnici Einstein, Born i Plank. Njemački jezik, koji se sastoji od nekoliko velikih dijalekata, u 19. vijeku je bio jezik komunikacije u srednjoj, istočnoj i sjevernoj Evropa, a i danas se uči širom svijeta kao jedan od najvažnijih jezika. Muzika Njemačka klasična muzika predstavlja djelo mnogih svjetskih poznatih kompozitora. Dietrich Buxtehude, njemački orguljaš i kompozitor je svojim djelima ostavio znatan uticaj na kasniji rad Johanna Sebastiana Bacha i Georga Friedricha Händela, koji su bili jedni od najpoznatijih kompozitora iz perioda baroka. Tokom svog životnog rada, njemački violinist i kompozitor Leopold Mozart je kao mentor znatno utjecao na svog sina i učenika Wolfganga Amadeusa Mozarta, jednog najvećih muzičara svih vremena. Ludwig van Beethoven je bio najvažniji kompozitor na prijelazu klasicizma u romantizam. Carl Maria von Weber i Felix Mendelssohn su bili važni kompozitori u ranom romantizmu, dok su Robert Schumann i Johannes Brahms obilježili period romantizma. Richard Wagner je ostao poznat po svojim operama. Richard Strauss je bio najvažniji kompozitor kasnog romantizma i ranog modernizma. Karlheinz Stockhausen i Hans Zimmer su važni kompzitori 20. i 21. vijeka. Njemačka je drugo najveće muzičko tržište u Evropi i četvrto po veličini u svijetu. Njemačka popularna muzika 20. i 21. vijeka uključuje pokrete kao što su: Neue Deutsche Welle (Nena, Trio), pop (Boney M., Alphaville, Modern Talking), Ostrock (City, Keimzeit), metal/rock (Rammstein, Scorpions), punk (Nina Hagen, Die Ärzte, Die Toten Hosen), pop rock (Beatsteaks, Tokio Hotel), inide rock (Tocotronic), šlager (Ute Lemper, Katja Ebstein, Hildegard Knef, Helene Fischer. Njemačka elektronska muzika je stekla globalni uticaj, uz izvođače kao što su Kraftwerk, Tangerine Dream. DJ-evi i techno, house umjetnici s njemačke muzičke scene su stekli veliku popularnost (Paul van Dyk, Paul Kalkbrenner i Scooter). Pored već navedenih predstavnika elektronske muzike, Njemačka Kraut Rock scena koja je započela ranih 1970-ih imala je svoje najznačajnije predstavnike i osnivače u rock grupama poput Can, Amon Düül II, Faust i Neu! Za razliku od svojih kolega iz Velike Britanije i SAD-a (koji su sve više komponovali pjesme pod utjecajem Jazza i klasične muzike), oni su mnogo više koristili sintisajzere, stvarajući pulsirajući zvuk i povezujući u muzičku cjelinu naizgled nepovezane muzičke trake. Takvim pristupom u muzici bili su mnogo bliži avantgardnoj muzici nego rock muzici. Slikarstvo Njemački umjetnici su ostavili velik uticaj na zapadnu umjetnost. Albrecht Dürer, Hans Holbein mlađi, Matthias Grünewald, Lucas Cranach stariji su važni njemački umjetnici iz perioda renesanse, Peter Paul Rubens, Johann Baptist Zimmermann su poznati umjetnici iz baroka, zatim Caspar David Friedrich, Carl Spitzweg iz romantizma, Max Liebermann iz impresionizma, te Max Ernst iz nadrealizma. Njemački kipari kao što su Otto Schmidt-Hofer, Franz Iffland i Julius Schmidt su dali važan doprinos njemačkoj umjetnosti s kraja 19. i početka 20. vijeka. Tokom dvadesetog vijeka formirano je nekoliko njemačkih umjetničkih društava i grupa kao što su Novembarska grupa, Die Brücke i Plavi jahač čiji je vođa bio Vasilij Kandinski koji je utjecao na razvoj ekspresionizma u Münchenu i Berlinu. Kao reakcija na ekspresionizam javlja se novi smjer poznat kao nova stvarnost. Poslijeratni umjetnički smjerovi u Njemačkoj su bili neokspresionizam, performans, konceptualna umjetnost. Posebno istaknuti neokspresionisti su Georg Baselitz, Anselm Kiefer, Jörg Immendorff, A. R. Penck, Markus Lüpertz, Peter Robert Keil i Rainer Fetting. Vdeći njemački konceptualni umjetnici su: Bernd i Hilla Becher, Hanne Darboven, Hans-Peter Feldmann, Hans Haacke, Joseph Beuys, HA Schult, Aris Kalaizis, Neo Rauch i Andreas Gursky. Najznačajnije umjetničke izložbe i festivali u Njemačkoj su documenta, transmediale i Art Cologne. Arhitektura Njemačkim doprinosima arhitekturi mogu se smatrati karolinški i otonski stil. Ciglena gotika je osebujan srednjevjekovni stil nastao u Njemačkoj. Također u renesansnoj i baroknoj arhitekturi, nastali su neki njemački smjerovi kao što su Weserska renesansa i Dresdenski barok. Među najpoznatijim baroknim arhitektama nalaze se Matthäus Daniel Pöppelmann, Balthasar Neumann, Knobelsdorff i Braća Asam. Wessobrunnerška škola je izvršila znatan uticaj, a ponekad je čak i dominirala nad umjetnošću štrokature u južnoj Njemačkoj u 18. vijeku. Gornja švabska barokna ruta nudi barokno tematske turističke rute koje naglašavaju doprinos baroknih umjetnika, kipara, zanatlija kao što su Johann Michael Feuchtmayer, jednog od naistaknutijih članova porodice Feuchtmayer, te braća Johann Baptist Zimmermann i Dominikus Zimmermann. Pučanska arhitektura u Njemačkoj je vezan za poludrvenu gradnju uz pomć drvenih greda (Njem. Fachwerk). Njemački Fachwerk stilovi variraju po regijama. Zakoni planiranja gradnje ovakvih kuća diktirali su da izgled kuće mora biti u skladu sa regionalnim, pa čak i sa specifičnim gradskim stilom gradnje. Kada se industrijalizacija porširila Evropom, u Njermačkoj su se razvili klasicizam i prepoznatljiv stil historicizam, ponekad se naziva stilom Gründerzeit, s obzirom na ekonomski bum u godinama s kraja 19. vijeka. Regionalni historistički stilovi uključuju Hanoversku školu arhitekture, nürnberški stil, dresdensku Semper-Nicolai školu. Među najpoznatije njemačke građevine spada dvorac Neuschwanstein koji predstavlja neoromaniku. Njemački umjetnici, pisci, galeristi kao što su Siegfried Bing, Georg Hirth i Bruno Möhring su pridonijeli razvoju secesije, na prijelazu u 20. vijek, što je poznato na njemačkom jeziku kao Jugendstil. Ekspresionistička arhitektura je razvijena 1910-ih godina u Njemačkoj pod uticajem Art Deco i drugih modernih stilova s arhitektima kao što su Johann Friedrich Höger, Erich Mendelsohn, Dominikus Böhm i Fritz Schumacher. Njemačka je osobito bila važna u ranom modernističkom pokretu, kao što su Deutscher Werkbund kojeg je pokrenuo Hermann Muthesius i Bauhaus pokret kojeg je osnovao Walter Gropius. Slijedom toga, Njemačka se često smatra kolijevkom moderne arhitekture i dizajna. Ludwig Mies van der Rohe postao je jedan od svjetski najpznatijih arhitekata u drugoj polovici 20. vijeka. ON je zamislio staklene fasade na neboderima. Književnost i filozofija Njemačka književnost može se pratiti unatrag do srednjeg vijeka djelima pisaca kao što su Walther von der Vogelweide i Wolfram von Eschenbach. Poznati njemački pisci su Johann Wolfgang von Goethe, Friedrich Schiller, Gotthold Ephraim Lessing i Theodor Fontane. Braća Grimm su stekla slavu skupljajući i objavljivajući zbirke njemačkih bajki. Grimmovi su također skupili i kodificirali regionalne verzije njemačkog jezika, temeljeći svoj rad na historijskim načelima, njihov Deutsches Wörterbuch, ili njemački rječnik, ponekad se naziva Grimm rječnik, što je počelo 1838, a objavljen je 1854. Među utjecajnije književnike 20. vijeka ubrajaju se Gerhart Hauptmann, Thomas Mann, Hermann Hesse, Heinrich Böll i Günter Grass. Godišnje se izdaje prosječno oko 700 milina knjiga na njemačkom jeziku, sa oko 80.000 naslova, od čega je 60.000 novih. Njemačka se nalazi na trećem mjestu po broju izdanih knjiga u svijetu, nakon tržišta engleskog i kineskog govornog područja. Frankfurtski sajam knjiga najvažniji je na svijetu po pitanju međunarodnih poslova i trgovine, s tradicijom dugom više od 500 godina, također Leipziški sajam knjiga zauzima važno mjesto u Evropi. Njemačka filozofija ima velik historijski značaj: doprinos Gottfried Wilhelm Leibniza racionalizmu; zatim prosvjetiteljska filozofija Immanuela Kanta; njemački idealizam čiji filozofi su bili Johann Gottlieb Fichte, Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Friedrich Wilhelm Joseph Schelling; iracionalista i filozofski pesimista Arthur Schopenhauer; ideja socijalizma Karl Marxa i Friedrich Engelsa; doprinos Friedricha Nietzschea perspektivizmu; Gottlob Frege da jedoprnos analitičkoj filozofiji; Martin Heidegger koji je dao velik doprinos egzistencijalizmu i ontologiji, značajan uticaj ostavila je Frankfurtska škola koju su razvijali Max Horkheimer, Theodor Adorno, Herbert Marcuse i Jürgen Habermas. Mediji Među najveće medijske kompanije iz Njemačke koje djeluju na međunarodnom tržištu su Bertelsmann, Axel Springer SE i ProSiebenSat.1 Media. Također značajnu ulogu ima Deutsche Presse-Agentur. Njemačko televizijsko tržište je najveće u Evropi sa oko 38 miliona domaćinstava sa TV prijemnikom. Oko 90% njemačkih kućanstava ima kablovsku ili satelitsku televiziju, sa raznim javnim i privatnim RTV kanalima. U Njemačkoj postoji više od 500 javnih i privatnih radio stanica, uključujući i Deutsche Welle koja svoj program emitira na više stranih jezika. Njemačka nacionalna radio mreža je Deutschlandradio, dok ARD stanice pokrivaju lokalne servise. Mnoge od najprodavanijih novina i časopisa u Evropi su upravo one iz Njemačke, listovi (i internet portali) sa najvećim tiražom u Njemačkoj su Bild, Die Zeit, Süddeutsche Zeitung, Frankfurter Allgemeine Zeitung i Die Welt, dok su najveći njemački magazini Der Spiegel, Stern i Focus. Njemačko tržište video igara je jedno od najvećih u svijetu. Gamescom u Kölnu je jedan od vodećih svjetskih sajmova video igara. Popularne serije video igara iz Njemačke su Turrican, Anno, The Settlers, Gotika, SpellForce: The Order of Dawn, FIFA Manager, Far Cry i Crysis. Relevantni izdavači i programeri igara su Ubisoft Blue Byte, Crytek, Deep Silver, Kalypso Media, Piranha Bytes i Yager Development. Kinematografija Njemačka kinematografija je ostavila velik trag u svjetskoj filmskoj umjetnosti i tehnici. Prvi radovi braće Skladanowsky su prikazani 1895. godine. Svjetski poznat Babelsberg Studio koji se nalazi u berlinskoj četvrti Postdam osnovan je 1912. godine, čime je psato prvim velikim filmskim studijem u svijetu. Danas je najveći evropski studio. Ran njemačko kino je bilo pod uticajem njemačkih ekspresionista kao što su Robert Wiene i Friedrich Wilhelm Murnau. Film Metropolis čiji je redatelj bio Fritz Lang smatra se prvim naučn-fantastičnim filmom. Film redatelja Josef von Sternberga Plavi anđeo u kojem je glumila Marlene Dietrich smatra se prvim njemačkim zvučnim filmom. Filmovi Leni Riefenstahl su postavili nove umjetničke standarde, kao što primjerice dokumentarni film Trijumf volje. Mnogi od filmova koji su nastali nakon 1945. godine u poslijeratnom periodu mogu se nazvati Trümmerfilm (bos. film ruševina). Takav film je primjerice Ubojice među nama (1946) redatelja Wolfganga Staudtea. Među poznatije istočnonjemačke filmove mogu se ubrojati Der Untertan (1951), Podijeljeno nebo (1964) čiji je redatelj Konrad Wolf, filmska adaptacija književnog djela Jakov lažljivac kojeg je napisao Jurek Becker, a filmski adaptirao Frank Beyer ka film Jakov lažljivac (1975), koji je bio jedini istčnonjemački film nominovan za Oscara. Filmovi Zapadne Njemačke iz 1950-ih godina mogu se po žanru definirati kao Heimatfilm (bos. domoljubni film), ti filmovi prikazuju ljepotu zemlje i moralni integritet ljudi koji žive u njoj. Tokom 1970-ih i 1980-ih, poznati redatelji novog njemačkog filma bili su Volker Schlöndorff, Werner Herzog, Wim Wenders i Rainer Werner Fassbinder. Njemački filmovi kao što su Das Boot (1981), Nedovršena priča (1984), Good Bye, Lenin! (2003), Glavom kroz zid (2004), Bijela traka (2009), Konferencija životinja (2010), Atlas oblaka (2012) su ostvarili međunarodni uspjeh. Oscara za najbolji strani film dobili su njemački filmovi Limeni bubanj 1979. godine, Nigdje u Africi 2002. godine i Život drugih 2007. godine. Dodjela Evropske filmske nagrade se vrši svake godine, od čega svake druge u Berlinu, domu Evropske filmske akademije. Berlinski međunarodni filmski festival poznat kao "Berlinale", na kojem se od 1951. za najbolje filmove dodjeluje nagrada "Zlatni medvjed" je jedan od najvažnijih filmskih festivala u Evropi i svijetu. Kuhinja Njemačka kuhinja varira zavisno od regije do regije, te često postoje sličnosti između kuhinja nekih njemačkih regija sa regijama susjednih država (npr postoje neke kulinarske sličnosti između kuhinje Južne Bavarske, Švabije sa kuhinjama Švicarske i Austrije). Internacionalno poznata jela kao što su pizza, suši, kineska, grčka, indijska kuhinja, doner kebab, također su popularna i lako dostupna u Njemačkoj, zahvaljujući različitim etničkim zajednicama. Kruh predstavlja značajan dio njemačke kuhinje, njemački pekari proizvode oko 600 vrsta kruha i oko 1.200 različitih vrsta kolača i peciva. Njemački sirevi predstavljaju trećinu sireva proizvedenih u Evropi. U 2012. godini oko 99% proizvedenog mesa u Njemačkoj činila je svinjetina, piletina i govedina. Nijemci proizvode svoje poznate kobasice u 1.200 različitih vrsta uključujući Bratwurst, Weißwurst i Currywurst. Tokom 2012. godine, od ukupne prodaje hrane, 3,9% je bilo organske hrane. Iako vino postaje sve više popularno u mnogim dijelovima Njemačke, naročito u njemačkim vinskim regijama, ipak nacionalno alkoholno piće je pivo. Njemačka potrošnja piva po osobi je iznosila 110 litara u 2013, i dalje je među najvišima u svijetu. Sport Po podacima iz 2009. i 2010. oko 27,8 miliona Nijemaca bilo je organizirano u oko 91.000 sportskih klubova i udruženja. Najveći broj sportskih društava je obuhvaćen krovnom organizacijom Njemačkog olimpijskog sportskog saveza (DOSB). Najčešći i najpopularniji sport u Njemačkoj je nogomet. Po podacima iz 2012. u sklopu Njemačkog nogometnog saveza (DFB) organizirano je 172.000 klubova sa oko 6,8 miliona članova, a nogometna reprezentacija Njemačke može se pohvaliti sa četiri titule svjetskih prvaka u nogometu: 1954, 1974, 2006. i 2014. godine. Njemačka je također i dva puta bila organizator Svjetskog prvenstva 1974. i 2006, a oba puta je i postala svjetski prvak. Ona je i jedina država čije su nogometne reprezentacije i u muškoj i u ženskoj konkurenciji bili prvaci svijeta. Najveći stadion, namijenjen za međunarodne susrete, je Olimpijski stadion u Berlinu (kapaciteta 74.224 mjesta), dok je Signal Iduna Park u Dortmundu najveći nogometni stadion po kapacitetu na nivou Bundeslige sa preko 80.500 mjesta (od čega je 24.454 sjedećih). U motosportu, najveći javni interes Nijemci pokazuju za Formulu 1 i DTM, u kojima su njemački vozači i konstruktori među vodećim. Michael Schumacher je sedmorostruki svjetski prvak u Formuli 1 i do danas najuspješniji vozač Formule 1 u njenoj historiji, dok je Sebastian Vettel dosad najmlađi svjetski prvak u historiji ovog takmičenja. Osim toga, popularni su i zimski sportovi u kojima Njemačka ima vrhunske sportiste i olimpijske pobjednike. Među najuspješnijim su i skijaši-skakači Sven Hannawald i Jens Weißflog te olimpijska pobjednica klizačica Katarina Witt. Moda i dizajn Njemački dizajneri su lideri modernog dizajna linije proizvoda, Bauhausovi dizajneri poput Ludwiga Miesa van der Rohea, Dieter Rams iz Brauna su među najpoznatijima. Njemačka je vođeća zemlja u modnoj industriji. Njemačka tekstilna industrija broji oko 1.300 kompanija sa više od 130.000 uposlenih u 2010. godini, koja je ostvarila prihod od 28 milijardi eura. Gotovo oko 44% proizvoda se izvozi. Berlinska sedmica mode, modni sajam Bread and Butter održavaju se dva puta godišnje. München, Hamburg i Düsseldorf također su važni gradovi po pitanju dizajna i modne industrije. Poznati modni dizajneri iz Njemačke su Karl Lagerfeld, Jil Sander, Wolfgang Joop, Philipp Plein i Michael Michalsky. Među važnijim modnim markama su Hugo Boss, Escada, Adidas, Puma, Jack Wolfskin. Svejtski poznati supermodeli iz Njemačke su Claudia Schiffer, Heidi Klum, Tatjana Patitz, Nadja Auermann, kao i Toni Garrn, Julia Stegner, Eva Padberg i Diane Kruger. Također pogledajte Alumniportal Deutschland Eilenburg Glücksburg Husum Uetersen Reference Vanjski linkovi www.deutschland.de - multimedijalni višejezični portal o Njemačkoj Statistikportal.de - Službeni statistički podaci Bundesregierung Deutschland - Službena stranica savezne vlade Bundespräsident - Službena stranica predsjednika Njemačke Bundestag - Službena stranica njemačkog parlamenta Urbani sistem Njemačke prije i poslije ujedinjenja Države članice NATO-a Države svijeta Njemačka Države i teritorije osnovane 1871. Države članice Vijeća Evrope

830

https://bs.wikipedia.org/wiki/Bosna%20i%20Hercegovina

Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina (skraćeno BiH, neformalno Bosna, ćirilica Босна и Херцеговина) suverena je država u jugoistočnoj Evropi, smještena na zapadu Balkanskog poluostrva. Na sjeveru, zapadu i jugozapadu graniči s Hrvatskom, na istoku sa Srbijom, a na jugoistoku s Crnom Gorom. Pomorska je država jer na jugu, na teritoriji općine Neum, izlazi na Jadransko more. Glavni i najveći grad države jest Sarajevo. Nezavisnost je stekla 1. marta 1992. nakon odluke građana referendumom o samoopredjeljenju. Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013, imala je 3.531.159 stanovnika. Područje Bosne i Hercegovine naseljeno je još od paleolita, dok se u neolitskom razdoblju bilježi stalna naseljenost teritorije kada se razvijaju kulture kao što su kakanjska i butmirska. Nakon dolaska prvih Indoevropljana bilježi se više kultura željeznog doba kao što su glasinačka i srednjobosanska kulturna grupa. Te kulture se najviše dovode u vezu s više ilirskih plemena kao što su bili Desidijati, Mezeji, Breuci, Dicioni, Autarijati. Dolaskom Rimljana većina tih plemena do 6. stoljeća bila je romanizirana. Dolaskom slavenskih plemena na Balkan, teritoriju Bosne i Hercegovine naseljavaju i razna južnoslavenska plemena. Do 12. stoljeća uspostavljena je Bosanska banovina, koja će krajem 14. stoljeća prerasti u Kraljevinu Bosnu. Za vrijeme vladavine kralja Tvrtko I bila je najmoćnija feudalna kraljevina u regionu. Sa smrću Tvrtka I snaga i utjecaj bosanske države polahko opadaju. U to doba Osmanlijsko Carstvo počinje invaziju na jugoistočnu Evropu, što je bilo velika prijetnja i za Kraljevinu Bosnu. Iscrpljena unutrašnjim sukobima i prepuštena sama sebi, pod vladavinom posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića Bosna gubi nezavisnost 1463. U sljedećem stoljeću cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine ulazi u sastav Osmanlijskog Carstva i postaje njena najzapadnija provincija. Slabljenjem Osmanlijskog Carstva nakon Berlinskog kongresa Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu, što će potrajati do Prvog svjetskog rata. Između dva svjetska rata bila je u sastavu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije, a potom i u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije kao jedna od njenih šest republika. Raspadom Jugoslavije proglašava nezavisnost, usljed čega izbija rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao od 1992. do 1995. Bosna i Hercegovina regionalno je i međunarodno poznata po prirodnim ljepotama i kulturnom naslijeđu, kuhinji, eklektičnoj i jedinstvenoj muzici, arhitekturi i festivalima, od kojih su neki jedni od najvećih i najuglednijih takve vrste u jugoistočnoj Evropi. U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda, Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a Bošnjaci su etnička većina. Osim njih, u državi žive i druge etničke zajednice: Albanci, Crnogorci, Jevreji, Makedonci, Romi, Slovenci, Turci i drugi. Bez obzira na etničku pripadnost, državljane Bosne i Hercegovine drugi često kolokvijalno identificiraju kao Bosance. Pojmovi Hercegovac i Bosanac održavaju se na osnovu regionalne, a ne etničke razlike, pri čemu se granice Hercegovine ne mogu precizno definirati. Osim toga, zemlja se jednostavno nazivala Bosna sve do austrougarske okupacije krajem 19. stoljeća. Država je s visokim stepenom indeksa ljudskog razvoja, s ekonomijom kojom dominiraju industrija i poljoprivredni sektor i s važnim udjelom turističkog i uslužnog sektora. Dana 15. decembra 2022. dobila je status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Također je kandidat za članstvo u NATO-u od aprila 2010, kada je potpisala Akcijski plan za članstvo na samitu u Tallinnu, a članica je i Partnerstva za mir. Osim toga, punopravna je ili pridružena članica mnogih međunarodnih organizacija: Ujedinjenih nacija (od 22. maja 1992), Vijeća Evrope (od aprila 2002), Međunarodne pomorske organizacije, Svjetske turističke organizacije, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE), G77, CEFTA-e, Jadranske povelje, posmatrač u Organizaciji islamske konferencije (OIC), posmatrač u pokretu nesvrstanih, a jedan je od osnivača Mediteranske unije (2008). Historija Prahistorijsko doba Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e. Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija dosad poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jest Starčevačka kultura, zastupljena uglavnom na lokalitetima Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornje Tuzle. Kasnije će Kakanjska kultura uveliko utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najvažnije neolitske kulture na području Bosne i Hercegovine. Butmirska kultura jest kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne, između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po prahistorijskom naselju u Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog kamenog doba. Ostali važniji lokaliteti Butmirske kulture jesu Okolište, Nebo i Obre. Istovremeno s Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka. Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i juznobosanskim. Nalazišta su Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Varvara kod Ramskog jezera i Moštre. Bronzano i željezno doba (Ilirsko doba) Tokom bronzanog doba neolitsko stanovništvo koje je naseljavalo područje današnje Bosne i Hercegovine postepeno su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Od 8. stoljeće p. n. e. ilirska plemena evoluirala su u kraljevstva. Najstarije zabilježeno kraljevstvo u Iliriji (regiji koja je obuhvatala zapadni dio Balkanskog poluostrva kao što je zabilježeno u klasičnoj antici) bilo je kraljevstvo Enhilejaca u 8. stoljeću p. n. e. Poslije Enhilejaca, od 4. stoljeća p. n. e. pojavljuju se i druga ilirska plemena. Autarijati pod Pleuriasom (od 337. pn.e) osnivaju svoje kraljevstvo a potom i Ardijejci, ilirski narod koji je prvobitno naseljavao područje uz rijeku Neretvu (Narenta) i dio jadranske obale a koje će se održati do 167. p. n. e. i trećeg Ilirskog rata. Kraljevstvo Ardijejaca, kojim je vladao Agron polovinom 3. stoljeća p. n. e., i Dardansko, koje je uspostavio Bardilis početkom 4. stoljeća p. n. e. najpoznatija su ilirska kraljevstva na zapadnom Balkanu. Tokom ovog perioda područje današnje Bosne i Hercegovine nastanjivalo je nekoliko ilirskih plemena, od kojih se najvažniji bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), koji su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati, za koje se veže srednjobosanska kulturna grupa bronzanog i željeznog doba. Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i dijelove zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme, za koje se veže kulturni period poznat kao Glasinačka kultura. Druga poznatija ilirska plemena koja treba spomenuti jesu Japodi, Mezeji i Daorsi. Vrlo važnu ulogu u životu Ilira imao je kult mrtvih, što se može primijetiti u njihovim pažljivim izvođenim obredima sahrane, kao i bogato ukrašenim grobnim mjestima. U sjevernim dijelovima područja koje su nastanivali Iliri, postojala je duga tradicija kremiranja i sahranjivanja mrtvih u plitkim grobovima, dok su na jugu mrtve sahranjivali u velikim kamenim ili zemljanim tumulima, koji su u Hercegovini dostizali i monumentalne dimenzije, širine i više od 50 m i 5 m visine. Japodi su bili skloni i ukrašavanju (teške, prevelike ogrlice od žutog, plavog ili bijelog stakla i velike bronzane fibule, kao i spiralne narukvice, dijademe i kacige od bronze). U nekoliko stoljeća ilirske vladavine ovim prostorima nisu zabilježeni upadi drugih naroda sve do 4. stoljeća, kada se spominje invazija Kelta. Kelti su dolaskom na ovo područje donijeli tehniku grnčarskog kola, nove vrste fibula i različite pojaseve od bronze i gvožđa. Tokom migracije iz srednje Evrope ka jugu Balkanskog poluostrva Kelti su se kratko zadržali na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, tako da je njihov utjecaj ostao minimalan, ali pohod ovog indoevropskog naroda utjecao je na raseljavanje nekih ilirskih plemena (Autarijati), pri čemu je došlo i do miješanja nekih plemena, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme koje je naseljavalo sjeveroistočnu Bosnu. O tom periodu postoji malo historijskih dokaza, ali u cjelini se čini da su Kelti okupljali više naroda koji govore različitim jezicima. Na jugu današnje Bosne i Hercegovine, u području delte Neretve zabilježen je znatan utjecaj heleniziranog ilirskog plemena Daorsi. Glavni grad tog plemena bio je Daorsoi u Ošanjićima kod Stoca. Daorson je u 4. stoljeću p. n. e. bio okružen megalitima, zidovima visokim i po pet metara (velikih poput onih u grčkoj Mikeni), sastavljenih od velikih kamenih blokova. Daorsi su izrađivali jedinstvene bronzane kovanice i skulpture. Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. p. n. e. kada se u historiografiji taj sukob smatra početkom Ilirskih ratova koji će potrajati sve do 168. p. n. e. U tom periodu Rimljani su zauzeli veći dio ilirskog područja a potpunu prevlast ostvarit će tek 9. n. e. Upravo je na području današnje Bosne i Hercegovine, Rimsko Carstvo vodilo jednu od najtežih bitaka u svojoj historiji još od vremena Punskih ratova, kako je to svojevremeno opisao rimski historičar Svetonije. Ova rimska vojna kampanja protiv Ilirika, tadašnje rimske provincije koja je obuhvatala i današnju Bosnu i Hercegovinu, poznata je kao kampanja gušenja Velikog ilirskog ili Batonovog ustanka. Ustanak je podignut 6. n. e, u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa), nakon pokušaja regrutiranja Ilira u rimsku vojsku i trajao je tri godine, kada je ugušen. Za vrijeme cara Tiberija (9. n. e.) sve ilirske teritorije konačno potpadaju pod rimsku upravu. Tokom vladavine Rima na ovo područje doseljavali su se latinski stanovnici iz cijelog carstva. Nova era U prvim stoljećima nove ere, područje današnje Bosne bilo je sastavni dio Rimskog Carstva. Većinom su ga naseljavali Iliri. Nakon pada carstva, Bosnu su svojatali kako Bizantijsko Carstvo, tako i zapadni nasljednici Rima. Slaveni se ovdje naseljavaju u 7. stoljeću, zatječući na ovim prostorima dijelove ilirskih i tračkih plemena koja su bila romanizirana, a prilikom dolaska Slavena povlače se uglavnom u planine. Slaveni ih nazivaju Vlasima po starogermanskoj riječi Wallach, što znači "Rimljanin". Srednji vijek Historijske i arheološke informacije o ranosrednjovjekovnoj Bosni su oskudne. Prema bizantskom O upravljanju carstvom, u Bosni su postajala dva naseljena grada Katera i Desnik. Utvrđeno je da se srednjovjekovni zemlja Bosna protezala od sarajevskog polja na jugu do zeničkog polja na sjeveru, a istočna granica je bila dolina Prače prema Drini, zapadna duž doline Lepenice i Lašve. Prvi imenom poznati vladar Bosne bio je ban Borić, zatim Kulin Ban, a poslije krunidbe Bana Tvrtka I Kotromanića 1377. u Milima vladari Bosne postaju kraljevi. Nezavisnost Bosna zadržava sve do dolaska Osmanlija 1463, kad zvanično postaje dio Osmanlijskog Carstva. Na jugu Humska zemlja je opstala do 1483. kada će i ona konačno pasti. Osmanlijsko doba Tokom osmanlijske vladavine mnogi stanovnici Bosne prelaze na islam. Određen dio starog bosanskog plemstva prelazi na stranu Osmanlija, tako da su već u prvoj polovini 16. stoljeća mnogi begovi i vojskovođe u osmanlijskoj Evropi porijeklom bili upravo iz Bosne kao što su Mehmed-paša Sokolović, Gazi Husrev-beg, Ajas-beg i drugi. U 16. i 17. stoljeću Bošnjaci su bili sastavni dio osmanlijske vojske, dok su najvažnije uloge vlade Bosanskog ejaleta najčešće pripadale Bošnjacima. Mnoge od bošnjačkih porodica koje su rano prešle na islam bile su vrlo moćne, što u Bosni dugo vremena zadržava i feudalne odnose između Bošnjaka i drugih naroda. Osmanlijski neuspjesi protiv druge regionalne velesile u ovom dijelu Evrope, Austrije, pomiču granicu između Osmanlijskog carstva i ostatka Evrope, koja sad ponovo stiže pred same kapije Bosne, čime se opća situacija u zemlji pogoršava. Sa konstantnim napadima i ekonomskom krizom širi se nezadovoljstvo, tako da u prvoj polovini 19. stoljeća, sultan nekoliko puta pokušava izvršiti reforme, ali ovome kapetani u Bosni odgovaraju pobunama. Najčuvenija je od njih pobuna Husein-kapetana Gradaščevića 1831. Nakon što su poraženi od strane Osmanlija, vojni otpor Bošnjaka se završava, dok carstvo i dalje slabi. Austrougarsko doba Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Bosna i Hercegovina postaje sastavni dio Austro-Ugarske. Paralelno se u susjednim državama razvijaju slavenski nacionalni pokreti, koji su radili na ujedinjenju svih Južnih Slavena na jugoistoku Evrope. Povod za Prvi svjetski rat bio je sarajevski atentat, koji je 28. juna 1914. izveo Gavrilo Princip, pripadnik revolucionarnog omladinskog pokreta "Mlada Bosna". On je pucao na austro-ugarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu trudnu suprugu, koji su podlegli ranama. Prvi svjetski rat Tokom Prvog svjetskog rata mnogo građana Bosne i Hercegovine bilo je regrutirano u austro-ugarsku vojsku i upućeno na granice prema Kraljevini Srbiji i Kraljevini Crnoj Gori. Osobito je bila jaka koncentracija uzduž rijeke Drine. U početku rata imala je Srbija početne uspjehe, njena vojska je čak prešla Drinu i upala u istočnu Bosnu. Tada je austro-ugarska vojska pod vodstvom dvojice generala Hrvata, Stjepana Sarkotića i Luke Šnjarića, potukla Vojsku Kraljevine Srbije kod Han-Pijeska i izbacila ih preko Drine. Kraljevina Srbija i Kraljevina Crna Gora bile su 1915. vojnički potučene, njihovi državni teritoriji okupirani, a glavnina vojske se preko Albanije i Grčke dokopala solunskog bojišta gdje se uz zapadne saveznike Francusku i Englesku uspjela 1918. s juga vratiti u Srbiju i otud bez otpora ući u Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, dio južne Ugarske (Bačku, Banat i Baranju) i napokon i u Sloveniju. Srbija je tada, kao jedna od pobjednica u Prvom svjetskom ratu, iako je doživljavala uglavnom poraze, nastojala sve te zemlje samo priključiti Kraljevini Srbiji i tako ostvariti stoljetnu ideju o Velikoj Srbiji i njenom izlazu na Jadransko more. U tim planovima Bosna i Hercegovina je imala središnje mjesto. Te pokrajine i tada oko 40% Srba u njihovom stanovništvu, trebale su biti most prema Srbima u Hrvatskoj, poglavito na području bivše Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Kraljevina Jugoslavija Krajem Prvog svjetskog rata i propašću Austro-Ugarske područja Bosne i Hercegovine ulaze u početku u Država Slovenaca, Hrvata i Srba, a potom u novonastalu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja se od 1929. zove Kraljevina Jugoslavija. Nakon pojačane industrijalizacije i opće ekspanzije bosanskohercegovačkog društva za vrijeme austrougarske epohe, Bosna i Hercegovina tokom prve Jugoslavije ekonomski nazaduje, što stvara osnovu za socijalno nezadovoljstvo i nemire, koji će kasnije uslijediti. Nakon sloma parlamentarne demokratije i zavođenja Šestojanuarske diktature 1929. došlo je do novih administrativno-političkih promjena u zemlji. Jugoslavija je dobila devet banovina, čime je Bosna i Hercegovina formalno podijeljena. Površina Bosne i Hercegovine pripala je u svom historijskom obliku četirima različitim banovinama, koje su nazvane po geografskim i historijskim regijama. Vrbaska, Drinska, Zetska i Primorska banovina trebale su prema prvotnoj ideji tadašnjeg jugoslavenskog kralja Aleksandra I potisnuti regionalne i nacionalne identitete, a u prvi plan staviti jedinstveni jugoslavenski identitet. Sporazumom Cvetković–Maček 1939. formira se Banovine Hrvatske, u koju ulaze i dijelovi Bosne i Hercegovine, i to uglavnom oni koji su već pripadali Primorskoj banovini i dijelovi zemlje na sjeveru, uz Savu. Drugi svjetski rat Početkom Drugog svjetskog rata pod vodstvom Ante Pavelića osniva se 10. aprila 1941. Nezavisna Država Hrvatska (NDH), u čiji sastav ulazi cijela Bosna i Hercegovina. Znatan dio bosanskih Hrvata i Bošnjaka učestvuju kao pripadnici vojske NDH (ustaše, domobrani), dok nekolicina Bošnjaka zauzima vodeće pozicije u vlasti kao ministri u vladi NDH (npr., Osman Kulenović i Džafer-beg Kulenović). Dio Srba bori se na strani četnika te učestvuju u progonima Hrvata i Bošnjaka. Ustaše progone i ubijaju Srbe, Rome, Jevreje i komuniste. Iz tog perioda poznata je i Sarajevska rezolucija, koju su 12. oktobra 1941. potpisali sarajevski muslimani, a koja osuđuje nasilje vlasti NDH protiv srpskog stanovništva. Jedan dio Bošnjaka, bosanskih Srba i bosanskih Hrvata aktivno učestvuju u antifašističkom pokretu Josipa Broza Tita, dajući znatan doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi i konačnom oslobođenju cijele zemlje od stranih okupatora. Bosna i Hercegovina je jedna od prvih zemalja antifašističke koalicije u porobljenoj Evropi 1941–1945. Na teritoriji Bosne i Hercegovine vode se neke od najžešćih bitaka (Neretva, Kozara, Sutjeska, Drvar) Drugog svjetskog rata na području jugoistočne Evrope. U Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. postavljeni su temelji suvremene Bosne i Hercegovine, na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a, dok su u Jajcu 29. novembra iste godine na Drugom zasjedanju AVNOJ-a postavljene osnove nove, socijalističke Jugoslavije, u okviru koje je SR Bosna i Hercegovina bila jedna od šest ravnopravnih republika. Doba SFRJ U vremenu od 1945. do početka 1990-ih SR Bosna i Hercegovina doživljava ubrzanu industrijalizaciju, modernizaciju i urbanizaciju, a paralelno s tim osnivaju se i institucije zemlje, koje naglašavaju njenu državnost i institucionalnu nezavisnost. Zbog svog centralnog geografskog položaja unutar jugoslovenske federacije, Bosna i Hercegovina je izabrana kao osnova za razvoj vojno-odbrambene industrije. U tom periodu izgrađeno je mnogo vojnih objekata i tvornica oružja što je doprinijelo velikoj koncentraciji oružja i vojnog osoblja. S obzirom na prirodna bogatstva kojim raspolaže, Bosna i Hercegovina je za vrijeme SFRJ bila centar uglavnom bazične industrije. U to vrijeme osnivaju se i obrazovne, naučne i kulturne institucije kao što su Akademije nauka i umjetnosti BiH, univerziteti u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i Tuzli, Radiotelevizija Sarajevo. Godine 1971. dolazi do priznavanja Muslimana, kao šestog naroda u tadašnjoj zemlji, koji uz Srbe i Hrvate, čine jedan od konstitutivnih naroda SR Bosne i Hercegovine i SFR Jugoslavije. Godine 1984. glavni grad republike, Sarajevo, bio je domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara, što je podiglo ugled grada i države u inozemstvu. Tokom 1980-ih Sarajevo i Bosna i Hercegovina bili su centar svojevrsne pop-kulture u Jugoslaviji. Ovdje stvaraju neki od najpopularnijih domaćih filmskih autora (Kusturica, Kenović), a pop i rock-grupe spadaju u najvažnije u zemlji. U tom periodu i bogata književna tradicija nastavlja se tamo gdje su nekad stali najvažniji bosanskohercegovački autori, kao Ivo Andrić (dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961) i Meša Selimović. Samostalnost U oktobru 1991. SR Bosna i Hercegovina izglasava suverenost da bi potom uslijedio i referendum za nezavisnost u februaru 1992. Srpsko stanovništvo uglavnom je bojkotovalo referendum. Odmah po proglašavanju nezavisnosti i međunarodnog priznanja zemlje u aprilu 1992, izbija rat u Republici Bosni i Hercegovini. Republika Bosna i Hercegovina primljena je u Ujedinjene nacije 22. maja 1992. Već 1991. hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sklapa dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine sa srbijanskim predsjednikom Miloševićem na sastanku u Karađorđevu. O podjeli Bosne i Hercegovine danas postoji mnogo dokumentacije, a izdvajaju se Tuđmanovi stenogrami, ali i svjedočenja Stjepana Mesića, nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ, Ante Markovića, nekadašnjeg premijera SFRJ, i mnogih drugih svjedoka vremena. Rat traje do 1995, a u njemu stradaju Bošnjaci, Srbi i Hrvati, a nad Bošnjacima Srebrenice počinjen je i genocid. Sva tri naroda u zemlji rat doživljavaju na različite načine, vidjevši u njemu ugrožavanje vlastitih nacionalnih interesa, tako da se u srpskim medijima koristi izraz "Otadžbinski", a u hrvatskim "Domovinski rat". Početkom 1992. vraća se i historijsko ime Bošnjak kao ime nacije, koje zamjenjuje dotadašnju vjersku oznaku "Musliman". Intervencijom međunarodnih vojnih snaga rat je završen, a Bosna i Hercegovina očuvala je svoj državnopravni i historijski kontinuitet. U američkom gradu Daytonu 21. novembra 1995. sve zaraćene strane potpisuju mirovni sporazum, čime je neslužbeno završen rat. Konačni sporazum potpisan je u Parizu 14. decembra 1995. Dejtonski sporazum potvrdio je Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu i suverenu državu u Evropi. Prema ugovoru Bosna i Hercegovina sastoji se iz dvije administrativne jedinice: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te Brčko distrikta, koji ima poseban status i ne pripada nijednom entitetu. Reintegracija države i njena obnova odvija se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja i neprevladanih posljedica rata. Međunarodne snage pod komandom NATO-a u decembru 2004. zamijenile su snage Evropske unije i partnerskih zemalja (European Union Force – EUFOR). Na općim izborima održanima početkom 2000-ih (2002, 2006, 2010, 2014) uglavnom su pobjeđivale stranke desnog centra, uz povremene uspjehe socijaldemokratskih stranaka u Federaciji BiH. Nastojanja HDZ-a BiH za uvođenjem samouprave na područjima većinski naseljenim Hrvatima bila su 2001. spriječena smjenom Ante Jelavića, hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U Republici Srpskoj nastavljeno je političko suprotstavljanje jačanju državnosti BiH. Veći socijalni protesti u februaru 2014. uzrokovani teškim ekonomskim i društvenim prilikama održani u više gradova Federacije BiH (u manjoj mjeri i u Republici Srpskoj). Nakon izbora u 2014. uspostavljeno je novo Predsjedništvo BiH (Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović). Nakon novih općih izbora u 2022. članovi Predsjedništva BiH (od novembra 2022) postali su Denis Bećirović, Željka Cvijanović i Željko Komšić. Zaključno sa 2020. Bosna i Hercegovina je kandidat za članicu NATO-a, te potencijalni kandidat za pristupanje Evropskoj Uniji nakon što je Evropska komisija odgovorila pozitivno na upitnik 29. maja 2019. Početkom 2020. kao i većinu Evrope, Bosnu i Hercegovinu je zahvatila pandemija koronavirusa kada je po prvi put nakon rata uveden policijski sat u čitavoj državi. Geografija Položaj Smještena je na jugoistoku Evrope, u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva, između 42. i 46. stepena sjeverne geografske širine i 15. i 20. stepena istočne geografske dužine. Površina joj je 51.129 km2 (51.209,2 km2 od čega je 51.197 km2 kopno, a 12,2 km2 površina mora). Dužina granice sa susjednim državama iznosi 1.538 km, a od toga je suhozemna granica duga 774 km, riječna 751 km, a morska 13 km. Graniči s Hrvatskom na sjeveru, sjeverozapadu i jugu (932 km), Srbijom na istoku (357 km) i Crnom Gorom na jugoistoku (248 km). Na krajnjem jugu, na teritoriji općine Neum, izlazi na Jadransko more u dužini 20-ak km. Granice Bosne i Hercegovine uglavnom su prirodnog porijekla i većinom je čine rijeke Drina, Sava i Una, te planine, kao Dinara na jugozapadu. Najviši je vrh Maglić (2.386 m), u jugoistočnom dijelu, na granici s Crnom Gorom. Najduža rijeka koja protječe Bosnom i Hercegovinom jest Sava, a od jezera je najveće Buško, vještačka hidroakumulacija površine 56,7 km2. Geografske cjeline Bosna i Hercegovina sastoji se od dvije geografske i historijske cjeline: većeg bosanskog dijela na sjeveru (otprilike 40.000 km2) i manjeg hercegovačkog na jugu. Bosna je mahom planinska zemlja, a isto se odnosi i na Hercegovinu, s tom razlikom da je riječ o različitim tipovima tla. Na sjeveru se planinsko područje spušta u brežuljkasto područje Posavine, odnosne dalje pretvara u Panonsku niziju. Dinarski dijelovi Bosne prostiru se od zapada ka istoku. Hercegovinu čine planinska (visoka) i jadranska (niska) Hercegovina, koja užim pojasom između Neuma i poluostrva Klek izbija i na Jadransko more. Važna su i polja, odnosno zaravni, koje se pružaju duž najvećih rijeka (Una, Vrbas, Bosna, Drina), od juga ka sjeveru, odnosno, u slučaju Neretve, od sjevera ka jugu, a poseban oblik u krajoliku čine prostrana kraška polja na jugozapadu, jugu i jugoistoku (Livanjsko, Duvanjsko, Popovo i druga). Plodna zemlja čini 13,6% površine Bosne i Hercegovine, a samo 2,96% zemlje upotrebljava se za poljoprivredu, dok je 83,44% zemlje poljoprivredno gotovo neiskorišteno. U prirodne resurse ubrajaju se ugalj, željezo, boksit, mangan, bakar, hrom, cink, te drvo i znatne vodene mase. Rijetki zemljotresi i poplave čine jedinu ozbiljnu prirodnu opasnost u Bosni i Hercegovini. U najvažnije ekološke probleme spadaju zagađenost zraka iz industrijskih postrojenja, opća zagađenost prostora zbog nedostatka opće kulture i ekološke svijesti i intenzivno krčenje šume. Gotovo je 50% teritorije Bosne i Hercegovine pod šumama. Najveća šumska područja u centralnom su, istočnom i zapadnom dijelu Bosne. Klima je umjereno kontinentalna s toplim ljetima i hladnim zimama. Područja s velikom nadmorskom visinom imaju kratka hladna ljeta i duge, ponekad žestoke zime. U primorju i na jugu zemlje zime su blage i kišovite. Glavni grad je Sarajevo, a ostali veći gradovi jesu Banja Luka, Tuzla, Mostar, Zenica, Bihać, Cazin, Prijedor, Brčko, Bijeljina, Travnik, Trebinje, Doboj, Gračanica i Livno. Rijeke i jezera Bosna i Hercegovina obiluje rijekama i jezerima. Sve rijeke pripadaju crnomorskom i jadranskom slivu. Najduža je Sava, koja formira znatan dio granice s Hrvatskom. Najduža rijeka koja izvire, odnosno nastaje u Bosni i Hercegovini jest Drina, koja je, poput Save, velikim dijelom toka pogranična rijeka jer formira veći dio granice sa Srbijom. Od dužih rijeka tu su još Bosna (s najvećim unutardržavnim slivom), Vrbas, Una, Sana, Ukrina i Spreča, koje teku prema sjeveru i pripadaju crnomorskom slivu, dok je na jugu najveća rijeka Neretva, koja je i jedina rijeka s područja Bosne i Hercegovine koja se ulijeva u Jadransko more. S površinom 55,8 km2 najveće je jezero Buško, koje je na granici općina Livno i Tomislavgrad, na nadmorskoj visini 716 m. Akumulacija jezera iznosi 782 miliona m3 i po tome je jedno od najvećih jezera u Evropi. Veća jezera još su Modračko, Ramsko, Bilećko, Jablaničko, Plivsko, Blidinje. Mnogo je planinskih jezera, uglavnom ledničkog porijekla, a koja posjeduju znatan turistički potencijal, a poznatija su Prokoško (na Vranici), Orlovačko, Štirinsko, Bijelo i Kladopoljsko jezero (na Zelengori), Šatorsko na istoimenoj planini itd. Nacionalni parkovi i parkovi prirode u Bosni i Hercegovini Ukupna površina zaštićenog područja Bosne i Hercegovine iznosi 57,83 hektara, što je 1,13% njene teritorije. U državi postoje četiri nacionalna parka i osam parkova prirode. Nacionalni parkovi Parkovi prirode Politika Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje je republičkog karatera, iako BiH ne funkcioniše niti se definiše kao republika zbog složenosti jedinica na koje se dijeli (entiteti i kantoni). Nezavisnost je stekla 5. aprila 1992, nakon što se referendumom o nezavisnosti odvojila od SFRJ, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu počela sastavljati od 14. decembra 1995. nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je zaustavio rat. Glavni grad zemlje je Sarajevo. U Bosni i Hercegovini djeluje i visoki predstavnik, koji je na čelu Ureda Visokog predstavnika (), a koga bira Evropski parlament. Trenutni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini jest Christian Schmidt iz Njemačke. Predsjedništvo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana – po jedan predstavnik svakog konstitutivnog naroda – koji se izmjenjuju na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva svakih osam mjeseci, odnosno po dvaput tokom jednog mandata. Direktno ih biraju građani na općim izborima, i to tako da se s teritorije Federacije Bosne i Hercegovine biraju predstavnici Bošnjaka i Hrvata, a s teritorije Republike Srpske predstavnik Srba. Član Predsjedništva s najviše glasova obično postaje prvi predsjedavajući. Mandat traje četiri godine. Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje Predsjedništvo, a odobrava ga Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre. Po rezultatima Općih izbora 2022, članovi Predsjedništva jesu: Parlamentarna skupština Parlamentarna skupština najviše je zakonodavno tijelo države. Sastoji se od dva doma: Doma naroda i Predstavničkog doma. Dom naroda Bosne i Hercegovine se sastoji od 15 delegata. Njih deset, po pet Bošnjaka i Hrvata, dolazi iz Federacije Bosne i Hercegovine, a imenuje ih Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine. Preostalih pet članova jesu Srbi, koje imenuje Narodna skupština Republike Srpske. Najmanje devet članova Doma naroda potrebno je za kvorum, s tim da moraju biti najmanje tri bošnjačka, tri srpska i tri hrvatska člana. Dom naroda potvrđuje ili odbacuje usvajanje određenog zakona u parlamentarnoj proceduri koji je već usvojen u Predstavničkom domu, što znači da ima pravo veta. Ovlasti i sastav Doma naroda propisani su tačkama 2 i 3 člana 4 Ustava Bosne i Hercegovine. Predstavnički dom čine 42 člana (predstavnika ili zastupnika), koji se biraju direktnim putem na Općim izborima svake četiri godine. Dvadeset osam članova s teritorije je Federacije BiH, a 14 iz Republike Srpske. Na čelu je predsjedavajući s dva zamjenika, s tim da se to rukovodstvo rotira. Članovi rukovodstva (predsjedavajući i zamjenici) moraju biti različite nacionalnosti. Da bi određeni zakon bio usvojen u Predstavničkom domu, za njega trebaju glasati najmanje dvije trećine članova Predstavničkog doma (28 glasova), a kad je riječ o entitetskim članovima, za njega mora glasati barem polovina broja članova iz određenog entiteta (minimalno 14 članova iz Federacije BiH i sedam iz Republike Srpske). Ovakav način glasanja naziva se entitetsko glasanje. Vijeće ministara Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je najviši izvršni organ vlasti u Bosni i Hercegovini, te obavlja dužnosti vlade. Sastoji se od 10 članova: devet ministara i jednog predsjedavajućeg. Predsjedavajućeg vijeća ministara imenuje Predsjedništvo BiH i on predstavlja mandatara, koji onda bira ostale članove Vijeća ministara. Parlamentarna skupština potvrđuje i odobrava Vijeće ministara. Vijeće ministara predlaže zakone Parlamentarnoj skupštini, te provodi njene odluke. Nakon općih izbora 2022. izabrani su novi članovi XIV saziva Vijeća ministara, a za predsjedavajuću je izabrana Borjana Krišto, članica Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH). Ustavni sud Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima i ima devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacija s Predsjedništvom države. Državni sud Bosne i Hercegovine ima devet članova, a sastoji se od administrativnog dijela, kriminalističkog dijela i suda za obraćanje javnosti. Oružane snage Oružane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH) jedinstvena su vojna sila Bosne i Hercegovine. Osnovane su 1. decembra 2005. ujedinjenjem dotadašnjih entitetskih vojski. Njen civilni zapovjednik jest Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, dok su na vrhu zapovjednog lanca Ministarstvo odbrane i Zajednički štab OSBiH. Oružane snage podijeljene su na dva vida: Kopnenu vojsku i Ratno zrakoplovstvo i protivzračnu odbranu. Organizacijski, sastoje se od Operativne komande (unutar koje djeluje pet brigada: tri pješadijske brigade, brigada zračnih snaga i protivzračne odbrane i brigade taktičke podrške) i Komande za podršku (komande za obuku i doktrinu, upravljanje personalom i logistiku). Imaju 9.200 pripadnika u aktivnom i 4.600 u rezervnom sastavu. Zadaci koji su povjereni Oružanim snagama jesu sljedeći: učešće u operacijama kolektivne sigurnosti, u operacijama za podršku miru i samoodbrani, uključujući i borbu protiv terorizma; pružanje vojne odbrane Bosni i Hercegovini i njenim državljanima u slučaju napada; pomoć civilnim organima u reagiranju na prirodne i druge katastrofe i nesreće; protuminsko djelovanje u Bosni i Hercegovini; ispunjenje međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine. Pasoš Pasoš Bosne i Hercegovine je putna isprava koja se izdaje državljanima Bosne i Hercegovine. Osim uobičajenog pasoša, za državljane Bosne i Hercegovine se izdaju i sljedeće specifične verzije ove putne isprave: diplomatski pasoš, službeni pasoš i zajednički pasoš. Institucije nadležne za izdavanje pasoša su Ministarstva unutrašnjih poslova izuzev diplomatskih koje izdaje Ministarstvo vanjskih poslova i službenih pasoša koje izdaje Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine. Vanjska politika i međunarodni odnosi Bosna i Hercegovina, kao međunarodno priznata i suverena država, preko svojih nadležnih institucija, nastoji voditi dobrosusjedsku politiku i općenito vanjsku politiku na principima međusobnog uvažavanja i ravnoprvnosti kao i poštivanja suvereniteta država sa kojima nastoji izgraditi dobre međudržavne odnose. U svrhu ostvarivanja takvih univerzalnih načela vanjske politike, Bosna i Hercegovina teži ka saradnji na bilateralnom, regionalnom i globalnom planu. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, vođenje vanjske politike u isključivoj je nadležnosti državnog Predsjedništva. Pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji, uz pristupanje NATO-u, jedan je od glavnih vanjskopolitičkih ciljeva Bosne i Hercegovine što je inicirano stupanjem na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 1. juna 2015. Državama sa kojima je ratificiran ovaj sporazum ponuđena je mogućnost da, nakon što ispune neophodne uslove, postanu članice Evropske unije. Zbog toga je Bosna i Hercegovina jedan od potencijalni kandidata za pridruživanje EU. Bosna i Hercegovina usvojila je Akcioni plan za članstvo u NATO-u 23. aprila 2010, što je posljednji korak za puno članstvo u toj vojnoj organizaciji iako postoje oprečni unutardržavni stavovi prema članstvu. Diskriminacija Ustavom Bosne i Hercegovine, a na osnovu odredaba člana IV i V, politički se diskriminiraju pripadnici naroda, koji ne pripadaju trima konstitutivnim narodima (Bošnjacima, Hrvatima i Srbima), time što nemaju pravo izbora u Dom naroda Parlamentarne skupštine i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Diskriminacija je potvrđena u Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu presudom Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine. Administrativna podjela Bosna i Hercegovina je nakon završetka rata administrativno podijeljena na dva entiteta i distrikt sa specijalnim statusom. Takvu teritorijalnu podjelu tretira međunarodni standard ISO 3166-2:BA koji za svaku administrativnu jedinicu unutar države (prva dva nivoa) definira međunarodnu dvodjelnu oznaku. Administrativne jedinice prvog nivoa su entiteti (Republika Srpska i Federacija Bosne i Hercegovine) i Brčko distrikt. Federacija Bosne i Hercegovine se do formiranja Brčko distrikta prostirala na približno 51% a Republika Srpska na 49% površine Bosne i Hercegovine. Entiteti su nastali Dejtonskim sporazumom iz 1995. zbog ogromnih promjena u etničkoj slici zemlje. U Republici Srpskoj ovo je većinom bilo zbog etničkog čišćenja lokalnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva, a u dijelovima Federacije zbog odlaska ili etničkog čišćenja lokalnog srpskog stanovništva. Od 1996. ovlasti vlada oba entiteta u odnosu na državni nivo, odnosno Vijeće ministara znatno su smanjene. Ipak, iako je zemlja na putu ka svom državnom ujedinjeju, entiteti još imaju brojne nadležnosti. Drugi nivo političke podjele jest podjela Federacije Bosne i Hercegovine na kantone, kojih je deset i svi imaju uspostavljenu zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Neki su etnički mješoviti, pa su uspostavljeni posebni mehanizmi zaštite interesa konstitutivnih naroda. Najniži nivo političke podjele Bosne i Hercegovine je podjela na općine i gradove. Bosna i Hercegovina sastoji se od 141 općine (71 u Federaciji Bosne i Hercegovine i 57 u Republici Srpskoj) i 24 službena grada. Općinama i gradovima rukovode općinska i gradska vijeća a dalje se dijele na mjesne zajednice. Gradovi Sarajevo i Istočno Sarajevo su podijeljeni na nekoliko općina. Gradovi i općine Privreda Uz SR Makedoniju i SR Crnu Goru, SR Bosna i Hercegovina se ubrajala u red siromašnijih republika Jugoslavije. Poljoprivreda je uglavnom bila u privatnim rukama, ali posjedi su bili mali i neprofitabilni, dok se hrana uglavnom uvozila. I danas se vide posljedice centralnog planiranja privrede, a glavna je nevolja prevelik broj radnika u industriji. Za vrijeme socijalizma u Bosni i Hercegovini forsirana je teška i vojna industrija, pa je republika imala velik dio jugoslavenskih vojnih postrojenja. Tri i po godine ratovanja uništile su bosanskohercegovačku privredu i infrastrukturu, pa je proizvodnja pala za 80%. Nakon 1995. proizvodnja se malo oporavila (1996–1998), ali rast je znatno usporio 1999. BDP je i dalje duboko ispod nivoa 1990. Nezaposlenost je 2002. iznosila 40%. Teško je tačno ocijeniti stanje privrede jer, iako oba entiteta obavljavaju svoje statistike, statistike za cijelu državu su ograničene. Osim toga, službene statistike ne bave se sivom ekonomijom, koja je vrlo prisutna u cijeloj zemlji i svim segmentima društva. Glavni poljoprivredni proizvodi Bosne i Hercegovine jesu žitarice te razne vrste voća i povrća. Glavne su industrijske grane proizvodnja čelika, uglja, željeza, automobilska industrija, tekstilna industrija, proizvodnja duhana, namještaja i prerada nafte. Prema podacima za 2017, najviše proizvoda iz Bosne i Hercegovine izvezeno je u sljedeće države: Njemačka (14,25%), Hrvatska (11,67%), Italija (10,78%), Srbija (10%), Slovenija (8,75%), Austrija (8,16%) i Turska (3,67%). S druge strane, u istom periodu najviše se uvozilo iz Hrvatske (16,05%), Srbije (13,71%), Njemačke (9,46%), Slovenije (9,19%) i Italije (8,76%). Prema tome, najvažniji vanjskotrgovinski partneri Bosne i Hercegovine jesu Njemačka, Italija, Slovenija, Hrvatska i Srbija jer je s njima ostvareno više od polovine ukupne vanjskotrgovinske razmjene. Infrastruktura Energetika Zahvaljujući socijalističkom naslijeđu, Bosna i Hercegovina posjeduje znatan broj energetskih objekata, s instaliranim energetskim kapacitetima koji zadovoljavaju potrebe za električnom energijom u državi, dok se viškovi proizvedene električne energije izvoze i čine znatan udio izvoza. S obzirom na hidropotencijal i velike rezerve uglja, najveći udio proizvedene električne energije još se ostvaruje iskorištavanjem bogatog hidropotencijala i sagorijevanjem fosilnih goriva, tj. uglja. Rijeke u Bosni i Hercegovini uglavnom su planinske (pogotovo gornji i srednji tok) i uz znatnu visinsku razliku izvora u odnosu na ušće, što im daje znatnu vrijednost potencijalne energije idealan su obnovljivi izvor energije. Zahvaljujući tom faktoru i reljefu kroz koji protječu (uske doline i kanjoni), potencijalna energija mnogih vodotoka iskorištena je za proizvodnju električne energije. Gornji tokovi Drine, Neretve, Vrbasa, Une i drugih rijeka obiluju ogromnim hidropotencijalom, usljed čega su upravo na tim mjestima izgrađene najveće hidroelektrane u državi. Neke od takvih hidroelektrana jesu HE Salakovac (210 MW, izgrađena 1981), HE Grabovica (114 MW), HE Jablanica (180 MW, 1955), HE Višegrad (315 MW 1989), HE Jajce I, HE Jajce II, HE Trebinje I, HE Trebinje II. Saobraćaj Bosna i Hercegovina ima izgrađenu infrastrukturu za odvijanje cestovnog, željezničkog i zračnog saobraćaja. Također, (gdje postoji nekoliko riječnih luka) moguć je i vodeni saobraćaj Savom, ali u ograničenoj mjeri. Cestovni saobraćaj Cestovni promet u Bosni i Hercegovini odvija se na dva autoputa s ukupno 84,1 km (stanje: maj 2014), 26 magistralnih i nekoliko stotina regionalnih cesta. Najduži autoput jest Autoput A1 (Odžak – Ploče), koji je od 2001. u izgradnji i od 340 km izgrađeno je 52 km, i to dionice Kakanj – Jošanica i Kravice – Bijača. Drugi autoput jest Autoput Bosanska Gradiška–Banja Luka, dužine 32,1 km, koji povezuje istoimene gradove. Brojevi magistralnih cesta su brojevi iz nomenklature cesta Jugoslavije iz 1987. Odlukom Vlade Federacije Bosne i Hercegovine od 15. novembra 2014. magistralne ceste u Federaciji BiH preimenovane su novom nomenklaturom. U planu su još četiri autoputa i četiri brze ceste. Održavanje cesta je podiljeno po entitetima i dodijeljeno javnim preduzećima JP Ceste FBiH, JP Autoceste FBiH, JP Putevi Republike Srpske i JP Autoputevi Republike Srpske. – Oznake za međunarodne ceste u Bosni i Hercegovini. – Oznake za autoput u Bosni i Hercegovini. – Oznake za brze ceste u Bosni i Hercegovini. – Oznake za magistralne ceste u Bosni i Hercegovini. – Oznake za regionalne ceste u Bosni i Hercegovini. Željeznički saobraćaj Željeznički saobraćaj u Bosni i Hercegovini obavljaju dva operatora, tj. javna preduzeća: Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Sarajevu, i Željeznice Republike Srpske, sa sjedištem u Doboju. Za potrebe upravljanja postojećom željezničkom infrastrukturom osnovana je javna korporacija Željeznice Bosne i Hercegovine, sa sjedištem u Doboju. Ukupna dužina željezničkih pruga u državi iznosi 1.031 km, od čega je u Federaciji BiH 608,495 km. Najvažnije željeznički pravci jesu: Ploče – Bosanski Šamac, na kojem je pruga Šamac – Sarajevo (dužina: 239 km, izgrađena 1948) pravac je koji se od juga i glavne luke Ploče dolinama Neretve i Bosne pruža prema sjeveru države i dalje prema srednjoj Evropi i povezuje mnoge privredne centre, kao što su Mostar, Konjic, Sarajevo, Kakanj, Zenica, Maglaj, Doboj) Bihać – Zvornik (pravac koji povezuje zapadni dio države s istočnim, odnosno preko Srbije povezuje Bosnu i Hercegovinu s istočnom i jugoistočnom Evropom. Zračni saobraćaj Prema podacima iz 2013, u Bosni i Hercegovini postoje 24 aerodroma. Od toga je sedam aerodroma s asfaltiranom pistom sljedećih dužina: 2.438 do 3.047 m (četiri aerodroma) 1.524 do 2.437 m (jedan aerodrom) do 914 m (dva aerodroma) i 17 aerodroma s neasfaltiranom pistom sljedećih dužina: 1.524 do 2.437 m (jedan aerodrom) 914 do 1,523 m (pet aerodroma) do 914 m (11 aerodroma). U Bosni i Hercegovini postoje četiri međunarodna aerodroma: Međunarodni aerodrom Sarajevo (IATA: SJJ, ICAO: LQSA), poznat još i kao Aerodrom Butmir, najveći je i najprometniji aerodrom u Bosni i Hercegovini, a smješten je u sarajevskom predgrađu Butmir. Osim aerodroma, koriste se i heliodromi, kojih je u Bosni i Hercegovini u 2013. registrirano šest. Demografija Posljednji popis stanovništva proveden je od 1. do 15. oktobra 2013, prema stanju na dan 30. septembra 2013. u 24 sata, što se smatra referentnim datumom popisa. Popis je trebao biti organiziran od 1. do 15. aprila 2013, prema stanju na dan 31. marta 2013, ali je zbog tehničkih nedostataka opaženih tokom probnog popisa provedenog 2012 kasnije odgođen za oktobar. Prve preliminarne rezultate popisa 5. novembra 2013. objavila je Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Konačni rezultati popisa 2013. objavljeni su 30. juna 2016. Ove rezultate neke političke institucije Republike Srpske smatraju nevažećim zbog nesaglasnosti o metodologiji popisa. U Bosni i Hercegovini 2013. živjelo je 50,11% Bošnjaka, 30,78% Srba i 15,43% Hrvata, dok ostali čine 2,73%. Prema podacima američke agencije CIA iz 2000, u Bosni i Hercegovini živjelo je 48% Bošnjaka, 37,1% Srba, 14,3% Hrvata i 0,6% ostalih. Prema procjenama iste agencije iz 2004, Bosna i Hercegovina je imala 4.007.608 stanovnika. Procjene CIA-e iz 2017. navode da je u julu te godine u Bosni i Hercegovini živio 3.856.181 stanovnik. Prema domaćim procjenama, u Federaciji Bosne i Hercegovine žive 2.517.972 stanovnika, a u Republici Srpskoj 1.490.993. Prema popisu iz 1991, Bosna i Hercegovina je imala 43,47% Bošnjaka, 31,21% Srba i 17% Hrvata, dok se 6% ljudi izjasnilo kao Jugoslaveni, a 2% kao ostali. Religijska podjela bila je slična nacionalnoj: 99% Hrvata su katolici, 90% Bošnjaka su muslimani i 95% Srba su pravoslavci. Podaci su se otad znatno promijenili jer je u ratu poginulo između 100.000 i 250.000 ljudi, a gotovo polovina stanovništva zemlje raseljena je. Prema spomenutom popisu, u Bosni i Hercegovini bilo je 40% muslimana, 31% pravoslavaca, 15% katolika, te 14% pripadnika ostalih vjeroispovijesti. 18,9% stanovništva mlađe je od 14 godina, 70,6% je između 15 i 64 godine, a 10,5% stanovnika starije je od 65 godina. Prosječna starost iznosi 35,9 godina. Za muškarce je ona 35,5 a za žene 36,2 godine. Broj stanovnika raste za otprilike 0,45% godišnje. Prema nacionalnosti Religija Prema popisu stanovništva iz 2013, islam je većinska religija u Bosni i Hercegovini, koju čini 51% stanovništva. Kršćanima se izjašnjava 46% populacije; od njih, Srpska pravoslavna crkva čini najveću grupu, što čini 31% stanovništva (od kojih većina identificiraju kao Srbi), a Rimokatolička crkva 15% (od kojih je većina identificiraju kao Hrvati). Najmanji skupine čine agnostici 0,3%, 0,8% ateisti, ostali 1,15%, a vjeru nije izjasnilo ili nije bilo odgovora od njih 1,1%. Prema maternjem jeziku Službeni jezici Bosne i Hercegovine su bosanski, hrvatski i srpski. Na popisu 2013. objavljeno je da bosanski kao maternji koristi 1.866.585 stanovnika (52,9%), srpski koristi 1.086.027 (30,8%), dok hrvatski koristi 515.481 (14,5%) stanovnika. Prema istim podacima, ostale jezike upotrebljava 63.066 stanovnika Bosne i Hercegovine (1,8%). Prema spolu Zdravstvo Zdravstvo je u nadležnosti entiteta, kao i podijeljenoj nadležnosti entiteta i kantona (Federacija BiH), odnosno u nadležnosti Brčko distrikta. U Bosni i Hercegovini trenutno su na snazi tri zakona o zdravstvenoj zaštiti i tri zakona o zdravstvenom osiguranju. Odredbe tih propisa uglavnom su usklađene. U Federaciji BiH postoji Federalno ministarstvo zdravstva i deset kantonalnih ministarstava zdravstva, kao i Zavod za zdravstveno osiguranje i reosiguranje Federacije BiH i kantonalni zavodi. Republika Srpska ima Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite i Fond zdravstvenog osiguranja, dok u Brčko distriktu postoji Odjel za zdravstvo i ostale usluge pri Vladi Distrikta, te Fond zdravstvenog osiguranja distrikta. Na entitetskom nivou uspostavljene su i agencije za akreditaciju u zdravstvu: Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji BiH i Agencija za certifikaciju, akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske. Na nivou države postoji Odsjek za zdravstvo pri Ministarstvu civilnih poslova. Najvažniji propis za cijelu Bosnu i Hercegovinu jest Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima. Obrazovanje Obrazovanje u Bosni i Hercegovini ima dugu tradiciju. U Tolisi je 1823. otvorena prva narodna osnovna škola u Bosni i Hercegovini, koju je podigao tadašnji župnik fra Ilija Starčević. Prvi učitelj bio je Ilija Boričić iz Slavonije. Škola je zatvorena nakon 15 godina, a ponovo obnovljena 1843. Prva školska ustanova koja je bila preteča visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini jest Gazi Husrev-begova medresa, koja je osnovana 8. januara 1537. Godine 1887. za vrijeme de facto austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, osnovana je Pravna šerijatska škola, koja je počela s petogodišnjim programom obrazovanja. Obrazovni sistem Obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini sastoji se iz četiri nivoa obrazovanja: predškolski odgoj i obrazovanje osnovno obrazovanje srednje obrazovanje visoko obrazovanje. Sistem obrazovanja u BiH je u velikoj mjeri decentralizovan i uglavnom je u nadležnosti entiteta i kantona. Međutim, unutar državnog ministarstva za civilne poslove postoji sektor za obrazovanje. Kao rezultat reformi u oblasti obrazovanja, na nivou BiH usvojeno je pet strategija iz ove oblasti a to su: Strateški pravci razvoja predškolskog odgoja i obrazovanja u Bosni i Hercegovini; Strategija razvoja stručnog obrazovanja i obuke u BiH za period 2007–2013; Strateški pravci razvoja obrazovanja u BiH, sa planom sprovođenja istog programa za vrijeme 2008–2015; Mapa puta i plan aktivnosti za uključivanje BiH u EU programe za cjeloživotno učenje i Mladi u akciji. Osim toga, usvojeno je i sedam osnovnih strategija i smjernica za provođenje bolonjskog procesa: Okvir za visokoškolske kvalifikacije u Bosni i Hercegovini; Provođenje okvira za visokoškolske kvalifikacije u Bosni i Hercegovini; Standardi i smjernice za osiguranje kvaliteta u visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini; Preporuke za provođenje osiguranja kvaliteta u visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini; Državni akcioni plan za priznavanje kvalifikacija u Bosni i Hercegovini; Model dodatka diplomi za Bosnu i Hercegovinu Priručnik za korisnike za model dodatka diplomi za Bosnu i Hercegovinu. Visoko obrazovanje Visokoškolsko obrazovanje u Bosni i Hercegovini se odvija preko nekoliko javnih i privatnih univerziteta i samostalnih visokoškolskih ustanova različitog tipa. Najstariji i ujedno i najveći univerzitet u državi je Univerzitet u Sarajevu. Segregacija U nekim osnovnim školama prisutna je segregacija djece, nazvana Dvije škole pod jednim krovom, gdje hrvatska i bošnjačka djeca u istoj zgradi pohađaju nastavu, ali s odvojenim ulazima i drugim nastavnim planom i programom. Segregacija djelomično postoji i u srednjim školama. Međunarodne integracije Bosna i Hercegovina od ponovnog stjecanja nezavisnosti 1992. postala je članica mnogih međunarodnih organizacija i u kontinuiranom je procesu integriranja u sve važnije međunarodne organizacije. Kao najvažniji ciljevi vanjske politike navode se pristupanje Evropskoj uniji i NATO-u. U okviru Vijeća ministara Bosne i Hercegovine uspotavljena je i Direkcija za evropske integracije kao stalno, samostalno i stručno tijelo, čija je glavna uloga koordiniranje procesa evropskih integracija na nivou države. Pristupanje Evropskoj uniji Dana 20. juna 2018. Evropska komisija poslala je 655 pitanja u Upitniku. Tadašnji predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik predao je odgovore na dodatna pitanja 5. marta 2019. U maju 2019. Evropska komisija objavila je Mišljenje o prijemu Bosne i Hercegovine. Dana 15. decembra 2022. godine Bosna i Hercegovina dobija službeni status kandidata. Integracija u NATO Iako još nije završen proces registriranja nepokretne vojne imovine Bosne i Hercegovine i njeno definiranje kao vlasništva države Bosne i Hercegovine, NATO je odobrio aktiviranje Akcijskog plana za članstvo Bosne i Hercegovine u toj organizaciji i pozvao Bosnu i Hercegovinu da dostavi Godišnji nacionalni program 5. decembra 2018. Zamjenik američkog državnog sekretara John Sullivan izjavio je 17. decembra da SAD podržava napore Bosne i Hercegovine za priključenje NATO-u i odbacio prigovore nekih političkih partija, rekavši pri tome da će Washington snažno reagirati na svaku prijetnju stabilnosti države. Od jula 2019. Bosna i Hercegovina nije dostavila svoj Godišnji nacionalni program zbog veta od strane Milorada Dodika, člana predsjedništva iz srpskog naroda. Pitanje je spriječilo i formiranje vlasti nakon općih izbora 2018. Ipak, 19 novembra 2019. Dodik je pristao na slanje ANP-a (Programa reformi), čime je odblokirano formiranje vlasti u državi. Kultura Bosna i Hercegovina ima bogatu kulturu koja je imala veliki utjecaj na ostale zemlje Balkana i Evrope. Ona se ispoljavala na raznim područjima ljudske djelatnosti, a uključivala je muziku, književnost, film, likovnu i primijenjenu umjetnost, te dizajn i savremene medije. Iz Bosne i Hercegovine su porijeklom dvojica dobitnika Nobelove nagrade: Vladimir Prelog dobio ju je za hemiju, a Ivo Andrić za književnost. Glavni grad Sarajevo je bio domaćin 14. Zimskih olimpijskih igara. Arhitektura Tokom hiljadugodišnjeg postojanja Bosna i Hercegovina našla se pod utjecajem različitih kultura i civilizacija te je dugo bila svojevrsna granica između zapadnog i istočnog (orijentalnog) utjecaja, poprimajući i zadržavajući specifičnosti s obje strane, što je rezultiralo raznovrsnom arhitekturom, koja je važno naslijeđe te države. Muzika Bosna i Hercegovina pripada krugu zemalja u kojem muzika ima dugu i vrijednu tradiciju koja se i danas njeguje. Narodna muzika Bosne i Hercegovine je mješavina raznih balkanskih utjecaja, u kojoj se susreću najrazličitiji motivi i žanrovi. Znatan utjecaj na bosanskohercegovačku narodnu muzičku tradiciju je imala orijentalna islamska civilizacija kroz Osmanlije. Proces akulturacije je trajao intenzivno gotovo četiri stoljeća, a tragovi su jasno vidljivi i danas kroz razne oblike izražavanja narodne muzike. To se prvenstveno odnosi na korištenje nekih vrsta puhačkih i žičanih instrumenata s dugim vratom u obliku lutnje, u narodu poznatih pod zajedničkim imenom tambura. Poznate su i pjesme koje su se pjevale uz istovremeno okretanje tepsije (tepsijanje), vjenčane pjesme koje se odnose na običaj "knivanja" mlade, gradske ljubavne pjesme – sevdalinke, sefardske romanse na ladino jeziku, kao i melodijsko-poetske oblike islamske, katoličke i pravoslavne duhovne muzike. Tokom austrougarske vladavine (1878–1914) dat je evropski pečat i duh zapadne civilizacije orijentalnom načinu života - kulturnim obrascima nastalim kao mješavina između srednjovjekovne bosanske tradicije i orijentalne islamske civilizacije. Rezultat tih "susreta" vidljiv je u arhitekturi i drugim umjetnostima, koje čine temelj modernog bosanskohercegovačkog društva. Uporedo s narodnom muzikom, posljednjih decenija u Bosni i Hercegovini razvili su se i novi žanrovi (pop, šlager, šansona, džez, rokenrol, heavy metal, hip-hop, house, techno). Književnost Bosanskohercegovačku književnost čine mnoga poznata djela, pisana perima napoznatijih književnika Bosne i Hercegovine. Ivo Andrić je najvažniji predstavnik domaće književnosti i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. za "kompletan književni opus o historiji jednog naroda". Vrhunac tog rada je bio roman Na Drini ćuprija. Tokom osmanlijskog doba mnogi pisci iz Bosne i Hercegovine bili su poznati u orijentalnom svijetu, a u samoj Bosni razvija se alhamijado književnost. Film Važan dio kulturnog stvaralaštva Bosne i Hercegovine čini bosanskohercegovačka kinematografija. Filmovi iz Bosne i Hercegovine u prve dvije decenije nakon Drugog svjetskog rata obrađivali su mahom teme iz narodne revolucije i rata, uključujući i poznate bitke partizana protiv stranih okupatora i domaćih izdajnika: filmovi Kozara, Sutjeska, Bitka na Neretvi, Valter brani Sarajevo. Prvi uspjesi domaćeg filma desili su se tokom kasnih 1970-ih i 1980-ih, kad je stvoren i poseban bosanskohercegovački filmski izraz. Filmovi su mahom obrađivali socijalne teme, nerijetko i kao socijanu kritiku na račun socijalističkog društva, a povremeno bi se našlo mjesto i za savremene, urbane teme, na koje su ipak uglavnom obrađivali autori iz drugih centara. Nagradu Američke filmske akademije Oscar u kategoriji za najbolji strani film 2002. dobila je Ničija zemlja u režiji Danisa Tanovića. Film Remake iz 2003. u režiji Dine Mustafića, rađen po scenariju Zlatka Topčića, na međunarodnim filmskim festivalima dobio je nekoliko nagrada i postigao veliku gledanost. Uspjeh je imao i film Pjera Žalice Gori vatra, kao i njegov sljedeći projekt, Kod amidže Idriza. U kategoriji kratkog filma 10 minuta režisera Ahmeda Imamovića dobitnik je nagrade "Najbolji kratki film Evrope" 2002. Posebnu pažnju dobio je film Grbavica režiserke Jasmile Žbanić, koji je nagrađen Zlatnim medvjedom na festivalu Berlinale 2006. Film Ostavljeni iz 2010. režisera Adisa Bakrača i scenarista Zlatka Topčića osvaja nagrade na filmskim festivalima širom svijeta, između ostalog, Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu, Nagradu za režiju u Parizu i tri nagrade na Filmskom festivalu u Hollywoodu. Gastronomija Bosanska kuhinja je, pored svojih specifičnosti, poprimila u znatnoj mjeri utjecaj pojedinih mediteranskih i zapadnoevropskih kuhinja. Jela bosanske kuhinje su slična jelima turske, grčke i drugih sličnih kuhinja. Zbog dugotrajne austrougarske uprave, u njoj se osjete i utjecaji centralne Evrope. Bosanska kuhinja koristi mnogo začina, obično u malim količinama. Većina jela su blaga, kuhana s malo vode. Sosovi su gotovo u potpunosti prirodni. Tipični sastojci jela bosanske kuhinje su paradajz, krompir, luk, bijeli luk, paprika, krastavci, mrkva, kupus, gljive, špinat, tikvice i grah. Od začina najčešće se koristi mljevena paprika, biber, peršun, lovorov list i celer. Kao dodatak jelima u bosanskoj kuhinji često se koriste mlijeko, kajmak i pavlaka. Slatkim jelima se dodaju cimet i klinčić. Jela od mesa su od piletine, govedine ili janjetine. Za bosansku kuhinju specifično je pripremanje jela ispod sača (peke), pri čemu se pripremljene namirnice, poklopljene metalnim zvonom, spremaju u žaru. Region Hercegovine je pogodan za uzgajanje vinove loze i proizvodnju vina, dok se u Bosni rakija dobija od šljiva i jabuka. Kahva se pije iz fildžana, uz rahatlokum. Tradicionalna jela su baklava, hurmašice, tufahije, sarma, ćevapi, halva, burek, tulumbe, pite (sirnica, zeljanica, krompiruša. Danas se tradicionalna jela najčešće spremaju za praznike. Religija Prisutnost tri religije u Bosni i Hercegovini imala je utjecaj na kulturni razvoj zemlje. Najvažniji eksponat Zemaljskog muzeja u Sarajevu jest Sarajevska hagada, tradicionalna jevrejska knjiga koju su Sefardi donijeli u Sarajevo po svom progonu iz Španije. Orijentalno naslijeđe Bosne i Hercegovine vidi se i u brojnim impresivnim primjerima orjentalne, sakralne i svjetovne arhitekture iako je dio objekata srušen ili uništen tokom vremena, posljednji put u rata 1992–1995. Među najpoznatije objekte iz osmanlijskog perioda spadaju Begova i Careva džamija u Sarajevu, Aladža džamija u Foči, džamija Ferhadija u Banjoj Luci te džamije u Mostaru, Travniku i Livnu. Bosna i Hercegovina posebno je poznata i po mostovima iz osmanlijskog perioda, gdje posebno treba izdvojiti Stari most u Mostaru, Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju te repliku Starog mosta u Mostaru u umanjenoj verziji na Bistrici u Livnu. Crkvena arhitektura Bosne i Hercegovine sastoji se od nekoliko stilova, ovisno od vremena u kojem je građena, odnosno kojem crkvenom krugu pripada. Tako bosanske katoličke crkve u gotovo cijeloj zemlji njeguju neki posebni "bosanski" stil vitkih zvonika sa visokim, kosim krovovima i tako se harmonično uklapaju u gradski ili seoski krajolik. Najpoznatije rimokatoličke crkve u Bosni izgrađene su u Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Livnu, Jajcu i Bihaću, dok su najvažniji samostani franjevačke provincije Bosna srebrena u Fojnici, Visokom, Kreševu, Kaknju i Livnu. Sakralni objekti rimokatoličke crkve u Hercegovini imaju uglavnom primorsko-mediteranski karakter (baš kao i pravoslavne crkve i objekti), građeni su od bijelog kamena, a odlikuje ih gotovo minimalistički stil, koji se u novijoj arhitekturi dijelom naslanja i na kubizam i savremene tokove crkvene arhitekture u svijetu. Ovdje su poznate Duvanjska bazilika u Tomislavgradu, te crkve i samostani u Širokom Brijegu, Čapljini i Mostaru. Pravoslavne crkve, manastiri i objekti u sjevernijim dijelovima zemlje, pogotovo uz rijeku Drinu ne razlikuju se previše od sličnih crkvenih objekata u Srbiji, što upućuje na činjenicu da su ih gradili isti majstori. Ovi su se pak u dijelu srpske-crkvene arhitekture vodili principima crkvene gradnje na zapadnom Mediteranu, tako da pravoslavne crkve u Bosni imaju uvijek iznova slične motive, koji podsjećaju na gradnju u Italiji, Francuskoj i Dalmaciji. Najpoznatije pravoslavne crkve izgrađene u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli, Trebinju, Livnu i Bosanskoj Krupi. Novovjeki pravoslavni crkveni objekti po mnogim gradovima, pogotovo u Republici Srpskoj, danas nalikuju kopijama Sopoćana, Mileševa ili Gračanice ili su u skladu sa bizantskim stilom, tako da bosanskoj urbanoj arhitekturi daju novi pečat. Primjer je Crkva svetog Vasilija Ostroškog u Istočnom Sarajevu. Mediji U Bosni i Hercegovini trenutno izlazi nekoliko dnevnih listova. Nakon nekoliko decenija primat najtiražnijeg i najutjecajnijeg dnevnog lista u državi od najstarijih dnevnih novina Oslobođenja preuzeo je sarajevski Dnevni avaz. Nakon neuspjele privatizacije i decenija izlaženja 2000-tih ugašene su sarajevske Večernje novine, čiji je dnevni tiraž 1980-ih prelazio 100.000 primjeraka, po čemu su u tom periodu bile pete dnevne novine po tiražu u tadašnjoj Jugoslaviji. Od ostalih dnevnih listova tu su još banjalučke Nezavisne novine. Osim dnevnih novina, u Bosni i Hercegovini objavljuje se i sedmična i periodična štampa, časopisi i magazini koji uglavnom obrađuju političke, ali i sve druge aktualne teme. Najpoznatiji politički magazini jesu BH Dani, Slobodna Bosna, Ljiljan, Start i drugi. U vremenu interneta sve više novina ukida printana izdanja, zadržavajući samo internetska. U Bosni i Hercegovini uspostavljen je javni radio-televizijski sistem, koji se sastoji od tri zasebne radio-televizije i to državne Radiotelevizije Bosne i Hercegovine (BHTV 1 i BH Radio 1) te entitetskih emitera RTVFBiH (FTV i Radio FBiH) i Radiotelevizija Republike Srpske (RTRS). Medijsku sliku u zemlji upotpunjuje i nekoliko privatnih televizija: OBN, NTV Hayat i Nova BH, čiji zemaljski signal pokriva najveći dio teritorije BiH kao i nekoliko regionalnih radiotelevizija čiji je program namijenjen stanovništvu određenih regija ili kantona. Bosna i Hercegovina jedna je od država s gustom mrežom državnih, entitetskih, kantonalnih, regionalnih i gradskih radiostanica. Ipak, specijalizirane radijske stanice sa specijaliziranim sadržajima još su u manjoj mjeri zastupljene u odnosu na konvencionalne i tradicionalne. Filatelija U BiH postoje tri pošte koje izdaju marke u zajedničkoj valuti konvertibilnoj marki (KM) ili BAM i koje vrijede u cijeloj Bosni i Hercegovini. Još jedna specifičnost poštanskog saobraćaja u nekim gradovima BiH su postojanje dvije pošte udaljene manje od kilometra u kojima se mogu kupiti dvije vrste poštanskih markica (Sarajevo, Vitez, Mostar, Novi Travnik, Gornji Vakuf itd). U Bosni i Hercegovini postoje tri nezavisna poštanska operatera sa samostalnim poštanskim izdanjima: BH pošta sa sjedištem u Sarajevu Hrvatska pošta Mostar, sa sjedištem u Mostaru Pošte Srpske sa sjedištem u Banjoj Luci. Ove pošte izdaju povremeno zajednička izdanja, kao i izdanja međunarodne filatelističke organizacije pod nazivom EUROPA. Turizam Prema projekcijama Svjetske turističke organizacije, Bosna i Hercegovina će u periodu između 1995. i 2020. imati treću najveću stopu rasta turizma u svijetu. U 2012. Bosnu i Hercegovinu posjetilo je 747.827 turista, što je porast za 9%, uz ostvarenih 1.645.521 noćenja, što je rast za 9,4% u odnosu na prethodnu godinu. Od toga je 58,6% stranih turista. Kada je Lonely Planet rangirao najbolje gradove na svijetu 2006, rangirao je Sarajevo na 43. mjesto, ispred Dubrovnika (59. mjesto), Ljubljane (84), Bleda (90), Beograda (113) i Zagreba (135). Turizam u Sarajevu uglavnom je fokusiran na historijske, vjerske i kulturne aspekte. "Best in Travel" Lonely Planeta 2010. nominirao je Sarajevo 2010. među deset gradova koje treba posjetiti.Međugorje je postalo jedno od najpopularnijih mjesta kršćanskog hodočašća i preraslo u treće najvažnije vjersko mjesto u Evropi, koje svake godine posjeti više od milion ljudi. Svjetska baština Bosna i Hercegovina je članica UNESCO-a od 12. jula 1993. Na spisku Svjetske baštine sa područja Bosne i Hercegovine nalaze se tri spomenika: Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, Stari most u Mostaru i Stećci koji se nalaze na 20 lokacija u Bosni i Hercegovini. Sport Najvrjedniji sportski rezultati u ekipnim takmičenjima bili su sljedeći: banjalučki rukometni klub RK Borac postao je evropski prvak u rukometu 1976, KK Bosna je postala prvak Evrope u košarci 1979. u muškoj konkurenciji, ŽKK Jedinstvo-Aida, prvakinje Evrope 1989. Poznatiji nogometni klubovi jesu FK Sarajevo, FK Željezničar, FK Velež, HŠK Zrinjski i NK Široki Brijeg. Važniji bosanskohercegovački sportisti jesu Edin Džeko, Abas Arslanagić, Asim Ferhatović, Ivica Osim, Mirza Delibašić, Safet Sušić, Duško Bajević, Sergej Barbarez, Hasan Salihamidžić, Nenad Marković, Svetlana Kitić, Razija Mujanović i Mirza Teletović. Simboli Zastava Zastava Bosne i Hercegovine predstavlja državni simbol Bosne i Hercegovine. Proglašena je 4. februara 1998, a Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvojila ju je 2001. Zamijenila je zastavu Republike Bosne i Hercegovine, koja se koristila od proglašenja nezavisnosti 1992. Prvobitna svijetlo plava boja na zastavi bila je plava boja Ujedinjenih nacija. Međutim, izabrana je tamno plava, koja korespondira sa plavom bojom zastave Evropske unije. Žuti trougao predstavlja geografski izgled Bosne i Hercegovine. Zvijezde predstavljaju evropsko okruženje Bosne i Hercegovine. Grb Grb Bosne i Hercegovine je heraldički simbol novijeg datuma i kao takav nema uporište u historijskoj tradiciji Bosne i Hercegovine kao njeni prethodni grbovi. Grb je sastavni dio zastave Bosne i Hercegovine i simbol njenog historijskog i državnog kontinuiteta i u novim, promijenjenim društvenim okolnostima. Kao državni simbol stupio je na snagu 18. maja 1998, čime je u upotrebi zamijenio dotadašnji grb Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima, koji je i dalje ostao ukorijenjen kao nacionalni simbol Bošnjaka. Današnji bosanskohercegovački grb je karakterističnog oblika sa gornjom, ravnom stranom i donjim, izduženim dijelom ovalne forme, koji se završava u za grbove karakterističnom šiljku, a sastoji se iz dva dijela sa žutom i plavom plohom. Obje boje imaju uporište u bosanskoj nacionalnoj historiografiji i mogu korespondirati sa dotadašnjim nacionalnim simbolima Bosne i Hercegovine kao što su zlatni ljiljani i plava podloga bosanskog grba tokom 1990-ih. Gornji desni dio ispunjava žuti trougao, koji zauzima nešto manje od polovine heraldičke figure bosanskog državnog simbola. Stilizirano predstavlja Bosnu i Hercegovinu u njenim historijskim granicama (Una, Sava, Drina, Dinara) čime u prvi plan dolazi do izražaja njen historijski kontinuitet. Himna "Intermezzo" (Intermeco) naslov je muzičke podloge nove nacionalne himne Bosne i Hercegovine. Muzička podloga nove himne je usvojena 10. februara 1998. zajedno s novom zastavom. Stara himna "Jedna si jedina" zamijenjena je instrumentalnom himnom, bez teksta. Usvojenu muzičku podlogu komponovao je Dušan Šestić. Praznici i blagdani Državni praznici Bosna i Hercegovina nema usvojen zakon o praznicima. U tabelama ispod su prikazani praznici koji se slave na nivou entiteta i distrikta, kao i vjerski praznici. Entitetski nivo Iako Bosna i Hercegovina nema usvojen zakon o praznicima, entiteti Federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, zajedno sa Brčko distriktom, imaju svoje zakone koji važe samo na nivou te administrativne teritorije. Federacija Bosne i Hercegovine Osim praznika koji se u Federaciji Bosne i Hercegovine proslavljaju kao državni praznici, Zakonom o radu (“Službene novine Federacije BiH”, br. 43/99, 32/00 i 29/03) utvrđeno je pravo zaposlenika da odsustvuje s posla četiri radna dana tokom kalendarske godine radi zadovoljavanja njihovih vjerskih, odnosno tradicijskih potreba, s tim da se odsustvo od dva dana koristi uz naknadu plaće, tj. kao plaćeno odsustvo, a dva dana kao neplaćeno. Republika Srpska Građani imaju pravo na plaćeno odsustvo s posla, po vlastitom izboru, do dva dana u toku kalendarske godine, na dane svojih vjerskih praznika. Brčko distrikt Građani imaju pravo na plaćeno odsustvo s posla do dva dana na dane svojih vjerskih praznika. Vjerski praznici Također pogledajte Bosanskohercegovački gradovi po broju stanovnika Regije u Bosni i Hercegovini Saobraćaj u Bosni i Hercegovini Spisak predsjednika Bosne i Hercegovine Vojska Bosne i Hercegovine Zastava Bosne i Hercegovine Grbovi i zastave Bosne i Hercegovine kroz historiju Naseljena mjesta u Bosni i Hercegovini, 1991. Naseljena mjesta u Bosni i Hercegovini, 1991. (po abecednom redu) Pristupanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji Bosanska imena Registarske oznake za vozila u Bosni i Hercegovini Reference Napomene Vanjski linkovi BHtourism.ba Centralna Banka Bosne i Hercegovine Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine OSCE Misija u Bosni i Hercegovini Ured visokog predstavnika Bosna i Hercegovina na "International Futures" Bosna i Hercegovina na BBC News "Bosna i Hercegovina", serijal Putnici, Al Jazeera: prvi dio (4. 5. 2022), drugi dio (11. 5. 2022), treći dio (18. 5. 2022), četvrti dio (25. 5. 2022) (YouTube) Države svijeta Mediteranske države BiH Države članice Vijeća Evrope Države članice Ujedinjenih nacija

832

https://bs.wikipedia.org/wiki/Moj%20brat%20Aleksa

Moj brat Aleksa

Moj brat Aleksa romantizirana je biografija jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika Alekse Šantića. Priča je to o velikom vizionaru i romantičaru s jedne strane, i velikom gubitniku u privatnom životu s druge strane. Suptilno ispričanu priču iz mostarske čaršije majstorski nam priča njegov stariji brat. Veliki Šantić rođen je u strogo patrijarhalnoj, bogatoj mostarskoj trgovačkoj porodici, u srcu konzervativne društvene sredine Bosne i Hercegovine na prijelazu vijeka, u kontroverznim vremenima s kraja 19. i početka 20. vijeka. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog doseljeničkog fotografa, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje strogo pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu. U svojim zrelim godinama, u osvit Prvog svjetskog rata Šantić se strastveno angažira u društvenom i političkom životu Mostara, dajući jednom čitavom dobu osebujan pečat. Vrlo brzo uslijedit će i razočarenja, siromaštvo, bolest, tuga i usamljenost bremenitih godina. I prije svega izvjesnost prerane smrti. Film Moj brat Aleksa rađen je u koprodukciji sarajevske produkcijske kuće "Forum", Televizije Sarajevo i Televizije Ljubljana, a glavnu ulogu u filmu spretno je tumačio beogradski glumac Branislav Lečić, koji je prenio svu lirsku suptilnost lika legendarnog pjesnika iz Mostara. Ostale su uloge tumačili: Alma Prica, Snežana Bogdanović, Aleksandar Berček, Uroš Kravljača, Nada Đurevska. Muziku za film komponirao je poznati sarajevski dirigent i kompozitor Ranko Rihtman na poetske tekstove Alekse Šantića, a svih je deset brojeva filmskog soundtracka vrsno otpjevao majstor domaće šansone Dragan Stojnić, dijelom i uz potporu zenskog okteta "Collegium Artisticum" ( pod vodjstvom Vinka Kreitmeyer-a i Sanje Drljace) iz Sarajeva. Također pogledajte Film Spisak filmova Vanjski linkovi Cjelokupna djela Alekse Šantića Izbor iz Šantićevih pjesama Izabrane pjesme Bosanskohercegovački filmovi Jugoslavenski filmovi

833

https://bs.wikipedia.org/wiki/Ni%C4%8Dija%20zemlja%20%28film%29

Ničija zemlja (film)

Ničija zemlja je bosanskohercegovačka ratna drama snimljena 2001. u režiji Danisa Tanovića što je bio njegov prvi dugometražni film. Glavne uloge su tumačili Branko Đurić, Rene Bitorajac, i Filip Šovagović. Film je osvojio brojne filmske nagrade među kojima se ističu Oscar za najbolji strani film, Zlatni globus za najbolji strani film, te nagrada Kanskog filmskog festivala za najbolji originalni scenarij. Na Sarajevskom filmskom festivalu dobitnik je nagrade za najbolji film kao i nagradu publike. Radnja Radnja se dešava u Bosni i Hercegovini 1993. u vrijeme najtežih borbi, a priča se usredsređuje na dva vojnika, Ninu i Čikija, koji pripadaju dvjema zaraćenim stranama, i nalaze se na ničijoj zemlji, dok je treći vojnik uhvaćen u zamku mine. Borba, ponekad ironična, ponekad dramatična, između dva vojnika koji se nalaze zajedno u rovu između rovova svojih vojski stoji ujedno kao alegorija tih neprijateljstava i univerzalni simbol apsurdnosti svih ratova sa svojom iracionalnom mržnjom, neefikasnim mirovnim trupama i zbunjenošću medija. Uloge Branko Đurić - Čiki Rene Bitorajac - Nino Filip Šovagović - Cera Georges Siatidis - Narednik Marchand Serge-Henri Valcke - Kapetan Dubois Sacha Kremer - Michel Alain Eloy - Pierre Mustafa Nadarević - stariji srpski vojnik Bogdan Diklić - srpski oficir Simon Callow - Pukovnik Soft Katrin Cartlidge - Jane Livingstone Tanja Ribič - Martha Branko Zavrsan - Deminer Đuro Utješanović - bh. vodič Mirza Tanović - bh. oficir Nagrade Oscar Oscar za najbolji strani film Zlatni globus Zlatni globus za najbolji strani film Ostale nagrade Kanski filmski festival (najbolji originalni scenario) Evropska filmska akademija (najbolji originalni scenario) Evropska filmska akademija (najbolji glavni glumac)- nominacija Sarajevo film festival (najbolji film) Sarajevo film festival (izbor publike) Chicago film festival (izbor kritičara) Oslo film festival (izbor kritičara) National Board of Review (najbolji strani film) San Sebastian film festival (izbor publike) Sao Paolo film festival (izbor publike) Beirut film festival (izbor publike) Palić film festival (izbor publike) Cottobus film festival (izbor publike) High Falls film festival (izbor publike) Motovun film festival (nagrada Fipresci) Zanimljivosti Osvajanje Oscara pomoglo je da se film distribuira i u manje zemlje, kao što su Portugal, Singapur, Malezija i Tajvan. Zarada na kino-blagajnama bila je zadovoljavajuća iako je konkurencija bila jaka. Film je imao dobru zaradu u Sloveniji i Srbiji, kao i u Bosni i Hercegovini. Izuzetak je bila Hrvatska, gdje je zarada iznosila samo 16.000 dolara iako su dva glavna glumca u filmu hrvatski državljani. Kritike Internetski preglednik filmova Rotten Tomatoes izvještava da je 93% kritičara dalo filmu rejting "Certified Fresh", na osnovu 98 recenzija s prosječnom ocjenom od 7,8/10, s komentarom sajta koji navodi: "Sumoran i mračno duhovit, film Ničija zemlja slikovito ilustrira svu besmislenost rata." Ed Gonzalez iz Slant Magazine-a dao je negativnu kritiku za film. Također pogledajte 74. dodjela "Oscara" Bosanskohercegovački filmovi kandidati za nagradu Oscar - Najbolji strani film Reference Ebertova kritika http://variety.com/2001/film/reviews/no-man-s-land-4-1200468412/ http://emanuellevy.com/review/no-mans-land/ Vanjski linkovi Filmovi iz 2001. Bosanskohercegovački filmovi Bosanskohercegovački dramski filmovi Belgijski filmovi Britanski filmovi Britanski dramski filmovi Francuski filmovi Italijanski filmovi Filmovi na bosanskom jeziku Filmovi na engleskom jeziku Filmovi na francuskom jeziku Filmovi na njemačkom jeziku Oscar za najbolji strani film Filmovi o Ratu u Bosni i Hercegovini Crnohumorni filmovi Politički satirični filmovi Filmovi United Artistsa

836

https://bs.wikipedia.org/wiki/15.%20januar

15. januar

15. januar / siječanj (15. 1) jest 15. dan godine po gregorijanskom kalendaru. Do kraja godine ima još 350 dana (351 u prijestupnoj godini). Događaji 19 vijek 1877 – Potpisana Budimpeštanska konvencija, tajni sporazum između Austro-Ugarske i Rusije iz 1877. o dogovoru o politici i podjeli vlasti u jugoistočnoj Evropi u slučaju rata između Rusije i Osmanlijskog Carstva. 20. vijek 1992 – Međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije 1993 – Tokom opsade Sarajeva srpske snage počinile su masakr u Isovića sokaku kod broja 23 1996 – Donesena Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 1037 kojom se reguliše osnivanje UNTAES-a. 2000 – U lobiju hotela "Interkontinental" u Beogradu ubijen Željko Ražnatović Arkan i dvojica tjelohranitelja. Arkan je bio vođa paravojnih jedinica u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i lider Stranke srpskog jedinstva. Bio je optužen pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu 21. vijek 2001 – Početak rada na verziji Wikipedije 2007 – Euro postao valuta u Sloveniji 2015 – Otvoreno Svjetsko rukometno prvenstvo u Kataru 2015 – Švicarska nacionalna banka ukida minimalni kurs švicarskog franka s evrom Rođeni 1622 – Molière, francuski dramatičar 1892 – Nurija Pozderac, učitelj i političar, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i potpredsjednik Izvršnog odbora AVNOJ-a 1902 – Nâzım Hikmet, turski pjesnik i dramatičar 1902 – Saud ibn Abd al-Aziz, saudijski kralj 1906 – Aristoteles Onassis, grčki brodovlasnik 1908 – Edward Teller, američki fizičar mađarskog porijekla; smatra se izumiteljem američke hidrogenske bombe 1918 – Gamal Abdel Naser, egipatski političar i državnik 1924 – Hamdija Pozderac, bosanskohercegovački političar i državnik 1926 – Maria Schell, austrijska glumica 1929 – Martin Luther King, američki teolog, borac za ljudska prava i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1964. 1932 – Alija Isaković, bosanskohercegovački romansijer, pripovjedač, radio-dramski, televizijski i dramski pisac 1943 – Rifat Hadžiselimović, bosanskohercegovački genetičar 1952 – Marjan Burgar, bivši jugoslavenski biatlonac 1958 – Boris Tadić, srbijanski političar i državnik 1979 – Michael Neumayer, njemački skijaš-skakač Umrli 1595 – Murat III, sultan Osmanlijskog carstva 1919 – Rosa Luxemburg, njemačka socijaldemokratska političarka 1955 – Isak Samokovlija, bosanskohercegovački književnik 1970 – Nafija Sarajlić, bosanskohercegovačka književnica 2000 – Željko Ražnatović, optuženik za ratne zločine u ratu u Bosni i Hercegovini 2016 – Dan Haggerty, američki, glumac i kaskader 2018 – Dolores O'Riordan, irska muzičarka, pjevačica grupe The Cranberries Praznici Dan Martina Luthera Kinga Dan vozača i automehaničara Vanjski linkovi Na današnji dan (15. januar), BBC.co.uk Na današnji dan (15. januar), nytimes.com -15

853

https://bs.wikipedia.org/wiki/Livno

Livno

Livno (stariji nazivi: Hlivno, Hlijevno) jest grad i naseljeno mjesto u jugozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Površina grada iznosi 988,65 km2. Najznačajnije je mjesto Livanjskog kantona, čije je kulturno i privredno središte. Grad leži na 730 m iznad mora, i smješten je većim dijelom na obroncima i u podnožju brda Bašajkovac, iz kojeg izvire i kraška rijeka Bistrica. Livno ima stabilnu, umjereno kontinentalnu klimu s jakim vjetrovima, hladnim zimama, nestabilnim proljećima, toplim ljetima i kišovitim jesenima. Ravnomjerno strujanje zraka i relativno visoka osunčanost sa oko 2250 sati godišnje (prema procjenama najveći broj sunčanih dana u zemlji) čine ga posebno povoljnim za život. Livanjsko polje, čije je Livno najveće mjesto, je najveće kraško polje u ovom dijelu Bosne i Hercegovine. Historija Prethistorijsko doba Najraniji do sada pronađeni tragovi naseljavanja ljudi u livanjskom kraju potiču iz prethistorijskog doba 2000 godina p. n. e. Od tada pa sve do dolaska Rimljana livanjski kraj naseljavalo je ilirsko pleme Dalmati. Na gorskim obroncima oko Livanjskog polja smješteno je oko četrdesetak, vizualno povezanih i dobro branjenih gradina iz bronzanog i željeznog doba. Na području grada Livna nalaze se tri prethistorijske gradine (Velika gradina, Mala gradina i Kasalov gradac, od kojih dvije imaju podgradinska naselja), i jedna nekropola s tumulima. Navedene tri gradine su gradinski kompleks jedne veće i značajnije organizirane rodovske zajednice. Kroz dva i pol vijeka, sve do posljednjeg velikog panonsko-delmatskog ustanka koji je bjesnio ilirskim krajevima od 6. do 9. godine n. e., gradine su odolijevale Rimljanima. Rimsko doba Od prvog rimskog pohoda na Dalmate 156. p. n. e. do pomenutog ilirsko-panonskog ustanka na ovim prostorima bjesnili su brojni ratovi u kojima su starosjedioci Dalmati neviđenom ratobornošću pružali otpor i nanosili ogromne gubitke rimskim legijama. U velikom ustanku od 6. do 9. godine n. e., koji je potresao rimsku državu, ilirski narodi Breuci, Desitijati i Dalmati, pod vodstvom Batona Breuka i Batona Desitijata pobunili su se zbog regrutiranja Ilira za rat u Germaniji. U ustanku je učestovalo 800.000 ljudi, od toga 200.000 pješaka i 9000 konjanika. U krvi i ognju ugušen je očajnički otpor Ilira. Gradina na Teberu i Kasalov gradac dočekali su ova rimska osvajanja kao sastavni dio jedinstvenog delmatskog odbrambenog gradinskog sistema Livanjskog polja. Nakon potpunog pokoravanja Dalmata, po kojima je dobila naziv i rimska provincija Dalmacija započinje dugotrajni proces romanizacije. Tipičan primjer rimskog kultnog sinkretizma je zavjetni reljef boga Libera - Dionisa nađen na prostoru ilirsko-rimskog naselja u današnjim Vašarovinama. Dolazak Slavena Oko 621. godine Avari u svojim pohodima ruše sve bazilike na području Livanjskog polja. Poslije pobjede nad Avarima kod Carigrada 626. Slaveni se naseljavaju na prostoru rimske provincije Ilirije, odnosno njenog južnog dijela Dalmacije i sjevernijeg Panonije. Bizantijski car Konstantin VII Porfirogenet spominje Livno 949. godine u svom djelu "De Administrando Imperio". Najstariji pisani dokument u kojem se spominje Livno je Povelja kneza Mutimira od 28. septembra 892. godine kojom se crkva sv. Juraja daruje splitskom nadbiskupu Petru II, u kojoj se među potpisnicima u listi svjedoka na drugom mjestu nalazi i livanjski župan Želimir. Kao župa, Livno se pominje u 10. vijeku. Srednji vijek Jedno vrijeme u 13. i prvoj polovini 14. vijeka, ono je bilo nakratko župa hrvatske države u vlasti porodice Šubića. Nakon toga ulazi opet u sastav bosanske države. Godine 1326. Livno je Bosanskoj banovini pripojio ban Stjepan II Kotromanić . Livanjskom županijom tada je upravljao Vladislav Galešić. Kroz čitav srednji vijek, Livno je imalo status župe. Župe, odnosno njihovi župani uživali su visok stepen autarkičnosti, tj. bili su prilično nezavisni od svojih feudalnih gospodara, hrvatsko-ugarskih i bosanskih kraljeva. Hlivno ili Bistrički grad su kao nazivi bili u gotovo paralelnoj upotrebi. Godine 1400. pominje se grad Hlivanjski . U 15. vijeku Livno je u vlasti porodice Vukčića. Godine 1444. pominje se dvor kralja Tomaša u Livnu, a 1466. čuvao ga je Vladislav Hercegović od Osmanlija. Osmansko doba Osmanlijska vojska ulazi u Livno 1463. godine, da bi se na jesen iste godine morala povući pred kontraofanzivom udružene koalicije Vukčića-Kosača i kralja Matijaša Korvina. Osmanska vlast će se učvrstiti u Livnu i na Balkanu ipak nekoliko godina kasnije, trajno od 1485., kada je Livno u sastavu kadiluka Neretva. U prvoj polovini 16. vijeka Livno je u sastavu Kliškog sandžaka i sjedište je sandžakbega sve do kraja 17. vijeka. Kada su Osmanlije krajem 17. vijeka izgubile oblasti van užeg bosanskog područja, uključen je u bosansku Krajinu. Formirana je Livanjska kapetanija, koja je bila često poprište sukoba s uskočkim četama iz mletačke Dalmacije. Zbog njihovih velikih gubitaka u oblasti Livna, u narodnoj se pjesmi Livno (službeno ime grada bilo je Hlivno) spominje kao prokleto Lijevno. Osmanska vlast trajati će u Livnu sve do dolaska Austro-Ugarske 1878. godine. Osmanlijskim osvajanjem grad na izvoru Bistrice gubi svoju prvobitnu fizionomiju. Na ruševinama naselja na Dumanu, kao i na obroncima Bašajkovca razvija se novo naselje, vjerovatno možda i vojnog karaktera, sa karakterističnim orijentalnim obilježjima. U gradu Livnu su podignute najmanje četiri potkupolne džamije, jedinstvene u svojoj arhitektonskoj ljepoti u ovom dijelu Osmanlijskog carstva (tu se posebno izdvajaju džamije Balaguša i Glavica), gradski most na Bistrici, gradske kuće, čaršija sa dućanima, mektebi i medrese (vjerske muslimanske škole), česme, džebhana (oružarnica), a gradske su kapije i kule sastavni dio fortifikacijskog zida, koji je Livno štitio od stalnih upada hajduka iz pravca juga. Livno je uz Klis sjedište Kliškog sandžaka, o čijoj šarolikosti i ljepoti za svojih putovanja Balkanskim poluostrvom svjedoči i čuveni putopisac Evlija Čelebija. Tokom 400 godina osmanlijskog prisustva u Livnu nastaje nekoliko čuvenih umjetničkih ostvarenja u ovom dijelu Osmanlijskog carstva. Najprominentniji Livnjak tog vremena, Hadži Jusuf Livnjak, imam Beglučke džamije (sa sunčevim satom i položajem na jednom od meridijana), astronom i književnik, autor je prvog putopisa na Balkanu. Njegov je putopis jedan od najznačajnijih djela Alhamijado književnosti, posebne vrste literarnog stvaralaštva Bošnjaka zabilježenog orijentalnim pismima. Dolazak Osmanlija u Livno u 15. vijeku značio je i dolazak pravoslavnog stanovništva na ove prostore, mahom u donje Livanjsko polje. Katolički dio stanovništva, uglavnom naseljen u rubnim selima Livanjskog polja iseljava se sve do 17. vijeka, a ovaj proces bio je uzrokovan ne samo islamizacijom, nego i lošim ekonomskim prilikama na veoma siromašnom, neplodnom, tvrdom i prilično vjetrovitom Livanjskom polju, koje je sve do gradnje Buškog jezera najveći dio godine bilo pod vodom. Značajnu ulogu u očuvanju katoličkog identiteta u Livanjskom polju imaju franjevci, koji se potkraj osmanlijskog perioda zauzimaju za gradnju samostana Gorica sa crkvom. Ovdje su danas smještene veoma vrijedne etnološke zbirke sa podacima o življenju sve četiri konfesije u livanjskom kraju. Uz franjevce u Livnu misioniraju djelimično i glagoljaši, međutim zbog neprikosnovene omiljenosti franjevaca kod katolika i drugih stanovnika Livna, njihova djelatnost ostaje nezapažena. Krajem osmanlijskog doba, 1859. godine, pravoslavni stanovnici Livna podižu u gradu Crkvu Uspenija Presvete Bogorodice. Austrougarsko doba Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Austro-Ugarska preuzima vlast u cijeloj Bosni i Hercegovini, pa tako i u Livnu, čije ga snage zauzimaju 28. septembra 1878. godine, nakon snažnog i žestokog otpora lokalnog, mahom gradskog stanovništva. Austro-Ugarska, u to vrijeme velika evropska regionalna sila, iste godine u Livno postupno počinje uvoditi svoj način upravljanja. To se u prvom redu odnosi na organizaciju sudstva i uprave gradom, a s njim u vezi i gruntovnicu i katastar, školstvo, zdravstvo i druge javne potrebe. Dio mještana Livna i okoline islamske i pravoslavne vjeroispovijesti buni se u početku protiv austrougarske vlasti. Dio izbjeglog katoličkog stanovništva Livanjskog polja vraća se iz Dalmacije na stara ognjišta. Za njih život u Livnu postaje lakši, a od svega profitiraju posebno seljaci, koji su oslobođeni plaćanja visokih poreza. Grad Livno je pored organizirane gradske uprave i sudstva imao organiziranu i komandu sreske žandarmerije, po jedno odjeljenje uprave kontrole carina i financijske straže, a izgrađena je i sreska bolnica, pošta i telegraf. Vjerski život u gradu je bio osmišljen na principima međusobnog poštovanja i uvažavanja, a bio je organiziran kroz osam gradskih džamija, te katolički i pravoslavni župni ured sa crkvama. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine u Livnu je živjelo 2120 katolika, 1799 muslimana, 783 pravoslavaca i 22 jevreja. Kulturno-prosvjetni život odvijao se kroz nacionalna kulturna društva, među kojima su Hrvatsko pjevačko i muzičko društvo "Dinara", Srpsko pjevačko društvo i Muslimanska čitaonica bile perjanice kulturnog života u gradu. Pokretači kulturnih zbivanja u Livnu bili su domaći ljudi, ali je dio kulturne elite grada (dirigenti i režiseri npr.) uglavnom dolazio sa strane, zbog geografske blizine najčešće iz susjedne Dalmacije. 20. vijek Propašću Dvojne monarhije i nastankom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (od 1929. Kraljevina Jugoslavija) orijentalizaciju i okcidentalizaciju zamjenjuje pojačana kulturna i politička dominacija Srba. Stranačka aktivnost u gradu je veoma intenzivna, i u Livnu postoje ogranci većine važnijih političkih stranaka, koje su tada djelovale u Kraljevini Jugoslaviji. Kulturni život u gradu je bio raznolik i intenzivan, i odvijao se u sklopu nacionalnih društava Hrvata, Bošnjaka i Srba. 1896. formirano je i Hrvatsko glazbeno i pjevačko društvo "Dinara", u sklopu kojeg porodica Džaja utire put značajnoj i vrijednoj muzičkoj tradiciji u Livnu. Hroničari bilježe da se u bošnjačkim kulturnim društvima Sloga 1918. i Merhamet 1929. s posebnom brigom njegovala drama, folklor i sevdalinka, srpsko društvo Jovan Sundečić 1907. imalo je mješoviti hor i tamburaški orkestar. Nakon sloma parlamentarne demokratije i zavođenja kraljevske diktature 1929. došlo je do novih administrativno-političkih preinaka. Jugoslavija je podijeljena u devet banovina, a Livno je pripalo Primorskoj banovini sa sjedištem u Splitu. Ugovorom Cvetković-Maček dolazi do osnivanja Banovine Hrvatske 1939., u kojoj se nalazi i Livno. Dolazak Drugog svjetskog rata Livno dočekuje u sastavu NDH. Na širem prostoru Livna ne vode se neke značajnije borbe, niti ofanzive, izuzimajući bombardiranje Saveznika 29. maja 1944. Na obroncima Cincara i Šatora nalazile su se partizanske brigade, a partizanske učiteljice su radile i na prvom bukvaru na slobodnom teritoriju Jugoslavije. U Livnu je 14. oktobra 1943. otvorena prva vazduhoplovna baza Narodno-oslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije. U okolini Livna mladi je partizanski pjesnik Ivan Goran Kovačić dovršio svoju poemu Jama, svojevrsan krik protiv svireposti rata. 10. oktobra 1944. grad je konačno dio velike slobodne teritorije, koja se prostire većim dijelom tadašnje Evrope. Ovaj se datum u Livnu dugi niz godina obilježavao kao Dan oslobođenja, a njegovo je ime nosila i druga osnovna škola u gradu. Po završetku rata dolazi do osnivanja Kulturno-umjetničkog društva "Radnik" 1947. godine, koje zamjenjuje dotadašnja nacionalna kulturno-umjetnička društva u gradu. Osamdesetih godina u Livnu se redovno svakog maja organizirao i "Livanjski kulturni mozaik", svojevrsni kulturni festival, na kom su predstavljane godišnje kulturne aktivnosti KUD-a "Radnik" i sekcija livanjskih osnovnih škola. U sklopu iste manifestacije promovirano je i nekoliko brojeva uglednog časopisa iz kulture "Tragovi", koje je Livnu osiguravalo važno mjesto na mapi kulturnih zbivanja u zemlji. Livno se ubrzano urbanizira, mada u usporedbi sa ostalim sličnim gradovima u Jugoslaviji jako zaostaje. U poratnom razdoblju Livno je kotar, a od 1974. i općina. Iz Livna je kasniji predsjednik Vlade SRBiH Hasan Brkić, a livanjske korjene ima i Branko Mikulić, predsjednik Savezne vlade SFRJ. Tokom šezdesetih godina dolazi do gradnje akumulacije Buško Blato, čime se Livanjsko polje isušuje i spašava od cjelogodišnjih poplava, a voda sa naplavina usmjeruje u pravcu Buškog jezera. Usprkos poboljšavanju ekonomskih uvjeta u odnosu na vrijeme između dva svjetska rata, stanovništvo mahom seoskih područja i dalje se iseljava. Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma Livno je središte Livanjskog kantona, koje je u sastavu Federacije Bosne i Hercegovine. Kultura Nacionalni spomenici Znamenitosti grada Trag starih vremena posebno je vidljiv u starom, orijentalnom dijelu Livna, Gornjem gradu ili Fehri, koji je kao historijsko jezgro današnjeg Livna nastao tokom 400 godina osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini. Posebno mjesto u osmanskoj arhitekturi grada, osim gradskih zidina, kula, kuća, kapija i česama, čine livanjske džamije. Rapko Orman, poznati livanjski pjesnik i prozaist je za njih rekao: Tokom svoje historije grad Livno brojao je 14 što potkupolnih, što konvencionalnih džamija "na četiri vode", koje su postojale u različitim trenucima osmanskog perioda. Tako se na listi livanjskih džamija nalaze: Čaršijska ili Starogradska, džamija Sinana Čauša (Džumanuša), džamija Bali-age Ljubunčica (Balaguša), džamija Hadži Ahmeta Dukatara (Glavica) sa jedinstvenom sahat-kulom, Muhameda Spahije (Perkuša), Lala Pašina džamija ili Mustafa-paše (Beglučka), Pašina (Atlagića), Tepet, Boruša, Bušatlijina (Milošnik džamija), Zavra, Firdusova, Piragića (mesdžid) i Čurčinica. Polovinom 17. vijeka Evlija Čelebija bilježi u svojim putopisima 13 džamija u Livnu, a krajem 19. vijeka Kranjčević navodi 11. Krajem 20. vijeka postoji još pet, a danas su ostale samo četiri. Sve njih odlikuje jedinstvena, urbana, sakralna arhitektura, tipična za Bosnu i Hercegovinu. Njihovu unutrašnjost krase ili su krasili fini floralno-freskalni umjetnički motivi, nastali strpljivim filigranskim radom orijentalnih bosanskih i stranih majstora. Period 19. vijeka u Livnu je arhitektonski veoma zanimljiv, jer upravo u tom periodu nastaje niz kapitalnih građevina, koji su gradskoj slici Livna dali današnji karakterističan izraz. Ovdje se izdvajaju Franjevački samostan Gorica sa crkvom, galerijom velikana bosanskog impresionizma Gabrijela Jurkića i etnološkim muzejom, Pravoslavna crkva sa bogatom riznicom ikona, te zgrada Gimnazije. Nakon svog dolaska u Bosnu i Hercegovinu, Austro-Ugarska gradi i u Livnu niz značajnih upravnih i privrednih zgrada. One su uglavnom slijedile aktuelne tokove u evropskoj arhitekturi s prijelaza 20. vijeka, prilagođene materijalom i formom bosanskom podneblju. Iz ovog perioda se može izdvojiti stara gradska Vijećnica na Žitarnici, te niz stambenih i upravnih zgrada na trgu kod hotela "Dinara". Okolina Livna odlikuje se netaknutom prirodom. To se odnosi na izletišta u Livanjskom polju, među kojima su Ploče i Hasino Vrilo omiljena izletišta Livnjaka, baš kao i rijeke Sturba i Žabljak, te Buško jezero sa bogatim ribljim fondom. Okolne planine, među kojima se ističu Cincar, Kamešnica i Tušnica, su popularne destinacije planinara. Stanovništvo Nacionalni sastav stanovništva – grad Livno Nacionalni sastav stanovništva – naseljeno mjesto Livno Privreda Livno i njegova okolina nadaleko su poznati po livanjskom siru, čiju su recepturu prije stotinjak godina usavršili Austrijanci. Osim toga poznate su i livanjske ergele konja, rijeke bogate plemenitom ribom i rakovima, stočarska proizvodnja, a prije rata i industrija tkanina. Politika Na području Livna djeluje nekoliko političkih stranaka, od kojih su najznačajnije HDZBiH, SDP, SDA, NS Radom za boljitak, HSP, HSS i Stranka za BiH. Obrazovanje U Livnu djeluju tri srednje škole (Gimnazija Livno: , Srednja strukovna škola "S.S.Kranjčević" i Srednja ekonomska škola Livno: ), te dvije osnovne škole u sâmom gradu, sa 25 područnih odjeljenja u okolnim livanjskim selima. Muzičko obrazovanje stiče se u Nižoj muzičkoj školi, a u izgradnji je i Srednja muzička škola. Sportski klubovi NK Troglav NK Seljak Vidoši NK Kamešnica Podhum KK Livno ŽKK Livno OK Troglav BK Livno Taekwondo klub Magone Plesni klub Paganini Aero Klub Livno Paragliding klub "Krila Livna" Poznate ličnosti Aldo Kezić, muzičar Ali-beg Firdus, političar Anto Pervan, slikar Bisera Alikadić, pjesnikinja Edo Popović, pisac Gabrijel Jurkić, likovni umjetnik Gordana Boban, dramska umjetnica Hadži Jusuf Livnjak, pjesnik Haris Alijagić, književni prevodilac i autor Hasan Brkić, advokatski pripravnik Atifa Sendić, književnik Ivan Šuker, ministar financija Republike Hrvatske Ivica Propadalo, likovni umjetnik Ivica Šiško, slikar i grafičar Ivo Šeremet, likovni umjetnik Jovan Sundečić, pjesnik fra Lovro Karaula, franjevac fra Mihovil Sučić, katolički svećenik, liječnik i hirurg Rapko Orman, pjesnik Slavko Gotovac, novinar Stipo Manđeralo, pisac Svetozar Ljuboja, novinar Vlado Marjanović, likovni umjetnik Vojin Zirojević, narodni heroj Jugoslavije Zdravko Anić, akademski slikar Zoran Tadić, filmski režiser Također pogledajte Grb Livna Cincar Reference Vanjski linkovi Zvanični veb-sajt grada Livna Općine Bosne i Hercegovine Općine Federacije Bosne i Hercegovine Općine u Kantonu 10 Službeni gradovi Bosne i Hercegovine Gradovi u Federaciji Bosne i Hercegovine

865

https://bs.wikipedia.org/wiki/Alija%20%C4%90erzelez

Alija Đerzelez

Alija Đerzelez je epski narodni junak Bošnjaka. Prema tradiciji, sakriven u pećini u planini, u stoljetnom snu, i njegov spasilački dolazak se očekuje u odsudnom trenutku. Oblikovan na osnovu historijske stvarne ličnosti Gurz Ilyas-a. Kao godina njegove pogibije uzima se 1491.godina, i to, prema jednoj verziji tokom borbi oko tvrđave Sokol na Plivi, i prema drugoj, nedaleko od te tvrđave, u polju današnjeg sela Gerzovo. Prema predanju, Alija Đerzelez je bio izuzetno pobožan i klanjao je obavezno, a pogotovo prije boja. Priča tako kaže da su neprijatelji na sve načine pokušavali da ga dokrajče, a onda su od neke babe čuli da se Alija može ubiti samo na namazu, pošto je on obavljao namaz u takvoj skrušenosti da ga ni strah da će izgubiti život ne bi omeo u tome. Neprijatelji su mu, dok je bio na namazu, odsjekli glavu. Pečevi piše da je ban Derenčin odsječenu glavu poklonio ugarskom kralju, koji je naredio da se ova ukopa na Budimskom brdu, koje je od tada pozvano Gerzelez brdo. Na tom brdu je u Đerzelezovu slavu, koji se istekao pri zauzeću Budima, sultan Sulejman podigao tekiju. U Sarajevu se nalazi Kuća Alije Đerzeleza koju je Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika 2005. godine, kao graditeljsku stambenu cjelinu, proglasila za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. Reference Mujezinović, Mehmed (1974). Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini: Bosanska krajina, zapadna Bosna i Hercegovina. Sarajevo: Veselin Masleša. p. 12. "ĐERZELEZOVO TURBE NA GERZOVU Na Gerzovu Polju, kojih tridesetak kilometara od Mrkonjić-Grada idući prema Šipovu, nalazi se turbe koje narodna predanja pripisuje legendarnom junaku Aliji Đerzelezu. Norris, H. T. (1993), Islam in the Balkans : religion and society between Europe and the Arab world, Columbia, S.C.: University of South Carolina Press, p. 159, , OCLC 28067651, http://books.google.rs/ djerzelez , retrieved 25. November 2011, "...They say that this is where his name originated, for Djurzelez means the warior with the mace..." Vanjski linkovi http://books.google.rs/ djerzelez defter

871

https://bs.wikipedia.org/wiki/Muza

Muza

Muze (grčki Μοῦσα, Moũsa; Μοῖσα, Moĩsa ili Μῶσα, Mȭsa: muza), u grčkoj mitologiji božice zaštitnice pjesnika te umjetničkih i znanstvenih disciplina, kćeri Zeusa i Mnemozine. Sama riječ nepoznate je etimologije (najvjerojatnije dolazi od korijena men- koji označava sjećanje i mišljenje), a s njome su povezani pojmovi muzike (tà mousiká, tj. mousikḗ tékhnē: umijeće pod pokroviteljstvom muza) i muzeja (tὸ Mouseĩon, lat. museum: sjedište muza). Najvjerojatnije su u izvornoj tradiciji bile tri, ali naposljetku se uvriježio broj od devet muza. Rođene na području Pijerije podno Olimpa, prebivale su u gaju na gori Helikonu u Beotiji, gdje su ih posebno poštovali. Mjesto muza i Apolonov kult bili su i gora Parnas s pripadnim izvorom Kastalijom; zbog povezanosti s gorskim izvorima držalo ih se i nimfama. Vjerovalo se da muze nadahnjuju slikare, muzičare pjesnike, a sama riječ muza koristi se u prenesenom značenju za onoga ko nadahnjuje umjetnika. Porijeklo Prema Heziodovoj Teogoniji, Muze su kćeri Zeusa, kralja bogova, i Mnemozine, božice pamćenja. Alkmen i Mimnermo govore da su Muze kćeri Urana i Geje. Pauzanije tvrdi da su postojala dva naraštaja Muza - prve su Muze kćeri Urana i Geje, a druge su kćeri Zeusa i Mnemozine. Još je postojalo jedno vjerovanje da su Harmonijine kćeri, no to je u kontradikciji s mitom u kojem plešu na Harmonijinu vjenčanju s Kadmejom. Nazivlje Bile su vodene nimfe, povezane s helikonskim i pirenskim izvorom, znane i kao Pieride. Rimljani su imali nešto slično u nimfama Kamenama (izvor Camenae). Posebno su ih štovali u Beotiji, kod Helikona, u Delfima i na Parnasu, gdje je Apolon postao poznat kao vođa muza - Apollon Mousagetes. Muze su se ponekad nazivale Aganipidama jer su se vezale uz izvor Aganipe. Još su dva izvora - Hipokren i Piren - bila važna za Muze. Još jedan naziv za Muze bio je Korikide ili korikijske nimfe prema Korikijskoj špilji na Parnasu. Grčka riječ mousa označava pjesmu. Kod Pindara "nositi Muzu" znači "pjevati pjesmu". Riječ vjerovatno potječe iz praindoeuropskog korijena men- od kojeg su nastale riječi poput muzika, memorija, mentalan. Pri tome mousike (muzika, muzika) = umjetnost Muza. Druga je vjerovatnoća da potječe od korijena mont- = planina, budući da su živjele na brdu Helikonu. Mitologija Muze Prema Pauzaniju, postojale su tri izvorne Muze - Aoida (grč. Αοιδη = pjesma, glas), Meleta (grč. Μελετη = vježba, prilika) i Mnema (grč. Μνήμη = sjećanje), tzv. starije Muze. U Delfima su poštovane kao Neta, Mesi i Hipata, što su ujedno i imena triju žica lire. Poslije je pridružena i četvrta Muza - Arha (Arche). Ovo je kanonskih devet "mlađih Muza": Euterpa (Eυτερπα = razveseljavanje) Zaštitnica muzike, lirike. Atribut joj je dvocijevna frula ili flauta. Kaliopa (Καλλιοπη = lijepa glasa) Zaštitnica epskog pjesništva i govorništva. Atributi su joj voštana pločica i pisaljka ili pak svitak papira. Klio (Κλειω = slava) Zaštitnica historije i junačkog pjesništva. Atributi su joj svitak papirusa i lovorov vijenac. Erato (Ερατω = ljupka) Zaštitnica ljubavnog i himničkog pjesništva. Atribut joj je lira ili pak kitara. Melpomena (Μελπομενη = pjevačica) Zaštitnica tragedije. Atributi su joj tragična maska, koturni, bršljanov vijenac. Polihimnija (Πολυμνια = bogata u himnama) Zaštitnica svete pjesme i himni, a također i agrikulture i pantomime. Atributi su joj veo i plašt. Terpsihora (Τερπσχορη = užitak plesa) Zaštitnica korske lirike. Atributi su joj lira, cimbali, lovorov vijenac. Talija (Θαλεια = cvjetna) Zaštitnica komedije i bukolike. Atributi su joj komična maska, pastirski štap, bršljanov vijenac. Uranija (Ουρανια = nebeska) Zaštitnica astronomije. Atribut joj je globus. Poznata metoda za pamćenje imena muza naziva se "TUM PECCET". U renesansi prikazivane su s navedenim atributima. Platon je klasičnu pjesnikinju Sapfu s otoka Lezba prozvao desetom Muzom zbog svoje slave i darovitosti. Mitologija Muze su sudile na takmičenju između Apolona i Marsije. Pokopale su Orfejovo tijelo, Kaliopina sina i nećaka ostalih osam Muza. Oslijepile su Tamirisa zbog drskosti kad ih je izazvao na nadmetanje. Muze sjede blizu Zeusova trona te pjevaju o njegovoj moći, historiji svijeta i herojima. Invokacije Homer: Odiseja O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju (...) I nama, Zeusova kćeri, pripovjedi o tome svemu! Vergilije: Eneida Dante: Božanstvena komedija Također pogledajte Sarasvati Reference Vanjski linkovi Izvorne Muze u klasičnoj literaturi Muze u klasičnoj literaturi i umjetnosti Euterpa u klasičnoj literaturi i umjetnosti Kaliopa u klasičnoj literaturi i umjetnosti Klio u klasičnoj literaturi i umjetnosti Erato u klasičnoj literaturi i umjetnosti Melpomena u klasičnoj literaturi i umjetnosti Polihimnija u klasičnoj literaturi i umjetnosti Talija u klasičnoj literaturi i umjetnosti Terpsihora u klasičnoj literaturi i umjetnosti Uranija u klasičnoj literaturi i umjetnosti

872

https://bs.wikipedia.org/wiki/Rimska%20vojska

Rimska vojska

Rimska vojska je naziv za organiziranu grupu vojnih jedinica koje su u vrijeme antičkog Rima služile Kraljevstvu, Republici i kasnije Rimskom carstvu. U okviru carstva Rimska vojska je imala oko 180 000 vojnika i bila je najbolje organizirana vojna sila. Vrhunac po broju vojnika dostignut je nakon građanskog rata između Oktavijana i Marka Antonija kada je u 70 legija bilo oko 300 000 vojnika. Struktura Rimske vojske Najveća vojna jedinica u okviru Rimske vojske bila je legija (latinski: Legio) i potpuno popunjena brojila je 5120 vojnika. Cezareve legije bile su brojčano manje i brojale su po 4000 vojnika. Legija je nosila ime ili po rednom broju, ili po svome osnivaču. U galskom ratu je bila čuvena Cezareva deseta legija. Svaka se legija sastojala od 10 kohorti (Cohors), a kohorta od tri manipola (Manipulus). Još manja jedinica je bila centurija (Centuria). Ono što je centurija bila u pješadiji, to je bila turma (Turma), odnosno eskadron u konjici. Turma se sastojala od 30 konjanika. Još manja jedinica u konjici je bila dekurija (Decuria). Sastav kopnene vojske Glavni rod Rimske vojske su bile pješačka jedinica (peditatus) i konjica (equitatus). Vojsku je pratila i komora (impedimenta), a bilo je i pomoćnih jedinica (auxilia). Pored operativne vojske u vojsci je bilo i zanatlija (fabri). Sastav mornarice Rimska mornarica (classis) bila je slabo razvijena do Punskih ratova. Sastavljena uglavnom od brodova za patroliranje uz obalu nije mogla odgovoriti potrebama vojske. U okviru dvije glavne flote u Mediteranu, Classis Misenensis i Classis Ravennatis postojale su ratni brodovi (Navis Longa), brzi brodovi (Navis Liburna), teretni brodovi (Navis Oneraria) i izviđački brodovi (Navis Speculatoria). Prema broju vesala dijelile su se na dvoveslarke (Biremes), troveslarke (Triremes) itd. Komandni lanac Na čelu Rimske vojske i mornarice nalazio se vrhovni imperator. Ovaj naziv su kasnije nosili i rimski carevi. Nešto niži rang od imperatora bio je vojvoda (Dux), koji je upravljao vojskom ili dijelom vojske. Viši oficiri su bili: Legati Militum i Tribuni Militum. Ovih drugih, tj. vojnih tribuna bilo je po šest u svakoj legiji. Niži oficiri su se zvali centurioni (Centurio) i njihovo je zvanje odgovaralo današnjim nižim oficirima ili podoficirima. Zapovjednik konjice je nosio naziv Praefectus Equitum, a flote Praefectus Classis. Oprema, oružje i bojne sprave Glavno oružje rimske vojcke je bilo: kratki mač Gladius, koplje Pilum, strijela Sagitta i štit u obliku pravougaonika ili kruga Scutum. Rimljani su pored lakog oružja poznavali i bojne sprave za izbacivanje strijela i kopalja - Catapulta i Ballista. Upotrebljavali su praćke (funda i tormentum). Vojna oprema rimske vojske je uključivala šljem dok su na sebi su imali kaput bez rukava (Tunica) i kabanicu (Sagulum) kao i kratke hlačice (Bracae). Na prsima su imali oklope i štitnike (Thorax i Lorica) od kože i metala. Na nogama su im bile čizme (Caliga). Pored toga, svaki vojnik nosi sa sobom i hranu za izvjesno vrijeme kao i druge potrebne stvari. Za označavanje pokreta, napada ili povlačenja imali su više bojnih truba: tuba, cornu, lituus, classicum, a za izmjenu straže korištena bucina. U bojne znakove spadali su: orao (Aquila) i zastava (Vexillum). Aquila je predstavljao lik orla, nasađen na visoku motku, a vexillum je bio komad crvena ili bijela platna, u formi zastave. Njih su nosili orlonoše (Aquiliferi) i zastavnici (Signiferi). Taktika Legija se pred borbu postavljala u tri bojna reda (Acies). U prvom redu su bile četiri, a u druga dva po tri kohorte. Treći bojni red je obično predstavljao rezervu. Sa strana su bila krila (Cornua) i tu su se nalazile konjica i pomoćne grupe. Kod kretanja vojske postojale su tri vrste marša: obični (Iter iustum), ubrzani (Iter magnum) i brzi (Iter maximum). U toku običnog marša vojska je prelazila između 25—30 kilometara na dan. Kod napada na gradove vojska se služila pokretljivim drvenim kulama na katove(Turres tabulatae), koje su bile na točkovima, zatim ovnovima (Arietes). To su bile debele drvene grede, koje su visile na lancima, a čiji je prednji dio od metala imao figuru ovna. Tom se gredom udaralo o zidove i nastojalo da se bedem provali. Na bedeme se jurišalo i pod štitovima, gdje je više vojnika stupalo u obliku kornjače (Testudo), a upotrebljavali su se i srpovi (Falces) za razvaljivanje zidova. Srpovi su služili i za kidanje konopa kojim su bili vezani jarboli. Kada je trebalo da se vojska odmori ili izvjesno vrijeme zadrži, podizan je logor (Castrum). On je imao četvrtast oblik sa vratima na sve četiri strane. One su se zvale: porta praetoria, — porta decumana — porta principalis dextra — i porta principalis sinistra. Svoje logore, utvrde i gradove rimska vojska je opasavala bedemima (Moenia) i jarkom (Fossae), šancem (Aggeres i Valla) i i ogradama (Pinnae-loricae). U sredini se nalazio imperatorov šator (Praetorium), dok je ostali prostor bio raspoređen na vojne jedinice između kojih su bili prolazi. Logor su čuvale straže (Vigiliae), po čemu se kod Rimljana i noćno vrijeme dijelilo na četiri vigilije, a dnevno na satove. Odlikovanja Za zasluge u vojsci dijelila su se različita odlikovanja, a zvala su se vjenci (Coronae), jer su imala oblik vjenaca, koji su bili napravljeni od lišća ili kakva metala. Ta odlikovanja su bila: 1. Corona castrensis - Dobivao ga je onaj vojnik koji se istakao pri opsadi logora. 2. Corona civica se davala onome ko spasi život rimskoga građanina. To odlikovanje je Cezar dobio kod opsade Mitilene. 3. Corona muralis je za onoga ko se uspne na neprijateljske zidove. 4. Corona navalis se davala kod pobjede na moru. 5. Corona obsidionalis je za onoga koji druge oslobodi od opsade. 6. Corona vallaris je odlikovanje koje vojnik zaslužuje ako prvi uđe u neprijateljski šanac. Najveće odlikovanje bilo je Corona triumphalis. Njega je senat dodeljivao vojskovođi za pobjedu u ratu. To je bio vjenac od lovora, koji je prilikom trijumfa nosio pobjednik vozeći se na Kapitol u kočiji koju su vozili bjeli konji. Uz to je bio odjeven u šarenu togu (toga picta) i tuniku sa palmovim grančicama (tunica palmata). Takvu čast je Cezar docnije trajno prisvojio, pa se takvom odjećom koristio i kad nije bio nagrađen trijumfom. Manji se trijumf zvao ovacija (Ovatio). U njemu je pobjednik išao pješke ili je jahao na konju. Isluženi vojnici (veterani) su po odlasku iz vojske kao nagradu dobijali komad zemlje koju su obrađivali, i to im je služilo kao penzija. Izvor Komentari Ahmeda Tuzlića u prevodu knjige Julija Cezara - Galski i građanski ratovi Također pogledajte Legija Equites Rimska vojska

873

https://bs.wikipedia.org/wiki/Peloponeski%20rat

Peloponeski rat

Oružani sukob između Atinskog pomorskog saveza (predvođenog Atinom) i Peleponeskog saveza (predvođenog Spartom). Rat je, sa jednim prekidom, trajao 27 godina (od 431. do 404. god. p. n. e.) i obuhvatio je skoro cijeli antički svijet. Prva faza Prva faza je trajala deset godina, od 431. do 421. god. p. n. e. Karakterisana je kopnenim prodorima Peleponeskog saveza na Atiku i pustošenjem atinske zemlje. Atinjani, vođeni Periklom, su izabrali da ne ulaze u direktan sukob sa nadmoćnom dorskom vojskom, već su se oslonili na svoju flotu kojom su napadali obale Peleponeza i trudili se da ometu trgovinu Korinta sa Sicilijom. Taj period je obilježen i pojavom kuge, usljed koje je Atina izgubila četvrtinu svoje stanovništva i trećinu hoplita. Prva faza je okončana Nikijinim mirom 421 god. p. n. e. Druga faza Druga faza je trajala, također, deset godina od 421. do 411. god. p. n. e. Najvažniji događaj je atinski pohod na Siciliju (415. god. p. n. e.), prije svega protiv grada Sirakuze. Ekspedicija se, poslije pomorskog poraza u sirakuškoj luci, završila i katastrofom kopnene vojske. Atinske snage su izgubile preko 200 brodova i 35000 hoplita. Posle poraza Atina se našla u očajnom položaju, bez novčanih rezervi i sa sve nepouzdanijim saveznicima. Vrhunac krize predstavlja oligarhijski prevrat koji na vlast dovodi tzv. Vijeće od četiri stotine i otvoreni raskol prevratnika sa flotom i vojskom stacioniranom u Joniji. Treća faza Treću fazu (od 411. do 404. god. p. n. e.) odlikuju borbe za kontrolu Helesponta, preko koga se vršio uvoz žita i drvne građe iz oblasti oko Crnog mora. Tokom posljednjih sedam godina, atinska flota je očajnički branila konvoje. Iako su Atinjani imali znatnih uspeha u bitkama kod Abida, Kizika i Arginusa, podlegli su posljednjoj bici kod Egospotama 405. god. p. n. e. Rat se završio 404. god. p. n. e. kapitulacijom Atine. Flota je zaplijenjena, zidovi koji su spajali grad sa Pirejom, trgovačkom i ratnom lukom su srušeni, a prekomorski posjedi su joj oduzeti. Ratovi Antička Grčka

877

https://bs.wikipedia.org/wiki/Ivo%20%C4%86ipiko

Ivo Ćipiko

Ivo Ćipiko (1869-1923), bio je srpski pripovjedač, rođen u Dalmaciji. Iako nije pisao pod neposrednim utjecajem svog zemljaka Matavulja, on mu je po nizu svojih književnih obilježja i težnji vrlo blizak. Naročito ih vezuje naklonost prema prostom svijetu i veličanje prirodne snage koju otkrivaju u malom čovjeku. I tematski su srodni. I jedan i drugi prikazuju dalmatinski život ili, tačnije, dva dalmatinska područja koja geografski i kulturno oštro kontrastiraju, Primorje i Zagoru. Ćipiko je mnogo više od Matavulja ostao vjeran tom zavičajnom regionalizmu. Slično Medi Puciću, Matiji Banu, Baltazaru Bogišiću, Marku Caru i nekim drugim srpskim književnim i kulturnim radnicima iz Hrvatke i BiH, Ivo Ćipiko je bio Srbin katolik. On potiče iz latinske patricijske porodice Sippico, po vlastitim predanjima, porijeklom iz Rima. Jedan od njegovih predaka bio je čuveni Koriolan Ćipiko (lat. Soriolanus Serrio), humanist i novolatinski pisac 15. vijeka. U „Ćipikovoj palati" u Trogiru pronađena je sredinom 16. veka Trimalhionova gozba, jedini sačuvani dio iz romana "Satirikon" rimskog pisca Petronija. S padom Mletačke republike porodica Ćipiko počela je siromašiti i približavati se običnom narodu, pa je i majka ovog pisca bila građanka. Rođen u Kaštel-Novom, između Splita i Trogira, Kad su ga kao dječaka dali u fratarsku gimnaziju u Sinju, on je, ne mogavši izdržati krutost i disciplinu školskog režima, pobjegao iz sjemeništa i opredijelio se za šumarski poziv. Sjemenište ga je odvajalo od prirode, zatvaralo ga u mrtve dogme i beživotni moral, a šumarski poziv vratio ga je prirodi i omogućio mu živjeti s narodom. Njegovo opredeljenje za srpsku književnost i kasniji prelazak u Srbiju, gdje kao ratni dopisnik učestvuje u balkanskim ratovima a za vrijeme Prvog svjetskog rata prati srbijansku vojsku u izgnanstvo, bilo je prouzrokovano, osim nacionalnim oduševljenjem i naklonošću jednog zapadnjaka, razočaranog u evropsku civilizaciju, prema zemlji koja je u njegovim očima nosila nešto od onog iskonskog, pravog, prirodnog života kome je težio. Ugled Srbije na čitavom jugoslavenskom prostoru i privlačnost srpske književnosti djelovali su u istom pravcu. Prve podsticaje našao je u istoj onoj školi koja ga je u svemu drugom odbijala, u fratarskom sjemeništu u Sinju. Među njegovim profesorima, fratrima, nalazio se i jedan istinski ljubitelj književnosti i jugoslavenski nacionalista. On je budućem piscu donosio djela srpskih pripovjedača i narodne pjesme. "Zanesoh se i postadoh Srbinom", napisao je kasnije Ćipiko. Prvi, mladalački pokušaji, nekoliko pjesama i jedna crtica, bez stvarne vrijednosti, izašli su mu 1885, a zatim je "ćutao" više od deset godina, sve do 1897, kada se s pričom Pogibe k'o od šale predstavio kao zreo pripovjedač. Ona je nastala, kao što je sam pisac iznio, pod neposrednim utjecajem Janka Veselinovića i njegovih seoskih pripovjedaka. Prvu knjigu, zbirku pripovjedaka Primorske duše (1899), objavio je u Zagrebu. Kad je hrvatska kritika pozdravila u njemu novu zvijezdu hrvatske književnosti, on je dao izjavu da nije hrvatski, nego srpski pisac. Ostala djela izlazila su mu u srpskim kulturnim centrima i ćirilicom. Objavio je još četiri knjige pripovjedaka: Sa jadranskih obala (1900), Sa ostrva (1903), Kraj mora (1913) Preljub (1914), dva romana, Za kruhom (1904) i Pauci (1909), dva dramska pokušaja, Na granici i Volja naroda, oba bez stvarne vrijednosti, potom memoarsku, ratnu prozu, inspirisanu Balkanskim i Prvim svjetskim ratom, Utisci iz rata, Na pomolu, Iz ratnih dana 1912-1917, Iz solunskih borbi, Iz ratnog dnevnika, čija je vrijednost pretežno dokumentarna i žurnalistička. Okrenutost socijalnoj tematici, karakteristična za srpski realizam, dobila je u Ćipiku svog najizrazitijeg i najdosljednijeg protagonistu. U nizu pripovjedaka i u oba romana on je prikazao surovu borbu seljaka za kruh i goli život, dao je bez maske poslodavce koji iskorištavaju seljačku radnu snagu kao životinjsku, njihovu ravnodušnost pred seljačkim patnjama. Prvi njegov književni obračun s temom socijalne bijede nalazi se u pripovjesti Na povratku s rada, iz zbirke Primorske duše: surove prirodne okolnosti, suša koja sažiže sve i kiša što prodire do kože, plavi naselja, odnosi plodove rada, kao da se udružuju sa bezdušnošću gazda koji hoće da iz svojih nadničara isisaju posljednje kapi znoja i krvi. Socijalna tema ostvarena je s najviše dosljednosti u "Paucima", djelu koje je Jovan Skerlić nazvao „novim socijalnim romanom". Njegov junak, mladi planinac Rade Smiljanić, uzaludno se pokušava "iščupati" iz duga koji mu je otac ostavio u nasljedstvo. On se osjeća nemoćan i nezaštićen pred zlom kojem nema lijeka: da bi se oslobodio jednog duga, on upada u drugi, još veći, i to uvijek kod istog zelenaša; što se više vraća, dug, umjesto da opada, neprestano raste dostižući na kraju takve razmjere da je cijelo imanje jedva dovoljno da ga otplati. Zelenaš liči na ogromno čudovište, na aždahu razjapljenih čeljusti, čijoj nezasitosti nema lijeka, koja uvijek traži nove žrtve. Na kraju romana, Rade se obračunava s gazdom-krvopijom na način junaka starih legendi, on potrže nož i ubija ga. Ćipikova socijalna tematika spojena je s njegovom osobenom filozofijom života. U osnovi njegovog pogleda na svijet je suprotnost između prirode i kulture. Rusoovski zaljubljen u prirodu, Ćipiko je bio neprijatelj svih ograničenja koja građanski moral nameće čovjeku. Istinski život jeste život u krilu prirode, u skladu s njenim zakonima, izvan toga sve je laž. Takvim životom žive prosti ljudi, seljaci i ribari. Za njih nema zamršenih problema u životu: rađa se, živi i umire po prirodnom zakonu, onako kako se to zbiva sa svim što postoji u prirodi, s biljkama i životinjama, bez duševnih potresa i društvenih sukoba, sve se rješava prirodnim putem, nagonskim zadovoljavanjem ličnih potreba. Takvim životom mogu živjeti i istinski intelektualci. Nevolje počinju onda kada se u život čovjeka umiješa tzv. civilizovano društvo svojim neprirodnim zahtjevima i organičenjima. Zlo koje dolazi iz civilizacije, iz grada na selo, u svom primarnom obliku javlja se kao socijalno zlo, kao ekonomsko iskorištavanje, a od njega počinju sve druge nevolje. Prirodnim i jednostavnim seljacima nisu suprotstavljeni intelektualci, nego gospoda, „pauci", tj. svi oni koji parazitski žive od tuđeg rada. Tako je Ćipikova panteistička filozofija života dobila izrazito socijalnu interpretaciju. Ta dvostruka osnova njegovog djela, panteizam i socijalni realizam, najpotpunije je došla do izražaja u historiji mladog studenta Iva Polića, u romanu Za kruhom. Povratak iz grada u zavičaj, na more, za njega znači dvostruko vraćanje životu: ponovno buđenje u njemu zdravog nagonskog života, koji je grad zagušio, i otkrivanje surove stvarnosti primorskog sela, gdje teške prirodne okolnosti i bezdušno izrabljivanje od zelenaša i vlasti dovode siromašne seljake do prosjačkog štapa i prisiljavaju ih da napuste sve i otisnu se u strani svijet trbuhom za kruhom. Po mnogim svojim crtama dvojnik svog autora, Ivo Polić, taj modernizovani romantični junak, dobro vidi bijedu svijeta koji ga okružuje i duboko saosjeća s nevoljama obespravljenih seljaka, ali ga to saznanje ne pokreće na akciju, on se povlači u sebe i sav se predaje svojim snovima, kosmičkim čežnjama i melanholičnim razmišljanjima. U ovom romanu postoje još dva tipična ćipikovska motiva: ljubav i more. Ljubav je kod Ćipika uvijek slobodno prepuštanje nagonu, bez ikakvog osjećaja krivice, bez sentimentalnosti. Karakterističan oblik ljubavi jeste preljuba, tj. kršenje zabrana koje nameće građanski brak (pripovjetka "Preljub", koja je dala naslov čitavoj zbirci). U Antici, jednoj od najtipičnijih ćipikovskih pripovjedaka, junakinja, pošto ju je slučaj spasao neželjenog braka, živi sama na školju i podaje se slobodno mornarima koji navraćaju. Djeca koja se rađaju kao plod tih slobodnih ljubavi, čim odrastu, odlaze u svijet i više se ne vraćaju („Baš kao lastavice... Kad mladi narastu, izlete iz gnijezda i nestane ih, bog zna kuda, daleko preko mora... Zar oni poslije pitaju za majku?"). Ljubav je u ovoj pripovijetki kao i u romanu Za kruhom, neodvojiva od mora. „I kad potražih ženu, mogao sam se za nju samo uz more zagrijati", kaže Ivo Polić. More kod Ćipika nije samo prostor u kojem se odigravaju drame njegovih junaka, ono se doživljava kao živo biće, u kome se osjeća „zadah vaseljene", prisutnost „slobode, sjaja i istinskog daška života". Čar mora počinje već od naslova nekih Ćipikovih pripovjedaka (Kraj mora, Na moru, Na dogledu mora) a nastavlja se u opisima primorskih pejzaža, u kojima je Ćipiko pravi pjesnik, i slikanju slobodne ljubavi, gdje se erotika stapa sa žarom sunca i mirisom mora. Najizrazitiji socijalni pisac među srpskim realistima, Ćipiko je ujedno pjesnik prirode, mora i ljubavi, koji je u svom djelu dao modernu književnu interpretaciju drevnog mita o vječnom vraćanju izvorima, san o izgubljenom i ponovo nađenom raju u krilu prirode. Rođeni 1869. Umrli 1923. Ćipiko, Ivo Ćipiko, Ivo

878

https://bs.wikipedia.org/wiki/Efor

Efor

Efor, sin Demofilov, rođen je u Kimi, eolskoj Maloj Aziji, između 408. i 405. god. Dvaput je dolazio u Atinu i slušao Isokrata. Napisao je Opću historiju (Ίστορίη κοινών πράξεων) u trideset knjiga, i to od povratka Heraklovaca kao prvog utvrđenog događaja sve do opsjedanja Perinta (god. 340). Što se djelo završavalo baš tim događajem, koji nije podesan da se njime završi takvo djelo, čini se da se tako dogodilo zbog piščeve smrti. Da je pisac duže poživio, jamačno bi djelo bilo drukčije završeno, jer on je doživio cijelu vladavinu Filipovu i Aleksandrov polazak u Aziju. Da pisac djelo nije dovršio, vidi se i otuda što je poslije njegove smrti tridesetu knjigu napisao njegov sin Demofil (Diod. XVI 14, 3; Athen. VI 232). Kao Teopompovo, i Eforovo delo imponira već svojom obimnošću: pisac je htio da Helenima napiše cijelu njihovu historiju, i on je u neku ruku postao ono što je za Rimljane bio Livije. On uzima u obzir sve države i zemlje u kojima su događaji za prosječnog Helena imali historijskog značaja. U historiji svoga vremena on je nalazio uniformnu, samo malo nijansiranu manifestaciju helenske prosječne kulture, i njegov racionalistički univerzalizam pojavljuje se kao prirodna posljedica općeg izjednačavanja u opadanju helenske prosvjete. Efor i njegov naraštaj osjećali su da se osnovi potonje historije ne postavljaju više u gradskim republikama, nego izvan njih. Pored univerzalizma, njegova historiografija, kao i tadašnja filozofija, nosi i obilježja etičke orijentiranosti: ona postaje pohvala i osuda ličnosti prema njenoj zasluzi. Efor ne izlaže događaje u analističkom obliku gradske hronike, koji nimalo nije podesan za universalnu historiju, nego κατά γένος (Diod. V 1), tj. svaku knjigu izrađuje kao jednu cjelinu s jedinstvenim i zaokruženim sadržajem. On je prvi historičar ο kome znamo da je sam svoje djelo podijelio na knjige; svaka knjiga imala je svoj uvod (Diod. XVI 76, 5), tako da se mogla i posebno izdati, i to je bio veoma važan napredak u ekonomiji historiografije. Eforova naročita zasluga jeste u tome što je skupio i obradio svu stariju historiografsku književnost: služio se Ksantom i Helanikom; iz Herodota je gotovo doslovce uzimao pojedine partije, a služio se i Ktesijom, te je iz njega i popravljao Herodota; upotrebljavao je Tukidida i Ksenofonta, ali i atidografe i mnoge lokalne historičare. Osim toga, skupio je i obradio i stariju geografsku književnost, i zato će ga cijeniti geograf Strabon; IV knjiga po svom geografskom sadržaju dobila je ime Evropa. Iako ističe važnost istinitog prikazivanja događaja (frg. 1 i 3 M), te je i bio cijenjen kao jedan od najsavjesnijih pisaca (Polyb. VI 45, XII 28; Joseph. S. Α. Ι 67), Efor odbacuje mogućnost potpune tačnosti u izlaganju prošlosti: „Koji ο onom što se u naše vrijeme dogodilo najtačnije govore, njih smatramo za najvjerodostojnije, a koji stare događaje tako pripovjedaju, za njih mislimo da su najmanje vjerodostojni, jer se ni svih djela ni većeg dijela govora čovjek ne može sjećati poslije toliko godina" (frg. 2). Το načelo je sasvim opravdano, ali se i prošlost može kritički izlagati i ocjenjivati kad se ne mjeri mjerom sadašnjosti, nego mjerom koja je njoj imanentna, a to je Eforu nedostajalo. Njemu i cijelom njegovu naraštaju nedostajahu ne samo veličina i trezvenost u političkom mišljenju nego i pronicljivost za razabiranje dubljih veza u velikim razvićima: iako su Peloponeski rat i racionalistička prosvijećenost rasturili predrasude klasne etike, Efor ipak događaje još ocjenjuje s gledišta građanskog morala. Dodajmo da je napisao još tri spisa: retorski spis Ο stilu (Περί λέξεως), Spis ο zavičaju (Έπιχώριος sc. λόγος) i Pronalasci (Ευρημάτων βιβλία β'), u kojima je riječ o počecima i začetnicima ljudske kulture. Historija

879

https://bs.wikipedia.org/wiki/Bitka%20kod%20Artemizija

Bitka kod Artemizija

Trodnevna pomorska bitka 480. p. n. e., kod rta Artemizij, između udruženih grčkih gradova i Perzije na početku Grčko-perzijskih ratova. Vođena je u isto vrijeme kad i bitka kod Termopila. Udružena grčka flota iz gotovo svih gradova krenula je u susret Perzijancima kod rta Artemizij. Grke je predvodio Temistoklo. Grci su željeli bitku i time da daju vremena stanovnicima otoka Eubeja da se evakuiraju. Perzijanci su poslali oko 200 brodova južno od Eubeje. Time su htjeli zatvoriti Grcima prolaz i uhvatiti ih u klopku. Grci su od doušnika saznali za plan i poslali svoju flotu u susret perzijskoj. Iako su bili brojčano slabiji, Grci su u prvom boju pobijedili. Glavni razlog su bili pojačani kljunovi na grčkim brodovima. Grci su zarobili 30 perzijskih brodova. Ostali perzijski brodovi su se povukli, ali su nastavili kružiti oko Eubeje. Međutim, zahvatilo ih je veliko nevrijeme iste noći i nanijelo im velike gubitke. Sutradan je Grcima stiglo pojačanje od još 53 broda pa su grci na prepad uništili nekoliko perzijskih brodova u izviđanju. Trećeg dana, navodno 11. augusta, došlo je do velike bitke. Perzijanci su pokušali iskoristiti brojčanu prednost u brodovima i napravili borbenu formaciju u obliku polukruga. Cilj je bio onemogućiti Grke na povlačenje. Grci su zauzeli odbrambenu formaciju, također polukrug. Zbog brojnosti perzijski brodovi nisu imali dovoljno prostora za manevar. Nakon neodlučnog boja obje su se strane ponovno povukle. Nakon toga Grci saznaju o porazu Leonide I. kod Termopila pa se grčka flota povukla. Gubici iz ove trodnevne bitke nisu poznati. Ipak, Grci su trećeg dana imali poprilične gubitke, bili su konstantno brojčano slabiji, pa bi se morali povući i da nisu saznali za poraz kod Termopila. Grčke snage se bile, prema Herodotu, 333 brodova, a perzijske oko 500 (?) brodova. Bitke 480. p. n. e.

880

https://bs.wikipedia.org/wiki/Albanija

Albanija

Albanija (), zvanično Republika Albanija (), država je u Jugoistočnoj Evropi odnosno na Balkanskom poluostrvu. Graniči sa Crnom Gorom i Kosovom na sjeveru, Makedonijom na istoku i Grčkom na jugu. Na zapadu prirodnu granicu čine obale Jadranskog i Jonskog mora, zbog čega se ona ubraja u sredozemne države. Zemlja je članica Ujedinjenih nacija, NATO saveza, CEFTE, ekonomske kooperacije crnomorskih država, Organizacije islamske konferencije, Regionalnog vijeća za saradnju u Jugoistočnoj Evropi (SEECP), OSCE-a te kandidat za pristupanje Evropskoj uniji. Glavni i najveći grad Albanije je Tirana. Geografija Sa površinom 28.748 km2, Albanija je nešto manja od Belgije, a sa 2,82 miliona stanovnika ima približno kao tri četvrtine stanovništva Bosne i Hercegovine. Albanija ima 362 km dugu obalu Jadranskog i Jonskog mora, sa brojnim pjeskovitim i kamenitim plažama. Među poznatijim turističkim mjestima su Velipoja, Shëngjin, Drač i Vlora na Jadranskoj obali te Dhërmi, Himara i Saranda na Jonskoj obali. Na najužem mjestu Jadranskog mora, Otrantskim vratima, albanska obala je udaljena od Italije samo 73 km, a mjesto Ksamil udaljeno je samo 2 km od grčkog ostrva Krfa. Prirodna podjela Oko polovine površine Albanije zauzima brdovito područje sa nadmorskim visinama iznad 600 m. Manji dio od toga su područja visokih planina. Od jezera Skutari na sjeveru pa sve do grada Vlora na jugu proteže se duž obale vrlo uski pojas aluvijalnog tla koji je ponegdje širok samo par kilometara. Taj pojas se u centralnom dijelu Albanije širi u veliku Muzakijsku niziju (Myzeqeja). Na obali se nalaze brojne lagune i močvarna, vlažna područja. Pošto samo doline, brežuljkasto područje, dijelovi primorskih ravnica i neke visoravni omogućavaju gušću naseljenost stanovništa, u takvim regijama je ona relativno visoka, dok su drugi dijelovi zemlje relativno slabo naseljeni. Na sjeveru Albanije nalaze se Prokletije (Albanske Alpe), koje pripadaju planinskom lancu Dinaridi. Najviši vrh Albanije sa 2.764 m nadmorske visine je Korab, koji se nalazi sjeveroistočno od Peshkopia i čini granicu sa Makedonijom. Osim njega također je poznata i planina Jezerca. Ona je sa 2.694 m n.v. najviša planina koja se u potpunosti nalazi u Albaniji. Hidrografija Sve veće rijeke Albanije ulijevaju se u Jadransko more. Sa 282 km, Drim je najduža rijeka ove zemlje. Crni Drim otiče iz Ohridskog jezera. Kod sjeveroalbanskog grada Kukësa spaja se sa Bijeli Drimom koji izvire na Kosovu. Rijeka Drim teče prema zapadu kroz više većih vještačkih jezera i kod Skadra se ulijeva u Jadransko more. Druge veće rijeke u Albaniji su Mat, Shkumbin, Seman sa Devollom i Vjosom koje više ili manje direktno teku u zapadnom pravcu prema Jadranskom moru, pri čemu prolaze kroz brojne planinske lance. Preko kratke rijeke Bojane () odlijeva se Skadarsko jezero prema moru a jednim dijelom ona čini i granicu prema Crnoj Gori. Klima U Albaniji preovladava suptropsko-sredozemna klima sa prosječnim godišnjim temperaturama od 16 °C i prosječnom količinom padavina nešto manjom od 1200 mm. U Tirani, naprimjer, dva ljetna mjeseca su izuzetno sušna. Sjeverni i istočni brdsko-planinski krajevi imaju prilično jake zime. U tim područjima, često i ljeto bude relativno hladno. Zimi su mnoga mjesta u planinskim područjima odsječena od svijeta zbog velike količine snijega i sniježnih nanosa. Na jugu na obalama Jonskog mora klima je znatno blaža, što je primjetno i zimi koje su tamo obično vrlo blage. U priobalnim područjima zimske količine padavina su dosta veće. U obalnom gradu Saranda godišnje bude gotovo 300 sunčanih dana. Gradovi Nešto više od polovine stanovnika Albanije (54%) živi u gradovima. Najveći gradovi u zemlji nalaze se u zapadnim priobalnim nizijama. U većim gradovima posljednjih godina je zabilježen snažan porast broja stanovnika, dok manja mjesta pokazuju smanjenje stanovništva. Naročito se Tirana proširila u okolna područja te danas sa svojim predgrađima i gradom Drač čini metropolsku regiju. Historija Na području današnje Albanije u antičko doba su živjeli Iliri, indoevropski narod koji se pojavio otprilike oko 1000. p. n. e.. Njihov glavni grad bio je Skadar u sjevernozapadnoj Albaniji koji i danas postoji. Rimljani osvajaju područje 9. godine n. e. a teritorija moderne Albanije je podjeljena između rimskih provincija Makedonije, Dalmacije i Epirusa. Tokom većeg dijela srednjeg vijeka, Albanija pripada Bizantu. Albanci se prvi put spominju 1043. godine kao Albanic. Godine 1204. zbog pomoći u ratovanju protiv Mletaka, Bizant uspostavlja nezavisnu albansku kneževinu Epirus. Godine 1478. godine, teritoriju današnje albanske države osvaja Osmanlijsko carstvo, ali tek nakon što je slomljen otpor Albanaca pod vodstvom čuvenog Skenderbega. U Osmanlijskom carstvu, Albanci postepeno prelaze na islam. Albanska islamska zajednica je bila podjeljena među sunitima i bektašima. U drugoj polovini 19. vijeka počinje albanski nacionalni pokret. Godine 1878. osnovan je Prizrenski savez sa ciljem da se napravi nezavisna Albanska država. U to doba napravljena je moderna abeceda albanskog jezika. Albanija 1912. godine dobija svoju nezavisnost od Osmanlijskog carstva. Godine 1928. Ahmed-beg Zogu, sin vođe jednog albanskog plemena, uspijeva nagovoriti parlament da pretvori Albaniju u kraljevinu, a da on postane kralj. Kralj Zogu vlada Albanijom do 1939. godine, kad je osvaja fašistička Italija. Nakon Drugog svjetskog rata, Albanija postaje komunistička država. Njom vlada Enver Hoxha koji prvo pokušava preuzeti jugoslavenski komunizam, pa onda sovjetski i konačno kineski. Nakon kraja kineske izolacije prema zapadu, Hoxha prekida odnose između Albanije i Kine te upostavlja politiku izolacije Albanije. Ova politika uzrokuje propast albanske privrede. Enver Hoxha umire 1985. godine a reforme prema demokratiji počinju 1991. godine nakon pada komunizma širom svijeta. Novi, demokratski ustav usvojen je 1998. godine. Simboli Zastava Zastava Albanije (alb. Flamuri i Shqipërisë) je crvena zastava s crnim dvoglavim orlom u sredini, koja predstavlja suverenu državu Albaniju na Balkanu. Vodi porijeklo od sličnog grba (pečata) Gjergja Kastriotija Skenderbega, vođe pobune protiv Osmanskog Carstva iz 15. vijeka koja je rezultirala kratkom nezavisnošću Albanije od 1443. do 1478. U čast Skenderbega, koji se je protiv Osmanlija borio 25 godina i za to vrijeme vodio 25 bitaka, dvoglavi orao je ukrašen sa 25 perki. U godini 1911. Dede Gjon Luli je na vrhu brda Deçic u sjevernoalbanskim Alpama proglasio nezavisnost Albanaca, dok je sa svojom vojskom - Malisorima - učestvovao u ratu na dva fronta, protiv Srba i Turaka. To je bilo prvi put poslije 500 godina da je ponovo uzdignuta nacionalna zastava Albanaca. U novembru 1912. godine u Vlori po drugi put biva proglašena albanska nezavisnost. Sadašnja zastava službeno je usvojena 7. aprila 1992, ali su i prijašnje albanske države – Kraljevina Albanija i poslijeratna komunistička država – koristile gotovo istu zastavu; prva je imala "Skenderbegovu kacigu" iznad orla, a druga crvenu petokraku zvijezdu sa žutim okvirom. Ista zastava biva privatno korištena od strane Albanaca na Kosovu, Makedoniji i Crnoj Gori kao nacionalni simbol. Zastava Albanije možda je inspirisala zastavu izmišljene zemlje Sildavije u crtanim filmovima Tintin. Grb Grb Albanije (albanski: Stema e Shqipërisë) je adaptacija albanske zastave. Načinjen je po uzoru na grb (pečat) Skenderbega. Amblem iznad glave dvoglavog orla predstavlja Skenderbegovu kacigu. Grb ima proporcije 1:1.5. Himna Himni i Flamurit (bosanski: Himna Zastavi) jest nacionalna himna Albanije. Riječi za himnu je napisao albanski pjesnik Aleksander Stavre Drenova. Himna je prvi put objavljena 1912 godine u albanskim novinama "Liri e Shqipërisë" koje su izdavane u Bugarskoj. Muziku za tekst je komponovao rumunski kompozitor Ciprian Porumbescu. Politika Albanija je parlamentarna demokratska republika, a vladu predvodi premijer. Zastupljen je višestranački sistem. Vlada ima ulogu izvršne vlasti. Zakonodavnu vlast imaju i vlada i parlament (). Od 1991. i uvođenja pluralizma dominantne su Demokratska i postkomunistička Socijalistička stranka. Predsjednik Izvršnu vlast, tj. predsjednika države bira parlament na period od pet godina. Skupština Zakonodavac je Skupština Albanije, čijih se 140 zastupnika bira za mandat od četiri godine. Vlada Vlada Albanije, na čelu s premijerom, također odgovara parlamentu za svoj rad. Ustav Albanije je 2000. osnovala Ustavni sud po uzoru na Njemačku, koji se u nedavnim političkim krizama pokazao kao stabilizirajući faktor. Aktualni Ustav usvojen je 28. novembra 1998. nakon referenduma. Izbori Na ranijim demokratskim izborima, naročito onim prije 2007, dešavale su se razne nepravilnosti, koje su međunarodni posmatrači vrlo negativno ocijenili. Tek su parlamentarni izbori 2013. bili prvi koji su prošli bez većih neregularnosti te na kojima su stranke gubitnice priznale izborni poraz, što se ranije nikad nije desilo, a za organizaciju tih izbora Albanija je pohvaljena na međunarodnom nivou. Na parlamentarnim izborima održanim 3. jula 2005. pobijedila je tada opozicijska Demokratska stranka Albanije (PDSh), na čijem je čelu bio bivši predsjednik Sali Berisha, ali nisu uspjeli osvojiti apsolutnu većinu u parlamentu. Zbog brojnih prigovora i neophodnih ponavljanja brojanja u tri izborna okruga, zvanični rezultat izbora potvrđen je i objavljen tek početkom septembra 2005. Berisha je tada postao premijer Albanije. Međutim, na lokalnim izborima 18. februara 2007. Berishina Demokratska stranka zabilježila je poraz. Na općinskim izborima 2011. Berisha i Demokratska stranka ponovno su ostvarili pobjedu. Između ostalih, njegova stranka dobila je većinu u općinskom vijeću i mjesto gradonačelnika Tirane, gdje je od 2000. vladao Edi Rama. Prije parlamentarnih izbora 2013. u aprilu je LSI (Socijalistički pokret za integraciju) napustio koaliciju s Demokratama formiranu 2009. te se pridružio Socijalistima. Na tim izborima pobjedu je odnijela koalicija pod vodstvom Socijalista sa glavnim kandidatom Edijem Ramom, koji je postao Berishin nasljednik na mjestu premijera. Političke stranke Politika u Albaniji obilježena je djelovanjem dvije velike stranke: Demokratske stranke Albanije (PD) i Socijalističke stranke Albanije (PS). PD je nastala 1990. iz protivkomunističkih studentskih pokreta, dok je PS stanka nasljednica Stranke rada Albanije, koja je zemljom vladala gotovo 50 godina tokom socijalističke diktature njenog predsjednika Envera Hoxhe. Danas, da bi neka stranka došla do apsolutne većine u parlamentu, po pravilu bira koalicijskog partnera, pri čemu pojedine manje stranke političkog centra već bile uključene u demokratske i socijalističke vlade. Političke stranke, uz izuzetak Kršćansko-demokratske stranke, ne zastupaju niti jednu religiju. Demokrate imaju pretežnu većinu u gegijskom dijelu sjeverne Albanije, dok Socijalisti imaju više pristalica uglavnom u toskijskom jugu. Grčka i makedonska manjina formirale su zajedničku Ujedinjenu stranku za ljudska prava (PBDNJ). Druge manje stranke su nastale pretežno izdvajanjem raznih struja iz dvije najveće stranke. Vojska Albanska vojska se gotovo raspala nakon pobune i nemira u zemlji 1997. godine. Zbog tih događaja, vlada je 2001. započela desetogodišnji program reformi, kako bi vojsku dovela na tehnološki viši nivo te je profesionalno usavršila. Nova albanska vojska sastoji se iz 14.500 aktivnih vojnika i 5.000 u rezervnom sastavu. Novost je i da je Albanija ukinula obavezu služenja vojnog roka te danas raspolaže isključivo sa profesionalnim vojnicima. Izdaci za odbranu 2011. bili su u visini 1,52% BDP-a. Administrativna podjela Albanija je podijeljena u 12 okruga (qark na albanskom). Regije su dalje podijeljene u 36 oblasti („rrethe“ na Albanskom). Glavni grad, Tirana, ima specijalan status. Privreda Već cijeli niz godina Albanija se nalazi u jednom teškom procesu privredne transformacije sa ranije centralno-planske socijalističke u modernu, otvorenu tržišnu ekonomiju. Nakon teške krize 1990tih, privreda je postepeno bilježila oporavak: mnoga država preduzeća su privatizirana, izgrađeni pravni okviri poslovanja, stopa inflacije stabilizirana, smanjena je stopa nezaposlenosti a bruto nacionalni proizvod i prosječni mjesečni dohoci radnika povećani. Sektor turizma je zabilježio snažan porast prihoda. Infrastruktura je značajno poboljšana. Nacionalna ekonomija raste iz godine u godinu, a tokom finansijske krize 2007. Albanija je, za razliku od većine drugih evropskih država, čak zabilježila i rast privrede. Broj građana koji žive ispod granice siromaštva je smanjen, a od 2008. uvedena je proporcionalna (jedinstvena) stopa poreza od 10%, koja je među najnižim u Evropi. Ipak, u Albaniji još uvijek postoje brojni strukturalni problemi. Stopa nezaposlenosti je još uvijek relativno visoka, tako naprimjer u periodu juli-septembar 2010. iznosila je 13,5%. Iz ove stope izuzete su osobe koje rade u poljoprivredi, jer se ne smatraju nezaposlenim. Prema podacima Svjetske banke 2008. godine bilo je 12,4% albanskog stanovništva koji su se smatrali siromašnim. U 2006. prosječna mjesečna primanja iznosila su 28.322 leka (približno 225 eura). Jedan od većih problema u zemlji je i slaba infrastruktura. Iako su glavne saobraćajne veze znatno obnovljene i izgrađene, veći dio transportnih puteva u planinskim krajevima je i dalje u veoma lošem stanju. U tim područjima opskrba vodom je također ograničena na nekoliko sati dnevno, a česti su i prekidi napajanjem električnom energijom. Zbog ovih problema u ruralnim područjima, mnogi stanovnici su napustili sela i odselili bilo u gradove ili čak u inostranstvo. U 2010. bruto domaći proizvod iznosio je oko 11,955 milijardi US$, po tekućim cijenama. Sve do 2008. BDP je rastao izuzetno brzo u pojedinim periodima daleko iznad 5% (po realnim cijenama). Rast privrede u tim godinama zasivao se na velikoj aktivnosti u oblasti građevinarstva, ali i sitnih preduzeća i uslužnih djelatnosti. Međutim, zbog izražene energetske krize, poljoprivreda, rudarstvo i industrija su zabilježili smanjenje proizvodnje, te su vrlo sporo napredovale. Trgovina U 2011. izvoz je iznosio 1,954 milijardu US$ dok je uvoz iste godine iznosio 5,076 milijarde US dolara. Iz ovog proizilazi trgovački deficit od 3,122 milijarde US dolara odnosno 24,3% BDP-a. Najvažniji izvozni partneri Albanije u 2010. bili su Italija (48,8 %), Kina (8,4 %), Turska (6,7 %), Grčka (5,6%), Španija (5,4%) i Indija (4,9%). Najviše se uvozila roba iz Italije (34,8 %), Grčke (12,9 %), Kine (6,2%), Turske (6,0%) i Njemačke (4,6%). Iz Albanije se najviše izvozi hrana, hrom, tekstilni proizvodi, sirova nafta, asfalt i pamuk. U uvozu također dominiraju prehrambeni proizvodi, mašine, hemikalije, tekstil i druga potrošna roba. Budžet Budžet Albanije 2009. obuhvatio je izdatke u vrijednosti od oko 4,1 milijarde US dolara, dok su budžetski prihodi iznosili oko 3,36 milijarde US dolara. Iz toga proizilazi budžetski deficit u visini oko 6,3% BDP-a. Javni dug u 2009. iznosio je 6,44 milijarde US dolara odnosno 54,9 % BDP-a. Plan budžeta za 2012. godinu predviđao je izdatke u visini od 28,7% BDP-a te prihode u visini od 25,7% BDP-a. Prema tome, budžetski deficit je iznosio oko 3% BDP-a. Te godine udio javnih izdataka u budžetu (u %) bio je raspoređen, između ostalih, u sljedeće oblasti: zdravstvo: 9,71 % obrazovanje: 11,70 % odbrana: 3,31 % Međunarodne integracije Albanija je podnijela zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji 28. aprila 2009.6. novembra 2009. Vijeće Evropske unije poslalo je Evropskoj komisiji relevantnu dokumentaciju pozivajući da predloži mišljenje o njoj.16. decembra, Evropska Komisija je poslala upitnik Vladi Tirane, a odgovori su dostavljeni 14. aprila 2010. Dana 8. novembra 2010. godine Vijeće je odobrilo ukidanje režima viza cirkuliranje zraka u Šengenskom prostoru albanske državljane; ova se odluka primjenjuje počevši od 15. decembra. 10. oktobra 2012. Evropska komisija preporučila je Albaniji da dobije status kandidata čim provede neke temeljne reforme. U martu 2015., tokom petog "sastanka dijaloga na visokoj razini", povjerenik za proširenje Johannes Hahn naglasio je albanskim vlastima da prije pregovora mogu započeti određivanje datuma za pristupanje, Vlada mora ponovo otvoriti dijalog uz oporbu i provode se značajne reforme u svih pet prethodno identificiranih kritičnih područja, a to su javna uprava, pravna organizacija i državna služba (vladavina zakona), korupcija, organizirani kriminal, temeljna prava. Ovaj službeni stav u cijelosti je dijelio Evropski parlament u aprilu 2015 Putem rezolucije kao komentara na predstavljanje izvješća Komisije o napretku Albanije u 2014. godini od strane Komisije. Temeljni korak ka otvaranju pristupnih pregovora bilo je jednoglasno odobravanje Skupštine ustavne reforme pravosudnog sustava održanog 21. juna 2016., koju su politički čelnici Evropske unije smatrali neophodnom za borbu protiv korupcije bijesan u zemlji. U aprilu 2018. godine, visoki predstavnik Evropske unije i povjerenik za proširenje objavljuju svoje pozitivno mišljenje o otvaranju pregovora o pristupanju, s obzirom na ostvareni napredak. U junu iste godine čelnici 28 zemalja članica odobrili su sporazum o početku pregovora o pristupanju od lipnja 2019. 29. maja 2019. godine, visoki predstavnik i povjerenik za proširenje ponovili su svoje pozitivno mišljenje prilikom otvaranja pregovora o pristupanju, s obzirom na ostvareni napredak, posebno u pogledu "masovne reforme pravosudnog sustava.Međutim, iako su i Sjeverna Makedonija i Albanija ispunile svoja obećanja, Evropsko vijeće nije uputilo zeleno svjetlo za pregovore o pristupanju. Sjeverna Makedonija je u povoljnijem položaju u odnosu na Albaniju. Obećana potvrda pregovora o pristupanju trebala bi se dogoditi u oktobru 2019, no 18.oktobra čelnici zemalja članica Evropske unije nisu se suglasili oko prijedloga da se otpočnu pristupni pregovori sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom i nakon duge i burne rasprave protekle noći nisu usvojili nikakve zaključke o proširenju. Demografija Prema popisu stanovništva koji je proveden u Albaniji u oktobru 2011, zemlja je imala 2.800.138 stanovnika. To predstavlja smanjenje broja stanovništa za preko 8% u periodu od 2011. godine, što je pravdano velikim iseljavanjem stanovnika. Prvi put u njenoj historiji, manje od polovine stanovnika živjelo je na selu (46,5%). Ministarstvo unutrašnjih poslova Albanije objavilo je u decembru 2015. da je u registru stanovnika upisano više od 4,4 miliona osoba. Međutim, većina tih osoba živi u inostranstvu. U doba komunističke vlasti u zemlji, ona je stalno vršila procese industrijalizacije i urbanizacije zemlja, ali i pored toga velika većina Albanaca je prije 1990. i dalje živjela na selu. To i danas obilježava mentalitet mnogih ljudi i u gradovima, čak i onih koji nisu doselili u grad, već njihovi roditelji ili, u svakom slučaju, neko od rođaka još i dalje živi na selu. Tradicionalna srednja klasa stanovništva u Albaniji je i dalje rijetka. Moderna građanska kultura postojala je početkom 20. vijeka samo u većim gradovima poput Skadra, Korçe, Drača i Đirokastra. Tek od 1920tih njima se pridružuje nova albanska prijestonica Tirana. Komunisti su odbijali građansku samosvijest ovih gradova te su nakon 1945. značajno uništili građanska kulturna dostignuća. Vrijeme nakon prekretnice 1990. donijelo je velike demografske promjene. S jedne stane, stotine hiljade Albanaca je bilo legalno ili ilegalno otišlo u Italiju, Grčku, druge zemlje EU ili Sjevernu Ameriku, dok je s druge strane uslijedila velika unutrašnja migracija, "bijeg" sa sela u gradove, u kojem su stanovnici planinskih naselja i sela doselili u gradske centre. Albanska vlada je 2004. objavila podatak da se broj emigranata popeo na jedan milion za manje od 15 godina. Međutim, i pored odseljavanja broj stanovništva u glavnom gradu Tirani i lučkom gradu Draču zabilježio je ogroman porast zbog unutrašnjeg doseljavanja. Tirana je sa 250 hiljada stanovnika 1990. porasla na 600.000 danas. Sela i mali gradovi su gotovo pusti. U brdima i na jugu zemlje postoje brojna sela u kojima niko ne živi. Iako su Albanci prije 1990. imali najvišu stopu prirodnog prirasta u Evropi (kontracepcijska sredstva su bila zabranjena), danas su sa 1,32 rođena djeteta po jednoj ženi daleko ispod evropskog prosjeka od 1,5 djeteta po ženi. Glavni grad ima čak i niži prosjek od oko 1 djeteta po ženi, što je daleko najniža vrijednost među većim evropskim gradovima. Ova okolnost zajedno sa nezaustavljivim odseljavanjem stanovništva doveli su do brzog starenja albanskog stanovništva, koje, zbog još uvijek velikog udjela mlađe populacije od 15 do 30 godina starosti, nije značajnije izraženo. U međuvremenu prosječna starost stanovništva porasla je na 35,3 godine. Etničke grupe U etničkom smislu, Albanija ima prilično ujednačeno (homogeno) stanovništvo. Albanci, prema podacima s popisa 2011, predstavljaju najveći etničku grupu sa 82,58% stanovništva. Na istom popisu 13,96% stanovništva nije dalo odgovor u smislu etničke pripadnosti. Ostalih 1,58% stanovništva dalo je nevaljan ili neodređen odgovor. Na osnovu velikog udjela ovako nedorečenih odgovora, čije uzroke treba tražiti u brojnim pozivima na bojkot od strane organizacija etničkih manjina, ovi podaci, prema riječima Dhimitëra Doke, ne predstavljaju jasnu i nedvosmislenu sliku etničke strukture stanovništva Albanije. Prema odgovorima datim na popisu stanovništva, Grci sa 0,87% stanovništva predstavljaju najveću etničku manjinu a žive pretežno na jugu zemlje. Romi i Vlasi (Arumuni) također žive u Albaniji, obje grupe sa po 0,3% stanovništva zemlje. Međutim njihovi pripadnici žive u cijeloj zemlji, vrlo raspršeno, a veće zajednice su koncentrirane u većim gradovima te u južnim dijelovima zemlje. Poslije njih slijede etnički Makedonci sa 0,2% stanovništva Albanije, koji žive u nekim selima duž državne granice prema Makedoniji. Kao Balkanski Egipćani izjasnilo se 0,12% stanovništva. Ova zajednica uglavnom živi u većim gradovima, a u etničkom smislu su se izdvojili iz Roma. Relativno mala manjina je 0,01% Crnogoraca. Oni žive uglavnom na sjeverozapadu Albanije prema granici sa Crnom Gorom. Pored navedenih, sve ostale etničke grupe u zemlji sačinjavaju ukupno 0,09% stanovništva. Bošnjaci sa oko 10.000 pripadnika također predstavljaju jednu od manjina u Albaniji. Njih oko 3.000 živi u regiji između Drača i Tirane, tačnije u naseljima Borak i Šijak. Oni su tamo i dalje zadržali svoj nacionalni identitet i jezik. Međutim, na popisu stanovništva 2011. njihov broj nije iskazan zasebno. Flora i fauna Albanija se nalazi u području gdje je, između ostalog, prisutan i veliki broj biljnih vrsta. Albanska flora ima 3.221 poznatu vrstu, od čega je 489 endema karakterističnih za Balkansko poluostrvo, dok 40 vrsta raste samo u Albaniji. U obalnom pojasu rastu palme, narandže i limun. U dubokim riječnim dolinama koji protiču kroz gorje rastu velike šume oraha i badema. U šumama na sjeveru zemlje rastu između ostalih jele, smrče, hrastovi, bukve i javor. Za Albaniju su naročito karakteristične hrastove šume koje čine oko petinu svih šuma u zemlji. Na toplijem jugu države i u priobalnim nizijama rastu borovi, lipe i masline. Sredozemni grmovi (makija) rasprostranjeni su sve do nadmorske visine od 800 m, a osim njih i lovor, eukaliptus i smokva. U velike površine netaknute okoline, Albanija čini životni prostor velikom broju rijetkih ptica kao i drugim životinjama, koje su u ostalim područjima ovog dijela Evrope već nestale. U zabačenim planinskim područjima žive vukovi, euroazijski ris, lisice, jeleni, divlje koze i divlje svinje. Broj smeđih medvjeda je krajem 1990ih znatno opao. Osim toga u Albaniji živi više od 350 vrsta ptica, između ostalih to su jastrebovi, orlovi i lunje. Vlažna i močvarna područja duž obale i jezera su važne stanice za mnoge ptice selice. U albanskim vodama i moru živi oko 260 ribljih vrsta kao i neke rijetke vrste kornjača poput velike želve (Chelonia mydas) i glavate želve (Caretta caretta). Međutim, u Albaniji je u posljednjih 25 godina zabilježen pad biološke raznolikosti. Dvije biljne i četiri životinjske vrste su već izumrle. Kod 27 vrsta sisara, 89 vrsta ptica, šest vrsta riba i 4 biljne vrste zabilježen je pad broja jedinki za više od polovine. Prirodna okolina Albanija je dom velikom broju biljnih i životinjskih vrsta, ali se istovremeno bori sa cijelim nizom ekoloških problema, između ostalih nelegalnim lovom i ribolovom, prekomjernim izlovom ribe, nelegalnom sječom šuma i njihovim krčenjem te prekomjernom ispašom pašnjaka. Prema podacima iz 2002, 3,6% površine zemlje je bilo zaštićeno u okvirima rezervata ili nacionalnih parkova dok je 2010. taj postotak narastao na 9,9. Albanija pripada takozvanom "Zelenom pojasu Evrope" te se nalazi u "Plavom srcu Evrope". Nacionalni parkovi U Albaniji postoji 14 nacionalnih parkova, koji zauzimaju oko 6,9% površine zemlje, te pomorski nacionalni park Karaburun-Sazan. Najveći po površini su nacionalni park Prespansko jezero, nacionalni park Šebenik-Jablanica i nacionalni park planine Dajtit. Parkovi su mjesta gdje rastu brojne ugrožene biljne vrste i utočište za brojne ugrožene životinjske vrste, a smatraju se mjestima netaknute prirode. Međutim, nedostaje efektivan i praktičan način zaštite tih područja. Pojedini nacionalni parkovi su također i omiljena turistička odredišta. Kultura Sport Najpopularniji sport u zemlji je nogomet. U najvišem rangu nogmetnog takmičenja, Kategoria Superiore, takmiči se 12 klubova. Do danas najviše titula šampiona ostvario je klub iz Tirane KS Dinamo Tirana. Nogometna reprezentacija Albanije ostvarila je najvišu pobjedu u Balkanskom kupu 1946. godine. Također, po prvi put se 2015. kvalificirala na Evropsko prvenstvo u nogometu. Osim nogometa, u zemlji su popularna košarka, odbojka i streljaštvo. Posljednjih godina, automobilske utrke također dobijaju na popularnosti. Albanija je članica UEFA, FIFA i Međunarodnog olimpijskog komiteta. Tek 2013. u Tirani je održano neko značajnije međunarodno takmičenje i to Evropsko prvenstvo u dizanju tegova. Filatelija Prva poštanska marka Albanije izašla je 5. maja 1913. godine, gotovo šest mjeseci nakon proglašenja nezavisnosti. Tiskana je jedna marke sa nominalnom vrijednošću od 1 groša, odnosno 1 turske pjastre Marke su bile zapravo službeni okrugli pečat Ministarstva pošte Albanije, sa albanski dvoglavim orlom kao grbom, tekstom MINISTERIA E POST-TELEG E TELEFONËVET u crnoj boji i bez naznačene nominalne vrijednosti. Ukupno je tiskano 2232 komada. Drugo izdanje izašlo je 1. juna, a varijacija te marke 14. oktobra 1913. Radi se ponovo o pečatu, ali bez grba sa nominalnom vrijednošću od jednog groša. Varijanta iz juna je tiskana u karnetima od 45 komada, a na poštanskim šalterima je rezana u približno kvadratične marke, a marke su zbog teksta zarotiranog za 45° lijepljene tako da je zarotirani vrh kvadrata bio dolje. Postoje varijante u crnoj i plavoj boji. Drugo izdanje je perforirano iglom šivaće mašine, a perforacije su obilježavane grafitnom olovkom. Tiraž junske serije bio je 1643 komada, a oktobarske oko 800. Petnaest dana kasnije 16. juna izlazi serija od 8 maraka, koje su marke Osmanlijskog carstva iz 1908, 1909 i 1911. godine, na kojima je ručno utisnut crni pečat u obliku albanskog dvoglavog orla. Nominalna vrijednost je od 2, 5, 10 i 20 para, 1, 2, 2½, 5, 10, 25 i 50 pjastri. Marke su u raznim bojama, a pored orla u donjem dijelu marke je polukružno utisnuto albansko ime Albanije Shqipёria. Tiraž ove serije bio je od 11.375 komada za marku sa nominalnom vrijednošću od 1 pjastre (plave boje), do 16 komada za najvrijedniju marku sa nominalnom vrijednošću od 50 pjastri u naranđastosmeđoj boji. Ova serija je jedna od najvrijednijih albanskih maraka, te vrijednost na tržištu za visoke nominalne vrijedosti, u zavisnosti od kvaliteta, prelazi nekoliko desetina hiljada eura. Sve do uvođenja nove albanske valute albanskog franka, albanske marke su imale nominalne vrijednosti u turskoj pjastri ili u manjim jedinicama parama. U decembru 1913. izlazi serija od 6 maraka sa motivom Skenderbega sa nominalnim vrijednostima od 2, 5, 10, 25, 50 qintara, kao stotog dijela franka i 1 franka. Marke imaju štamparsku grešku jer je ime Skenderbega umjesto Skanderbegu oštampano <tt>Skanderbe<big>r</big>gu</tt>. Ova serija je poznata u manjoj količini (oko 50 kompleta) sa pečatom Shkoder i Lezkë u zlatnoj boji. Tiraž je bio 500.000 sa niže vrijednosti, a 100.000 za marku od 1 franka. Praznici i blagdani Nova godina (Festat e Vitit të Ri) – 1. i 2. januar "Dan ljeta" (Dita e Verës, paganski praznik) – 14. mart Uskrs / Vaskrs (Dita e Pashkës) – varijabilan datum Praznik rada (Dita Ndërkombëtare e Punëtoreve) – 1. maj Bajram (Kurban i Ramazanski) (Dita e Bajramit) – varijabilni datumi Dan beatifikacije Majke Tereze (Dita e Lumturimit të Nënë Terezës) – 19. oktobar Dan nezavisnosti i dan zastave (Dita e Pavarësisë dhe Festa e Flamurit) – 28. novembar Dan oslobođenja (Dita e Çlirimit) – 29. novembar Nacionalni dan mladosti (Dita Kombëtare e Rinisë) – 8. decembar (povodom pada komunističkog režima) Božić (Krishtlindjet) – 25. decembar Napomene Reference Vanjski linkovi Vlade Albanije Nacionalna turistička organizacija , zvanična stranica Albanije za informacije o putovanju i turizmu. Slike svijeta: Albanija , mjesta koja se trebaju posjetiti u Albaniji Albanija na "International Futures" Albanija na BBC News Države članice NATO-a Države svijeta Mediteranske države Države i teritorije osnovane 1912. Države članice Vijeća Evrope Države članice Ujedinjenih nacija Države albanskog govornog područja

881

https://bs.wikipedia.org/wiki/Al%C5%BEir

Alžir

Alžir (arapski: الجزائر al-Jazā'ir; Tamazight: ⴷⵣⴰⵢⴻⵔ; francuski: Algérie), službeno Narodna Demokratska Republika Alžir, je zemlja koja se nalazi u sjevernoj Africi na obali Sredozemnog mora. Sa površinom od 2.381.741 km2, Alžir je deseta najveća država na svijetu i nakon osamostaljenja Južnog Sudana od Sudana najveća država Afrike. Graniči se sa Tunisom na sjeveroistoku, sa Libijom na istoku, Marokom na zapadu, Zapadnom Saharom, Malijem i Mauritanijom na jugozapadu i Nigerom na jugoistoku, dok na sjeveru izlazi na Sredozemno more. Od antičkih vremena, teritorija današnjeg Alžira je bila u sastavu mnogih carstava, među kojima su Numidija, Fenicija, Kartaga, Rimsko carstvo, Vandali, Bizantijsko carstvo, Emevijski halifat, Abasidski halifat, Idrisidski sultanat, Aglabidski emirat, Rustamidsko carstvo, Fatimidski halifat, Ziridski emirat, Hamadidsko carstvo, Almoravidsko carstvo, Almohadski halifat, Osmanlijsko carstvo i Francusko kolonijalno carstvo. Berberi se smatraju autohtonim stanovnicima Alžira. Nakon muslimanskog osvajanja sjeverne Afrike, većina autohtonih stanovnika je prešla na islam. Stoga, iako je većina Alžiraca berberskog porijekla, većina se identifikuje arapskim identitetom. Masovno, Alžirci su mješavina Berbera i Arapa, Turaka, Afrikanaca i Andaluzijaca. Alžir je regionalna i srednja sila. Ova afrička država snabdjeva Evropu velikim količinama prirodnog plina, pa joj je izvoz energije okosnica ekonomije. Prema OPEC-u, Alžir je 17. država u svijetu po rezervama nafte i druga u Africi, dok je 9. država u svijetu po rezervama plina. Alžirska naftna kompanija Sonatrach je najveća kompanija u Africi. Alžir ima jednu od najvećih vojsci u Africi i najveći vojni budžet na kontinetu. Većina alžirskog oružja se uvozi iz Rusije, sa kojom je bliski saveznik. Alžir je članica Afričke unije, Arapske lige, OPEC-a, Ujedinjenih nacija i jedan od osnivača Arapske magrebske unije. Prema podacima iz januara 2012. godine u Alžiru je živjelo 37,1 milion stanovnika. Administrativno se sastoji od 48 pokrajina, 553 distrikta (daïras) i 1.541 općine. Glavni i najveći grad države je Alžir. Etimologija Naziv za državu potiče od naziva glavnog grada Alžira. Naziv za glavni grad potiče od arapskog termina al-Jazā'ir (الجزائر) što u prijevodu na bosanski jezik znači ostrva i skraćena je verzija starijeg naziva Jazā'ir Banī Mazghanna (جزائر بني مزغنة) što znači Ostrva Mazghanna plemena zabilježenog od strane srednjovjekovnog geografa i kartografa Muhameda El-Idrisija. Historija Antičko doba Neolitska civilizacija na području Sahare i mediteranskog dijela Magriba javlja se još u periodu od 11.000 godina prije nove ere ili najkasnije između 6.000 i 2.000 godina p.n.e. Taj period ljudske historije koji je naročito bogato prikazan na slikama Tasili n'Adžera, dominirao je na području današnjeg Alžira sve do klasičnog perioda. Mješavina različitih naroda Sjeverne Afrike se tokom vremena ujedinila u posebnu rodnu populaciju koja se zove Berberi a koji su autohtoni narodi sjevernog dijela Afrike. Iz svog glavnog centra moći u Kartagi, Kartaginjani su se proširili i uspostavili mala naselja duž sjevernoafričke obale. Do 600. godine prije nove ere Feničani su se već nalazili u Tipasi, istočno od današnjeg alžirskog grada Cherchella, Hiponu (današnjem Annabu) i Rusicadeu (današnjoj Skikdi). Ta naselja su im služila kao sidrišta i gradovi za trgovinu. S obzirom na porast moći Kartage, njen uticaj na urođeničko stanovništvo se dramatično povećao. Berberska civilizacija se nalazila u fazi u kojoj je poljoprivreda, proizvodnja, trgovina i politička organizacija funkcionisala u nekoliko država. Trgovinske veze između Kartage, čiji su se posjedi nalazili na obali Sredozemnog mora, i Berbera u unutrašnjosti su se intezivirali ali je teritorijalna ekspanzija Kartage rezultirala i porobljavanjem ili vojnim zapošljavanjem Berbera. Do početka 4. vijeka prije nove ere, Berberi su činili najbrojniji dio vojske Kartage. U periodu od 241. do 238. p.n.e. berberski vojnici su se pobunili jer nisu bili plaćeni za svoje usluge nakon što je Kartaga izgubila od Rimljana u Prvom punskom ratu. Nakon što su se pobunili, Berberi su uspjeli su da steknu kontrolu nad većinom Kartaginine sjevernoafričke teritorije te su čak i kovali novac koji je nazvan Libijan, što je na grčkom označavao narode Sjeverne Afrike. Moć Kartage je povremeno opadala uglavnom zbog stalnih ratova i poraza od Rimskog carstva tokom Punskih ratova Grad Kartaga je konačno uništena 146. p.n.e od strane Rimskog carstva. Kako je opadala moć Kartage tako su Berberi širili svoju vlast u zaleđu. Do 2. vijeka p.n.e pojavilo se nekoliko velikih ali ipak slabo administrativno razvijenih berberskih kraljevstava. Dva kraljevsta su osnovana u Numidiji, na području koje se nalazilo iza priobalnih područja koje je kontrolisala Kartaga. Zapadno od Numidije nalazila se Mauritanija, koja se protezala preko rijeke Muluja, u današnjem Maroku do Atlantskog okeana. Najvišu tačku civilizacije, do dolaska Almohada i Almoravida više od 1.000 godina poslije, Berberi su postigli za vrijeme vladavine Masinise tokom 2. vijeka prije nove ere. Poslije smrti Masinise 148. p.n.e. Berbersko kraljevstvo je dijeljeno i ujedinjavano nekoliko puta. Te teritorije su se održale nezavisnim do 24. godine nove ere kada ih je pokorilo Rimsko carstvo. Tokom sljedećih nekoliko vijekova područjem današnjeg Alžira vladali su Rimljani, koji su osnovali mnoge kolonije u regiji. Kao i ostatak Sjeverne Afrike, Alžir je bio jedno od područja koja su hranila Carstvo jer su se sa područja Alžira izvozile žitarice i drugi poljoprivredne proizvodi u Rimsko carstvo. Aurelije Augustin bio je biskup Hippona (danas Alžira), koji se nalazio u tadašnjoj rimskoj provinciji Afrike. Germanski Vandali pod vodstvom Gajzerihaa su 429. godine sa Pirinejskog poluostrva prešli na afričko tlo i 435. godine zagospodarili priobalnim područjem Numidije. Nisu uspjeli u namjeri osnivanja nijednog značajnijeg naselja na osvojenom području jer su u toj namjeri osujećeni od strane lokalnih plemena. U stvari, do trenutka dolaska Bizantijaca, Lepcis Magna je napuštena, a regija Mselata je okupirana od strane autohtonog Laguatana koji su nastojali da ostvare politički, vojni i kulturni preporod. Srednji vijek Nakon pojave islama i njegovog širenja prvo Arabijskim poluostrvom a zatim i Levantom, još za vrijeme Pravednog halifata muslimani prelaze na područje Sjeverne Afrike i osvajaju Egipat. Širenjem teritorije prema zapadu, uz zanemariv otpor lokalnog stanovništva, Emevije osvojaju Alžir sredinom 7. vijeka. U narednom periodu većina autohtonog stanovništva će prihvatiti islam. Padom emevijskog halifata, na području koje je obuhvatalo pojavit će se nekoliko lokalnih dinastija, uključujući Aglabide, Almohade, Zajanide, Ziride, Rustamide, Hamadide, Almoravide i Fatimide. U srednjem vijeku, tokom zlatnog doba islama, Sjeverna Afrika je bila dom mnogih velikih naučnika, vjerskih autoriteta i vladara. Početkom ovog perioda Magrebom su vladali Fatimidi, dugotrajni halifat koji se teritorijalno protezao i na Levant i Hidžaz. Fatimidi su imali sekularnu unutrašnju vladu, kao i moćnu vojsku i mornaricu, sastavljenu prvenstveno od Arapa i stanovništva sa Levanta. Fatimidski halifat se počeo rušiti kada su Ziridi, koji su bili pod vlašću Fatimida, počeli da jačaju svoju autonomiju unutar Fatimidskog halifata sve dok se nisu izdvojili iz halifata. U početku su Fatimidi slali vojsku protiv Zirida i uspjevali da zadrže primat nad tom teritorijom koju su naseljavali Ziridi. Usljed toga, Ziridi su prihvatili arapske običaje i kulture. Ostala autohtona berberska plemena koja su i dalje ostala u velikoj mjeri nezavisna i koja su u zavisnosti od plemena do plemena kontrolisala različite dijelove Magreba vremenom su se ujedinila (uglavnom za vrijeme Fatimida). Fatimidska država, poznata i kao Fatimidski halifat, vremenom je postala islamska imperija koja je u svom sastavu uključivala Sjevernu Afriku, Siciliju, Palestinu, Jordan, Liban, Siriju, Egipat, afričku obalu Crvenog mora, područje Tihamaha (područje na Arabijskom području, od Akapskog zaliva do tjesnaca Bab-el-Mandeba, između Afričkog roga i Arabijskog poluostrva), Hidžaz i Jemen. Fatimidski halifat je trgovao sa ostalim imperijama tog vremena, a formirana je i jedna vrsta konfederacije i uspostavljena trgovačka mreža sa drugim islamskim državama tokom islamskog doba. Kroz historiju, Berberi su se sastojali od nekoliko plemena. Dva glavna ogranka su činili Botri i Barnèsi koji su se dalje dijelili na različita plemena i podplemena. Svaka regija Magreba sadržavala je nekoliko plemena (npr. Sanhadja, Houara, Zenata, Masmuda, Kutama, Awarba i Berghwata). Sva ova plemena su donosila nezavisne teritorijalne odluke. U srednjem vijeku na području Magreba i u drugim obližnjim zemljama pojavilo se nekoliko berberskih dinastija. Ibn-Haldun, arapski filozof i historičar, je izradio tabelu koja sadrži osnovne podatke o berberskim dinastijama regije Magreb kao što su Ziridi, Banu Ifran, Maghrawa, Almoravidi, Hammadidi, Almohadi, Merinidi, Abdalwadid, Wattasidi, Meknassa i Hafsidi. U ranom 16. vijeku, Španija je izgradila utvrđene ispostave na ili blizu alžirske obale i preuzela kontrolu nad nekoliko obalnih gradova poput Mers el Kebira 1505. Orana 1509. i Tlemcena, Mostaganema i Ténèsa 1510. godine. Iste godine, nekoliko trgovaca iz Alžira prepustilo je jedno od kamenitih ostrva sa lukom Španiji. Poslije se ispostavilo da su utvrđene ispostave (Presidios) u Sjevernoj Africi skupe i uglavnom predstavljaju neefikasne vojne napore koji nisu garantovali pristup španskoj trgovačkoj floti. Na području Ifrikije, današnjeg Tunisa, vladala je berberska porodica Ziridu, koja je bila u statusu sizerena u odnosu na Fatmide čiji se centar nalazio u egipatskom Kairu. Vladar Zirida el-Mu'izz odlučio je vjerovatno 1048. godine, okončati ovu zavisnost od Fatimidskog halifata. Fatimidska država je u to vrijeme bila suviše slaba da bi pokušala sa kaznenom ekspedicijom. Između Nila i Crvenog mora živjela su beduinska plemena protjerana sa Arabijskog poluostrva, između ostalog Banu Hilal i Banu Sulaym. Njihovo prisustvo na području doline Nila su ometali česti upadi nomada. Tada tadašnji Fatimidski sizeren koji je vladao dijelom Magreba odriče se kontrole nad tim područjem u zamjenu za suverenost nad ostatkom teritorije. Ovaj sporazum ne samo da je doveo do preseljenja beduinskih plemena iz dolene Nila već ih je Fatimidska država i podsticala time što je iz državne kase davala i novčane naknade za preseljenje i popunjavanje tih područja. Cijela plemena sa ženama, djecom, životinjama i opremom za stanovanje su se preseljavali. Neki su se na tom putu zaustavili i na drugim područjima, pogotovo na području Kirenaike ali većina ih je stigla do Ifrikije, uglavnom na područje današnjeg Gabesa. Ziridski vladar je pokušao da zaustavi ovo doseljavanje ali u svakom duelu, zadnjem odigranom pred zidinama grada Kairuana, je poražen od Arapa koji su tokom vremena postali gospodari polja. Doseljavanje se i inteziviralo tako da su se Arapi 1057. godine proširili visokim ravnicama Constantina, gdje su postepeno ugušili grad Beni Hammad kao što su nekoliko decenija prije isto učinili i sa gradom Kairuanom. Vremenom su formirali gornjoalžirska i Oranska poljoprivredna područja. Neka od područja su nasilno preuzeli Almohadi u drugoj polovini 12. vijeka. Sa sigurnošću se može tvrditi da su u 13. vijeku čitavom Sjevernom Afrikom, sa izuzetkom glavnih planinskih područja i nekih priobalnih regija, u potpunosti vladali Berberi. Osmanlijski period Pojedini dijelovi današnjeg Alžira nalazili su se pod vlašću Osmanlijskog carstva tokom perioda dužeg od tri vijeka, od 1516. do 1830. godine. 1516. godine turski plaćenici Oruk Barbarosa i Hajrudin Barbarosa, koji su uspješno djelovali pod Hafsidima, bazu svojih operacija prebacili su u Alžir. Uspjeli su da preuzmu Jijel i Alžir od Španaca, ali su na kraju preuzeli i potpunu kontrolu nad gradom i okolinom, prisiljavajući bivšeg vladara Abu Hamo Musu III, vladara dinastije Bani Zijad da napusti to područje. Kada je Oruk Barbarosa ubijen 1518. godine tokom invazije na Tlemcen, naslijedio ga je Hajrudin Barbarosa na položaju vojnog komandanta Alžira. Osmanlijski sultan ga je promovisao na položaj beglerbega pri čemu je dobio i kontigent od 2.000 janjičara. Uz pomoć janjičara, Hajrudin je osvajio cijelu oblast između Konstantina i Orana, iako je grad Oran ostao pod španskom kontrolom do 1791. godine. Sljedeći beglerbeg je bio Hajrudinov sin Hasan, koji je poziciju preuzeo 1544. godine. Do 1587. godine područjem su upravljali službenici koji su vladali bez nekih ograničenja. Nakon toga, uz instituciju redovne osmanlijske administracije, područjem su upravljali službenici nazivani paše, periodom koji je trajao tri godine. Paše su vladale uz pomoć janjičara, u Alžiru poznatih kao ‘’ojaq’’ a predvođeni su agama. Nezadovoljstvo među janjičarima je poraslo sredinom 1600-ih, zbog neredovnog plaćanja, a revolti su se ponovili i protiv paše. Kao rezultat toga, aga optužuje pašu zbog korupcije i nesposobnosti. Kuga je više puta zahvatala gradove Sjeverne Afrike. Alžir je izgubio od 30.000 do 50.000 stanovnika tokom perioda pojave kuge u periodu 1620 – 1621. i pretrpio visoku stopu smrtnosti stanovništva tokom perioda 1654-57, 1665, 1691 i 1740-1742. godine. Francuska kolonizacija (1830–1962) Kao tzv. Casus belli odnosno povod da se napadne Alžir Francuzima je poslužio događaj u kojem je uvrijeđen njihov konzul. Pod tim izgovorom, Francuzi su 1830. napali Alžir. Alžirska trgovina robljem i piraterija su prestali francuskim osvajanjem Alžira. Zauzimanje Alžira od strane francuske vojske potrajalo je duži vremenski period i dovelo do značajnog krvoprolića. Kombinacija francuskog nasilja i epidemija bolesti dovela je do toga da se populacija autohtonog alžirskog stanovništvo tokom perioda između 1830. i 1872. godine smanjila skoro za trećinu. Historičar Ben Kiernan je o francuskom osvajanju Alžira napisao sljedeće: "Do 1875. završeno je francusko osvajanje Alžira. Od početka okupacije 1830, tokom rata stradalo je oko 825.000 autohtonih Alžiraca." Populacija Alžira, koja je 1830. godine iznosila oko 1,5 miliona, dostigla je brojku od skoro 11 miliona 1960. godine. Francuska politika okupacije Alžira se zasnivala na tzv. "civilizaciji" zemlje. Tokom ovog perioda formirana je mala, ali uticajna francuska autohtona elita, sastavljena od Berbera, uglavnom Kabila. Kao posljedica toga, francuska vlada je favorizovala Kabile. Oko 80% svih izgrađenih škola u tom periodu izgrađeno je upravo za Kabile. Od 1848. do nezavisnosti Alžira, Francuska je upravljala čitavim mediteranskim dijelom Alžira kao svojim integralnim dijelom i jednim od departmana nacije. Kao jedna od najstarijih prekomorskih teritorija u Francuskoj, Alžir je postao odredište za stotine hiljada evropskih emigranata, koji su postali poznati kao colonsi, a kasnije i kao Pied-Noirs ili frankoalžirci. U periodu između 1825. i 1847. godine, u Alžir je iz Francuske emigriralo oko 50.000 ljudi. Ovi naseljenici su imali koristi od konfiskacije zemlje od plemenskih naroda a što je podsticano od strane francuske vlade, uz primjenu savremenih poljoprivrednih tehnika koje su povećale količinu obradivog zemljište. Mnogi Evropljani su se naselili u gradovima Oranu i Alžiru, a do početka 20. vijeka činili su većinski dio stanovništva u oba grada. Krajem 19. i početkom 20. vijeka udio Evropljana u stanovništvu Alžira iznosio je skoro petinu ukupnog stanovništva. Ovim naseljavanjem cilj francuske vlade bio je da Alžir postane asimilovani dio Francuske, a to je uključivalo i značajne investicije u obrazovanju posebno nakon 1900. godine. Domaće stanovništvo je u velikoj mjeri pružalo otpor kulturološkoj i vjerskoj asimilaciji i za razliku od drugih kolonizovanih zemalja u centralnoj Aziji i Kavkazu, Alžir je zadržao svoje individualne vještine i relativno intenzivnu poljoprivredu zasnovanu na ljudskom radu. Postepeno, nezadovoljstvo muslimanskog stanovništva, koje nije imalo politički i ekonomski status u kolonijalnom sistemu, dovelo je do zahtjeva za većom političkom autonomijom i eventualnom nezavisnosti od Francuske. U maju 1945, ustanak protiv okupacionih francuskih snaga je ugušen od strane francuske vlasti pri čemu je nad pobunjenicima počinjen Masakr u Sétifu i Guelmu. Tenzije između dvije grupe stanovništva su se nastavile a poslije i kulminirale 1954. godine, kada su se desili i prvi događaji procesa koji će se kasnije nazvati alžirski rat za nezavisnost. U ratu je stradalo nekoliko stotina hiljada Alžiraca. Historičari, poput Alistair Horne i Raymond Arona, tvrde da je stvarni broj alžirskih žrtava daleko veći od podataka Fronta za nacionalno oslobođenje i zvaničnih francuskih procjena, ali je manji od 1 miliona smrtnih slučajeva koje je potvrdila alžirska vlada nakon nezavisnosti. Horne procjenjuje da su alžirske žrtve tokom razdoblja od osam godina bile oko 700.000. ljudi. Rat protiv Francuske vlasti završen je 1962. godine, kada je Alžir nakon sporazuma iz Éviana iz marta 1962. i referenduma o samoopredjeljenju u julu 1962. godine ostvario potpunu nezavisnost od Francuske. Period od 1962. do 1991. Nakon što je izborena nezavisnost, prvi predsjednik Alžira bio je Ahmed Ben Bella. Nakon što je Maroko proglasio pravo na zapadni dio Alžira došlo je do Alžirsko-marokanskog pograničnog rata. Rat je potrajao nekoliko mjeseci, bez pobjednika s tim da Maroko nije ostvario proklamovano pravo na spornu teritoriju. Predsjednik Ben Bella je svrgnut 1965. od strane Houarija Boumediene, bivšeg saveznika i ministra odbrane. Pod prethodnim predsjednikom, vlada je postala u velikoj mjeri socijalistička i autoritarna dok Boumédienne nastavlja isti trend. Međutim, tokom vladanja predsjednik Houari Boumediene se mnogo više oslanja na vojsku koja mu pruža podršku dok se minimizira uloga partije i njena uloga svodi na simboličku ulogu. Kolektivizirao je poljoprivredu i pokrenuo masovnu industrijalizaciju. Objekti za ekploataciju nafte su nacionalizovani. Ovaj potez je bio posebno koristan za rukovodstvo Alžira nakon međunarodne naftne krize iz 1973. godine. Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina pod predsjednikom Houarijem Boumediene, Alžir je sproveo program industrijalizacije unutar socijalističke privrede koja se nalazila pod kontrolom države. Nasljednik Boumediena, Šadli Bendjedid, predstavio je neke liberalne ekonomske reforme. Promovisao je politiku arabizacije u alžirskom društvu i javnom životu. Nastavnici arapskog jezika, koji su dovedeni iz drugih muslimanskih zemalja, širili su konvencionalnu islamsku misao u školama. Alžirska privreda postajala je sve više zavisna od nafte, što je dovelo do poteškoća tokom perioda kada je cijena ovog energenta bila niska. Ekonomska recesija izazvana padom svjetskih cijena nafte dovela je do alžirskih društvenih nemira tokom osamdesetih godina prošlog vijeka. Do kraja decenije, Bendjedid je uveo višestranački sistem. Razvile su se političke stranke, poput Islamskog fronta spasa (FIS), široke koalicije muslimanskih grupa. Građanski rat (1991-2002) i period nakon toga U decembru 1991. godine, Islamski front spasa dominirao je prvim od dva kruga parlamentarnih izbora. U strahu od izbora islamske vlade, vlasti su intervenisale 11. januara 1992. godine, poništavajući izbore. Tadašnji Predsjednik Alžira Bendjedid je podnio ostavku, a Visoko državno vijeće je postavljeno kao zamjena za predsjednika. Visoko državno vijeće je zabranilo Islamski front spasa usljed čega dolazi do pobune oružanog krila ove partije. U sukobu između ovog krila i vladinih oružanih snaga po procjenama stradalo je više od 100.000 ljudi. Islamski militanti su sproveli nasilnu kampanju uperenu protiv civilnog stanovništva. Sukob u Alžiru izazvao je međunarodnu intervenciju, naročito tokom krize u vezi sa Air Franceovim letom br. 8969, otmice koju je izvršila Oružana islamska grupa. Oružana islamska grupa proglasila je primirje oktobra 1997. Naredni predsjednički izbori u Alžiru održani su 1999. godine na kojima je mandat predsjednika Alžira osvojio Abdelaziz Bouteflika. Izbori su od strane međunarodnih posmatrača i većine opozicionih grupa smatrani pristrasnim a predsjednik je akcenat stavio na obnovu političke stabilnosti u državi. Mnogi politički zatvorenici su pomilovani a oslobođeno je i nekoliko hiljada pripadnika oružanih grupa od krivičnog gonjenja i u nekoj mjeri su i amnestirani. Bouteflika je ponovo izabran na predsjedničkim izborima u aprilu 2004, nakon kampanje zasnovane na programu nacionalnog pomirenja. Program je obuhvatao i ekonomske, institucionalne, političke i socijalne reforme sa ciljem modernizacije Alžira i povećanja životnog standarda. Ovim programom je obuhvaćena i druga inicijativa za amnestiju, Povelja o miru i nacionalnom pomirenju, koja je odobrena na referendumu u septembru 2005. godine. Povelja je ponudila amnestiju većini gerilaca i vladinih snaga bezbjednosti. Nakon glasanja u Parlamentu Alžira, u novembru 2008. je izmjenjen i alžirski Ustav pri čemu je ukinuto ograničenje na više od dva mandata Predsjednika Alžira. Ova promjena omogućila je Boutefliki da se kandidira za treći mandat predsjednika što je i učinio i bio izabran na izborima 2009. godine. Protesti koji su počeli 28. decembra 2010. godine, inspirisani sličnim protestima širom Bliskog istoka i sjeverne Afrike, označili su početak tzv. Arapskog proljeća u ovom dijelu svijeta. Vlada je 24. februara 2011. ukinula vanredno stanje u državi koje je trajalo 19 godina. Osim toga, Vlada je donijela zakone koji se odnose na političke partije, izborni kodeks i zastupljenost žena u izabranim tijelima. Aprila 2011. godine, Bouteflika je obećao daljnje ustavne i političke reforme. Međutim, opozicione grupe rutinski nastavljaju sa kritikama izbora kao nepravičnih dok međunarodne grupe za zaštitu ljudskih prava tvrde da se u Alžiru nastavlja sa cenzurom medija i ograničavanjem prava političkih protivnika. Geografija Alžir se nalazi na sjeveru Afrike i najveća je država u Africi i Mediteranskom bazenu. U njegovom južnom dijelu nalazi se značajan dio Sahare. Na sjeveru, Mali Atlas zajedno sa Saharanskim Atlasom, dalje na jugu, formiraju dva paralelna skupa reljefa između kojih se nalaze prostrane ravnice i visoravni. Oba Atlasa se spajaju u istočnom dijelu Alžira. Ogromne planine Auresa i Tebessa zauzimaju cijeli sjeveroistočni Alžir i ocrtavaju granicu sa susjednim Tunisom. Najviša tačka države je planina Tahat (3.003 metara). Alžir leži uglavnom između 19° i 37° sjeverne geografske širine i 9° zapadne i 12° istočne geografske dužine. Većina obalnog područja je brdovita, ponekad čak i planinska, a postoji i nekoliko prirodnih luka. Oblast od obale do Malog Atlasa je plodna. U tim ravnicama se nalaze najveće površine za proizvodnju pšenice, žitarica, agruma, te brojni privredni centri. Pošto je to najrazvijeniji dio zemlje, on je i najnaseljeniji. Južno od Malog Atlasa je područje stepa koje se završava Saharskim Atlasom dok se na jugu prostire Sahara. Ahagarske planine (arapski: جبال هقار), poznate i kao Hoggar, su planinska oblast u centralnom dijelu Sahare, u južnom Alžiru. Nalaze se oko 1.500 km južno od glavnog grada Alžira i nedaleko zapadno od grada Tamanrasseta. Alžir, Oran, Konstantin i Annaba su najveći gradovi Alžira. Klima U pustinjskom području Alžira srednje temperature zraka mogu biti izuzetno visoke. Međutim, nakon zalaska sunca, čist, suh zrak omogućava brz gubitak toplote do rezultira hladnim noćima. Usljed toga, visok je raspon temperature unutar 24 sata. Kiša je prilično obilna duž obalnog dijela Malog Atlasa a količina kišnih padavina se kreče u rasponu od 400 do 670 mm godišnje pri čemu se količina padavina povećava sa zapada ka istoku države. Padavina je najviše u sjevernom dijelu istočnog Alžira, gdje u pojedinim godinama dostiže čak i količinu do 1.000 mm. Dalje u unutrašnjosti, padavina je manje. Alžirom se, između planina, prostiru i ergovi ili pješčane dine. U tim područjima, u ljetnim periodima kada su vjetrovi jaki i česti, temperature mogu dostići i do 43,3 °C. Biljni i životinjski svijet Raznolika vegetacija Alžira obuhvata priobalne, planinske i travnate dijelove pustinjske regije a u sklopu koje se nalazi raznolik spektar divljih životinja. Mnoge divlje životinje koje nastanjuju alžirsku teritoriju žive u neposrednoj blizini naseljenih mjesta. Najčešće divlje životinje uključuju divlje svinje, šakale i gazele, iako nisu rijetke ni lisice i jerboe, jedna vrsta glodari. Također, na teritoriji Alžira egzistira i mali broj afričkih leoparda i sjeverozapadnhi geparda, koje je teko vidjeti u prirodi. Barbary stag, vrsta jelena, naseljava guste vlažne šume sjeveroistočnog Alžira. Raznovrsne vrste ptica čine Alžir svojevrsnom atrakcijom za posmatrače ptica. Berberski makaki su jedini predstavnici primata. Zmije, varani i brojni drugi gmizavci mogu se naći u područjima gdje vlada stepska klima. Mnogo je vrsta životinja koje su nekada naseljavale područje Alžira ali su izumrle, uključujući Berberske lavove, Atlaske medvjede i krokodile. Na sjeveru države, neke od autohtonih predstavnika biljnog svijeta su makija pšenica, masline, hrastovi, cedari i drugi četinari. Planinske regije sadrže velike zimzelene šume od (alepski bor, kleka i zimzeleni hrast) i nekoliko vrsta listopadne šume. Smokva, eukaliptus, agava i razne vrste palmi rastu u toplijim područjima. Vinova loza je autohtona biljka u priobalnim područjima. U regiji Sahare, u nekim oazama rastu i palme. Akacija sa divljim maslinama je preovladavajuća flora u ostatku Sahare. Politika Alžir je po uređenju unitarna država, polupredsjednička narodna republika. Pored regularno izabranih predstavnika, dio uticaja na alžirsko društvo ostvaruje i nekolicina civilnih i vojnih predstavnika "desiderata", kao tzv. vlast iz sjene poznata i kao "le pouvoir" a zapravo ta neformalna vlast rukovodi zemljom čak odlučuje i kod izbora predsjednika Alžira. Prema tome, neformalno najmoćniji čovjek države je Muhammed Medinen, šef vojne obaveštajne službe. Nakon smrti generala Larbia Belkheira, predsjednik Alžira Abdelaziz Bouteflika je postavio sebi odane ljude na ključne položaje u državi, naročito u Sonatrachu, državnoj kompaniji za eksploataciju nafte i zemnog plina i obezbjedio ustavne amandmane koji mu omogućavaju kandidaturu na mjesto predsjednika na neograničeni broj puta. Šef države je predsednik Alžira, koji se bira na petogodišnji mandat. Predsednik je ranije bio ograničen na dva petogodišnja mandata, ali ustavni amandman koji je Parlament izglasao 11. novembra 2008. ukinuo je ovo ograničenje. Svi stanovnici Alžira stariji od 18 godina imaju pravo glasa. Predsjednik Alžira je i civilni šef vojske, Vijeća ministara i Vijeća za nacionalnu sigurnost. On postavlja premijera koji je i šef vlade. Alžirski parlament je dvodomni parlament. Sastoji se od Donjeg doma, Nacionalne narodne skupštine Alžire koja broji 462 članova koji se direktno biraju na petogodišnji mandat, dok se Gornji dom, Vijeće naroda sastoji od 144 predstavnika sa šetsogodišnjim mandatom. 96 članova Gornjeg doma biraju lokalne skupštine a 48 predstavnika u ovom domu imenuje Predsjednik Alžira. Prema ustavu, nijedna politička asocijacija se ne može formirati ako se ista "zasniva na razlikama u religiji, jeziku, rasi, spolu, profesiji ili regionalnoj pripadnosti". Pored toga, političke kampanje se ne mogu zasnivati na pomenutim temama. Međunarodni odnosi Alžir je uključen u Evropsku politiku susjedstva Evropske unije (ENP), čiji je cilj približavanje EU-a i njenih susjednih država. Podsticanje i nagrađivanje najboljih kandidata uz određena financijska sredstva koja su dostupna na brži i fleksibilniji način, glavna su dva načela u osnovi Instrumenta evropskog susjedstva (ENI) koja su stupila na snagu 2014. godine. Budžet ove politike iznosi 15,4 milijardi eura i osigurava finansiranje niza programa. Francuska vlada je 2009. godine pristala da nadoknadi štetu žrtvama nuklearnih testiranja obavljenih na teritoriji Alžira. Ministar odbrane Herve Morin je pri predstavljanju nacrta zakona o isplatama izjavio sljedeće: "Vrijeme je da naša zemlja uspostavi mir sa samom sobom, mir zahvaljujući sistemu nadoknade i reparacije". Alžirski zvaničnici i aktivisti vjeruju da je ovo dobar prvi korak te se nadaju da će ovaj potez podstaći širu reparaciju. Napetosti između Alžira i Maroka a vezano za Zapadnu Saharu predstavljaju svojevrsnu pooštravanje međunarodnih odnosa ove dvije članice Arapske magrebske unije, nominalno osnovane 1989. godine ali sa malo praktične koristi od njenog osnivanja. Vojska Alžirske oružane snage sastoje se od tri roda: Narodne armije Alžira (ANP), Alžirske nacionalne mornarice (MRA) i Alžirskih zračnih snaga (QJJ) sa protivzračnom odbranom. Oružane snage Alžira su direktni nasljednik Nacionalne oslobodilačke armije, oružanog krila Nacionalnooslobodilačkog fronta koja je kao vojno krilo dalo doprinos oslobođenju Alžira od francuske kolonijalne vlasti, tokom alžirskog rata za nezavisnosti (1954-62). Ukupno brojno stanje uključuje 147.000 aktivnih, 150.000 pripadnika u rezervi i 187.000 pripadnika paravojnih formacija (procjena za 2008. godinu). Služenje vojnog roka u Alžiru je obavezno za muškarce uzrasta od 19-30 godina i to u trajanju od ukupno 12 mjeseci. Vojni izdaci su iznosili 4,3% od BDP-a za 2012. godinu. Alžirske oružane snage su druge najveće oružane snage Sjeverne Afrike (nakon egipatskih oružanih snaga) i oružane snage sa najvećim izdacima u Africi (10 milijardi američkih dolara). Predstavnici Alžirskih oružanih snaga su 2007. godine za potrebe Alžirskih zračnih snaga sa Ruskim predstavnicima potpisali sporazum o nabavci 49 MiG-29SMT i 6 MiG-29UBT po procjenjenoj cijeni od 1,9 milijardi američkih dolara. Rusija takođe gradi dvije podmornice tipa 636 za potrebe alžirske nacionalne mornarice. Ljudska prava Freedom House je otkada vrši rejtinge o slobodi i ljudskim pravima (1972) uglavnom svrstavao Alžir kao "neslobodnu zemlju", sa izuzetkom 1989, 1990. i 1991. godine, kada je zemlja označena kao "država sa djelimičnim slobodama". U decembru 2016. Euromediteranski monitor za ljudska prava objavio je izveštaj o kršenju slobode medija u Alžiru. U izvještaju se navodi da alžirska vlada nameće ograničenje slobode štampe, izražavanja i prava na mirne demonstracije i proteste kao i da intenzivira cenzuru medija i vebsajtova. Zbog činjenice da novinari i aktivisti kritikuju vladu, neke medijske organizacije su zatvorene. Homoseksualnost je zakonom zabranjena u Alžiru. Pokazivanje homoseksualne prirode u javnosti se prema alžirskom zakonu kažnjava kaznom i do dvije godine zatvora. Administrativna podjela Alžir se administrativno dijeli na 48 pokrajina, 553 distrikta (daïras) i 1.541 općine. Svaka pokrajina je nazvana prema svom glavnom gradu. Po površina najveća je Tamanraset pokrajina sa 556.185 km2 što čini 23,35% ukupne površine Alžira. Prema podacima iz 2008. najmnogoljudnija je pokrajina Alžir sa 2.988.145 stanovnika ili 8,76% stanovništva države a ujedno je i najgušće naseljena sa 2.511 stanovnika po km2. Dvije su pokrajine sa najvećim brojem distrikta, Tizi Ouzou i Batna sa po 21 distriktom, odnosno 67 i 61 općinom, respektivno. Nasuprot njih, Pokrajina Tindouf se sastoji samo od jednog distrikta koje se sastoji od dvije općine. Privreda Najrazvijenije privredne grane su rudarstvo i industrija a manje poljoprivreda. Alžirska država se razvija u obliku socijalizma ali se postepeno preobražava u kapitalističko društvo. Izvršena je nacionalizacija osnovnih grana kao i većine francuskih posjeda. Poljoprivreda: agrumi, voće, pšenica, žitarice, uljane palme, pamuk. Alžir ima sljedeće industrijske grane: industriju vađenja nafte, i u okviru toga rafinerije nafte; termoelektrane, metalnu industriju, tekstilnu industriju, hemijsku industriju, prehrambenu industriju, proizvodnju čelika i željeza, prerada nafte i prirodnog gasa. U rudarstvu su zastupljene proizvodnje ruda bakra, gvožđa, cinka, mangana, olova, uranova ruda,; zatim: kameni ugalj, dijamanti, sumpor. Svjetska grupa banaka klasifikuje Alžir kao državu sa višim srednjim prihodom. Alžirska valuta je Alžirski dinar (DZD). Privreda je i dalje u dominantnom državnom vlasništvu, kao naslijeđe socijalističkog modela razvoja zemlje uspostavljenog nakon nezavisnosti Alžira. Posljednjih godina, alžirska vlada je zaustavila privatizaciju državnih preduzeća i nametnula ograničenja na uvoz i ograničila udio stranog vlasništva u alžirskim preduzećima. Ova ograničenja se tek nedavno ukidaju ali još uvijek ostaje pitanju o dovoljnoj diverzifikaciji alžirske privrede. Trendovi u alžirskoj privredi se zasnivaju na razvoju industrije izvan dominantne industrije vezane za eksploataciju i preradu nafte i zemnog plina, najvećeg prirodnog resursa Alžira a koja je pod opterećenjem visokih troškova i inertne državne birokratije. Međutim, nastojanja vlade da se izvrši diverzifikacija privrede i omogući porast stranog i domaćeg ulaganja u druge privredne grane izvan energetskog sektora nisu rezultirale pozitivnim privrednim kretanjima tako da nije došlo do smanjenja visoke stope nezaposlenosti mladih. Alžir se suočava sa nizom kratkoročnih i srednjoročnih problema, uključujući potrebu diverzifikacije privrede, jačanje političkih, ekonomskih i finansijskih reformi, poboljšanje poslovne klime i ujednačavanje stepena ekonomske razvijenosti među regijama. Val ekonomskih protesta u februaru i martu 2011. godine podstakao je alžirsku vladu da ponudi više od 23 milijarde dolara javnih grantova i retroaktivno poveća plate i naknade. Usljed toga, javna potrošnja se povećala za 27% godišnje tokom proteklih pet godina. Program javnih investicija za period 2010-14. iznosi 286 milijardi američkih dolara, od čega 40% ide na ljudski razvoj. U toku 2011. privreda Alžira je narasla za 2,6%, uglavnom usljed porasta javne potrošnje, posebno u sektoru građevinarstva i javnih radova i povećanja unutrašnje potražnje. Bez efekata ekonomskog rasta koji se odnose na eksploataciju i preradu nafte i zemnog plina rast u ostalim sektorima privrede je iznosio 4,8%. Stopa inflacije u istoj godini je bila 4% a budžetski deficit 3% BDP-a. Suficit tekućeg računa procjenjuje se na 9,3% BDP-a (kraj decembra 2011. godine) dok su zvanične rezerve iznosile 182 milijarde američkih dolara. Inflacija, najniža u regiji, u periodu između 2003. i 2007. iznosila je u prosjeku 4%. Alžir je za 2011. godinu imao vanskotrgovinski suficit od 26,9 milijardi dolara, što je povećanje od 62% u odnosu na suficit iz prethodne godine. Generalno, Alžir je u 2011. godini izvezao roba u vrijednosti od 73 milijarde dok je uvoz za isti period iznosio 46 milijardi dolara. Zahvaljujući velikim prihodima od nafte i zemnog plina, Alžir ima 173 milijarde dolara u deviznim rezervama i veliki fond za stabilizaciju poslova vezanih za eksploataciju i preradu nafte i zemnog plina. Vanjski dug Alžira je izuzetno niske vrijednosti i iznosi oko 2% BDP-a. Privreda Alžira ostaje u velikoj mjeri zavisna od nafte i zemnog plina i uprkos visokim deviznim rezervama rast tekućih rashoda čini budžet Alžira podložnijim riziku zbog, dugoročno gledano, smanjenu prihoda od nafte i zemnog plina. U 2011. godini, poljoprivredni sektor i sektor usluga zabilježili su rast od 10% i 5,3% respektivno a oko 14% radne snage je zaposleno u poljoprivrednom sektoru. Fiskalna politika u 2011. godini i dalje je bila ekspanzionistička i omogućila je održavanje tempa javnih investicija a zadržala je snažnu potražnju za poslovima i stambenim kapacitetima. Uprkos pregovorima koje vodi godinama, Alžir još uvijek nije član Svjetske trgovinske organizacije (WTO). U martu 2006. godine, Rusija je pristala na otpis alžirskog duga od 4,74 milijardi dolara iz perioda bivšeg SSSR-a. Dogovor je postignut tokom posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Alžiru, prve posjete nekog od ruskih lidera Alžiru u posljednjih pola stoljeća. Zauzvrat, alžirski predsjednik Abdelaziz Bouteflika pristao je da od Rusije nabavi borbene avione, protuzračne sisteme i drugo oružje u vrijednosti od 7,5 milijardi dolara. Nafta i zemni plin Alžir, čija se privreda zasniva na ekploataciji i preradi nafte, članica je Organizacije zemalje izvoznica nafte od 1969. godine. Proizvodnja sirove nafte iznosi oko 1,1 milion barela dnevno, ali je takođe veliki proizvođač i izvoznik gasa, sa mrežom naftovoda i plinovoda važnim za Evropu. Ugljovodonici su dugo bili okosnica privrede, čineći oko 60% budžetskih prihoda, 30% BDP-a i preko 95% prihoda od izvoza. Alžir je 10. po rezervama prirodnog gasa i šesti najveći izvoznik istog na svijetu. Američka uprava za informacije o energetici izvijestila je da je Alžir 2005. godine imao 4,5 triliona m3 provjerenih rezervi prirodnog gasa. Po rezervama nafte Alžir je 16. na svijetu. Prihodi od nafte i gasa porasli su u 2011. godini kao rezultat nastavka rasta cijena nafte, iako je trend obima proizvodnje manji. Proizvodnja iz sektora nafte i gasa po obimu nastavlja da opada, smanjivši se sa 43,2 na 32 miliona tona u periodu između 2007. i 2011. godine. Ipak, sektor je činio 98% ukupnog obima izvoza u 2011. godini, u odnosu na 48% koliko je iznosio 1962. godine i 70% ukupnih budžetskih prihoda tj. 71,4 milijarde dolara. Alžirska nacionalna naftna kompanija je Sonatrach i ima ključnu ulogu u svim aspektima sektora nafte i prirodnog gasa u Alžiru. Svi inostrani operateri su dužni da rade u partnerstvu sa Sonatrachom, koji obično ima većinsko vlasništvo u sporazumima o dijeljenju proizvodnje. Istraživanje alternativnih izvora energija Posljednjih godina Alžir je uložio oko 100 milijardi alžirskih dinara u razvoj istraživačkih objekata vezanih za alternativne izvore energije. Ovaj razvojni program je namijenjen unapređenju proizvodnje alternativne energije, naročito iskorištenju solarne i energije vjetra. Procjenjuje se da Alžir ima najveći potencijal solarne energiju na Mediteranu, tako da je vlada finansirala kreiranje solarnog naučnog parka u Hassi R'Melu. Trenutno, Alžir ima 20.000 istraživača na različitim univerzitetima i više od 780 naučnoistraživačkih laboratorija. Broj naučnoistraživačkih insitucija iz oblasti istraživanja alternativnih izvora energija se planira povećati na 1000 takvih. Pored solarne energije, oblasti istraživanja u Alžiru uključuju svemirsku i satelitsku telekomunikaciju, nuklearnu energiju i medicinska istraživanja. Tržište rada Uprkos smanjenju stope nezaposlenosti trenutna nezaposlenost mladih i žena u Alžiru je visoka. Nezaposlenost je naročito izražena u populaciji mlađih osoba (period životne dobi između 15-24 godine) i iznosi 21,5%. Ukupna stopa nezaposlenosti u 2011. godini iznosila je 10%. Vlada je tokom 2011. ojačala programe koji se tiču programa rada uvedenih 1988. godine, posebno u okviru programa koji pomaže onima koji traže posao. Turizam Razvoj turističkog sektora u Alžiru prethodno je bio ometen slabom promocijom turističkog potencijala ali se takvo stanje promijenilo od 2004. godine. Naime, kada je sprovedena široka strategija razvoja turizma koja je rezultirala izgradnjom mnogih hotela visokog standarda. U Alžiru postoji nekoliko lokacija koje su uvrštene na spisak Svjetske baštine UNESCO-a, između ostalih i utvrđeni grad Beni Hammad, prva prijestolnica Hamadidskog carstva, Tipasa, feničanski a kasnije i rimski grad, Djémila i Timgad, ostaci rimskih ruševina, dolina M'Zab, dolina krečnjaka unutar koje se nalazi velika urbanizovanu oazu kao i Kazba, važna alžirska citadela. Jeina prirodna lokacija sa spiska Svjetske baštine je Tasili n'Adžer, planinski masiv kopji se nalazi na jugoistoku države. Promet Alžirska mreža cesta je najgušća u Africi. Sastoji se procjenjenih 180.000 km autoputeva, sa više od 3.756 objekata. Ova mreža će dodatno biti proširena autoputem Istok-zapad, glavnim infrastrukturni projektom koji je u fazi realizacije i pružat će se priobalnim područjem, od istoka ka zapadu države. Dužina autoputa će iznositi 1.216 kilometara. Alžirom prolazi i predložena trasa Transsaharskog autoputa, autoputa koji prolazi postojećom rutom koja se planira proširiti i dodatno izgraditi. Projekat Transsaharskog autoputa podržava alžirska vlada kako bi povećala trgovinu između šest država kroz koje bi autoput prolazio: Alžir, Mali, Niger, Nigerija, Čad i Tunis. Stanovništvo Prema procjeni iz januara 2016. godine u Alžiru je živjelo 40,4 miliona stanovnika, uglavnom berberskog etniciteta. Poređenja radi, na početku 20. vijeka u državi je živjelo oko 4 miliona stanovnika. Oko 90% stanovništva živi na sjeveru Alžira, u priobalnom području. Stanovnici iz unutrašnjosti su uglavnom skoncetrisani u oazama iako još uvijek oko 1,5 miliona stanovnika živi nomadskim ili pretežno tim načinom života. Stanovništvo je vrlo vitalno jer je više od četvrtine stanovništva (28,1%) mlađe od 15. godina. Žene su dominantne u sektoru medicine kao i u oblasti pravosuđa jer oko 70% sudija i advokata su žene. U novije vrijeme, žene u sve većoj mjeri dopinose domaćinstvu. Prema istraživanjima vezanim za univerzitetsko obrazovanje, oko 60% studenata su žene. Između 90.000 i 165.000 saharaca zapadne Sahare žive u izbjegličkim kampovima. Također, oko 4.000 izbjeglica iz Palestina su se integrisale u društvo i ne traže pomoć od UN-ovog komiteta za izbjeglice (UNHCR-a). U 2009. godini je zabilježeno 35.000 kineskih migranata koji rade u Alžiru. Najveća koncentracija alžirske dijaspore je prisutna u Francuskoj gdje je zabilježeno oko 1,7 miliona Alžiraca prve i druge generacije. Jezik Berberski jezik i moderna verzija standardnog arapskog su službeni jezici u Alžiru. Alžirski arapski (Darja) je jezik koji koristi većina stanovništva. U kolokvijalnom alžirskom arapskom nalazi se mnogo posuđenica iz francuskog i berberskog. Berberski jezik je priznat kao "nacionalni jezik" ustavnim amandmanom od 8. maja 2002. Kabilski jezik, predominantni berberski jezik, se podučava i djelimično je službeni jezik (sa nekoliko ograničenja) u dijelovima Kabilije, historijske i kulturološke regije na sjeveru Alžira. U februaru 2016. u alžirski ustav uvršten je amandman kojim je osiguran status berberskog jezika kao jednog od dva službena jezika Alžira (pored arapskog jezika). Religija Islam je dominantna religija u Alžiru, pri čemu Suniti prema pojedinim izvorima čine skoro 99% muslimanske polupacije (procjena CIA World Factbooka za 2012. godinu) odnosno 97,9% prema Pew Researchu (2010). Po pitanju religije drugu najbrojniju grupu u Alžiru čine stanovnici koji su ireligijski orjentisani i njih je prema Pew Researchu u 2010. bilo oko 1,8%. Procjene broja krišćana u Alžiru variraju. Studija Pew Research centra iz 2010. godine procijenjuje taj broj na 60.000 kršćana dok studija Federalnog i istraživačkog biroa američke Kongresne biblioteke iz 1993. godine taj broj procjenjuje na 45.000 katolika i 50.000 do 100.000 protestanata. Alžir je podario muslimanskom svijetu brojne istaknute mislioce i ličnosti, među kojima su Abd el-Kader, Abdelhamid Ben Badis, Mouloud Kacem Naît Belkacem, Malek Bennabi i Muhammed Arkoun. Kultura Moderna alžirska književnost, podijeljena između arapskog, berberskog i francuskog jezika, bila je pod uticajem nedavne historije zemlje. Najpoznati pisci 20. vijeka su Muhammed Dib, Albert Camus, Kateb Yacine i Ahlam Mosteghanemi, dok je Assia Djebar, alžirska književnica koja je mnogo prevođena na strane jezike. Među važnim piscima 1980ih bili su Rachid Mimouni, kasnije potpredsjednik Amnesty Internationala i Tahar Djaout, koji je 1993. ubijen od strane jedne islamističke grupa zbog svojih sekularnih stavova. Malek Bennabi i Franz Fanon su poznati zbog svojih stajališta o dekolonizaciji, Augustine of Hippo je rođen u Tagasteu a Ibn-Kaldun, iako je rođen u Tunisu, Mukadimu, svoje poznato djelo je napisao dok je boravio u Alžiru. Djela porodice Sanusi u predkolonijalnom i emira Abd el-Kadera i šejha Ben Badisa tokom kolonijalnog perioda, nadaleko su poznati. Latinski autor Apuleius je rođen u Madaurua koji je kasnije postao dijelom države Alžir. Književnost Historijski korijeni alžirske književnosti mogu se naći još u vremenu numidijanske i rimsko-afričke ere, kada je Apulej napisao Metamorfozu, jedini latinski roman koji je u cjelosti opstao. Iz ovog perioda između ostalih su i Augustin Hippo, Nonius Marcellus i Martianus Capella. Tokom srednjeg vijeka bilo je mnogo arapskih pisaca koji su ostavili trag na svjetsku književnost, poput autora Ahmeda el-Bunija, Ibn Manzur i Ibn-Halduna, koji je napisao Muqaddimu tokom boravka u Alžiru i mnogi drugi pisci. Albert Camus bio je francuski pisac iz Alžira. Godine 1957. dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Sport Različite vrste igara u Alžiru se praktikuju još od antičkog dioba. Na području Auresa, ljudi su igrali nekoliko igara, između ostalih El Kherdbu (varijantu šaha). Igraće karte, dama i šahovske igre su dio alžirske kulture. Utrke i streljaštvo su dio kulturne rekreacije Alžiraca. Prvu alžirsku zlatnu medalju na nekoj od olimpijada osvojio je Boughera El Ouafi kada je na Olimpijadi u Amsterdamu 1928. godine pobijedio u utrci maratona. Drugo olimpijsko zlato za Alžir osvojio je Alain Mimoun na ljetnim olimpijskim igrama iz 1956. održanim u Melbourneu. Tokom 90tih godina 20. vijeka nekoliko atletičara i atletičarki iz Alžira je postalo prvakom u srednje dugim trkačkim disciplinama kao što su Noureddine Morceli, Hassiba Boulmerka, Nouria Merah-Benida i Taoufik Makhloufi. Nogomet je najpopularniji sport u Alžiru. U historiji ovog sporta ostala su zapamćena neka od imena kao što su: Lakhdar Belloumi (najveći broj nastupa za reprezentaciju, 101 nastup u period između 1978. i 1989. i 29 postignutih golova), Abdelhafid Tasfaout, Rachid Mekhloufi, Hassen Lalmas, Rabah Madjer, Salah Assad i Djamel Zidane. Nogometna reprezentacija Alžira učestvovala je na nekoliko svjetskih prvenstava u nogometu. Osim toga, nekoliko nogometnih klubova osvajalo je kontinentalne i međunarodne trofeje kao što su ES Sétif i JS Kabylie koji su dvostruki afrički prvci. Obrazovanje Od sedamdesetih godina 20. vijeka, u Alžiru je sistem obrazovanja centralizovan sa ciljem smanjenja stope nepismenosti. Osim toga, alžirska vlada je uvela dekret kojim je pohađanje škole postalo obavezno za svu djecu uzrasta od 6 do 15 godina. Trenutna stopa pismenosti stanovništva Alžira iznosi 78,7%. Od 1972. arapski jezik se koristi kao jezik na kojem se obavlja nastava tokom prvih devet godina školovanja. Od treće godine osnovne škole podučava se i francuski jezik. Studenti takođe mogu učiti i engleski, italijanski, španski i njemački jezik. 2008. godine na snagu je stupio novi zakon o osnovnom obrazovanju prema kojem osnovno školovanje počinje sa 5 a ne kao do tada sa 6 godina. Osim na 122 privatne škole, obrazovanje na državnim školama i univerzitetima je besplatno. Nakon završenih devet godina osnovne škole, učenici mogu pohađati srednju školu. Ovaj vid školovanja nudi dva programa: opći ili tehnički smjer. Na kraju treće godine srednje škole, polaznici polažu maturu koja im omogućava nastavak školovanja na univerzitetima ili institutima. U 2008. stopa nepismenosti osoba starijih od 10 godina iznosila je 22,3%, i to 15,6% za muškarce i 29,0% za žene. Pokrajina sa najnižom stopom nepismenosti bila je Pokrajina Alžir sa 11,6%, dok je pokrajina sa najvećom stopom bila Pokrajina Djelfa sa 35,5%. U Alžiru postoji 26 univerziteta i 67 visokoškolskih ustanova na kojima prema podacima iz 2008. godine studira milion Alžiraca i 80.000 stranih studenata. Univerzitet u Alžiru najstariji je univerzitet u državi. osnovan je 1879. godine i nudi obrazovanje u različitim naučnim disciplinama (pravo, medicina, islamske nauke i dr). 25 univerziteta i gotovo sve visokoškolske ustanove osnovane su nakon nezavisnosti Alžira. Čak i ako neki od univerziteta nude studiranje na arapskom jeziku, kao što su studiji iz oblasti prava i ekonomije, većina drugih studija se obavlja na francuskom i engleskom jeziku. Među najvažnijim univerzitetima su Univerzitet nauke i tehnologije Houari Boumediene, Univerzitet Mentouri u Constantineu i Univerzitet u Oranu. Univerzitet Abou Bekr Belkaïda u Tlemcenu i Univerzitet u Batni su rangirani kao 26. i 45. najbolji univerziteti u Africi, respektivno. Također pogledajte Građanski rat u Alžiru Ahmed Ben Bella Spisak alžirskih pisaca Reference Vanjski linkovi Vlade Alžira Alžir na "International Futures" Alžir na BBC News Države svijeta Države arapskog govornog područja Države i teritorije osnovane 1962. Države francuskog govornog područja Države članice Afričke unije Mediteranske države Države članice Ujedinjenih nacija

882

https://bs.wikipedia.org/wiki/Historija%20Bosne%20i%20Hercegovine

Historija Bosne i Hercegovine

Historija Bosne i Hercegovine obuhvata dešavanja na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine kroz historiju, od najranijih perioda do savremenog doba. Historijski gledano, Bosna i Hercegovina je jedna od država Evrope, s gotovo neprekinutom historijom kao geopolitička cjelina od Srednjeg vijeka do danas. Između 1180. i 1463. bila je nezavisna kraljevina, od 1580. do 1878. ejalet u Osmanlijskom Carstvu, od 1878. do 1918. u sastavu Austro-Ugarske, a od 1945. do 1992. federalna republika SFRJ. Nema jedinstvenog mišljenja o tome kako je nastalo ime Bosna. Od strane starijih pisaca, ime zemlje, kao i rijeke, dovođeno je u vezu sa tračkim plemenom Besa. Nauka je kasnije potvrdila da navedeno pleme nije ostavilo nikakve tragove na teritoriji Bosne pa se ne može ni povezivati sa njenim imenom. Prema nekim piscima, ime se može dovesti u vezu sa latinskom rječju bosina što znači granica. Riječ je u spomenutom obliku bila sačuvana u govoru Franaka, koji su u VIII stoljeću na području Bosne bili graničari prema Bizantu. Prahistorijsko doba Paleolit Na području Bosne i Hercegovine materijalnu ostavštinu paleolita obilježava najstariji spomenik paleolitske umjetnosti na jugoistoku Evrope – gravura u stijeni pećine Badanj kod Stoca, nazvana Konj napadnut strijelama, sačuvana fragmentarno, a bila je napravljena oko 12.000. p. n. e. Neolit Područje sarajevske, visočke i zeničke kotline današnje Bosne i Hercegovine bilo je jedno od glavnih područja naseljavanja još od prahistorijskih dana. Najstarija do sada poznata kultura iz neolita, u srednjoj i sjeveroistočnoj Bosni jeste Starčevačka kultura, zastupljena lokalitetom Obre I i Bajraci kod Kaknja i Gornja Tuzla. Kasnije će Kakanjska kultura dosta utjecati na nastanak i razvoj Butmirske kulture, najznačajnije neolitske kulture u Bosni i Hercegovini. Butmirska kultura je kultura mlađeg neolita koja se rasprostirala na teritoriji današnje srednje Bosne između Zavidovića i Sarajeva. Ime je dobila po Butmiru u općini Ilidža, koje je najstarije i najpoznatije arheološko nalazište u Bosni i Hercegovini iz kasnog Kamenog doba. Pretpostavlja se da je naselje bilo naseljeno od 5500. do 4500. godine p. n. e, a otkriveno je 1893. godine. Posebna specifičnost ove kulture je umjetnički stil u oblikovanju i ukrašavanju grnčarije. Istovremeno sa Butmirskom kulturom u srednjoj Bosni, u istočnoj i sjeveroistočnoj Bosni postoji Vinčanska kultura, dok je u Hercegovini Hvarsko-lisičićka kultura. Eneolit Doba eneolita na Balkanu je zastupljeno Vučedolskom kulturom i njenim podtipovima u Bosni i Hercegovini, zapadnobosanskim i južnobosanskim. Nalazišta su: Hrustovača, Debelo Brdo (Sarajevo), Donje Moštre (Visoko) i Varvara kod Rame. Bronzano i željezno doba (Ilirsko doba) Tokom Bronzanog doba, neolitsko stanovništvo su postepeno zamijenili predstavnici nekoliko kulturoloških grupa kao što su Glasinačka i Srednjobosanska grupa, od kojih će se formirati Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Nekoliko ilirskih plemena je u to vrijeme nastanjivalo područje današnje Bosne i Hercegovine, a najvažniji su bili Dalmati (od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija), koji su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati. Autarijati su naseljavali jugoistočnu Bosnu, Podrinje, sjevernu Hercegovinu, ali i područja zapadne Srbije i sjeverne Crne Gore. Bilo je to moćno pleme za koje se vezuje kulturni period poznat kao Glasinačka kultura. Druga poznatija ilirska plemena koje treba pomenuti su: Japodi, Mezeji i Daorsi. Seobe Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile Autarijate sa njihove teritorije. Neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne. Prvi sukobi Ilira i Rimskog Carstva su se dogodili 229. p. n. e. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219. p. n. e, Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, desile su se brojne bune i ustanci Ilira koji su ili pod rimskom upravom. Jedan takav ustanak je podignut i 6. godine, u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Batona i Pinesa) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine. u tako da, za vrijeme cara Tiberija sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu. U primorju i uz donji tok rijeke Neretve pa sve do bokokotorskog zaliva, živjeli su Ardijejci i Plereji, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani "piratima", iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja. Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom Ilirijom. Grčki historičar Strabon (oko 63. p. n. e – 24. n. e.) navodi Ardijejce kao jedan od tri najjača ilirska naroda, uz Autarijate i Dardance, i kaže da su se ilirske teritorije prostirale od Panonije preko bosanskih planina do zaliva Rhizon (Risan). Ilirski kralj Agron bio je Ardijejac i u vrijeme njegove vladavine kraljevstvo Ilira bilo je najmoćnije, što ne poriču ni grčki ni rimski historičari. Bio je sin kralja Pleuratusa i vladao je od 250. do 230. godine p. n. e. Pod Agronom, Iliri su bili na vrhuncu svoje vojne moći, i na moru i na kopnu. Niko od susjeda Ilira u to vrijeme nije ni približno bio toliko moćan. Agronovo kraljevstvo se prostiralo većim dijelom historijskog područja Ilirije uključujući i ostrvo Hvar. Ono što je možda i najbitnije u smislu sticanja objektivnije slike o drevnim Ilirima Agronovog kraljevstva je običajno pravo koje je, sudeći po vladavini Agrona, kultivisalo pravičnost kao sistem vrijednosti. Tako je godine 231. p. n. e. Demetrije II, makedonski kralj, zatražio vojnu pomoć od Agrona protiv najezde vojno daleko nadmoćnijeg i mnogobrojnijeg napadača - Etolskih Grka. Agron je bez oklijevanja uslišio molbe makedonskog kralja te su Ilirski ratnici natjerali Etolske Grke u bijeg. Uprkos opisu Ardijejaca koji su dali drevni rimski i grčki autori, a koji itekako mogu biti pristrasni i neobjektivni, obzirom da su se Iliri generacijama uspješno opirali asimilaciji od strane drevnih Helena a kasnije i Rimljana, nije teško izmedju redova izvući i nešto objektivniji opis Ilira kao naroda. Rimsko doba Godine 9, nakon posljednje ilirske pobune protiv Rimljana našla se Bosna i Hercegovina u Rimskom Carstvu kao rimska provincija naziva Ilirik. Nakon podjele Ilirika, Bosna i Hercegovina se nalazila u dvije provincije, Dalmacija i Panonija. Rimski naseljenici, vojnici i trgovci, osnovali su nekoliko gradova (Delminijum, Salvium, Diluntum, Domavia, Malvesiatium, Aquae S..., Bona), i veliki broj putnih stanica uz ceste, u području što je danas Bosna i Hercegovina. Hrišćanstvo je već bilo prisutno krajem 1. vijeka. Događaji od 337. do 395. doveli su do podjele Rimskog carstva, a provincije Dalmacija i Panonija uključene su u Zapadno Rimsko Carstvo. Opadanjem Rimskog Carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju, kada je i dio današnje Bosne i Hercegovine bio u sastavu Gotskog kraljevstva. Kasnije i Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizantijskog Carstva u Gotskom ratu (535-553). Otad će Bosna dugo biti u sastavu Bizantijskog Carstva. Upadi Slavena Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija, uz česte pokolje lokalnog stanovništva poput pokolja više od 7.000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u Draču. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenska sila bila je toliko nemilosrdna da je lokalno stanovništvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi prividnom asimilacijom privolili slavenske horde da poštede živote stanovništva. Rimski historičar Prokopije u zapisima iz 550. označio je Slavene kao neviđene divljake i najveću opasnost po civilizaciju, dajući precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje više od 4 miliona ljudi ili većina tadašnjeg stanovništva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije. U 10. vijeku bizantijski car Konstantin Porfirogenet, koji je prema istočnim izvorima bio i historičar, na području Hercegovine bilježi tri ranosrednjovjekovne kneževine: Paganiju, Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vičević (910–950). Kasnije Zahumlje, navodno, potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Krešimira. Srednjovjekovna Bosna Prvobitna Bosna Nakon propasti prvog avarskog kaganata, uzrokovanog porazom 626. godine u Carigradu, Avari su prisiljeni napustiti Balkansko poluostrvo i teritorije pod nominalnim vlašću Bizantije. Od tog trenutka počinje stapanje kulturnih, etničkih i političkih jedinica u nova jezgra poznata u istoriji pod imenom sklavinije. U tom procesu sudjeluju novopridošli Slaveni i starosjedilačko romanizirano stanovništvo. Prevagu su odnijeli Slaveni, nametnuli svoj jezik i postali vladajući društveni sloj. Bosna u ranom srednjem vijeku (također poznata i kao Gornja Bosna, Srednja Bosna, ili Stara Bosna) bila je cjelina koja se prvobitno nalazila u gornjim predjelima doline rijeke Bosne. Bosanska banovina Sa utjecajem vanjske političke situacije (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani na osnovu ratnih zasluga, pod uslovom da po potrebi vrše vojnu službu. Doba bana Kulina Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pomaganje u ratovima, Ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Vrijeme Kulina označilo je potpadanje pod utjecaj Bizanta, pa je zemljom uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. vijeka počinju optužbe da Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti Crkvu bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod. Uviđajući kakva opasnost prijeti Bosni, Ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje Crkve kakvo propovijeda Rim. Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču. Dinastija Kotromanića Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moćan hrvatski feudalac Pavle Šubić, ban Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proširio i na veći dio Bosne. Sin Pavla Šubića, Mladen, naslijedio je očeve titule i teritorije, te se starao i o budućem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. 1322. godine Stjepan II napušta staratelja te ratuje protiv njega na strani hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemića. Uz njihovu pomoć protjerao je porodicu Šubića, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353-91). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog, 1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi. Bosansko kraljevstvo Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih Stjepan II i u tome ubrzo definitivno sprječava i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni. Teritorijalno širenje Bosne Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat čije će sjedište od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do današnje Rumunije, tako da već 1385. Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo četiru bila na teritoriji Bosne. Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više evropske politike. Te iste 1353. Ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi bizantska marioneta Tvrtko I Kotromanić koji u tome trenutku ima samo 15 godina te ima velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva. Ugarska na čelu s kraljem Ludovikom I pokušava iskoristiti Tvrtkovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu. Nakon što je zahvaljujući uticaju svog patrona Bizanta potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke kotorske. Tvrtko I Kotromanić, prvi kralj Srblja, Bosne i Primorja U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Srblja, Bosne i Primorja 1377. najvjerovatnije u manastiru Mileševa kod Prijepolja. Po smrti ugarskog kralja 1382. izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386, te u ljeto 1388. kod Bileće, kada na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. ponovo nastupa nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavađa bosansko plemstvo. Ovo rezultira čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu. Politička nestabilnost i napadi Osmanlija Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. Godine 1394. nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. Godine 1404. bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja probizantijski orijentisanog Tvrtka II, inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ugarski kralj Sigismund Luksemburški povede 50.000 vojnika na Bosnu i u masakru na Doboru 1408. pobije gotovo cijelu bosansku aristokratiju, nekih 200 porodica među kojima sve generale i admirale. Bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć da ovaj ponovo uspostavi svoju vlast 1409. Godine 1414. na geopolitičkoj sceni pojavljuje se Osmanlijsko Carstvo. Ono podržava probizantsko bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanlijskog Carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju poraženi u srednjoj Bosni 1415, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. kralj Tvrtko II ponovo preuzeo bosansko prijestolje. Propast bosanske države Tvrtko, ostaje na vlasti sve do smrti 1443, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti 1443. bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tom pitanju, a taj sukob okončava 1446. učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, na području Huma. Ovo se oslikava u činjenici da 1448. daje sebi titulu "Hercog" i navodno po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". Godine 1461. Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša, postaje novi kralj Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanlijskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog Carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanlijskom Carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II Osvajača napada Bosnu. Bosanska kraljevska tvrđava Bobovac bila je prva koja je pala, 20. juna 1463, nakon čega kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga sklapa se neka vrsta mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne. Osmanlijsko doba (1463–1878) Osmanlijsko Carstvo bilo je u suštini vojna organizacija koju su zanimala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prvenstveno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem bio je vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre: proces prelaženja stanovništva na islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali stanovništvo po vjeroispovijesti. Bosanski ejalet Godine 1527. uspostavlja se Bosanski ejalet koji 1580. prerasta u Pašaluk Bosna. Unutar Osmanlijskog Carstva, pašaluk je bio najveća društveno politička jedinica, koja se sastojala iz više sandžaka, u slučaju Bosne osam. Bosanski ejalet je bio pod upravom beglerbega, a uključivao je u sebi okupirane dijelove današnje Bosne i Hercegovine, plus neke dijelove današnje Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je od 1527. bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. i opet u Sarajevo 1850. Na vojnom planu u ovom periodu stanovništvo Bosne služi kao "topovsko meso" okupatorima, bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603, rata sa Venecijom, od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio odbijen. Potom se, 1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju grad koji je tada bio sjedište Bosanskog ejaleta sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog Carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom Carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, te 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne. Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema stanovništvu, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog Carstva 1727, 1728, 1729. i 1732. Godine 1736]], Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva poražena u Banjalučkom boju, te dolazi do novog primirja 1739, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih ustanaka protiv Osmanlijskog Carstva, koje se događaju 1745. i 1747, a poslije velikog ustanka u Mostaru 1748. sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja ustanicima poslije te naredbe i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen slati veliku vojsku na Mostar 1768]. Dvadeset godina kasnije ruska carica Katarina Velika i austrijski car Josip II razvili su plan za osvajanje Balkana, te oni ubrzo naređuju napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali i velikoj potpori katolika i pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada 1788. ulaze u Bosnu, mali dio stanovništva pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina svih vjera pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor, a njima je išla na ruku činjenica da zbog tih napada i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te konačno odustaju od te agresije 1791, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana" koji žive unutar Osmanlijskog Carstva. U vrijeme sklapanja Karlovačkog mira 1699. u Bosni je bilo 12 kapetanija da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom Carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. Godine 1813. sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da počne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banje Luke i Dervente. Veliki ustanak i borba za autonomiju Godine 1831. diže se veliki ustanak na čelu s Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim bosanska vojska sa preko 25.000 vojnika nanosi značajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne. To je praktično značilo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski poručeno sultanu da će se on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom Bosne. Sultan potom uspijeva unijeti neslogu među kojima nalazi izdajnike u liku Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića. Šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Pokret za autonomiju odnosno punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak koji je krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeći ustanak se desio 1840. godine kada ponovo Vezir biva istjeran iz Travnika, ali je i taj ustanak ubrzo ugašen od strane regularnih okupatorskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti koji je dijelio zemlju na 9 oblasti. Svaka oblast je bila pod vlašću kajmakama. 1875. godine izbija Hercegovačka buna i brzo se razvija u pravi ustanak koji ima zapažene rezultate. Aneksija Bosne i Hercegovine Godine 1877. Rusija, zajedno s Austro-Ugarskom, proglašava rat Osmanlijskom Carstvu i već početkom 1878. ruska carska vojska dolazi skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja. Sporazumom koji je ubrzo uslijedio Rusi su diktirali uslove sporazuma, koji su išli puno više njima u prilog, nego njihovim austrougarskim saveznicima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna je po tom dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva. Uz velike reforme i po članku 14. toga sporazuma, bosanski prihodi se od tada pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za da se ponovo pokrene pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima navodno shvaćeno kao opasnost od novih sukoba. Zbog toga je ovaj mirovni sporazum bio izmijenjen u julu 1878. u Berlinu, na Berlinskom kongresu. Tu je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskom okupacijom, bude pod administrativnom upravom Austro-Ugarske. Bosna i Hercegovina za vrijeme vladavine Austro-Ugarske (1878–1918) Iako je vojna sila Austro-Ugarske ubrzo pokorila početni oružani otpor nakon preuzimanja vlasti, napetosti su ostale u određenim dijelovima zemlje (posebno u Hercegovini). Zbog svega toga došlo je do masovnog iseljavanja pretežno muslimanskog stanovništva. Međutim, uskoro je postignuto stanje relativne stabilnosti i austrougarske vlasti su bile u mogućnosti da se upuste u niz društvenih i administrativnih reformi koje su imale za cilj da Bosnu i Hercegovinu pretvore u "model koloniju". U cilju uspostavljanja pokrajine kao stabilnog političkog modela koji bi pomogao raspršiti rastući južnoslavenski nacionalizam, habsburška vladavina je mnogo učinila da kodifikuje zakone, uvede nove političke prakse i općenito osigura modernizaciju. Habsburgovci su posebnu pažnju posvetili integraciji lokalnih muslimana u tkivo carstva. Najbolji primjer je nastavljanje objavljivanja pokrajinskog godišnjaka (slično kao Osmanlije) na turskom jeziku više od deset godina nakon završetka osmanlijske vladavine. Mnogi lokalni zvaničnici ostali su isti, na primjer Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, koji je ostao gradonačelnik Sarajeva pod obje vladavine. Još je dobio isti nivo počasti i odlikovanja od Osmanlija i Habsburgovaca. Sve ovo je bilo ono što je jedan historičar nazvao "gotovo besprijekornim prelaskom iz jednog carstva u drugo". Iako ekonomski uspješna, austrougarska politika - koja se usredsredila na zagovaranje ideala pluralističke i multikonfesionalne bosanske nacije (koju su uglavnom voljeli muslimani Bošnjaci) – nije uspjela obuzdati rastuće plime nacionalizma. Koncept hrvatske i srpske nacionalnosti već se proširio na katoličke i pravoslavne zajednice u Bosni i Hercegovini iz susjedne Hrvatske i Srbije sredinom 19. vijeka i bio je previše dobro ukorijenjen da bi se omogućilo široko prihvaćanje paralelne ideje bosanske nacionalnosti. U drugoj polovini 1910-ih, nacionalizam je bio integralni faktor bosanske politike, pri čemu su nacionalne političke stranke odgovarale trima grupama koje su dominirale izborima. Kraljevina Jugoslavije Područje Bosne i Hercegovine je poslije završetka Prvog svjetskog rata, 29. oktobra 1918. osnivanjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba, postalo dio nove južnoslavenske države. Od 1918-23, područje je teritorijalno određeno kao pokrajina Bosna i Hercegovina, jedna od 7 pokrajina Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon ujedinjenja umjesto Narodne vlade formirane u državi Slovenaca, Hrvata i Srba, osnovana je Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine, koja je imala manji broj resora. Kasnije je umjesto Zemaljske vlade osnovana Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu, a njeno ukidanje je izvršeno u februaru 1923. godine. Politički život u Bosni u to vrijeme obilježili su dva glavna događaja: socijalni i ekonomski nemiri zbog agrarne reforme 1918-1919. godine, manifestirani kroz masovnu kolonizaciju i oduzimanje imovine, te osnivanje nekoliko političkih stranaka koje su često mijenjale koalicije i saveze sa strankama u drugim jugoslavenskim područjima. Preovladavajući ideološki sukob jugoslavenske države je bio između hrvatskog regionalizma i srpskog centralizma, dok su etničke grupe iz Bosne i Hercegovine tome prilazile u zavisnosti od ukupne političke atmosfere. Iako je početna podjela zemlje na 33 oblasti izbrisala prisustvo tradicionalnih geografskih entiteta sa karte, napori bosanskih političara kao što je Mehmed Spaho osigurali su da se šest banovina koje su uklesane iz Bosne i Hercegovine poklapaju sa šest sandžaka iz osmanlijskih vremena i u skladu s tradicionalnim granicama zemlje kao cjeline. Uspostavljenje Kraljevine Jugoslavije 1929. godine donijelo je ponovno povlačenje granica u banovine koji su namjerno zaobilazile sve etničke i historijske linije. Nastavljaju se srpskohrvatske tenzije oko organizovanja jugoslavenske države, sa konceptom odvojene bosanske upravne teritorijalne jedinice koja je dobila malo ili nimalo pažnje. Sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine kojim je stvorena Hrvatska banovina, praktički je podijelila Bosnu i Hercegovinu između Srbije i Hrvatske. Međutim, vanjske političke okolnosti prisilile su jugoslavenske političare da skrenu pažnju na rastuću prijetnju koju je predstavljala nacistička Njemačka pod vođstvom Adolfa Hitlera. Međutim, taj period je bio obilježen početkom Drugog Svjetskog Rata već 1939. u Evropi, dok će Jugoslavija postati meta tek poslije 25. marta 1941 kada je pristupila trojnom paktu, ali ubrzo i izašla iz njega kada je izvršen državni udar. To je razbjesnilo Hitlera koji je obećao potpuno uništenje jugoslavenske države, koja je napadnuta 6. aprila 1941. BiH u okviru NDH i Drugi svjetski rat Ubrzo nakon što su nacističke snage osvojile Jugoslaviju, čitava Bosna i Hercegovina je stavljena pod kontrolu profašističke Nezavisne države Hrvatske. Tokom rata vlasti NDH su sistematski protjerivale i ubijala jevrejsko i srpsko stanovništvo. To je ponukalo mnoge Srbe da se pridruže četničkom pokretu, koji je osim početne borbe protiv okupatora, počeo da vrši zločine nad Bošnjacima, većinom u istočnoj Bosni. Početkom 1941. Jugoslavenski komunisti, sa Josipom Brozom na čelu, su organizovali multietnični pokret otpora nazvani partizani. Glavni štab Narodnoosolobodilačkih partizanskih odreda Bosne i Hercegovine na području Bosne i Hercegovine, formiran je 13. jula 1941. godine na sjednici Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu. Bio je potčinjen Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije. Osim borbe protiv nacističkih snaga, partizani su bili protivnici četnicima. 25. novembra 1943. Antifašističko vijeće Jugoslavije je u Jajcu uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslavenske federacije, s historijskim granicama koje su datirale još iz osmanlijskog doba. Od 1943. godine i Saveznici počinju podržavati partizane, a četnici od tada gube svaku vanjsku podršku. Od tada partizani ostvaruju nekoliko vojnih uspjeha, i na kraju bivaju najuspješnija protivgerilska grupa koja će do kraja rata osloboditi čitavu Jugoslaviju. Završetkom rata, već 1946. usvaja se novi ustav, koji službeno priznaje Bosnu i Hercegovinu kao republiku u novoj Jugoslavenskoj državi. Doba socijalističke BiH u okviru Jugoslavije Po AVNOJ-skim dogovorima i jugoslavenskim ustavima definisana kao srpska, hrvatska i bošnjačka (tada muslimanska) zajednička teritorija, nedjeljiva po principima historijskih činjnica postojanja bosanske države definisana je država Bosna i Hercegovina kao jedna od 6 sastavnih federalnih jedinica socijalističke Jugoslavije pod nazivom Narodna Republika Bosna i Hercegovina, a kasnije Socijalistička Republika Bosne i Hercegovine. Ovaj period je stvarao današnju Bosnu i Hercegovinu u okvirima današnjih granica koje je dobila po dogovorima na zasjedanjima AVNOJ-a. Priznata je kao najrazličitija republika u okviru Jugoslavije. Imala je svoj specifikum jer je u svom sastavu imala tri glavna slavenska naroda i ostale svoje građane. Josip Broz je često naglašavao da je "Bosna nedjeljiva te da je ona isto i srpska i hrvatska i muslimanska. Svoj najveći industrijski procvat je doživjela baš u ovom periodu. Zbog tog su se na njenom grbu nalazili fabrički dimnjaci kao simbol moderne BiH temeljene na industrijskom razvoju. Proces osamostaljenja Rat u Bosni i Hercegovini Nakon održanog referenduma, koji je organiziran 29. februara do 1. marta 1992. godine, koga jedan dio bosanskih Srba bojkotuje, Bosna i Hercegovina proglašava nezavisnost. Oružani sukobi su započeli već u novembru 1991. kada je JNA napala i uništila selo Ravno u trebinjskoj općini. Istovremeno se stvaraju paramilitarne organizacije (HOS, HVO, Zelene beretke, TO BiH), koje pružaju otpor JNA, te novoosnovanoj Vojsci Republike Srpske (VRS). Ove će se vojne formacije kasnije međusobno sukobiti u Bošnjačko-hrvatskom sukobu. Pored već stvorene Republike Srpske, stvara se 1993. godine Hrvatska republika Herceg-Bosna, te je Bosna i Hercegovina praktički podijeljena na tri etnička dijela. Jugoslavenska narodna armija, zajedno sa paravojnim vlastima bosanskih Srba, opkoljava glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, i drži ga u opsadi preko 1300 dana, što je najduža opsada u historiji ratovanja. Mnogi bosanskohercegovački gradovi su zauzeti od strane VRS na samom početku agresije: Foča, Višegrad, Bijeljina, Banja Luka, Prijedor, Doboj, a u njima srpske vojne formacije masovno ubijaju i zlostavljaju Bošnjake i Hrvate. Istovremeno na teritoriju pod kontrolom HVO-a dolazi do sukoba hrvatskih snaga sa jedinicima Armije Republike Bosne i Hercegovine, pogotovo u Mostaru, Travniku, Livnu, Ljubuškom, Čapljini i Gornjem Vakufu. Progoni stanovništva i etničko čišćenje odvija se skoro u svim općinama Bosne i Hercegovine. U jesen 1993. godine Fikret Abdić vrši secesiju prostora općine Velika Kladuša, te dolazi do sukoba između bošnjačkih vojnih jedinica, uspostavlja autonomiju i proglašava Autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu. U julu 1995, Vojska Republike Srpske je uz logističku pomoć iz Srbije i specijalnih jedinica MUP-a Srbije "Škorpioni", kao i drugih formacija iz Srbije, u Srebrenici počinila genocid nad civilnim bošnjačkim stanovništvom. 12.000 ljudi se vodi kao nestalo, a spisak ubijenih koji nije konačan broji oko 8.372 imena. Rat je okončan 21. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma. Savremena Bosna i Hercegovina Ustav Bosne i Hercegovine je donesen na temeljima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Po tom ustavu Bosna i Hercegovina je priznata kao nezavisna, suverena država sa punim pravnim subjektivitetom temeljena na vrijednostima mira i pomirenja spremna za evroatlantske integracije. BiH je podjeljenja na tri dijela: dva entiteta, bošnjačko-hrvatska Federacija Bosne i Hercegovine (51% teritorije) i Republika Srpska (49% teritorije) i jednu općinu koja ne pripada niti jednom od entiteta - Brčko Distrikt. Brčko Distrikt je čvorište dva navedena entiteta i odvaja jedan od kantona Federacije od ostatka tog entiteta i odvaja istočni i zapadni dio Republike Srpske. Iako su 1996. godine entiteti bili potpuno etnički segregacijski jer su štitili interese samo pojedinih naroda, danas ta dva entiteta pokušavaju da se kompenzuju koliko toliko sa državnim ustavom tako da su sva tri naroda potpuno konstutivna u oba entiteta i Brčko Distriktu. Godine 1998. Visoki predstavnik je izabrao novu zastavu i grb Bosne i Hercegovine, te himnu koja još nema teksta. Najveći koraci u de facto ujedinjenju države su napravljeni na monetarnoj politici gdje je uvedena Konvertibilna marka (KM) kao platežno sredstvo u cijeloj državi, u vladinom sektoru gdje se stvara sve više državnih ministarstava. Osnovana je Uprava za indirektno oporezivanje na nivou BiH i to je za posljedicu imalo jedinstvene poreske zakone u cijeloj BiH, oformljena je jedinstvena vojska na nivou BiH pod nazivom Oružane snage Bosne i Hercegovine (OSBiH), a ukinute su entitetske vojske. Također pogledajte Bosanski vladari Srednjovjekovna Bosna Historija Evrope Historija Jugoslavije Vremenska skala bosanskohercegovačke historije Reference Literatura Katolička enciklopedija Malcolm, Noel (1994). Bosnia a Short History. New York: New York University Press Bataković, Dušan T. (1996). The Serbs of Bosnia & Herzegovina: History and Politics. Dialogue Association. Marko Attila Hoare (2007). The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day. Saqi. . Markus Koller; Kemal H. Karpat (2004). Ottoman Bosnia: A History in Peril. University of Wisconsin Press. . Noel Malcolm (2002). Bosnia: A Short History. Pan. . Orbini, Mauro (1601). Il Regno de gli Slavi hoggi corrottamente detti Schiavoni. Pesaro: Apresso Girolamo Concordia. Орбин, Мавро (1968). Краљевство Словена. Београд: Српска књижевна задруга. Matthew Parish, A Free City in the Balkans: Reconstructing a Divided Society in Bosnia, London: I.B.Tauris, 2009. Шишић, Фердо, ed. (1928). Летопис Попа Дукљанина (Chronicle of the Priest of Duklja). Београд-Загреб: Српска краљевска академија. Кунчер, Драгана (2009). Gesta Regum Sclavorum. 1. Београд-Никшић: Историјски институт, Манастир Острог. Живковић, Тибор (2009). Gesta Regum Sclavorum. 2. Београд-Никшић: Историјски институт, Манастир Острог. Ed Vulliamy, The War is Dead, Long Live the War: Bosnia: the Reckoning Bodley Head (London 19 April 2012) Vanjski linkovi Institut za historiju, Sarajevo

890

https://bs.wikipedia.org/wiki/Grada%C4%8Dac

Gradačac

Gradačac je grad i naseljeno mjesto u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Nalazi se na obroncima Majevice, na nadmorskoj visini od 129 metara. Gradom dominira kula Husein-bega Gradaščevića, poznatija kao Gradina, koja je zaštitni znak i prepoznatljivi simbol grada. Historija Na području Gradačca se prostirala srednjovjekovna župa Nenavište (ona je obuhvatala veći dio današnjeg grada Gradačac i općina Modriča i Šamac, a u historijskim izvorima se prvi put javlja 1326–1329, kasnije se na ovom području javlja grad Gračac (1461). Pod Osmanlijskom je vlašću od 1519. Gračačka (Gračac je stariji naziv za Gradačac.) nahija spomenuta je u jednom defteru iz 1533. dok se 1634. navodi da Gradačac pripada Gračaničkom kadiluku. To je ujedno i prvi dokumenat u kojem se ovo mjesto javlja pod sadašnjim svojim imenom. Nakon Karlovačkog mira (1699.) Gradačac, kojem je tada bila namijenjena odbrana osmanlijskih granica na Savi, mnogo dobija na svom strateškom značaju. Godine 1701. postaje palanka, a od 1710. sjedište kapetanije. Poslije toga varošica se brzo razvijala, pa je polovinom 19. vijeka imala dva hana, dvije medrese, četiri džamije, nekoliko mekteba i oko 40 trgovačkih i zanatskih radnji. Najveća zasluga za takav prosperitet mjesta pripada gradačačkim nasljednim kapetanima iz obitelji Gradaščevića: Osman-kapetanu i Murat-kapetanu, a naročito predvodniku vojske bosanskih feudalaca u borbi protiv osmanlijske uprave 1830. godine, Husein-kapetanu, bolje poznatom pod imenom "Zmaj od Bosne". Gradačačka tvrđava Izgradnja postojećeg tvrđavskog kompleksa u ovom mjestu započeta je 1765. a dovršena do 1821. godine. Unutar široko razvedenih bedema ovog fortifikacionog sistema koji ima tri ulaza osigurana kapi-kulama, nalazi se oko 18 m visoka, od opeke sagrađena trospratna kula s tornjem na vrhu. Masivno građena četverokatna sahat-kula, kvadratne osnove, visoka 22 m, najmlađi je objekat te vrste u Bosni i Hercegovini. Podigao ju je 1824. godine Husein-kapetan Gradaščević. Narodne legende I u okolini Gradačca ima nešto sačuvanih tragova prošlosti i mjesta za koje su vezane još žive narodne legende i predanja. Najinteresantniji je fra Lovrin grob u selu Turiću. Ovaj stari grob potiče iz konca 18. vijeka i odavno je prešao u legendu. Geografija Gradačac se nalazi na nadmorskoj visini od 129 m, na rječici Gradašnici, među obroncima planine Majevice i Trebave. Poznat je voćarski kraj i jedan od najvećih proizvodnih i trgovačkih centara šljivom u Bosni i Hercegovini. Stanovništvo Po službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, općina Gradačac imala je 56.581 stanovnika, raspoređenih u 38 naselja. Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma, veći dio općine Gradačac ušao je u sastav Federacije Bosne i Hercegovine. U sastav Republike Srpske ušla su naseljena mjesta: Blaževac, Krčevljani, Njivak, Orlovo Polje, Pelagićevo, Samarevac, Tolisa i Zelinja Gornja, te dijelovi naseljenih mjesta: Donja Tramošnica, Donje Ledenice, Donji Skugrić, Gornja Tramošnica, Gornje Krečane, Gornje Ledenice, Jasenica, Porebrice i Turić. Od ovog područja formirana je općina Pelagićevo. Nacionalni sastav stanovništva - grad Gradačac Nacionalni sastav stanovništva - naseljeno mjesto Gradačac Kultura Nacionalni spomenici Privreda Najznačajnije industrije u Gradačcu su tekstilna, hemijska, mašinska i prehrambena. Gradačac je i mjesto održavanja tradicionalnog međunarodnog Sajma šljive. Politika Gradačac je organizovan kao grad kojom rukovodi gradonačelnik i Gradsko vijeće koje ima 30 vijećnika. U Gradskom vijeću djeluje nekoliko stranaka: SDP, SDA, RDS, PDA, Socijaldemokrati BiH, Narod i pravda, Savez za bolju budućnost BiH, te Klub nezavisnih vijećnika. Obrazovanje U gradu postoje dvije srednje škole, sedam osnovnih i 14 područnih škola. Sport Sportski timovi NK Zvijezda RK Gradačac ŽOK Kula-Gradačac KIK Zmaj Poznate ličnosti Husein-kapetan Gradaščević, historijska ličnost Mustafa Imamović, univerzitetski profesor Hasan Kikić, književnik Ahmed Muradbegović, književnik Husein Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Fadil Novalić, privrednik, Premijer Federacije BiH Stjepan Šiber, general Armije RBiH Mirko Marjanović, pripovjedač, romanopisac, književnik i likovni kritičar Aleksandar Mlač, novinar Mustafa Novalić, književnik i profesor Julijana Matanović, književnica i univerzitetska profesorica Ibrahim Bilajac, akademski kipar Dragan Dujmušić, pjesnik Ešref Jašarević, nogometaš Amir Durgutović, nogometaš Damir Doborac, rukometaš Mario Kelentrić, rukometaš Ibrahim Haseljić, rukometaš Mara Lakić, košarkašica Meliha Smajlović (Meliha İsmailoğlu), odbojkašica Ana Šimić, atletičarka Dinko Delić, književnik i muzičar Gradovi partneri Sivas, Turska Düren, Njemačka Castenedolo, Italija Stryi, Ukrajina Frýdek-Místek, Češka Također pogledajte Gradačačka tvrđava Reference Vanjski linkovi Službeni veb-sajt grada Gradačca Općine Bosne i Hercegovine Općine Federacije Bosne i Hercegovine‎ Općine u Tuzlanskom kantonu

891

https://bs.wikipedia.org/wiki/Julije%20Cezar

Julije Cezar

Gaj Julije Cezar (na latinskom, Gaius Iulius Caesar; Rim, 12. jula 100. p. n. e. – Rim, 15. marta 44. p. n. e. ), rimski vojskovođa, političar i pisac. Najslavniji grčki vojskovođa, Cezar je brojnim vojnim pobjedama znatno proširio uticaj i vlast Rimskog Carstva. Pobjedivši Pompeja Velikog u građanskom ratu od 46. p. n. e. zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označava kraj vrhovne vladavine Senata u Rimu i početak Carstva. Iako je ubijen u atentatu, 27. p. n. e. označen je kao datum kada je Rimska Republika prerasla u Rimsko Carstvo. Mladost Cezar je poticao iz ugledne patricijske porodice Julijevaca. U doba cara Oktavijana, koji je naslijedio Cezara i postao prvi rimski car, u epu Eneida [Publije Vergilije Maron] veliča Julijevce povezujući ih sa legendarnim trojanskim junakom Enejom. Kao mladić Cezar je imao vrhunsko obrazovanje pa je naučio i nekoliko stranih jezika npr. hebrejski i galski jezik.Bio je nećak političara Gaja Marija. Gaj Marije je od 88. p. n. e. započeo građanski rat sa Lucijem Kornelijem Sulom. Marije je umro 86. p. n. e. 84. p. n. e. Cezar se oženio sa Kornelijom, također plemkinjom. Kada je Sula 82. p. n. e. postao apsolutni diktator naredio je Cezaru da se razvede. Ovaj je to odbio i otišao iz Rima. Cezarovi prijatelji su ga savjetovali da se ne vraća zbog rizika proskripcije. Jedino činjenica da je imao veze na visokim položajima spasila ga je od gotovo sigurne smrti. Cezar se prijavio u Rimsku vojsku i otišao u Malu Aziju. Iako mu je Sula formalno oprostio i pomilovao ga Cezar se nije vraćao u Rim do Suline smrti, 78. p. n. e. Uspon Po povratku u Rim Cezar počinje raditi kao advokat. Na toj funkciji istaknuo se kao žestok kritičar i protivnik korupcije kod političara. Cezar je putovao na otok Rhodos kako bi usavršio retoriku kod slavnog govornika Apolonija Moloa. Na putu su ga zarobili gusari. Kada su namjeravali zatražiti otkupninu od 20 talenata, Cezar im se nasmijao i rekao da očito ne znaju koga su oteli. Na njegov nagovor ovi su zatražili i dobili 50 talenata za Cezarovo puštanje. Čim je pušten Cezar je organizirao potjeru na moru, zarobio gusare koji su ga oteli i osudio ih na smrt . 69. p. n. e. umrla je Cezarova prva žena Kornelija. Umrla je u toku porađaja. Iste godine je umrla i Julija, Cezarova tetka. Cezarovi protivnici su ga kritikovali da je Julijin povod bio politički proračunljiv i da tu Cezar napada proskripcijske zakone iz Sulinog vremena i time skuplja političke bodove. Cezar je iste godine izabran za kvestora i odlazi u Spaniju. Po povratku u Rim nastavlja se baviti pravom sve dok 65. p. n. e. ne postaje kurulski edil. Ta funkcija je uključivala reguliranje prometa, trgovine i ostalih svakodnevnih događaja u Rimu. Posebno je zanimljivo da je to uključivalo i organizaciju igara u Rimskom cirkusu. Proračun za zabavljanje najširih slojeva ljudi bio je ograničen. Cezar nije štedio na novcu i organizirao je dotad najspektakularniju zabavu za narod. Godina se završila tako da je Cezar bio slavan kod naroda i poznat, ali je osobno bio prezadužen za ono vrijeme ogromnom svotom od nekoliko stotina zlatnih talenata. 63. p. n. e. Cezar postaje [pontifex maximus]. Ta funkcija je obuhvaćala dobijanje nove kuće Domus Publica, bavljenje pitanjima koji se dotiču Rimske religije i, najvažnije za Cezara, rješavanje svih dugova. Iste godine Cezar je zajedno sa Markom Licinijem Krasom optužen pred senatom za kletvu koju je pokrenuo rimski političar Lucije Sergije Katalina. Petorica Katalinih bliskih saradnika i prijatelja osudjeni su na smrt bez suđenja. Iako je konzul Marko Tulije Ciceron zatražio smrtnu kaznu za obojicu, Cezar i Kras su oslobođeni. Cezar je 62. p. n. e. izabran za pretora. Iste se godine razveo od svoje druge žene, Pompeje. 61. p. n. e. Cezar odlazi kao propretor u Spaniju gdje je vojnim osvajanjima stekao znatno bogatstvo. 60. p. n. e. vraća se u Rim i podmiruje sve svoje dugove. 59. p. n. e. godine Cezar je zajedno sa Pompejom i Krasom sklopio prvi trijumvirat. Cilj ovog sporazuma je bio preuzimanje vlasti u Rimskoj republici iz ruku senata. Pompej je bio najčuveniji rimski general a Kras vjerovatno najbogatiji Rimljanin. Cezar je imao brojne političke veze, pa je ova podjela vlasti bila korisna za sve. Da bi zapečatili savez Pompej je oženio Juliju, Cezarovu jedinu kcerku. Iako je ovo bio bez sumnje politički brak, ljubav između Julije i Pompeja je bila obostrana. Galija Trijumviri su podjelili vlast na način da je Cezar dobio za upravu Galiju. 58. p. n. e. Cezar je započeo Galski rat, koji je trajao do 51. p. n. e. Rezultat rata je bila potpuna pobjeda Rimljana i pokoravanje srednje Evrope. 55. p. n. e. Pompej i Kras su izabrani ponovo za konzule a Cezar za prokonzula na rok od još pet godina. 54. p. n. e. Cezarova kćer Julija je umrla tokom porođaja. Kras je poginuo u ratu sa partima u bitki kod Carrhae, 53. p. n. e. Nakon Krasove smrti Pompej i Cezar se počinju međusobno udaljavati u mišljenjima, što konačno dovodi i do građanskog rata između njih. Dok je Cezar još uvijek bio u Galiji, Pompej je u Rimu zadobio većinu u senatu. Kada je Cezaru istekao petogodišnji rok prokonzula, 50. p. n. e., pozvan je u Rim od senata. Senat mu je naredio da se pojavi sam u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. februara 49. p. n. e. prešao sa vojskom rijeku Rubikon. Rubikon je bila granica sa Italijom i to je označilo početak građanskog rata. Tradicija tvrdi da je kod prelaska Rubikona Cezar rekao Alea iacta est! ( Kocka je bačena ). Građanski rat Mnogi senatori su pobjegli iz Rima jer nisu znali da Cezar ima svega jednu legiju sa sobom. Pompej je imao mnogo veću vojsku i Cezar mu je nudio pregovore i mogućnost da obnove savezništvo. Pompej je odbio. Prekretnicu u građanskom ratu donosi bitka kod Farsala, 48. p. n. e. Cezar je tu pobijedio dvostruko veću vojsku od Pompeja. Pompej je pobegao u Egipat, a Cezar krenuo u potjeru za njim. U Egiptu Cezar je pobijedio Ptolemeja XIII. u bici kod Nila i prepustio upravu Egipta Kleopatri VII. Zatim je pobijedio i pontskog kralja Farnaka II. u bici kod Zele, 47. p. n. e. Nakon te bitke poslao je senatu čuvenu poruku Veni, vidi, vici! ( Dođoh, vidjeh, pobijedih ). U međuvremenu Pompej je ubijen u Egiptu. Cezar je pobijedio protivnike i u bici kod Thapsusa, 46. p. n. e. i Gnej Pompeja, sina Pompeja Velikog, u bici kod Munde, 45. p. n. e. 46. p. n. e. Cezar je po treći put postao konzul zajedno sa Markom Emilijem Lepidom, a 46. p. n. e. postaje jedini konzul. Nakon ovoga Cezar postaje apsolutni diktator i sva vlast u Rimskom imperiju je u njegovim rukama. 44. p. n. e. Cezar postaje konzul po peti put, ovaj put zajedno sa Markom Antonijem. Atentat Cezar je ubila grupa senatora u atentatu prilikom ulaska u senat, 15. marta 44. p. n. e. Uboden je noževima 23 puta. Na čelu zavjere nalazili su se Marko Junije Brut, Gaj Kasije Longin i Gaj Trebonije. Prema tradiciji Cezarove posljednje riječi upućene Brutu su bile ( nekoliko verzija ): Kai su, teknon? ( grčki, I ti, sine? ) Tu quoque, Brute, fili mi! ( latinski, Zar i ti, Brute, sine moj! ) te prema William Shakespeare Et tu, Brute? ( latinski, I ti, Brute? ) ili Etiam tu, mi fili Nakon Cezarovog ubistva stvoren je drugi trijumvirat između Marka Antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida. Kada su se trijumviri obračunali sa Cezarovim ubicama ( svi su ili ubijeni ili počinili samoubistvo ) izbio je novi građanski rat između Oktavijana sa jedne i Marka Antonija i Kleopatre VII. sa druge strane. Pobjedom u pomorskoj bici kod Akcija, 31. p. n. e., Oktavijan je ostao samovladar a od 27. p. n. e. i službeno prvi rimski car.Julije Cezar je napravio kalendar koji se po njemu zove julijanski kalendar. Reference Izvori Vanjski linkovi Homoseksualne sklonosti Gaj Julija Cezara Rođeni 100. p. n. e. Umrli 44. p. n. e. Biografije, Rim Rimska imperija Državnici Vojskovođe

892

https://bs.wikipedia.org/wiki/Masa

Masa

Masa je osobina nekog tijela. U svakodnevnom životu često se zamjenjuje sa težinom što je neispravno jer su to dvije različite fizikalne veličine. Neke razlike: masa je apsolutna dok težina zavisi od gravitacije; masa se mjeri vagom, a težina dinamometrom; masa se izražava u kilogramima [kg], a težina u njutnima [N]. Masa je mjera inercije ili tromosti tijela. Inercija (tromost) je također osobina svakog tijela po kojem to tijelo nastoji ostati u stanju u kojem se našlo (u stanju mirovanja ako je mirovalo, u stanju kretanja ako se kretalo). To znači da su ove dvije veličine međusobno zavisne, direktno proporcionalne – tijelo veće mase ima veću inerciju, a tijelo manje mase ima manju inerciju. Osnovna mjerna jedinica za mjerenje mase je kilogram [kg]. Masa tijela koje ima masu 1 kg jednaka je masi prautega; odnosno, mjerna jedinica za masu 1 kg izvedena je od mase prautega koji se čuva u Muzeju utega i mjera u Sèvresu blizu Pariza. Masu nekog tijela možemo odrediti vaganjem – uspoređivanjem mase tijela sa masom utega, tijela mase koja se smatra poznatom. Ako vaga pokaže da su mase ovih tijela jednake (dođe do izjednačenja, kazaljka pokazuje 0...) tada se smatra da je masa tijela jednaka poznatoj masi utega. Masu se također može saznati upotrebom formula u kojima se pojavljuju veličine zavisne od mase. Primjer: gustoća tvari od koje je neko tijelo izrađeno jednaka je količniku mase i volumena tog tijela. Dakle, ako znamo volumen tijela i gustoću tvari od koje je izrađeno lahko možemo zaključiti da će masa biti jednaka umnošku gustoće (izražene u kg/m3 ili g/cm3) i volumena (izraženog u m3 ili cm3, respektivno – zavisno od mjerne jedinice u kojoj je izražena gustoća). Formule m = ρ * V , tj. Masa = gustoća * volumen (m – masa, ρ (grč. slovo ro) – gustoća, V – volumen) m = G / g , tj. Masa = težina / ubrzanje Zemljine sile teže (gravitaciono ubrzanje) (m – masa, G – težina, g – gravitacijsko ubrzanje) m = ΔQ / (c*ΔT) , tj. Masa = promjena topline / (specifični toplinski kapacitet * promjena temperature) (m – masa, ΔQ – promjena topline, c – specifični toplinski kapacitet, ΔT – promjena temperature) Osnovne SI veličine

893

https://bs.wikipedia.org/wiki/Atom

Atom

Atom je najmanja gradivna čestica obične materije koja zadržava osobine nekog hemijskog elementa. Svako čvrsto tijelo, tečnost, plin i plazma sastavljeni su iz neutralnih ili ioniziranih atoma. Atomi su veličinom ekstremno mali, obično se njihova veličina kreće oko 100 pikometara (deset-milijarditi dio metra). Atomi su dovoljno mali tako da pokušaji da se pretpostavi njihovo ponašanje korištenjem postulata klasične fizike, naprimjer prikazujući ih u obliku bilijarskih kugli i slično, daju izrazito netačna predviđanja i rezultate, a uzrok toga su kvantni efekti. Tokom razvoja teoretske atomske fizike, u modele atoma uključeni su kvantni principi za bolje objašnjavanje i predviđanje ponašanja atoma. Svaki atom sastavljen je iz atomskog jezgra i jednog ili više elektrona vezanih za to jezgro. Atomsko jezgro sastavljeno je iz jednog ili više protona i često istog ili približno istog broja neutrona. Protoni i neutroni nazivaju se i nukleoni. Više od 99,94% mase atoma otpada na njegovo jezgro. Protoni imaju pozitivan električni naboj, elektroni negativan naboj, dok neutroni nemaju električnog naboja. Ako u atomu postoji jednak broj protona i elektrona, takav atom je električno neutralan. Ako atom ima više ili manje elektrona od protona, tada je on općenitno negativno ili pozitivno naelektrisan, te se naziva ion. Elektromagnetna sila privlači elektrone protonima u atomskoj jezgri. Unutar jezgre, protoni i neutroni se međusobno privlače nuklearnim silama, koja je obično mnogo snažnija od elektromagnetnih sila koji odbija pozitivno naelektrisane protone jedne od drugih. Pod određenim okolnostima, odbijajuća elektromagnetna sila postane jača od nuklearnih sila, te se nukleoni izbacuju iz jezgra, a atom tog elementa pretvara se u atom drugog elementa, što predstavlja nuklearni raspad, čiji je krajnji rezultat nuklearna transmutacija. Broj protona u jezgru definira kojem hemijskom elementu taj atom pripada; naprimjer, svi atomi bakra imaju 29 protona. Broj neutrona u jezgru definira izotop tog elementa. Broj elektrona utječe na elektromagnetske osobine atoma. Atom se može spojiti sa jednim ili više drugih atoma putem hemijskih veza gradeći hemijske spojeve u vidu molekula. Sposobnost atoma da se međusobno spajaju i razdvajaju odgovorna je za većinu fizičkih promjena koje se mogu zapaziti u prirodi i predmet je izučavanja hemijskih nauka. Historija atomske teorije U filozofiji Ideja da je sva materija sastavljena iz sitnih čestica je vrlo stara ideja, koja se pojavljuje u mnogim drevnim kulturama poput grčke i indijske. Riječ "atom" (, atomos), što znači "nedjeljiv", "koji se ne može rezati", prvi je spomenuo antički grčki filozof Leukip i njegov učenik Demokrit. Demokrit je smatrao da je broj atoma beskonačan, da ne mogu nastati niti nestati, da su vječni te da su osobine nekog predmeta rezultat toga od koje vrste atoma je sastavljen. Demokritov atomizam razradio je i usavršio kasniji filozof Epikur. Tokom ranog Srednjeg vijeka, na atomizam se gotovo zaboravilo u zapadnoevropskoj filozofiji, ali je "preživio" u radovima nekih islamskih filozofa. Tokom 12. vijeka, u zapadnoj Evropi ponovno se javljaju ideje atomizma, koga su tadašnji evropski filozofi spoznali kroz iznova "otkrivene" Aristotelove radove. U 14. vijeku, ponovna "otkrića" velikih dijela antičkih atomista, uključujući djela Lukrecija De rerum natura i Diogena Laertija Životi i mišljenja eminentnih filozofa, dovela su do povećanja interesovanja za ovu temu. Ipak, pošto je atomizam bio vezan sa filozofijom Epikura, što je bilo u suprotnosti sa ortodoksnim kršćanskim učenjem, vjerovanje u postojanje atoma nije bilo prihvatljivo. Francuski katolički sveštenik Pierre Gassendi (1592–1655) oživio je Epikurov atomizam uz određena prilagođavanja, tako da je tvrdio da je atome kreirao Bog, pa iako ih ima u nezamislivo ogromnom broju, taj broj nije beskonačan. Gassendijeva izmijenjena atomska teorija bila je široko prihvaćena u Francuskoj, a zagovarao ju je i fizičar François Bernier (1620–1688), kao i u Engleskoj gdje se njome bavio filozof Walter Charleton (1619–1707). Hemičar Robert Boyle i fizičar Isaac Newton (1642–1727) branili su postulate atomizma te je on krajem 17. vijeka postao prihvaćena teorija u naučnim krugovima. Teorije na osnovu dokaza Početkom 19. vijeka, John Dalton je koristio koncept atoma u objašnjavanju teorija zašto elementi uvijek reagiraju u odnosima malih cijelih brojeva (zakon višestrukih proporcija). Naprimjer, postoje dvije vrste oksida kalaja: jedan sa 88,1% kalaja i 11,9% kisika a drugi sa 78,7% kalaja i 21,3% kisika (kalaj(II)-oksid i kalaj-dioksid). To znači da se 100 grama kalaja može spojiti sa 13,5 g ili 27 g kisika. Odnos 13,5 i 27 stoji u proporciji 1:2, tj. proporciji malih cijelih brojeva. Ova općenita šema u hemiji dala je ideju Daltonu da elementi reagiraju višestrukim konačnim jednicama, drugim riječima, atomima. U navedenom primjeru oksida kalaja, jedan atom kalaja spaja se bilo sa jednim ili sa dva atoma kisika. Dalton je također vjerovao da atomska teorija može objasniti zašto voda apsorbira različite plinove u različitim proporcijama. Naprimjer, on je otkrio da voda apsorbira ugljik-dioksid mnogo bolje nego što apsorbira dušik. Dalton je pretpostavio da je razlog tome razlika između masa i konfiguracija čestica plina, jer su molekule ugljik-dioksida (CO2) teže i veće od molekula dušika (N2). Brownovo kretanje Godine 1827, botaničar Robert Brown je pomoću mikroskopa posmatrao čestice prašine koje su plutale u vodi i otkrio da su one kretale haotično i bez reda, a taj fenomen je kasnije nazvan "Brownovo kretanje". U to vrijeme smatralo se da molekule vode udaraju u čestice prašine i tako ih pomjeraju. Godine 1905. Albert Einstein je dokazao stvarnost ovih molekula i njihovog kretanja praveći prvu statističku fizikalnu analizu Brownovog kretanja. Na osnovu Einsteinovog rada, francuski fizičar Jean Perrin je eksperimentalno odredio masu i dimenzije atoma, te time nedvosmisleno dokazao Daltonovu atomsku teoriju. Otkriće elektrona Fizičar J.J. Thomson je mjerio masu katodnih zraka, te dokazao da su one sastavljene iz čestica, ali su one bile oko 1800 puta lakše od najlakšeg poznatog atoma, vodika. Iz toga je zaključeno da to nisu bili atomi nego nove čestice, odnosno prve otkrivene subatomske čestice koje su najprije nazvane korpuskule, da bi kasnije dobile ime elektroni, prema nazivu kojeg je predložio George Johnstone Stoney u svojim radovima iz 1874. godine. Thomson je također dokazao da su to identične čestice onima koje emitiraju fotoelektrični i radioaktivni materijali. Vrlo brzo došlo se do shvatanja da su to čestice koje "prenose" električnu struju u metalnim provodnicima, te unutar atoma nose negativni električni naboj. Thomsonu je 1906. godine za svoj rad dodijeljena Nobelova nagrada za fiziku. Time je on oborio vjerovanje su atomi nedjeljive, gradivne čestice materije. Međutim, Thomson je postavio pogrešnu teoriju da su negativno naelektrisani elektroni, vrlo male mase, ravnomjerno raspoređeni po atomu kao jednolični sloj negativnog naelektrisanja. Ovaj model atoma postao je poznat pod nazivom "model pudinga od šljiva". Otkriće atomske jezgre Godine 1909. Hans Geiger i Ernest Marsden, prema savjetima Ernesta Rutherforda, izvršili su eksperiment bombardiranja metalne folije alfa česticama i mjerili kako se one ponašaju pri sudaru s njom. Prema njihovim pretpostavkama, sve alfa čestice trebale su proći ravno kroz foliju uz nimalo ili vrlo malo rasipanje ili odbijanje, jer je Thomsonov model atoma pretpostavljao da su naelektrisanja u atomu toliko raštrkana da njihova električna polja ne mogu mnogo utjecati na alfa čestice. Međutim, Geiger i Mardsen su uočili da su se neke alfa čestice odbijale od atoma pod uglovima većim od 90°, za šta Thomsonov model nije mogao pružiti nikakvo objašnjenje. Da bi takvu pojavu objasnio, Rutherford je postavio teoriju da su pozitivna naelektrisanja u atomu koncentrirana u malom jezgru u središtu atoma. Otkriće izotopa Dok je eksperimentirao sa proizvodima radioaktivnog raspada 1913. godine, hemičar Frederick Soddy otkrio je da se u periodnom sistemu javlja više od jedne vrste atoma na svakom mjestu u PSE. Pojam izotop skovala je Margaret Todd kao pogodno ime za različite vrste atoma koji pripadaju istom hemijskom elementu. J.J. Thomson izumio je tehniku separacije izotopa tokom svog rada na proučavanju ioniziranih plinova, što je u konačnici dovelo do otkrića stabilnih izotopa. Bohrov model Godine 1913. fizičar Niels Bohr predložio je model atoma u kojem njegovi elektroni orbitiraju oko jezgra, ali po strogo određenom broju orbita, te da mogu prelaziti između orbita samo uz tačno određenu promjenu energije koja odgovara apsorpciji ili emitiraju fotona. Ova kvantizacija se koristila za objašnjavanje zašto su orbite elektrona stabilne (tj. da nema promjena u ubrzanju njihovog kretanja, uključujući kružno kretanje i gubitak kinetičke energije koja se emitira kao elektromagnetno zračenje) i zašto hemijski elementi apsorbiraju i emitiraju elektromagnetno zračenje u tačno određenom spektru. Kasnije iste godine Henry Moseley dao je dodatne eksperimentalne dokaze koji su podržali Bohrovu teoriju. Ove rezultate poboljšali su Rutherfordov i Van den Broekov model atoma, koji su predviđali da atom u svom jezgru sadrži određen broj pozitivnih nuklearnih naboja koji su jednaki atomskom broju tog elementa u periodnom sistemu. U vremenu prije tih eksperimenata, za atomski broj se nije smatralo da je fizička ili eksperimentalna količina. Činjenica da nuklearni naboj atoma odgovara atomskom broj, ostala je važeća i kod današnjih teorija modela atoma. Teorija hemijskih veza Godine 1916. Gilbert Newton Lewis postavio je teoriju o hemijskim vezama između atoma, prema kojoj su one zapravo interakcije između elektrona u tim atomima. Pošto su hemijske osobine elemenata većinom bile poznate i da su se one pretežno ponavljale u skladu periodičnih zakona, tako je 1919. američki hemičar Irving Langmuir postavio teoriju da bi se taj pojava mogla objasniti ako su elektroni u atomu povezani ili na neki način grupisani. Takve grupe elektrona koje "zauzimaju" tačno određeno područje oko jezgra nazvane su elektronske ljuske. Razvoj kvantne fizike Stern–Gerlachov eksperiment iz 1922. dao je daljnje dokaze o kvantnoj prirodi atomskih osobina. Tokom tog eksperimenta, snop atoma srebra usmjeren je kroz posebno oblikovano magnetno polje, te se on razdvojio na način koji odgovara smjeru ugaonog momenta atoma odnosno spinu. Kako je smjer spina isprva bio nasumičan, očekivalo se da će se snop odbiti u nasumičnom smjeru. Umjesto toga, snop se razdvojio u dvije usmjerene komponente koje odgovaraju stanju da li je atomski spin usmjeren prema dolje ili gore u odnosu na magnetno polje. Godine 1925. Werner Heisenberg je objavio prvu konzistentnu matematičku formulaciju kvantne mehanike (matrična kvantna mehanika). Godinu ranije, 1924, Louis de Broglie je postavio teoriju da se sve čestice ponašaju i kreću u obliku talasa, pa je tako 1926. Erwin Schrödinger upotrijebio tu ideju za razvoj matematičkog modela atoma (talasna mehanika) kojim je opisao elektrone u obliku trodimenzionalnog talasa umjesto kao do tada u obliku tačkaste čestice. Kao posljedica postojanja talasnog oblika kojim se opisuju čestice, matematički je nemoguće dobiti neke tačne vrijednosti ni za geometrijsku poziciju ni za moment čestice u bilo kojem vremenskom trenutku. Taj princip postao je poznat kao princip neodređenosti a formulirao ga je Werner Heisenberg 1927. godine. Prema tom konceptu, uz određenu tačnost pri mjerenju mjesta nekog elektrona moguće je dobiti samo raspon mogućih vrijednosti momenta i obrnuto. Takav model mogao je objasniti mjerenja i posmatranja atomskih osobina što prethodni modeli nisu mogli, poput određenih strukturnih i spektralnih osobina atoma težih od vodika. Prema tome, planetarni modeli atoma su prevaziđeni modelom koji je opisao moguće zone atomskih orbitala oko jezgra gdje postoji najveća vjerovatnoća da bi se određeni elektron mogao nalaziti u određenom vremenu. Otkriće neutrona Otkriće masene spektrometrije omogućilo je mjerenje mase atoma mnogo preciznije nego što je to bilo ranije moguće. Uređaj je koristio magnet koji je služio za skretanje pravca kretanja snopa iona, te se na osnovu količine odbijanja snopa može odrediti odnos u promjeni masa atoma prije i nakon toga. Hemičar Francis William Aston koristio je ovaj instrument kako bi pokazao da izotopi imaju različite mase. Atomske mase tih izotopa varirale su i razlikovale međusobno u cijelim iznosima, što je nazvano pravilo cijelih brojeva. Objašnjenje tih različitih izotopa čekalo je do otkrića neutrona, nenabijene čestice mase sličnoj protonu, što je 1932. uspjelo fizičaru Jamesu Chadwicku. Na taj način, otkriveno je da su izotopi hemijski elementi sa istim brojem protona, ali različitim brojem neutrona u svom jezgru. Fisija i novija otkrića Godine 1938, njemački hemičar Otto Hahn, student Ernesta Rutherforda, vršio je eksperiment tako što je usmjerio snop neutrona u atome uranija, očekujući da će dobiti neki transuranijski element. Umjesto toga, rezultati njegovog eksperimenta pokazali su da je dobio barij. Godinu kasnije, Lise Meitner i njen sestrić Otto Robert Frisch potvrdili su Hahnove rezultate kao prvu eksperimentalno izvedenu nuklearnu fisiju. Hahn je 1944. za svoje otkriće fisije dobio Nobelovu nagradu za hemiju. Međutim, i pored Hahnovog zalaganja, doprinosi Meitner i Frischa ovom otkriću nisu priznati. Tokom 1950ih, razvoj naprednih uređaja ubrzivača (akceleratora) čestica i uređaja za njihovu detekciju omogućio je naučnicima izučavanje procesa sudaranja atoma koji se kreću s vrlo visokim kinetičkim energijama. Za neutrone i protone utvrđeno je da su to zapravo hadroni, odnosno sastavljeni iz još manjih čestica nazvanih kvarkovi. Time je razvijen standardni model fizike čestica koji je do danas uspješno predstavio osobine jezgra atoma u smislu da tih subatomskih čestica kao i sila koje određuju njihova međudjelovanja. Struktura Subatomske čestice Iako je pojam atom prvobitno označavao česticu koja se ne može razbiti u manje čestice, u modernom naučnom žargonu, smatra se da je atom sastavljen iz više subatomskih čestica. Gradivne čestice atoma su elektroni, protoni i neutroni. Sve tri vrste čestice spadaju u fermione. Međutim, atom vodika (izotop H-1) nema neutrona, dok hidron-ion (1H+) nema elektrona. Elektroni su ubjedljivo najlakše među ovim česticama, mase , sa negativnim električnim nabojem i veličine tako male da ga je nemoguće izmjeriti pomoću danas dostupnih tehnika. On je bio najlakša čestica sa pozitivnom masom u mirovanju, sve do otkrića neutrina i određivanja njegove mase. U uobičajenim okolnostima, elektroni su vezani sa pozitivno naelektrisanim jezgrom putem sile privlačenja suprotno naelektrisanog naboja. Ukoliko atom ima jedan više ili manje elektrona od svog atomskog broja, tada postaje negativno ili pozitivno naelektrisan, respektivno, a nabijeni (naelektrisani) atom naziva se ion. Elektroni su otkriveni krajem 19. vijeka, uglavnom zahvaljujući radovima J.J. Thomsona. Protoni imaju pozitivni naboj i masu 1.836 puta veću od elektron, oko . Broj protona u atomu naziva se atomski broj. Ernest Rutherford (1919) proučavao je dušik i bombardirao ga alfa-česticama, pri čemu je zapazio da dušik pri tom emitira nešto što izgleda kao jezgro vodika. Naredne godine, preformulirao je otkriće tako da je zaključio da je jezgro vodika posebna čestica unutar atoma koju je nazvao proton. Neutroni nemaju električni naboj te imaju slobodnu masu 1.839 puta veću od mase elektrona ili oko . Neutroni su najteži od tri osnovne gradivne čestice atoma, ali se njihova masa može reducirati nuklearnom energijom vezanja. Neutroni i protoni (zajednički nazvani nukleoni) imaju približno iste dimenzije, veličine reda , mada "površina" ovih čestica nije jasno definirana. Neutrone je 1932. otkrio engleski fizičar James Chadwick. U standardnom modelu fizike, elektroni su prave elementarne čestice bez unutrašnje strukture. Međutim, i protoni i neutroni su složene čestice sastavljene iz elementarnih čestica nazvanih kvarkovi. Postoji dvije vrste kvarkova u atomu, svaki sa djelimičnim električnim nabojem. Protoni su sastavljeni iz dva gornja kvarka (up-kvark) (svaki sa nabojem +) i jednog donjeg kvarka (sa nabojem -). Neutroni su sastavljeni iz jednog gornjeg i dva donja kvarka. Ova razlika "odgovorna" je i za razliku u masama i nabojima između ove dvije čestice. Kvarkovi se drže na okupu djelovanjem jake interakcije (tj. jake sile), koju reguliraju gluoni. Protone i neutrone u jezgru međusobno veže djelovanje nuklearnih sila, koja je "ostatak" jakih sila koje donekle imaju različite osobine u pogledu udaljenosti na kojoj djeluju. Gluoni su članovi porodice baždarnih bozona, koje su elementarne čestice preko kojih se ispoljavaju fizičke sile. Jezgro Svi vezani protoni i neutroni u atomu sačinjavaju relativno malo atomsko jezgro, te se kolektivno nazivaju nukleoni. Prečnik atomskog jezgra približno je jednak 1,07 3√A femtometara, gdje je A ukupni broj nukleona u njemu. To je znatno manje od prečnika cijelog atoma, koji je reda veličine 105 fm. Nukleoni se drže zajedno vezani privlačnim potencijalom koji djeluje na kratkoj udaljenosti, a naziva se rezidualna jaka nuklearna sila. Na udaljenostima kraćim od 2,5 fm ova sila je znatno snažnije od elektrostatičke sile koja uzrokuje da se pozitivno nabijeni protoni odbijaju jedan od drugog. Atomi istog elementa imaju isti broj protona u jezgru, a taj broj odgovara atomskom broju elementa. Za svaki hemijski element, postoje atomi kod kojih broj neutrona varira, a taj broj određuje izotop tog elementa. Ukupan broj protona i neutrona određuje o kojem nuklidu se radi. Broj neutrona u odnosu na broj protona određuje koliko je to jezgro stabilno, jer se određeni izotopi raspadaju nekim od radioaktivnih načina raspada. Proton, elektron i neutron svrstani su u grupu fermionskih čestica. Za fermione važni Paulijev princip isključenja, koji zabranjuje identičnim fermionima, kao što je više od jednog protona, da zauzimaju isto kvantno stanje u isto vrijeme. Stoga, svaki proton u jezgru mora zauzimati kvantno stanje različito od svih drugih protona, a isti princip se primjenjuje i na sve neutrone u jezgru i sve elektrone u elektronskom oblaku. Atomska jezgra koja imaju različit broj protona i neutrona imaju potencijal da pređu u niže energetsko stanje putem radioaktivnog raspada čije posljedice se ogledaju u tome da se broj neutrona približi broju protona. Rezultat tog procesa je da nastaju atomi koji imaju podjednak broj protona i neutrona i koji su mnogo "otporniji" na raspad. Ipak, povećanjem atomskog broja, međusobno odbijanje protona zahtijeva povećanje odnosa broja neutrona u odnosu na broj protona kako bi se održavala stabilnost jezgra, što neznatno mijenja ovaj trend jednakog broja protona i neutrona kod atoma sa nižim atomskim brojevima. Broj protona i neutrona u atomskom jezgru može se promijeniti, ali je za to potrebna veoma velika energija zbog vrlo snažnih sila koje djeluju unutar jezgra. Nuklearna fuzija se dešava kada se veći broj lakših atomskih čestica međusobno spoje i izgrade teže atomsko jezgro, poput energetskih sudara dva atomska jezgra. Naprimjer, u središtu Sunca protonima je potrebno približno 3–10 keV energije da bi svladali sile njihovog međusobnog odbijanja, te spojili se u jednu atomsko jezgru. Ta energetska granica nazvana je Coulombova barijera. Nuklearna fisija je proces suprotan fuziji, pri kojoj se atomsko jezgro raspada na dva manja jezgra, obično praćeno radioaktivnim raspadom. Jegra se mogu izmijeniti i bombardiranjem subatomskim česticama ili fotonima visoke energije. Ako se u tom procesu promijeni broj protona u jezgru, atom prelazi u drugi hemijski element. Ako je masa jezgra nastalog nakon reakcije fuzije manja od masa polaznih čestica koje su učestvovale u reakciji, tada se razlika između ove dvije vrijednosti može emitirati u vidu neke korisne energije (poput gama zraka) ili kinetičke energije u vidu beta čestica, kako je opisano poznatom Einsteinovom formulom ekvivalencije mase i energije, , gdje je razlika u gubitku mase a brzina svjetlosti. Ovaj deficit mase je dio energije vezivanja novonastalog jezgra, i to je nepovratni gubitak energije koji uzrokuje da spojene čestice ostanu zajedno u stanju koje zahtijeva ovu energije da bi se razdvojile. Fuzija dva jezgra kojom nastaje veće i teže jegro sa atomskim masama manjim od Fe i Ni, gdje je ukupni broj nukleona oko 60, obično je egzotermička reakcija, kojom se otpušta više enegije nego što je potrebno da bi se ona spojila. Ovaj proces kojim se otpušta energija omogućava da se nuklearna fuzija u zvijezdama neprekidno odvija. Kod težih jezgara, energija vezivanja po jednom nukleonu u jezgru počinje opadati. To znači da su procesi fuzije, kojima nastaju atomi atomskih brojeva viših od 26 i atomskim masama višim od 60, endotermičke rekacije. Zbog toga masivnije jezge ne mogu održavati reakcije fuzije kojima nastaje "višak" energije niti mogu održavati hidrostatičku ravnotežu zvijezde. Elektronski oblak Elektrone u atomu privlače protoni iz njegovog jezgra elektromagnetnim silama. Ove sile vežu elektrone unutar elektrostatičke jame potencijala okružujući malo atomsko jezgro, što znači da je elektronu za "bijeg" iz atoma potreban vanjski izvor energije. Što god je elektron bliži jezgru, veća je njegova privlačna sila. Prema tome, elektroni vezani bliže centru jame potencijala zahtijevaju više energije kako bi bili izbijeni iz atoma, od onih elektrona koji se nalaze dalje od jezgra. Kao i druge čestice, elektroni imaju i čestične i talasne osobine. Elektronski oblak je područje unutar jame potencijala gdje svaki elektron gradi neku vrstu trodimenzionalnog stacionarnog talasa, tj. oblika talasa koji se ne kreće u odnosu na jezgro. Ovo ponašanje definira atomsku orbitalu u obliku matematičke funkcije koju karakterizira vjerovatnoća da će se elektron nalaziti na određenom položaju u trenutku kada se njegov položaj mjeri. Postoji samo diskretno kvantizirani set takvih orbitala oko atomskog jezgra, jer se druge moguće talasne pozicije vrlo brzo raspadnu na neku od stabilnijih formi. Orbitale mogu imati jednu ili više prstenastih ili tačkastih struktura te se jedna od druge razlikuju u veličini, obliku i usmjerenju (orjentaciji). Svaka atomska orbitala odgovara određenom nivou energije elektrona. Elektroni mogu promijeniti svoje stanje na viši energetski nivo putem apsorpcije fotona koji nosi dovoljnu količinu energije kojom je moguće pobuditi elektron do novog višeg kvantnog stanja. Na sličan način, putem spontane emisije, elektron na višem energetskom nivou može preći na niži energetski nivo istovremeno emitirajući višak energije u vidu fotona. Takve karakteristične vrijednosti energije, definirane kao razlike između energija određenih kvantnih stanja, odgovorne su za pojavu atomskih spektralnih linija. Iznos energije potrebne da se doda ili ukloni elektron, tj. energije vezivanja elektrona, daleko je manji od energije vezivanja nukleona. Naprimjer, potrebno je "samo" 13,6 eV da se ukloni elektron u osnovnom stanju iz atoma vodika, u odnosu na 2,23 miliona eV potrebnih da bi se razbilo jezgro deuterija. Atomi su u električno neutralnom stanju ako imaju isti broj protona i neutrona. Atomi koji imaju višak ili manjak elektrona nazivaju se ioni. Elektroni koji se nalaze najdalje od jezgra mogu preći na druge susjedne atome ili ih dva atoma mogu dijeliti kao zajedničke. Tim mehanizmom, atomi mogu graditi hemijske veze te se međusobno vezati u molekule i druge vrste hemijskih spojeva poput ionskog i kovalentnog sistema kristala. Osobine Nuklearne osobine Po definiciji, bilo koja dva atoma sa identičnim brojem protona u njihovim jezgrima, pripadaju istom hemijskom elementu. Atomi sa istim brojem protona, ali različitim brojem neutrona predstavljaju različite izotope istog elementa. Naprimjer, svi atomi vodika imaju po jedan proton u jezgru, ali postoji razni izotopi među kojim je izotop bez neutrona u jezgru (vodik-1, kojeg ima ubjedljivo najviše, zvani protij), sa jednim (deuterij), dva (tricij) ili više neutrona. Svi poznati elementi čine set atomskih brojeva, počev od elementa sa jednim (vodik) do elementa sa 118 protona (oganeson). Svi poznati izotopi elemenata koji imaju atomske brojeve veće od 82 su radioaktivni, mada je radioaktivnost elementa 83 (bizmut) tako slaba da se praktično može smatrati da je nema. Na Zemlji je otkriveno približno 339 nuklida, a kod 254 od njih (oko 75%) nije opažen raspad, te se oni definiraju kao "stabilni izotopi". Ipak, samo 90 tih nuklida su stabilni u odnosu na sve vrste radioaktivnog raspada, čak i u teoriji. Za ostalih 164 (što čini ukupno 254 nuklida) nisu opaženi raspadi, mada je prema njihovoj strukturi u teoriji moguć njihov raspad. Ovi nuklidi se formalno smatraju "stabilnim". Dodatna 34 radioaktivna nuklida imaju vremena poluraspada duža od 80 miliona godina, te su dovoljno dugoživući da bi se na Zemlji mogli nalaziti još iz perioda nastanka Sunčevog sistema. Ova "kolekcija" od 288 nuklida poznati su i kao primordijalni nuklidi. Najzad, poznat je još i 51 kratkoživući nuklid za koje se zna da se prirodno javljaju na Zemlji, kao proizvodi raspada primordijalnih nuklida (poput radija iz uranija) ili neki drugi način u vidu proizvoda prirodnih energetskih procesa na Zemlji, naprimjer bombardiranjem kosmičkih zraka (poput nastanka ugljika-14). Od svih hemijskih elemenata, njih 80 ima barem jedan stabilni izotop. Mnogi hemijski elementi imaju nekoliko stabilnih izotopa, prosječno postoji 3,2 stabilna izotopa po svakom hemijskom elementu. Dvadeset šest elemenata ima samo jedan stabilni izotop, dok najveći broj stabilnih izotopa od svih elemenata ima kalaj sa deset stabilnih izotopa. Elementi 43, 61, i svi elementi sa atomskim brojevima 83 i većim nemaju niti jedan stabilan izotop. Na stabilnost izotopa primarno utiče odnos broja protona i neutrona, ali također i prisustvo određenih "magičnih brojeva" neutrona i protona koji predstavljaju zatvorene i u potpunosti popunjene kvantne ljuske. Te kvantne ljuske odgovaraju i tačno definisanim setovima nivoa energije unutar modela ljusaka jezgra; popunjene ljuske, kao što je naprimjer popunjena ljuska sa 50 protona kod kalaja, daje neuobičajenu stabilnost tom nuklidu. Od 254 poznata stabilna nuklida, samo njih četiri imaju i neparan broj protona i neparan broj neutrona: izotop vodika-2 (deuterij), litij-6, bor-10 i dušik-14. Osim toga, samo četiri nuklida koji se javljaju u prirodi, a koji su radioaktivni, imaju neparne brojeve protona i neutrona u jezgru: kalij-40, vanadij-50, lantan-138 i tantal-180m. Ovi nuklidi imaju vrijeme poluraspada duže od milijardu godina. Većina jezgara sa neparnim brojem i protona i neutrona su veoma nestabilna u odnosu na beta raspad, jer proizvodi raspada imaju parne brojeve i protona i neutrona, pa su stoga mnogo snažnije vezani zbog nuklearnih efekata sparivanja. Masa Velika većina mase atoma sadržana je u protonima i neutronima u njegovom jezgru. Ukupan broj ovih čestica (nazvanih "nukleoni") u nekom atomu naziva se maseni broj. To je pozitivan, cijeli broj, bez jedinice mjere (iako ima masenu dimenziju) jer označava broj čestica. Primjer korištenja masenog broja je ugljik-12, što znači da u jezgru ovog izotopa ima 12 nukleona (šest protona i šest neutrona). Stvarna masa atoma u mirovanju često se izražava pomoću unificirane jedinice atomske mase (u), također zvane i dalton (Da). Ova jedinica definirana je kao dvanaestina mase slobodnog neutralnog atoma izotopa ugljika-12, a približno izraženo u kilogramima ona iznosi . Vodik-1 (protij) (najlakši izotop vodika, a također i nuklid sa najnižom masom) ima atomsku težinu 1,007825 u. Vrijednost ovog broja naziva se atomska masa. Određeni atom ima atomsku masu koja je približno jednaka (uz razliku do 1%) njegovom masenom broju pomnoženom sa jedinicom atomske mase (naprimjer masa atoma dušika-14 je približno 14 u). Međutim, ovaj broj neće uvijek biti cijeli broj osim kod ugljika-12. Najteži stabilni atom, olovo-208, ima masu . Pošto su i najteži atomi isuviše lahki da bi se s njima moglo direktno raditi i mjeriti, hemičari dogovorno upotrebljavaju jedinicu mol. Jedan atoma (ili bilo kojih drugih čestica) bilo kojeg elementa uvijek ima isti broj atoma (čestica), oko . Taj broj naziva se Avogadrova konstanta. On je odabran tako da ako element ima atomsku masu 1 u, jedan mol tog elementa imat će masu približno jedan gram. Zbog definicije unificirane jedinice atomske mase, svaki atom ugljika-12 ima atomsku masu tačno 12 u, pa jedan mol atoma ugljika-12 ima masu tačno 0,012 kg. Oblik i veličina Atomima nedostaje strogo definirana vanjska granica, pa se njihove dimenzije obično opisivaju pojmom atomskog radijusa. On mjeri razdaljinu koliko se elektronski oblak udaljava od jezgra. Međutim, time se eksplicitno pretpostavlja da atom ima loptast oblik, što je moguće ako se atomi posmatraju u vakuumu ili slobodnom prostoru. Atomski radijusi se mogu izračunati iz udaljenosti između dva jezgra u slučaju kada se dva atoma spoje pomoću neke od hemijskih veza. Radijusi su dosta varijabilni u zavisnosti od položaja atoma u periodnom sistemu, vrste hemijske veze koju grade sa drugim atomima, broja susjednih atoma (koordinacijski broj) i kvantno-mehaničkih osobina poput spina. Na periodnom sistemu elemenata, atomi teže povećanju atomskog radijusa idući kroz periode prema dolje, te smanjivanju idući s lijeva na desno kroz grupe hemijskih elemenata. Kao posljedica toga, najmanji atom po atomskim radijusima jeste helij sa radijusom od 32 pikometra, dok je jedan od najvećih cezij sa 225 pikometara. Kada na njega djeluju vanjske sile poput električnog polja, oblika atoma može značajno odstupiti od loptaste simetrije. Deformacija zavisi od snage električnog polja i vrste orbite krajnje vanjske elektronske ljuske, kako to predviđaju teorije grupa. Asferične (neloptaste) devijacije mogu biti izazvane naprimjer u kristalima, gdje se velika kristalno-električna polja mogu javiti na mjestima rešetke s niskom simetrijom. Značajne elipsoidne deformacije mogu se javiti kod iona sumpora i halkogenih iona u spojevima sličnih piritu. Veličina atoma je reda veličine oko hiljadu puta manja talasne dužine vidljive svjetlosti (400–700 nm) tako da se oni ne mogu vidjeti pod optičkim mikroskopom. Međutim, pomoću skenirajućeg tunelskog mikroskopa moguće je vidjeti pojedinačne atome. Da bi se lakše predstavila veličina atoma, smatra se da je debljina obične ljudske dlake u prečniku reda oko milion atoma ugljika. Jedna kap vode sadrži približno 2 x 10 atoma kisika i dvostruko veći broj atoma vodika. Dijamant od jednog karata, mase , sadrži oko 1022 atoma ugljika. Kada bi se jabuka povećala do veličine planete Zemlje, tada bi atomi te jabuke bili približno veličine prvobitne jabuke. Radioaktivni raspad Svaki element ima jedan ili više izotopa koji imaju nestabilno jezgro i koje se raspada nekim od radioaktivnih načina raspada, pri čemu jezgro emitira čestice ili elektromagnetsku radijaciju. Radioaktivnost se može javiti kada je radijus atomskog jezgra dosta veći u odnosu na radijus jake sile, koja može djelovati samo na udaljenostima reda veličine 1 fm. Neki od najčešćih načina radioaktivnog raspada su: Alfa raspad: ovaj proces dešava se kada jezgro emitira alfa-česticu, koja je zapravo jezgro atoma helija sa dva protona i dva neutrona. Rezultat ove emisije je novi element sa nižim atomskim brojem. Beta raspad (i elektronski zahvat): ove procese regulira slaba sila a njihov rezultat je transformacija jednog neutrona u proton ili obrnuto. Prijelaz iz neutrona u proton dešava se istovremeno sa emisijom elektrona i antineutrina, dok prijelaz iz protona u neutron (osim kod elektronskog zahvata) uzrokuje emisiju pozitrona i neutrina. Emisije elektrona ili pozitrona nazivaju se beta čestice. Pri beta raspadu dešava se ili povećanje ili smanjenje atomskog broja jezgra za jedan. Elektronski zahvat je mnogo češći od emisije pozitrona jer je za njega potrebno mnogo manje energije. Kod ove vrste raspada, jezgro apsorbira jedan elektron umjesto da se iz njega emitira pozitron. U tom procesu se i dalje emitira neutrino a proton prelazi u neutron. Gama raspad: u ovom procesu dolazi do promjene energetskih nivoa jezgra u niže stanje, što dovodi do emisije elektromagnetskog zračenja. Pobuđeno stanje jezgra rezultira gama zračenjem nakon čega dolazi do emisije alfa ili beta čestice. Prema tome, nakon gama raspada najčešće slijedi alfa ili beta raspad. Postoje i neki rijetki tipovi radioaktivnog raspada koji, između ostalog, uključuju izbacivanje neutrona ili protona ili grupe nukleona iz jezgra, ili više od jedne beta čestice. Analogno gama zračenju koje omogućava pobuđenom jezgru da izgubi energiju na jedan od načina, postoji i proces interne konverzije kojim nastaju izuzetno brzi elektroni a koji ne spadaju u beta zrake, dok istovremeno nastaju visokoenergetski fotoni koji nisu gama zraci. Također, moguće je da nekoliko velikih atomskih jezgara eksplodira dajući dva ili više nabijenih fragmenata raznih masa te nekoliko neutrona u procesu koji se naziva spontana nuklearna fisija. Svaki radioaktivni izotop ima karakteristično vrijeme raspada koje se naziva vrijeme poluraspada. Ono je definirano kao vremenski period potreban da se raspadne polovina uzorka tog izotopa. To je proces eksponencijalnog raspada kojim se stalno smanjuje preostali udio nekog izotopa za 50% za svaki period vremena poluraspada. Prema tome, nakon dva perioda vremena poluraspada preostaje samo 25% prvobitne količine izotopa i tako dalje. Magnetni moment Elementarne čestice imaju vlastitu kvantno-mehaničku osobinu poznatu kao spin. On je analogan ugaonom momentu nekog predmeta koji se okreće oko svog centra mase, mada ako se uzme prema definiciji, ove čestice se smatraju tačkama i pa se ne može reći da rotiraju. Spin se mjeri u jedinicama reducirane Planckove konstante (ħ), pri čemu elektroni, protoni i neutroni imaju spin ½ ħ, ili "spin-½". U atomu, elektroni koji se kreću oko jezgra, pored spina, imaju i orbitalni ugaoni moment, dok samo jezgro ima vlastiti ugaoni moment zbog svog nuklearnog spina. Atom proizvodi magnetno polje, odnosno magnetni moment, koji se određuje prema tim raznim oblicima ugaonog momenta, slično kao svaki rotirajući naelektrisani objekat koji proizvodi magnetno polje. Ipak, najznačajniji doprinos nastanku ovog polja dolazi od spina elektrona. Zbog prirode elektrona da se ponašaju prema Paulijevom principu isključenja, prema kojem se dva elektrona ne mogu nalaziti u istom kvantnom stanju, vezani elektroni se uparuju međusobno, pri čemu jedan član svakog elektronskog para ima stanje spina up dok drugi član ima suprotno stanje spina, down. Prema tome, ova dva stanja spina se međusobno poništavaju, smanjujući ukupni magnetni dipol moment na nulu kod nekih atoma koji imaju paran broj elektrona. Kod feromagnetnih elemenata poput željeza, kobalta i nikla, neparan broj elektrona dovodi do postojanja nesparenog elektrona i pojavu određenog ukupnog magnetnog momenta. Orbitale susjednih atoma se preklapaju te se dostiže stanje niže energije kada se spinovi nesparenih elektrona spontano "poravnaju" jedan s drugim, što se naziva interakcija izmjene. Kada se poravnaju magnetni momenti feromagnetnih atoma, tada predmet ili materijal može proizvesti mjerljivo makroskopsko magnetno polje. Paramagnetni materijali imaju atome sa magnetnim momentima koji se poravnavaju u nasumičnim pravcima kada nije prisutno magnetno polje, ali se u prisustvu takvog polja poravnaju (usmjere u istom pravcu). Jezgro atoma neće imati nikakav spin kada u sebi sadrži paran broj i neutrona i protona, međutim u slučajevima kada su neparni brojevi nukleona, onda i jezgro može imati spin. Obično su jezgra sa spinom poravnati u nasumičnim pravcima zbog termalne ravnoteže. Međutim, kod određenih elemenata (poput ksenona-129) moguće je da se polariziraju značajni udjeli stanja nuklearnog spina tako da su onda jezgra poravnata u istom pravu. Takvo stanje u fizici naziva se hiperpolarizacija. Ona ima vrlo važne oblasti primjene naprimjer pri snimanju magnetnom rezonancom. Energetski nivoi Potencijalna energija elektrona u atomu je negativna, a zavisnost njegove pozicije doseže minimum (najvišu apsolutnu vrijednost) unutar jezgra, te potpuno nestaje kada udaljenost od jezgra dosegne beskonačnost, ugrubo računajući obrnutno proporcionalno udaljenosti. Prema kvantno-mehaničkom modelu, vezani elektron može zauzeti samo jedan set kvantnih stanja sa centrom u jezgru, a svako stanje odgovara određenom energetskom nivou. Teoretsko razmatranje tog modela obrađuje vremenski nezavisna Schrödingerova jednačina. Energetski nivo može biti izmjeren pomoću količine energije potrebne da se elektron izdvoji iz atoma, te se najčešće izražava elektronvoltima (eV). Najniže stanje energije vezanog elektrona naziva se osnovno stanje, odnosno stacionarno stanje, dok se tranzicija elektrona na neke više nivoe označava kao pobuđeno stanje. Energija elektrona povećava se pri povećanju n (osnovnog kvantnog broja) jer se povećava (prosječna) udaljenost od jezgra. Zavisnost energije od ℓ nije uzrokovana elektrostatičkim potencijalom jezgra već interakcijom između elektrona. Elektron koji prelazi između dva različita stanja, naprimjer između osnovnog i prvog pobuđenog, on mora apsorbirati ili emitirati foton energije koja odgovara razlici između potencijalnih energija ta dva nivoa, u skladu sa Bohrovim modelom, što se vrlo precizno može izračunati Schrödingerovom jednačinom. Elektroni "skaču" između orbitala na način kako bi to činili da su čestice. Naprimjer, ako jedan foton udari u više elektrona, samo jedan elektron promijeni svoje stanje kao odgovor na udar fotona. Energija emitiranog fotona proporcionalna je njegovoj frekvenciji pa se određeni specifični energetski nivoi javljaju u vidu određenih talasnih dužina elektromagnetskog spektra. Svaki hemijski element ima karakterističan spektar koji zavisi od njegovog nuklearnog naboja, podljusaka napunjenih elektronima i elektromagnetnih međudjelovanja između elektrona te drugih faktora. Kada kontinuirani elektromagnetni spektar energije prođe kroz plin ili plazmu, neke fotone apsorbiraju pojedini atomi uzrokujući da elektroni promijene svoje energetske nivoe. Tako pobuđeni elektroni koji ostanu vezani na svojim atomima spontano emitiraju primljenu energiju u vidu fotona u nasumičnom pravcu te se nakon toga vraćaju na niže energetske nivoe. Na taj način atomi se ponašaju kao filteri koji formiraju seriju tamnih apsorpcijskih vrpci u izlaznom snopu energije. Posmatrač koji posmatra atome tamo gdje nema kontinuiranog spektra u pozadini, umjesto apsorpcijskih vrpci vidi serije emisijskih linija od emitiranih fotona iz atoma. Spektroskopska mjerenja snage i širine atomskih spektralnih linija omogućava određivanje sadržaja i fizičkih osobina ispitivane supstance. Detaljnijim istraživanjem spektralnih linija otkrivena je pojava izdvajanja finih spektralnih struktura. To se dešava zbog kuplovanja spina i orbitale, što predstavlja međudjelovanje između spina i kretanja najudaljenijih vanjskih elektrona. Kada se atom nalazi u vanjskom magnetnom polju, spektralne linije se rasčlanjuju u tri ili više komponenti. Takav fenomen nazvan je Zeemanov efekt. On se dešava zbog međudjelovanja magnetnog polja i magnetnog momenta atoma i njegovih elektrona. Neki atomi mogu imati više elektronskih konfiguracija sa istim nivoom energije, pa oni izgledaju kao jedinstvena spektralna linija. Interakcija magnetnog polja sa atomom neznatno pomijera ove elektronske konfiguracije do drugačijih energetskih nivoa, što dovodi do pojave višestrukih spektralnih linija. Prisustvo vanjskog električnog polja može također uzrokovati slična razdvajanja i pomijeranja spektralnih linija tako što se mijenjaju energetski nivoi elektrona, a taj fenomen naziva se Starkov efekt. Ako se vezani elektron nalazi u pobuđenom stanju, foton koji djeluje na njega određenom energijom može prouzrokovati stimuliranu emisiju fotona istog energetskog nivoa. Da bi se to desilo, elektron prvo mora preći na niži energetski nivo koji ima razliku u energijama koja odgovara energiji fotona koji djeluje na elektron. Emitirani foton i foton koji je međudjelovao sa elektronom odlaze u paralelnim pravcima i u istim su faznim stanjima. Drugim riječima, talasni obrazac dva fotona je sinhroniziran. Ova fizička osobina iskorištena je u raznim vrstama lasera, koji emitiraju koherentni snop svjetlosne energije u uskom frekvencijskom opsegu. Valencija i vezivanje Valencija je potencijalna snaga spajanja nekog elementa. Ona je jednaka broju atoma vodika s kojima se neki atom može spojiti ili istisnuti gradeći neki hemijski spoj. Krajnja vanjska elektronska ljuska nekog atoma u svom slobodnom, nespojenom stanju se naziva valentna ljuska, dok se elektroni u toj ljusci nazivaju valentni elektroni. Broj valentnih elektrona određuje i hemijsko vezivanje atoma s drugim atomima. Oni teže da reagiraju jedni sa drugim na način da popune (ili isprazne) svoje vanjske valentne ljuske. Naprimjer, prijelaz jednog elektrona između atoma korisna je aproksimacija za veze koje nastaju između atoma sa jednim elektronom viška od potpuno popunjene orbitale, dok drugom nedostaje jedan elektron za popunu orbitale, što je proces koji se dešava u spoju natrij-hlorid i drugim ionskim solima. Međutim, kod mnogih elemenata javljaju se dva ili više valentnih stanja odnosno tendencija da dijele različit broj elektrona u različitim spojevima. Prema tome, hemijsko vezivanje između tih elemenata javlja se u raznim oblicima dijeljenja elektrona što je sasvim drugačiji oblik vezanja od jednostavnog prijelaza elektrona. Takvi primjeri su kod ugljika i organskih spojeva. U periodnom sistemu, hemijski elementi često se prikazuju tako da su grupisani prema ponavljajućim hemijskim osobinama, pa tako elementi sa istim valentnim brojem elektrona grade grupe elemenata koji su svrstani u istu kolonu tabele PSE. Horizontalne kolone odgovaraju redoslijedu popunjavanja kvantnih ljusaka elektronima. Elementi koji su svrstani u krajnju desnu kolonu tabele imaju svoju krajnju vanjsku ljusku u potpunosti popunjenu elektronima, što za posljedicu ima da su oni hemijski inertni elementi, poznati i kao plemeniti plinovi. Stanja Količine atoma koje se mogu naći u različitim agregatnim stanjima materije zavise od fizičkih uslova kao što su temperatura i pritisak. Mijenjanjem ovih uslova, materijali mogu prelaziti između raznih agregatnih stanja: čvrstog, tečnog, plinovitog i plazme. U određenom agregatnom stanju, neka supstanca može također postojati u različitim alotropnim oblicima. Primjer alotropa je čvrsti ugljik, koji se u prirodi javlja kao grafit ili dijamant. Također postoje i plinoviti alotropi kao što je to slučaj kod molekulskog kisika i ozona. Na temperaturama bliskim apsolutnoj nuli, atomi mogu formirati i Bose-Einsteinov kondenzat, u kojem efekti kvantne mehanike mogu biti posmatrani i na makroskopskoj skali. Ova super ohlađena kolekcija atoma ponaša se kao jedan ogromni atom, na kojem se mogu vršiti fundamentalni eksperimenti o kvantno-mehaničkom ponašanju atoma. Identifikacija Skenirajući tunelski mikroskop je uređaj pomoću kojeg je moguće posmatrati površinu uzroka na atomskom nivou. On iskorištava fenomen kvantnog tuneliranja, koji omogućava da čestice prođu kroz barijeru, kroz koju inače ne bi mogle proći. Elektroni ulaze u "tunel" kroz vakuum između dvije planarne metalne elektrode, a na svakoj od njih je adsorbiran atom, dajući gustoću tunelske struje dovoljnu da se može izmjeriti. Skeniranje jednog atoma dok se kreće pored drugih omogućava iscrtavanje vrha odmaka u odnosu uporednu separaciju uz neku konstantnu struju. Izračuni pokazuju u kojoj mjeri se na slikama načinjenim skenirajućim tunelskim mikroskopom mogu vidjeti pojedinačni atomi. S tim se uz vrlo mali postotak greške potvrđuje da mikroskopske slike prikazuju prostorno prosječne dimenzije elektronskih orbitala duž gusto zbijenih energetskih nivoa, tj. Fermijev nivo lokalnih gustoća stanja. Atom se može ionizirati uklanjanjem jednog ili više elektrona iz njega. Električni naboj uzrokuje da se putanja atoma iskrivljuje kada on putuje kroz magnetno polje. Radijus u kojem se putanja iona koji se kreće iskrivljuje u magnetnom polju zavisi od mase atoma. Maseni spektrometar radi na ovom principu čime se mjeri odnos mase i naboja iona. Ako uzorak sadrži više izotopa, masenim spektrometrom se može odrediti proporcija svakog izotopa u uzorku, mjerenjem intenziteta različitih snopova iona. Tehnike isparavanja atoma uključuju, između ostalih, induktivno spregnutu plazmu atomsku emisionu spektroskopiju i induktivno spregnutu plazmu masenu spektroskopiju. Obje tehnike koriste plazmu da bi uzroke pretvorili u plin za analizu. Metoda kojom se može preciznije odabrati određeno područje je spektroskopija gubitka energije elektrona, kojom se mjeri gubitak energije snopa elektrona unutar transmisijskog elektronskog mikroskopa kada oni međudjeluju sa dijelom ispitivanog uzorka. Tomografija atomskom sondom ima rezoluciju manju od nanometra u trodimenzionalnom okruženju te se pomoću nje pojedini atomi mogu hemijski identificirati masenom spektrometrijom koristeći se TOF analizatorom. Spektar pobuđenih stanja se može koristiti za analizu atomskog sastava udaljenih zvijezda. Određene talasne dužine svjetlosti sadržane u posmatranoj svjetlosti koja dolazi sa neke zvijezde mogu se razdvojiti i po njima odrediti kvanizirani prijelazi u slobodnim atomima plina. Te boje se mogu replicirati koristeći sijalicu sa metalnim parama koja sadrži ispitivani element. Na ovaj način otkriven je plin helij u spektru Sunčeve svjetlosti, 23 godine prije nego što je isti plin otkriven na Zemlji. Porijeklo i sadašnje stanje Barionska materija sačinjava oko 4% sveukupne gustoće energije u vidljivom svemiru, pri čemu prosječna gustoća iznosi oko 0,25 čestica/m3 (uglavnom u obliku protona i elektrona). Unutar galaksija, kao što je naš Mliječni put, čestice se ponegdje nalaze u mnogo većim koncentracijama, gdje se gustoća materije u međuzvjezdanom prostoru kreće od 105 do 109 atoms/m3. Smatra se da se Sunce nalazi unutar Lokalne grupe zvijezda, tako da je gustoća materije u Sunčevom komšiluku približno 103 atoma/m3. Zvijezde se formiraju od gustih oblaka u međuzvjezdanom prostoru, a evolucijski procesi zvijezda rezultirali su konstantnim obogaćivanjem međuzvjezdanog prostora elementima težim od vodika i helija. Oko 95% barionske materije Mliječnog puta koncentrirana je unutar zvijezda gdje vladaju uslovi koji ne pogoduju atomskoj materiji. Ukupna barionska masa zauzima oko 10% mase galaksije; dok ostatak otpada na pretpostavljenu tamnu materiju. Ekstremno visoke temperature koje vladaju unutar zvijezda mijenjaju atome tako da postaju u potpunosti ionizirani, to jest svi elektroni se odvajaju od jezgra. U kompaktnim zvijezdama, uz izuzetak njihovih površinskih slojeva, izuzetan pritisak čini nemogućim postojanje elektronskih orbitala. Nastanak Smatra da su elektroni u Svemiru postojali još od prvih trenutaka nakon Velikog praska. Atomska jezgra formirala su se tokom nukleosintetskih reakcija. Tokom tri minute nukleosinteze nakon Velikog praska nastala je većina atoma helija, litija i deuterija u Svemiru, a možda i nešto atoma berilija i bora. Sveprisutnost i stabilnost atoma počiva na njihovoj energiji vezivanja, što znači da atom ima nižu energiju nego sistem nepovezanih atomskih jezgara i elektrona. Na mjestima gdje je temperatura znatno viša od ionizacijskog potencijala, materija postoji u obliku plazme, plina sastavljenog iz pozitivno nabijenih iona (moguće i ogoljenih jezgara) i elektrona. Kada temperatura spadne ispod ionizacijskog potencijala, atomi postaju statistički povoljni. Atomi (cijeli sa vezanim elektronima) postali su dominantni u odnosu na nabijene čestice tek 380 hiljada godina nakon Velikog praska. Ta epoha nazvana je rekombinacija, kada se Svemir pri širenju ohladio u dovoljnoj mjeri da su se elektroni počeli vezivati za atomska jezgra. Počev od Velikog praska, tokom kojeg nisu nastali atomi ugljika niti elementi teži od njega, jezgra atoma su se spajala unutar zvijezda procesom nuklearne fuzije čime su nastajale nove količine elementa helija, te (trostrukim alfa procesom) atomi elemenata počev od ugljika do željeza. Taj proces naziva se zvjezdana nukleosinteza. Izotopi kao što je litij-6, kao i određena količina berilija i bora, nastali su svemiru putem procesa spalacije kosmičkim zrakama. Ona se javlja kada visokoenergetski protoni udare u atomska jezgra izbijajući veći broj nukleona iz njega. Elementi teži od željeza nastali su r-procesom tokom supernove kao i s-procesom u zvijezdama asimptotskog divovskog ogranka. Oba ova procesa uključuju zahvatanje neutrona unutar atomskog jezgra. Elementi kao što je olovo uglavnom nastaju radioaktivnim raspadom težih elemenata. Zemlja Većina atoma, koji sačinjavaju planetu Zemlju i njene stanovnike, bila je prisutna u današnjem obliku u maglini koja se urušila iz molekularnog oblaka i iz koje je nastao današnji Sunčev sistem. Mali dio atoma na Zemlji rezultat je procesa radioaktivnog raspada te se relativni odnos tih atoma može koristiti za određivanje starosti Zemlje putem radiometrijskog datiranja. Većina helija u Zemljinoj kori (oko 99% helija iz plinovitih izvora, što pokazuje i mala rasprostranjenost izotopa helija-3) proizvod je alfa raspada. Postoji vrlo malo atoma u tragovima na Zemlji koji nisu bili prisutni u vrijeme njenog nastanka (tj. nisu primordijalni atomi), a nisu ni rezultat radioaktivnog raspada. Izotop ugljika-14 stalno nastaje u atmosferi djelovanjem kosmičkih zraka. Neki atomi na Zemlji napravljeni su vještački bilo kao rezultat rada naučnika ili kao nusproizvod u nuklearnim reaktorima ili pri nuklearnim eksplozijama. Od svih tranuranijskih elemenata, odnosno elemenata sa atomskim brojevima većim od 92, samo se plutonij i neptunij mogu pronaći na Zemlji u prirodnom stanju. Transuranijski elementi imaju radioaktivni "životni vijek" znatno kraći od starosti Zemlje pa su se njihove mjerljive količine već odavno raspale na lakše elemente. Jedan od rijetkih izuzetaka je izotop plutonija-244, čije tragove je moguće detektirati u sićušnim uzorcima kosmičke prašine. Prirodni depoziti plutonija i neptunija nastaju zahvatom neutrona u rudama uranija. Prema određenim procjenama, na Zemlji se nalazi atoma. Iako postoji vrlo mali broj atoma koji nisu vezani u molekulu, kao što su atomi plemenitih plinova: argon, neon i helij, 99% atoma u Zemljinoj atmosferi vezano je u obliku molekula poput ugljik-dioksida ili dvoatomskih molekula kisika i dušika. Na površini Zemlje, ogromna većina atoma spojena je u obliku raznih spojeva, uključujući vodu, soli, silikate i okside. Atomi su također spojeni u obliku materijala koji se ne sastoje iz molekula, kao što su kristali ili tečni i čvrsti metali. Takva atomska materija gradi umrežene sisteme koji ne posjeduju određenu vrstu konačnog, razdijeljenog rasporeda u vrlo malom obimu, što je karakteristika molekularne materije. Rijetki i teoretski oblici Superteški elementi Iako je poznato da su izotopi sa atomskim brojem višim od 82 (olovo) radioaktivni, neki naučnici špekulišu o postojanju "ostrva stabilnosti" za neke elemente sa atomskim brojevima iznad 103. Takvi superteški elementi bi mogli imati atomska jezgra koja su relativno stabilna u odnosu na radioaktivni raspad. Jedan od mogućih kandidata za stabilni superteški atom jeste unbiheksij, koji bi trebao imati 126 protona i 184 neutrona. Egzotična materija Svaka čestica materija ima odgovarajuću česticu antimaterije sa suprotnim električnim nabojem. Prema tome, pozitron je pozitivni naelektrisani antielektron dok je antiproton negativno nabijeni ekvivalent protonu. Prema pretpostavkama, kada se čestice obične materije i antimaterije dodirnu, one poništavaju jedna drugu. Iz tog razloga, zajedno sa neravnotežom između broja čestice materije i antimaterije, antimaterija je vrlo rijetka u svemiru. Konkretni razlozi za ovu neravnotežu još uvijek nisu u potpunosti shvaćeni, mada teorije bariogeneze nude određena objašnjenja. Kao rezultat te pojave, u prirodi još nisu otkriveni atomi antimaterije. Međutim, u laboratoriji CERN u Ženevi 1996. godine sintetiziran je antimaterijski ekvivalent atomu vodika (antivodik, antihidrogen). Druge egzotične vrste atoma napravljene su zamjenom jednog od protona, neutrona ili elektrona sa drugim česticama iste vrste naelektrisanja. Naprimjer, elektron se može zamijeniti mnogo masivnijom česticom, mionom, pri čemu nastaje mionski atom. Takve vrste atoma se mogu koristiti za istraživanje osnovnih pretpostavki fizike. Napomena Izvori Reference Hemija Atomi

894

https://bs.wikipedia.org/wiki/Aleksandar%20Veliki

Aleksandar Veliki

Aleksandar III Makedonski (starogrčki: Ἀλέξανδρος ὁ Μέγας; 20. juli 356. pr. n. e – 10. juni 323. pr. n. e), poznatiji kao Aleksandar Veliki bio je kralj Makedonije i član dinastije Argeada. Rođen u Peli 356. godine pr. n. e, Aleksandar je naslijedio svog oca, Filipa II, na prijestolju u dobi od dvadeset godina. On je proveo većinu svojih vladajućih godina u vojnoj kampanji bez presedana kroz Aziju i sjeveroistok Afrike, dok u dobi od trideset godina nije stvorio jedno od najvećih carstava antičkog svijeta, koje se prostiralo od Grčke do Egipta i sjeverozapada drevne Indije. Bio je neporažen u borbi i smatra se jednim od najuspješnijih vojnih zapovjednika u historiji. U mladosti, Aleksandra je podučavao filozof Aristotel do njegove 16. godine. Kada je naslijedio svog oca na prijestolju 336. prije nove ere, nakon ubistva Filipa, Aleksandar je naslijedio snažno carstvo i iskusnu vojsku. On je proglašen vojskovođom Grčke i iskoristio je ovaj čin za pokretanje vojnih planova širenja njegovog oca. Izvršio je invaziju 334. prije nove ere na Ahemenidsko carstvo, zauzevši Malu Aziju, započevši niz kampanja koje su trajale deset godina. Aleksandar je slomio moć Perzije u nizu odlučujućih bitki, posebno u borbama kod Isa i Gaugamela. On je kasnije svrgnuo Perzijskog kralja Darija III i osvojio čitavo Prvo Perzijsko carstvo. U tom trenutku, njegovo carstvo se protezalo od Jadranskog mora do rijeke Ind. U nastojanju da stigne do "kraja svijeta i velikog vanjskog mora", napao je Indiju 326. pr. n. e, ali je na kraju bio prisiljen da se vrati na zahtjev svojih vojnika. Aleksandar je umro u Babilonu 323. pr. n. e, u gradu u kojem je planirao kampanju koja bi počela invazijom na Arabiju. U godinama nakon njegove smrti, niz građanskih ratova pocijepao je carstvo, što je rezultiralo stvaranjem nekoliko država u kojima su vladali dijadosi, Aleksandrovi preživjeli generali i nasljednici. Aleksandrovo naslijeđe uključuje kulturnu difuziju koju su izvršila njegova osvajanja, kao što je grčko-budizam. Osnovao je dvadesetak gradova koji nose njegovo ime, najpoznatiji je Aleksandrija u Egiptu. Njegove gradove su naseljavali grčki kolonisti, a samim time su širili grčku kulturu na istoku što je rezultiralo novom helenističkom civilizacijom, čiji su aspekti bili vidljivi u tradiciji Bizantije sredinom 15. stoljeća i istočne Anadolije do 1920. godine. Aleksandar je postao legendaran kao klasični heroj, a karakteristike su istaknute u historiji, grčkim mitovima i negrčkim kulturama. On je postao mjera na osnovu kojeg vojni lideri porede sebe, a u vojnim akademijama širom svijeta još se uvijek uče njegove taktike. Njegovo naslijeđe često ga ubraja među najbolje svjetske ličnosti svih vremena, zajedno sa njegovim učiteljem Aristotelom. Rani život Rođenje i djetinjstvo Aleksandar je rođen šestog dana starogrčkog mjeseca Hekatombaiona, koji odgovara 20. julu 356. prije nove ere, u Pelli, glavnom gradu kraljevine Makedonije. Bio je sin kralja Makedonije, Filipa II, i njegove četvrte supruge, Olimpije, kćerke Neoptolemusa I, kralja Epira. Iako je Filip imao osam žena, Olimpija je bila njegova glavna supruga već neko vrijeme, vjerovatno jer je rodila Aleksandra. Nekoliko legendi okružuje Aleksandrovo rođenje i djetinjstvo. Prema starogrčkom biografu Plutarhu, Olimpija je, uoči konzumacije braka sa Filipom, sanjala da joj je utrobu udario grom, uzrokujući plamen koji se širio "nadaleko i naširoko" prije nego što se ugasio. Negdje nakon vjenčanja, Filip je rekao da je vidio sebe, u snu, kako osigurava utrobu svoje supruge, pečatom na kojem je ugravirana slika lava. Plutarh je ponudio razne interpretacije tih snova: da je Olimpija bila trudna prije braka, što ukazuje zatvaranjem njene utrobe; ili da je Aleksandrov otac bio Zeus. Na dan kad je Aleksandar rođen, Filip se pripremao za opsadu na grad Potideja na poluotoku Halkidiki. Istog dana, Filip je primio vijest da je njegov general Parmenion porazio kombinovanu ilirsku vojsku, i da su njegovi konji pobijedili na Olimpijskim igrama. Također je na taj dan hram Artemide u Efezu, jedno od sedam svjetskih čuda, spaljen. To je navelo Hegesiasa od Magnesia da kaže da je spaljen, jer Artemida nije bila prisutna, prisustvujući rođenju Aleksandra. Takve legende možda su se pojavile kada je Aleksandar postao kralj, a možda i na njegov poticaj, da se pokaže da je on bio natčovjek i predodređen za velike stvari od začeća. U njegovim ranim godinama, Aleksandra je čuvala Lanike, sestra Aleksandrovog budućeg generala Klita Crnog. Kasnije su Aleksandra podučavali strogi Leonidas, rođak njegove majke, i Filipov general Lizimah. Aleksandar je odgajan kao i svi plemeniti makedonski mladići, učeći ga da čita, jaše, bori i lovi. Kada je Aleksandar imao deset godina, trgovac iz Tesalije je donio Filipu konja, kojeg mu je prodao za trinaest talenata. Konj ga nije slušao i Filip je naredio da se konj vrati. Aleksandar je, međutim, otkrio da konj ima strah od vlastite sjene i zatražio da on ukroti konja, što je vremenom i uspio. Plutarh navodi da je Filip, presretan ovim prikazom hrabrosti i ambicije, poljubio svog sina u suzama, govoreći: "Sine moj, moraš pronaći carstvo dovoljno veliko za svoje ambicije. Makedonija je premala za tebe", i kupio konja za njega. Aleksandar ga je nazvao Bukefal, što znači "volova glava". Bukefal je išao s Aleksandrom sve do Indije. Kada je životinja umrla, Aleksandar je nazvao grad po njemu, Bukefalija. Pubertet i obrazovanje Kada je Aleksandar navršio trinaest godina, Filip je započeo potragu za tutorom, i razmatrali su se akademici Isokrat i Speusip, ali su oni u pismu podnijeli ostavke na tu dužnost. Na kraju, Filip je izabrao Aristotela i obezbjedio mu učionicu u hramu Nimfe u Miezu. U zamjenu za učenje Aleksandra, Filip se složio da obnovi Aristotelov rodni grad Stageiru, kojeg je razorio i da ga ponovo nasele svi bivši građani koji su bili robovi, i oni koji su bili u izgnanstvu. Mieza je bila kao internat za Aleksandra i djecu makedonskih plemića, kao što su Ptolomej, Hefestion i Kasandar. Mnogi od ovih studenata će postati njegovi prijatelji i budući generali. Aristotel je predavao Aleksandru i njegovim drugovima medicinu, filozofiju, moral, religiju, logiku i umjetnost. Pod Aristotelovim tutorstvom, Aleksandar je razvio strast za Homerovim djelima, a posebno Ilijadu; Aristotel mu je dao kopiju knjige, koju je Aleksandar nosio tokom svoje kampanje. Filipov nasljednik Namjesništvo i uspon U 16. godini, Aleksandrovo obrazovanje kod Aristotela se završilo. Filip je ratovao protiv Bizantiuma, ostavljajući Aleksandra kao regenta i nasljednika. Tokom Filipovog odsustva, tračanin Maedi se pobunio protiv Makedonije. Aleksandar je odgovorio brzo, zauzimajući njegovu teritoriju. Zatim je kolonizovao Grcima, i osnovao grad po imenu Aleksandropolis. Nakon povratka, Filip je poslao Aleksandra sa malom vojskom da savlada pobunu u južnoj Trakiji. Kompanjom protiv grčkog grada Perinthusa, Aleksandar se dokazao tako što je spasio oca. U međuvremenu, grad Amfisa je zauzeo zemljište koje pripada svetilištu Apolona u Delfima, a Filip je vidio priliku da dodatno proširi teritoriju. Iako je bio zauzet u Trakiji, on je naredio Aleksandru da prikupi vojsku za kampanju u Grčkoj. Zabrinut da ne intervenišu druge grčke države, Aleksandar je vojsku izmjestio tako da su oni mislili da se priprema za napad na Iliriju. Tokom ovog previranja, Iliri su napali Makedoniju, samo da bi odbili Aleksandra. Filip i njegova vojska su se pridružili Aleksandru 338. p.n.e., i zajedno su marširali na jug kroz Termopil, zauzimajući ga nakon tvrdoglavog otpora od strane Tebanskog garnizona. Zatim su zauzeli grad Elatea, koja je udaljena samo dan marša od Atine i Tebe. Atinjani, na čelu sa Demostenom, su zatražili savez sa Tebom protiv Makedonije. I Atina i Filip su poslali ambasadore u Tebu kako bi je privukli na svoju stranu, ali je Teba prije stala na stranu Atine. Filip maršira na Amphissu, hvata plačenike koje je tamo poslao Demosten i prihvaća predaju gradu. Filip se zatim vraća u Elateu, i šalje konačnu ponudu mira sa Atinom i Tebom, ali ga one odbacuju. Kada je Filip zamarširao na jug, njegovi protivnici su ga blokirali u blizini Chaeronea. Kada je započela bitka kod Chaeronea, Filip je zapovijedao s desne strane a Aleksandar s lijeve strane, u pratnji sa Filipovim pouzdanim generalima. Prema drevnim izvorima, dvije strane su se ravnomjerno borile neko vrijeme. Filip je namjerno naredio svojim vojnicima da se povuku, računajući da će ga neprovjereni atinski hopliti slijediti, čime će razrijediti svoju liniju. Aleksandar je bio prvi koji je razbio Tebansku liniju, a slijedili su ga Filipovi generali. Nakon što su oštetili neprijateljsku koheziju, Filip je naredio svojim trupama da ih pritisnu naprijed i da ih unište. Tada su Atinjani izgubili, a Tebanci su bili okruženi. Pošto su se borili sami, bili su poraženi. Nakon pobjede u Chaeronei, Filip i Aleksandar su marširali bez otpora u Peloponez, gdje su ih dočekali svi gradovi; međutim, kada su došli u Spartu, oni su ih odbili, ali nisu pribjegavali ratu. U Korintu, Filip je uspostavio "Helenski savez" (po uzoru na stari anti-Perzijski savez iz Grčko-Perzijskih ratova), koji je uključivao većinu grčkih gradova-država, osim Sparte. Filip je tada nazvan Hegemon (često se prevodi kao "vrhovni komandant") ove lige (poznata modernim naučnicima kao Korintska liga), i najavio je svoje planove za napad na Ahemenidsko carstvo. Izgnanstvo i povratak Kada se Filip vratio u Pellu, zaljubio se i oženio se Cleopatrom Eurydice, nećakom njegovog generala Atalusa. Tim brakom je Aleksandrova pozicija nasljednika bila manje sigurna, jer svaki sin Cleopatre Eurydice bi bio potpuni makedonski nasljednik, dok je Aleksandar bio samo napola makedonac. Tokom vjenčanja, pijani Attalus je javno molio bogove da njegova nećaka rodi legitimnog nasljednika. Na vjenčanju Cleopatre, koja je bila puno mlađa od Filipa, njen pijani ujak je javno molio bogove da njegova nećaka rodi zakonitog nasljednika Makedonskog kraljevstva. Ovo je tako zaritiralo Aleksandra, koji je bacio jednu čašu na njegovu glavu, "Ti, zlikovče", rekao je, "šta, jesam li kopile?" Zatim je Filip, uzimajući dio čaše, ustao i krenuo prema sinu; ali srećom za njih obojicu, ili zbog njegovog ishitrenog bijesa, ili što je bio pijan od vina, okliznuo se, tako da je pao na pod. Zatim ga je Aleksandar prekorno izvrijeđao: "Vidite li", rekao je on, "čovjeka koji vrši pripreme da pređe iz Europe u Aziju, a prevrnu se u prolazu sa jedne stolice na drugu." - Plutarh, opis svađe na Filipovom vjenčanju. Aleksandar je pobjegao iz Makedonije sa svojom majkom, sakrivši se kod njenog brata, kralja Epira Aleksandra I u Dodoni. On je nastavio za Iliriju, gdje je zatražio utočište kod Ilirskog kralja i bio tretiran kao gost, uprkos tome što ih je porazio u borbi nekoliko godina ranije. Međutim, čini se da Filip nikad nije imao namjeru da se odrekne svog politički i vojno obučenog sina. Aleksandar se vratio u Makedoniju nakon šest mjeseci zahvaljujući naporima porodičnog prijatelja, Demaratusu, koji je posredovao između dvije strane. Sljedeće godine, Perzijski namjesnik (guverner) Caria, Pixodarus, ponudio je svoju najstariju kćerku Aleksandrovom polubratu, Filipu Arrhidaeusu. Olimpija i nekoliko Aleksandrovih prijatelja su sugerisali Filipu da istraži koji cilj ima Perzijski namjesnik. Aleksandar je reagovao šaljući glumca, Thessalusa Korintskog, koji je rekao Pixodarusu da on ne bi trebao nuditi ruku svoje kćerke nezakonitom sinu, već Aleksandru. Kada je Filip čuo za ovo, zaustavio je pregovore i izgrdio Aleksandra koji je želio da se oženi Pixodarusovom kćerkom, objašnjavajući da želi bolju mladu za njega. Filip je poslao u egzil četiri Aleksandrova prijatelja, Harpalusa, Nearchusa, Ptolomeja i Erigylusa, a Korinćanina je bacio u lance. Kralj Makedonije Stupanje na prijesto 336. prije nove ere, dok je u Aegaei prisustvovao vjenčanju svoje kćerke Kleopatre i Olimpijinog brata, Aleksandra I, Filip je ubijen od strane svog tjelohranitelja Pausaniasa. Kad je Pausanias pokušao pobjeći, sapleo se preko vina i ubijen je od strane svojih progonitelja, uključujući i dva Aleksandrova druga, Perdikasa i Leonatusa. Aleksandar je proglašen kraljem od strane plemića i vojske u 20. godini. Konsolidacija moći Aleksandar je započeo svoju vladavinu eliminišući potencijalne rivale za prijesto. On je prvo svog rođaka, Amyntasa IV, pogubio. Zatim je ubio dva makedonska princa iz regije Lyncestis, a poštedio je trećeg, Aleksandra Lyncestesa. Olimpija je Kleopatru Eurydice i Europu, njenu kćerku sa Filipom, žive spalila. Kada je Aleksandar saznao o tome, bio je bijesan. Aleksandar je također naredio ubistvo Attalusa, koji je bio komandant vojske u Maloj Aziji i Kleopatrin ujak. Atalus je u to vrijeme razgovarao sa Demostenom, kako bi pobjegao u Atinu. Attalus je u prošlosti jako vrijeđao Aleksandra, a nakon Kleopatrinog ubistva, Aleksandar je smatrao da je previše opasno da ga ostavi živog. Aleksandar je jedino poštedio Arhidaeusa. Vijest o smrti Filipa natjerala je mnoge države u pobunu, uključujući i Tebu, Atinu, Tesaliju i tračanska plemena sjeverno od Makedonije. Kada je vijest o pobuni stigla do Aleksandra, on je brzo odgovorio. Iako su mu savjetovali da koristi diplomatiju, Aleksandar je sa 3.000 makedonskih konjanika krenuo na jug prema Tesaliji. Našao je Tesalijsku vojsku koja je zaokupirala prolaz između planine Olimp i planine Osa, i naredio svojim ljudima da pređu preko planine Osa. Kada se Tesalijska vojska probudila sutradan, pronašla je Aleksandra okružena njegovom vojskom sa svih strana, odmah se predala i pridružila se njegovim snagama. On je zatim nastavio prema jugu ka Peloponezu. Aleksandar je zaustavljen na Termopilu, gdje je priznat kao vođa Korintske lige prije nego što je krenuo prema Korintu. Atina je sklopila mir i Aleksandar je pomilovao pobunjenike. Poznati susret između Aleksandra i Diogena se desio tokom boravka Aleksandra u Korintu. Kada je Aleksandar pitao Diogena šta može učiniti za njega, filozof je podrugljivo zatražio od Aleksandra da stane malo u stranu, čime je blokirao sunčevu svjetlost. Ovaj odgovor očito je oduševio Aleksandra, koji je rekao: "Uistinu, ako ikad ne budem htio da budem Aleksandar, volio bih da budem Diogen". U Korintu, Aleksandar je uzeo naslov Hegemon (vrhovni komandant) i, poput Filipa, imenovan je za komandanta nadolazećeg rata protiv Perzije. Balkanska kampanja Prije prelaska u Aziju, Aleksandar je htio da zaštiti svoju sjevernu granicu. U proljeće 335. prije nove ere, on je suzbio nekoliko pobuna. Krenuvši iz Amphipolisa, on je otputovao na istok u zemlju "nezavisnih Tračana", i na planini Haemus, makedonska vojska je napala i porazila tračke snage. Zatim su makedonci umarširali u državu Tribali, i porazili njihovu vojsku u blizini rijeke Luginus (pritoka Dunava). Aleksandar je došao nakon tri dana na Dunav, susrevši pleme Geti na suprotnoj strani. Prelazeći rijeku tokom noći, on ih je iznenadio i prisilio njihovu vojsku da se povuče nakon prvog okršaja sa konjanicima. Tada je Aleksandru stigla vijest da su Cleitus, kralj Ilirije, i Glaucias, kralj Taulanta, digli otvorenu pobunu protiv njegove vlasti. Marširajući zapadno u Iliriju, Aleksandar je porazio njihovu vojsku, zbog čega su dva vladara pobjegla sa svojim trupama. Sa ovim pobjedama, on je osigurao svoju sjevernu granicu. Dok je Aleksandar vodio kampanju na sjeveru, Tebanci i Atinjani su se ponovo pobunili. Aleksandar je odmah krenuo na jug. Dok su drugi gradovi ponovo oklijevali, Teba je odlučila da se bori. Tebanski otpor bio je neefikasan, i Aleksandar je sravnio grad i podijelio njegovu teritoriju sa okolnim gradovima. Kraj Tebe naježio je Atinu, koja je ostavila sve Grke na miru. Aleksandar ih je zatim natjerao na Azijsku kampanju, ostavljajući Antipatera kao regenta. Osvajanje Perzijskog carstva Mala Azija Aleksandrova vojska je prešla Dardanele 334. p.n.e. i brojala je 48.100 vojnika, 6.100 konjanika i flotu od 120 brodova s posadom koja je brojala 38.000 ljudi, uglavnom iz Makedonije i raznih grčkih gradova-država, i plaćenika koji su došli iz Trakije, Panonije i Ilirije. On je pokazao svoju namjeru da osvoji cijelo Perzijsko carstvo bacajući koplje na azijsko tlo rekavši da je prihvatio Aziju kao poklon od bogova. Ovo je pokazalo Aleksandrovu želju za borbom, za razliku od želje njegovog oca za diplomatijom. Nakon početne pobjede protiv Perzijskih snaga u bici kod Granika, Aleksandar je prihvatio predaju Perzijskog pokrajinskog grada Sarda; zatim je nastavio pohod prema obali Jonskog mora. Iako je Aleksandar vjerovao u svoje božansko pravo, on je porodice umrlih vojnika nagradio velikodušno: "Rodbini svog palog borca, Aleksandar daje oslobođenje od oporezivanja i javne službe". Bez obzira da li su to bili njegovi ratnici ili perzijske snage koji su mu se suprostavili, Aleksandar je odlučio da poštuje one koji su poginuli. On je čak otišao toliko daleko da je postavio statue u čast na te ljude. Mada to nije direktno utjecalo na kulturu, Perzijanci nisu osjećali potrebu za pobunom i prema Aleksandru su postupali sa dužnim poštovanjem. Na Halicarnasusu, u Carii, Aleksandar je uspješnoj vodio prvi od mnogih opsada, na kraju prisiljavajući svoje protivnike, plaćeničkog kapetana Memnona sa Rodosa i perzijskog namjesnika Carie, Orontobatesa, da se povuku morskim putem. Aleksandar je ostavio Cariu Adi, kojeg je Aleksandar usvojio. Iz Halicarnasusa, Aleksandar je nastavio preko planine Lucija i Pamfilijan ravnicom, zauzimajući sve primorske gradove koji su bili perzijske pomorske baze. Pošto od Pamfilije nema velikih luka, Aleksandar je prešao na unutrašnjost. Kod Termesosa, Aleksandar je zauzeo grad Pisidiju. U drevnom Frigijskom glavnom gradu Gordiumu, Aleksandar je "otkopčao" do tada nerješiv Gordijev čvor, u kojem je pisalo da očekuje budućeg "kralja Azije". Levant i Sirija Aleksandar je otputovao na jug, ali ga je dočekala Darijeva znatno veća vojska koju je lagano porazio, izazvavši kod Darija paniku. Iako je jurio neke vojnike, Aleksandar je (njihove porodice) tretirao s poštovanjem, što je pokazalo njegovu velikodušnost i dobrotu prema svim ljudima koji su se nalazili u mjestima koje je osvojio. Darije je pobjegao iz bitke, dovodeći svoju vojsku do kolapsa, ostavljajući za sobom svoju ženu, svoje dvije kćerke, svoju majku Sisigambis i nevjerovatno blago. On je ponudio mirovni sporazum koji je obuhvatao zemlje koje je već izgubio, i otkupninu od 10.000 talenata za svoju porodicu. Aleksandar je odgovorio da, pošto je on sada kralj Azije, je on taj koji odlučuje sam o teritorijalnoj podjeli. Aleksandar Veliki, iako je bio velikodušan čovjek, na kraju je prepoznao moć koju je imao da pobijedi neprijatelja u ratu. Nakon opsade Tira 332. p.n.e. neprijatelj je poražen, Darije nije htio da se bezuslovno preda, ali je Aleksandar postao nemilosrdan. Shvatio je da ima kontrolu i da može dobiti još mnogo toga. Darije je time bio prisiljen da se vrati. Ovaj put je ponuda bila impresivna. Darije je ponudio sve teritorije do rijeke Eufrat, kolosalnu otkupninu od 300.000 talenata za svoju porodicu i ruku svoje najstarije kćerke. Ova nova promjena u diplomatskim odnosima izazvala je paniku među liderima okolnih zemalja, jer su se bojali sličnog poraza. To je navelo neke barbare da jednostavno abdiciraju zbog Aleksandra, kako bi izbjegli sigurnu smrt. Aleksandar je nastavio zauzimajući Siriju i veći dio obala Levanta. Naredne godine, 332. p.n.e., bio je prisiljen da napadne Tir, kojeg je zarobio nakon duge i teške opsade. Aleksandar je izmasakrirao sve vojno sposobne muškarce, a žene i djecu je prodao u roblje. Egipat Kada je Aleksandar uništio Tir, većina gradova na putu do Egipta je brzo kapitulirala, osim Gaze. Uporište Gaze je dobro čuvano i sagrađeno na brdu, zahtijevajući opsadu. Aleksandar je krenuo prema gradu samo da bi se susreo sa iznenađujućim otporom i utvrđenjem. Kada su mu inžinjeri istakli da zbog visine nasipa osvajanje izgleda nemoguće, to je sve više ohrabrilo Aleksandra na pokušaj. Nakon tri neuspješna napada, uporište je palo, ali je Aleksandar zadobio ozbiljnu ranu na ramenu. Kao i u Tiru, vojno sposobni muškarci su ubijeni, a žene i djeca su prodati u roblje. Jerusalem je otvorio svoja vrata predajući se, i prema Josifu, Aleksandar je dobio knjigu Danijelovog proročanstva, poglavlje 8, koje opisuje moćnog grčkog kralja koji će osvojiti Perzijsko carstvo. On je poštedio Jerusalem i nastavio prema jugu u Egipat. Aleksandar je stigao u Egipat 332. p.n.e., gdje je bio smatran kao osloboditelj. On je proglašen novim "Gospodarem svijeta" i sinom boga Amona u proročištu kod Siva oaze u libijskoj pustinji. Od tada, Aleksandar se često naziva Zeus-Amon, a na kovanicama je prikazan sa ukrašenim ovnovim rogovima kao simbol njegovog božanstva. Za vrijeme svog boravka u Egiptu, on je osnovao grad Aleksandriju, koja će postati prosperitetni glavni grad Ptolemejskog carstva nakon njegove smrti. Asirija i Babilon Napuštajući Egipat 331. p.n.e., Aleksandar je marširao prema istoku u Mezopotamiju (sada Irak) i ponovo je porazio Darija, u bici kod Gaugamela. Darije je još jednom pobjegao sa bitke, i Aleksandar ga je jurio sve do Arbela. Gaugamela je bio konačni i odlučujući susret između njih dvojice. Darije je pobjegao preko planina u Ecbatan (moderni Hamedan), dok je Aleksandar osvojio Babilon. Perzija Iz Babilona Aleksandar je otišao u Susu, jedan od gradova Achaemenid carstva, i zauzeo njegov legendarni trezor. Zatim je poslao najveći dio svoje vojske u perzijski glavni grad Persepolis preko Kraljevskog puta. Sam Aleksandar je uzeo odabrane trupe na direktnom putu do grada. Aleksandar se probio kroz Perzijska vrata (sada Zagros planina), koja su bila blokirana od strane perzijske vojske sa Ariobarzanesom na čelu, a onda je požurio u Perzepolis prije nego što je garnizon mogao opljačkati trezor. Ulaskom u grad, Aleksandar je dozvolio svojim vojnicima da opljačkaju grad za nekoliko dana. Aleksandar je boravio u Persepolisu pet mjeseci. Za vrijeme njegovog boravka izbio je požar u istočnoj palati i proširio se na ostatak grada. Mogući uzroci uključuju nesreću ili namjernu osvetu za spaljivanje Akropolja u Drugom Perzijskom ratu. Pad carstva i istok Aleksandar je zatim jurio Darija, prvo u Mediji, a zatim u Partiji. Perzijski kralj više nije kontrolirao svoju sudbinu, i bio je zarobljen od strane Besusa, njegovog namjesnika u Baktriji i rođaka. Kada mu se Aleksandar približio, Besus je sa svojim ljudima smrtno izbo velikog kralja Perzije, a zatim se izjasnio kao Darijev nasljednik Artakserks V, prije nego što se povukao u centralnu Aziju gdje je pokrenuo gerilsku kampanju protiv Aleksandra. Aleksandar sahranjuje Darija u njegov kraljevski grob. Tvrdio je da, dok je bio na samrti, ga je Darije imenovao za svoga nasljednika Ahemenidskog carstva. Smatra se da je Ahemenidsko carstvo palo sa Darijem. Aleksandar je smatrao Besusa uzurpatorom i krenuo je da ga porazi. Ova kampanja, u početku protiv Besusa, pretvorila se u obilazak centralne Azije. Aleksandar je osnovao niz novih gradova, sve pod nazivom Aleksandrija, uključujući i moderni Kandahar u Afganistanu, i Aleksandrija Eschate u današnjem Tadžikistanu. Kampanja je Aleksandra odvelo kroz Mediju, Partiju, Ariju (zapadni Afganistan), Drangijanu, Arachosiju (južni i centralni Afganistan), Baktriju (sjeverni Afganistan) i Skitiju. Spitamenes, koji je bio perzijski namjesnik u Sogdijani, 329. p.n.e. izdao je Besusa i predao ga Ptolomeju, jednom od pouzdanih Aleksandrovih drugova, i Besus je pogubljen. Međutim, kada je, kasnije, Aleksandar bio na rijeci Jaksartes gdje se bavio upadom nomadske vojske, Spitamenes je podigao pobunu u Sogdijani. Aleksandar je porazio Skite u bici na rijeci Jaksartes i odmah pokrenuo kampanju protiv Spitamenesa, pobijedivši ga u bici kod Gabaija. Nakon poraza, Spitamenesa su ubili njegovi ljudi i proglašen je mir. Problemi Tokom ovog perioda, Aleksandar je uzeo perzijsku titulu "Kralj kraljeva" (Shahanshah) i usvojio je neke elemente perzijskog odijevanja i običaja, posebno običaj proskineza, simboličko ljubljenje ruke, kako bi perzijancima pokazao njihovu društvenu superiornost. Grci su smatrali ovaj gest kao provincijsko božanstvo i vjerovali su da Aleksandar želi da sebe prikaže kao boga. To ga je koštalo podrške svojih zemljaka, i on je na kraju odustao od toga. Priče o njegovom načinu života prenio mu je jedan od njegovih oficira, Philotas, koji je pogubljen zbog toga što je obavijestio Aleksandra. Smrt Philotasa automatski je zahtijevala smrt njegovog oca, i zbog toga je Parmenion, koji je imao zadatak da čuva trezor u Ecbatanu, ubijen kako bi se spriječio pokušaj osvete. Aleksandar je lično ubio čovjeka koji mu je spasio život na Granicusu, Kleitusa, tokom nasilne pijane svađe u Macarandi (današnji Samarkand u Uzbekistanu), u kojoj je Kleitus optužio Aleksandra da je napravio nekoliko grešaka, a posebno da je zaboravio makedonski način života i da je prešao na korumpirani orijentalni način života. Kasnije, u kampanji po centralnoj Aziji, opet su otkrivene priče o njegovom načinu života. Njegov službeni historičar, Kalisten, je bio upleten u ovu priču; međutim, historičari još nisu postigli konsunzus o ovome. Kalisten je pao u nemilost zbog pokušaja da se opet uvede proskineza. Makedonija u Aleksandrovom odsustvu Kada je Aleksandar krenuo u Aziju, on je postavio svog generala Antipatera, iskusnog vojnog i političkog lidera i Filipovu "staru gardu", koji su vodili red u Makedoniji. Aleksandrovo uništenje Tebe osiguralo je da Grčka bude mirna u njegovom odsustvu. Jedini izuzetak je bio poziv spartanskog kralja Agisa III na ustanak 331. p.n.e., koga je Antipater porazio i ubio u bici kod Megalopolisa sljedeće godine. Antipater je odlučio da spartance kazni zajedno sa Korintskom ligom, koju je odgodio Aleksandar, koji je odlučio da ih pomiluje. Tu je bilo i znatnog trvenja između Antipatera i Olimpije, a svaki od njih se žalio Aleksandru. Općenito, Grčka je uživala u periodu mira i prosperiteta tokom Aleksandrove kampanje u Aziji. Aleksandar je slao ogromne sredstva iz njegovih osvajanja, koja su stimulisala ekonomiju i povećala trgovinu širom njegovog carstva. Međutim, Aleksandar je konstantno zahtijevao nove snage i migracije makedonaca po cijelom njegovom carstvu osiromašili su makedonsku radnu snagu, koja je značajno oslabila u godinama nakon Aleksandra, i na kraju dovela do njegove potčinjenosti Rimu. Indijska kampanja Invazija na Indijski potkontinent Nakon smrti Spitamenesa i njegove žene Roksane (Roshanak u Baktriji), i cementiranjem odnosa sa svojim novim satrapima, Aleksandar je krenuo prema Indijskom potkontinentu. On je pozvao sve starješine bivše satrapije Gandhara, koja je bila na sjeveru današnjeg Pakistana, da dođu do njega i priznaju njegovu vlast. Omphis (indijsko ime Ambhi Kumar), vladar Taxile, čije se kraljevstvo prostiralo od Inda do Hydaspesa (Jhelum), je priznao njegovu vlast, ali poglavice nekih brdskih klanova, uključujući Aspasioa i Asakenoia su to odbili. Ambhi je požurio da se susretne sa Aleksandrom, dajući mu vrijedne poklone i stavljajući sebe i sve svoje snage njemu na raspolaganje. Aleksandar je Ambhiu vratio njegovu titulu i darove, i nagradio ga sa perzijskom odorom sa zlatnim i srebrenim ukrasima, 30 konja i 1.000 talenata. Ohrabren Aleksandrovim darovima, Ambhi je pomogao Hephaestionu i Perdicasu u izgradnji mosta preko rijeke Ind, kako bi Aleksandar sa cijelom svojom vojskom došao u glavni grad Taxile, gdje je osjetio prijateljsko i najliberalnije gostoprimstvo. Ambhijeva vojska od 5000 ljudi su kasnije pratili Aleksandra i učestvovali u bici na rijeci Hidaspes. U zimu 327./328. p.n.e. Aleksandar je lično vodio kampanju protiv svih klanova koji su ga odbili; Aspasia u dolini Kunar, Guarensa u dolini Guareus i Asakenoia u dolini Buner. Žestoka borba se vodila između Aleksandra i Aspasia u kojoj je Aleksandar bio ranjen u rame strelom, ali je na kraju Aspasioi izgubio. Sa Asakenoiom se borio u uporištima Massaga, Ora i Aornos. Nakon Aornosa, Aleksandar je prešao Ind i borio se u epskoj bici protiv kralja Porusa, koji je vladao regijom Punjab, u bici na rijeci Hydaspes 326. p.n.e. Aleksandar je bio oduševljen Porusovom hrabrošću i postao mu saveznik. Imenovao je Porusa za satrapa i dao mu teritoriju koju je on ranije posjedovao. Aleksandar je zatim osnovao dva grada na suprotnim stranama rijeke Hydaspes, dajući jednom ime Bucephala, u čast svoga konja, koji je umro u bici na rijeci Hydaspes. Drugi je bio Nikeja (Pobjeda) i smatra se da se nalazi na mjestu modernog grada Mong u Punjabu. Pobuna vojske Istočno od Porusovog kraljevstva, u blizini rijeke Ganga, nalazili su se Nanda carstvo i Gangaridai carstvo (današnji Bangladeš). U strahu od suočavanja sa drugom velikom vojskom i iscrpljeni, Aleksandrova vojska se pobunila na rijeci Hypsasis, odbijajući da maršira dalje prema istoku. Ova rijeka je na taj način obilježila najistočniju rijeku Aleksandrovih osvajanja. Što se tiče makedonaca, međutim, njihova borba sa Porusom otupila je njihovu hrabrost i krenula je u dalji napredak u Indiji. Aleksandar je prešao rijeku Gang sa pješadijom od dvadeset hiljada ljudi i dvije hiljade konja. Međutim, kraljevi Ganderites i Praesii su ih čekali sa osamdeset hiljada konjanika, dvije stotine hiljada robova, osam hiljada kočija i šest hiljada ratnih slonova. Aleksandar je pokušao da ubijedi svoje vojnike da marširaju dalje, ali je njegov general Coenus natjerao Aleksandra da promijeni svoje mišljenje i omogući povratak ljudi svojim kućama, rekavši: "Žudim da vidim svoje roditelje, svoju ženu i djecu, svoju domovinu". Aleksandar je na kraju pristao i okrenuo se prema jugu, marširajući pored rijeke Ind. Usput je njegova vojska osvojila Malhi (današnji Multan) zadobivši povrede tokom opsade. Aleksandar je poslao mnogo svojih trupa u Karmaniju (današnji južni Iran) sa generalom Craterusom na čelu, dok je njegova flota je istraživala Perzijski zaljev sa admiralom Nearchusom na čelu. Aleksandar je sa ostatkom vojske išao nazad u Perziju kroz težu južnu rutu uz samu Gedrosian pustinju i Makran. Aleksandar je stigao u Susu 324. godine p.n.e. izgubivši mnogo ljudi u oštroj pustinji. Posljednje godine u Perziji Otkrivši da su se mnogi satrapi i vojni guverneri loše ponašali prema narodu u njegovom odsustvu, Aleksandar je pogubio nekoliko njih kao primjer na putu za Susu. Kao gest zahvalnosti, on je isplatio dugove svojim vojnicima, i najavio da će poslati veterane i osobe sa invaliditetom natrag u Makedoniju, na čelu sa Craterusom. Njegove trupe su pogrešno razumjele njegovu namjeru i pobunile se u gradu Opisu. Oni su odbili krenuti dalje prema Makedoniji i kritikovali su njegova usvajanja perzijskih običaja i haljina i smještanje perzijskih oficira i vojnika u makedonske jedinice. Nakon tri dana, u nemogućnosti da nagovori svoje ljude da se povuku, Aleksandar je dao perzijancima zapovjedna mjesta u vojsci a dao makedonskoj vojsci naslove po perzijskim jedinicama. Makedonci su ubrzo molili za oprost, koji je Aleksandar prihvatio, i održao veliki banket za nekoliko hiljada ljudi na kojem je i on jeo zajedno sa njima. U pokušaju da osmisli trajni sklad između perzijanaca i makedonaca, Aleksandar je održavao masovna vjenčanja njegovih visokih oficira sa perzijskim i drugim plemkinjama u Susu, ali je malo brakova trajalo više od godinu dana. U međuvremenu, po povratku, Aleksandar je saznao da su stražari oskrnavili grob Kira Velikog i ubrzo ih pogubio. Nakon Aleksandrovog odlaska u Ecbatan gdje se dohvatio najvećeg perzijskog blaga, njegov najbolji prijatelj Hephaestion je umro od bolesti ili trovanja. Hephaestionova smrt je devastirala Aleksandra, i on je naredio pripremu skupe lomače u Babilonu, kao i uredbu za javnu žalost. U Babilonu je Aleksandar pripremao niz novih kampanja, počevši sa invazijom na Arabiju, ali nije imao priliku da ih ostvari, jer je umro ubrzo nakon toga. Smrt i nasljedstvo Dana 11. juna 323. godine p.n.e. Aleksandar je umro u palati Nabukodonosor II u Babilonu, u 32. godini. Postoje dvije različite verzije Aleksandrove smrti i detalji o smrti neznatno se razlikuju u svakoj. Prema Plutarhu, 14 dana prije njegove smrti, Aleksandar se zabavljao sa admiralom Nearchusom, i proveli su dan i noć pijući sa Mediusom. On je zatim dobio groznicu, koja se pogoršala dok nije bio u stanju da govori. Vojnici, zabrinuti za njegovo zdravlje, bili su stalno uz njega sve dok nije umro. U drugoj verziji, Diodorus prepričava da je Aleksandar dobio bolove u stomaku nakon što je popio Downingovu veliku posudu sa nepomiješanim vinom u čast Herakla, a zatim nakon 11 dana slabosti, dobio je groznicu i umro nakon toga u agoniji. Imajući u vidu sklonost makedonske aristokratije prema atentatu, prljave igre su bile istaknute poslije njegove smrti. Diodorus, Plutarh, Arian i Justin su naveli teoriju da je Aleksandar bio otrovan. Justin je izjavio da je Aleksandar bio žrtva trovanja. Plutarh je to odbacio kao izmišljotinu, dok su Diodorus i Arian napomenuli da su to spomenuli samo zbog kompletnosti cijele priče. Priča se vrti i oko toga da je Antipater, koji je uklonjen sa mjesta makedonskog potkralja, jer se suprostavljao Olimpiji, bio šef navodne zavjere. Možda je shvatio poziv u Babilon kao smrtnu kaznu, vidjevši sudbinu Parmeniona i Filotasa. Antipater je navodno sredio da Aleksandra otruje njegov sin Iollas, koji je bio Aleksandrov vinar. Bilo je čak i sugestija da je i Aristotel možda učestvovao. Najjači argument protiv teorije otrova je činjenica da je dvanaest dana prošlo od početka njegove bolesti i smrti; jer tako dugo-djelujući otrov tada vjerovatno nije bio dostupan. Međutim, 2003. godine dr. Leo Schep iz novozelandskog Nacionalnog centra u BBC dokumentarcu ističe da se biljka bijeli kukurijek možda koristila kao otrov za Aleksandra. Dr. Leo Schep je 2014. godine objavio ovu teoriju u recenziranom medicinskom časopisu Klinička toksikologija; u ovom časopisu je navedeno da je na bocama Aleksandrovih vina bila naslikana ova biljka, koja je bila poznata starim Grcima, i da su njeni otrovni simptomi odgovarali događajima koji su opisali Aleksandrovu bolest. Predloženi su i nekoliko prirodnih bolesti, uključujući malariju i tifus. Medicinski žurnal Nove Engleske je 1998. godine kazao da je Aleksandar umro od tifusa, koji komplikuje crijevnu perforaciju i stvara rastuću paralizu. Još jedna nedavna analiza predložila je meningitis. Druga bolest stvara simptome kao što je akutni pankreas i virus Zapadnog Nila. Teorija o prirodnom uzroku ima tendenciju da naglasi da je zdravlje Aleksandra možda bilo u opštem padu nakon godina teških pića i teških rana. Agoniju koju je Aleksandar osjetio nakon smrti Hephaestiona također mogu doprinijeti njegovom zdravstvenom stanju. Nakon smrti Tijelo Aleksandra je položeno u zlatni antropoidni sarkofag koji je ispunjen medom, pa postavljen u zlatni sanduk. Prema Aelianu, prorok Aristander je prorekao da će zemljište na kojem bude postavljen Aleksandar biti sretno zauvijek. Možda zbog toga, svi kraljevi nakon njega su smatrali da je ukop kralja simbol legitimnosti i kraljevsko pravo. Dok je Aleksandrova povorka bila na putu za Makedoniju, Ptolemej ga je oduzeo i odveo privremeno u Memphis. Njegov nasljednik, Ptolemej II, prenio je sarkofag u Aleksandriju, gdje je ostao do kasne antike. Ptolemej IX, jedan od kasnijih nasljednika Ptolemeja I, zamijenio je Aleksandrov zlatni sarkofag staklenim, kako bi zlato mogao pretvoriti u originalnu kovanicu. Nedavno otkriće ogromne grobnice na sjeveru Grčke, u Amphipolisu, koja datira iz vremena Aleksandra Velikog je dala povoda za spekulacije o njenoj prvobitnoj namjeri da bude mjesto sahrane Aleksandara. Ovo se uklapa u odredište Aleksandrove povorke. Pompej, Julije Cezar i August su posjećivali njegov grob u Aleksandriji, gdje je August, navodno, slučajno ozlijedio nos. Kaligula je rekao da je uzeo Aleksandrov oklop iz grobnice za sebe. Oko 200. godine, car Septimije Sever zatvorio je Aleksandrovu grobnicu za javnost. Njegov sin i nasljednik, Karakala, veliki obožavatelj Aleksandra Velikog, posjetio je grob tokom svoje vladavine. Nakon toga, detalji o sudbini grobnice su magloviti. Takozvani "Aleksandrov sarkofag" otkriven je u blizini Sidona, i sada je u Arheološkom muzeju u Istanbulu. Podjela carstva Aleksandrova smrt je bila iznenadna da kada je došao izvještaj o njegovoj smrti do Grčke, oni nisu odmah vjerovali. Aleksandar je imao legitimnog nasljednika, njegovog sina Aleksandra IV Roksana je rodila nakon Aleksandrove smrti. Prema Diodorusu, Aleksandra su drugovi pitali na samrti kome ostavlja svoje kraljevstvo; njegov odgovor je bio najjačima. Arian i Plutarh su tvrdili da je Aleksandar bio bez teksta u ovom trenutku, što znači da je to bila apokrifna priča. Diodorus i Justin su ponudili više uvjerljivu priču da je Aleksandar položio prsten Perdikasu, tjelohranitelju, i pred svjedocima ga je imenovao. Perdikas u početku nije želio vlast, i ukazivao je da će Roksanina beba biti kralj, ako bude muško; a pomagaće mu zajedno sa Craterusom, Leonatusom i Antipaterom kao njegovim čuvarima. Međutim, pješadija, pod komandom Meleagera, odbacila je ovaj angažman jer su bili isključeni iz rasprave. Umjesto toga, oni su podržali Aleksandrovog polubrata Filipa Arhidaeusa. Na kraju, dvije strane su se pomirile, a nakon rođenja Aleksandra IV, on i Filip III imenovani su zajedničkim kraljevima. Neslaganje i rivalstvo uskoro je pogodilo makedonce. Satrapi su imenovali Perdikasa kraljem i dali mu dvorac u Babilonu. Nakon atentata na Perdikasa 321. godine p.n.e., makedonsko jedinstvo se srušilo, i uslijedio je 40-godišnji rat između "nasljednika" (Dijadosa). Nakon rata nastala su četiri stabilna moćna bloka: Ptolomejev Egipat, Seleucidova Mezopotamija i centralna Azija, Atalidova Anadolija i Antigonova Makedonija. U tom procesu, Aleksandar IV i Filip III su ubijeni. Testament Diodorus navodi da je Aleksandar dao detaljno pisana upustva Craterusu prije svoje smrti. Craterus je počeo da izvršava Aleksandrove naredbe, ali su nasljednici izabrali da ih više ne provodi, jer su bili nepraktični i ekstravagantni. Ipak, Perdikas je pročitao Aleksandrovu volju svojim trupama. Testament poziva na vojnu ekspanziju na jug i zapad Mediterana, izgradnju monumentalnih građevina i miješanje istočne i zapadne populacije. Sadrži: Izgradnja monumentalne grobnice za njegovog oca Filipa, "da odgovara najvećoj piramidi u Egiptu" Izgradnja velikih hramova u Delosu, Delfima, Dodoni, Diumu, Amfilopisu i momentalni hram u Atini i Troji Osvajanje Arabije i cijelog Sredozemlja Obilaženje cijele Afrike Razvoj gradova i miješanje stanovnika Europe i Azije, kako bi se omogućilo zajedničko jedinstvo i prijateljstvo putem braka i porodičnih veza Karakter Vojskovođa Aleksandar je zaradio epitet "Veliki" zbog njegovog nenadmašnog uspjeha kao vojni zapovjednik. On nikada nije izgubio bitku, bez obzira što je bio nadjačan. To je bilo zato što je iskoristio teren, falange i taktike konjice, bold strategiju, i žestoku lojalnost svojih trupa. Makedonske falange, naoružane sa sarisima, kopljem dugim šest metara, koje je razvio i usavršio Filip II kroz rigoroznu obuku, Aleksandar je iskoristio sa svojom brzinom i manevarskom sposobnošću velikog efekta protiv veće i različite perzijske vojske. Aleksandar je također prepoznao potencijal u nejedinstvu perzijske raznolike vojske, koja je sadržavala vojnike koji su govorili razne jezike i imali različito oružje. On ih je savladao tako što je lično bio uključen u borbu. U svojoj prvoj bici u Aziji, na Granicusu, Aleksandar je koristio samo mali dio svojih snaga, pješadiju od 13.000 ljudi i 5.000 konjanika, protiv mnogo veće perzijske vojske od 40.000 ljudi. Aleksandar je stavio falange u centar borbe a konjicu i strijelce na krila, tako da mu je linija bila udaljena 3 kilometra od perzijanaca. Za razliku od toga, perzijska pješadija je bila stacionirana iza konjice. To je osiguralo da Aleksandar nije bio opkoljen, dok su njegove falange, naoružani dugim kopljima, imali značajnu prednost u odnosu na perzijske sablje i koplja. Makedonski gubici su bili zanemarljivi u odnosu na perzijance. Na Isisu 333. godine p.n.e., svoj prvi sukob sa Darijem, iskoristio je na isti način, gdje je ponovo falanga u sredini. Aleksandar je lično vodio borbu u sredini zajedno sa falangom, usmjeravajući suprostavljenu vojsku. Na odlučujućem susretu sa Darijem kod Gaugamela, Darije je opremio bojne kočije sa kosama na točkovima kako bi razbio falange, a konjicu opremio kopljima. Aleksandar je napravio dvostruku falangu,  koja je bila reformisana da napada pod uglom. Ta varka je bila uspješna i slomila je Darijev centar, uzrokujući da drugi put pobjegne. Kada je bio suočen sa protivnicima koji su koristili nepoznate tehnike borbe, kao što je bilo u centralnoj Aziji i Indiji, Aleksandar je prilagodio svoje snage stilu svojih protivnika. Tako je u Baktriji i Sogdijani, Aleksandar uspješno iskoristio svoja koplja i strijelce, dok je konjica bila u sredini. U Indiji, suočen sa Porusovim korpusom slonova, makedonci su otvorili svoje redove da obaviju slonove. Fizički izgled Grčki biograf Plutarh (45. - 120.) opisuje Aleksandra kao: Vanjski izgled Aleksandra najbolje zastupa statua koju je Lysippus napravio, jer mu je sam Aleksandar modelio. Za one specifičnosti koje su mnogi njegovi nasljednici prijatelji nakon toga pokušali da imitiraju, naime, držanje vrata, koje je blago savijeno na lijevoj strani, i topao pogled njegovih očiju, ovaj umjetnik je precizno ispoštovao. Međutim, Apelles u slikarstvu, Aleksandru nije reproducirao njegov ten, koji je previše taman i tamnoput. Grčki historičar Arrian (Lucius Flavius Arrianus Xenophon 86. - 160.) opisuje Aleksandra kao: Jak, zgodan komandant sa jednim okom tamne boje kao noć i jednim okom plave boje kao nebo. Polulegendarni Aleksandar Romance također ukazuje na to da je Aleksandar patio od heterochromia iridum: Jedno oko mu je bilo mračno a drugo svijetlo. Britanski historičar Peter Green dao je opis Aleksandrovog izgleda na osnovu pregleda njegove statue i nekih drevnih dokumenata: Fizički, Aleksandar nije bio privlačan. Prema makedonskim standardima, bio je vrlo nizak, iako nabijen i jak. Njegova brada je bila oskudna, i nije se isticala jer je stalno bio obrijan. Njegov vrat je bio na neki način uvrnut, tako da je izgledalo da gleda po uglom. Oči (jedno plavo, jedno smeđe) otkriva rosni ženstveni kvalitet. Imao je tamniji ten i oštri glas. Antički pisci su zabilježili da je Aleksandar bio zadovoljan portretom kojeg je stvorio Lysippos da je zabranio drugim vajarima da izgrađuju njegovu sliku. Lysippos je često koristio kontraksnu skupturalnu šemu da prikaže Aleksandra i ostale likove poput Apoksiomena, Hermesa i Erosa. Lysipposove strukture su poznate po svom prirodnom stanju, za razliku od čvršćih, više statičnih poza, koje se smatraju da najbolje prikazuju vjerni prikaz. Ličnost Neke od Aleksandrovih najjačih crta ličnosti formirane su preko njegovih roditelja. Njegova majka je imala velike ambicije, i ohrabrivala ga je da vjeruje da je njegova sudbina da osvoji Perzijsko carstvo. Olimpijin utjecaj je usadio osjećaj sudbine u njemu, a Plutarh nam govori da je njegova ambicija "zadržala duh ozbiljnim i uzvišenijim prerano za njegove godine". Međutim, njegov otac Filip mu je bio najneposredniji i najuticajniji uzor, i mladi Aleksandra ga je gledao svake godine, kako pobjeđuje u borbama pritom zanemarujući teške rane. Aleksandrov odnos sa ocem iskovao je konkurentsku stranu njegove ličnosti; imao je potrebu da uradi nešto što njegov otac nije, ilustrirajući njegovo nesmotreno ponašanje u borbi. Aleksandar se bojao da će ga otac ostaviti "bez velikih i sjajnih postignuća koje će odjekivati u svijetu". Zbog toga je želio da umanji dostignuća svoga oca uz pomoć svojih drugova. Prema Plutarhu, neke Aleksandrove osobine su bile nasilna narav i ishitrenost, impulsivna priroda, što je nesumnjivo doprinijelo nekim njegovim odlukama. Iako je Aleksandar bio tvrdoglav i nije dobro reagirao na naredbe svog oca, bio je otvoren i spreman na raspravu. Imao je veliku želju za znanjem, ljubav prema filozofiji, i bio je strastveni čitalac. Bio je veoma inteligentan i brzo je učio; to je očigledno zbog Aristetolovog tutorstva. Njegova inteligencija i racionalna strana uveliko pokazuje njegovu sposobnost i njegov uspjeh kao general. On je imao veliku samokontrolu u "zadovoljstvu tijela", nasuprot njegovom nedostatku samokontrole u alkoholu. Aleksandar je bio pokrovitelj erudita i nauke i umjetnosti. Međutim, imao je malo interesa za sport ili za olimpijske igre (za razliku od svog oca), tražio je samo homerske ideale časti i slavu. On je imao veliku harizmu i snagu ličnosti; karakteristike koje su imale samo velike vođe. Njegova jedinstvena sposobnost dodatno pokazuje nesposobnost bilo kog njegovog generala da ujedini carstvo i zadrži carstvo nakon njegove smrti - samo je Aleksandar imao sposobnost da to uradi. U svojoj posljednjoj godini života, a posebno nakon smrti Hephaestiona, Aleksandar je počeo davati znakove megalomanije i paranoje. Njegova izvanredna dostignuća, zajedno sa njegovim neizrecivim osjećajem sudbine i dodvoravanjem njegovim drugovima, njegova zabluda o grandioznosti je lako vidljiva u njegovom testamentu i njegovom željom da osvoji svijet. On je vjerovao da je božanstvo, ili je barem tražio da obogotvori sebe. Olimpija je uvijek insistirala da je on bio sin Zeusa, teorija navodno potvrđuje da mu je to rekla proročica Amona u Siwi. On je počeo da se identifikuje kao sin Zeus-Amona. Aleksandar je usvojio elemente perzijskih haljina i običaja na dvoru, posebno proskineza, praksa koju makedonci nisu obavljali. Ovo ponašanje ga je koštalo naklonosti mnogih njegovih zemljaka. Međutim, Aleksandar je također bio pragmatičan vladar koji je shvatio teškoću vladanja kod kulturno različitih naroda, od kojih su mnogi živjeli u kraljevstvu gdje se kralj smatrao božanstvom. Stoga, umjesto megalomanije, njegovo ponašanje je jednostavno bio pokušaj jačanja njegove vladavine i učvršćivanje njegovog carstva. Lični odnosi Aleksandar je imao dvije žene: Roksana, kćerka baktrijskog plemića Oxyartesa, iz ljubavi; i Stateira II, perzijska princeza i kćerka perzijskog kralja Darija III, iz političkih razloga. On je imao i dva sina, Aleksandra IV Makedonskog sa Roksanom, i eventualno, Heraklo Makedonski sa svojom ljubavnicom Barsinom. Izgubio je jedno dijete, kada je Roksana pobacila u Babilonu. Aleksandar je imao blizak odnos sa svojim prijateljem, generalom i tjelohraniteljom Hephaestionom, sinom plemenitog makedonca. Hephaestionova smrt je devastirala Aleksandra. Ovaj događaj je možda doprinio pogoršanju Aleksandrovog zdravstvenog i mentalnog stanja tokom njegovog posljednjeg mjeseca života. Aleksandrova seksualnost je predmet nagađanja i kontroverzi. Nijedan stari izvor ne navodi da je Aleksandar imao homoseksualne veze, ili da je Aleksandrov odnos sa Hephaestionom seksualan. Aelian, međutim, navodi da je Aleksandar prilikom posjete Troji gdje je "posjetio grob Ahila a da je Hephaestion posjetio grob Patrokla, što se simboliziralo da je on volio Aleksandra na isti način kao i Patroklo Ahila". Konstatirajući da riječ eromenos (starogrčki: voljen) ne mora nužno imati seksualno značenje. Aleksandar je možda bio biseksualac, što u njegovo vrijeme nije bilo kontroverzno. Green tvrdi da postoji malo dokaza u drevnim izvorima da je Aleksandar imao znatno veći interes za ženama; on nije imao nasljednika do samog kraja svog života. Međutim, on je bio relativno mlad kada je umro, a Ogden ukazuje na to da je bračni odnos Aleksandra bio impresivniji od njegovog oca u istoj dobi. Osim supruga, Aleksandar je imao mnogo više žena koji su bili njegovi pratioci. Aleksandar je imao harem u stilu perzijskih kraljeva, ali je on to koristio prilično umjereno; pokazujući veliku samokontrolu u "zadovoljstvima tijela". Ipak, Plutarh opisuje kako je Aleksandar bio zaljubljen u Roksanu jer mu je davala komplimente. Green ukazuje da je Aleksandar formirao dosta jaka prijateljstva sa ženama, uključujući Adu od Karije, koju je usvojio, pa čak i sa Darijevom majkom Sisygambis, koja je navodno umrla od tuge kada je čula vijest o Aleksandrovoj smrti. Nasljeđe Aleksandrovo nasljeđe se proširilo izvan prostora njegovog vojnog osvajanja. Njegova kampanja je uveliko povećala kontakte i trgovinu između Istoka i Zapada; te su velike oblasti na istoku značajno bile izložene grčkoj civilizaciji i utjecaju. Neki od gradova koje je on osnovao postali su veliki kulturni centri, a mnogi su preživjeli i u 21. stoljeću. Njegovi hroničari su zabilježili vrijedne informacije o područjima kroz koje se marširalo, dok su sami Grci dobili osjećaj pripadnosti svijetu izvan Mediterana. Helenistička kraljevstva Aleksandrovo najneposrednije nasljeđe bilo je uvođenje makedonskih pravila koje su ostavile trag u Aziji. U vrijeme njegove smrti, Aleksandrovo carstvo se prostiralo na 5.200.000 km2, i bilo je najveće carstvo svoga vremena. Mnogi od tih područja su ostali u makedonskim rukama ili pod uticajem Grčke u narednih 200-300 godina. Nasljedna carstva koja su se pojavila su, barem u početku, bile dominantne sile, a tih 300 godina se često nazivaju helenističkim periodom. Istočne granice Aleksandrovog carstva počele su se rušiti čak i za vrijeme njegovog života. Međutim, vlast koju je ostavio na sjeverozapadu Indijskog potkontinenta izravno je dovelo do jedne od najmoćnijih indijskih dinastija u historiji. Iskoristivši ovo, Chandragupta Maurya (u grčkim izvorima "Sandrokotos") koji je bio relativno skromnog porijekla, preuzeo je kontrolu nad Punjabom, i uvećao moć tako da je nastavio i osvojio Nanda carstvo. Osnivanje gradova Tokom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao dvadesetak gradova koji su nosili njegovo ime, od kojih je većina istočno od rijeke Tigris. Prvi i najveći je bio Aleksandrija u Egiptu, koji će postati jedan od vodećih gradova Mediterana. Kroz sve Aleksandrove gradove su prolazili trgovački putevi, ali neki su ipak bili teško pristupačni i imali su defanzivne garnizone. Nakon Aleksandrove smrti, mnogi grci su se u njih naselili pokušavajući da se vrate u Grčku. Jedno stoljeće nakon Aleksandrove smrti, mnoge Aleksandrije su napredovale, sa raskošnim javnim zgradama i znatnom populacijom koja je uključivala i grčko i lokalno stanovništvo. Helenizacija Helenizaciju je izmislio njemački historičar Johann Gustav Droysen da označi širenje grčkog jezika, kulture i stanovništva u bivšem Perzijskom carstvu nakon Aleksandrovog osvajanja. Da se izvoz robe desio, može se vidjeti u velikim helenističkim gradovima, na primjer, Aleksandriji, Antiohiji i Seleukiji (južno od današnjeg Bagdada). Aleksandar je tražio da se ubace grčki elementi u perzijsku kulturu i pokušao je ukrstiti grčku i perzijsku kulturu. To je kulminiralo homogenizaciji populacija Azije i Europe. Međutim, njegovi nasljednici su izričito odbacili takvu politiku. Ipak, helenizacija se dogodila u cijeloj regiji, praćena različitim i suprotnim Orijentalnim carstvima nasljednicima. Osnova helenističke kulture je u suštini atinska. Miješanje muškaraca iz svih dijelova Grčke u Aleksandrovoj vojsci direktno je dovelo do pojave "koine" ili "zajedničkog" grčkog dijalekta. Koine se proširila širom helenističkog svijeta, te je na kraju postao predak modernog grčkog jezika. Osim toga, urbanizam, obrazovanje, lokalne samouprave i struja umjetnosti iz helenističkog perioda su bili osnova klasičnih grčkih ideala, koji su se razvijali u različite nove oblike obično grupirani kao helenistički. Aspekti helenističke kulture vide se i u tradiciji Bizantije sredinom 15. stoljeća. Neki od najneobičnijih efekata helenizacije mogu se vidjeti u Afganistanu i Indiji, te u regijama u kojima je vladalo Baktrijsko carstvo (250. p.n.e. - 125. p.n.e.) u modernom Afganistanu, Pakistanu i Tadžikistanu. U Indiji se grčka kultura hibridizirala sa indijskom, a posebno budističkom kulturom. Rezultirajući sinkretizmu poznatom kao grčko-budizam on je jako uticao na budizam i stvorio je grčko-budističku umjetnost. Ova grčko-budistička kraljevstva poslala su neke od prvih misionara u Kinu, Šri Lanku i Mediteran (grčko-budističko monaštvo). Prvo figuralno prikazivanje Bude, koje su prethodno izbjegavali budisti, pojavilo se u ovom trenutku; i bili su po uzoru na grčke kipove Apolona. Nekoliko budističkih tradicija možda je nastalo utjecajem grčke religije: pojam Boddhisatvas podsjeća na grčkog božanskog junaka, a neke Mahayana svečane prakse (paljenje timjana, cvijeće i hrana ostavljena na oltarima) su slični onima koji su prakticirali stari Grci. Jedan grčki kralj, Menander I, vjerovatno je postao budist, i ovjekovječen je u budističkoj literaturi kao "Milinda". Proces helenizacije proširen je na nauku, gdje su ideje iz grčke astronomije filtrirane prema istoku i bile su duboko pod uticajem indijske astronomije do početka 3. vijeka. Na primjer, grčki astronomski instrumenti koji datiraju iz 3. stoljeća p.n.e. su pronađeni u grčko-baktrijskom gradu Ai Khanoum u današnjem Afganistanu, dok je grčki koncept da je planeta Zemlja okružena planetama usvojen u Indiji i na kraju istisnuo dugogodišnje indijsko uvjerenje da je zemlja okrugla. U Yavanajataka i Paulisa siddhanta tekstovima se vidi i grčki utjecaj. Utjecaj na Rim Aleksandru i njegovim podvizima su se divili mnogi rimljani, a posebno generali, koji su željeli i sami da naprave takva dostignuća. Polybius je započeo pisanje svoje Historije podsjetivši rimljane Aleksandrovih dostignuća, a nakon toga su ga rimski lideri vidjeli kao uzor. Pompej Veliki je usvojio epitet "Magnus", pa čak je imao i istu frizuru kao Aleksandar, te osvojio istočne zemlje noseći Aleksandrov 260-godišnji ogrtač, koji je tada nosio kao znak veličine. Julije Cezar je posvetio Lysippusu broznanu statuu Aleksandrovog konja, ali je zamijenio Aleksandrovu glavu sa svojom, a Oktavijan je posjetio Aleksandrov grob u Aleksandriji. Car Trajan se divio Aleksandru, kao i Neron i Karakala. S druge strane, neki rimski pisci, posebno republikanci, koristili su Aleksandra kao upozorenje pričom o tome kako autokratske tendencije mogu držati pod kontrolom republikanske vrijednosti. Aleksandar je korišten od strane ovih pisaca kao primjer vladara koji je znao vrijednosti kao što su amicita (prijateljstvo) i clementia (pomilovanje), ali i iracundia (bijes) i cupiditas gloriae (prekomjerna želja za slavom). Legenda Legendarne priče okružuju život Aleksandra Velikog. Njegov historičar Kalisten opisuje more u Kilikiji kako se nateže sa Aleksandrom u proskinezi. Pišući ubrzo nakon Aleksandrove smrti, drugi učesnik, Onesictritus, izmislio je borbu između Aleksandra i Thalestris, kraljice mitskih Amazonki. Kada je ovo pročitao kasnije kralj Lizimah se navodno našalio, "Pitam se gdje sam bio u tom trenutku". U antičkoj i modernoj kulturi Postignuća i nasljeđe Aleksandra Velikog su prikazani u mnogim kulturama. Antički pisac Aleksandar Romance je imao značajan utjecaj na prikazivanje Aleksandra u kasnijim kulturama, od perzijske i srednjovjekovne europske do moderne grčke kulture. Aleksandar ima značajno mjesto u modernom grčkom folkloru, više nego bilo koja druga drevna figura. U kolovijalnom obliku njegovo ime u modernom grčkom (Megalexandros) je naziv za domaćinstvo. Jedna poznata bajka o grčkim mornarima uključuje usamljenu sirenu je izronila iz mora tokom oluje i pitala kapetana: "Je li Aleksandar živ?". Tačan odgovor je "On je živ i zdrav i vlada svijetom!", nakon čega je sirena nestala i more se smirilo. Svaki drugi odgovor bi izazvao sirenu da se pretvori u razjarenu Gorgonu koja bi povukla brod na dno mora. U predislamskoj Perzijskoj (zoroastrijskoj) literaturi, Aleksandar je imao nadimak gujastak što znači "proklet", a optužen je za uništavanje hramova i spaljivanje svetih tekstova zoroastranijanizma. U islamskom Iranu, pod uticajem Aleksandra Romanca (perzijski اسکندرنامه‎ Iskandarnamah) pojavljuje se pozitivni prikaz Aleksandra, koji uključuje to da je Aleksandar bio legitimni iranski šah, mitska figura koja je došla iz daleka u potrazi za izvorom mladosti. Kasnije su ga perzijski pisci povezivali sa filozofijom, predstavljajući ga na simpozijumu sa likovima kao što su Sokrat, Platon i Aristotel, u potrazi za besmrtnošću. U sirijskoj verziji Aleksandar je opisan kao idealni hrišćanski osvajač koji se molio "jednom Bogu". U Egiptu, Aleksandar je prikazan kao sin Nectaneba II, posljednjeg faraona prije perzijskog osvajanja, a njegova pobjeda nad Darijem je prikazana u Egiptu kao spasenje. Aleksandar je spomenut i u Kur'anu, kao herojska figura koja je izgradila zid kako bi se odbranila od naroda Goga i Magoga. On je zatim proputovao poznati svijet u potrazi za vodom života i besmrtnošću, i na kraju postaje poslanik. U indijskoj hindi i urdu kulturi, spominje se kao "Sikandar", mladi talent. U srednjem vijeku je bio heroj koji je imao sve idealne kvalitete viteza. Historiografija Osim nekoliko natpisa i fragmenata, tekstovi pisani od strane ljudi koji su stvarno znali Aleksandra ili su skupljali informacije od muškaraca koji su ratovali sa Aleksandrom su izgubljeni. Radovi Aleksandrovog historičara Kalistena i Aleksandrovog generala Ptolomeja su izgubljeni, ali su preživjeli kasniji radovi na osnovu ovih originalnih izvora. Najstariji od njih je rad Diodorusa Siculusa (1. stoljeće p.n.e.), a zatim radovi Quintusa Curtiusa Rufusa (krajem 1. stoljeća), Arriana (2. stoljeće), Plutarha (2. stoljeće) i konačno Justina (4. stoljeće). Arrianov rad se smatra najpouzdanijim, s obzirom da je koristio Ptolomeja i Aristobulusa kao svoje izvore, a blisko je pratio i Diodorusa. Također pogledajte Spisak osoba znanih kao Veliki Napomene Literatura Reference Vanjski linkovi Aleksandar Makedonski – zanimljivosti Časopis Nova Akropola - Aristotel i Aleksandar Veliki Aleksandar Makedonski Aleksandar Makedonski Aleksandar Veliki i helenističko doba Historija Makedonije Rođeni p. n. e. Umrli p. n. e. Biografije Antička Grčka Makedonija Kraljevi Vojskovođe Vojskovođe koje nikada nisu izgubili nijednu bitku

896

https://bs.wikipedia.org/wiki/Marna

Marna

Rijeka u Francuskoj, duga 514 kilometara, izvire u sjeveroistočnoj Francuskoj i ulijeva se u Senu u blizini Pariza. U blizini grada Saint-Dizier, dio toka se preusmjerava kroz vještačko jezero Der-Chantecoq. Ovo osigurava i prevenciju od poplava i održavanje minimalnih riječnih tokova u periodima suše. Marna počinje na visoravni Langres, teče uglavnom na sjever, a zatim savija na zapad između Saint-Dizier -a i Châlons-en-Champagnea, spajajući se sa Seinom kod Charentona uzvodno od Pariza. Njegove glavne pritoke su Rognon, Blaise, Saulx, Ourcq, Petit Morin i Grand Morin. Poprište je dviju bitki u prvom svjetskom ratu, prve od 5. do 9. septembra 1914, te druge, u kasnoj fazi rata, od 15. do 18. jula 1918. Reference Rijeke u Francuskoj